Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i, nasmiješena ovila bih ruke oko tvojih koljena. Ali nisi blizu, i moja ljubav za tobom nespokojna ne može da usne ni u noćnoj travi ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini. kao nad morem surim krik galeba što odlijeće pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu kao cvijet što spava zatvorenih očiju pod bijelim krovom snijega u tišini kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete. Samo jednom kretnjom da si blizu neveselim vrtovima mojim što već sahnu klonuti od bdijenja.
Ali noć je, i svijet je daleko. A ja ne znam mir tvoj. Ptice tvoje s mojih su grana sašle. I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek u uvrijeđenu zemlju zaborava u kojoj je neznano ime ljubavi.
Kažem: mesec. I gle — mesec! Kažem : trava. Stvarno — trava! Eto zašto meni seva ova moja smešna glava, ova moja glava leva što jedino zna da sneva.
A šta hoće glava luda? Traži laži. Traži čuda. Namigne mi mojim okom. Usnom mi se mojom smeška. Pa sve živo ispretura i vrti se ko vrteška. Kaže: sunce nije sunce, nit se nebo nad njim plavi. Kaže: hoću nešto lepše tu u tebi da se javi.
Smisliću ti nove ptice. Nove snove. Nova mora. Hoću ono čega nema. Neću ovo što se mora.
I zaista — ljudi bolji. I zaista — mekši dlan. Sve su plave oči plavlje. Svaki dan je belji dan. I zbilja mi lepše tako lažljivo i naopako.
U kosi se mesto žvrka raznobojne zvezde roje. U krošnjama neke boje, lažne, ali lepše stoje. I odjednom ove je pravo i sve moje, samo moje. Stvari koje ne postoje odjedanput — sve postoje.
Odjedanput: bordo mesec. Odjedanput: plava trava. Ljubičasto neko lišće zelen vidik zavejava. A meni se samo smeška mojom usnom moja glava, namigne mi mojim okom i dalje se izmotava.
Sada mogu sve što hoću, jer na mene dani liče. Samo šmrknem — stane reka. Samo trepnem — šuma niče. Krov il’ oblak rukom skinem. Noć il’ maglu skupim šakom. Zato lažem kako zinem i stvarno mi lepše tako.
Pa i ova leva glava, četvrtasta — ko od panja, i ona mi triput draža kad izmišlja i kad sanja.
Do pola jedan je bila na casu klavira onda korakom merila grad i usput gledala izloge pardon, svoj odraz u njima
U kosi jos, poput venca ona molska kadenca mala vracka da upravo tad uz caffe Kibic polagano nadodje on, kao plima
Tajne su tu zato da ih neko nasluti postoji rec koja vredi tek kad se odcuti Bogu je kanuo caj svud je prsnuo sjaj
Jedan platan ce ostati zlatan ona kroz smeh cvrsto svoju kajdanku stisce ne drhti on, to je samo to uvelo lisce blazeno Miholjsko leto jedno i sveto za njih
Tvoja narandžasta kosa u praznini sveta, U praznini teških stakala tišine I od sene gde moje gole ruke traže sva tvoja lica, Oblik tvoga srca je varljiv I tvoja ljubav nalik mojoj izgubljenoj želji O uzdasi od ambre, sanje i pogledi. Ali ti nisi vazda bila uza me. Moje sećanje Još uvek u tami jer vide gde dolaziš I odlaziš. Vreme se služi rečima kao ljubav.
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 8 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu