Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 20:57


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 12 Sep 2014, 21:31
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Momčilo Momo Kapor

Momčilo „Momo“ Kapor (Sarajevo, 8. april 1937 — Beograd, 3. mart 2010) je bio srpski slikar, književnik, novinar, član Senata Republike Srpske i Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske.

Slika

Rođen je u Sarajevu 1937. godine od majke Bojane Kapor (devojačko Velimirović) i oca Gojka Kapora. Njegov otac Gojko Kapor radio je kao finansijiski stručnjak u Sarajevu, gde je sreo svoju buduću suprugu. Zarobljen na početku rata kao rezervni oficir kraljeve vojske, odveden je u Nirnberg, gde je proveo pune četiri godine. 13. aprila 1941. za vreme bombardovanja Sarajeva pala je bomba na staru tursku kuću u kojoj su se sklonili Momina majka Bojana, Kaporova baka i mali Momo. Svi su poginili osim Mome, koga je majka zaštitila legavši preko njega. O majci je Kapor znao vrlo malo, zato što se o njoj retko govorilo u porodici, verovatno zbog želje najbližih da dete zaštite, ne obnavljajući mu sećanje na preživljeni užas i ne produbljujući dodatnu traumu koju je nosio u sebi. Ratne godine Momo provodi u Sarajevu kod bakine sestre Janje Baroš, a otac ga godinu dana po završetku rata dovodi u Beograd.

Po maturiranju Kapor se odlučuje za studije slikarstva. Diplomirao je slikarstvo 1961. godine na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića. U vreme diplomiranja na Akademiji upoznaje gimnazijalku Anu Pjerotić, kasnije studentkinju psihologije. Momo i Ana venčali su se 1964. i iz ovog braka rodile su se kćerke Ana Kapor (1964) i Jelena Kapor (1968). O tom vremenu Ana Pjerotić kaže: „Pisao je lako, sa radošću. Svoje prve tekstove napisao je na pisaćoj mašini Adler koju sam mu poklonila za rođendan, i na kojoj sam, kasnije, prekucala većinu njegovih tekstova. Imao je potrebu da priča o onome što piše. Nas tri smo bile njegova prva publika. To su bile njegove prve književne večeri“.

Veliku popularnost kod publike Momo Kapor stiče kroz tekstove Beleške jedne Ane, koje izlaze u časopisu „Bazar“. 1972. Beleške jedne Ane izlaze i kao knjiga, u izdanju „Oekonomika Beograd, Beogradsko izdavačko-grafički zavod“. Kapora kao pisca otkrio je Zlatko Crnković, urednik poznate zagrebačke biblioteke „Hit“. Tako su u izdanju „Znanje Zagreb“ (biblioteka Hit) izašli bestseleri: I druge priče (1973), Foliranti (1974), Beleške jedne Ane (1975), Provincijalac (1976), Ada (1977), Zoe (1978), Od sedam do tri (1980), Una (1981). Kapor postaje jedan od zaštitnih znakova ove edicije. Pored velikog broja naslova, romana i zbirki priča, autor je i velikog broja dokumentarnih filmova i televizijskih emisija, a po njegovim scenarijima snimljeno je nekoliko dugometražnih filmova (Bademi s onu stranu smrti, Banket, Valter brani Sarajevo, Džoli džokej, Kraj vikenda). Romani Una i Knjiga žalbi doživeli su ekranizaciju. 1982. izlazi knjiga Onda, a zatim slede Sentimentalno vaspitanje (1983), Knjiga žalbi (1984), 011 (1988). 1988. Momo Kapor se razvodi od Ane Pjerotić i iste godine se venčava sa Ljiljanom Todorović. 1989. izlazi Istok-Zapad, a 1991. Halo Beograd. 1992. godine izlazi Zelena čoja Montenegra, a 1995. Lero kralj leptira. Stvaralaštvo Mome Kapora može da se prati kroz nove naslove, među kojima se izdvajaju A Guide to the Serbian Mentality (2006), Dragi naši (2007), Ispovesti (2008), The Magic of Belgrade (2008). Poslednja knjiga Kako postati pisac objavljena je 2010. godine u izdanju Srpske književne zadruge.

Prevođen je na francuski, ruski, nemački, poljski, češki, bugarski, mađarski, slovenački i švedski jezik.

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 14 Nov 2014, 22:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Момо Капор Биографија

Момчило Капор – Момо (Сарајево, 8. април 1937 — Београд, 3. март 2010) је био српски сликар, књижевник, новинар, члан Сената Републике Српске и Академије наука и умјетности Републике Српске.

Slika

Рођен је у Сарајеву 1937. године од мајке Бојане Капор (девојачко Велимировић) и оца Гојка Капора, његов стриц је био Чедо Капор. Отац Гојко Капор радио је као финансијиски стручњак у Сарајеву, где је срео своју будућу супругу. Заробљен на почетку рата као резервни официр краљеве војске, одведен је у Нирнберг, где је провео пуне четири године. 13. априла 1941. за време бомбардовања Сарајева пала је бомба на стару турску кућу у којој су се склонили Момина мајка Бојана, Капорова бака и мали Момо. Сви су погинили осим Моме, кога је мајка заштитила легавши преко њега. О мајци је Капор знао врло мало, зато што се о њој ретко говорило у породици, вероватно због жеље најближих да дете заштите, не обнављајући му сећање на преживљени ужас и не продубљујући додатну трауму коју је носио у себи. Ратне године Момо проводи у Сарајеву код бакине сестре Јање Барош, а отац га годину дана по завршетку рата доводи у Београд.

По матурирању Капор се одлучује за студије сликарства. Дипломирао је сликарство 1961. године на београдској Академији ликовних уметности у класи професора Недељка Гвозденовића са просечном оценом 9,9.[1] У време дипломирања на Академији упознаје гимназијалку Ану Пјеротић, касније студенткињу психологије. Момо и Ана венчали су се 1964. и из овог брака родиле су се кћерке Ана Капор (1964) и Јелена Капор (1968). О том времену Ана Пјеротић каже: „Писао је лако, са радошћу. Своје прве текстове написао је на писаћој машини Адлер коју сам му поклонила за рођендан, и на којој сам, касније, прекуцала већину његових текстова. Имао је потребу да прича о ономе што пише. Нас три смо биле његова прва публика. То су биле његове прве књижевне вечери“.

Велику популарност код публике Момо Капор стиче кроз текстове Белешке једне Ане, које излазе у часопису „Базар“. 1972. Белешке једне Ане излазе и као књига, у издању „Оекономика Београд, Београдско издавачко-графички завод“. Капора као писца открио је Златко Црнковић, уредник познате загребачке библиотеке „Хит“. Тако су у издању „Знање Загреб“ (библиотека Хит) изашли бестселери: И друге приче (1973), Фолиранти (1974), Белешке једне Ане (1975), Провинцијалац (1976), Ада (1977), Зое (1978), Од седам до три (1980), Уна (1981). Капор постаје један од заштитних знакова ове едиције. Поред великог броја наслова, романа и збирки прича, аутор је и великог броја документарних филмова и телевизијских емисија, а по његовим сценаријима снимљено је неколико дугометражних филмова (Бадеми с ону страну смрти, Банкет, Валтер брани Сарајево, Џоли џокеј, Крај викенда). Романи Уна и Књига жалби доживели су екранизацију. 1982. излази књига Онда, а затим следе Сентиментално васпитање (1983), Књига жалби (1984), 011 (1988). 1988. Момо Капор се разводи од Ане Пјеротић и исте године се венчава са Љиљаном Тодоровић. 1989. излази Исток-Запад, а 1991. Хало Београд. 1992. године излази Зелена чоја Монтенегра, а 1995. Леро краљ лептира. Стваралаштво Моме Капора може да се прати кроз нове наслове, међу којима се издвајају A Guide to the Serbian Mentality (2006), Драги наши (2007), Исповести (2008), The Magic of Belgrade (2008). Последња књига Како постати писац објављена је 2010. године у издању Српске књижевне задруге.

Превођен је на француски, руски, немачки, пољски, чешки, бугарски, мађарски, словеначки и шведски језик.

Добрица Ћосић у својој књизи Пријатељи, на страницама 276. и 277. овако описује детињство и младост Моме Капора, на основу разговора који је са њим водио новембра 2002. године: „Тринаестог априла 1941. Немци су бомбардовали Сарајево и погодили зграду испод Требевића у којој се била склонила Момчилова мајка са четворогодишњим синчићем. У срушеној кући сви су били мртви. Момина мајка је својим телом спасла сина. Дечак се некако извукао из рушевина, закукао, па занемео над ужасом, не знајући куда ће. Нашао га је неки Рус, емигрант, лекар, сажалио се на њега и повео га у свој стан. Присвојио га је, није имао деце. Неговао га је, волео, затрпавао играчкама да заборави мајку и у белом мерцедецу га возио по Сарајеву. Дечко је знао да му је име Момчило, презиме није знао. Презиме му је дао добар човек Рус, крстио га је Момчило Херцеговац. После годину дана живота код доброг човека, Момчило Херцеговац се разболео од шарлаха, па га је спаситељ однео у сарајевску болницу. Ту га је пронашла мајчина тетка кога га је годину дана тражила по Сарајеву, обавештена од неког да је „једно дете изашло из срушене куће, одакле га је неки човек повео са собом“. Када је прездравио од шарлаха, баба га је одвела у своју кућу и бринула се о њему. За Момчила Херцеговца бринуо је и Рус, који се придружио власовцима — сарадницима Немаца, често га посећујући с поклонима. Отац, који је по повратку из заробљеништва, као банкарски стручњак, постављен за начелника у Министарству спољних послова у Београду, због патриотске савести и одговорности тек годину дана после рата дошао је у Сарајево да види сина. Према сину се односио патријахално строго и све до смрти био је незадовољан што му се син посветио сликарству и књижевности, социјалној и животној неизвесности“.

Ипак, на основу извора Валерије Јанићијевић, која је приредила до сада најпотпунију биографију Моме Капора, објављену у оквиру зборника Приповедач урбане меланхолије, ово сећање Добрице Ћосића није сасвим тачно. Мому су после бомбардовања, по сећању његовог ујака Славка Лучића, спасилачке екипе одвеле у болницу и раздвојиле од ујака који је био са њим. У том тренутку Мому је преузео поменути Рус, који га је већ кроз неколико дана предао тетки - Јањи Барош. Истинитост ове верзије потврђена је и са неколико Капорових интервјуа, као и са његовом књигом Исповести.

Момо Капор је био члан Сената Републике Српске од 1996. године. Последњих година живота био је редовни колумниста франкфуртских Вести.

У Београду је живео у Небојшиној 18 где је 7. септембра 2013. постављена спомен плоча.

Умро је у Београду 3. марта 2010. године на Војно-медицинској академији. Сахрањен је у Алеји великана у Београду.

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 14 Nov 2014, 22:48
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Дела
Списак дела Моме Капора према електронском каталогу НБС:


Белешке једне Ане, 1972.
Фолиранти, 1975.
Провинцијалац, 1976.
Ада, 1977.
Лањски снегови, 1977.
Хеј, нисам ти то причала, 1978.
Зое, 1978.
Скитам и причам: путописни дневник, 1979.
101 прича, 1980.
Уна: љубавни роман, 1981.
Онда, 1982.
Сентиментално васпитање, 1983.
Књига жалби, 1984.
011-Исток-Запад, 1990.
Хало, Београд, 1990.
Дама скитница и off приче, 1992.
Зелена чоја Монтенегра, 1992.
Блокада 011, 1992.
100 недеља блокаде, 1994.
Леро – краљ лептира, 1995.
Последњи лет за Сарајево, 1995.
Хроника изгубљеног града, 1996.
Од седам до три, 1996.
Смрт не боли: приче из последњег рата, 1997.
Најбоље године и друге приче, 1997.
Успомене једног цртача, 1998.
Ивана, 2001.
Легенда о Табору, 2002.
Сања, 2003.
Чувар адресе, 2003.
Конте, 2003.
Леп дан за умирање, 2004.
Досије Шломовић, 2004.
Љубавне приче, 2004.
Самац, 2004.
Елдорадо, 2005.
Путопис кроз биографију, 2006.
A Guide to the Serbian Mentality, 2006.
Драги наши, 2007.
Исповести, 2008.
The Magic of Belgrade, 2008.
Како постати писац, 2010.

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 14 Nov 2014, 23:11
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Фонд Момо Капор

Његове кћерке Ана и Јелена Капор основале су Фонд „Момо Капор“ јуна 2010. године.

Slika

У организацији Учитељског Факултета из Београда и уз подршку Фонда Момо Капор одржан је први научни скуп у Београду посвећен делу Моме Капора, на тему „Књижевно дело Моме Капора у контексту српске (омладинске) књижевности“. Први део скупа одржан је у Београду 20. маја 2011. а други део 24. маја у Резиденцији Амбасаде Републике Србије у Риму.

Зборник радова са овог скупа, под насловом Приповедач урбане меланхолије, Књижевно дело Моме Капора издат је маја 2012. као трећа књига едиције „Поетика српске књижевности за децу и младе“. У оквиру зборника објављени су радови Александра Јовановића, Ивана Негришорца, Марка Недића, Драгана Хамовића, Валентине Хамовић, Зоране Опачић, Слађане Јаћимовић, Јована Љуштановића, Милана Алексића, Милице Радовић Тешић, Александра Милановића, Петра Пијановића, Љиљане Ж. Пешикан Љуштановић, Миливоја Млађеновића, Слободана Владушића, Персиде Лазаревић ди Ђакомо, Светлане Шеатовић Димитријевић, Александре Угреновић, Зорице Турјачанин, Светозара Кољевића, Владимира Кецмановића. Биографију приредила Валерија Јанићијевић, а библиографију Здравка Радуловић.

Књига је представљена 29. маја 2012. у малој сали Задужбине Илије М. Коларца. Том приликом о делу Моме Капора говорили су председник Матице српске др Иван Негришорац, др Александар Јовановић, др Петар Пијановић и Ана Капор, у име Фонда Момо Капор.

Ана и Јелена Капор приредиле су књигу Породични албум, која је у едицији „Посебна издања“ издавачке куће Албатрос Плус изашла из штампе септембра 2013.


Задужбина Момо Капор

Супруга славног уметника, Љиљана Капор, основала је Задужбину „Момчило Момо Капор“ у новембру 2010. године и установила годишњу награду из области књижевности и ликовне уметности која носи његово име, као и фестивал „Момин круг“ који ће се традиционално одржавати сваке године почетком септембра. Задужбином управља Управни одбор који чини 12 чланова, чији је председник Матија Бећковић. Оснивање није тек пуко неговање успомене на Мому Капора, који је својим уметничким даром, сликарским и књижевним, представљао јединствен спој два талента која су га чинила тако посебним. Трагом те суштине установљена је годишња награда која носи његово име. Циљ Задужбине је и да подржи уметнике који ће у данашњем времену бити појава каква је шездесетих година прошлог века био Момо Капор и какав је остао до краја живота. Трајни белег у уметности Моме Капора јесте његова суштинска, уметничка припадност „великом свету“ и његова емотивна припадност народу из којег је потекао. У том погледу, као мало ко, Момо је својим сликама и својим књигама премрежио свет. Из тог разлога, као логичан циљ Задужбине намеће се и размена у области културе и уметности и повезивање са сродним културним институцијама из целог света. Оснивање фестивала „Момин круг“ управо је у складу са овим циљем Задужбине. Поред ова два традиционална догађаја, Задужбина „Момо Капор“ је у току прве године свог постојања организовала промоцију књиге „Легенда Капор“ у Клубу књижевника и организовала велику изложбу уља на платну под називом „Београдске приче“ у Дому Војске Србије у сарадњи са Медија центром „Одбрана“. За организацију ове изложбе Задужбина је почетком 2012. године добила признање Министарства одбране Републике Србије.

Награда „Момо Капор“

Награда „Момо Капор“ је годишње признање које додељује Задужбина „Момчило Момо Капор“ чији је оснивач супруга Моме Капора, Љиљана Капор. Награда се додељује наизменично за доприносе у књижевности и ликовној уметности, на дан рођења Моме Капора, 8. априла, у Свечаној сали Скупштине града Београда коју добитнику уручује председник Управног одбора Задужбине, Матија Бећковић. Награда је први пут додељена 2011. године за књижевност светски признатом уметнику Емиру Кустурици за роман „Смрт је непровјерена гласина“. Други добитник награде је сликар Владимир Дуњић за целокупно ликовно стваралаштво.

Момин круг

Први фестивал „Момин круг“ одржан је у петак, 9. септембра 2011., код споменика Дафне, на Ади Циганлији у Београду. Фестивал је отворио документарни филм „Њујорк, град по мери човека“ који је један од последњих видео записа познатог Београђанина.[13] На фестивалу су одржане представе „Зое“, затим „Бен“ по тексту драматурга Беке Савић, а према мотивима бајке „Сања“, кабаре „Хало, Београд“ који је приредила Рада Ђуричин и концерт „Мишко Плави трио“. У плану је да овај културни догађај, који је у тесној вези с уметничким стваралаштвом Капора, наредних година постане вишедневан и традиционалан.

Скулптура Дафне у спомен Моме

На иницијативу Градоначелника Београда, Драгана Ђиласа, а по идејном решењу Љиљане Капор, 18. априла 2011. године, на Ади Циганлији је откривено спомен-обележје у част Моме Капора, 4,5 м висока скулптура „Дафне“.



Награде


„Октобарска награда града Београда“, 1992. године
Награда Народне библиотеке Србије за најчитанију књигу 1993. године
Награда „Библиос“ Матична библиоктека „Влада Аксентијевић“, Обреновац 1994. године
„Награда Светозар Ћоровић“ за најбољу књигу прозе, Билећа, 1999. године
„Награда Лаза Костић“ за роман године 2001. године, Нови Сад
„Награда Тодор Манојловић“ за роман године 2002. године , Зрењанин
„Награда Бора Станковић“ за роман године 2004. године, Врање
Награда за животно дело, Удружење књижевника Србије, 2006. године
Награда за животно дело, Српска књижевна задруга, 2008. године
„Награда Дејан Медаковић“, Прометеј, Нови Сад, 2009. године
„Награда Радоје Домановић“ за укупан допринос српској књижевној сатири, 2009. године
„Златни бестселер“ и „Хит либрис“ , награде које додељује РТС на крају сваке године
за најчитанију књигу (укупно девет повеља).


Књиге о Моми Капору


Момо Капор — сећања и дружење, Коста Димитријевић, Прометеј, Београд, 2010.
Легенда Капор, приредила Љиљана Капор, Књига комерц, Београд, 2011.
У склоништу душе, колумне и интервјуи, Драгана Марковић, Медија центар „Одбрана“, Београд, 2011.
Приповедач урбане меланхолије, Књижевно дело Моме Капора - Зборник радова, Поетика српске књижевности за децу и младе - Књига 3, Учитељски Факултет Београд, Београд. 2012. ISBN 978-86-7849-161-0. pp.
Породични албум, приредиле Ана и Јелена Капор, Албатрос Плус, Београд. 2013. ISBN 978-86-6081-111-1. pp.

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 14 Nov 2014, 23:16
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
STRAH ME JE JEDINO OD BUĐENJA…


IZ RIZNICE MOME KAPORA: U meni se bore Hercegovac i Beograđanin

Hercegovac živi u meni još pre mog rođenja; Beograđanin od devete godine, kada sam se 1946. doselio u ovaj grad. Jedan govori ekavski, drugi insistira na ijekavskom. Najgore mi je na koncertima u Kolarcu. Beograđanin, kao, obožava dosadne Malerove simfonije, a Hercegovac istog časa utone u san i, da oprostite, glasno diše, pa ga svi naokolo bude i utišavaju. On bi da sluša gusle

Slika

Sedim na jednom crvotočnom splavu na Adi Ciganliji i razmišljam da li da se okupam u Savi.
U meni se bore Hercegovac i Beograđanin.
Beograđaninu hladna voda, Hercegovcu prljava i mutna, a meni vruće!
Beograđanin, oprezan kao što ga je Bog dao, šapuće mi da ćemo se sva trojica prehladiti.
Hercegovac se sa tugom seća smaragdne Trebišnjice koja može da se pije i zelene Neretve u koju je skakao s mostarskog Starog mosta. Kune su da se u Savi ne bi okupao da mu daju ne znam šta! (Kao da mu neko, uopšte, nešto i nudi!)
Kroz mene teku mnoge reke; ljupka, ženstvena Sava, potuljeni gospodar Dunav. Valja se tromi Misisipi Marka Tvena (“Zaboravi to!”, odmahuje rukom Hercegovac, rođeni rusofil), lukava bludnica Sena koja ume da izmami čoveku i poslednju paru, ogrće se sivim penjoarom mutna Temza, šumi Miljacka ispod mostova promenjenih naziva, zlati se i blista sveta reka Krka, gazim Kupu, Cetinu i Zrmanju – Oj, Moravo, moje selo ravno…
I dok se ona dvojica u meni prepiru, skačem u Savu, baš me briga!
Beograđanin odmah kraul, Hercegovac leptir stil, a ja na leđa!
Ne može se ni zamisliti kako to izgleda onima sa obale.
Hercegovac živi u meni još pre mog rođenja; Beograđanin od devete godine, kada sam se 1946. doselio u ovaj grad.
Jedan govori ekavski, drugi insistira na ijekavskom.
Najgore mi je na koncertima u Kolarcu. Beograđanin, kao, obožava dosadne Malerove simfonije, a Hercegovac istog časa utone u san i, da oprostite, glasno diše, pa ga svi naokolo bude i utišavaju. On bi da sluša gusle.
Beograđanin, opet, zeva dok guslar peva o starim junacima i čudi se što brkati ljudi plaču.
Priznajem, zagorčavaju mi život na svakom koraku. Ne znam kud da se denem od njih dvojice.
Pođem tako pre neki dan da dam važan intervju za englesku televiziju, a Hercegovac navalio da navučemo maskirnu uniformu. Beograđanin hoće tamno odelo s kravatom. Navučem izbledeli džins i prljave patike. Nisu govorili sa mnom dva sata!
Jedan zapeo da potpišemo sve što se od nas traži (pa da se posle ne držimo toga), a drugi neće ni da čuje!
Reporter Frontline News Television-a, gos'n Adam Kaliher, našao se u čudu. Njih dvojica viču, udaraju šakama o sto – meni ne daju da dođem do reči!
Dobro, nekako ih smirim i objasnim gos'n Kaliheru da u svakom Srbinu živi više raznih Srba.
Neki dan se, opet, zavadili dok sam spavao i ne sluteći šta se dešava u meni. Šta je bilo? Hercegovac, izgleda, kao i obično sanjao da je na ratištu sa svojima, a Beograđanin ga nazvao ratnim huškačem i zatvorio mu svoj deo srčane pretkomore. Umalo se ne uguših u tom ružnom snu! Probudim se i ispečem dva jaja na oko, očistim mlade rotkvice, ali ne ide! Hercegovac ne jede, podnimio se i samo nas ćuteći gleda. Gladuje. I Beograđaninu stao zalogaj u grlu. Baci viljušku na tanjir…
Na Adu dolazi jedan čuveni psihijatar da se leči od depresije. Po čitav dan sedi i bulji u vodu. Požalim mu se, a on mi kaže da je u mom slučaju, verovatno, reč o blagom obliku šizofreniije. U pitanju je podvajanje ličnosti.
“Ali, nas nije dvoje, nego troje!”, objasnio sam mu. “Da li je moguće cijepanje ličnosti natroje?”
Uostalom, može uskoro da nas bude i više! Već se povremeno javljaju i neki drugi: izbeglice iz Sarajeva, Evropljani, pacifisti i ratoborni, pravoslavni i slavenofili, diplomate i samoubice…
Psihijatar mi je rekao da je moj slučaj veoma zanimljiv i da nešto slično nije imao u dosadašnjoj praksi. “Zapisujte sve što budete osećali…”, kazao mi je. Eto, zapisujem. Od toga i živim.
“Mogao bi da živiš i od nekog ozbiljnijeg posla”, gunđa Hercegovac u meni.
U tom trenutku pokraj nas prođe jedna beogradska lepotica.
I Hercegovac i Beograđanin okreću se za njom.
Ja se pravim da je ne primećujem.
Ali, oni više ni o čemu ne mogu da pričaju, sem o politici. Opet se svađaju oko toga ko ja patriot, a ko izdajnik. Šta da radim?
Hercegovcu naručujem lozovaču – Beograđaninu hladno pivo, a ja popijem sedativ da ih lakše podnesem i ponovo zaspim.
Strah me je jedino od buđenja…


Kurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 14 Nov 2014, 23:32
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ŽIVOTNA PRIČA - Momo Kapor: Životni udarci me nisu slomili

Opredeljenje čuvenog umetnika Mome Kapora da se ne obazire na brojne nedaće koje su ga pratile kroz život još od kada mu je kao trogodišnjaku poginula majka koja ga je telom zaštitila od bombe, pa sve do nedavne operacije kancera, pružilo mu je saznanje da se

Slika

Iz reči Mome Kapora isijavaju humor i samozadovoljstvo i kada govori o teškoj bolesti, dok se priseća zašto je izbačen iz dve škole ili opisuje druženje sa njujorškim mafijašima. Zahvaljujući očiglednoj mudrosti i talentu, on je neprikosnoveni predstavnik domaće kulturne baštine, ali ne samo naše prestonice, već i srpske nacije. Rođen je u Sarajevu 1937. godine, u gradu u kome je izgubio majku, u vremenu koje je neuspešno pokušavao da zaboravi. Životno iskustvo je sticao sa svakim novim buđenjem i unosio ga u književna dela, scenarija za filmove, pozorišne i radio drame, prenosio ga na fantastične slike i karikature... Za vreme rata u Bosni bio je ratni reporter, a tada je rodnu kuću mogao da gleda samo sa prve vatrene linije kroz dvogled, dok su mu vojnici vikali: Čiča spusti glavu, bijela ti je, zviznuće te snajper.

- Često sam mislio o tome kako je roda koja me je donela imala prinudno sletanje, pa je umesto u Firencu, gde se inače rađaju slikari, zbog flapsova koji su joj se pokvarili, morala da me spusti u Sarajevo, čije ime, poput krivice, nosim u putnim ispravama. Potrošio sam stotine stranica da ga opišem i oslobodim ga se kao noćne more, ali nisam uspeo u tome.

Priču s početka prošlog veka, o svom najstariji stricu Radovanu koji je otišao u Ameriku, Kapor usko vezuje za sudbinu svojih predaka.

- Moj stric je putovao mesec dana brodom. Noću je izlazio na palubu, savijao duvan i pušio, a plašio se velike vode, jer nije znao da pliva. Kada ja prelećem okean u avionu, u kome je zabranjeno pušenje, i mene je strah, jer ne znam da letim. Stric je 1922. godine u rudniku Bjut Montana doživeo nesreću – srušio se otkop i njega je greda udarila u glavu. Moja samohrana baba Jovana dobila je veliku odštetu od sindikata, koju je podelila ravnopravno na tri sina. Ćerkama ništa nije dala, jer se računalo da će se udati. Stric Radovan je napravio najveću čatrnju u selu, koja skuplja kišnicu, srednji stric Mirko kupio je zemlju u Bačkoj, a deo koji je pripao mom ocu Gojku dali su mu za školovanje.

Tako se Momin otac iškolovao. Postao je visoki finansijski inspektor, a kasnije i osnivač Jugoslovenske banke za spoljnu trgovinu.

- Moja baka je, kao osiromašena udovica iz vrlo otmene kuće Velimirovića, izdavala sobe, a tu je otac upoznao moju majku Bojanu, koja je bila prava lepotica. Zaljubili su se jedno u drugo, a ubrzo sam se i ja rodio. Da na glavu mog strica Radovana nije pala greda u rudniku, ja bih sada bio penzionisani šumar u Bileći ili učitelj, u najboljem slučaju.

Nakon što je njegov otac otišao u rat 1941. godine, osim rastanka sa roditeljem zbog ratnog vihora, jednog od naših najboljih savremenih pisaca čekao je novi životni udar – kao trogodišnjak je izgubio majku.

- Posle šestoaprilskog bombardovanja, 13. aprila je ponovo bombardovano Sarajevo. Majka i baka su me uzele i potrčale prema Trebeviću da se sklone. Sa još četrdeset ljudi sakrile su se u jednu staru tursku kuću, misleći da ona neće biti bombardovana, jer je pored nje bila protivavionska baterija. Bomba je pala direktno na nas i svi su poginuli, osim mene. Moja majka me je zaštitila legavši preko mene. Kičma joj je bila raznesena, a tada je imala samo dvadeset osam godina. Bilo je mrtvo čak i mače koje sam držao u rukama.

Smrt majke Kapor je dečijom naivnom igrom i vragolijama potiskivao u drugi plan. Kao i mnogi njegovi vršnjaci, istrčavao bi iz podruma za vreme svakog novog bombardovanja i krao robu iz razbijenih izloga.

- Između obešenih ljudi koji su se okretali na blagom povetarcu igrali smo se ručnim granatama, iz kojih smo vadili barut. To sve na mene nije ostavilo nikakve posledice, mada se psihijatri ne bi složili sa mnom. Osnovne škole nisu radile, pa sam išao u kloster Svetog Augustina, samostan gde su predavale učiteljice koje su nam poklanjale obojene sličice svetaca kada smo bili dobri. Na početku časa čitala se molitva Djevici Mariji – katolici su imali sklopljene dlanove, pravoslavci prekrštene ruke na grudima, a muslimani ruke uz butine.

Dane provedene u samostanu pamtiće i po krvlju obojenim hodnicima, ispunjenim ranjenim nemačkim vojnicima, koji su se pri kraju rata povlačili iz Grčke.

- Vojnici su ležali umirući, a mi smo prolazili pored njih idući do učionice, gde smo učili o bubama, leptirima, travama i oblacima. I opet nisam dobio nikakve traume, mada su moji vršnjaci u Americi u to vreme učili o Petru Panu, a skoro svi posećuju psihijatra. Psihoanaliza je izmišljena kasnije, kao i klimakterijum, koji se u moje vreme zvao mamu boli glava. Danas svi broje orgazme... Zamislite da je moj deda posle vođenja ljubavi pitao moju babu: Je l’ ti bilo lepo? Koješta. Moj otac je bio u zarobljeništvu u Nirnbergu do 1943. godine. Kada se završio rat, bio je načelnik finansijske službe Ministarstva za inostrane poslove u Beogradu, a tek je 1946. došao po mene u Sarajevo. Tri godine kasnije poslat je da sređuje finansijska poslovanja naših ambasada u Americi – počeo je od Otave, a završio u Peruu.

Za to vreme je Kapor živeo kod očevih prijatelja, u porodici Nikolić. Pohađao je Treću mušku gimnaziju u Beogradu, iz koje je izbačen zbog jedanaest jedinica i nebrojenih izostanaka.

- Imao sam jedinicu čak i iz fiskulture. Jedino sam iz crtanja imao pet. Moj profesor Branko Stanković zvani Lale izbacivao me je iz razreda da crtam drveće, dok su moji drugovi morali da crtaju Getea ili Milosku Veneru. Imao sam privilegiju da iz njegovog kabineta nosim Milosku Veneru, držeći je jednom rukom za dojku, a drugom za butinu. Moj zadatak je bio da joj, kada je postavim na katedru, kredom obrišem stidne dlačice, koje joj je neka bitanga docrtala. Ubrzo sam bio izbačen iz škole zbog rekordnog broja neopravdanih časova, jer u školu skoro da nisam ni išao.

Nakon izbacivanja iz gimnazije Momu su poslali u Sarajevo, gde je proveo tri godine. Ni sam ne zna sa kojom generacijom je maturirao, jer je i tamo ponavljao, a nije se pojavio ni na proslavi mature. U Beograd se vratio 1956. godine, kada je upisao Likovnu akademiju.

- Prijemni sam položio iz trećeg pokušaja, a postoji priča da je moj otac telefonirao dekanu zahtevajući da me ne prime dok ne završim školu. Bio je strog roditelj, retko me je mazio i grlio, možda samo za Božić... Kada sam upisao fakultet, nastupio je raj. Istina, bio sam socijalno deklasiran, budući da sam boravak u divnom stanu na Neimaru kod Nikolića, zamenio sa švercovanjem po studentskim domovima. Naime, otac mi je slao minimalne svote novca, pokušavajući tako da me natera da se predomislim i odlučim se za arhitekturu, što je on želeo. Ne sećam se da sam se uopšte i kupao, osim leti na Savi.

Tokom studija Kapor je za razne listove i časopise pisao prikaze izložbi, eseje o slikarstvu, muzici i filmu... Sa njegovim prijateljem Borom Draškovićem, sada poznatim režiserom, svako veče je obilazio Kinoteku ili Kolarčev narodni univerzitet.

- U Kinoteku su svako veče dolazili Žika Pavlović Makavejev, pokojni Kokan Rakonjac, Dragoš Kalajić... Na Kolarcu je bila ekipa medijalaca, sa kojom sam se takođe družio: Olja Ivanjicki, Leonid Šeika... Kada sam završio Akademiju, sedeo sam u holu i pio kafu pored mojih deset ogromnih slika, sa kojima nisam znao šta da radim. Izlaz je bila vojska, mada su me, kao i mog prijatelja Boru Draškovića, poslali u kazneni puk u Vinkovcima. Tu su služili robijaši, najčešće Šiptari koji su bežali preko granice. Ipak, godinu dana sam imao gde da spavam i uredno bio hranjen, a i naučili su me da pucam iz svakog oružja – od pištolja do trocevnog protivavionskog topa od dvadeset milimetara.

Posle vojske Momo se zaposlio u jednoj propagandnoj saveznoj ustanovi, gde je u početku u fototeci slagao fotografije, a kasnije je pisao tekstove za list Jugoslavija eksport, koji je na engleskom jeziku štampan za inostranstvo.

- Pisao sam o turizmu i kulturi. Direktor je bio divan čovek, pokojni Čedomir Džomba, veliki udbaš i neostvareni pisac. Mnogo me je voleo i dozvoljavao mi je da na mašini za kucanje platnih spiskova pišem moje rane romane. Tu sam radio više od deset godina, jer sam morao da izdržavam dve ćerke, Anu i Jelenu, koje sam dobio sa prvom ženom Anom. Bilo je teško živeti sa mnom i ja sam kriv za krah tog braka, jer je Ana divna žena, prava dama...

Momine povremene burne veze sa beogradskim lepoticama dospevale su i do novina, što za njegovu ženu nimalo nije bilo prijatno.

- Moja prva supruga i ja smo se razišli nakon dvadeset četiri godine zajedničkog života. Moje ćerke su sada odrasle žene. Ana ima četrdeset dve godine i jedna je od vodećih slikarki u Italiji. Živi u Rimu već dvadeset pet godina i vođa je grupe anahronista ili neorenesanse, koji pokušavaju da uzvrate udarac američkom uticaju novog ekspresionizma koji je preplavio Italiju. Od nje imam unuka Luku, koji ima dvanaest godina. Moja mlađa ćerka Jelena ima trideset devet godina i pijanista je i profesor u Mokranjcu.

Poslednjih dvadeset pet godina Kapor je u drugom braku, sa Ljiljanom, a ovu bivšu stjuardesu upoznao je na letu za Njujork.

- Davne 1982. godine sam zbog straha od letenja držao za ruku jednu stjuardesu, naravno Ljiljanu, i nisam je pustio do današnjeg dana. Onda sam je zamolio da mi donosi srpske novine u Njujork i tako se rodila ljubav. U našem braku ja sam na vrlo dobrom drugom mestu, a na prvom je Arči, pas rase haski, koga već jedanaest godina, osim kada sam na putu, šetam svakog jutra. Ljiljana je od mene mlađa dvadeset godina, ali kada ja budem imao sto godina, ona će imati osamdeset, pa se razlika neće primetiti. Ona je, u stvari, starija od mene, jer me sprečava da pravim gluposti, čemu sam sklon.

Nepisano pravilo da ljudi s ivice zakona vole prisustvo umetnika, potvrdilo je i Kaporovo druženje sa nekima od njih.

- Družio sam se Boškom Radonjićem, desnom rukom Gotija, šefa porodice Gambino. Slikao sam portrete njihovih žena i ljubavnica i bili su veoma zadovoljni – Džoni Ferano, vrlo ugledan mafijaš, izveo bi me na terasu i tutnuo u džep dve hiljade dolara. Sa Boškom sam išao u Fulton Strit, luku u južnom Njujorku, gde se istovaruje riba. Hodali smo noću po ribljim krljuštima, gde belac ne sme ni da proviri. Prilazili su mu radnici sa metalnim čakljama u rukama kojima otvaraju sanduke i ljubili ga u ruku. Meni su dali punu najlon kesu najbolje ribe.

I Kaporu je prijala bliskost opasnih momaka, pa je svaki let preko okeana koristio za ponovno viđenje sa njima.

- Inače, Boško Radonjić je išao u zatvor zbog atentata na Tita, sa Kavajom koji mu je kum. Kada bismo se napili, urlali smo: Druže Tito, bjela lica, kad ćeš doći do Užica. A, proverio me je tako što me je odveo u crkvu Svetog Save u južnom Njujorku i gledao da li ću da se prekrstim i zapalim sveću. Poslednje godine kada sam stanovao kod njega, on je već bio pobegao. Njujork Tajms je objavio na naslovnoj strani da je Radonjić ključni svedok u aferi Goti i da se krije u planinama Jugoslavije. On je bio na Zlatiboru, gde je otvorio kockarnicu, ukrašenu mojim ogromnim slikama, koje sam mu napravio za tu priliku. I danas se ponekad vidimo.

Poznati umetnik duhovito ističe da jedino što nije uspeo da ostvari u životu jeste da bude visok i plav. Tu činjenicu objašnjava time što je pušio od svoje šesnaeste godine, ali i poprilično pio.

- Budući da pijem vino, a ne žestoka pića, ono me dovodi u jedno lepo letargično osećanje. Nikada nisam pijan da teturam ili povraćam. Postoje tri čuvene podele naših vina – vina od kojih boli glava ujutru, od kojih se postaje agresivan i od kojih se povraća. Obično biram ova prva, ali u bocu ubacim dva aspirina. Mada, najbolju podelu vina je dao pokojni Milivoje Živanović Bambula, prvak Jugoslovenskog dramskog pozorišta: Prvo, mora da bude ’ladno; drugo, mora da ga bude puno i treće, mora da je džabe. To je čuvena srpska podela vina, za razliku od francuske koja je po godinama.

Rak na grlu pretio je da mu izbriše sećanja na život koji se samo može poželeti. Srećan ishod operacije, pre tri godine u Lozani, doprineo je da se čuveni umetnik šali čak i na tu temu.

- Kada sam operisao rak na grlu, bio sam na samoj ivici smrti. Anestezija je smrt u malom, ali nisam osetio da sam ušao u nešto tamno, ništavilo bez kraja i početka. Prvo što sam video iznad postelje bio je moj prijatelj, čuveni kardiohirurg Paolo Valenti, koji je kontrolisao rad mog srca. Smejao se kao lud zbog toga što sam rekao u pi..ku materinu kada sam otvorio oči. Bio je srećan što psujem i govorim – glas mi je bio spašen. Smrt je lepa, samo ne u krevetu, voleo bih da umrem za stolom. Mi Kapori otprilike živimo sedamdeset pet godina. Umiremo od srca ili metka, a najbolji od nas od metka u srce.

Emil Volak


Tekst je objavljen u 78. broju magazina Story, 20. marta 2007. godine .

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 14 Nov 2014, 23:35
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
OGLAS I

Traži se jedan svet, prekjuče iščezao.
Traži se jedna polovina nedelje bez vesti o nesrećama i ratovima. Traže se prijatelji, makar dotrajali, svi oni iščezli, raseljeni, umrli, izgubljeni, poženjeni - traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav.


Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 15 Nov 2014, 00:12
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 15 Nov 2014, 00:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MOMO KAPOR - slikar i pisac  |  Poslato: 15 Nov 2014, 00:18
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 70 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker