Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:35


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Srpsko selo  |  Poslato: 26 Dec 2012, 02:28
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Najpoznatije srpsko selo

Postoje mesta koja su mala prema broju žitelja i prostoru koji zauzimaju, ali su prema svome imenu velika i poznata u celom svetu. Ono što su Geteov Vajmar i Tolstojeva Jasna Poljana, u Srbiji je Tršić, rodno mesto Vuka Stefanovića Karadžića. Nalazi se na zapadu Srbije, u brežuljkastoj oblasti Jadar, kroz koji žubori bistra Žeravija, dajući celom predelu uzbudljivu živost i lepotu.

Slika

Nije li sam veliki prosvetitelj vazda govorio: "Ja sam se u Srbiji rodio i uzrastao, i zato mi se čini da na svijetu nema ljepše zemlje od Srbije, ni ljepšega mesta od Tršića". Prvi podaci o naseljenosti ovog sela potiču iz prve polovine 16. veka, ali podatak kada i kako je Tršić zapravo dobio to ime ne zna se ni dan danas.



Posle rata Austrije i Turske od prvih decenija 18. veka, koji su vođeni na tlu današnje Srbije, selo je opustelo. Naseljavanje je dobilo maha polovinom 18. veka kada su stigle mnoge srpske porodice sa raznih strana, a najviše iz Crne Gore. Borbe Prvog srpskog ustanka koji je planuo 1804. godine, ostavile su traga i na izgled sela. Dugo je ognjište reformatora srpskog pisma i jezika bilo prepušteno ljudskom nemaru.



Tek 1933. godine prvi put je temeljno obnovljena njegova rodna kuća. Otvorena je 17. septembra na dan osvećenja, i održavanja prvog Vukovog sabora. Na 100-godišnjicu smrti Vuka Karadžića 1964. izgrađen je asfaltni put do sela, kao i pešačka staza do njegove kuće. Podignuta je osnovna škola, kao i pozornica sa gledalištem pod otvorenim nebom za programe sabora, koji su se do tada održavali u dvorištu Vukove kuće.


Vukov sabor je vremenom postao najveća manifestacija kulture u Srbiji, u kojoj se prikazuju dramske, operske i baletske predstave, i okupljaju poznate umetnike i umetničke ansamble, kao i poslenike nauke.


Prva Vukova škola

Manastir Tronoša je bio prva škola Vuka Karadžića, i o tim vremenima on je kasnije pisao: "Kada sam ja bio dečak, ni u sto sela nije bilo nijedne škole, nego ko je hteo da nauči da čita i da piše, išao je u manastir". Tronošu i Tršić danas povezuje četiri kilometara duga pešačka staza, kojom je nekada i Vuk išao. Legenda kaže da su manastir podigli braća Jugovići, ali je od njih ostala samo česma, a stvarni ktitori su bili 1317. brat kralja Milutina Dragutin Nemanjić i njegova žena Katarina. Manastir je posle oslobođenja od Turaka prvi obnovio 1834. knez Miloš Obrenović.


Vesti

_________________
Slika


Vrh
Tesa
Post  Tema posta: Re: Srpsko selo  |  Poslato: 11 Feb 2013, 00:24
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 18 Sep 2012, 18:55
Postovi: 4287

OffLine
Стазе и богазе


Slika


Данас кроз већину села пролазе асфалтни путеви. Они стижу чак и до најудаљенијих планинских села. Пут кроз село обично је један, али зато у сваком селу, па и сеоцету, постоји читаво мноштво путића, стаза и богаза које никада неће видети асфалт. Кад је суво, то су обичне земљане стазе. Кад је влажно и кишовито, ове стазе се претварају у блато. За људе из града блато представља велики минус села. За људе из града блато је блато, али само становници села, сељаци, знају да постоје разне врсте блата, као што постоје и разне врсте земље, то јест земљишта. У Србији су присутни типови земљишта – пескуша, глинуша и кречуша. Најгоре је заглибити се у смоницу, плодну глинушу црне боје која преовладава у нижим деловима Шумадије, у Мачви и долинама Тимока и Јужне и Западне Мораве. Гајњача је такође глиновита земља, плодна, руменкасте или мрке боје, распрострањена по јужном ободу Панонског басена и у сливу Мораве. Црница је најплодније земљиште, има је у Војводини, Стигу, Мачви. Алувијално земљиште спада у пескуше, а има га дуж Дунава, Саве, Мораве, лако се обрађује, у планинским деловима преовлађује пепељуша, најраспрострањенија и најмање плодна тло, док је црвеница, плодна и растресита кречуша, распрострањена у Старовлашко-рашкој висији, у Метохијској котлини и источној Србији. У деловима Баната, Бачке и Срема може се наћи и неплодно, заслањено земљиште – слатина.


srpskikod


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srpsko selo  |  Poslato: 10 Mar 2013, 16:41
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Slika

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srpsko selo  |  Poslato: 07 Apr 2013, 00:33
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Jazak: Devojke odlaze, selo nestaje

Jazak na južnim padinama Fruške gore, ušuškan bogatom plodnom oranicom, čeka bolju budućnost. Mlade više ne dolaze, na 25 umrlih rodi se petoro dece. Ulice u rupama, a ambulanta bez lekara

Slika

Skriven u dolini, ušuškan bogatom plodnom oranicom, listopadnom i četinarskom šumom Fruške gore, plantažama raznog voća i vinogradima, čuvenom istorijom, sa 971 stanovnikom i 558 domaćinstava, danas poznat širom zemlje po čuvenoj mineralnoj vodi - to je selo Jazak.


Samo tri kilometra udaljeno od banje Vrdnik, ovo sremsko selo koje spada u podfruškogorska naselja i treće po veličini u iriškoj opštini ima po čemu da se diči. Ali, kao i većina sela u Srbiji, tako i ovo lagano izumire. Iako se pouzdano zna da je selo staro blizu 300 godina, arheološki nalazi govore da je na ovom prostoru bilo ljudskih staništa još u vreme preistorije, tačnije od bronzanog i gvozdenog doba.

- Nakon oslobođenja od Turaka, Jazak se prvi put pominje 1702. godine. Nakon tri decenije 1734. godine imao je 123 kuće, a pripadao je iriškom vlastelinstvu grofa Odeskalski. Vremenom selo se uvećava i razvija, da bi 1774. godine imalo 205 kuća i 1.251 stanovnika - priča Stevan Pištević, hroničar.

Međutim, danas ovo selo susreće se s raznim problemima, a njih nije malo. U selu je Osnovna škola "Milica Stojadinović Srpkinja", u kojoj su smešteni učenici od prvog do četvrtog razreda, u kombinovanim odeljenjima sa ukupno oko 30 đaka.

- Ove godine u prvom razredu ima sedmoro učenika. Naredne školske godine biće ih manje. Na 25 umrlih rodi se petoro-šestoro dece. Selo polako nestaje. Mladi gledaju da se izvuku i odu u grad, tamo se školuju, a kasnije traže i posao, jer u selu nema perspektive. Oni koji ostanu mogu samo da se bave poljoprivredom - ističe Saša Jeftić, predsednik mesne zajednice u ovom selu.


MANASTIR
Jazak je poznat i po istoimenom manastiru. Stari manastir Jazak iz 15. veka u vremenu od 1741. do 1774. godine bio je ženski manastir. Po naređenju Marije Terezije, ukinut je kao takav 1775. godine. Od njega danas postoji samo dobro očuvana česma u porti manastira.

U Jasku ima samo jedna fabrika - pijaće vode, koja je pre devet godina počela da radi, u njoj je zaposleno oko 40 radnika, uglavnom iz Novog Sada i okolnih mesta. Posle nekoliko godina u selu su podignute tri plantaže jabuka, pa veliki broj Jazačana rade kao sezonci od rezidbe do berbe, kako bi ostvarili neki prihod.

- Selo je dobilo asfalt početkom osamdesetih godina, od tada samo su jednom neke od šest ulica bile zakrpljene, sada se seoskim ulicama sem Glavne ne može voziti ne od rupa, već od kratera. Asfalt je potpuno propao, a mesna zajednica nema para. Naše selo nema kanalizaciju, nemamo kulturno-umetničke sadržaje, imamo ambulantu, ali lekar dolazi samo dva puta nedeljno i to po dva sata, mada imamo i stan za doktora - ogorčeno zbori prvi čovek sela.

I ovo selo ima veliki broj neženja, devojke odlaze, a mlade ne dolaze. Iako je povezan asfaltom sa svih strana, javni saobraćaj odvija se samo tokom školske godine, za vreme đačkog raspusta meštani putuju sopstvenim prevozom ili autostopom, a najčešće peške do Vrdnika. I tako, Jazačani se nadaju boljim danima, ali se i uveliko spremaju za setvu poljoprivrednih kultura. Kažu, treba od nečeg i živeti.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srpsko selo  |  Poslato: 18 Maj 2013, 15:11
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Begaljica: I od jagoda može dobro da se živi

Begaljica je nadaleko poznata kao voćarski kraj, a porodica Bugarčić primer uspešnog domaćinstva. Ove godine očekuju da će ubrati deset tona

Slika

PREMA rodu jagoda u Begaljici osamdesetih godina se određivala i cena ovog voća na čikaškoj berzi. Zato Begaljičani i danas vole da kažu da su njihove jagode prve u svetu, iako znaju da je u to doba u dalekom Čikagu radio čovek rodom iz Vinče, koji je na berzansko tržište stalno izbacivao cenu jagoda iz ovog gročanskog sela.


Danas je slika malo drugačija, jer se begaljičke njive više toliko ne crvene u maju, ali domaćinstva poput ovog Branislava Bugarčića (65) ne odustaju od uzgoja jagoda. Sa hektarom zamlje pod zasadom, najveći su proizvođači u kraju. Ove godine nadaju se da će ubrati najmanje deset tona jagoda.

Branislav, njegova žena Milena i sin Slobodan po ceo dan su na njivi. Uz jagode uzgajaju još kajsije i breskve na četiri i po hektara, a zasadili su i šljive. Voće prodaju nakupcu koji ih čeka u centru sela. Vole kažu poljoprivredu, a od nje mogu i lepo da žive. Branislav je sada u penziji, a bio je vozač u bolečkim PKB "Plantažama".

- Di ću na drugu stranu nego u njivu. Da landaram kojekuda besmisleno je, a ovde barem imam koristi - kaže nam najveći uzgajivač begaljičkih jagoda. - Zar nije lepota pogledati ove zasade i znati da si ih ti stvorio. Nekada neko prođe pa uzvikne "Brano, odmori", a drugi opet dobacuju, "Ma pustite ga, ionako nikad ništa nije radio".

Slika

Supruga Milena priča da se udala sa 16 godina i od tada zna samo za poljoprivredu.
- Više volim njivu, nego da autobusom jurim na kakav posao. Tu sam sebi penziju obezbedila - kaže nam Milena.

- Sin nam organizuje posao, naredi šta će ko da radi, a mi slušamo. Imamo i tezgu u Grockoj na pijaci. Svojim rukama i radom zarađujemo. Nismo šverceri, već je naš znoj utkan u sve ove plodove. Ručno sadimo, ručno okopavamo i na kraju ručno i beremo jagode.

Ne ide uvek ni u poljoprivredi sve od ruke, koliko god da se radi. Prošle godine loše vreme uništilo im je sav rod.

- Kad nisam seo i plakao - sa žaljenjem se priseća Brana.

- Tri dana usred maja padala kiša, temperatura bila pet stepeni, sve jagode nam potrulile. Onda nam je udario i mraz, pa kajsije izmrzle, nismo imali ni za teglu džema. Dibidus smo propali. A od države nikakve podrške.

Ova godina biće im plodna, tako je bar započela, samo da kažu, cena jagoda ne padne ispod sto dinara.


GLAVICA KUPUSA OD PET KILOGRAMA

BUGARČIĆI uzgajaju i kupus. Na leto planiraju da posade 40 ari i očekuju prinos od 20 tona. Prošle godine su od kupusa zaradili toliko da su kupili kombi.

- U jednoj njivi iz godine u godinu rastu ogromne glavice najčešće od pet kilograma, a ljudi neće da ih kupe, jer su prevelike za burad u kojem ih kisele - priča gazda Branislav. - Sin Slobodan ih je na kraju poklanjao kupcima, koji su uzimali one srednje veličine.


Slika

KUĆA, TRAKTORI, AUTO, KOMBI...

MILENA tvrdi da su složni, jer se drugačije imanje ne bi moglo dobro obraditi, a onda ne bi bilo ni zarade.

- Komšinica Nada mi kaže, "da ja i moj muž imamo toliko posla kao vi, mi bi se ujutru prvo dobro isvađali" - prenosi Milena. - Dosta je ulaganja i odricanja, ali na kraju nam ostane i novca za pristojan život. Imamo sređenu kuću, dva traktora, sve priključne mašine, automobil, kombi...



KO NE NAVODNjAVA - PROPADA

- NEKADA je svaka kuća imala njivu jagoda, a danas su ljudi prestali da sade - objašnjava nam Branislav Bugarčić. - Suša je, nema kiša kao nekada, a nema ni podzemnih voda koje bi se mogle koristiti za navodnjavanje. Evo, ko god ne navodnjava, nema šta ni da ubere, posušiše mu se jagode.



DA OŽENI SINA

GAZDARICA Milena ima jednu veliku želju.

- E, jedino još da nam se sin Slobodan oženi. Napunio je 41 godinu, pa je to sada malo teže. Neće mlade na selo, a i nema ih njemu približnih godina.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srpsko selo  |  Poslato: 08 Jun 2013, 09:20
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Crvena Jabuka – selo na kraju sveta

Selo Crvena Jabuka, jedno od najzabitijih planinskih sela u istočnom delu Srbije, polako ali sigurno nestaje, jer od nekadašnjih nekoliko stotina stanovnika u selu danas živi jedva dvadesetak gorštaka koji sa prvim snegovima bivaju potpuno odsečeni od sveta.

Slika

To je jedno od retkih sela u Srbiji do koga asfalt nikada nije stigao, a nema ni telefona, cak ni signala mobilne telefonije.

Meštani i danas, sa nesmanjenim žarom, prepričavaju legende o tovarima zlata, ali i o poseti kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage, kada je kralj selu poklonio dva crkvena zvona koja i danas krase crkvu u Crvenoj Jabuci.

Agronom iz Pirota Gradimir Petković, čiji preci potiču iz ovog sela, priča za Tanjug kako su njegovi daleki preci sticajem neverovatnih okolnosti došli do velikog bogatstva i u selo doveli čak i kraljevsku porodicu.

"Prvi stanovnici koji su naselili Crvenu Jabuku došli su ovde sa Kosova. Jedan deo predaka se zadržao i naselio u okolini Niša gde su ubili jednog Turčina i morali da pobegnu negde gde će biti bezbedni. Tako su moji preci došli u Crvenu Jabuku", priča Petković.

Kada su došli ovde, nastavlja Petković, najstariji od njih Petko, koji je bio siromašan čovek, jednog dana kosio je seno. Tom prilikom čuo je razgovor dvojice seljaka prolaznika koji su pričali o kazanu zlata koje su zakopali blizu sela koje se tada zvalo Uma Guska, a danas Crvena Jabuka, ali se nikada nisu vratili po njega. On je otišao kući, rekao svojima šta je čuo i ubrzo su krenuli u potragu i pronašli kazan zlata.

Tu, međutim, kako navodi Petković, nije bio kraj priči o tovarima zlata.

U tursko doba iznad sela je bio put kojim su bogati trgovci nosili zlato na magarcima iz Srbije za Istanbul. Jedne večeri, sasvim slučajno, mazga bez pratnje uletela je u domaćinstvo mojih predaka sa punim bisagama. Kada je Petko skinuo bisage sa mazde, imao je šta i da vidi. Bisage su bile pune zlata.

Priča se da su treći put došli do zlata tako što su ubili nekog Turčina. Nakon toga, familija Petković postala je veoma moćna u svakom pogledu, i ekonomski i politički. Ccelnici opština su bili iz te familije, imali su prodavnice, a pola Crvene Jabuke radila je kao nadničari upravo kod njih.

Toliko su bili bogati da su iz Pirota platili učitelja koji je osim dece iz njihove familije, učio i ostalu seosku decu. Zbog toga su iz ove familije, ali i uopšte iz sela kasnije stasali mnogobrojni učeni ljudi.

Tako je jedan od predaka David bio poslanik u Trnu, koji je tada pripadao Srbiji. Napravili su i crkvu u selu, a njenom osvećenju prisustvovali su i kralj Aleksandar i kraljica Draga, koji su na konjima došli u Crvenu Jabuku i na poklon doneli dva prelepa crkvena zvona, jedno u svoje ime a drugo u ime države.

Zvona i danas krase seosku crkvu i čuvaju uspomenu na nesvakidašnju posetu kraljevske porodice ovom selu, objašnjava Gradimir okolnosti pod kojima je kraljevska porodica posetila ovaj zabačeni kraj.

O tome koliko je ovo selo nekada bilo veliko i jako, svedoči i podatak da je 1900. godine Crvena Jabuka imala 70, a Babušnica, danas varošica sa više od 10.000 meštana, samo 12 domaćinstava.


b92

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srpsko selo  |  Poslato: 13 Jul 2013, 23:36
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
U Srbiji napušteno 1.600 sela!

Pošast bele kuge preti da u sledeće dve decenije zatvori čak 1.200 naselja i dodatno smanji broj stanovnika. Oko 200.000 nenastanjenih seoskih kuća rešile bi probleme svih podstanara

Slika

NAJVERNIJE mušterije prodavnica u gotovo svakom selu u Srbiji su - momci. Pivom prekraćuju letnje večeri. Dobri su u zbijanju šala, odlični u fudbalu. Nisu lenji, ali nemaju ni posebnog razloga da se lome od rada. Za loš život uglavnom krive državu, selo od koga je i "bog digao ruke" i lopovsku vlast. I obavezno žene. One koje su svoju sreću pronašle u gradu, a oni i u petoj deceniji ostali - neoženjeni.


Gotovo da nema sela u Srbiji u kojoj se danas ne može videti slika vremešnih momaka u dokolici. Nije ni čudo kada od Horgoša do Preševa živi, prema podacima Odbora za selo SANU, čak 260.000 neoženjenih muškaraca mlađih od 50 godina. Neudatih žena daleko je manje, a i u petoj deceniji burmu sanja njih oko 100.000. Čestiti i pošteni, verni selu i očevini, ali nesnađeni u sadašnjosti i otpisani za budućnost tek "momci veterani" postali su ogledalo demografske slike Srbije.

Retki brakovi, mali broj dece, ogromne migracije ka gradovima koji se smatraju kolevkom boljeg i lakšeg života čine samo deo razloga zbog koga je na mapi Srbije čak 1.500 naselja u kojima se godišnje ne rodi nijedno dete. Koliko je situacija alarmantna pokazuju i podaci da je oko 1.600 sela gotovo potpuno napušteno, 700 naselja ima manje od 100 žitelja, a da je čak stotinu njih sa manje od pet stanovnika. Predviđanja su još gora: u narednih 15 do 20 godine promaja bele kuge oduvaće još 1.200 naselja.


Kosa niske stope rađanja već decenijama povlači otkose i u selima i u gradovima, pa republika godišnje gubi po tridesetak hiljada stanovnika. Seoske sredine, međutim, izložene su i konstantnom pražnjenju još od pedesetih godina. Politika migracija u bivšoj Jugoslaviji iz sela u gradove je preselila čak osam miliona ljudi, što je proces koji u svetu traje i do 150 godina.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srpsko selo  |  Poslato: 24 Avg 2013, 12:02
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Zlatiborsko selo opčinjeno glinom

Zlakusa, selo na razmeđu užičke i požeške opštine, čuveno je po grnčarskom zanatu i rukovanju glinom. Od 200 domaćinstava bar dvadesetak se profesionalno bavi grnčarijom.

Slika
Svetozar Šunjevarić veštim rukama od gline pravi šerpu

Deceniju i po Mileta Lazić pravi zemljane lonce, šerpe i druge posude. Ispod njegovih mađioničarskih ruku za samo petnaestak minuta od gline i mlevenog kamena kalcita izađe šerpa u kojoj se spremaju ukusna sarma, paprike, kupus, pa i "bosanski lonac".

"Glina za grnčariju vadi se u majdanu u selu Vranjanina, a kalcit se kopa u Rupeljevu kod Požege. Kalcit se samelje i u pripremi sjedini pola -pola sa glinom", priča Mileta.

Slika
Posetioci oduševljeni kako sve izgleda lako

Grnčar, obučen u narodnu nošnju, na grnčarsko kolo stavlja komadić gline, razvlači ga u obliku deblje palačinke i vrteći kolo oblikuje dance ili dno zemljane šerpe. Od komada gline pravi "sudžuk", izdužen komad u obliku klipa kukuruza, pa njim zida telo posude, okrećući u krug grnčarsko kolo i postavljajući glinu u vertikali.

Kad je zid šerpe ugrubo ozidan, Mileta nožem, neprestano okrećući grnčarsko kolo, gladi zid sa spoljašnje strane, a tvrđim komadom gume i njenu unutrašnjost. To onda radi i mokrom krpom.

Važan deo posla je "bočanje" posude. Nakvašenom tkaninom iznutra majstor lagano pritiska glinu koja se "ispupčuje" i postepeno dobija željeni oblik šerpe. "Šaranje posude" je začuđujuće jednostavno. Nazubljenim točkićem, opet uz pomoć grnčarskog kola, Mileta šara šerpu.

Ostaje još da se na šerpu, koja je dobila braonkastu boju, dodaju jednostavne drške. Sud se zatim suši u grnčarskim radionicama dok ne pobeli, a onda u sušari dok ne pocrni i na krju u užarenoj peći dok ne dobije crvenu boju. Sušenje suda traje od 10 do 15 dana.

Svetozar Šunjevarić i njegov brat Veselin dnevno urade šest zemljanih lonaca raznih veličina ili do 2.000 komada godišnje.

Slika
U Zlakusi već generacijama tragaju za glinom i kvarcom, i od njih prave grnčariju

Zlakusa je selo gde grnčari oplemenjenoj glini veštim rukama dušu udahnjuju, ovaploćuju je i oživljavaju stvarajući tako ugođaj oku i stavljajući je u službu čoveka.
Mlađani Darko Tešić svoju radnju za proizvodnju grnčarije premestio je iz kuće na početak sela, gde je formiran zanatski centar od nekoliko brvnara.

"Ovde je prodaja turistima mnogo veća. Znatiželjni prisustvuju stvaranju posude od gline, iščuđavajući se kako ona na jednostavan način nastaje. I onda, kad se uvere kako je sve to što je postalo ispod grnčarskog kola čisto i zdravo, obavezno kupuju", kaže Tešić.

U ovom užičkom selu svi su glinom opsednuti. Time kako je nabaviti, uskladištiti, umesiti kao testo, gde naći beli kvarc, kako ispeći urađeno i onda, na kraju, izložiti i prodati... Ovde se lonci prave rano ujutro pre prvih petlova i kasno uveče kad sova zahuče. O njima, njihovim šarama i bojama priča se na krsnim slavama, babinama, daćama i poselima, pa i na saboru trubača u Guči i "Kupusijadi" u Mrčajevcima.

Ćirilično slovo Z "zakofrčeno", kako kažu grnčari, zaštitni je znak njihovih proizvoda, ulaznica u svet posebnosti i originalnosti, put ka zdravoj hrani u zdravim glinenim posudama.

U mnogim selima u Srbiji meštani dižu spomnike onome po čemu je ono poznato. Tako postoje spomenik trubi, pčeli, kupusu. Ovde, na samom ulazu u naselje, putnike, goste i namernike dočekaće "njegovo veličanstvo" ogroman zemljani lonac.


vestionline

_________________
Slika


Vrh
Bata iz Banata
Post  Tema posta: Re: Srpsko selo  |  Poslato: 23 Sep 2013, 19:04
Korisnikov avatar

Pridružio se: 23 Sep 2013, 15:10
Postovi: 54

OffLine
Najlepse selo je Kumane.


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 85 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker