|
Autoru |
Poruka |
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
Raspalio se plamen zorom pripaljen…
Raspalio se plamen zorom pripaljen pa buknula daljinom zelena šuma. Znam da sada život bunca strahom smrvljen. Sunce u zenitu sveti se onima što objave noću misli nevernosti. Osvete nema na putanjama krivim. A kad tamno veče na park ruke spusti, svet cvrkuta u jaslama mesečevim, tražićemo pesmu usnulog slavuja u kutku tame iza nas što se skriva. Blesak očiju između dva treptaja kraljice koja glasom strah nam uliva.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
Ti, moja boginja presvetlih odora…
Ti, moja boginja presvetlih odora, ti, od latica raznobojnih satkana; ti, od rosnih kapi što se diže para; činiš lepa jutra ovih vrelih dana.
Ovde vreme stoji, uvek budno prati kada se probudiš da li bivaš setna; da li će želje uzvišenu moć dati. Sve te tajne su u vidu uspomena.
Vrati mi, molim, sigurnost narušenu, priđem li ovakav ostaću bez reči; da dodir misli učini te zaslepljenu, taj dugin slap da na blesak zaliči.
Pokušavam da kroz trepavice slasti uspem da uhvatim sjaj kad dodirne me; i prodrem daljinom verne prolaznosti u trenutku kada ti čula zaneme.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
Tada noć zalista…
Tada noć zalista u mom imenu što spava. I taj bol kad se rodih, zgusnut; zaboravljam nerečenu reč.
Ovde breme što krv mi pretvara u prah, ovde vetar očaju opeva smrt. I tu smo stali, tu u gorčini, tužna pesmo vanvremenska.
Krvari teška ne znajući, da li rosa usana mojih za njom čezne, pati; povelja smrti u snu satkana.
Zveri beznadežna sa ranom što plače na krilu skrhana bolom, suzama u ariji setnoj pijana.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
REQUIEM B.M.
Večita senko noći, što obasja razmazane zvezde mog uma snom dužim od beskraja? Snuždilo se čelo svirajući mrak.
Šumo, u ime tvoje istiskujem dah, s mojom smrću tvoj život se rađa. Omčom rešismo zagonetku tvoju, umorne oči traže dugi san.
Kapljice neba spiraju bol, sazreh u pokoj, večiti mir. Iz zemlje procveta poezija smrti.
Requiem ptici zaspaloj u letu, u tvome krilu, na oltaru; ekstazo sahranjena između pojmova.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
GITARA
Moć gitare u trenucima bola izravnjava vijuge čela. Kao večita svetlost uspomena, izvire njen zvuk, jer ta lucidnost sahranjuje vreme.
Filip Petrović
Pored reke…
Pored reke, i jedna žena.
Skidoh je golu na kapima.
Filip Petrović
Zvezda na nebu…
Zvezda na nabu tugom prikovana.
Mnogo zvezda na nebu.
Filip Petrović
TIŠINA
Srce ispred mene, zalutalo.
Nikla tišti misao, zvoni u ušima.
Zvezda severnjača mrsko nas pogledala, u meni sja.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
MAGLA
Pokrivač sna se spušta u račvalo vreme uspomena.
Rascvetali mozak skače po ogradi života.
Vlažna duša sunca razjeda istrulelu pučinu odjeka.
Iscureli vid pliva po večnosti;
dok sećanja guta patetičnost bezumlja.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
PESMA RAZIGRANOG UMA
Gluvo kamenje što dodirnu mi usta skoči ubojito; uvojita varnica poprskana snom.
Vatromet čari raščupan mirosom, van domašaja sopstvene moći, smrznu noć tamom zagriženu.
Duša nesnosna, ogrezla u smrti, titra rukama po nedodirljivim zvezdama, svojim svetim igračicama;
kao da bi htela u krošnji da se svije, tamo u šumovitom da čuje šum kose svojih očiju.
Neka, nek poražena lepota zri sjajem sjajnijim od vida, kad talas kitnjasti lišće zaleprša.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
ZVEZDANA PESMA
Osećam te, dioptrio nedorečena. Biješ me zracima uspomena, sagorevaš simetrijom.
Trepavicama udišem smrt vatrometino bola, sahranjuješ mi pojam u san.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
IZMEĐU VEČNOSTI I
Ti, sa mnom razapeta između dva vremena na zvezdanoj platformi; ti, što tamne sene tvoje bizarnosti grle moć ekstaze; stežu me staklene ruke tvoga kosmosa.
Dva hladna bezdana odslikavaju vreme i bol. I lepota se sjedinila s mrakom hraneći dušu tugom. To je novi svet bola, izgrađen u prostoru uspomena, širok i dubok, osvetljen kaminom beznađa.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
|
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 19 gostiju |
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
|
|
|