Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 13:19


Autoru Poruka
lOOla
Post  Tema posta: Re: Srpski pesnici i njihova dela  |  Poslato: 07 Maj 2017, 19:53
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Milutin Nikanor Grujić
(Lipovo, 13. decembar 1810 — Pakrac, 20. april 1887)



Slika



Po krštenom imenu Milutin — a po crkvenom Nikanor — Grujić rodio se u selu Lipovi, u Baranji, 1. decembra 1810. god. od roditelja Prokopija i Agripine. Otac mu je bio sveštenik, vredan, viđen i uvažen čovek u svojoj okolini. On — kao što veli jedan biograf Grujićev — "istina nije bio učen, al' za to je bio prirodno bistar čovek i žestok Srbin, koji je mnogo čitao i bio osobiti pripovedač, te kao takav često bi svome sinu Milutinu pripovedao o raznim stvarima. Milutin je očine pripovetke rado slušao, i u svakoj prilici Srbin je bio najbolji đak — ako mu je o đacima pripovedao, naj jači — ako mu je o hrvanju pripovedao, najdalje se bacao kamena — ako mu je pripovedao o bacanju kamena s ramena. On je u očinskim pripovetkama ne samo uživao no se ujedno i radovao što je i sam Srbin, i samo mu je to bilo žao što i on nije onakav kao što je bio u kojoj pripoveci onaj za koga mu je obično dodao otac njegov na kraju svake pripovetke sa svim ozbiljno: "Ali to je bio Racika!"

Školovanje je otpočeo u mestu rođenja, pa je produžio — učeći gimnaziju — u Mohaču i Pečuju. Kad je bio u četvrtom gimnaziskom razredu u Pečuju, profesor, koji ne mogaše nikako shvatiti njegovoga imena, promeni ime Milutinovo i zameni ga imenom Mihailo, kojim se docnije zvao sve do stupanja u red kaluđerski. U Pečuju dovrši gimnaziju i filozofiju pa izuči i pravne nauke. Tada je već u svoj Baranji bio dobro poznata ličnost: njegove đačke latinske ode i besede bejahu redovno nagrađivane hvalama i novcem. Biskup pečujski Sepeši reče mu jednom prilikom: "Da niste one vere koje jeste — i od koje Vas ja ne odvraćam — ja bih znao šta bih s Vama učinio!"

Po svršetku škola proputovao je Slavonijom. Natome odmoru ispevao je oko trideset veselih i ljubavnih lakih pesama, koje su brzo prelazile u publiku a neke su i štampane. U književnosti se javlja prvi put 1836. godine svojim pesmama u "Srpskom Narodnom Listu", i na književnom je polju radio punu polovinu stoleća.

I ako je bio odlično svršio škole ipak ne mogaše dobiti službe jer ne bejaše plemić. Stoga, a i po želji očevoj, stupi u karlovačku bogosloviju, koju dovrši 1840.

Kao bogoslov je produžio pevanje, te je postao poznata i rado viđena ličnost i u građanstvu karlovačkom. Dotle se, štampajući pesme, potpisivao imenom Milutin; ali se tada i u "Danici Ilirskoj" javlja drugi jedan poeta koji se poče tako isto potpisivati, stoga Grujić svome imenu krštenom dodade i ime narodnosno te se od tada potpisivao:

S r b — M i l u t i n. Pesme mu izlažahu u "Srpskom Narodnom Listu" i u Letopisu Matičinu. "U tim njegovim pesmama ogleda se ne samo pesnički dar no i oduševljenje pesnikovo za Srpstvo. Pesme su se njegove vrlo rado čitale, i one izgledaju među pesmama ostalih pesnika kao orao među golubovima. Dočim je većina tadašnjih srpskih pesnika ode pevala pojedinim znatnijim Srbima, a ne retko i ličnim svojim prijateljima, događalo se da su i jedan drugom ode pevali, a u njihovim pesmama ni trunke poezije ne nalazimo. Grujićeve pesme iz toga vremena dišu ne samo restkim rodoljubljem no i pune su poezije".

Na Petrov dan 1841. Grujić se pokaluđeri u manastir Kuveždinu, gde ostane dve godine, a po tom se u Karlovcima zađakoni i postane profesor bogoslovije. U ostalim činovima postupno je napredovao, te je godine 1848. bio protosinđel a za tim arhimandrit.

Na znamenitoj Majskoj Skupštini glavni govornici bejahu protosinđel Nikanor Grujić i Sergije Kaćanski. Posle govora Kaćanskoga Skupština je glasom svojim obnovila dostojanstvo patrijarha srpskoga, izabravši mitropolita Rajačića za patrijarha. A posle govora Grujićeva Skupština je proglasila Srpsku Vojvodinu i izabrala Stevana Šupljikca za vojvodu.

Te je godine Grujić bio jedan od srpskih zastupnika na čuvenom Slovenskom Kongresu u Pragu. Za sve vreme burnih i krvavih događaja 1848.—1849. Grujić je bio patrijarhu Rajačiću u pravom smislu desna ruka, radeći i danju i noću, pišući naredbe, uputstva i propise, iz Karlovaca i iz Zemuna gde je tada patrijarah stanovao.

Po svršenoj buni Grujić je ostao narodnim i patrijarhovim ljubimcem. Želja i jednog i drugog - i naroda i patrijarha - bejaše da Rajačića nasledi Grujić. Ali se tome stavljahu na put prepreke, tako da Grujić ne bi izabran za episkopa ni onda kad se imadoše birati četiri vladike u jedan put. Videći sve to, Rajačić posveti Grujića za episkopa o proslavi svoje pedesetogodišnjice, 1861, i ako ne bejaše prazne eparhije. Ranije je Grujić već zastupao, kao arhimandrit, episkopa gornjo-karlovačkog kad 1859. preminu drug mu i saradnik Kaćanski koji je bio episkop te eparhije. A kao posvećeni episkop poslat je u Pakrac najpre za administratora a po tom i za vladiku pakračkog.

Pevanje nije ni tada napuštao. Pedesetih je godina naročito lepo radio u "Sedmici", a 1861. štampao je prvi deo krasnog epa" Sveti Sava", koji je ostao i u rukopisu. (link: http://digital.bms.rs/ebiblioteka/pageF ... 1/mode/2up )

Naistorijskom Blagoveštenskom Saboru 1861. Grujić je bio duša svega rada i najbolji govornik. Slikari su upotrebljavali za slikanje Sabora momenat kad na govornici stoji Grujić. I docnije, na tako zvanom "raspravnom saboru", Grujić je uzimao najživlja učešća.

To bejaše, bez sumnje, najveći srpski besednik u devetnaestom veku. Njegove su besede dvojake: političke i crkvene. U prvom se odlikuju njegovi govori na Blagoveštenskom Saboru i naročito iz 1850. pozdrav patrijarhu Rajačiću. Crkvene besede njegove štampane su nakon smrti mu, u lepom zborniku 1892. Tu su trideset i tri značajna govora. Sve su mu besede sklopljene po svima pravilima govorničke umetnosti. Ali to nije došlo po naročitom usiljenom nameštanju: klasično obrazovanje Grujićevo i prirodni dar njegov spremali su za srpskog besednika obrasce iz kojih se mogu izvesti prečišćena pravila za srpsku besedničku umetnost.

Godine 1870. umre patrijarah Samuilo Maširević, a za administratora bi postavljen episkop Arsenije Stojković, ličnost također poštovana i popularna. Posle dve godine, 1872, Stojković bi carevim rešenjem vraćen na svoju eparhiju a za zastupnika patrijarhovog postavljen Grujić. On držaše da stvar narodna ne gubi što će biti u njegovim rukama, ali mu prvaci narodne stranke zameriše što se toga primio, te među njima i Grujićem nasta nesporazum. Vlada se ugarska znade time koristiti: ona preporučivaše izbor Grujićev, a prvaci narodne stranke držahu da im je dužnost birati ma koga pre no Grujića. Oni tako i učiniše, pa u svome organu izjaviše da je to srpska osveta. Grujić se, razočaran i videći sebe i svoje lepe želje dovedene u disharmoniju sa faktičnim stanjem, povuče u Pakrac slomljenoga srca i tužne duše. Vreme je ubrzo donelo satisfakciju čestitom Srbinu: na glas o smrti njegovoj reče onaj isti list — novosadska "Zastava" — kamo sreće da smo onda prihvatili izbor "vladinoga" kandidata!

U radu književnom istrajao je do posletka. Bio je saradnik srpskih književnih listova, preveo je pet odabranih krasnih knjiga zabavno-poučne sadržine za omladinu, pisao je religiozne i patriotske pouke, prevodio poučne članke, pa se kad što javljao i pesmom koja je u njegovoj duši bila vazda lepa, vazda iskrena i uzvišena.

Nikanor Grujić je preminuo 8. aprila 1887. u Pakracu, a sahranjen je po svojoj želji, kao i Mušicki, u samom groblju.

Rukopisi Grujićevi još čekaju na urednika i izdavača. Oni će dodati nove svetlosti imenu mitronosnoga pesnika, koje je ostalo u svetloj i uzvišenoj uspomeni u narodu srpskom.



Tekst preuzet iz knjige:
Znameniti Srbi XIX veka
Andra Gavrilović


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Milutin Nikanor Grujić  |  Poslato: 07 Maj 2017, 20:05
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Stihovi
Nikanor Milutin Grujić



Slika




PRSTEN



Idi k dragoj, međ visoke, oj prstene, stene,
Dar si mali, al' srdečan, vredan ruke njene.
Il' se češlja na zrcalu, il' na svili spava,
Il' dobrotu srna pesme glasom izražava.
Ako spava, pogled tihi na lice joj baci,
I primeti javljaju l' se na tom ljubve znaci.
Mudro gledaj, i pričekaj dok se ne probudi,
Kad se prene, ukloni se — stidljive je ćudi.
Nađeš li ju kod prozora, poklon vitkim stasom
Učini joj, — progovori k njojzi tihim glasom,
Tihim glasom, da ne čuju ni kamene stene
(Ah, bojim se i sav strepim!) ove tajne njene.
Išti ruku da celuješ; kad ti ovu pruži,
Pridrži ju, nežno samo, pak joj se potuži:
Najpre kaži da si svedok moje ljubve žarke,
A potom joj sve iščisli moje muke jarke;
Hoće l' joj se ražaliti, pazi pak mi kaži,
A međutim sebi mesto na ruku joj traži.
Daj joj povod desnom rukom lepo što nek' radi,
Na levu se brzo, verni prstene, potkradi!
Stegni sebe oko prsta, da t' drugi ne zbace,
Ta je ruka blizu srca, čućeš joj udarce.
Ako nežno, kad t' oseti, na tebe pogledi,
Raspusti se, da ju krug tvoj mali ne uvredi,
Jer je ona nežna, same od nežnosti ruža,
Koju vređa i obara i najmanja stuža.
Na čelu ti spomen stoji, al' joj ti objavi
Da ćeš njojzi verne ljubve svedok biti pravi.
Digde l' ruku da t' upita šta želiš od grudi
Njenih, kaži: Vernost koju česni hrane ljudi.
U smeju joj na usnama volju ti primeti,
Bude l' dobra, tad pomisli da si već na meti.
Kad ja dođem i upitam, kazaćeš mi stanje,
Taj će vopros bit mom sercu najslađe pitanje.

1838.





IDEALU



Poletu misli visprenih, tankog iz
Oblačka divno, sjajna k’o zenica,
Trepćeš odozgor, put blistanjem
Zračka svetlaš mu kroz magle mutne!

Dižu se žara iz čistijeg sile
Zemnika umnog tamo kud ji milo
Poziva pogled tvoj; dižu se,
Al' badava! Sve više letiš ti.

Zemnom se rukom nikom dodirnuti
Ne daš. I sam duh retko te domaše.
Bežiš od ruke, uma bežiš
Od hitlenog; k sebi misli mamiš.

Katkad im svetliš k'o višeg života
Svetilnik; javljaš staze k besmertiju;
Pružaš na slave vekovečne
Hramove sjajnosti tvoje zračak.

Bliže li stupe k tebi, u visotu
Uzlećeš od njih naviše; no opet
Bleskom se tvojim rad osmeneš
Natrag, da za tobom željno blude.

Bajnoj to često traže po pustinji,
Traže po čuvstva širokom prostoru, —
Ni senke tvoje bez izumljenja
Svesti zemne ne mogu da nađu.

Vara ji katkad divna Poezija,
Da tvoj u nedru svetinje svoje lik
Nosi; — povrvi k njoj sve živo, —
Zrake ti nađu, — ne tebe samog.

1842.



Slika
Slika




SIVA MAGLO...



Siva maglo, ti ne padaj na me!
Kraj mene su razvaline same,
S kojih tuga najčešće poleće,
Tu ni tebi dobro biti neće.
Sklonište je ovde ciglo za me —

Siva maglo, ti ne padaj na me!
Već se diži nebu u visine,
Pusti sunce nek? mi jednom sine!
Duša žudi mira koji čara,
Želi da se s nebom razgovara,
Za tobom će kad je teret mine
— Pa se diži nebu u visine!


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Milutin Nikanor Grujić  |  Poslato: 07 Maj 2017, 20:18
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
NIKANOR GRUJIĆ
VLADIKA PAKRAČKI
PESNIK




Zašto se Nikanor Grujić potpisivao Srb-Milutin?



Vladika Nikanor potpisivao se, kao što je poznato, pod svojim pesmama po raznim srpskim listovima najradije "Srb-Milutin". I to evo za što. On je kršten bio Milutin, a ne Mihailo, nego kako profesori Maćari u Pečuhu ne znađahu kakvo je to ime "Milutin", nego mišljahu da je to "Mihaly" (Mihailo), te ga tako i zvahu. Međutim on se sve do g. 1840. potpisivao pod svojim književnim radovima "Milutin".

No u 33. broju g. 1840. Pavlovićevog "Srpskog narodnog lista", što je u Pešti izlazio, potpisao se pod pesmom "Na anologiju serbijanskog pjevca" (ovo je neki odziv na pesmu Đorđa Maletića u 29. broju istoga lista) prvi put "Srb-Milutin". A za što? Na to nam sam pesnik odgovara pod zvezdicom kod te pesme evo ovako: "Da ne bi čitatelji "Srpskog narodnog lista" i ilirske "Danice" mene s Milutinom, koji se od skora pojavio, pomešali i moje proizvode õa njegove, ili njegove za moje primali, prinužden sam od njegove strane, a od moje svojevoljno i radosno od sad prilagodoti dosadašnjem imenu "Milutin" i milo mi narodno ime "Srb" s tim opominjanjem, da ako bi se i pod ovim imenom kakovo djelo u Danici od sad čitajućem svetu soobštilo, to nece opet biti moje."


("Srpski narodni list" 1840.)




Nikanor Grujić i narod


Nikanor Grujić je vrlo voleo svoj narod i nije nikada dopištao, da se nad njim razmeću zvani i nezvani. Tako se jednom prilikom neki vajni rodoljubivi raõmetali po narodu: kako mu je popustila narodna svest, kako je pokvaren, kkao propada i t. d. Na to će Nikanor uzvišenim glasom: "okanite se toga posla, jer Srbinova svest je kao prikrivena žeravica, danas neka što pirne a svest će planuti u oganj živi; inače je Srbin vrba, što ga više krešu on više tera, zapamtite to, gospodo!"


(Kikinda "Srbadija" za 1898.)




Nikanor Grujić u Pečuhu.



Moj prijatelj dr. Milan Savić pripovedao mi je još onda, godine 1864. u Pečuhu, a sad mi je i ponovio ovaj slučaj: Zbog nekih "nesporazumljenja" sa školskim zakonima u pečujskoj gimnaziji moradoh dva četvrtka ostati u "najužem" krugu gimnazijskog zdanja. Kad sam se toga radi sa svojim "istosudbenim" drugom Ivanom Rogulićem, sad fizikusom sremske županije, prijavio famulusu, starom i dobroćudnom Joški, on nas, valjda utehe radi, potapše po ramenima i reče: "Još pre dva deset dana i pet, a možda i više godina bio je već jedan Srbin takav isti gost moj, kao vi sad. A to beše neki Grujić, najpametniji al' i najraskalašniji đak ovoga liceja. On je jednom prilikom pozdravio novog biskupa na latinskom jeziku, koji se na taj govr tako razdragao, da ga je zagrlio pred celim svetom i poklonio mu zlatan sat i lanac, a posle svake nedelje ga zvao na ručak. Samo što taj ne htede primiti katoličku veru — a šteta!"

Za vladiku Nikanora Grujića znalo se se sve to, samo ne, da je ručavao i kod — famulusa.




Omiljena anegdota vladike Nikanora Grujića



Mitronosni pesnik Nikanor veoma je rado pričao ovu anegdotu:
Uhvate jednom nekog pravoslavnog Srbina u razbojništvu i osude ga na smrt. Pošto mu je presuda bila izrečena, dođe k njemu katolički sveštenik obećavajući mu, da će ga spasti od smrti, ako pređe u katoličku veru. Ovaj je znao da to ne može biti, ali ipak pristane, da vidi, šta će taj katolički sveštenik učiniti. Dođe i dan vešanja. Bio je tu i katolički sveštenik, da mu da poslednju utehu. Kad su osuđeniku metnuli već konopac na vrat, okrete se on silnom narodu, koji se tu iskupio, pa reče: "Braćo, evo vidite kakva je pravda na ovoj zemlji: Vlah harao, a Šokca vešaju!"




Zanimljive priče i beleške iz života znamenitih Srba
Platon Atanacković


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Milutin Nikanor Grujić  |  Poslato: 07 Maj 2017, 20:25
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Milutin Nikanor Grujić




Slika


Slika


Slika



Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Milutin Nikanor Grujić  |  Poslato: 07 Maj 2017, 20:30
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Milutin Nikanor Grujić




Malo ko zna da jedna od najpjevanijih starogradskih pesama „Milkina kuća na kraju“ ima autora koji je pesmu posvetio zaljubljenom paru iz svoje okoline. Autoru je zbog prirode njegovog nameštenja bilo zabranjeno da se bavi poezijom, a pogotovo ne lirskom, ljubavnom.

Priča o pesmi "Milkina kuća na kraju" čiji je autor pakrački vladika Nikanor Grujić ili Srb-Milutin kako se često potpisivao.


phpBB [media]


"Muzička pletenica" - emisija radio Beograda




I još jedna boemska pesma (za ono vreme neprimerna za jednog duhovnog vođu), vladike Nikanora:



phpBB [media]


Lulo moja,srebrom okovana


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Milutin Nikanor Grujić  |  Poslato: 07 Maj 2017, 21:08
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Владика Никанор – песник митроносац




Slika




Споменак је илустровани часопис за децу, који је у време Аустроугарске излазио у Панчеву, на српском језику, штампан ћирилицом у црно-белој техници. У част владике Никанора, а поводом 15. годишњице од његове смрти, учитељ Исаије Митровић из места Говеђе Поље, испевао је кратку песму у романтичарском маниру



Због породичних веза увек са посебним интересовањем пратим дешавања у липовској српској заједници, па тако и њихову недавну посету гробу владике Никанора Грујића. Прошлог пролећа, за време спремања сечујског храма за црквену славу „кермез”, у северној певници пронађено је неколико неукоричених црквених часописа с краја 19. и почетка 20. века. Пронађени су примерци часописа Споменак различитих годишта, а у једном броју је био чланак о Липовчанину Никанору Грујићу, епископу пакрачком (владика: 1864–1887). Власник, издавач и уредник Споменка био је Иван Мартиновић. Подаци о њему се налазе у Лексикону историје педагогије српског народа (Трнавац, Недељко, Београд, 2012, стр.307).
Иван Мартиновић (1863–1926) био је учитељ, а затим и управитељ Грађанске школе у Панчеву.
Значајни су његови радови из области дечје књижевности. Споменак је уређивао две деценије, од 1893. до 1914. године, све до избијања
Првог светског рата. Био је и коаутор листа Посестрима „за поуку и забаву женскиња”. Својим радом је допринео еманципацији женског света.
Лист садржи доста песмица и кратких прозних текстова. Аутори су углавном народни учитељи и свештеници. Међу сарадницима је било и
жена-списатељица. Часопис доноси и преводе са страних језика, на пример са руског. Текстови су прилагођени дечјем узрасту. Садржаји се односе на породични живот, приказују се добре и лоше људске особине, здравље и болест, а има ту мало и „србовања”. При крају листа налазе се странице са вестима из отаџбине (кратки некролози заслужних особа), као и занимљивости из света (археолошка открића у Месопотамији). На последњој страници се уредник обраћао претплатницима тражећи од њих већу дисциплину.


У импресуму се налазе драгоцени подаци о државним границама, монетама, језику, и сл. „Споменак излази првог дана сваког месеца на целом табаку. (…) Цена је Споменку на целу годину за Аустро-Угарску, Босну и Херцеговину 2 круне; за Србију 2 ½ динара, за Црну Гору 2 ½ круне, а за остале земље 3 круне. Претплата се најбоље шиље поштанском уплатницом (Postanweisung – Póstautalvány). (…) Штампарија Браће Јовановића у Панчеву".
У Трнавчевом Лексикону (стр. 232) о браћи Јовановић пише: Каменко (1845–1916) и Павле (1847–1914) подржавали су политику Светозара Милетића (1826–1901), који је у седмој и осмој деценији 19. века био главни представник српског народа северно од Саве и Дунава. Основали су Библиотеку браће Јовановић и издали преко 350 разних дела, од којих је трећина била педагошке садржине, што је за оно време била веома велика продукција. Браћа Јовановић су сав свој иметак оставили у добротворне сврхе.
У Споменку од 1. новембра 1902. год. IX, бр. 11, стр. 172, нашао се чланак о „Србу Милутину”, тј. о црквеном великодостојнику једне од седам епархија негдашње Српске Православне Митрополије Карловачке и сјајном песнику и беседнику. (Види: Никанор Грујић – од Липове до Пакраца. Поповић, Стеван, Печуј, 2007)
У част владике Никанора, а поводом 15. годишњице од његове смрти, учитељ Исаије Митровић из места Говеђе Поље, испевао је кратку песму у романтичарском маниру. Стихови су срочени у дванаестерцу са парном римом:


„Благо роду који таквих звезда
има,
Таке звезде дају светлост небесима… (…)
Те путнику бољег указују пута,
А путник је народ, што по тами лу-
та.”
(4. и 5. строфа Митровићеве песме).


У наслову чланка пише: „Песник митроносац”. Митра је део црквене одежде, покривало главе, са изгледом круне и крстом на врху. Носе је архијереји приликом богослужења. У ранохришћанска времена носили су је само јерусалимски патријарси, а од 17. века носе је сви православни епископи. Митра симболично подсећа на Христов трнов венац.
(Цитат из Грујићеве песме управо говори о тешкоћама овоземаљског живота, односно, о тежњи ка вечним вредностима; Поповићева студија, стр. 38)

„(…) Сива магло ти не падај на ме ()
Већ се дижи небу у висине,
Пусти сунце нек’ ми једном сине!
Душа жуди мира који чара,
Жели да с небом разговара (…)”

Илустрација за чланак је као и у већини случајева цртеж. Фотографије су тада биле скупе. Цртежи су или преузети из других извора, или су рађени специјално за лист. Понекад нема потписа испод цртежа. Потписа нема ни у случају гроба Срба Милутина (владичин уметнички псеудоним). Скромни надгробни споменик песника-духовника, који је живео 77 година штити ограда од кованог гвожђа, док нам натпис пружа само најосновније податке: „НИКАНОР ГРУЈИЋ / ЕПИСКОП ПАКРАЧКИ / РОЂ. 1810. УМРО 1887. / ВЕЧНАЈА ПАМЈАТ /”


Slika





ЉУБАВ, СЛОГА, РАД, НАПРЕДАК


У заглављу Споменка се налазила увек иста илустрација – лик Светог Саве, који је приказан у слову С, у облацима, са књигом у руци. У позадини се види црква или манастир. Крајолик је брдски и представља Балкан. У средини игра коло, док један дечко свира на фрули. Деца у народним ношњама: Србијанче, Војвођанче, Црногорче и Босанче представљају српске земље. На десној страни је приказана сеоска омладина: чобанче и чобанчица. На левој страни група младих одевена у грађанску ношњу бави се „художеством” (уметношћу).
Слика приказује младе како цртају неки портрет. У првом плану је отворена књига, у којој пише: „Љубав, слога, рад, напредак”. Оваквим приказима је порука, као и морална и родољубива концепција листа била свима сасвим јасна.


Цвета Вуковић


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pesnici i njihova dela  |  Poslato: 29 Okt 2017, 22:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pesme Milorada M. Petrovića, zaboravljnog srpskog pesnika i danas naručujemo u kafani, a ne znamo ko ih je napisao!

Prve Petrovićeve seljančice, pesme koje pevaju o selu, on pronalazi svoje motive obične i jednostavne, svoj ton i naročito svoj melodiozan stih, oslanjajući se na narodnu lirsku poeziju

Slika

Čudna je sudbina nekih naših starih pesnika pesme su im još za života postale toliko popularne da su zašle u narod i poistovetile se sa narodnim tvorevinama, a oni sami, njihovi autori, ostali su zaboravljeni. Ko od nas, recimo, ne zna i ne pevuši rado pesme: "Jesen stiže dunjo moja", "Ne luduj Lelo, čuće te selo", ili "Igrale se delije". Malo ko, međutim, zna da su sve te navedene pesme delo pesnika Milorada M. Petrovića zvanog Seljančica, o kome je ovde reč.

Rođen 1875. godine u Velikoj Ivanči, na padinama Kosmaja, gde je završio i osnovnu školu, Petrović pet razreda gimnazije pohađa u Beogradu, a zatim prelazi u učiteljsku školu, koja se školske 1896/97. seli u Aleksinac. Tu se zagledao u svoju koleginicu Ružu Knežević, ćerku narodnog poslanika Kole Kneževića, koji je streljan kao učesnik Timočke bune 1883. godine.



Posle završene škole, čuvene po svojim tadašnjim profesorima (dr Tihomir R. Đorđević, Milivoje Bašić, Petar Ilić, Petar Despotović, Jovan Miodragović i drugi), njih dvoje izmoliše isto mesto službovanja – selo Veliko Krčmare kod Kragujevca. U rodnoj Šumadiji, mladi učitelj svojoj budućoj supruzi Ruži će zapevati:

„Jesen stiže dunjo moja,
Jesen rana,
Od jeseni, do jeseni
Sve se selo već iženi,
Dušo moja, beži meni!
Ne varaj jarana!“…



Tako nastaju prve Petrovićeve seljančice (pesme koje pevaju o selu) nove i po duhu i po izrazu. On pronalazi svoje motive obične i jednostavne, svoj ton i naročito svoj melodiozan stih, oslanjajući se na narodnu lirsku poeziju. Ispevavši niz stihova o selu, ispunjenih čas bezazlenim humorom, čas tugom, čežnjom i ljubavlju moma i dilbera, uz optimističko osećanje za sve što je u prirodi, Petrović biva zapažen i postaje popularan.

Prikupivši svoje napisane pesme , on ih pod naslovom „Seljančice“ sa posvetom „Mojoj Ruži“ štampa u Beogradu 1902. godine. Zbirka je odlično primljena od kritike i Milorad Petrović oduševljeno nastavlja rad i već iduće godine najavljuje se „Seljančica“ u drugom proširenom izdanju, sa preko sedamdeset pesama.

Petrovićeve „Seljančice“ komponuju bukvalno svi naši kompozitori: od najstarijih Marinkovića i Mokranjca, pa preko Joksimovića, Bajića, Biničkog, Đorđevića, Krstića, Manojlovića, Konjovića, Hristića i Milojevića, do npr. Logara, koji je rođen iste godine kada su pesme objavljene. Tako je mala zbirka pesama Milorada Petrovića postala najveća muzička inspiracija.



Prepoznatljiv po svojim pesmama Petrović dobija nadimak „Seljančica“ koji mu je dobro došao, s ozbirom da je u to vreme na vrhuncu slave i popularnosti bio glumac Milorad Petrović (1865—1928), jedan od velikana srpske pozorišne scene.

Milorad Petrović Seljančica je našoj književnosti dao i nekoliko lepih rodoljubivih pesama u prozi, a pisao je i dečje pesme kao i knjige za omladinu (Riznica). Za pozorišu scenu Petrović daje četiri komada: „Mladost“ (1904), „Čučuk-Stana“ (1907), „Komadić švajcarskog sira“ (prema pripoveci Đure Jakšića) i „Sirotan“. Pesme za „Mladost“ komponuje Boža Joksimović (najpoznatija „Igrale se delije!“), a Čučuk-Stanu muzički tumače Stevan Hristić i Isidor Bajić.

Milorad Petrović Seljančica rođen je na selu i sem poslednjih deset godina ceo život je proveo na selu, gde je za vreme svoga učiteljovanja (Krčmari, Ranilović, Stojnik, Mladenovac-selo), napisao sve što je gore navedeno. U Beogradu je premešten 1910. godine gde živi u rodoljubivom zanosu pred predstojeće ratne sukobe.



Milorad Petrović je u mladosti bio gotovo uvek viđen u šumadijskoj narodnoj nošnji, a ispod gornje košulje, kažu, nosio je amajliju — platneni zamotuljak u kome je čuvao grumen zemlje sa njiva svoje rodne Velike Ivanče. Iz Petrovićevog „beogradskog perioda“ pomenimo i njegova drugovanja sa Borom Stankovićem, Disom i Simom Pandurovićem.

Vihor rata ga potom odvodi na razna bojišta (Kumanovo, Jedrene) gde se razboljeva i jedno vreme sklanja kod porodice u okupirani Aleksinac, odakle se, proteran, vraća u Beograd gde je i dočekao oslobođenje. Već teško bolestan, živeći u stalnoj bedi i nemaštini, umire na Mihailovcu kod Beograda 17.04.1921. godine ne dočekavši svoj 46. rođendan.


telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pesnici i njihova dela  |  Poslato: 08 Jul 2020, 17:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Veče (Vojislav Ilić)

Rumene pruge već šaraju daleki zapad,
Klonuo počiva svet. Sa mirnih dalekih polja
Umorni ratar s pesmom žurno se noćištu sprema,
I samo čas po čas zaječi šarena dolja.

Od škripe točkova kolskih. Goneći vesela stada
Bezbrižno pastir mlad u zvučne dvojnice svira,
A njegov kosmati pas, podvivši repinu leno,
Korača upored s njim. Koprena dubokog mira

Uvija polja i ravni. Rumene pruge se gase –
I bledi mesečev zrak, svetilo nebeskih dvora,
Kroz maglu diže se već – i nema, duboka tama
Dovodi bajnu noć sa sinjeg neznanog mora.

Sve grli mir i san. Pokašto zaurla samo
Susedov stari pas, il’ pozno došavši s rada,
Ispreže ratar plug i stoku umornu poji,
I đeram škripi sve i voda žuboreć’ pada.

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pesnici i njihova dela  |  Poslato: 08 Jul 2020, 17:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zimska idila

VOJISLAV ILIĆ


Zima je pokrila snegom doline i polja ravna,
I tavne visoke gore. Vihori snežnog praha
Po pustom viju se polju, i cela priroda ćuti,
I listak poslednji vene od zimskog studenog daha.

Veselo puckara plamen u skromnoj izbici našoj,
I mačak na banku drema. Kroz tamu večeri blede
Dugačke i svetle senke po zidu čudno se viju,
A oko ognjišta sniskog ozebla dečica sede.

Deda uzeo lulu i s pažnjom o dlan je bije,
Pa ispod pojasa vadi listove duvana suva,
I kad ih izgnjavi dobro, on onda napuni lulu,
I mirno pušeći sluša vetrinu što poljem duva.

Po kašto zaškripe selom volujska drvena kola,
I gavran nad njime grakne. Za tim se razgovor čuje.
To se komšija Panta, sigurno iz gore vraća,
Pa žurno ispreže stoku i čeljad po kući psuje.

A deda ovako priča: „Odavna, u selu našem,
Življaše uboga žena sa malim jedincem svojim.
To beše nemirni Pavle. Pamtim ga i sada lepo,
I ako to beše davno, u mladim danima mojim.

Hiljadu osam sto… (Sad ne znam kojega leta,
Al’ Bunoparta je onda na Rusa pošao bio) –
Zima je velika bila. Reke se zamrzle rano,
A sneg od osam stopa pola je i gore krio.



U jedno studeno jutro, kad majka ne beše doma,
Mali se podiže Pavle i ode van našeg sela
I nikad ne dođe više. Ljudi ga tražili vazdan,
A jadna njegova majka plačući život je klela.

Tako je plakala ona vazdan i svu noć gorko,
Vrteći vreteno tanko. Ona je molila Boga,
Da joj bar mesto kaže, na kome okonča Pavle,
Te jednom da vidi jošte umrlog jedinca svoga.

Bogu se dosade molbe, ogrne svoj topli ćurak,
I zovne Svetoga Petra. Petar mu istinu kaže,
Zašto ta žena plače. To bude Gospodu krivo,
Uzme palicu, dakle, i pođu, da Pavla traže.

Nađu ga u samom raju… On se popeo lepo
Na rajsku lisnatu voću, pa zlatne jabuke jede;
A dole, na cvetnom podu, u belom i čistom ruvu,
Još mnoga nekakva deca jabuke jedu i sede.

Međ njima jaganjci bleje i zvonca srebrna zvone,
I mnogi leptiri lete po rajskom mirisnom cveću;
Kroz cvetne poljane rajske biserne protiču reke,
I rajske, šarene tice na mirne obale sleću.



A Gospod podviknu tada: „O Pavle, čapkune jedan,
Ko te je doveo amo, da rajske jabuke mlatiš?
Silazi sa voćke dole! Obuj se i natrag idi,
Pa majku da slušaš lepo, kad svome domu se vratiš.“

Jedne večeri, deco, Pavle se povrati kući;
Kiridžije ga našle, što često prolaze selom:
Polumrtav je lež’o na snežnom seoskom drumu,
Umoran, bled i zanet sa jako prozeblim telom.

Mi smo od njega čuli, kako je na nebu bio,
Jer nam je pričao uvek o rajskom životu svome;
Ali od toga dana majku je slušao lepo,
Posle je, zanata radi, u varoš otiš’o s njome.“

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 77 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker