Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 19 Mar 2024, 09:07


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 20 Maj 2012, 05:29
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
KAFANE SU BILE DUŠE GRADA

Beograd je prvu kafanu imao pre Pariza,
Beča i ostalih evropskih metropola.



Slika


Još 1522. godine Turci su u jednoj zgradi na Dorćolu otvorili kafanu i u njoj služili kafu. U svojoj knjizi "Stare kafane Beograda" dr Vidoje Golubović kaže da nema pretenzije da tvrdi kako se beogradska ugostiteljska radnja zvala baš kafana, i navodi da su se u nas, od samih početaka do danas, koristila razna imena: karavan saraj, han, mehana, mejhana, kavana, birtija, bife, gostionica, aščinica, krčma, bar, restoran i, na kraju, ugostiteljski objekat.

Prema informacijama dostupnim u našoj literaturi, a do kojih je ovaj autor došao, prve kafane nastaju u gradu Meki u XV veku. Tokom XVI veka otvaraju se kafane i u Siriji i u Kairu ali ne može se sa sigurnošću tvrditi kada prve kafane počinju da rade u Turskoj. Golubović kaže da je pronašao samo zapis da je 1554. godine radila kafana u Carigradu.

Uživanje kafe sa Istoka je na Zapad preneto u XVI veku. Posle Beograda, prvu kafanu, 1592. godine, dobija Sarajevo, London 1652, dve godine docnije Marselj, u Beču je otvorena 1683. godine a u Lajpcigu 1694.

"Kafane, one stare, bile su deo života čaršije, imale poseban duh, neobičan, specifičan, izazovan, u njima je pulsirao kulturni, zabavni, privredni i društveni život, protkan politikom, pa i onaj, zašto ne reći – normalan. Kafana je bila stecište advokata i boravište svedoka. Jednostavno, mesto gde se odvijao život grada, gde su spremane i prikazivane pozorišne predstave, održavani koncerti, sastanci sportskih društava, političkih stranaka, esnafa, organizovane zabave i susreti, održavane sednice Narodne skupštine, uređivane novine, u njima su pisane pesme i učili se muzički akordi, smišljane su ideje ali i jela, u njima se pilo i spavalo", kaže Golubović u predgovoru.

U prvo vreme, u kafanama služila se samo kafa "uz ambijent koji je pratio kulturu života istočnih naroda, gde se kafane prvo i javljaju. Nije zato bez osnova tvrdnja da su Turci, dolaskom u Beograd 1521. godine u jednom od prostora na Dorćolu služili kafu. Na osnovu dostupne literature ne mogu se, sem pretpostavki, opisati taj prostor, izgled, nameštaj (ako ga je, uopšte bilo, zbog načina sedenja tadašnjeg turskog življa), kako se pila i kuvala kafa, niti ostali detalji".

Sam naziv, kafana, u Beogradu i Srbiji počinje da se koristi tek posle 1738. godine, kada su Turci ponovo došli u Beograd, posle vlasti Austrije. Golubović piše da se u turskim izveštajima iz XVI veka opisuju beogradski karavan saraji i hanovi. Hanovi su imali bolji komfor i služili su za boravak gostiju od više dana.



O prvim kafanama u Beogradu, pisao je, 1740. godine, putopisac Keper, koji ističe da su jedne kafane posećivali muslimani, a druge hrišćani. Keper tom prilikom daje opis kafane "Crni orao" na Dorćolu, koja je, kako veli, najbolja u gradu.

Kafana "Crni orao" bila je na spratu zgrade na uglu današnjih ulica Dušanove i Kralja Petra, a do nje se dolazilo trošnim drvenim stepenicama. Kafana nije imala stolove, stolice ni klupe, već minderluke prekrivene ćilimima. Visina kafane nije dozvoljavala da se u njoj čovek uspravi. Zidovi su bili išarani zelenom, crvenom, modrom i narandžastom bojom, a na ulazu je bilo postavljeno nekoliko krčaga i ibrika.

Početkom XIX veka knez Miloš uvodi porez za mehandžije i obavezu dobijanja dozvole za rad. Mehane su bile stecište trgovaca i špekulanata, a u Savamali i Bukurešt-mali već je 1826. godine bilo alkoholnih pića, ali i bluda.

Među važne datume za istoriju beogradskih kafana svakako spada 1821. godina, kada Beograd dobija mehanski esnaf, 1840. je počela da radi Kneževa pivara, 1871. godine Prvo srpsko pivarsko akcionarsko društvo, 1873. Vajfertova a 1884. godine i Bajlonijeva pivara. Bajlonijeva pivara je 1903. godine proizvodila oko 28.000 litara svetlog ("Prvenac" i "Plzen") i crnog ("Prvenac" i "Salvator") piva.

"Beograd najveći broj gostionica i kafana dobija krajem XIX i početkom XX veka. Grad u nekim statističkim procenama na pedeset stanovnika ima po jednu kafanu ili gostionicu. Na Pozorišnom trgu, danas Trgu Republike, u tom periodu je bilo šesnaest kafana, a u Poenkareovoj, danas Makedonskoj ulici, od 40 kuća 17 je bilo kafana ili gostionica. Na Varoš kapiji je bilo 12, na Terazijama 11, u Skadarliji sedam, na Slaviji devet, u Dubrovačkoj ulici, u donjem delu, 16 kafana i gostionica", navodi Golubović, objašnjavajući da su, ma kako se zvale, kafane imale izuzetno mesto u razvoju društvenog, privrednog i kulturnog života Beograda.


Fajront pre ponoći

Opisujući rad nekadašnjih kafana Golubović kaže da je 1860. godine Nikola Hristić, tadašnji gradonačelnik Beograda, izdao naredbu da se stanovništvo u kafani može zadržavati do 11 sati uveče, a da posle tog vremena niko na ulici ne sme biti bez fenjera. Jedna od obaveza srpskih vlasti bila je i obaveza vlasnika kafana da svako veče upale fenjer pred kafanom, i to u deset sati uveče. Srbi su poštovali naredbu, ali Turci nisu. Terali su inat.

Hroničari su zabeležili i pokušaje borbe s prostitucijom. Knez Miloš je u svoje vreme naredio da se "te nesrećnice dave bacanjem u Savu". Naredio je i davljenje podvodačica, takozvanih "peza". Golubović navodi da su stradale mnoge Vlahinje, Grkinje, Ciganke, Jevrejke, Levantinke... kao i to da nema traga da su se Srpkinje bavile najstarijim zanatom. Sve to nije sprečilo nered i prostituciju u kafanama, čak ni na tada popularnim "krompir balovima", pa 1838. godine knez Miloš uvodi porez za sve posetioce balova od 10 groša za bolničku kasu i jednog cvancika za pandura.


"Kafana je ostala u zapisima i kao mesto gde se vodila politika. Između dva svetska rata, a i pre, u njoj su zabeleženi značajni događaji, odluke. Čak su i pripadnici stranaka išli u određenu kafanu. Demokrate u "Barajevo", Slovenska ljudska stranka u "Ljubljanu", ministri Cvetkovićeve vlade svraćali su u "Maderu". Kafana je bila mesto gde su sedeli znani i neznani, slavni i neslavni pisci, pesnici, urednici novina i časopisa, novinari, glumci i razni umetnici, slikari i vajari, sportisti, političari... Kafana je bila mesto gde su nastala i značajna književna dela. Setimo se Branislava Nušića i humoriste Brane Cvetkovića, koji je sve svoje vodvilje, skečeve i šaljive pesme napisao u kafani. Kafana je bila mesto književnih diskusija, sukoba oko književnih pravaca, putokaza i književnosti. I ne samo to. U kafanama su čitane nove pesme, koje su tako počinjale da žive i prenose se, da dobijaju dušu. Otuda ostaju za večnost zapisane, upamćene i nikad zaboravljene mnoge pesme. Neke od njih postaju šlageri, koji se i danas čuju i rado slušaju: 'Mansarda mali stan', 'Periferija', 'Mala ulica', 'Tri palme na otoku sreće', 'Zašto si pospan Džo?', 'Šta znate vi muškarci' i mnoge druge."

Pevajući te i druge pesme, u kafanama su se proslavili Sofka, Divna Kostić, Mijat Mijatović, Nata Pavlović, Nada Aleksandrović, Dušan Đorđević… Golubović navodi da je zahvaljujući toj slavi Sofka "lepotu svog glasa (na ploči) zabeležila u Parizu i Berlinu". I mnogi orkestri, poput "Braće Cicvarića" potekli su iz kafana.

Slika

Kafana je bila "prihvatilište za beskućnike, boeme, vračare, putnike namernike, studente, ljude bez stana, prostitutke... Mnoge beogradske kafane imale su svoju fizionomiju, karakter i krug gostiju. Golubović navodi da je Mihailo Petrović Alas osnovao društvo za zabavu i uveseljavanje "SUZ", koje se okupljalo u jednoj kafani blizu Bajlonijeve pijace. Članovi "kluba" nisu dozvoljavali proširivanje kruga.



Ređajući u knjizi mnoštvo ovako zanimljivih detalja, jer "Kafana je postala srce i duša Beograda, pa kako o njoj ne pisati" – Golubović u svojoj knjizi nabraja 578 starih kafana i 60 hotela i 44 hanova i karavan saraja. Zaključujući svoj spisak sa periodom pred početak Drugog svetskog rata, on se bavi i zanimljivim imenima beogradskih kafana, kafanskom srpskom kuhinjom, opisuje kafane kojih više nema, poput


Jat.com

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 20 Maj 2012, 05:45
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
KAFANSKI MERAK STAROG BEOGRADA

Slika


Autor: Ana Vodinelić


Nezamenljivo, nezaobilazno, neprocenjivo, neodoljivo i nikad prevaziđeno mesto za provod, slavlje i razbibrigu, za pevanje i plakanje, sastanke i rastanke, polemike i pridike – uvek je bilo i biće kafana. I njena teorija, praksa i filozofija u malom koja se temeljno uči. Zato je od pamtiveka sabirni centar i gospode i hulja, pedigriranih i onih koji čak ni ne znaju šta ta reč znači. Kafane, hanovi, bistroi, mejhane, gostionice, restorani – postoji još i niz drugih opšte poznatih a i lokalnih naziva za adrese, na kojima se dočekuju mamurne zore sa ispražnjenim novčanicima.
Ali, i dušom punom »kao brod« koji je možda samo trenutno potonuo u buri emocija koja se nadvila nad mislima prethodne, besane noći. Kafane nisu samo drugi dom boema, bekrija i badavadžija, niti spas za žedne ili gladne slučajne ili »namerne« prolaznike. Kako jednom reče naš čuveni kafanski bard Mile Bogdanović, one su i »sentimentalno utočište«, a danas i jedna od poslednjih boemskih oaza na sve otuđenijem, mada sve urbanijem asfaltu. I zato se i gradovi i sela, i varošice i mestašca kojih nema na geografskim kartama, oduvek pamte i traju, ne samo po ljudima nego i kafanama koje u njima žive. Kafane jesu i stanovi i stanari na adresama na kojima su sagrađene, jer one dišu i svakog dana se rano probude, a zaspu posle svih kojima pruže gostoprimstvo.
I veliki zaljubljenik u istoriju, tradiciju i značaj Beograda, istraživač u duši i u slobodno vreme arheolog amater dr Vidoje Golubović, nije odoleo da svoj voljeni grad istraži i putem svoje knjige predstavi na jedan nov – kafanski način. Naime, ovog leta on je u izdanju beogradske »CD grupe« objavio knjigu »Stare kafane Beograda« kao rezultat petogodišnjeg proučavanja pisanih podataka, pravnih dokumenata, istorijskih arhiva i starih publikacija koje sadrže dragocene podatke o ovim zdanjima od kojih neka i danas postoje, a drugima se gotovo izgubio svaki trag.
- Mnogi znani i neznani autori pisali su od vajkada o gradu na ušću dveju reka. Stare kafane kao deo života čaršije, imale su poseban, neobičan, specifičan, izazovan duh. U njima je pulsirao kulturni, zabavni, privredni i društveni život Beograda protkan politikom, ali, zašto kriti i nemoralom. Kafana je bila stecište advokata, boravište svedoka, jednostavno, mesto gde se odvijao život grada, gde su spremane i prikazivane pozorišne predstave, održavani koncerti i balovi, sastanci sportskih društava, političkih stranaka, esnafa, sednice Narodne skupštine, organizovane su zabave. U njima su uređivane i novine, pisale su se pesme i učili muzički akordi. Naravno, tu se i jelo, pilo, pa i spavalo – kaže dr Golubović koji je pre pola decenije radoznalo zaronio u bogatu riznicu kafanske istorije naše prestonice. On tvrdi da ovu knjigu nije pisao radi sociološkog, psihološkog, kulturološkog ili nekog drugog naučnog aspekta, već da bi se »otrgla od zaborava lepota imena varoških kafana i događaja vezanih za njih, koji će obeležiti istoriju Beograda«.
Knjiga »Stare kafane Beograda« dr Vidoja Golubovića najpre razotkriva istoriju kafana, pozivajući se na pisane dokumente po kojima su prve ikad podignute kafane sagrađene u gradu Meki još u 15. veku. U 16. stoleću pojavljuju se i u Kairu i Siriji, a tada je i na Zapadu započelo sa uživanjem u kafi sa Istoka. Za nas je od najvećeg značaja podatak, da su već 1522. godine (postoji i zapis iz 1521. kada su Turci ušli u Beograd) u jednoj zgradi na Dorćolu, otvorili kafanu i služili kafu. Dolaskom Turaka u Beograd, poznati putopisci bave se karavan-sarajima i hanovima, tako da se pojam kafane, prema poznatoj literaturi, upotrebljava tek posle 1739. godine kada su Turci ponovo došli u grad posle Austrije. Kako god bilo, na Dorćolu je postojala kuća gde je služena kafa, ali se još zasigurno ne može tvrditi i da je to mesto tada nazivano kafanom.
Još 1740. godine putopisac Keper pisao je o dve vrste kafana u »belom« gradu – jedne koje su posećivali hrišćani i druge u kojima su se okupljali muslimani. On je ostavio opis po njemu tada najbolje kafane »Crni orao« koja se nalazila na spratu zgrade na uglu današnjih ulica Dušanove i kralja Petra Prvog, do koje se dolazilo trošnim, škripavim stepeništem. Njen enterijer nisu činili stolovi, stolice i klupe, već minderluci sa bogato ukrašenim ćilimima. U toj kafani niski plafon nije dozvoljavao da se gost uspravi, zidovi su bili obojeni u zeleno, narandžasto, modro i crveno, a na ulazu je za dobrodošlicu stajalo nekoliko ibrika i krčaga.
Dr Golubovića istraživački poriv doveo je i do spisa iz 1783. godine skeledžije Huseina, koji je opisao po njemu najveću kafanu u Vodenoj varoši na Savi koja se zvala »Čamdžijska kafana«. Već sredinom 18. stoleća poznati su pojmovi – gostionica, han, kafana, mejhana (mehana), koji se sada sasvim razlikuju.
Ustoličenje Miloša Obrenovića za Beograd je značilo i otvaranje novih radnji, krčmi i mehana, posle i kafana pored drumova, tzv. drumskih hanova i mehana pored kojih su se zaustavljali karavani. U njima je služeno piće, pečeno meso i druga jela. Njihova mreža brzo se širila, pa je vlast munjevito reagovala u vidu obaveze da vlasnik pribavi specijalnu dozvolu od kneza lično i da plaća porez od 12 groša. U mehanama su se sastajali trgovci radi kalkulisanja i špekulisanja, a u kafanicama u Sava-mali i Bukureš-mali već od 20-tih godina 19. veka uživalo se u piću i gurmanlucima, starogradskim pesmama, ali i u bludu. Tih godina je za Sava-malu izdato 15 dozvola za legalno držanje mehana, a notirane su i »divlje« mehane. S obzirom na to da nije postojala jasna definicija za mehane, u smislu njene veličine i namene, njihov broj u to vreme se tačno ne zna. U popisu iz 1820. godine u Sava-mali bilo je između 50 i 60 kuća, a po nekima i stotinjak i samo jedna mehana. Godine 1827. već je bilo 178 domova kuća, a Beograd se tada dičio kafanama »Paje Kantardžije«, »Ećim Tome«, »Zisinom«, a zatim i »Gušančevom kafanom« blizu Kalemegdana.
Svako ko je iole držao do sebe i značio nešto u gradu imao je svoje mesto, sto i stolicu u kafani. Dr Golubović naglašava da su se i značajne političke stranice ispisivale na kafanskim stolovima. Za njima su sedeli i birači i glasači, naročito u vreme između dva svetska rata, pa je tako nepisano pravilo bilo da u »Barajevu« sede demokrate, članovi »Slovenske ljudske stranke« mogli su se naći u »Ljubljani«, a »Maderu« su »rezervisali« ministri Cvetkovićeve vlade.
U kafanama su sedeli i znani i neznani, u njima se stvarala naša poezija na primer Branka Cvetkovića i proza Branislava Nušića, a pod njenim krovom nadahnuti su i večni šlageri »Mali stan«, »Mansarda«, »Tri palme na otoku sreće«, »Šta znate vi muškarci?«, »Zašto si pospan Džo?«... Kafana je bila utočište za beskućnike, boeme, studente, putnike, vračare, umetnike, žene sumnjivog morala, a kao takva najtačnije lice i naličje velegrada Beograda. Njegovom specifičnom šarmu doprinelo je i društvo za zabavu i uveseljavanje »SUZ« koje je osnovao Mihajlo Petrović Alas, a sastajalo se u jednoj kafani kraj Bajlonijeve pijace. Iako je bilo mnogo zainteresovanih za dobijanje »članske karte«, ovo društvance nije želelo da proširuje krug »istomišljenika« i u njega se zato teško ulazilo.
- Poseban »šmek« beogradskim kafanama u 19. veku davali su njihovi orkestri, tzv. »muzičke bande«. Ti muzičari svirali su doboš, zurlu, bubnjeve, gočeve, harmoniku, ćemanete, frulu, tamburice, gajde, gusle...
Njihovo mnogobrojno prisustvo zapamćeno je po starom kalendaru 6. aprila 1867. godine, u vreme obeležavanja predaje ključeva Beograda knezu Mihailu Obrenoviću. Savremenici su tada opisivali grad kao nikad veseliji, jer se u njemu orio »Moravac«, svirale su se i pevale rodoljubive i ljubavne pesme, recitovali su se stihovi i glumilo po ulicama. Pevači i orkestri u to vreme uvek su prvo »pekli« zanat u kafanama, a među onima koji su ostavili trag u našoj narodnoj muzici treba podsetiti na Sofku i njenog muža violinistu »Paju Ciganina«, zatim Divnu Kostić, Mijata Mijatovića, Vukicu Vuku, Uroša Seferovića...- nabraja autor knjige, napominjući da je popularnost Sofke i Vukice Vuke ovde između dva svetska rata bila veća, od na primer, slave reprezentativca-fudbalera Moše Marjanovića. To su bile prave kafanske zvezde koje su kod nas sijale »rame uz rame« uz ime glumice Ita Rine. Sofka je sa orkestrom svog muža snimila i više od 40 ploča, neke od njih i u Parizu i Berlinu, a na tadašnjim nosačima zvuka »zavrtele« su se i pesme orkestra braće Cicvarić koji su snimili ploču još u vreme dinastije Obrenović. Po svom slavujskom glasu u beogradskoj čaršiji proslavile su se i pevačice iz Bugarske, ali je Sofka svakako bila muzička perjanica Skadarlije i kafane »Kod dva jelena« 20-tih godina prošlog stoleća. Njena pesma je kažu, umela da pomiri i najljuće stranačke protivnike kada bi se svake večeri iz njenog grla zaorilo »Zulfe mori Zulfe« ili »Lepa Fata«. Muška konkurencija Sofki je bio čuveni Brana Cvetković. Već je u legendu ušla priča kako su ga mnoge domaće i inostrane gramofonske kompanije neuspešno nagovarale da se umilostivi i stane pred mikrofon da bi snimio ploču. Ali, Branu je više od belosvetske slave zanimao kafanski život, pa je noću pevao a danju spavao i nije imao »slobodne termine« za snimanje. Navrat nanos, ipak je zabeleženo nekoliko parodija svojstvenih njegovom glasu i pojavi, a koje su se zvale »Artiljerija Rustikana«, »Osetljivo srce gospođe Cvrce«, Mitkov karasevdah«, »Luče i u papuče« i niz drugih muzičkih »bisera«.
Otkrivajući nekadašnju kafansku filozofiju našeg glavnog grada, dr Golubović se susreo i sa tamnom stranom njene medalje. On je došao do pisma Kneževske kancelarije iz 1824. godine u kome se spominju »tri bećara iz grada ovdašnjeg. Jedan je Džindži Gavaza, jedan je Kafedžibaša i jedan kod čauša vezirova i među njima trefio se i Čupko Pavel koji obijaju kuću, ulaze kroz prozor i noževima uspevaju da povrede ženu, bivaju uhvaćeni jedan okovan i svi dobijaju po 200 štapa po tabanima«.
Odmah po formiranju beogradskog suda 1826. godine i prvog izveštaja napisanog knezu, navodi se hapšenje nekih »bećara koji zaludniče i pijanče po kafanama, pa su jedni kažnjeni batinama, a drugi su proterani iz Beograda«. U izveštaju iz 1838. godine spominju se i učestali neredi na tadašnjim »krompir balovima« održavanim u kafanama. To su bili balovi za »običnu raju« bez skupih djakonija.
Da bi goste sprečio da izazivaju nerede, knez Miloš Obrenović uveo je porez za sve posetioce balova u iznosu od »deset groša za bolničku kasu i jedan cvancik za pandura«. Da se sa »četvoro očiju« pratio rad kafana, govori i preporuka iz decembra 1837. godine Miloša Obrenovića, tadašnjem šefu beogradske policije »da posebno motri na spletkaroše i besposlene koji se povlače u mehane i ružno govore o Praviteljstvu i prave »špionluke«. Sledeće godine usledila je i »Publikacija« o zabrani igranja karata, pijančenja i larmanja u mehanama i kafanama, igranja karata za novac, kao i da se u njima ne sme služiti piće pijanim gostima i držati ih otvorene posle za to određenog vremena.
Ali, ljubitelji lumperajki, lakih dama i ljute kapljice oduvek su bili »žilavi« i lako su »hvatali krivinu«. Uprkos naredbi koju je 1860. godine izdao tadašnji beogradski gradonačelnik Nikola Hristić - da se stanovništvo može zadržati u kafani do 23 sata, a da posle tog vremena niko na ulici ne sme biti bez fenjera - nereda je i posle odlaska Turaka bivalo sve više. Tadašnja policija poslala je i protestno pismo Jevremu Obrenoviću, komandantu varoši beogradske o mehanama »koje su na neurednim mestima i gde se kojekakva bezakonja čine«.
Razlog što su te ugostiteljske ustanove, zadavale sve veću glavobolju predstavnicima reda i zakona, nalazio se i u činjenici da je Beograd za njih bio vrlo plodno tle. Naime, već 1858. godine u njemu je po popisu bila 271. kafana i mehana, statistika iz 1860. zabeležila je 307 ustanova ovog tipa, dok je sedam godina kasnije prebrojano u esnafu 139 kafedžija i 186 meandžija koji su pripadali utvrđenim kvartovima na Paliluli, Terazijama, Vračaru, Dorćolu, Sava-mali i Varoš kapiji.
Godinu 1900. Beograd je dočekao sa 672 trgovca i mehandžija, što je bilo čak 15,8 odsto ukupnog broja socijalne populacije grada. Trinaest godina kasnije popisano je 212 ugostiteljskih objekata, kafana i hotela, da bi 1937. u Beogradu sa Zemunom radilo čak 23 hotela, 33 restorana, 433 gostionice, 427 kafana, 197 bifea, 412 narodnih kuhinja, 293 zdravljaka (u kojima se služilo mleko i jogurt) i 318 krčmi. Dr Golubović pronašao je i podatak da je krajem 19. i početkom 20. stoleća na prostoru današnjeg Trga Republike bilo 16 kafana, a rekorder je svakako bila Poenkareva ulica (sada Makedonska) koja se u to vreme sastojala od 40 kuća, od kojih je 17 bilo pod kafanskim krovom.
A ko »zna svaku kafanu u gradu« i ume da »ubode dobar provod«, majstor je i da odabere lokal u kome se gurmanski jede. Pišući knjigu »Stare kafane Beograda« dr Vidoje Golubović otkrio je da je i u prohujalim danima, baš kao i danas, ponuda ovdašnjih kafanskih menija bila na svetskom nivou. Tridesetih godina prošlog veka rado se obedovalo u kafanama-restoranima »Kolarac«, »Srpska kruna«, »Dva jelena«, »Imperijal«... Ko je sa merakom »mastio brke« srpskim specijalitetima odlazio bi u kafane-restorane »Leskovčanin«, Ratnički dom« (danas u Domu vojske sa najvećom terasom u gradu), »Šiško«, »Trandafilović«, »Mladi Mavarin«, u kojima su ih zabavljale romske pevačice. Ljubitelji morskih specijaliteta i dalmatinskih vina nisu žalili para u kafani »Dva ribara« u ulici kraljice Natalije, a zbog rečnih specijaliteta išlo se u »Parobrodsku restoraciju« na savamalskom pristaništu gde su zalogaji »zalivani« srpskim vinima – sremskim, zatim crnim iz Župe, belim iz Smedereva, vermutom iz Sremskih Karlovaca. Kafanske meraklije častile su se i belim i crnim pivom, čuvenom šljivovicom koja se proslavila među francuskim vojnicima sa Solunskog fronta, a točila se i klekovača i kvalitetan brendi.
Da bi se nabrojala imena svih nekadašnjih prestoničkih kafana, neophodno bi bilo imati jedan obimniji imenik. Jer svoje goste su imali »Zora«, »Esnaflija«, »Kod Arapina«, »Dva pobratima«, »Fišeklija«, »Sedam švaba«, »Bandist«... Pored čuvenih kafana u Skadarliji bile su poznate i »Kuća veselja«, »Biciklista«, »Ladovina«, »Sablja dimiskija«, »Nova skupština«, »Poslednji groš«, »Velika Srbija«. Da njihovim vlasnicima pored mnogobrojnih gostiju nije falilo ni kumovskog dara, pokazuju i imena poput »Pceto koje laje«, »Kod lepog izgleda«, »Daj dam«, »Kod Srpske nade«, »Burdelj«, »Radnička kooperativa«, »Ladno kupatilo«, »Kod Crnog psa«, »Zlatna slavina«, »Kod jeftinoće« i mnoge druge.
Cela ova priča ne bi ni imala smisla, da oduvek nije bilo večnih boema i poslednjih romantika kojima su kafane drugi, ali možda i najdraži dom. A za ovu kategoriju kvalifikovali su se pesnici i slikari, vajari i filozofi, uspeli i neuspeli pisci, talentovani i uspešni. Ali, među njima bilo je i nesretnih i neshvaćenih iz svih slojeva društva koji su u kafanskom raju nalazili jedinu nadu, utehu i spas iz života koji za njih to nije. U brojnoj boemskoj vojsci Beograda verno su svim srcem i dušom između ostalih služili i Đura Jakšić, Tin Ujević, Čiča Ilija Stanojević, Branislav Nušić, Raka Drainac, Branko Radičević, Todor Manojlović Toša, glumci Aleksa Bačvanski, Lazar Telečki, Sava Rajković...
I kasnije, društvo za stolom pravili su im i kraljevi i prosjaci. Sve do danas, a i ubuduće, kafanska knjiga neprestano se piše i dopunjava dugim spiskom novih imena svojih poklonika. Jer kafanski ambijent, draž i dim su jedinstveni, neponovljivi i originalni izumi ljudske duše koja žedna, uvek treba svoj bunar želja. I pune čaše sa dubokim dnom za dobar cug naiskap. U zdravlje davnog juče, prohujalog danas i dalekog sutra.

Antrfile1

Prve gradske kafane u Evropi

Da je Beograd pre svih drugih evropskih gradova, mogao da se pohvali svojom prvom kafanom, svedoče i podaci da su se kafane počele otvarati u Sarajevu tek 1592., u Londonu 1652. i dve godine kasnije u Marselju, Beč se »zakafančio« tek 1683., a Lajpcih 1694. godine. U 17. veku gotovo cela Evropa imala je kafane, a njihovom otvaranju doprineli su već tada organizovani međunarodni sajmovi. Fridrih Veliki bio je veliki protivnik kafana i strogo je zabranio njihovo otvaranje u Berlinu, ali mu to nije uspelo i 1779. godine već ih je veliki broj evidentiranih. Na početku svoje »kafanske karijere« 1790. godine, Pariz je udomio oko 900 kafana. U to vreme Zapad ih je tretirao kao mesta samo za privilegovane, da bi ubrzo one otvorile vrata i običnom življu. Najčuvenije kafane iz tog vremena bile su u Parizu »Procope«, u Veneciji »Menegazo«, u Rimu »Greco«, u Firenci »Mikelanđelo«. U vreme revolucije u Francuskoj, kafane su bile središta političke agitacije i propagande – u pariskom »Valois« sastajali su se rojalisti, bonapartisti su se locirali u »Lemblin«, a u Trstu je »Volti di cliozza« bio centar iredentističkih demonstracija do 1914. godine. Od kafana te vrste, vremenom se odvajaju pariske kafane musicos, u kojima se muziciralo (cafes-chantants) i u kojima su se mogla videti akrobatska intermeca, vodvilji, revije, baleti (cafes-concerts), a najveći procvat doživele su u vreme Napoleona III. Postepeno su te kafane pretvarane u današnji music-hol od kojih su najpoznatiji »Folies-bergere«, »Casino de Paris«, »Moulih rouge«.


Beogradske priče

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 22 Maj 2012, 00:23
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Kafane nestale u tranziciji!?

Sa mape Beograda poslednjih godina nestalo više kultnih ugostiteljskih objekata. Pretvoreni u kladionice, butike, pekare... Nema više "Ruskog cara", "Grčke kraljice"...

Slika
Zatvorena "Grčka kraljica"

FAJRONT! Tranziciona tržišna ekonomija tri puta je ugasila svetlo. Simboli prestonice - stare beogradske kafane, polako kopne kao alpski glečeri. U trci za novcem, izgubili su bitku pred naletom brze hrane, kafića i japi restorana. Na njihovim mestima otvaraju se banke, kladionice, parfimerije, butici skupocene robe, pekare, kladionice i druga obeležja tranzicije.

Sa mape grada, prošle nedelje, posle 122 godine nestao je čuveni restoran "Ruski car"(jedno vreme "Zagreb"). Ovaj simbol socijalnog života predratnog Beograda, a potom popularno sastajalište u centru prestonice, za mesec dana menja ime i koncept.


Za svog veka, postao je najveći brend beogradskog ugostiteljstva. Gosti "Ruskog cara" bili su znameniti pisci, umetnici, glumci, kompozitori, vojni i politički lideri. Sa autentičnim drevnim ambijentom, bio je ponos grada i jedan od prepoznatljivih simbola Knez Mihajlove i Obilićevog venca.

Krajem juna na njegovom mestu biće otvoren moderni restoran pasta i pica "Vapijano".

BANKE, PARFIMERIJE, KINESKA ROBA

U TRŽIŠNOJ utakmici, kafane su ostajale bez daha. Na njihovim lokacijama i dalje živi trgovina. Tako su na delu starog "Trandafilovića" i restorana "Beli grad", otvorene drogerije velikog lanca parfimerija. "Grgeč" je postao banka. Čašica ljute više se ne ispija u "Župskoj kapljici", već se pazare cipele. U "Moruni", gde je bilo zborno mesto pripadnika Mlade Bosne, sada je prodavnica sa jeftinom kineskom robom.
- Mi smo zakupac prostora, tako da ime "Ruski car" svakako neće nestati - za "Novosti" kažu u ugostiteljskom lanacu "Vapijano". - Kao deo globalnog lanca restorana, nismo u mogućnosti da zadržimo naziv u zvaničnom imenu. Drugim rečima, restoran će se zvati "Vapijano", ali u nazivu lokacije ostaje pod imenom "Ruski car".

Ne tako davno, bilo je uobičajeno da Beograđani delove grada krste po imenima kafana. Legenda kaže da su boemi pre pola veka, plato između "Šumatovca", "Pod lipom" i "Grmeča" nazvali Bermudskim trouglom, zato što su se novinari Politike, Radio Beograda i Borbe tu "gubili".

- Ode "reporter" u neki od ta tri lokala, pa ga u redakciji i kući nema po pet dana i noći. Kao da je nestao u pravom Bermudskom trouglu - prepričavaju poslenici "sedme sile".

Ali od stecišta muzičara, glumaca, novinara i književnika, ostao je samo naziv "Šumatovac", u kome se sada okupljaju neki drugi ljudi i vode sasvim drugačije razgovore. "Lipa" je postala "Pica hat", a "Grmeč" je 14. oktobra prošle godine na vratima dobio katanac.

Sličnu sudbinu doživela je i "Bosna", u Ulici majke Jevrosime. Na izlogu nekada "neutralne" novinarske zone, od prošle godine, na požutelom papiru stoji poruka - godišnji odmor. Jedan od najstarijih hotela u Beogradu, "Grčka kraljica", još jedan je primer tranzicionog gubitnika. Han s početka 19. veka stoji napušten, razbijenih prozora.

OD "RUSKOG CARA" DO "VAPIJANA"

DO juče Ruski car, a uskoro - "Vapijano".
- Imajući u vidu da je reč o zgradi koja je spomenik kulture i kao takva pod zaštitom, u potpunosti ćemo očuvati i spoljašnji i unutrašnji izgled. Sa posebnom pažnjom će se raditi projekat unutrašnjeg prilagođavanja enterijera - kažu u "Vapijanu", naglašavajući da će izmene biti minimalne, više u domenu osposobljavanja prostora za restoransku vrstu usluge, pre svega kroz drugačiji nameštaj i meni.
U Beogradu koga nema, divanilo se u "Tri lista duvana", "Domovini", "Gradskom podrumu", "Cvetkovoj mehani", "Dušanovom gradu", "Bohinju", "Zmajku", "Vašingtonu"...

TURCI OTVORILI KAFANU JOŠ 1522.

KADA su krenuli u osvajanje Evrope, Turci su pored karavan-saraja i džamija, podizali hramove i kafane. Još 1522. oni su na Dorćolu otvorili ugostiteljski objekat u kojem se služila samo kafa. Putopisac Keper je 1740. godine detaljno opisao kafanu "Crni orao", koja je imala minderluke prekrivene ćilimom, bez stolova i stolica, a visina je bila takva da čovek nije mogao da se ispravi. Početkom 19. veka otvoren je i "Dardaneli", za njim "Znak pitanja" i "Gospodarska mehana".

PIĆE NA CRTU I MENI NA STOLNjAKU

NEKI kultni lokali uspeli su da prežive "katanac", ali danas nemaju veze sa onim pre toga. Nekada čuvena "Vidin kapija", danas je ultra moderni lokal. I "Prešernova klet" se od pre nekoliko godina izmenila. Sada više izgleda kao engleski pab.

- Više nema pića na crtu, menija koji se čita sa stolnjaka i lokalnih pijanaca koje u zoru bude tanjirom kisele čorbe - sa setom se priseća jedan od profesora novinarstva.


Vecernje novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 22 Maj 2012, 00:45
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
"Naše more" u Savamali

Kafana na Savskom trgu bila utočište trgovcima, železničarima, putnicima... Izlog krasi lik boga mora Posejdona i slogan "Ovde se dobro ruča"

Slika

KAFANSKA geografija Beograda nezamisliva je bez čuvenog lokala "Naše more" u kratkoj Ulici Milovana Milovanovića koja spaja Balkansku i Savski trg, na kome se nalazi železnička stanica. U ovoj savamalskoj gostionici starog kova čiji izlog krasi čupavi lik boga mora Posejdona i ćirilicom ispisan slogan "Ovde se dobro ruča" i dalje je kafanska atmosfera, za razliku od mnogih "fensi", ali praznih prestoničkih restorana.

Zgrada u kojoj se nalazi kafana podignuta je 1932. kada je otvoren lokal "Naše more", ali njegovo ime tada nije imalo "morsko" značenje.


- Razlika je u akcentu, stara kafana zvala se "Naše more" u smislu "Naše brige" - kaže Boško Kuzmanović, direktor ugostiteljskog preduzeća "Varoš kapija" u čijem je sastavu legendarna gostionica. - Tu je sedeo šaren svet, uz optimiste koji su krenuli uz Balkansku da osvajaju Beograd, sedeli su razočarani koji u toj nameri nisu uspeli. Tu su čekali voz trgovci sa pijaca, nosači sa železničke stanice i putnici koji su propuštali vozove, omamljeni kafanom. Posle Drugog svetskog rata oni koji su ispraćali radničku klasu na Jadran, često bi svratili u kafanu i rekli: "E, ovo je naše more" i tako se staro ime održalo.

OD "GALEBA" DO "SAVE"

KORMILAR "Našeg mora" Grujo Maksimović tokom burne tridesetogodišnje karijere krstario je na "Galebu" kao šef oficirske sale i služio Tita. U "Diplomatskom servisu" je gostio predsednika MMF Roberta Maknamaru i brinuo o učesnicima Prvog samita nesvrstanih, na Skadarliji je organizovao večeru za sina iranskog šaha Pahlavija, plovio je s pukovnikom Gadafijem i obučavao njegov intedantski servis, a bio je omiljeni ugostitelj američkog diplomate Kristofera Hila.
Mračnih devedestih ovde se ponovo okupljalo šareno društvo, jedni kraj drugih sedeli su ratnici bez otadžbine, radnici bez posla, dileri deviza, šverceri cigareta i noćne dama koje su na ovo mirno mesto dolazile da predahnu posle "šihte na štajgi". Ipak, "Naše more" nikada nije steklo mračnu reputaciju , već je zadržalo status oaze u kojoj može mirno da se jede i pije, za male pare.

Kafana je i danas zadržala i status društvenog preduzeća, kao i ostali lokali "Varoš kapije" koji su ušli u beogradske legende: "Znak pitanja", "Kolarac", "Proleće", "Sunce", "Park", "Korzo". Uprkos tome što nisu privatizovane ove kafane rade po hasap standardu, a domaći gosti kažu da vode bitku za stolove sa stranim turistima.

- Dok se mi odričemo naše kuhinje, svi stranci od Šveđana do Slovenaca insistiraju na našim ćevapima, musaki, sarmicama, pasulju i škembićima - kaže Maksimović. - Kilave privatizacije rasterale su goste i zatvorile su legendarna boemska stecišta, a od njih napravile sterilne picerije ili kockarnice koje sad i same propadaju.


Vecernje novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 22 Maj 2012, 03:15
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Venecija na Dunavu

Veneciju, jednu od najpopulamijih zemunskih kafana, sazidao je Zemunac Franjo Štrajher još pre Prvog svetskog rata. Štrajheri su poreklom iz Detlingena kod Ulma, odakle se njihov predak Georg spustio splavom do Zemuna još krajem 18. veka da bi usavršio ribarski zanat. Tu je i ostao, oženivši udovicu svog majstora. Zahvaljujući tome, dobio je pravo na zvanje majstora alasa, koje su supruge nasleđivale od svojih muževa.

Slika
Kafana Venecija nekada

Kasnije generacije Štrajhera su se sve manje bave ribolovom, a sve više trgovinom i naročito ugostiteljstvom. Poslednji muški izdanak te poznate zemunske porodice i danas živi u Zemunu. Venecija je podignuta na gardoškom dunavskom šetalištu, koje je veoma prometno, naročito leti.

Već od prvog dana bila je vrlo ugledno mesto u koje su rado i često svraćali i mnogi poznati Beograđani: glumci Čiča Ilija Stanojević, Dobrica Milutinović, Svetislav Dinulović i Bogoboj Rucović, naša prva Koštana, glumica Zorka Todosić, pisci Branislav Nušić i Bora Stanković, vlasnik Politike Darko Ribnikar i njen novinar, pa direktor Jovan Tanović... Između ratova, restoran je promenio vlasnika koji je ugled održao.

Posebno omiljen restoran Venecija je postala kada je upriličila takmičenja za zlatni kotlić, najbolju alasku čorbu. S vremenom, restoran je više puta menjao lik. Iako je podignut na visokim stubovima, za vreme velikih izlivanja Dunava bivao je skoro potapan. Zato je u proteklih pola veka bašta prema keju ograđena, a zgrada je dozidana aneksom na terasi. Time se ova lepa kafana proširila za nove goste.

Ime od bare

Veliki srpski boem i izvrsni poznavalac kafana Branislav Nušić zemunskoj Veneciji suprotstavlja beogradsku, ali ih poredi samo po imenu, pa kaže: "Ta kafana, po svoj prilici, nosi naziv po bari Veneciji, koja se prostirala od ušća Topčiderske reke, pa sve do Beograda i na kojoj su danas železnička stanica, fabrika monopola, Vapina fabrika hartije i mnoga druga naselja. Ta se bara nekad zvala Ciganska bara, pa su je neki učenjaci ironije radi nazvali Venecijom, i to joj se ime zadržalo. Beogradska Venecija je bila kafana i hotel, gde su odsedali trgovci iz unutrašnjosti."


Vesti online

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 22 Maj 2012, 03:20
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Kelner Paja ušao u legendu

Kad je otvoren 1894. godine, Central je bio najmoderniji hotel tog doba. U njemu su nekoliko puta odseli članovi carske porodice iz Beča, pa je postao zaštitni znak Zemuna...

Slika
Paja Nepeglaja, kelner koji je ušao u legendu, dobio je nadimak od uzrečice "Paja nikoga ne pegla" (Foto: izbor administratora)

Kasnije je u hotelu otvorena bioskopska sala, najveća u gradu. Pošto je mogla da primi čak 500 posetilaca, postala je najveća pozornica ne samo za pokretne slike, nego i za mnoge druge priredbe, svečanosti, slavlja.

I posle Drugog svetskog rata Central je ostao najbolji zemunski hotel, ali je nacionalizacijom prešao u ruke državnog ugostiteljstva. Pripajanjem Granda 1962. godine postao je jedina hotelsko-ugostiteljska radna organizacija u gradu. Nekoliko puta je u to doba puta renoviran i dobio je još restoranskih sala. Tek pred kraj 20. veka Central je izgubio status hotela i kategorizovan je kao - konačište.
Dok su otmeni Zemunci pre rata svojim stranim gostima s ponosom preporučivali
uslugu u Centralu, oni sami su više voleli domaću atmosferu u mnogo neuglednijem mestu, kafani Kod krune. Zlatna kruna, kako su je Zemunci od milošte prekrstili, bila je jedna od najstarijih kafana u gradu, otvorena je još u 19. veku.

Između dva svetska rata zapamćena je po čuvenom kelneru Pavlu Jankoviću koga su gosti prozvali Paja Nepeglaja. Kelner koji je ušao u legendu dobio je nadimak od uzrečice "Paja nikoga ne pegla", kojom je voleo da istakne svoje poštenje. Najpre je Zlatna kruna bila stecište zidara i tesara, kojima su mušterije dolazile da sklapaju poslove. Zbog domaćih jela, lepe bašte i kuglane uoči Drugog svetskog rata u njoj su se sve češće okupljali činovnici, ali i industrijalci. Posle rata Zlatna kruna je kao i ostale kafane nacionalizovana i pretvorena u sindikalni restoran sportskog društva Jedinstvo.

Fašizam i vašizam

U velikoj sali Centrala 31. decembra 1944. godine svečano je dočekana prva Nova godina u tek oslobođenom Zemunu. U ambijentu ukrašenom parolama poput "Fašizam i vašizam su neprijatelji, ubijajmo ih podjednako", održana je priredba u kojoj su prednjačile borbene horske pesme i prikazivanje zarobljenih Švaba, a gromoglasnim pucanjem u plafon zakoračeno je u novo leto i u novo doba.


Vesti online

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 21 Jun 2012, 02:25
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Čorba za boeme i političare

Najčuveniju zemunsku kafanu Šaran otvorio je još davne 1896. Arkadije Bokalić, ugledni Zemunac koji je u svojoj kući prizemljuši ispod Gardoša, na mestu gde je bilo pristanište, odlučio da postane kafedžija. Kafana se isprva zvala Zlatni šaran.

Slika
Poznata zemunska kafana "Šaran" nekada


Uz peć bubnjaru prvi gosti bili su alasi i seljaci koji su čekali skelu da ih preveze u bašte na Červenki, na banatskoj obali Dunava. Dugo je Šaran bio na glasu kao kafana u koju dolaze pijanci i kavgadžije, ali i mesto u kome je riba odmah iz Dunava "uskakala" u tiganj. Posle smrti Arkadija Bokalića, gostionicu koja je u međuvremenu promenila ime u Šaran, nastavili su da vode njegova udovica Dobrila i sin Lazar. Lazar Bokalić je učio i velike škole i kasnije postao ugledan bankarski činovnik i istaknuti zemunski sportski radnik, pa je imao sve manje vremena za kafanu koju je na kraju i prodao.

Konkurencija u stihu

U neposrednoj blizini Zlatnog šarana preko puta Nikolajevske crkve nalazila se kafana Zlatna štuka, a ubrzo je otvoren i bife Kod sedam čunova čiji je gazda ispevao stihove: "Zvone zvona, glas se čuje, Šaran Štuku sahranjuje. A Čunovi, zlato moje, sahraniće obadvoje".
Već do Prvog svetskog rata, a za razliku od obližnje Plavetne štuke, postao je to vrlo čist, pristojan i jeftin lokal, na glasu po alaskoj čorbi i ribljem paprikašu. U međuratno doba, Šaran je već postao čuven kao restoran u kome se spremaju najbolji riblji gurmanluci. Pričalo se da je tada na jelovniku bilo 70 raznih jela od rečne ribe, a od pića služeni su rakija i vino. Iako su alasi i dalje bili među najbrojnijim mušterijama, dolazilo je sve više "finog sveta", među njima i dosta beogradskih glumaca, bogatih trgovaca, političara, pa i ambasadora.

Dešavalo se da slobodnog mesta nema ni za lek. Šaran su dugo održavali visoki gosti kao što su bili matematičar Mika Alas, princ Đorđe Karađorđević, političar Jovan Subotić, ali pre svih boemi kojima je kafana bila druga kuća. Od pre Drugog svetskog rata upamćen je jedan uvaženi gospodin koji je usred ribljeg ručka dovikivao kelneru: "Konobar, donesi vino, riba hoće da pliva!" Ova dosetka se u ponavljanju već izlizala i veoma nervirala drugog uvaženog gospodina, koji je ručajući govedinu počeo da uzvraća: "Konobar, donesi vino, vo hoće da pije!".


Vestionline

foto,izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 07 Jul 2012, 11:20
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Metropola progutala mehane


Opisujući kako se i zašto u srpskoj prošlosti javni život odvijao u kafani, komediograf, novinar i diplomata Branislav Nušić je sa prekorom primećivao da, kako se koja stara kafana ruši, odnosi sobom čitavu jednu prošlost, a svako rušenje briše po jednu tradiciju starog Beograda.


Slika


"No, u tim kafanama i kafanicama, i onima u centru i onima u zabitim i dalekim mahalama, na kraju grada ili na drumovima koji vode u grad, nije se razvijao samo naš javni život, već uporedo sa njim i porok, koji je taj život nagrizao. Mnoga se i mnoga tragedija počela, a mnoga završila u tim kafanicama. Koliko je mladih snaga, koje bi korisno poslužile i državi i društvu, razorilo svoje zdravlje ovde. Mnogi um, koji je mogao pouzdanom svetlošću obasjati staze našega napretka, zamračio se ovde. Koliko se velikih i krvlju i znojem stečenih imanja rastočilo ovde, koliko je srećnih porodica zapištalo na pragovima ovih kafana gde im je sreća utonula. Koliki se zločini tu, u tim zabitim kafanicama, začeli i koliki još i izvršili..."

Pre nego što su se u Beogradu pojavile savremene gostionice, postojale su, u predgrađima i na drumovima koji vode u varoš, mehane. One su se dugo borile za opstanak, ali ih je srpska prestonica, naglo se šireći, uvukla u sebe, pa su i mehane postale varoške kafane. Takve su, u Nušićevo doba, bile Vuletova mehana, Stefanovića mehana, Gospodarska mehana, Čedićeva mehana, Despotova mehana... Mehane su, dakle, bile prve ustanove gde se osim kafe krčmilo i piće. U njih su navraćali putnici, da se odmore i potkrepe, a i seljaci koji su donosili na beogradsku pijacu voće, sir, mleko i živinu.

"Prve kafanice, gde se počela uz kafu točiti i rakija, nikle su u hrišćanskim delovima varoši, na Varoš-kapiji i na Dorćolu. One na Dorćolu već uveliko su zbrisane sa lica zemlje te zamenjene novim građevinama, a na Varoš-kapiji još i danas postoje onakve kakve su bile pre sedamdeset i osamdeset godina. Na onome čvoru, ispod Saborne crkve, u bizini stare Valožićeve knjižare i danas postoji netaknut deo staroga Beograda i kafanice koje danas plaćaju veću mesečnu kiriju no što je njihovo zidanje pre osamdeset godina koštalo", opisivao je Nušić pre stotinak godina.

Kafa i ratluk

Prve kafane u Beogradu postajale su iz dućančića u kojima se pekla kafa i raznosila po čaršiji, obaveštava Branislav Nušić i objašnjava: "Među tim dućančićima bilo je, za vreme Turaka, i prostranijih sa razastrtim klupama okolo celog dućana, gde su se zbirale balije. U takvoj kafani obično je u jednom ćošku bio i berberin te bi tu, uz kahvu, balije brijale glavu dok bi ostali vodili veliku i krupnu politiku. Jedna od takvih najstarijih kafana bila je Gušančeva, u blizini gradske kapije. U tu kafanu u prvo doba nisu smeli, niti su hteli zalaziti hrišćani, niti se u njoj služilo što drugo do kafa, ratluk i česmenska voda".


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 22 Jul 2012, 04:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Resized Image - Click For Actual Size

MEHANA I GOSTIONICA ''CVETKO''(FOTOGRAFIJA JE U VLASNIŠTVU JORDANA PETROVIĆA,POTOMKA CVETKA JOVANOVIĆA)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Kafane i mehane starog Beograda  |  Poslato: 22 Jul 2012, 05:19
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Vekovnik beogradskih kafana

U svim istorijskim periodima, naš glavni grad bio je poznat i po dobrim kafanama.

Resized Image - Click For Actual Size
Kafana Tri lista duvana je Spomenik kulture

U svim istorijskim periodima, naš glavni grad bio je poznat i po dobrim kafanama. U srednjovekovnom Beogradu, mesta na kojima su prihvatani putnici su nazivana "stanovima". Turci su doneli hanove u kojima je služeno jelo i piće. Uveli su i "musafirhane" - besplatna konačišta za putnike. Po pravilu, uz njih su bile "aščinice" sa toplom hranom. Od aščinica, mnogo kasnije su nastale "narodne kuhinje". Karavansaraji su se pojavili u 16. veku, a tri stotine godina kasnije mehane, u kojima je moglo da se prespava, dobije hrana i piće, ali i uživa u zabavama sa muzikom, čočecima, gatarama, igračima i mađioničarima.

U vreme austrijske vladavine (1728), u Beogradu je bilo 1.375 kuća i oko 200 mehana! Najpoznatija je bila "Crni orao", tik iza Vidin kapije. U "Nemačkom Beogradu" uglavnom se točilo pivo, a u srpskom delu varoši, "ljuta" je bila neprikosnovena. Srbi su pili i veoma dobra fruškogorska i smederevska vina. Oskudni zapisi pominju mehane "Kod crvenog petla", " Kod pet ševa" i niz običnih burdelja sa kockarima, pijancima i prostitutkama. Sačuvano je ime austrijskog barona Franje Trenka, bekrije koji je "Kod tri bule" umeo da slupa grdan imetak, pa je zbog dugova često imao dvoboje sa poveriocima. Beogradski noćni život početkom 18. veka, očito je bio kao u drugim evropskim metropolama.

Verzija "mehane", postala je "kafana", lokal u kojem su samo služeni kafa i piće. Najpre su ih držali Turci, a kasnije i Srbi. Mehane su po pravilu bile na periferiji grada, a navraćali su putnici i seljaci koji su donosili robu na pijacu. Sačuvana su imena "Gospodarske mehane" (1820), "Čedićeve mehane", "Despotove mehane", "Stefanovićeve mehane" i drugih. Blizu ušća Topčiderske reke i danas stoji kuća neobičnog naziva - "Gospodarska mehana". Tridesetih godina devetnaestog veka, tu je bila carinarnica i pristan skele za prevoz preko Save. Tu je pristao i parobrod koji je 1859. godine, iz progonstva vratio knezove Miloša i Mihaila Obrenovića.

Nekoliko godina je "mlađa" kafana "Znak pitanja" (1823). Ovu zgradu, delo neimara hadži Nikole Živkovića, knez Miloš je poklonio hećimu Tomi, narodnom lekaru, u znak zahvalnosti za zasluge u Drugom srpskom ustanku. Hećim je otvorio kafanu, a kada je zakupac postao Ivan Pavlović, inače krojač i trgovac crkvenim predmetima, nazvana je "Kod Saborne crkve". Sveštena lica iz komšiluka zgranuto su protestovala, pa je vlasnik skinuo natpis, a na prazno mesto postavio tablu sa ispisanim znakom pitanja (1892).

Nešto kasnije, "na glas je izašla" kafana "Kragujevac" podignuta 1841. godine, na placu kneza Miloša u Karađorđevoj ulici. U to vreme čuveni karavansaraj Mehmeda paše Sokolovića u Ulici cara Dušana, već se krunio pod neumoljivim zubom vremena. Impozantno delo turskog velikaša i velikog Srbina, potrajalo je do kraja 19. veka, kada je na placu broja 13 podignut Dom Svetog Save!

Tridesetih godina devetnaestog veka, mehandžije su uputile zahtev knezu Milošu da odustane od proterivanja mehana iz središta grada. Miloš im je udovoljio pa su već 1839. godine, hroničari registrovali 143 mehane na području gradskog atara. Mehandžije su imale esnafsko udruženje sa jasno definisanim pravilima, ali knezu strukovni zakoni nisu značili ništa jer je srpski vladar, kao i svaki apsolutista, malo polagao na propise i zakone. Beograd je tada imao oko 13.000 stanovnika.


Autor:
Jovan Nikolić

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 28 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker