|
Autoru |
Poruka |
Nina
|
|
Tema posta: Vasko Popa | Poslato: 23 Jan 2013, 03:25 |
|
Moderator
Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33 Postovi: 5555
|
Vasko Popa – biografija
Vasko Popa (Grebenac, 29. jun 1922 — Beograd, 5. januar 1991) je bio jedan od najpoznatijih pesnika na srpskom jeziku, akademik.
Rođen je 29. juna 1922. u Grebencu kod Bele Crkve. Po etničkom poreklu je bio Rumun. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Vršcu. Posle toga upisao je Filozofski fakultet u Beogradu. Studije nastavlja u Bukureštu i Beču. Za vreme Drugog svetskog rata bio je zatvoren u nemačkom koncentracionom logoru u Zrenjaninu (tada se Zrenjanin zvao Bečkerek). Nakon završetka rata diplomirao je na romanskoj grupi Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1949. godine.
Prve pesme objavljuje u listovima „Književne novine“ i „Borba“. Njegova prva zbirka pesama „Kora“ (1953) uz „87 pesama“ Miodraga Pavlovića smatra se početkom srpske posleratne moderne poezije. Ta knjiga je pokrenula rasprave književne javnosti i ostavila veliki uticaj na mlađe naraštaje pesnika. Posle Kore, Popa je objavio sledeće zbirke pesama: „Nepočin polje“ (1956), „Sporedno nebo“ (1968), „Uspravna zemlja“ (1972), „Vučja so“ (1975), „Kuća nasred druma“ (1975), „Živo meso“ (1975), „Rez“ (1981) kao i ciklus pesama „Mala kutija“ (1984), deo buduće zbirke „Gvozdeni sad“ koju nikad nije dovršio.
Od 1954. do 1979. godine radio je kao urednik u izdavačkoj kući Nolit u Beogradu. Slaganjem usmenog nasleđa, igara i zagonetki, Popa je stvorio poseban pesnički jezik moderne srpske poezije. Priredio je zbornike: Od zlata jabuka (Beograd, 1958.), Urnebesnik (Beograd, 1960.), Ponoćno sunce (Beograd, 1962.). U pesničkom zborniku „Od zlata jabuka“ (1958.) u novom svetlu je prikazan poetski svet narodnih umotvorina; u zborniku „Urnebesnik“ (1960.), poetski svet pesničkog humora i u zborniku „Ponoćno Sunce“ (1962.), poetski svet pesničkih snoviđenja.
Vasko Popa je jedan od najprevođenijih jugoslovenskih pesnika, a i sam je prevodio sa francuskog jezika. U Vršcu, 29. maja 1972. godine osnovao je Književnu opštinu Vršac (KOV) i pokrenuo neobičnu biblioteku na dopisnicama, nazvanu „Slobodno lišće“. Iste godine izabran je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti. Jedan je od osnivača Vojvođanske akademije nauka i umetnosti (14. 12. 1979) u Novom Sadu.
Umro je u Beogradu 5. januara 1991. godine i sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.
|
|
|
|
|
Astra
|
|
Administrator
Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58 Postovi: 10711
|
Krug knjiga
Pojava Vaska Pope u posleratnoj srpskoj poeziji označava snažan preokret u odnosu na poetsko stvaralaštvo njegovih savremenika. Pesnički izraz Vaska Pope je naklonjen aforizmu, poslovici, eliptičan je i jezgrovit. Jezik Vaska Pope je sažet i lapidaran. On piše kratke stihove bez rime i interpunkcije, koji su bliski metrici srpske narodne poezije.
Za života je objavio osam knjiga poezije koje su činile krug i nose svoje znamenje:
„Kora“ - 1953. „Nepočin-polje“ - 1956. „Sporedno nebo“ - 1968. „Uspravna zemlja“ - 1972. „Vučja so“ - 1975. „Kuća nasred druma“ - 1975. „Živo meso“ - 1975. „Rez“ - 1981. Posle smrti Vaska Pope u njegovoj zaostavštini pronađena je nedovršena knjiga pesama „Gvozdeni sad“, zatim nezavršena celina „Lepa varoš V“, kao i krug od pet pesama pod zajedničkim naslovom „Ludi Lala“. Iz zaostavštine potiče još i 19 pesama, kao i knjiga zapisa o umetnosti i umetnicima „Kalem“. Godine 2002. u izdanju KOV Vršac izašla je knjiga „Rumunske i druge pesme“ gde su po prvi objavljene neke pesme iz Popine zaostavštine koje je on još u mladosti pisao.
Nagrade i priznanja
Vasko Popa sa suprugom Hašom
Vasko Popa je prvi dobitnik „Brankove nagrade“ za poeziju, ustanovljene u Sremskim Karlovcima u spomen na Branka Radičevića. Godine 1957. dobija „Zmajevu nagradu“, 1968. Austrijsku državnu nagradu za evropsku literaturu, 1976. nagradu za poeziju „Branko Miljković“, 1978. dodeljuje mu se nagrada AVNOJ-a, a 1983. književna nagrada „Skender Kulenović“.
Njemu u čast ustanovljena je Nagrada Vasko Popa. wiki
_________________
|
|
|
|
|
Astra
|
|
Administrator
Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58 Postovi: 10711
|
Voljeni profesor
Možda smo mi stanovnici planete Zemlje, koji hodamo po njoj samouvereno u 21. veku, izgubili veru da one prave, iskonske, vanvremenske ljubavi još postoje. Ipak, uverili smo se da su postojali plemenitost i iskrenost, poštovanje i požrtvovanost, i one tanane emocije koje struje izme?u dva srca, pri pomenu imena Vasko i Haša Popa
MOŽDA smo mi stanovnici planete Zemlje, koji hodamo po njoj samouvereno u 21. veku, izgubili veru da one prave, iskonske, vanvremenske ljubavi još postoje. Ipak, uverili smo se da su postojali plemenitost i iskrenost, poštovanje i požrtvovanost, i one tanane emocije koje struje između dva srca, pri pomenu imena Vasko i Haša Popa. U gradu Vršcu, u Lenauvoj ulici s prekrasnim drvoredima lipa, upoznali su se kao gimnazijalci Vasko i Haša. Pre toga, Haša ga je gledala danima, kako onako krakat i tanak korača kao da je stigao sa nekog drugog sveta. Posmatrao je i Vasko Hašu, i to je posle u stihove pretvorio: Očiju tvojih da nije, ne bi bilo neba u malom našem stanu. Smeha tvoga da nema zidovi ne bi nikad iz očiju nestajali... Ruku tvojih da nije sunce ne bi nikad u snu našem prenoćilo." Veliki poeta 20. veka, čija je poezija prevođena širom sveta, bio je sasvim skroman čovek, ali veliki gospodin, lucidan, sa izrazitim smislom za humor, ponekad sarkastičan, čiju su svaku reč njegovi sagovornici pamtili kao mudrost. Po kazivanju svedoka, sredinom sedamdesetih i osamdesetih voleo je da sedi u beogradskim kafanama: ”Madera”, “Mažestik” i “Ekscelzior”, gde su se odvijali zanimljivi razgovori, a iznad svega prisutni su upijali svaku reč Vaska Pope kada bi nadahnuto govorio o Malarmeu ili Rembou. Bio je duhovit i jednom prilikom, kada mu je kelner doneo lošu kafu, Vasko je rekao: ”Ako je ovo kafa, ja sam Franc Kafka.” Kelneri su ga veoma poštovali, i on je za njih bio jednostavno “profesor”. Sredinom osamdesetih, Vasko je ispričao prijateljima jedan zanimljiv kafanski događaj. Dok je sedeo u kafani “Ekscelzior”, pio svoju kafu sa saharinom, čitao naše i strane novine, uživao u samoći, prišao je njegovom stolu neki grmalj - brkati policajac. Umesto pozdrava, uz krajnje ljubazan osmeh, počeo je da mu recituje pesmu “Očiju tvojih da nije”. Dugogodišnji prijatelji Vaska i Haše Popa bili su Žarko Rošulj, grafički urednik u “Nolitu” i umetnik, pisac vizuelne poezije, i njegova supruga, književnica Svetlana Velmar Janković. Osećajući skoru smrt, Vasko je zamolio svog prijatelja Žarka da piše o njegovom životu, govoreći mu pojedinosti iz svoje biografije, i napominjao mu: ”Iskoristi priliku dok sam tu.” Nažalost, tu priliku nije iskoristio za života pesnika, ali je kasnije, posle smrti Vaska Pope, objavio nadasve dirljivu, prisnu i prijateljski nadahnutu knjigu ”Zapisi o Vasku i Haši”. Koristeći ove zapise Žarka Rošulja, otkrivamo neobične detalje iz života pesnika i njegove velike ljubavi Haše. Hašino pravo ime bilo je Jovanka Singer Popa, ali su je svi u porodici zvali Haša. Poticala je iz bogate i ugledne građanske porodice, gde je otac bio uvaženi advokat. A na arhitektonskom fakultetu, gde je predavala, inače i poznavalac više stranih jezika, Haša je bila za svoje studente koji su je obožavali Singerica. Haša se rado sećala, sa osmehom, dana kada je Vasko došao da je, zvanično, zaprosi. U kući Singerovih svi su bili uzbuđeni, samo je devojka koja je pomagala u njihovom domu upitala: ”A je l' se to naša Hanzi udaje za jednog 'šrajbera'? Od čega će oni da živu?” Veliki srpski pesnik Vasko Popa umro je 5. januara 1991. godine. Kada su ga sahranili, prijatelji su sa Hašom sedeli u Vaskovoj sobi, a ona im je ispričala kako je krišom htela Vaska da izvede iz bolnice i da ga dovede kući da se više ne muči. Zato je odlučila da se ispava kako bi bila sposobnija za taj poduhvat. Uzela je pilule za spavanje. Probudio ju je neki nemir, koraci i žurba bolničkog osoblja. Hteli su odmah da je udalje iz sobe i ona je shvatila da je Vasko umro. Umro! A ona je spavala. Nikada kasnije nije mogla sebi da oprosti što je prespavala trenutak njegove smrti.
POKLONjENI DVORCI
IZ Vaskovih priča saznajemo u zapisima da su Hašini roditelji bili toliko imućni da su posedovali čak “dva dvorca” u Vršcu. Komunisti Vasko i Haša, kada je nastupilo “novo vreme”, nagovarali su Hašinog oca da se dobrovoljno odrekne bogatstva u korist narodne vlasti. Stari gospodin im je mirno odgovorio: ”Deco, ako vama te kuće ne trebaju - meni još manje trebaju.”Nekoliko decenija kasnije Vasko se pitao, gledajući kako “novi ljudi” na vlasti grabe vile na Bregu, koliko su on i Haša pogrešili kada su voljno ostali bez “dva dvorca”, jer kasnije, kada su odlazili u Vršac, nisu imali gde da odsednu.
večernjenovosti
_________________
|
|
|
|
|
Astra
|
|
Administrator
Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58 Postovi: 10711
|
Razgranata jelka ljubavi
Za Novu godinu i Božić Vasko Popa je kupovao veliku jelku. Nikada je nije kitio nego je ona, mirisna i zelena, stajala dugo u spavaćoj sobi između Hašinog i Vaskovog kreveta
Vasko i Haša Popa
ZA Novu godinu i Božić Vasko Popa je kupovao veliku jelku. Nikada je nije kitio nego je ona, mirisna i zelena, stajala dugo u spavaćoj sobi između Hašinog i Vaskovog kreveta. Istu takvu jelku zasadila je Haša nekoliko godina posle smrti kraj Vaskovog groba; lepo se razgranala, kao pravo „malo zeleno drvo“.Potom se dogodilo nešto što je Hašu veoma uznemirilo. U zajedničku grobnicu, u Aleji velikana, gde u bili sahranjeni Crnjanski i Vasko Popa, doneta je odluka da se sahrani i jedan general! A kasnije su vandali ukrali i „malo zeleno drvo“, znak velike ljubavi između Haše i Vaska. Vaskovog i Hašinog doma, dvosobnog stana u Bulevaru revolucije 26 (sada Bulevaru kralja Aleksandra), više nema. To je bio kutak u kojem su se okupljali ne samo mnogobrojni prijatelji, već i pesnici iz celog sveta, i sad je raskućen. Za života, Haša je pokušala da njihov stan pretvori u malu zadužbinu, legat, ili spomen-sobu Vaska Pope. Ali su joj rekli da je zakasnila, i obavestili da ne može da otkupi stan, jer predstavlja deo zadužbine Medicinskog fakulteta. Kao da je tada gledala u budućnost, Haša je rekla: „Kada me jednog dana iznesu - ući će... odmah da pokupe sve iz kuće... A tu je arhiva o radu Vaska Pope... njegova biblioteka...“ I to Hašino predosećanje se obistinilo. Posle Hašine smrti, nekakvi čudni naslednici odneli su deo nameštaja iz Vaskovog i Hašinog stana i prodali ga. A sve je stajalo onako kako je Vasko ostavio za života, jer se Haša potrudila da duh ovog velikog pesnika i njene večne ljubavi ostane u tom prostoru. Predmeti na radnom stolu, slike umetnika okupljenih oko Medijale: Milovana Vidaka, Šejke, Milića od Mačve, Olje. Potom neobični predmeti, ikone, grbovi, knjiga o alhemiji iz 17.veka, Borhesova medalja, čak i jedan list iz Jevanđelja štampan u doba Crnojevića, knjige u biblioteci, rukopisi i pisma u arhivi. Sve je to bilo rastureno i razneto. PoŠtovaoci Vaskove poezije bili su lišeni mogućosti da vide prostor u kojem je ovaj veliki poeta živeo i stvarao. Ostala je njegova poezija koju niko nije mogao da otuđi. Ali ova tužna priča, dobila je neočekivano i srećan kraj. Godinu dana posle Hašine smrti Srpska akademija nauka i umetnisti dobila je sudsku odluku prema kojoj se zaostavština Vaska Pope može preneti u SANU. I zaista, kontejneri sa knjigama, vitrine, orman i police za knjige nalaze se u posebnoj sobi u biblioteci, a rukopisi i korespondencija predati su Arhivu SANU. Ovaj ishod do tada nerešenog sudskog spora nastavljen je još jednim srećnim raspletom. Naime, pošto Haša Popa nije mogla da bude proglašena, prema uslovima Protokola Gradske skupštine, za zaslužnu građanku, nije mogla ni da bude sahranjena pored svog muža. Najzad, urna sa pepelom žene, koja je zapostavila uspešnu karijeru univerzitetskog profesora kako bi se posvetila velikom pesniku, čoveku kojeg je neizmerno volela i poštovala, položena je u grobnicu pored posmrtnih ostataka njenog supruga Vaska Pope. To se dogodilo u oktobru 2001. godine, mesecu koji je Haša Popa najviše volela, u kojem je rođena i umrla. Iz zabeleški Žarka Rošulja velikog prijatelja Vaska i Haše Popa, kao iz čarobne kutije, otkrili smo intimne detalje, atmosferu, toplinu doma u kojem su živeli jedan muškarac i jedna žena, on veliki pesnik, a ona univerzitetski profesor, dvoje ljudi koji su se voleli nežno, predano, diskretno, onako kako su i živeli. Za uspomenu ostaje fotografija iz mladosti na kojoj vidimo, sleđa, dvoje mladih kako se nežno držeći za ruke šetaju poljem, a nama se prosto čini kao da lebde iznad površine zemlje, jer ih ljubav nosi. večernjenovosti
_________________
|
|
|
|
|
Senka
|
|
Vječita sanjalica
Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07 Postovi: 45921
|
Manasija - Vasko Popa
PLAVO I ZLATNO POSLEDNJI PRSTEN VIDIKA POSLEDNJA JABUKA SUNCA ZOGRAFE DOKLE TVOJ POGLED DOPIRE ČUJEŠ LI KONJICU NOĆI ALAH IL ILALAH KIČICA TVOJA NE DRHTI BOJE SE TVOJE NE PLAŠE BLIŽI SE KONJICA NOĆI ALAH IL ILALAH ZOGRAFE ŠTA LI VIDIŠ NA DNU NOĆI ZLATNO I PLAVO POSLEDNJA ZVEZDA U DUŠI POSLEDNJI BESKRAJ U OKU Analiza
PRVA STROFA: Na samom početku pesme pesnik spaja plavo i zlatno. Plavo je simbol neba, prostranstva, morske dubine. vedrine, slobode... Zlatno simbolizuje sunce, sjaj, dragocenost, vrednost, retkost... Prostranstvo, pa svetlost. Slikar počinje da stvara svoje delo - gleda prostranstvo i vidi krajnju svetlost. U poslednjem prstenu vidika je poslednja jabuka sunca. Prsten je simbol predanosti, vere, zaokruženosti, pripadnosti, dok je jabuka simbol zdravlja i života. Poslednja jabuka sunca je dar od sunca, a sunce je izvor života, ali i simbol sjaja oreola svetaca, svetlost uma i moći. Pesnik duhovnost jednog sveca poistovećuje se samim suncem i njegovim životnim zbačajem. DRUGA STROFA: Pesnik se obraća slikaru, zoografu koji oslikava crkvu i pita ga dokle dopire njegov pogled. Slikar je u umetničkom zanosu. Njegov pogled se gubi u sjaju i svetlosti stvaranja. On u bojama koje nanosi na zidove crkve vidi svetlost svoje vere. Isključen je iz stvarno sveta i nečuje zvuke iz okoline. TREĆA STROFA: Novo pitanje pesnika upućeno slikaru. Pita ga da li čuje konjicu noći i ratni poklič. Noć je mračna i simbol je rušilačke sile, a ta sila, ta "konjica noći" je zapravo turska vojska koja je puno puta rušila srpske svetinje. Ona dolazi uz poklič koji predstavlja arapske reči hvaljenja Alaha. Turci u čast svoje vere i svog hvaljenog Alaha ruše tuđu i to je za njih ispravno. ČETVRTA STROFA: Iako se približava turska vojska, slikar nastavlja da stvara, jer ne vidi ništa drugo osim svog dela. Njegova kičica ne drhti i njegove boje se ne plaše. Pesnik ovim stihovima ističe hrabrost i predanost slikara. PETA STROFA: Konjica je sve bliže slikaru, ponovo se čuje ratni poklič. ŠESTA STROFA: Pesnik i dalje postavlje pitanja. Zanima ga šta slikar vidi u dnu noći. Konjica je blizu, njegova smrt je blizu. Noć je simbol crnila, a dno crnila simbol smrti. SEDMA STROFA: Plavo i zlatno su ponovo spojeni, ali obrnutim redom. Svetlost, pa prostranstvo. Slikar završava svoje delo i odlazi u smrt. Svetlost je sada u njegovoj duši i pretočena u fresku. Njegovo delo je poslednji treptaj u oku i većno će trajati. Kritički osvrt
Pesničke slike koje Vasko Popa stvara u svakoj svojoj pesmi su vrlo neobične i često teške za tumačenje, pa njihova analiza nije uopšte jednostavna. Ono što je posebno zanimljivo kada je poezija Vaska Pope u pitanju jeste da u njegovim pesmama ne postoje znakovi interpunkcije. Na taj način pesnik u potpunosti dopušta svom čitaocu da oseti ritam pesme, ne sugeriše mu ništa i daje mu mogućnost da razume njegovu poeziju na svoj način. Poeziju Vaska Pope karakterišu objektivnost i suzdržanost, ponekad se oseća određena doza hladnoće, kao da pesnik nema emocija dok piše svoju pesmu, ali pažljivom analizom svakog stiha dolazi se do suštine onoga što je pesnik hteo reći, odnosno poručiti svome čitaocu. U svom tom nastojanju da se razume i odgonetne poezija Vaska Pope najbolje je da citiramo samog pesnika. Vasko Popa je smatrao da je: ” Pesnik čuvar beskrajnog puta kojim prolaze žive reči.” Kua vodi taj penikov puta sami odaberite. Analiza pesme ”Manasija ” koju je ponuđena na ovoj stranici može da bude potpuno različita od one koju će uraditi vaš nastavnik. No, nijedna analiza nije netačna jer ona je samo pokazatelj kako je neko razumeo Popinu pesmu.
_________________
|
|
|
|
|
Senka
|
|
Vječita sanjalica
Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07 Postovi: 45921
|
Kafane su pesnicki univerziteti
Na jednoj od sedeljki, na kojima su se mladi stvaraoci okupljali oko Vaska i zbog Vaska, pio se viski. Nenaviknut na zestoko pice, jedan mladi pisac je, pod dejstvom, poceo da place. Vasko se naljuti na njega i obrati nam se svima: „Ako ne mozete od mene da naucite kako se pise, bar naucite kako se pije“, zabelezio je u svojoj knjizi „Zapisi o Vasku i Hasi“ poznati istrazivac srpske periodike i pesnik Zarko Rosulj, inace dugogodisnji blizak prijatelj Vaska Pope i njegove supruge Hase. U ovoj zanimljivoj svojevrsnoj beleznici, koju su objavili „Stubovi kulture“ povodom 80 godina od rodjenja cuvenog pesnika, nalazi se samo izbor iz bogatog opusa secanja i belezaka autora. Govoreci o tome po kom kriterijumu je nacinio bas takav izbor Zarko Rosulj kaze:
„Sa Vaskom sam se druzio od 1976. pa do njegove smrti 1991. Takodje smo moja supruga Svetlana Velmar-Jankovic i ja bili uz Hasu do njene smrti 2000. godine. Za tih 25 godina druzenja ujedno su nastajali i zapisi (na osnovu kazivanja Vaska i Hase kao i belezaka iz mog licnog dnevnika). Odabrao sam 80 zapisa u nameri da ispricam u 80 slika mali pricu o ljubavi velikog pesnika i njegove plemenite saputnice koja mu se u potpunosti posvetila. Knjiga je zamisljena da i graficki podseca na Vaskove zbirke pesama. Na umu sam imao najvise Vaskovu neostvarenu knjigu pesama „Crna rosa“. Ta knjiga je trebalo da bude deveti krug Vaskovog pesnickog sistema, da kazuje o njegovoj „licnoj mitologiji“.
Sta vas je najvise fasciniralo u medjusobnom odnosu Vaska i Hase?
- Velika ljubav. Zaista, velika ljubav. Vasko je imao u zivotu osnovnu posvecenost: Hasi i poeziji koja je opet bila posvecena Hasi. Poeziji je zrtvovao sve: cak i svoje i Hasino potomstvo! Zeleo je da bude pesnik i samo pesnik. Da pise pesme koje ce posvetiti Hasi...
Moze li se odgovoriti na pitanje o mestu i ulozi Hase u Vaskovoj poeziji?
- Tesko se ista moze tvrditi na tu temu, ali jedno je izvesno: Hasa je bila prva i velika Vaskova ljubav. Zaljubili su se jos kao gimnazijalci - „do usiju“. Hasa je cuvala pisma koja joj je tada mladi, zaljubljeni, Vasko pisao. U tim su pismima bile i „pra-pesme“ kasnije doterane i objavljivane u njegovim zbirkama. Pre poznanstva sa Hasom imao je neke prozne pokusaje.
U knjizi navodite niz kafana koje je voleo Vasko Popa. Kakav je uopste bio njegov odnos prema kafani kao (kulturnoj) instituciji?
- Vasko je voleo kafanu, ali onaj pravi kafanski zivot koji se odvijao uz „sumu razgovora“ o knjizevnosti, umetnosti, politici... Birao je tihe i otmene kafane u kojima su sagovornici mogli da se cuju, u kojima su njegovi mladi prijatelji mogli da ga slusaju. Kao sto kaze Gojko Tesic - kafane su bile nasi „pesnicki univerziteti“.
Vi ste poznati i kao vizuelni pesnik. Zastupljeni ste u mnogim nasim i stranim antologijama, a i izlagali ste svoje radove na grupnim izlozbama na kojima je ucestvovala, na primer, i Marina Abramovic koju pominjete u knjizi. Kako vi definisete pojam vizuelne poezije?
- To je najjednostavnije receno poezija koja se iskazuje vizuelnim sredstvima i priroda, kako se to kaze, „civilizaciji slike“. Nikako nije nova pojava u knjizevnosti i umetnosti. Dozivljavam je kao „pesnicku usedelicu“ staru preko tri milenijuma, ali jos uvek drzecu. Danas se u vizuelnu poeziju ukljucuje i satrovacka poezija, koja je takodje stara. Otkrio sam da su je kod nas pisali „satrovci“ jos u XIX veku. Recimo, u jednoj od njih, pesnik - lopuza zali kako „Policijski glasnik“ kvari posao beogradskim lopovima pa oni umesto s plenom u sakama zavrsavaju u zatvoru.
Vi ste i istrazivac srpske periodike druge polovine XIX veka. Imate li utisak da se danas ponavljaju stvari?
- Na zalost, da (smeh). Ali, da se ja ne bih pravio pametan, evo kako je jedan stranac video politicko stanje u Srbiji 1894. (Navod je iz „Narodnog prijatelja“ Zivojina Balugdzica): „Cudnovata je zemlja ta Srbija! Cak i za one koji su imali prilike da je izblize izucavaju tesko je da se nadju u zamrsenoj politici njenoj. Na ovoj malenoj pozornici javlja se cudnovat niz najrazlicitijih lutaka politickih, koje iskrsnu za cas, pretrce tri puta pozornicu, udarajuci batinom po sakupljenoj gomili levo i desno pa odjednom isceznu da naprave mesta novim lutkama, koje se za ovima jave... Smrtni neprijatelji se pomiruju, prijatelji se zavadjaju ni sami ne znaju zasto. Oni koji su se tukli na predjasnjoj sceni odjednom se ljube, a oni opet koji su se ljubili tuku se nemilice. Covek bi mislio da ce da se ubiju. Ali - ne bojte se! Glave su im tvrde a udarci odjekuju kao da su od drveta. I tako vam Popovic dolazi mesto Jovanovica; Petrovic uzima mesto Popovicu da ga opet preda Jovanovicu. Uostalom, sto god mu vidite vise promena znajte da je sve isto. Sto god su finansije vise razrivene sve vise raste dug, sve vise ta zemlja juri svome bankrotstvu, gradjanskom ratu, unistenju svoje buducnosti.“
Ne lici li, sve zajedno, na svojevrsno pozoriste?
- Kad smo vec kod pozorista nasa stampa ne oskudeva ni u tome. Recimo u „Gedzi“, saljivom politickom listu, cak je postojala rubrika „Iz pozorista“ u kojoj su objavljivane vesti iz Narodnog pozorista. Za kraj ovog razgovora - evo jedne iz 1893: „Za upravnika Narodnog pozorista postavljen je Nikola Popovic, upravnik Doma za napustenu decu. Jadni gosn’ Nikola! Do sada je imao posla sa malom napustenom decom, a od sada sa velikom napustenom decom.“ b92
_________________
|
|
|
|
|
Senka
|
|
Vječita sanjalica
Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07 Postovi: 45921
|
Njegova prva pesma posvećena je gimnazijskoj ljubavi: Bio je u logoru, a zatim prevođen na 50 svetskih jezika
Vasko Popa je bio oženjen Jovankom Singer Popa, zvanom Haša, profesorkom Arhitektonskog fakulteta u Beogradu
Vasko Popa je rođen 29. juna 1922. godine u Grebencu kod Bele Crkve, bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti i jedan od najvećih pesnika srpske književnosti u drugoj polovini 20. veka.
Po etničkom poreklu je bio Rumun. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Vršcu, pa je upisao Filozofski fakultet u Beogradu. Studije nastavlja u Bukureštu i Beču. Za vreme Drugog svetskog rata bio je zatvoren u nemačkom koncentracionom logoru u Zrenjaninu. Nakon završetka rata diplomirao je na romanskoj grupi Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1949. godine.
Prevođen je na više od 50 svetskih jezika i proglašavan je za jednog od najvećih svetskih pesnika. Vasko Popa je jedini naš pesnik kome je celokupno pesničko delo objavljeno u Engleskoj i Americi.
Od 1954. do 1979. godine radio je kao urednik u izdavačkoj kući Nolit u Beogradu. Slaganjem usmenog nasleđa, igara i zagonetki, Popa je stvorio poseban pesnički jezik moderne srpske poezije.
Bio je oženjen Jovankom Singer Popa (1923-2000) zvanom Haša, profesorkom Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, rodom iz Vršca. Ova pesma, posvećena je upravo Haši, ljubavi još od gimnazijskih dana. To je bila prva njegova objavljena pesma, u Književnim novinama, 1949. godine. Vasko Popa 1953. godine objavljuje svoju prvu zbirku “Kora”, koja je imala veliki odjek i uticaj na mlade pesnike. Dve godine kasnije objavljuje “Vrati mi moje krpice” i definitivno postaje najčitaniji pesnik.
OČIJU TVOJIH DA NIJE
Očiju tvojih da nije Ne bi bilo neba U malom našem stanu
Smeha tvoga da nema Zidovi ne bi nikad Iz očiju nestajali
Slavuja tvojih da nije Vrbe ne bi nikad Nežne preko praga prešle
Ruku tvojih da nije Sunce ne bi nikad U snu našem prenoćilo. telegraf
_________________
|
|
|
|
|
Senka
|
|
Vječita sanjalica
Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07 Postovi: 45921
|
Vrati mi moje krpice - Vasko Popa
Padni mi samo na pamet Misli moje obraz da ti izgrebu Iziđi samo preda me Oči da mi zalaju na tebe Samo otvori usta Ćutanje moje da ti vilice razbije Seti me samo na sebe Sećanje moje da ti zemlju pod stopalima raskopa Dotle je među nama došlo
Vrati mi moje krpice Moje krpice od čistoga sna Od svilenog osmeha od prugaste slutnje Od moga čipkastoga tkiva Moje krpice od tačkaste nade Od žežene želje od sarenih pogleda Od kože s moga lica Vrati mi moje krpice Vrati kad ti lepo kažem
Slušaj ti čudo Skini tu maramu belu Znamo se S tobom se od malih nogu Iz istog čanka srkalo U istoj postelji spavalo S tobom zlooki nožu Po krivom svetu hodalo S tobom gujo pod košuljom Čuješ ti pretvorniče Skini tu maramu belu Šta da se lažemo
Neću te uprtiti na krkače Neću te odneti kud mi kažeš Neću ni zlatom potkovan Ni u kola vetra na tri točka upregnut Ni duginom uzdom zauzdan Nemoj da me kupuješ Neću ni s nogama u džepu Ni udenut u iglu ni vezan u čvor Ni sveden na običan prut Nemoj da me plašiš Neću ni pečen ni prepečen Ni presan posoljen Neću ni u snu Nemoj da se zavaravaš Ništa ne pali neću
Napolje iz moga zazidanog beskraja Iz zvezdanog kola oko moga srca Iz moga zalogaja sunca Napolje iz smešnog mora moje krvi Iz moje plime iz moje oseke Napolje iz mog ćutanja na suvom Napolje rekao sam napolje Napolje iz moje žive provalije Iz golog očinskog stabla u meni Napolje dokle ću vikati napolje Napolje iz moje glave što se rasprskava Napolje samo napolje
Tebi dođu lutke A ja ih u krvi svojoj kupam U krpice svoje kože odevam Ljuljaške im od svoje kose pravim Kolica od svojih pršljenova Krilatice od svojih obrva Stvaram im leptire od svojih osmeha I divljač od svojih zuba Da love da vreme ubijaju Kakva mi je pa to igra
Koren ti i krv i krunu I sve u životu Žedne ti slike u mozgu I zar okca na vrhovima prstiju I svaku svaku stopu U tri kotla namćor vode U tri peći znamen vatre U tri jame bez imena i bez mleka Hladan ti dah do grla Do kamena pod levom sisom Do ptice britve u tom kamenu U tutu tutinu u leglo praznine U gladne makaze početka i početka U nebesku matericu znam li je ja
Šta je s mojim krpicama Nećeš da ih vratiš nećeš Spaliću ti ja obrve Nećeš mi dovek biti nevidljiva Pomešaću ti dan i noć u glavi Lupićeš ti čelom o moja vratanca Podrezaću ti raspevane nokte Da mi ne crtaš školice po mozgu Napujdaću ti magle iz kostiju Da ti popiju kukute s jezika Videćeš ti šta ću da ti radim Seme ti i sok i sjaj I tamu i tačku na kraju mog života I sve na svetu
I ti hoćeš da se volimo Možeš da me praviš od moga pepela Od krša moga grohota Od moje preostale dosade Možeš lepotice Možeš da me uhvatiš za pramen zaborava Da mi grliš noć u praznoj košulji Da mi ljubiš odjek Pa ti ne umeš da se voliš
Beži čudo I tragovi nam se ujedaju Ujedaju za nama u prašini Nismo mi jedno za drugo Stamen hladan kroz tebe gledan Kroz tebe prolazim s kraja na kraj Ništa nema od igre Kud smo krpice pomešali Vrati mi ih šta ćeš s njima Uludo ti na ramenima blede Vrati mi ih u nigdinu svoju beži Beži čudo od čuda Gde su ti oči I ovamo je čudo
Crn ti jezik crno podne crna nada Sve ti crno samo jeza moja bela Moj ti kurjak pod grlo Oluja ti postelja Strava moje uzglavlje Široko ti nepočin-polje Plameni ti zalogaji a vostani zubi Pa ti žvaći izelice Koliko ti drago žvaći Nem ti vetar nema voda nemo cveće Sve ti nemo samo škrgutanje moje glasno Moj ti jastreb na srce Manje te u majke groze
Izbrisao sam ti lice sa svoga lica Zderao ti senku sa svoje senke Izravnao bregove u tebi Ravnice ti u bregove pretvorio Zavadio ti godišnja doba Odbio sve strane sveta od tebe Savio svoj životni put oko tebe Svoj neprohodni svoj nemogući Pa ti sad gledaj da me sretneš
Dosta rečitoga smilja dosta slatkih trica Ništa neću da čujem ništa da znam Dosta dosta svega Reći ću poslednje dosta Napuniću usta zemljom Stisnucu zube Da presečem ispilobanjo Da presečem jednom za svagda Staću onakav kakav sam Bez korena bez grane bez krune Staću oslonjen na sebe Na svoje čvoruge Biću glogov kolac u tebi Jedino što u tebi mogu biti U tebi kvariigro u tebi bezveznice Ne povratila se
Ne šali se čudo Sakrilo si nož pod maramu Prekoračilo crtu podmetnulo nogu Pokvarilo si igru Nebo da mi se prevrne Sunce da mi glavu razbije Krpice da mi se rasture Ne šali se čudo s čudom Vrati mi moje krpice Ja ću tebi tvoje!
_________________
|
|
|
|
|
Senka
|
|
Vječita sanjalica
Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07 Postovi: 45921
|
Kuća nasred druma
Башта најбоље успева на сред пута
Kuća nam je nasred druma
Što prvo sunce sa poslednjim spaja
Crna naša sreća zlatnih ruku
Neimar nam sama bila
Smišljala izgleda nebesku ćupriju
Izgleda sunčeve terazije
A ispala kuća
Na drum otad nemani izbijaju
I opasnici i gromovnici
I trgovci suncem
Kuće tad lepe nestane
U hrvanju neba i zemlje
U škrgutu tame i vapaju svetlosti
U topotu kopita na krovu
Nebo se od zemlje kad-tad razdvoji
Kuća se opet pojavi nasred druma
Pojavi se lepa
Upravo ko nebeska ćuprija
Ko sunčeve terazije
Drum bolje gleda svoja posla
Prvo sunce sa poslednjim spaja
Samo vetrovi što oko kuće služe
Razgone zadah izgorelih rogova Autor: Vasko Popa (Politika, 1. januar 1963. godine)
_________________
|
|
|
|
|
|
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 17 gostiju |
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
|
|
|