|
Autoru |
Poruka |
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
Kratka priča:
Prilazim jednoj tezgi ispred koje je velika gužva. - Zdravo, je l' imate Ljubav, Sviđanje ili Zaljubljenost? - Žao nam je, nemamo. Rasprodato sve. Jedino ako Vam se desi spontano. Ali imamo Usamljenost i, Depresiju koja nam je trenutno na sniženju? - Dajte mi Usamljenost. Hvala I ništa. Od tad pijem.
Dabetic Ivan
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
Ko je ubio gospođu Ljubaznost?
Neko je rekao da su ljubaznost počeli da mešaju sa flertom, i to je tačno. Čim je neko ljubazan prema tebi, a ti odmah u sebi zauzimaš taj neki gard „Šta hoće sad ovaj od mene?“
Hvala (uz osmeh)
Izvolite (uz osmeh)
Izvini (od srca i iskreno)… Gde se sve to denulo? Gde nestadoše ti neki elementarni maniri?
Ko je ubio gospođu Ljubaznost? A baš je fina dama bila. Onako otmena u svom skromnom ponašanju, uvek je vodila računa nikoga da ne uvredi. Svakom je znala da uputi neku lepu reč, mio pogled, iskren osmeh… Koliko god da ste bili nervozni, otresiti, nekulturni; ona je znala da vas smiri u sekundi, da vas postavi na svoje mesto.
Neko je rekao da su ljubaznost počeli da mešaju sa flertom, i to je tačno. Čim je neko ljubazan prema tebi, a ti odmah u sebi zauzimaš taj neki gard „Šta hoće sad ovaj od mene?“. Bilo gde da odeš: u banku, poštu, opštinu…ma bilo gde, dočekaće vas natmurena lica koja samo što ne bljuju vatru a iz očiju im sevaju munje koje mogu da ubiju na mestu. A onda vi zauzimate stav „Sad ću da ti (spominjete majku i neke radnje u sebi)“ i tu nastaje kuršlus. Veze su prekinute, komunikacija se svodi na mrmljanje neandretalca, a vala tako se i ponašate.
Kada bi vi samo znali kako jedan osmeh i par lepih reči mogu da učine čudo… Eh, kada bi samo znali. Vi niste ni svesni koliko se mnogi ljudi obraduju kada je neko ljubazan prema njima, jer su navikli na klasično šutanje u dupe rečima. Zbune se, ja da vam kažem. I onda ih vi razoružate svojom ljubaznošću i oni, hteli – ne hteli, i sami počnu tako da se ophode prema vama. Vi ste reflektor svetlosti na druge i oni se ponašaju kao ogledalo. Kako vi prema njima, tako oni prema vama. Naravno, ima i ljudi baksuza ali nećemo o njima.
I svi smo mi umorni. I svi imamo briga na izvoz, samo što ih niko neće. I svi živimo teško (neko manje, neko više) ali niko ne može da me ubedi da ne možete odvojiti bar jedan osmeh dnevno na neku nepoznatu osobu na ulici, ili nekog kolegu na poslu. Nije osmeh pare pa da ste se stisli, tuge moje.
Ko je ubio gospođu Ljubaznost, pitam ja vas? Koga da izvedemo pred lice pravde da mu sudimo? Sve nas? Ili ćemo opet, naravno, da okrivimo vreme u kome živimo? Svako nosi po malo krivice u sebi, i tu nema izvlačenja.
A možda nije ubijena? Možda je samo zaboravljena u nekom kutku našeg uma i čeka da je se neko seti. Pronađite je, ona je u svima nama.
Marina Sabo
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
“Čas u kome govorim već je daleko od mene”
Vrijeme je iluzija. Kada ne pitaš, svi znaju šta je, kada upitaš, svi se nijemo gledaju. Postoje samo prošlo i buduće vrijeme, dok je sadašnje jedva prisutno i dok završim misao. A opet, ne postoji ništa osim sadašnjosti i njenih krila. Budućnost za nas postoji samo u namjerama, a prošlost u uspomenama, nikada jasno ne koračimo ni u jedno od njih. Prošlost istražujemo kroz knjige, priče i sjećanja, a budućnost priželjkujemo i čekamo u sadašnjosti. Koliko god daleko gledali u prošlost i budućnost, nikada se ne nalazimo ni u jednom ni u drugom potpuno. Uvijek smo u sredini, zapetljani u sadašnjost. Ona se kreće u mašini, i mi se krećemo uporedo s njom. Ona je jedina vječna. Jedina uzvišenost usred rugla. Sadašnjost ne postoji, iako smo svojim tijelima zarobljeni u njoj. Ona je jedno veliko ništa koje sve ljude drži zatočene, u nemogućnosti da se iz nje izvuku. Iz sadašnjosti ne izlazimo ni u jednom trenutku postojanja.
podsticaj
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
Ništa se tu nije moglo uraditi
Svake večeri sat je odlazio na spavanje kada njegove kazaljke odigraju tango i sastanu se na dogovorenom mestu za koje jos uvek niko ne zna. U tom trenutku, bez treska blindiranih vrata, bez ikakvog zvuka odvijao se jedan ritual. Čovek ciničnog izraza koračao je teško. Cipele su mu bile napravljene od pamučnih oblaka, majica izatkana snovima, a pantalone su bile opscena, on u stvari nije imao noge. Prolazio je ulicom Hirundo. Da, to je radio svake večeri. Dolazio je do jedne tačke. Jednog raskršća. Onda se polako sa tog mesta uzdizao do tamo negde iznad snova, pa sve do meseca. Virio je kroz prozore ogromnih zgrada. Tamo gde je bilo upaljeno svetlo ništa nije mogao da učini, tu je dolazila nesreća. Samo je beležio sve to na svom čelu. Udarao je recke u kožu kao u zid. Ali oni prozori koje je obavijala tama, iza kojih se nije video pokret, oni su bili čuvari života. I prošao bi onda sve zgrade, do svog konačnog odredišta. Do mesta na kom se sudaraju sudbine. Tu je šaputao sve što je video, morao je, sve je ionako pisalo na čelu. I niko nije znao, da se vremenu ne sme prkositi i da svetlo privlači zle duhove. Nisu znali, a niko se nije ni potrudio da im kaže. Zato je u ulici Hirundo svake nedelje bilo bar po desetoro mrtvih, od male dece do onih sasvim starih. I za sve je bio kriv Čovek S Lastama U Oku. Nikad se nije potrudio da pobedi vreme…
malabreskva25
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
ZAMIŠLJENI SUSRET TEBE I MENE
Ponovo sam u Tvom gradu. Razlog? Književno veče, promocija zbornika, švaleracija u najavi, tako nešto. Ma, ne znam odakle mi uopšte novac za voz. Potapšala si me po ramenu dok sam puštao korenje pred izlogom knjižare. Da, svet je mali. A i gde bi se inače slučajno sreli nakon šest i kusur godina? Ima neke logike, da da. Oboje se spontano kezimo od uveta do uveta. Dobar znak.Nisam se dao zbuniti. I počeo sam:
– Daj mi…da te malo golicam? Samo malo, samo malo? Da „štrpkam pogaču“ i nakon toga se više neću ponašati neprimereno u javnosti? Časna pesnička. Okej, znam da mi nećeš dozvoliti ali ne mogu da ne pitam. Vidi, imaš izbor: hoćeš prutić ili da ti pokažem novi roman? „Pedeset nijansi da krcne“. Hmm? Nećeš šibu? Tako sam i mislio…
Topiš se i grliš me, isprva nežno i malko bojažljivo. „Prase“, kažem. „Prenećeš mi vaške.“
„A ti ćeš meni buve i grinje iz brade! Ne mari…ako krcne.“
Stežem te jače, dok ne krcne, ljubim u čelo i puštam. Nismo se drastično promenili, bar fizički. Govoriš o putovanjima, doktorskim studijama i budućim planovima. Ja o (ne)pročitanim knjigama i povremenim poslovima. O roditeljima, drugovima i dugovima. Neke detalje ublažujem ili prećutkujem. Moji problemi, moja stvar. Ne želim da te opterećujem. Imaš i ti svoje brige, dosta je vremena prošlo…
Čekaju nas. Tebe na razgovoru za posao, a zatim na fakultetu. Mene na književnoj večeri sa pivom i cigaretama. Preskočiću cigarete. Pivo – možda umereno. Bar dok ne smršam.
Poklanjam ti olovku. „Preživela je pregršt autograma i škrabotina. Znaš, možda ti donese sreću.“ I ti meni poklanjaš nešto. Notes. „Za beleške u momentima…tvojim momentima.“
Rukujemo se i rastajemo. Civilizovano. Da, to su te „starke“, plavozelene oči, volšeban ten i punđa boje kestena.
Čekam da zađeš iza ugla i šaljem ti MMS. Da, broj nisam zaboravio. Gledaš u ekran i smeješ se Snupiju. Shvataš simboliku. Moja poslednja smicalica…
Marko Antić
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
Sudbina
Volela je da misli da su sudbinski povezani.
Svidjao joj se od prvog momenta – visok, zgodan, toplog osmeha i lepih ociju. Uvek nasmejan, sarmantan, znala mu je devojku jos iz skole, bila joj je simpaticna ali se nisu druzile.
Imala je momka koji je isuvise dugo bio ‘momak’ i svima je vec dosadilo da ih pitaju kad ce da se vencaju. Brak je dosao neosetno i prestao neprimetno, a Njega je ponovo videla bas kad je prebolela razvod. Ovaj put je on bio u srecnom braku sa njenom drugaricom, i ona joj vise nije bila simpaticna kao pre. Njemu su godine dodale na privlacnosti, par sedih na slepoocnicama mu je lepo stajalo, vazduh je bio pun varnica, ali ne…nista nije receno sto njegova zena ne bi trebalo da cuje.
Posle je cula da je u Australiji – retke vesti, u razmacima od par godina, javljale su da se razveo, bas nekako kad se ona ponovo udala, dolazio je kad je bila na medenom mesecu, ozenio se brzo, mnogo godina mladjom zenom, i dok je njen drugi brak propadao, on je dobio nekoliko dece…
Odustala je od Braka i Vecne ljubavi i zelela je samo jos prijateljstvo – nekoga sa kim bi mogla da poprica, proseta, slusa muziku ili podeli veceru.
Dosao je skoro neprepoznatljiv, popricali su ponovo posle mnogo godina, neka tamna senka bi mu presla preko lica kad ga je pitala za zenu i decu, ali ih nije pominjao – prosetali su taj dan, pricali o filmovima, muzici, nekom davnom vremenu koje je nestalo, a sutradan se vratio u Australiju.
Hranila je ulicne macke, propustala mlade lavove da je preteknu u karijeri, pravila kolace za komsijsku decu i upisala se na nekoliko kurseva.
Kad je sledeci put dosao, slomljen i ne bas trezan, zalio se na bolest, zenu i decu koji su otisli i ostavili ga u dugovima, bez posla i stana. Zaplitao je jezikom i dolivao jos jednu, pa jos, i jos…
Smestila ga je da spava, vencali su se za par dana i sva njena interesovanja je zamenila briga o njemu.
Da, bili su sudbinski vezani. Niko ne kaze da to mora da bude srecna sudbina!
udavaca
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
Seksualna edukacija
Ne znam za vas, ali meni su roditelji dugo, dugo pričali da me je donela roda. I jednom se desilo da je tata pokušao da zakopča šlic na veoma uskim farmerkama i sledimično povredio svoj ponos. Ja nisam bio kući a kad sam se vratio i pitao gde je tata mama je obazrivo rekla - Tata je kod veterinara... - Zašto? - Odneo je tamo onu rodu koja je tebe donela - Povređena je? - Jeste... - A šta joj je je? - Posekla je kljun. E moja seksualna edukacijo...
Miodrag Stošić
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
ČUVAM TE
Smisao grize meso do koske Logika mi zavrce uši i tera me u ćošak uplakan, ustajem u ranu zoru a moja Budućnost strpljivo čeka i kaže mi - Znaš da je ovo najbolje za nas... Svud oko mene bivša deca brkovi im porasli preko noći hodaju u ritmu nekog gluvoga kola i prvo se otimam ledenoj kraljici Razuma ali me ona greje puneći mi džepove novcem i crvenim mesom i sivo odelo mi tetovira po koži moju staru kuću guta razmažena čivava i već sam neko drugi ali Ti ipak ne brini jer ja čuvam te u prkos svemu i u inat svima taman kada pomisle da sam njihov i da sam se opametio ja silazim sa vagona u poslednji čas ostavljam ručak na pola čuvam te od uštogljenog smisla hvatam te za ruku i trčim kao da zemlja gori za nama ti si poslednji grumen moje izgubljene domovine koji se nosi u unutrašnjem levom džepu čuvam te i ove noći čuvam od svih onih koji su rekli da zaslužujem bolje da treba da te prerastem čuvam te za sebe i od sebe čuvam sebe u tebi jer sam taj ja onaj koga jedino volim onaj koji je čekao tvoja dva crna oka u aprilskoj noći i drhtao kao list osećajuci ono što niko nikad nije mogao da oseti jer te nikad nije video onako kao ja malu i krhku neispavanu i meku kao prvi sneg od koga se u hodu napravi grudva stegne u šaku kao srce i poželi da se nikad ne istopi čuvam te ja mirno spavaj i sanjaj bolji svet nadam se da ce u njemu biti mesta za mene
Miodrag Stošić
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
Podsetnik (odlomci) Ljubica Pupezin
Prvo, nemoj da se nasmeješ. Ne klimaj glavom bez prestanka, ne govori da je u redu. Umrećeš od unutrašnjeg krvarenja.
***
Drugo, nemoj da se iznenadiš što ti se neko uopšte obratio. Da ga oteraš jednim pokretom ruke kao dosadnu mušicu. Sipeće strašni dani.
***
Iznad mog stola visi slika: bomba, na kojoj je upaljen fitilj, leži na glavi jednog mačka. Žuti plamen je večito na istoj udaljenosti od dinamita. Eksplozija može da se desi samo u mojoj glavi.
***
Želje su prvi znak bolesti od koje se umire.
****
Pre nego što zauvek odem moram da znam: koliko puta si me sanjao, koliko puta mi dojurio, gde si me sačuvao?
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
Nestani
Lezim i vristim u sebi na sebe : `Ne! Neces pisati o njemu veceras!`
Vrtim olovku u prstima pokusavajuci da ne pisem o tebi, molim te da nestanes. Da nestanes veceras.
Zauvek.
A onda se u moju sobu polako usunja odzvanjanje tvojih koraka dok si odlazio i tvoje reci zuje u mojim usima.
I dok vodim unutrasnji dijalog sa tobom, pricam ti sve sto nikad neces saznati i ruka sama ispisuje snove.
Pricam ti kako sam provela dan, pricam ti o tim kestenjastim ocima koje sam danas gledala kao da su tvoje. Pricam ti o novoj omiljenoj pesmi, o soljici kineskog caja koji sam probala, o svitanju koje sam posmatrala jednog hladnog dana.
Uhvatim sebe kako pevusim melodiju tvojih ociju i cutim tvoj smeh, pa se prekorim vristeci na sebe jer sam preslaba da te nateram da odes, a ti mi opet prkosis. Zatim se podsmehnem sebi i sama shvatajuci da volim sto si i nocas tu, pa nastavljam sa porazavajucim ritualom ponovnog voljenja tebe. Svitanju neumorno pricam o nasim nocima i tvojim ocima, o bolnoj i praznoj polovini kreveta i klasici koja svira u pozadini zamenjujuci tvoj smeh.
Spustam olovku, opet pokorena cinjenicom da i sama zelim da ne nestanes. Udisem tvoj izlapeli parfem na jastuku pa trepcem u tami trazeci bilo kakav obris tebe. Pa ti se osmehnem, pozelim ti jos jednom laku noc i pobegnem u snove, u skloniste, u tvoj zagrljaj. Dok krisom skupljam po jastucnici tvoje poslednje `volim te`, tiho slazem sebe jos jednom veceras da ces sutra nestati.
ameinquiet
|
|
|
|
|
|
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 5 gostiju |
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
|
|
|