Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 00:42


Autoru Poruka
lOOla
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 07 Maj 2017, 21:31
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Dragoslav Mihailović
Ćuprija, 17.11.1930



Slika




Srpski književnik, dobitnik mnogih književnih nagrada i priznanja

Dragoslav Mihailović rođen je 1930. godine u Ćupriji. Diplomirao je na Grupi za jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik Filozofskog fakulteta u Beogradu i profesionalni je pisac. Kao devetnaestogodišnjak bio je uhapšen "iz političkih razloga" i od 1950. do 1952. godine proveo je u zatvorima u Ćupriji, Kragujevcu i Beogradu (Ada Ciganlija) i u logoru na Golom otoku. Prema dosijeu političkog zatvorenika, bio je isključen sa prve godine fakulteta, ali sam o tome nije bio zvanično obavešten. Rehabilitovan je 2006. godine.

Objavio je sledeće knjige:

Frede, laku noć (pripovetke), 1967;
Kad su cvetale tikve (roman), 1968;
Petrijin venac (prozni ciklus), 1975;
Čizmaši (roman), 1983;
Uhvati zvezdu padalicu (pripovetke), 1993;
Gori Morava (roman), 1994;
Goli otok, 1—Š (dokumentarna publicistika), 1990—1995;
Odlomci o zlotvorima (proza), 1996;
Zlotvori (roman), 1997;
Kratka istorija satiranja (studija), 1999;
Jalova jesen (pripovetke), 2000;
Crveno i plavo (ogledi i članci), 2001;
Treće proleće (roman), 2002;
Vreme za povratak (besede), 2006;
Majstorsko pismo (besede i članci), 2007;
Goli otok, IV (dokumentarna publicistika), 2011;
Skupljač (drama), 2011.

Prevođen je na većinu evropskih jezika. Redovan je član Srpske akademije nauka i umetnosti.

Izvor: Dragoslav Mihailović "Goli otok" (knjiga peta)
Službeni glasnik, Beograd, 2012.




* * *

"Akademik, pisac drame 'Kad su cvetale tikve', Dragoslav Mihailović, je svojim delom, kao i 'Petrijinim vencem' privukao veliku pažnju na sebe za vreme Titove Jugoslavije. Pažnju toliku da su njegova dela dugo bila izbačena iz školske lektire, a on uhapšen i poslat u logor za prevaspitavanje na Golom Otoku 1950."
"Roman 'Kad su cvetale tikve' prvi put je objavljen 1968. godine i izazvao je u to vreme značajnu reakciju socijalističkog režima. Predstava koja je trebalo da se igra po ovom romanu je zabranjena, a sam autor tvrdi da ju je Josip Broz lično zabranio.


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Dragoslav Mihailović  |  Poslato: 07 Maj 2017, 21:36
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
DRAGOSLAV MIHAILOVIĆ
Skica za portret



Slika




Dragoslav Mihailović danas je — to je već postalo opšte mesto naše književne kritike — jedan od najboljih i najcenjenijih savremenih srpskih pisaca, cenjen od svih, i od predstavnika i zagovornika standardnog načina oblikovanja književnog predmeta, i od novog, modernog, da ne kažem postmodernog koncepta književnosti. Podjednako je značajan kao pripovedač i kao romansijer. Dosad je objavio pet knjiga pripovedaka (Frede, laku noć, Uhvati zvezdu padalicu, Lov na stenice, Jalova jesen, Preživljavanje) i šest romana (Kad su cvetale tikve, Petrijin venac, Čizmaši, Gori Morava, Zlotvori, Treće proleće).

Zajedno s nekolicinom pisaca svoje književne i poetičke generacije, Živojinom Pavlovićem (Krivudava reka), Slobodanom Selenićem (Memoari Pere Bogalja), čak i sa nešto starijim Aleksandrom Tišmom (Nasilje), i većim brojem mladih pripovedača i romansijera — Moma Dimić (Živeo život Tola Manojlović), Vidosav Stevanović, Milisav Savić, Miroslav Josić Višnjić, Ivan Ivanović i drugi — začetnik je i jedan od najostvarenijih i najdoslednijih predstavnika tzv. stvarnosne ili kritičke proze, jednog od najvitalnijih tokova srpske proze u proteklih sto pedeset godina intenzivnijeg razvoja novije srpske prozne književnosti.

Najostvareniji je zato što je postigao visok vrednosni nivo svih svojih proznih knjiga — od zbirke priča Frede, laku noć do najnovijeg romana Treće proleće. Najdosledniji je zato što nije mnogo menjao svoj narativni postupak od prvih objavljenih knjiga do najnovijeg romana i tek izašle knjige pripovedaka Preživljavanje.

Opšte priznanje umetničkih vrednosti Mihailovićeve proze i kod čitalaca i kod književne kritike potvrđeno je velikim brojem izdanja njegovih knjiga — preko dvadeset izdanja romana Kad su cvetale tikve, blizu petnaest Petrijinog venca, osam izdanja Čizmaša, nekoliko izdanja romana Gori Morava i Treće proleće, i po nekoliko izdanja knjiga pripovedaka. Verifikacija vrednosnog nivoa njegove proze uz to je stigla i od književne kritike, posebno u velikom broju dobrih kritičkih i analitičkih tekstova i u velikom broju književnih nagrada i priznanja koja se kod nas daju za prozu — od Ninove nagrade za roman, Andrićeve, Borine i Veljkove nagrade za pripovetku, do nagrade Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu godine.

Pored toga, Dragoslav Mihailović je jedan od naših najcenjenijih pisaca i u inostranstvu. Kritička recepcija van naše zemlje, pored mnogih prevoda, takođe je potvrđena velikim brojem studija koje su o njegovoj prozi napisali poznati evropski slavisti, od najstarijih do najmlađih. Objavljeno je nekoliko disertacija o njegovim romanima i pripovetkama, pre godinu dana, povodom prevoda romana Kad su cvetale tikve na ukrajinski jezik, održan je naučni skup u Kijevu i štampan je zbornik kritičkih radova sa skupa, dopunjen naknadno uključenim kritičkim interpretacijama.

Dragoslav Mihailović je kod nas prisutan i kao dramski pisac — sa ranije napisanim dramama Kad su cvetale tikve (po motivima istoimenog romana), Protuve piju čaj, Uvođenje u posao, Akviziter, kao i filmski i televizijski scenarista. On je zatim i pisac odlične i dramatične trotomne dokumentarne proze Goli otok, kao i publicističke i polemičke proze o pitanjima savremenog srpskog jezika i odgovornosti prema njemu naših naučnih institucija i lingvista — Mihailović se naime zalaže za veću brigu lingvista i Srpske akademije nauka i umetnosti za staroštokavsku leksiku i morfologiju.

Da bi kritički portret o njemu bio potpuniji, ovome treba dodati i činjenicu da se Dragoslav Mihailović, zbog lošeg iskustva sa zvaničnim, uglavnom posrnulim izdavačima, poslednjih godina opredelio da sam bude izdavač sopstvenih knjiga. Pod njegovom izdavačkom brigom štampano je po nekoliko dobro dizajniranih izdanja njegovih romana i knjiga pripovedaka, što znači da i ranije objavljene i najnovije knjige ovog autora i dalje podjednako privlače čitaoce i kupce, odnosno da Dragoslav Mihailović dobro prolazi i u ulozi izdavača i distributera vlastitih knjiga. Da on sa tolikim brojem izdanja svojih knjiga — preko pedeset — i sa tako velikim brojem priznanja za njih, živi na primer u Americi ili u Francuskoj — imao bi odgovarajući zvanični tretman kakav imaju i drugi zapadni pisci na glasu.

Sve to mu, međutim, u našim životnim, društvenim i socijalno-kulturnim uslovima, nadoknađuju verni čitaoci, povremeno i "verni kritičari", oni koji se duže i doslednije od drugih bave kritičkim tumačenjem njegove proze, kao što se donekle dešava i danas u Biblioteci grada Beograda na obeležavanju Dragoslavljeve osamdesetogodišnjice rođenja. Kratko rečeno — on je i zbog jednih i zbog drugih pisac koji traje.

Čime je ovaj autor uspeo da obezbedi tako visok i trajan čitalački status svoga književnog dela?

Najpre onim što je kod proznih pisaca naznačajnije — dobrom i zanimljivom, prirodno i jednostavno saopštenom pričom o životu, gotovo na isti način ostvarenom i u romanima i u pripovetkama, odnosno tematskim okvirom svoje proze, njenim predmetom, upečatljivim književnim likovima običnog, takozvanog malog čoveka i njegovom gubitničkom životnom situacijom, neostvarenom projekcijom lične slobode, tragičnom po definiciji. Ovakvim izborom književnog predmeta Dragoslav Mihailović potvrdio je ne samo tematsku nego i ključnu sociokulturnu, pa i vrednosnu skalu narativne slike stvarnosti u našoj savremenoj književnosti.

Najizazovniji je i najsamosvojniji u izboru književnih junaka. Mihailovićevi izabranici uglavnom su likovi sa društvene i socijalne margine, one ličnosti koje ne stvaraju istoriju i ideologiju, ali na koje istorija i ideologija i te kako utiču, nemilosrdno ih pretvarajući u svoju prirodno negativnu i tragičnu posledicu. To su, što je od bitne važnosti za njihovo značenje u proznoj strukturi i za dalju čitalačku i kritičku recepciju, veoma prepoznatljivi književni likovi, jer se u sličnom obliku postojanja pojavljuju i u realnom životu u prostoru srbijanske pomoravske palanke i beogradske periferije. Zato su njegovi polupalančani i polugrađani idealni modeli za prozno oblikovanje iskustva istorijskog i ideološkog usuda u životu pojedinaca nemoćnih da mu se odupru.

Uključivanje takozvanih tabu tema u Mihailovićevu prozu, teme Informbiroa i Golog otoka, neposredno uvodi autora romana Kad su cvetale tikve i Zlotvori i pripovedaka iz knjige Lov na stenice, kao i dokumentarne proze Goli otok, u samo središte egzistencijalnog i moralnog imperativa našeg čoveka u ideologizovanom XX veku. Jedno od osnovnih pitanja te proze jeste — kako opstati u životu i kako ostati što manje kontaminiran etički deformisanom svešću vlasti i politike, čak i onda kada književni protagonisti postanu njihovi saputnici ili deo njihove takođe okrutne margine?

Te životne teme specifične su upravo za naš prostor i vreme, i samo na prvi pogled su slične temama u ostalim zemljama takozvanog realnog socijalizma, jer su, osim po posledicama, gotovo potpuno suprotne od njih. Same po sebi, one su svojom dramatičnošću veoma važne koliko za individualni toliko i za kolektivni doživljaj sveta književnih likova, pogotovo onda kada su, kao kod Dragoslava, spontano i ubedljivo transformisane iz činjeničkog i doživljajnog nivoa postojanja u jezički i estetski oblik i značenje. Kao takve, one su veoma dobra i izvanredna osnova za neposredan, intenzivan čitalački način prepoznavanja Mihailovićevog književnog rukopisa i njegovih osnovnih umetničkih vrednosti i nijansi.

Još jedan, takođe važan sloj njegovog proznog rukopisa odgovara današnjem specifičnom doživljaju književnosti i našoj, u osnovi kolektivnoj narativnoj kulturi. To je njegova sposobnost da na činjenicama i dokumentima biografski ili autobiografski zasnovanog iskustva (Lov na stenice, Gori Morava, Zlotvori, Jalova jesen) jednu životnu priču spontano prenese iz stvarne ili fingirane (auto)biografske činjenične i verbalne sfere u estetsku jezičku sferu. Kada se ovakva osnova prozne priče dovede u vezu sa književnim oblikom kojim se ona konstituiše u umetničku strukturu, uočava se da je autobiografsko kazivanje, ili kazivanje u narativnom prvom licu jednine, inicijalni oblik i Dragoslavljeve umetničke proze, kao što je inicijalni oblik svakog drugog proznog kazivanja, i inicijalni oblik njegovog, autorskog osmišljavanja životnog iskustva književnih likova i neposredne stvarnosti u njihovom viđenju. Njegova priča na taj način postaje dokaz njihovog pojedinačnog postojanja i njegovog smisla u stvarnosti našeg vremena.

Usmeni oblik kazivanja, odnosno narativni skaz, koji dominira Mihailovićevom prozom, doprinosi ne samo stvaranju iluzije neposrednog doživljavanja ispričanog nego i ubedljivosti autorskog nastojanja da odgovarajućim proznim oblikom opravda umetničku funkcionalnost utvrđenih formula i vidova skaza. Dragoslav to, s jedne strane, postiže uvek dramatičnom pričom i izborom odgovarajućih književnih likova koji je pokrivaju a, s druge strane, izvesnom promenom jezičkog, pa time i stilskog modela kazivanja, uglavnom zasnovanog na deformaciji standardnog jezika, ali i na deformisanom, odnosno na individualizovanom iskustvu i doživljaju sveta književnih junaka. Prividno deformisani govor kao izraz neposrednog životnog iskustva književnih likova zato nije otežavajući šum u kominikaciji sa čitaocem već, pored toga što u najvećoj meri sledi izabrani lokalni ili individualni jezički idiom, dobro upotrebljeno poetičko sredstvo takozvanog očuđavanja, oneobičavanja standardnog proznog kazivanja u trećem licu i veoma privlačan oblik komunikacije sa određenim čitalačkim slojevima. Ispovednim i individualnim tonom Mihailovićeve proze znatno je pojačan i njen skriveni, verbalno neiskazani ali sugerisani emotivni potencijal, koji trajno postoji na svakoj stranici njegovog teksta, otvoreno se aktivirajući samo u izuzetnim trenucima.

Uprkos pojedinačne i kolektivne, podtekstualno sugerisane dramatične egzistencijalne ili istorijske situacije u kojoj se ostvaruje, odnosno koja mu onemogućava ostvarenje, emotivni, humanistički, čak i vitalistički doživljaj stvarnosti, još jedan je važan segment ne samo opšteg toka i uslovljenosti Mihailovićeve proze i njenog smisla, nego i njenog proširenog značenjskog polja. Stoga jedna ne samo tragička nego istovremeno i vitalistička vizija života, koju on kao autor stvaralački izvorno, podtekstualno i gotovo spontano projektuje u svoj rukopis, tako se ukazuje kao njegova izuzetno važna semantička osobina.

Sažetost, čak povremena eliptičnost, maksimalna narativnost njegove proze (kakvu, između ostalih, imaju i Živojin Pavlović, Aleksandar Tišma, Antonije Isaković i neki drugi pisci, kao i ovde prisutni Milisav Savić, Miroslav Josić Višnjić i Vladimir Kecmanović), odsustvo opštih mesta, izbegavanje otvorenije lirizacije teksta, njegova opora, slikovita, gotovo opipljiva čulna neorealistička naracija nije na poslednjem mestu kvaliteta što ih poseduje njegova proza. Ta osobina njegove proze odista je čini savremenom paradigmom jednog od najpostojanijih tokova srpske proze, onog toka koji u čvrstoj povezanosti sa našom književnom baštinom i njenim najpozitivnijim književnim osobinama prenesenim u današnje vreme i njegov duhovni profil i u razvojne potrebe same književnosti, obnavlja poverenje čitalaca u moć književne reči i u njenu neuništenu duhovnu misiju i u današnjem vremenu. Svojom pričom o protivurečnoj i tragičnoj sudbini izabranih likova, svojim oporom narativnom poetikom, svojim stilom i vizijom života takva njegova proza bar delimično utiče na potrebu dodatnog traganja za smislom neposrednog postojanja koji nam je tako neophodan.



Nova Zora


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Dragoslav Mihailović  |  Poslato: 07 Maj 2017, 21:40
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
ŠAMPION I GUBITNIK




Slika




U našoj književnosti 60-ih godina dvadesetog veka deluju dve generacije pisaca, jedna koja se ističe sredinom šezdesetih, a druga na prelazu šezdesetih i sedmadesetih godina. Pisci prve generacije nastavljaju osnovni pravac proznog stvaranja prethodne decenije koji odlikuje estetizam, formalizam, konstruktivizam, univerzalnost tema, visoko kultivisan izraz. Pisci naredne generacije, pak, ostaju verni konkretnoj stvarnosti te oživljava interesovanje za "ružno i nisko", podzemlje i periferiju. Takva proza u kritici je nazvana proza novog stila, stvarnosna proza ili obnovljeni realizam. Ovaj pravac u našoj književnosti se smatra jednim od najvitalnijih tokova srpske proze.

Iako je politička i socijalna kritika društva u delima proze novog stila očigledna i neosporna, ona nije i sama sebi cilj. U pitanju je stilizacija odnosno usmerenost na svet društvene periferije, jer je taj svet oslobođen društvenog ili bilo kakvog drugog spoljnog nadziranja. Korišćenje žargona, dijalekta, vulgarizama ima duboku i osmišljeniju ulogu — preobražavanje niskog, prizemnog, vulgarnog u potresne poetske simbole.

Dragoslav Mihailović je dobitnik mnogih nagrada i priznanja, redovni je član SANU i jedan od naših najcenjenijih pisaca u inostranstvu. Nakon teških životnih muka kroz koje je prolazio (uključujući i boravak na Golom otoku), jednom prilikom je rekao: "Ono što me ispunjava srećom jeste što sam zahvaljujući literaturi imao svakojaka iskustva, jer vam bavljenje pisanjem omogućava da budete u svojoj biografiji nešto što nikada niste bili, kakvi sami nikada niste uspeli da budete".

Roman "Kad su cvetale tikve" prvi put je objavljen 1968. godine i izaziva negativnu kritiku socijalističkog režima koja ima politički karakter. Prema motivima iz ovog romana Mihailović 1969. godine sastavlja i dramu, koja je nakon pet izvođenja skinuta sa pozorišnog repertoara, a sâm autor tvrdi da ju je Josip Broz lično zabranio.

U časopisu Književna reč, br.12, iz 1973. godine, Mihailović govori o tome da književnost ne treba da se drži za skut tradicije svoje ili tuđe ... odnosno da po svaku cenu teži alegoriji ili korišćenju univerzalnih tematskih obrazaca. Preovladavanje takvog postupka dovelo bi do "književnosti u egzilu’" koja računa na "apriornu literarnost" i stvara "jednu prozu s malom samosvesti, tromu i mlitavu..." I zaista, u pripovedanju Mihailovićevog junaka, Ljube Šampiona, nema poetizacije, hiperbolizacije, alegorijskih simbola, metafore. I jezik i svet kome Ljuba pripada su uprošćeni, ali upravo u toj običnosti leži izuzetnost Mihailovićevog sveta.

Već sam oblik pripovedanja u piščevim najpoznatijim romanima "Kad su cvetale tikve" i "Petrijin venac", oblik skaza, govori o njegovom određenju prema književnoj tradiciji. Skaz je govor jednog lica koji je nedvosmisleno usmeren na izazivanje utiska neposrednog usmenog obraćanja (čak i kada taj sagovornik nije sasvim konkretizovan). Govor pripovedača u ovim slučajevima leksički, sintaksički i intonaciono naglašeno odstupa od savremene književnojezičke norme, a time i od ustaljenih književnih obrazaca. Vidljivo je to i u samom naslovu koji kao da parodira naslov zbirke pripovedaka Milutina Uskokovića s početka XX veka "Kad ruže cvetaju".

U romanu "Kad su cvetale tikve" mogu se izdvojiti dva toka kazivanja: priča o boksu i priča o stradanju porodice glavnog junaka. Ova dva toka stapaju se u scenu obračuna piščevih junaka Ljube i Apaša. Nakon ovog okršaja, Ljuba počinje da sebe doživljava kao suvišnog u sopstvenoj sredini. Po završetku obračuna, pred glavnog junaka iz mraka izleti ptica i kao da mu neko vreme "pokazuje pravac" da bi odmah potom nestala u mraku. Shvatamo da se pobeda preokrenula u poraz.

Glavni junak podseća na tragičnog antičkog heroja koji svoj čin ubistva iskupljuje izgnanstvom, napuštanjem zemlje za kojom će do kraja života patiti. Kada Ljuba Sretenović Šampion na samom početku romana izgovori rečenicu: "Ne, neću se vratiti!" — on time definitivno određuje svoju sudbinu i životni poraz.

Na kraju romana javlja se neodređena mračna nada (tada neverovatna, a iz današnje perspektive proročka): "da će najzad izbiti neki mali, pametan rat. Jer dođe li do toga, tada će me sigurno pozvati i ja ću, čist i bez potrebe da se perem, mirno moći da se vratim. Ali kad danas, evo, u ovom glupom svetu više nema ni pametnih ratova ..."

I zaista iz ove istoriske percepcije čitanja Mihailovićev roman ostaje i dalje velika metafora duboke vezanosti za jezik, porodicu, zavičaj, grad, mladost i detinjstvo. Sve te pomalo danas skrajnute kategorije, kao i jedno izuzetno romaneskno delo koje je dala naša književnost druge polovine XX veka koje su državni dušebrižnici svrstali u "Crni talas".



Radojka Plavšić


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Dragoslav Mihailović  |  Poslato: 07 Maj 2017, 21:47
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
ČIZMAŠI




Slika




Mihailović je za "Čizmaše" dobio desetak književnih nagrada, reč je o romansijeru i pripovedaču čija su dela prevođena na većinu evropskih jezika. "Figura Žike Kurjaka, siromašnog mladića iz Ćuprije koji se upisao u vojsku kako bi izbegao sirotinjski rudarski život je ustvari priča o srpskoj vojsci, propasti države u burnom istorijskom vremenu između dva svetska rata", kaže Jeremić. Naveo je da pisac moravskim govorom glavnog junaka, nižeg oficira stare jugoslovenske vojske, smeštenog u najgore moguće mesto, zatvorsku ludnicu, pripoveda uzbudljivu i potresnu priču o tragici jedne sudbine i posredno o raspadu Kraljevine Jugoslavije na čijem su podrivanju i slabljenju "zdušno" mnogi radili, od Slovenije, Hrvatske do partizana.

"Žika iznosi svoje viđenje ljudske sudbine, upoređujući čoveka ne sa čovekom već sa životinjom, zaozaključujući pesimistično da je čovek najopasnija životinja na svetu", kaže Jeremić i dodaje da pisac poetski snažno daje tragikom obeležene ljudske sudbine i to onim retkim umećem najvećih pisaca, poput Dostojevskog.

Kako je kazao Jeremić, sa Mihailovićevim junacima čitaoci se saživljavaju, dirnuti su, potreseni, neko će i zasuziti, a to može samo vrhunska literatura da podstakne.

On je ocenio da danas nažalost ima mnogo mehaničke, hladne literature.

Kao posebnost "Čizmaša", velikog romana u opusu velikog pisca, Jeremić je naveo korišćenje dokumenata, istorijskih činjenica koje je autor pronašao u vojnim i drugim arhivima, koje je vešto i razložno pomešao sa narativnom strukturom tako da se roman o srpskoj vojsci i vojnoj strategiji čita kao najuzbudljivije štivo.

Mihailović je rekao da se za sudbinu pisca opredelio skoro pre 70 godina, a sada u 78. može da kaže da mu je literatura omogućila starost za poštovanje.

"Ono što me ispunjava srećom jeste što sam zahvaljujući literaturi imao svakojaka iskustva jer vam bavljenje pisanjem omogućava da budete u svojoj biografiji nešto što nikada niste bili, kakvi sami nikada niste uspeli da budete", kazao je Mihailović.

On je u šali dodao da nikada nije bio bokser, artiljerijski narednik a ni žena (Petrija) a pisao je o njima.

"Način na koji sam pisao o njima ispunjava me zadovoljstvom, posebno deo u 'Čizmašima', 30 strana pod nazivom Odbrana od konjice, koji sam pisao sa velikom mukom i uživanjem jer sam morao da 'iskopam' kako se komanduje ravničarskim, a kako brdskim topom i još mnogo stručnih podataka", rekao je Mihailović.


Glas javnosti


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Dragoslav Mihailović  |  Poslato: 07 Maj 2017, 22:01
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Intervju
Akademik Dragoslav Mihailović




Slika




KOLONIJALNA SRBIJA

Ovo zasluženo, ili nezasluženo breme ćemo nositi kao nezaboravnu i nezaobilaznu moralnu stigmu. Nema i neće biti milosti za nas na ovom parčetu Evrope ni u sadašnjosti ni u budućim decenijama. Imenica Srbin će i dalje u celom svetu imati značenje najveće poruge, kaže čuveni pisac.
Najveći živi srpski pisac, autor knjiga koje su ostavile neizbrisiv trag u našoj književnosti ("Petrijin venac", "Kad su cvetale tikve", "Čizmaši", "Goli otok"...), bivši zatočenik najgoreg komunističkog kazamata i čovek koji je imao tu "čast" da lično J. B. Tito zabrani predstavu rađenu po njegovoj knjizi, objavio je novu knjigu pod nazivom "Vreme za povratak". U njoj su sadržana razmišljanja, članci i govori zabeleženi u poslednje dve godine u kojima se autor osvrće na stanje u današnjoj Srbiji, neophodnu reformu jezika i situaciju u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Tekst je izazvao burne reakcije, što i ne čudi jer Mihailović već decenijama bez ustezanja govori ono što misli i stoji sam na vetrometini bez obzira na cenu takvog stava.



FATALNA IDEJA JUGOSLOVENSTVA



Kada je počeo sunovrat Srbije i ima li šanse da se on zaustavi?

■ Pre skoro jednog veka smo, sa samoubilačkom glupošću, zaključili da je za istoriju zanimljivije ako prestanemo da budemo ono što jesmo i krenemo da postanemo ono što nismo. Još smo, već posle prve kataklizme — a njih je bilo više — izmislili da nas je u nesreću neko gurnuo. "Velike sile su nas prisilile" - dovikuju nam istoričari, a za njima trče i svi ostali. Zašto ni u jednoj istorijskoj čitanci ne stoji, jasno i glasno, da smo se i 1914. i 1918. i svih drugih godina u dvadesetom veku — prevarili? To nam je nužno za izlečenje, ukoliko uopšte želimo da se izlečimo.

Često ističete da je ideja o Jugoslaviji kao zajedničkoj državi, bila fatalna za Srbiju.

■ Jugoslovenska državna zajednica, u koju je srpski narod ulagao životvorne nade kroz čitav XX vek i za čije je ostvarenje Srbija bahato žrtvovala više od četvrtine, neki kažu i punu trećinu, svog stanovništva, a to je bio onaj njegov najvitalniji deo, srušila se devedesetih godina u lomu i dimu krvavog građanskog rata. I uz sve naše iluzije, ne možemo od sebe sakriti da se ovo desilo zbog neslaganja drugih jugoslovenskih naroda da žive sa nama. Moramo priznati da za te strašne događaje mi snosimo nemali komad odgovornosti. U času kada se morala okrenuti sebi i demokratskom načinu unutrašnjeg života, i kada je za to pred sobom imala otvoreni put, Srbija je pregla da silom odbrani dve promašene i izgubljene državne koncepcije — Jugoslaviju i socijalizam. Od njih dveju, ne može se izabrati koja je promašenija i tragičnija.

Sve nas to košta a, po svemu sudeći, koštaće nas još dugo.

■ Srpska država, bude li opstala, a i to je u ovom trenutku možda u pitanju, može da bude osuđena od međunarodnih sudova na plaćanje višedecenijskih ratnih reparacija pojedinim bivšim jugoslovenskim zemljama kao uhvaćena agresorska država. Sve ćemo to u budućim decenijama i vekovima, zaslužili ili nezaslužili, nositi kao nezaobilaznu i nezaboravnu istrijsku i moralnu stigmu. Nema i neće biti milosti za nas na ovom parčetu Evrope ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Imenica Srbin će i u sledećim decenijama u celom svetu imati značenje najveće poruge.

Koliko je ideja jugoslovenstva danas živa u Srbiji?

■ Nesumnjivo je da ta ideja i danas postoji i da i dalje deluje pogubno na Srbiju. Počevši od predsednika vlade Vojislava Koštunice, pa do urednika najvećih glasila, od kojih je malo ko Srbin iz Srbije, ideja o nekakvom zajedničkom suživotu i dalje živi. Jugoslovenstvo je izazvalo i okretanje glave od naših unutrašnjih teškoća. Baveći se drugima, mi nemamo vremena za sebe. Jugoslovensko raspoloženje u narodu i inteligenciji, iako je država sa takvim imenom propala, i spremnost da se ona u mrtvačkom sanduku brani i oružjem, kao da to ne podrazumeva nasrtanje na one koji to neće, mentalno nije bilo daleko od maloumnosti.



ŠTO JUŽNIJE TO TUŽNIJE



U najnovijoj knjizi značajan deo posvećujete pitanju jezika, odnosno neophodnosti reforme srpskoga književnog jezika.

■ Kao član Srpske akademije nauka i umetnosti, već više od dve decenije bezuspešno pokušavam da ubedim njeno Odeljenje jezika i književnosti, pa time i nju samu, da je radi dobrog rada potrebno u izvesnoj meri bolje prilagoditi jezičku naučnu politiku stanju naroda u Srbiji. Prvi put u predavanju decembra 1981, drugi put 1984. a zatim u više navrata uzgredno i u nastupima na skupštinama Akademije, tvrdio sam da je jezička politika Srbije, formirana u XIX veku, kroz čitav XX vek imala u vidu područje Jugoslavije, a od srpskih zemalja pre svega Crnu Goru i donekle Hercegovinu, pri čemu je Srbiju, iako je ona organizator i finansijer te politike, zapostavljala.

Pominjete podelu na novoštokavski i staroštokavski.

■ Na dijalektološkoj mapi onoga što se pre dvadesetak godina zvalo uža Srbija, ocrtavaju se podele na dva krupna područja. Prvo, uslovno nazvano novoštokavsko ili vukovsko, obuhvata Beograd, mada u njemu većina stanovništva potiče sa juga, i zapadnu Srbiju, i drugo starije štokavsko ili kako ga lingvisti nazivaju — starije novoštokavsko područje. Upravo to područje sa preko 3,2 miliona stanovnika koji čine 56 odsto srpske populacije i sa tri velika dijalekta je ono sa čim vukovska jezička reforma ne računa i oduvek je potpuno isključeno iz književnog jezika. Možemo bez kolebanja reći da se na novoštokavskom području govori bolje i lepše, odnosno da mi, staroštokavci, govorimo nepravilnije i ružnije, ali može se zapaziti i to da je gledanje nauke na staroštokavsko područje veoma nepravedno. Ne može se samo tako zanemariti jezik kojim govore Srbi u Kruševcu, Kraljevu, Kragujevcu, Nišu, Vranju, Ćupriji, Jagodini... Jer najveći deo istorije srpskog naroda ostvaren je upravo ovde, te je i nauka o jeziku možda morala svoje težište da potraži tu gde se istorija i stvarala i za koju su date najveće žrtve. Netrpeljivost nauke o jeziku prema srbijanskim dijalektima, kao da još živimo u XIX veku, ima mnogo teže posledice, i kulturološke, i moralne i civilizacijske.



UMREĆU ZADOVOLJAN



Slika



Kakvi su vaši planovi za budućnost i na čemu sada radite?

■ Čovek u mojim godinama nema mnogo prava, a ni razloga da razmišlja o nekoj budućnosti. Zdravlje popušta, mogu reći da sve više gledam u prošlost i drago mi je da sam uspeo da uradim i više nego što sam očekivao. Umreću zadovoljan.

I literatura stvarana na tom jeziku često je puta bila marginalizovana i potcenjena.

■ Još posle Prvog svetskog rata teško su diskvalifikovani, i jezički i etički, Borisav Stanković, Dis, Momčilo Nastasijević. Posle Drugog rata, za vreme titoizma, kada su političke diskvalifikacije u književnosti predstavljale redovan posao vlasti i jedine partije i sipale na sve strane, ipak su nekako lakše birale ovu, staroštokavsku teritoriju. Dobrica Ćosić, Antonije Isaković, Milisav Savić, Živojin Pavlović, Ivan Ivanović, Vidosav Stevanović, i dosta drugih poreklom odavde, takoreći stalno su bili na dnevnom redu duhovnih policajaca, koji su slatko srkali sa jezičkih predrasuda. Ovi pisci su se uvek pre drugih nalazili na spiskovima tzv. crnog talasa u književnosti, seljačke literature, populizma, nacionalizma.

Značajnu ulogu u tome odigrali su i postmodernisti.

■ Deo predrasuda savremenog postmodernizma, koji voli da stvaraoce poreklom sa dijalekatskog područja prikazuje kao znojave primitivce koji đuskaju i pevaju sa obnaženim pevačicama turbo-folk muzike u nekoj kafani na južnoj pruzi, takođe bi, po mom mišljenju, mogao da proističe iz jezika. Postmodernisti i dele književnost na gradsku i seosku, pa su pisci poreklom sa staroštokavskog terena, dabome, seljaci, a oni gospoda, doduše na majku pomalo brkati i u očevim prtenim opancima. Ovi zaboravni nekadašnji učenici komiteta SK i današnji vedri nastavljači ideja druga Tita, u literaturi i drugde, ovim piscima često dele packe kao nacionalistima, a i svakojake druge.



NAMETNUTA ELITA



Vaša reč na redovnoj Godišnjoj skupštini Srpske akademije nauka i umetnosti u junu prošle godine, naišla je na brojne komentare. O čemu se, zapravo, radi?

■ Govorio sam o onome o čemu govorim već dugo godina, a to je zabrinutost za Srbe i Srbiju kao njihovu državu. Rekao sam da nijedan narod koji vodi računa o drugima, a prema sebi je nebrižlljiv, ne može opstati. Za još veću nevolju, jedina srpska zemlja na Balkanskom poluostrvu koja ima sposobnost da kako-tako štiti čitav srpski narod upravo je Srbija. Srbi bi mogli da prežive sve druge bitke, ma koliko one bile tragične, osim gubitka Srbije. Kakav god bio, jedino u Srbiji živi narod koji je nužan za opstanak svih Srba i on se ne može zameniti nikojim drugim, kao što to, nudeći se, priželjkuju rasistički nastrojeni Crnogorci. Sa nestankom Srba u Srbiji nestali bi i ostali Srbi na Balkanu.

Kakav je danas odnos Srba iz Srbije i tzv. prekodrinskih Srba?

■ Pripadnici našeg naroda rođeni preko Drine i Save koji danas žive u Srbiji nadgornjavaju se sa Srbijancima kao sa najgorim neprijateljima. Vodeći računa jedino o foteljama u koje su uskočili — što su, priznajmo, kao prezaštićeni, često postigli i na nedoličan način — a nikako i o poslovima koje na tim mestima moraju da obavljaju, oni u koječemu prosto vuku Srbiju u nazadak i propadanje. Nikako ne smemo zaboraviti da su u XX veku u najveće nesreće Srbiju naterivali, uz Hrvata Josipa Broza, kriptocrnogorci Aleksandar Karađorđević i Slobodan Milošević. Ali, ma koliko se nesrbijancima činilo da bi im sudbina na ovim prostorima bila srećnija bez Srbijanaca, to se neće dogoditi. Srbe je na Balkanu pre svega očuvao srbijanski opanak sa kljuncima, ma koliko god on nekima izgledao blatnjav i smrdljiv.

Kod mnogih vlada uvreženo mišljenje da nesrbijanci predstavljaju elitu srpskog naroda i da je to navodno zasnovano na naučnim osnovama.

■ Dva krupna čoveka srpske nauke dovela su Srbiju u XX veku u intelektualnom pogledu u velike nevolje. To su, naravno, bili Jovan Cvijić i Aleksandar Belić. Obojica su se u svojim naukama trudili da se dodvore jednom samodržačkom kralju i obojica su nastojali da osnovicu države koju je on želeo da ovekoveči pronađu u njenom zemljopisnom središtu. Ne treba mnogo ni nagađati da su to središte oni videli u blizini Crne Gore i Hercegovine. Ne ulazeći u pitanja balkanske antropologije, u kojoj su najviše Cvijićeve ocene dobili pripadnici naroda koji takve ocene ne zaslužuju i koji više ne žive sa nama, ja bih rekao da srpska država takvu nauku treba da uputi na izdržavanje onima za čije dobro radi.

Govorili ste i o "tajnom ratu" SANU protiv Srbije.

■ Ovaj tajni rat protiv Srbije u ime Srpske akademije nauka i umetnosti vodi njeno Odeljenje jezika i književnosti. Glavnu reč u tom ratu vode četiri njegova uvažena člana — Matija Bećković, Milka Ivić, Predrag Palavestra i Nikša Stipčević — dok ostali gledaju i ćute. Dvojica akademika od navedeno četvoro, Bećković i Palavestra, pripadaju i Dvorskom savetu dinastije Karađorđevića, koja je po tradiciji projugoslovenska i od toga, izgleda, ne može odustati. Stoga smatram da on u našoj Akademiji ne bi smeo da ima ulogu koju sada ima.

U čemu se, konkretno, sastoji taj rat?

■ Raspadom doktrine srpskohrvatskog jezika najviše je pogođena središnja Srbija čija je većina od 56 odsto stanovnika ili 3,2 miliona žitelja, u zajedničkom jeziku bila gurnuta u dijalekt. Moglo bi se reći da su se tako zavidljivi poluistorijski delovi našeg naroda osvetili onima koji su, ginući, stvarali istoriju. Pošto ih je obeležila, srpska lingvistika narečjima u Srbiji više ne posvećuje nikakvu pažnju. Sa stvaranjem hrvatskog, bošnjačkog i crnogorskog jezika na tlu nekadašnjeg srpskohrvatskog, kojim će se jezikom odsad služiti većina u Srbiji? Ili će možda biti bolje da tu masu otfikarimo i prepustimo drugima? Jezička nauka nastavlja da se, na račun Srbije, bori za propalu doktrinu jedinstvenosti, i dalje je nazivajući srpskohrvatskom. Tako će ispasti da će se u Srbiji ne samo vukovska manjina nego i omalovažavana dijalekatska većina služiti jednim ocrnogorčenim jezikom koji će se još nazivati nepostojećim srpskohrvatskim. Ova promašenost se naročito vidi u Akademijinom Rečniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, za koji je akademik Predrag Palavestra rekao da će poslužiti za stvaranje drugih rečnika.

Gde vidite razlog za ovakvu situaciju?

■ Možda razloge treba tražiti u činjenici da tri četvrtine Akademijinih članova ne potiče odavde, pa njima, koji o svojoj postojbini verovatno neguju neka uobraženja, sadašnja zemlja izgleda neugledna i slabija? Makar i sasvim skromno poštovanje za tle kojim danas hode, koje mi vidimo među najlepšima u Evropi, a ne samo neprekidno osvrtanje ka krajevima odakle potiču, sigurno bi vodilo većem dobru za sve nas, pa i boljoj sigurnosti i za ove ovde i za one koje su negde ostavili. Nije mi ni na kraj pameti da potenciram bilo kakve podele i da srpski književni jezik uguram u neki srbijanski dijalekatski gunj. Samo govorim o tome da je nestvarno očekivati da će Srbija, u jeziku i drugde, više voleti neku drugu srpsku zemlju nego sebe samu.



VOLI ONO ŠTO IMAŠ



■ Šta nama, po nesreći rođenima na području koje Vuk, kao pripadnik jednog već jako poznatog samozaljubljenog mentaliteta, nije zavoleo, danas još ostaje? Ostaje nam nada da naša denacionalizovana otadžbina, još po imenu zvana Srbija, neće i dalje ostati tako tupoumna da sama izdržava i podržava sopstvenu propast i da će najzad malo krenuti i u svoje spasavanje. A za početak bi bilo dovoljno da u odnosu na bivšu jugoslovensku braću, u spoljnim poslovima, prosveti, kulturi, proglasi da će se držati poznatog međunarodnog principa reciprociteta. Onda će biti interesantno videti kako će se u takvom uzdržanom susedstvu držati država Crna Gora. Naravno, za to će biti potrebno da državu Srbiju pred Crnom Gorom ne predstavlja niko ko se nalazi na nekoj "rezervnoj" crnogorskoj listi. Ako nemaš ono što voliš, savetuju psiholozi, voli ono što imaš. Ako sebe ubuduće tako upravimo, može se desiti da jednog dana dođemo do uzbudljivog zaključka da ono što imamo — možda i nije baš tako ružno.



Srpska politika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 02 Jan 2019, 00:52
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Predstavljamo pisca – Stevan Jakovljević

U današnjem tekstu predstavićemo Stevana Jakovljevića, pisca čija dela su nepravedno zapostavljena poslednjih decenija i iz kojih kao društvo mnogo toga možemo da naučimo o sebi.

Slika

Stevan Jakovljević rođen je 1890. godine u Knjaževcu. Po struci je bio botaničar i profesor Beogradskog univerziteta, čiji je rektor bio od 1945. do 1950. Kao vojnik je učestvovao u oba svetska rata i romani koje je pisao se velikim delom oslanjaju na ta iskustva. Umro je u Beogradu 1962. godine.

Njegove knjige su iz nepoznatog razloga danas veoma zapostavljene i veliki broj ljudi uopšte ne zna da one postoje, iako zbog poruka koje šalju ne bi bile višak ni u školskoj lektiri. Jakovljevićevom stilu pisanja su upućene mnoge zamerke, poput površnog i previše prostog pisanja, previše reporterskog stila i rasplinutosti, ali to nije sprečilo njegovo najpoznatije delo, „Srpsku trilogiju“, da bude izuzetno popularno između dva rata. Ono što se njegovim knjigama svakako ne može zameriti je tečnost i lakoća čitanja, pa se vrlo lako mogu pročitati u jednom dahu.

Najznačajnija dela Stevana Jakovljevića su:

„Srpska trilogija“. U pitanju je zapravo autobiografska knjiga iz tri dela, „Devetsočetrnaesta“, „Pod krstom“ i „Kapija slobode“, ali se u novijim izdanjima štampaju zajedno. Kroz lične doživljaje autora i njegovih saboraca opisan je tok rata od samih početaka, preko povlačenja kroz Albaniju pa do konačne pobede. Najveća vrednost „Srpske trilogije“ je u njenoj potpunoj autentičnosti i opisu događaja koji su se zaista desili, i to iz očiju jednog običnog vojnika i sa jakim humanim elementima i opisom velike tragedije Prvog svetskog rata, koja je u ono vreme još uvek bila u živom sećanju.

„Smena generacija“. Ovaj roman kroz oči nekoliko likova predstavlja promene koje su se dvadesetih i tridesetih godina dešavale u jugoslovenskom društvu, prvenstveno u Beogradu kao glavnom i najvećem gradu. Opisane su mnoge stvari, od menjanja odnosa između muškaraca i žena, sudija penzionisanih iz političkih razloga, teškog života radnika, uticajnih i bahatih industrijalaca i privatnih kapitalista, korumpiranih političara i njihove veze sa masonima pa sve do odrastanja mladih ljudi na ulicama Beograda gde tenzije između levičara i desničara rastu svakim danom a policija hapsi i muči studente zbog najmanjih sumnji da gaje simpatije prema zabranjenim komunistima. Čitajući „Smenu generacija“ lako možemo doći do zaključka da se ondašnja situacija u društvu jedva razlikovala od ove danas.

Slika

„Velika zabuna“ i „Likovi u senci“ su još dva autobiografska ratna romana pisana iz očiju autora, ovog puta u Drugom svetskom ratu. „Velika zabuna“ govori o početku rata i sabotaži vojske od strane domaćih fašista, dok „Likovi u senci“ prate Jakovljevića kroz ratne logore, od Italije do Ukrajine pa sve do oslobođenja. Još jedan roman sa tematikom Drugog svetskog rata je „Zemlja u plamenu“. On se dešava u Kragujevcu i okolini i opisuje okupaciju i početak narodno oslobodilačke borbe i ustanka komunista protiv neprijatelja.

Posebno zanimljivo u vezi sa likom i delom Stevana Jakovljevića je njegova transformacija i promena stavova od donekle idiličnog patriotizma iz „Srpske trilogije“, preko prepoznavanja ozbiljnih problema u društvu kroz „Smenu generacija“ pa do prilično otvorenog stajanja uz komuniste u romanima iz Drugog svetskog rata.

Njegova dela nam omogućuju da sagledamo dve bitne stvari iz naše istorije, i samim tim da je razumemo bolje i naučimo nešto o nama samima. Prvo, to je slika kapitalističkog društva za vreme kraljevine između dva rata koje se danas veoma često idealizuje, a koje je zapravo bilo jednako trulo i sa gotovo identičnim problemima kao ovo koje imamo danas. Druga stvar je put jednog običnog čoveka bez ideološke zaslepljenosti ka idejama komunizma koji je u ono vreme nudio odgovor i bio određeno svetlo na kraju tunela. Tako ćemo lakše shvatiti šta je naše dede odvelo na tu stranu i verovatno uvideti da bi i mi sami najverovatnije postupili isto.

Zaključak koji se nameće sam od sebe je važnost poznavanja sopstvene istorije kako je ne bi ponovili. Greške koje su naši preci pravili dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog veka se gotovo potpuno preslikavaju danas, a namučen narod se onda upravo iz tog razloga okrenuo ka komunistima, a jedina razlika je što se danas ni takvo svetlo na kraju tunela ne nazire, barem ne još uvek. Kako bi se ponavljanje istorije sprečilo, nešto moramo da naučimo iz sopstvenih grešaka i da ih ne ponavljamo besomučno kao što to radimo poslednjih godina.

Nadamo se da vas je ovaj tekst barem malo motivisao da potražite pomenute knjige


beleske.com

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 11 Jan 2020, 21:47
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
POSLEDNJI ČAS LAZE LAZAREVIĆA: U TRENUTKU SMRTI VELIKI SRPSKI PISAC SAMO SE NASMEJAO! IMAO JE I ZAŠTO!


10-og januara 1890. umro je Laza Lazarević, srpski pisac i lekar. Preminuo je od tuberkuloze koja mu je već odnela dvojicu sinova. Bilo mu je samo 39 godina.


Slika

Iako je napisao samo 9 pripovedaka Laza Lazarević se svrstava među najznačajnije prozne stvaraoce srpske književnosti. Smatra se tvorcem srpske psihološke pripovetke i jednim od najboljih stilista.

Ipak, Laza Lazarević je pre svega bio lekar. Lečio je ugledne i bogate (u jednom momentu bio je i lični lekar kralja Milana) ali i siromašne i uboge koje je primao bez razlike i novca, poklanjajući im lekove, odeću u negu. Pričalo se da je novinama zabranio da objavljuju pohvale koje su sastavljali njegovi pacijenti.

U privatnom životu Lazu nije pratila sreća. Bio je oženjen Poleksijom, sestrom svog druga Koste Hristića, sa kojom je imao tri sina - Milorada, Kuzmana i Vladana, i ćerku Anđeliju. Tuberkuloza je odnela Kuzmana kada mu je bila samo godina, Vladana kada mu je bilo dve, a na kraju i samog Lazu.

O tome kako je izgledala njegova smrt danas znamo iz pisla njegovog šuraka svom bratu Nikoli Hristiću. Delove ovog pisma koji se odnose na poslednje časove Laze Lazarevića preneti su u celosti:

“Tebe će sigurno interesovati kako je naš siromah Laza izdanuo, pa sam u stanju da ti to ispričam, jer sam mu ja i zapalio sveću i vidio poslednji izdah njegove duše i poslednji izraz njegovog lica.

Sama bolest napredovala je jako, disao je tako teško i sa takvim naponom da je tuga bilo gledati. Od muke je jaukao. Većinom je bio u nekom polusnu; sve je nešto rukama pipao i govorio neke bezvezne reči. Međutim, razbirao se vrlo često i, uopšte, može se reći da je bio priseban gotovo do poslednjeg momenta.

29. izjutra bilo mu je kao obično, čak je možda bio i malo vedriji. Oko 5 1/2 sah. odem ponovo k njemu i učini mi se da diše nekako drukčijim načinom no obično. U sobi je bila Pola, kojoj je malo pre toga kazao: “Putovaćemo u 8 1/2 sati”.

Izjutra istoga dana bejaše podigao obe ruke uvis. Pola mu ih spusti, a on joj prebaci što poobaljiva decu. Na pitanje koju decu, odgovori: Kuzmana i Vladana. Pominjao je ovih dana i svoju majku, pozivajući je da ga čeka, sad će i on sa njome. Ovo je govorio u bunilu. Ali da l’ je to baš bunilo? Da l’ nemaju pravo zaštitnici metafizike kad tvrde da se duše umrlih sastaju? Ja verujem u besmrtije duše, jer inače kakva je razlika između čoveka koji ne veruje i između životinje? Ja verujem da je Lazina duša doista bila u društvu sa majkom mu, Vladanom i Kuzmanom i da su njegova usta izgovarala ono što mu je duša osećala. Ja verujem da je Laza bio mrtav već u ono doba kad smo mi mislili da se sa dušom bori. Duša mu je bila slobodna, ali je telo jošte živilo, onako isto kao što se neka stvar jošte kotrlja iako je niko više ne gura. To mi zovemo inercijom, pa i ovde je inercija. Kad duša uđe u telo, ona mu da inerciju za život; kad izađe, ona više ne funkcioniše u telu, ali ostaje jošt neko vreme njena inercija.

Doktori vele da čovek živi jošt neko vreme i onda kad ga mi smatramo za mrtvog, ali ja u to ne verujem. Zašto on u poslednjim trenucima da pominje mrtve kad je pre toga u bunilu pominjao samo žive?

Ja sam ostao kod njega do 6 1/2 sah.; uto dođe i Nana. Posle ovoga odem na 1/2 sahata kući sa namerom da ostanem celu noć, iako sam u dubini duše osećao da ću ostati ne kod bolesnika no kod mrtvaca. Kad sam došao posle pola sahata, vidio sam da mu je jošt gore. Više se nisam ni odmicao od njegove postelje i izišao sam u drugu sobu, samo da objavim da Laze više nema.

Oko 8 sah. dovedoše decu da ga poljube u ruku. Nije imao moći da im kaže, ali bih po očima rekao da ih je poznao. Posle toga ostasmo u sobi. Nana reče da mu pripalim sveću, što i učinih, namestiv je čelo glave. Poče i hropac. Nisam nikad vidio da čovek umire, ali sam osetio da je to on. Nekako čudnovato osećanje puno tajanstvenosti.

Osećam sam i strah i žalost; srce mi je jako kucalo, jeza me sveg obuzela, nešto me je vuklo da pobegnem iz sobe bezobzirce, a nešto me je, opet, prikovalo na mestu ljubopitstvo da vidim poslednji proces božje volje nad čovekom i želja da do poslednjeg momenta vidim u životu čoveka koga sam tako jako volio, preovladala je. U sobi se sem njegovog isprekidanog hropcem teškog disanja nije čulo više ništa. Odjednom se ču jak udar o zemlju. To bi Pola koja kao sveća pade na patos. Laza pogleda razrogačenim očima i izgleda da ga je taj udar malo osvestio i produžio mu muke za 1/4 sah.

Izvukosmo Polu napolje i opet ostasmo sami. Laza je prevrtao očima, na licu mu se ukazaše jaki bolovi, on pogleda jošt jednom, sigurno razumede u čemu je stvar, nasmeje se i umre. Zaustavismo skazaljku na sahatu — bilo je 8 3/4 sah. uveče.

Dugo lomim glavu što mu je značio taj osmejak; da l’ je to bila vulgarna konvulsija bola, ili se u tome osmejku izražavala radost što ga ostavljaju muke ili radost čoveka što prelazi u bolji svet, ili prezrenje lekara, koji kao da hoće reći: šta se vi tu zanosite: danas ja, sutra ćete vi! A nasmejao se tako kako je on obično radio kad neko nešto rekne što je i smešno i glupo.

Kao lekar, pokazao se do poslednjeg trenutka: prevario se samo za 1/4 sah. Rekao je da će putovati u 8 1/2 a otputovao je u 8 3/4. Kamo lepe sreće da se sasvim prevario. I kad na železnicu odocni, čovek može popraviti pogrešku drugim vlakom pa se i opet vratiti s puta, ali ovaj put nema povratka!

Osmejak na njegovom licu sigurno je hteo reći: umirem spokojno; nisam nikome ništa dužan, a zadužio sam sve; nisam nikoga vređao, a uvrede nisam vraćao; radio sam da zaradim, ali nisam globio nikoga; sam siromah, pomagao sam sirotinji; rođen sa neznatnim imenom, stvorio sam ime kojim će se moje potomstvo i zemljaci dičiti.

– Naposletku, šta može čovek više i očekivati!”
4080]

istorijskizabavnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 70 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker