Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:41


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Beograd, grad na 29 brežuljaka  |  Poslato: 20 Maj 2012, 04:53
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Sva Beogradska brda – od Dedinja do Avale

Na kojim sve brdima leži Beograd

Slika

Na Internetu se, zaista, svašta može naći. Gotovo sve što vam padne na pamet, na dohvatu je. U redu, slažem se s kritičkom manjinom da mnogo štošta nije, baš, stopostotno verodostojna, ali, molim vas, a šta je! Koliko je, dosad, već, demantovala živa praksa!...

Pade mi na pamet da saznam više o beogradskom reljefu; iznenadio sam se da ima, čak, 29 brežuljaka-brda na kojima se glavni grad Srbije "baškari" uživajući u prirodnim visinama, da ne kažem lepotama! Blago Beogradu, ima, čim, da se podiči i pohvali brojnošću svojih brda i pobrđa, priroda je bila izdašna prema njemu za razliku od mnogih drugih gradova koji ih imaju znatno manje, a neki, tek, "jedno-k'o nijedno"! Tako je, i u ovom slučaju, potvrđeno: gradovi, i veliki i mali, kad god je, to, moguće, podizani su na uzvišenjima, brdima, brdašcima, čukama i sl. I brda su, kao rečni tokovi, ušća reka, uvek bili pogodni za naselja. Problem brda je, često, oskudica vode ali, ima je u podnožju, a kopaju se i duboki bunari. Uglavnom, ljudi su se bezbednije osećali na brežuljku, brdu, nego u niziji, svakom na putu kao na vetrometini, kao na mostu. A s brda je i lep pogled, pregledan, važan u odbrani kad se i pogledom može kontrolisati onaj koji preti. Otud visina brda na ceni...
Na primer, Cetinje se nalazi 700 metara nadmorske visine, Bitolj na oko 630 metara. S Trsatskog brda, npr., u Rijeci, pruža se predivan nezaboravan pogled na more ali, takođe, i na Gorski kotar. "Petrovaradinska tvrđava u Novome Sadu, poznata je, odavno, po izuzetno lepom pogledu na vojvođanske ravnice, a do grada celjskih grofova, trebalo je pešačiti, uzbrdo, i po nekoliko sati".

Vremenom, kad je prestajala potreba da se razmišlja o odbrani od neprijatelja, ljudi su i dalje, po navici, gradili naselja na brdima. Brda uvek imaju čistiji vazduh od nizije. I Beograd je bogat vetrovima koji mu pročišćuju "pluća".

Brda, brda... ali, šta običan svet smatra brdom, i to se menjalo. Davno, davno, "u narodu" je bilo poznato osam brda! Brda u smislu bregova, brežuljaka, kao što su: Kalemegdan, Vračar, Banjica, Dedinje, Zvezdara, Banovo brdo, Pašino brdo i udaljena Avala, udaljena u "ona vremena" kad se išlo u lov "u patke", među trskama, na današnjoj Slaviji (a tad periferiji Beograda!). Nekad povezanu s Kalemegdanom tramvajem na konjsku vuču! Tako pamti "običan" svet, u zapisima savremenika, a danas se Beograd raširio na brda koja su ljudi maštovito krstili. Čak će i stručnjaci, istoričari i hroničari koji prate razvoj Beograda, tek, uz mnogo muke, pouzdano reći koja su brda i gde se nalazi njihov povelik broj. A o njihovim nazivima da i ne govorimo, i ona, brda, zavisila su od "kumova"...

Idući prema centru grada Ibarskom magistralom, putnik nailazi na gusto naseljeno Petlovo brdo. Taj naziv, upisan je i u najnovijem planu Beograda. Brdo je oivičeno Mrakovačkom ulicom, zatim Rasinskom, Tuzlanskom i Ulicom omladinsko šetalište. Stariji Beograđani, nekad daleke periferije glavnog grada, reći će vam da je ono dobilo naziv po nekom petlu, ali ne onom kog je opevao nenadmašni Ðorđe Balašević 1983. Tačnih podataka nema, što ne znači da se neće pronaći. Visina Petlovog brda – tačno 205 metara iznad mora...

Na Internetu sam pronašao da je, među najlepšim brdima, tzv., Labudovo brdo, novo naselje načičkano soliterima, a postoji bezbroj priča o poreklo njegovog naziva: ko je Labud, otkud Labudovo brdo. Niko pouzdano ne zna. Samo nagađanja. Nalazi se između Gočke ulice, Ulice serdara Janka Vukotića i 11. krajiške divizije (da li se i danas tako zove, nemam podatak). Da li su novodoseljenim građanima soliteri iz daljine izgledali kao "beli labudovi" ili je život u njima "labudova pesma" (malo nezgodna konotacija), ne zna se, pouzdano. Ima podataka da su građani, jednostavno, "odomaćili", tj., "prigrlili" šifru pod kojom je urađen projekat gospodina Aleksandra Ðokića, arhitekta, i, eto: Labudovo brdo, šifra zaživela, baš lepo!...

Što se tiče moje malenkosti, ja stanujem na Banovom brdu, na, mogu reći, podbrđu koje se usuđujem tako nazvati: Vidikovac. "Puca" pogled na Avalu, na Toranj! Vazduh čist, vetar blagotvoran rasteruje smog, uživancija!

Za Banovo brdo postoje, međutim, tačni podaci. Onaj prostor, iznad Makiša, koji se u kartama austrijskog porekla iz početka XIX veka, naziva Repiško brdo (ima Ulica repiška), kasnije Ordija i Golo brdo, početkom sledećeg stoleća menja naziv po gospodinu Matiji Banu, Srbinu rođenom 1818. u Petrovom selu, čak kod Dubrovnika (onog prelepog grada, u nekad zajedničkoj državi, a u kom je, davno-davno, car Dušan Silni "držao" svoju flotu!). Ban se, prema autentičnim podacima iz knjige Marinka Paunovića "Beograd – večni grad" (Beograd, 1968) doselio u Beograd i 1861. "podneo molbu Beogradskoj opštini da mu se proda zemljište na brdu daleko (!) izvan Beograda, da tamo sagradi lep i prostran letnjikovac u srpskom stilu"...

Slika

O, kako je gospodin Ban bio dalekovid! Već tad je znao za buduće lepote Banovog brda! I, gradski oci su se složili i odlučili da mu traženo zemljište poklone, a ne prodaju, smatrajući da je to ovaj veliki rodoljub zaslužio!
"Inače, gospodin Matija Ban je obavljao poverljive poslove za srpsku vladu i istovremeno se bavio književnošću. Uz njegovo cenjeno ime, ostalo je zabeleženo da je daleke 1849. u Dubrovniku pokrenuo zabavni časopis "Dubrovnik". Po njemu se ceo kraj u početku nazivao Banovac, a posle njegove smrti 1903 – Banovo brdo, kao što je i danas".

Najviša tačka ovog uzvišenja, nalazi se u Ulici kneza Višeslava, na 216,68 metara nadmorske visine. Autobusom, često tu prolazim, otkad nemam kola (a i ne žalim, autobusom mi je lepše)...
A druga brda?

O Julinom brdu, s kog se uzdiže 15 solitera, kruže mnoge priče, sudeći po Internetu. "Jedna od njih kazuje da je na njemu, svojevremeno, u doba Prvog srpskog ustanka, živela (neka) baba Jula. Bila je, vele, veliki rodoljub i, prilikom svakog napada Turaka, pomagala ustanicima. "Jedne noći" - kaže ova legenda - "Turci su iznenada napali srpsku vojsku. Videvši da je stanje kritično, baba Jula se dosetila da, uz pomoć nekoliko ustanika, zapali velike iskrčene panjeve i gurne ih niz padinu (brda). Vatrene buktinje su omele i zbunile Turke, što je omogućilo ustanicima da se priberu i odbrane od napada".

Da li je ovo tumačenje tačno, treba proveriti na drugim mstima, jedno je nesigurno. Ipak, slikovitu priču rado raspredaju najstariji stanovnici Žarkova, nekad sela, a sad varoškog dela glavnog grada, sam grad... Vrh Julinog brda, nalazi se u Ulici poručnika Spasića i Mašere i doseže 124,23 metra...

Kanarevo brdo, nekad Goljino brdo, počelo je da se izgrađuje između dva svetska rata. O njegovom nazivu postoje tačni podaci. U "Detaljnom urbanističkom planu za Košutnjak i Dedinje" iz 1984. piše da je: "Kanarevo brdo teren na kom je, krajem treće decenije našeg veka, podignuta "Prva železnička kolonija". Ona se nalazi na periferiji imanja Ðorđa Kanare, rentijera, po čijem je imenu nazvano i obližnje – Kanarevo brdo. S ostalih strana, severne i severoistočne, teren je bio prirodno oivičen prugom Beogad – Požarevac (i naglom strminom prema Dedinju). Sve do podizanja Železničke kolonije, ovo područje, bilo je sasvim nenastanjeno. Urbanističkim projektom iz sredine dvadesetih godina predviđenim "vrtnim gradovima" kao minijaturni isečak "vrtnog grada" i ova kolonija je imala središnju saobraćajnu aveniju (Ulica Pere Velimirovića) kao svoj javni centar. Parcele su približno jednake i pretpostavljaju porodične zgrade – vile u središtu s dovoljno okolnog prostora za odmor i zabavu. Posle Drugog svetskog rata, srušena je osnovna šema "vrtnog grada" izgradnjom novih zgrada i solitera.
Očigledno da se od prvobitnog lokaliteta Kanarevog brda naziv proširio i na deo novoizgrađenog naselja u Rakovici, a ono je na visini od 107 metara. Oivičeno je ulicama Milana Blagojevića Španca, Borskom, Vareškom, Srzentićevom i I šumadijske brigade...

Nekad je Banjica bila upisana na kartama kao breg. To govore podaci iz prethodna dva stoleća, kao i Rista Nikolić u knjizi "Okolina Beograda", objavljenoj davne 1903. Tamo piše da se:
"iz poznijeg vremena zna, na primer, da je na Banjičkom brdu bilo mesto gde su Rimljani spaljivali mrtve u III veku nove ere".

Danas se, sve više, za taj deo grada, oivičen Bulevarom oktobarske revolucije, zatim ulicama Neznanog junaka, Crnotravskom, Borskom, Milana Blagojevića Španca i Velisava Vulovića, Banjičkim vencem i Ljutice Bogdana - naziva Banjički vis. Oznaka da je to "brdo" - nema, mada je visina Banjice 198 metara, što je više nego dovoljno. Naselje Banjica, dobilo je naziv po potoku pokraj kog se izgrađivalo...

Poznato brdo je Dedinje. Dedinje se u geografskim kartama iz XVIII veka pominje kao "Dedinberg" – u prevodu Dedinjsko brdo. Na njemu se 1789. nalazio austrijski logor, a bilo je omeđeno današnjim ulicama Teodora Drajzera, zatim Bulevarom oktobarske revolucije, Ulicom Velisava Vulovića, s jugoistočne strane Milana Blagojevića Španca i Rakovičkim drumom. U međuvremenu, dobilo je kraći naziv Dedinje, mada se, danas, često govori da su na Dedinju i površine Topčiderskog brda, Senjaka… u šta ne treba sumnjati, ima logike.
"Na Dedinju su, pre Drugog svetskog rata, podigli kuće i letnjikovce viđeni i ugledni trgovci, političari i ministri, "krem" onog vremena."

Tako je ovo brdo dobilo na visokoj ceni. Dedinje se i danas visoko kotira...

Ako niste čuli za Topčidersku reku, kraće, Topčiderku, onda niste ni za Topčider. Kad sam imao 5-6 godina, majka me je, otvorenim tramvajem (beše prikolica!), vodila na izlet: kuvano jaje, hleba i pekmeza, bocu s vodom... ali, evo, pamtim i danas!

"O nazivu Topčiderskog brda postoje zvanični podaci. Naziv je, po svem sudeći, dobilo spajanjem dve reči: turske – tobdžija (onaj koji lije topove!) i persijske – dare ili dere (dolina!). U pomenutoj knjizi gospodina Marinka Paunovića, kaže se:
"Prema nekim podacima, ovo je bilo mesto gde su Turci, prilikom opsade Beograda 1521, lili topove za napad na Beograd".

Pa dolaze ustanici, borci za oslobođenje od Turaka...

Godine 1831. knjaz Miloš (pogrešno knez!) je počeo uređenje Topčidera. U pismu od 24. februara on naređuje Tomi Vučiću Perišiću:
"… Postarajte se da u dogovoru s kapetanom Stankovićem, put, duž i preko Topčidera, gde god iskvaren i od vode izlokan bude, dobro, opraviti, date. Nikakva kola ne puštajte da preko Topčidera idu, da livade ne kvare. Vi ćete se, pri tom, postarati da nekoliko krečara nađete, da mi kreč peku jer sam namereniju neka zdanja u Topčideru rad graditi".

I, stvarno, od 1831. do, čak, 1834, knjaz Miloš je u Topčideru sagradio sebi Konak, a na njegovoj gradnji, bili su angažovani i robijaši.

U knjizi Rajka Veselinovića "Građa za istoriju Beograda od 1806. do 1867" nalazi se podatak u dokumentu od 26. maja 1857. godine:
"Tapija o prodaji javnog vinograda i do njega ležeće njive na Topčiderskom brdu od strane Atanasija Jankovića, trgovca, dr. Janku Šafariku, profesoru Liceja, za 70 cesarskih dukata..."

A u dokumentu od 29. maja 1863. Nikola Hristić, ministar unutrašnjih dela, izveštava kneza Mihaila o događaju na Topčideru: "Gospodaru, noćas je pobeglo 4-5 robijaša koji su bili izvan Topčidera kao čuvari. Žandarmi-konjanici noćas u patroli naišli na jednog kod drva na Savi i pucali, ali je i on pucao, pa onda se negdi sakrio. Ne zna se kud su utekli..."

Visina prelepog Topčiderskog brda je 148 metara, a okruženo je bulevarima Vojvode Putnika i Oktobarske revolucije, kao i ulicama Teodora Drajzera i D. Radenkovića...
"Milićevo brdo između Višnjice i Slanaca, zabeleženo je i na kartama iz prošlog veka. Spominje se u knjizi Riste Nikolića, objavljenoj 1903. Osim pomena naziva, nikakvih drugih podataka nema. Brdo je, inače, visoko 279 metara."

O Mitrovom i Glumčevom brdu nema nijednog objašnjenja u knjigama. Očigledno zato što su naselja, na njima podignuta, skorašnjeg porekla. Ni današnji hroničari, profesori Univerziteta i poznavaoci istorije Beograda ne mogu da objasne otkud nazivi ovih brda...

Slika

Dalje...

Na karti Beograda iz 1925, zapisano je da se Stojčino brdo nalazi "negde na pola puta od Konjarnika prema Malome Mokrom Lugu". Njegova visina je 253 metra.

Po kom je ovo brdo dobilo naziv, ko je Stojča, ne zna se. Kao što treba da se objasni poreklo naziva Orlovog brda. Otkud, tu, orlovi, kad nema visine za (živuće) orlove! Visina je 266 metara, dosta visoko! Da li su, nekad, na tom uzvišenju-brdu, orlovi svijali gnezdo – nije poznato. Ja sumnjam, mada... Život, i te kako, ume da iznenadi. Podatak, iz moje ruke: na Vidikovcu, jedne godine, pre desetak-dvanaestak, stojimo, mi, nas nekoliko, na autobuskoj stanici u smeru ka poslednjoj stanici-okretnici i lepo vidimo kako se veoma visoko jate neke ptice iznad najvišeg solitera na Vidikovcu. A jedan reče: sokolovi! Prema ovom, Vidikovac bi se mogao, mirne duše, nazvati i Sokolovac, ali, nije zaživelo, a nije niko ni predložio, koliko znam... Na otprilike istom geografskom odredištu, današnjoj okolini Mirijeva, nalazi se i Ćurtovo brdo. O kom Ćurti je reč, ne zna se... A gde su ostala: Maleško, Vodičko, Starac Vasino, Lisasto, Moračko, Erino, Nikino brdo... ima ih koliko hoćeš... a biće ih, još, i više... Kako se Beograd bude širio, biće novih brda!

Za Maleško brdo koje može da se nađe na kartama s početka XX veka, isto tako nema podataka. Nalazi se na padini Vračarskog visa, iznad današnje raskrsnice "Mostar", preko puta Beogradske pivare. Na njemu se nalaze nova zdanja i nekoliko bolnica...

S platoa Spomenika Neznanom junaku na Avali, vidi se Vodičko brdo. Između Vinče i Ritopeka, proteglo se Starac-Vasino brdo, na visini od 209 metara. O Stanovačkom brdu između Višnjice i sela Slanci nema drugih podataka osim pomena na karti iz daleke 1906. Kao što nema pomena ni o Lisastom brdu iznad sela Leštana, zatim o Lozovičkom brdu koje se nalazi nedaleko od Boleča na visini od 209 metara i Moračkom brdu koje "susrećemo" ispred Umke, ako dolazimo iz pravca Beograda...

Za beogradsko Pašino brdo, vežu me uspomene iz vremena nemačke okupacije. Tu smo, kod nekog gospodina Prvulovića, "izbegli" majka, brat i ja, na nekoliko dana, možda 1944, u vreme savezničkog bombardovanja Beograda. Bilo je, to, u Tikveškoj ulici broj 4. Gospodin Prvulović, visok, tanak, kočoperan starac, pratio je vazdušne brobe iznad Beograda, ja sam ga gledao "kako on gleda", s krova, a majka mi nije davala da i ja promolim nos, kamoli celu glavu, imao sam, tek, osam godina. Na dnu strme Tikveške ulice, ima neka crkva, sećam se, i sad. Nikad, otad, nisam otišao u Tikvešku ulicu broj 4, a u Beogradu stalno živim od 1961. Ali, moraću, "srce mi ište": sešću u taksi, reći ću taksisti: Tikveška 4, pa kad me doveze, otvoriću oči i "naći" ću se u "svojoj osmoj godini"!...

O Pašinom brdu ima mnogo podataka. Dobilo je naziv u vreme Prvog srpskog ustanka, a posle ubistva Sulejman-paše, beogradskog vezira, 1807. On je, napuštajući Beograd s celom svojom svitom, naslućujući prave namere ustanika, hteo da im lukavo zavara trag. Umesto da krene Carigradskim, on se zaputio Kragujevačkim drumom, a zatim jednim poprečnim putem napravio zaokret (strategija!) preko brda koje je bilo pod retkom šumaricom, želeći da izbije na Carigradski put. Međutim, Karađorđevi ustanici su ga u stopu pratili, "prokljuvili" mu namere... i, kad je došao do nekog "istočnika" (izvora) ubili su i njega i njegovu brojnu pratnju.

Brdo kojim je hodio paša, nazvano je Pašino brdo, a izvorište Pašina česma. Kasnije će gospođa Menka Veljković, pišući o predgrađu Bulevara vojvode Stepe u knjizi "Prilozi za poznavanje gradova u našoj zemlji", objavljenoj u Beogradu 1931, reći da će izgradnja Naselja vojvode Stepe na Pašinom brdu, početi 1922:
"Kuće su male i bez sprata, od slabog materijala, većinom pravljene od nestručnjaka i bez ikakvog plana. Podignute su na brzu ruku, izvesno će u skorom vremenu ustupiti mesto velikim zgradama, kad ovo predgrađe bude sastavni deo Beograda. Stanovnici su radnici, činovnici, zanatlije i trgovci. Ima dosta bakalnica, hlebarnica i piljarnica…"

Ovo brdo je inače, oivičeno Kragujevačkim drumom, zatim Ulicom vojvode Gligora, s juga i jugozapada, Čuburskim potokom sa severa i severozapada, ulicama Vojislava Ilića i Grčića Milenka s istoka". I danas neke od ovih ulica nose iste nazive. Visina Pašinog brda, koje se dvadesetak godina posle Drugog svetskog rata zvalo Lekino brdo, je 151 metar...

Erino brdo...

A ko je Era?

Tačnih podataka o Erinom brdu, visokom 280 metara, koje se nalazi iznad Grocke, nema. Ako se i znalo, zaboravilo se. "Kao što nema ni zanimljivosti o Golom brdu, visina 248 metara, koje se proteglo između Velikog Mokrog Luga i Kumodraža. Ni Veliko brdo, visina 201 metar, nije zavredilo pažnju hroničara. Sasvim je mogućno po veličini kao što se pretpostavlja da je Belo brdo na visini od 252 metra iznad Ritopeka, zračilo nekom belinom."

Iznad sela Sinovec i Gradine, na obali Dunava, upisano je u starim kartama Nikino brdo. Ni ovaj naziv nije jasan. Njegova visina je 257 metara. Bližih podataka ko je Niko ili Nika – nema.

A, takođe, nema podataka ni o Žutom brdu koje se nalazi južno od Velike Moštanice, na visini od 200 metara...
Ukratko, ako znate detaljniji "istorijat" nekog od ovde navedenih naziva, bilo bi korisno da nam "dobacite", da ne odnese, baš, sve, neumitan "zub vremena".


Bašta balkana

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Beograd, grad na 29 brežuljaka  |  Poslato: 10 Dec 2012, 18:50
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Beograd, grad na 29 brda

Svi znaju za Banovo, Labudovo, ili Julino, a retko ko za Orlovo, ili Nikino brdo. Za nekoliko brežuljaka se zna kako su dobila imena

Slika
Banovo brdo Foto P. Mitić

ZA razliku od Rima koji se od osnivanja grada prostire na sedam brežuljaka, Beograd se sa prvobitnih osam proširio na 29 brda!

Istina, malo koji Beorgađanin zna precizan broj niti može tačno da nabroji brda na kojima žive njegovi sugrađani. I sami istoričari i hroničari, koji prate razvoj grada, uz mnogo muke mogu da kažu gde se nalaze sva ta silna brda. Još veći problem su imena.

Lisasto, Vodičko, Moračko, Erino, Veliko, Belo, Žuto, Nikino, Đurtovo i Starac Vasino brdo samo su neki od brežuljaka po kojima se proširila prestonica Srbije i koje hroničari moraju da upišu u noviju istoriju grada. Najpoznatija su "ptičja" brda od kojih su Petlovo i Labudovo Beograđani do skoro smatrali periferijom. Petlovo je dobilo naziv po nekom strašnom petlu, kao iz pesme Đorđa Balaševića, Labudovo po "prelepim" soliterima kojima su doseljenicima iz provincije delovali kao beli labudovi.


AVALA - PLANINA

NEKA brda ne nose taj prefiks u nazivu, pa mnogi smatraju da su brežuljci. Sa nadmorskom visinom od oko 200 metara Vračar, Kalemegdan, Zvezdara, Dedinje, Banjica i Topčider su definitivno brda. Inače, Avala je visoka tačno 511 metara.

Dok je Kanarevo, nekada Goljino brdo, dobilo naziv po rentijeru Đorđu Kanaru, Julino je nazvano po baba Juli koja je bila veliki rodoljub i ratni strateg. Baba Jula je pomagala ustanicima, a kada su Turci napali srpsku vojsku ona je zapalila iskrčene panjeve i gurnula niz padinu. Osmalnije su bile šokirane vatrenim buktinjama što je našima dalo prilike da se priberu i odbrane od napada. Stanovnici Žarkova su rado pričali o baba Juli i Proti Mateji Nenadoviću koji je u svoje beleške upisao: "Nalazimo se u Žarkovu, dan od Beograda".

Praktično samo se o Topčiderskom brdu pouzdano zna da je ime dobilo spajanjem dve reči: turske tobdžija i persijske dare (dolina). Na Topčideru su Turci prilikom opsade Beorgada 1521. godine lili topove. Knez Miloš je prvi uredio Topčider, popravio bulevar, oivičio livade, "angažovao" robijaše da mu izgrade konak. I za Pašino brdo se veruje da je dobilo ime posle ubistva Sulejman-paše, beogradskog vezira, kojeg su presreli Karađorđevi ustanici.

Poslednjih godina sa novim doseljenicima Beograd se proširio i prema Šumadiji. Glavobolje sa nazivom istoričarima zadaju Mitrovo, Glumčevo, Milićevo i Stojčino, Ćurtovo, Maleško, Vodičko, Starac Vasino, Lisasto, Moračko, Erino i Nikino brdo. Za Golo, Veliko, Belo i Žuto brdo pretpostavlja se da su dobili ime po boji ili utisku koji su stvarali kod novih stanovnika. Međutim, najveća enigma i danas je Orlovo brdo, jer je teško poverovati u mogućnost da su orlovi svijali gnezdo na uzvišenju od 266 metara. Ipak, lepo zvuči...


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Beograd, grad na 29 brežuljaka  |  Poslato: 20 Feb 2013, 16:41
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Баново брдо

Slika
Основна школа "Матија Бан" на Бановом брду

Данас је на Бановом брду модерно насеље вишеспратница, које припада општини Чукарица. Међутим, за време Турака, то је било Голо брдо, које се називало и Ордија. Данашњи назив брдо је добило по Матију Бану коме се веома допадала околина Београда, а нарочито тадашње Голо брдо, које је било ненасељено, па је затражио од Београдске општине да му на овоме брду прода један део терена. Због његових заслуга учињених Србији Општина му је око 1850. године поклонила ово имање, које се налазило испод данашњег Немачког гробља, на врху Улице кнеза Вишеслава.
Пошто је добио имање Бан је ускоро на њему саградио летњиковац у шумадијском стилу, са великим доксатом, као и друге споредне зграде које припадају једној српској сеоској окућници: вајате, млекару, качару, мутваке и друго. Око куће је имао велику башту са цвећем. На осталоме простору подигао је пре свега виноград и воћњак, а гајио је и пшеницу и кукуруз. Башта је била пуна разноврсног цвећа, које је доносио из Дубровника и са грчких острва, али су му расаде за егзотично и друго цвеће доносили и београдски трговци који су путовали по свету.
Матија Бан је у своме летњиковцу одржавао своја позната посела, а ту је и умро 1903. године. Банов летњиковац је срушен у току борби за Београд у Првом светском рату.
Још за Бановог живота брдо се називало Бановац, Банове куће и Баново брдо, али се само овај последњи назив одржао до данас.
Око Бановог имања временом су се почеле подизати и друге куће и пре и после Првог светског рата. Већа изградња је уследила тек после Другог светског рата, тако да је данас Баново брдо једно од највећих приградских стамбених насеља Београда.

Slika
Основна школа "Матија Бан" на Бановом брду 1970.

Сретен Л. Поповић у свом знаменитом делу "Путовање по Новој Србији, које је објављено 1879. године, пише да 'оно место што га сада сељаци зову Бановац или Баново брдо, не долази од каквог Кулина Бана'.

Оно се за време турско звало Ордија - што је ту негде лежала турска војска. А испод Ордије, где су сада г. Банове њиве, десно од пута који води у Жарково, лежало је Рватско Село, које је књазом Милошем расељено."

Пре него што се настанио на Бановом брду 1862. године, Матија Бан је поред великог угледа стекао и кућу, и тако трајно постао Београђанин. Кућа се налазила на Варош-капији.

Матија Бан је за живота био књижевник, полиглота, политичар, дипломата, академик. Због обимног књижевног опуса, у своје време упоређиван је и чак називан "Балканским Шекспиром".

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Beograd, grad na 29 brežuljaka  |  Poslato: 06 Sep 2014, 00:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
UPOZNAJTE BEOGRAD: Prestonica leži na čak 29 brda i brežuljaka (FOTO)

Da li i vi živite na Stojčinom, Orlovom, Maleškom, Belom, Žutom ili Erinom brdu? Pogledajte na kojim smo sve brežuljcima gradili kuće i po kojim ličnostima smo nazivali delove grada

Slika

Jovan Cvijić je rekao da su “Srbi svoju kuću izgradili na drumu”, a mi imamo da dodamo da su Beograđani svoje gradili na brdima i brežuljicima. Osim osam najpoznatijih bregova, malo ko zapravo zna da prestonica Srbije leži na čak 29 brežuljaka.

Nažalost, istorija, ali ni hroničari nisu uspeli da sakupe i za mlade naraštaje sačuvaju podatke o imenima i priči baš svakog od ovih brežuljaka, pa danas ne znamo ko su bili Era, Niko, Milić ili Mitar, kao ni zašto su nam delovi grada dobili imena baš po petlovima i labudovima.

PETAO I LABUD

Na 205 metara nadmorske visine, na samom ulazu u Beogradu, leži Petlovo brdo. Oivičeno je Mrakovačkom ulicom, zatim Rasinskom, Tuzlanskom i Ulicom Omladinsko šetalište. Stariji žitelji nekada daleke periferije grada, reći će vam da je ono dobilo ime po nekom petlu, ali tačnih podataka nema.

Za Labudovo brdo postoji sijaset priča mada se poreklo imena, ipak, ne zna. Smešteno je između Gočke ulice, ulice Serdara Janka Vukotića i Jedanaeste krajiške divizije. Da li su novodoseljenim građanima soliteri iz daljine izgledali kao beli labudovi ili je život u njima labudova pesma, nije poznato. Najverovatnije je da su prihvatili šifru pod kojom je urađen projekat Aleksandra Đokića, arhitekte, i saživeli se sa nazivom Labudovo brdo.

Slika

MATIJA BAN

Prostor iznad Makiša, koji se u kartama austrijskog porekla sa početka XIX veka, naziva Repiško brdo, kasnije Ordija i Golo brdo, početkom sledećeg stoleća dobija naziv po Matiji Banu, Srbinu rođenom 1818. godine u Petrovom selu, kraj Dubrovnika. On se, prema podacima iz knjige Marinka Paunovića “Beograd – večiti grad”, doselio u Beograd i 1861. godine “podneo molbu Beogradskoj opštini da mu se proda zemljište na brdu daleko izvan Beograda, da tamo sagradi lep i prostran letnjikovac u srpskom stilu”.

Odbornici su odlučili da mu traženo zemljište poklone, a ne prodaju, smatrajući da je to ovaj veliki rodoljub zaslužio. Inače, Matija Ban je obavljao poverljive poslove za srpsku vladu i istovremeno se bavio književnošću. Uz njegovo ime ostalo je zapisano da je 1849. godine u Dubrovniku pokrenuo zabavnik koji se zvao “Dubrovnik”. Po njemu se ceo kraj u početku nazivao Banovac, a posle njegove smrti 1903. godine: Banovo brdo. Najviša tačka ovog uzvišenja je u ulici Kneza Višeslava, na 216,68 metara nadmorske visine.

Slika


LEGENDA O HRABROJ BABA JULI

Na Julinom brdu, sa kojeg se nebu pod oblake uzdiže 15 solitera, u doba Prvog srpskog ustanka, živela je baba Jula. Bila je veliki rodoljub i prilikom svakog napada Turaka pomagala ustanicima. Jedne noći, kaže legenda, Turci su iznenada napali srpsku vojsku. Videvši da je stanje kritično, baba Jula je, uz pomoć nekoliko ustanika, zapalila velike iskrčene panjeve i gurnula ih niz padinu. Vatrene buktinje su omele i zbunile Turke, što je omogućilo ustanicima da se priberu i odbrane od napada. Vrh Julinog brda nalazi se u ulici Poručnika Spasića i Mašere i doseže 124,23 metara nadmorske visine.

Slika


ĐORĐE KANARA

Kanarevo brdo, nekada Goljino brdo, počelo je da se izgrađuje između dva svetska rata. U “Detaljnom urbanističkom planu za Košutnjak i Dedinje” iz 1984. godine, piše da je: Kanarevo brdo teren na kojem je krajem treće decenije našeg veka, podignuta ‘Prva železnička kolonija’“. Ona se nalazi na periferiji imanja Đorđa Kanare, rentijera, po čijem je imenu nazvano i obližnje, Kanarevo brdo. S ostalih strana, severne i severoistočne, teren je bio prirodno oivičen prugom Beogad – Požarevac i naglom strminom prema Dedinju. Sve do podizanja železničke kolonije ovo područje bilo je nenastanjeno.

Urbanističkim projektom iz sredine dvadesetih godina predviđenim “vrtnim gradovima” kao minijaturni isečak “vrtnog grada” i ova kolonija imala je središnju saobraćajnu aveniju (ulica Pere Velimirovića) kao svoj javni centar. Parcele su približno jednake i pretpostavljaju porodične zgrade, vile u središtu sa dovolno okolnog prostora za odmor i zabavu. Posle drugog svetskog rata srušena je osnovna šema “vrtnog grada” izgradnjom novih zgrada i solitera.

Slika

Očigledno da se od prvobitnog lokaliteta Kanarevog brda ime proširilo i na deo novoizgrađenog naselja u Rakovici, a ono je na visini od 107 metara. Oivičeno je ulicama Milana Blagojevića Španca, Borskom, Vareškom, Srzentićevom i I šumadijske brigade.

GDE SU RIMLJANI SPALJIVALI MRTVE

Prema podacima iz prethodna dva veka, kao i onim iz knjige Riste Nikolića “Okolina Beograda”, objavljene 1903. godine, Banjica je na kartama bila upisana kao breg. Tamo piše da se: “iz poznijeg vremena zna, na primer, da je na banjičkom brdu bilo mesto gde su Rimljani spaljivali mrtve u III veku nove ere”. Danas se ovaj deo grada, oivičen Bulevarom oktobarske revolucije, zatim ulicama Neznanog junaka, Crnotravskom, Borskom, Milana Blagojevića Španca i Velisava Vulovića, Banjičkim vencem i Ljutice Bogdana, naziva Banjički vis. Oznaka da je to brdo – nema, mada je visina Banjice 198 metara nadmorske visine. Naselje Banjica dobilo je ime po potoku pokraj koga se izgrađivalo.

Slika

DEDINBERG

Dedinje se u geografskim kartama iz XVIII veka pominje kao “Dedinberg”, u prevodu Dedinjsko brdo. Na njemu se 1789. godine nalazio austrijski logor, a bilo je omeđeno današnjim ulicama Teodora Drajzera, Zatim Bulevarom oktobarske revolucije, ulicom Velisava Vulovića, sa jugoistočne strane Milana Blagojevića Španca i Rakovičkim drumom. U međuvremenu je dobilo kraći naziv Dedinje. Tamo su, pre Drugog svetskog rata, kuće i letnjikovce podigli viđeni i ugledni trgovci, političari i ministri.

ODAKLE SU TURCI TOPOVIMA NAPADALI BEOGRAD

Ime je nastalo od dve reči: turske, tobdžija i dere (dolina), persijske. U knjizi Marinka Paunovića piše: “Prema nekim podacima ovo je bilo mesto gde su Turci, prilikom opsade Beograda 1521. godine lili topove za napad na Beograd“. A kasnije, 1831. godine, Knez Miloš je počeo uređenje Topčidera. U pismu od 24. februara iste godine on naređuje Tomi Vučiću Perišiću:

“… Postarajte se da u dogovoru sa kapetanom Stankovićem, put, duž i preko Topčidera, gde god iskvaren i od vode izlokan bude, dobro opraviti date. Nikakva kola ne puštajte da preko Topčidera idu, da livade ne kvare. Vi ćete se pri tom postarati da nekoliko krečara nađete, da mi kreč peku, jer sam namjereniju neka zdanja u Topčideru rad graditi”.

Zaista, od 1831. do 1834. godine, knez Miloš je u Topčideru sagradio sebi Konak, a na njegovoj gradnji bili su angažovani i robijaši.


Slika

U knjizi Rajka Veselinovića “Građa za istoriju Beograda od 1806. do 1867. godine” postoji dokument od 26. maja 1857. godine, u kome piše:

“Tapija o prodaji javnog vinograda i do njega ležeće njive na Topčiderskom brdu od strane Atanasija Jankovića, trgovca, dr. Janku Šafariku, profesoru Liceja, za 70 cesarskih dukata…”

A u dokumentu od 29. maja 1863. godine Nikola Hristić, ministar unutrašnjih dela, izveštava kneza Mihaila o događaju na Topčideru:

“Gospodaru, noćas je pobeglo 5 robijaša koji su bili izvan Topčidera kao čuvari. Žandarmi konjanici noćas u patroli naiđu na jednoga kod drva na Savi i pucali, ali je i on pucao, pa onda se negdi sakrio. Ne zna se kud su utekli…”

Visina Topčiderskog brda je 148 metara nadmorske visine, a okruženo je bulevarima Vojvode Putnika i Oktobarske revolucije, i ulicama Teodora Drajzera i D. Radenkovića.

MILIĆEVO, MITROVO, GLUMČEVO, STOJČINO…

Milićevo brdo između Višnjice i Slanaca zabeleženo je i na kartama iz prošlog veka. Spominje se u knjizi Riste Nikolića, objavljenoj 1903. godine. Osim pomena imena nikakvih drugih podataka nema. Brdo je, inače, visoko 279 metara.

O Mitrovom i Glumčevom brdu nema nijednog objašnjenja u knjigama. Očigledno zato što su naselja na njima podignuta, skorašnjeg porekla. Ni današnji hroničari, profesori Univerziteta i poznavaoci istorije Beograda ne mogu da objasne otkud imena ovih brda.

Na karti Beograda iz 1925. godine zapisano je da se Stojčino brdo nalazi negde na pola puta od Konjarnika prema Malom Mokrom Lugu. Njegova visina je tačno 253 metra. Po kome je ovo brdo dobilo ime ostaje da se razjasni. Kao što treba da se objasni poreklo imena Orlovog brda. Njegova visina je 266 metara. Na otprilike istom geografskom odredištu – današnjoj okolini Mirijeva – nalazi se i Ćurtovo brdo.

Slika

Za Maleško brdo koje može da se nađe na kartama s početka XX veka, isto tako nema podataka. Nalazi se u stvari na padini Vračarskog visa, iznad današnje raskrsnice “Mostar”, preko puta beogradske pivare. Na njemu se nalaze nova zdanja i nekoliko bolnica.

Sa platoa spomenika Neznanom junaku na Avali vidi se Vodičko brdo. Između Vinče i Ritopeka proteglo se Starac-Vasino brdo, na visini od 209 metara. O Stanovačkom brdu između Višnjice i sela Slanci nema drugih podataka osim pomena na karti iz 1906. godine. Kao što nema pomena ni o Lisastom brdu iznad sela Leštana, zatim o Lozovičkom brdu koje se nalazi nedaleko od Boleča na visini od 209 metara i Moračkom brdu koje susrećemo ispred Umke ako idemo iz Beograda.

SULEJMAN-PAŠA

Dobilo je naziv u vreme Prvog srpskog ustanka, preciznije posle ubistva Sulejman-paše, beogradskog vezira, 1807. godine. On je, napuštajući Beograd sa celom svojom pratnjom, naslućujući namere ustanika, hteo da zavara trag. Umesto da krene Carigradskim, on se zaputio Kragujevačkim drugom, a zatim jednim poprečnim putem preko brda koje je bilo pod retkom šumaricom, želeći da izbije na Carigradski put, ali Karađorđevi ustanici su ga pratili, a kad je došao do nekog istočnika ubili su i njega i njegovu pratnju. Brdo kojim je hodio paša nazvano je Pašino brdo, a izvorište Pašina česma.

Kasnije će Menka Veljković, pišući o ulici Vojvode Stepe u knjizi “Prilozi za poznavanje gradova u našoj zemlji”, objavljenoj u Beogradu 1931. godine reći da će izgradnja naselja Vojvode Stepe na Pašinom brdu, početi 1922. godine:

“Kuće su male i bez sprata, od slabog materijala većinom pravljene od nestručnjaka i bez plana. Podignute su na brzu ruku, izvesno će u skorom vremenu ustupiti mesto velikim zgradama, kada ovo predgrađe bude sastavni deo Beograda. Stanovnici su radnici, činovnici, zanatlije i trgovci. Ima dosta bakalnica, hlebarnica i piljarnica… Ovo brdo je inače, oivičeno Kragujevačkim drumom, zatim ulicom Vojvode Gligora sa juga i jugozapada, čuburskim potokom sa severa i severozapada, ulicama Vojislava Ilića i Grčića Milenka sa istoka”.

I danas neke od ovih ulica nose ista imena. Visina Pašinog brda, koje se dvadesetak godina posle drugog svetskog rata zvalo Lekino brdo, jeste 151 metar.

ERINO, NIKINO I ŽUTO BRDO…

Preciznih podataka o Erinom brdu, visokom 280 metara, koje se nalazi iznad Grocke, nema. Kao što nema ni zanimljivosti o Golom brdu, visina 248 metara, koje se proteglo između Velikog Mokrog Luga i Kumodraža. Ni Veliko brdo, visina 201 metar, nije zavredilo pažnju hroničara. Sasvim je mogućno po veličini kao što se pretpostavlja da je Belo brdo na visini od 252 metra iznad Ritopeka, zračilo nekom belinom.

Iznad sela Sinovec i Gradine na obali Dunava upisano je u starim kartama Nikino brdo. Njegova visina je, prema podacima geodetske uprave Beograda, 257 metara. Bližih podataka ko je bilo Niko ili Nika – nema. Nema podataka ni o Žutom brdu koje se nalazi južno od Velike Moštanice na visini od 200 metara nadmorske visine.


telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Beograd, grad na 29 brežuljaka  |  Poslato: 05 Nov 2014, 16:53
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
BEOGRAD NA BRDIMA – I deo

Oduvek su narodi svoja naselja podizali na uzvišenjima. Mnogi gradovi u okruženju se nalaze na preko 600 metara nadmorske visine (Cetinje, Bitolj…) Iako je kroz istoriju prestajala potreba da se razmišlja o odbrani od neprijatelja, ljudi su i dalje, po navici, gradili naselja na brdima i uzvišenjima. Jedan od najpoznatijih gradova u svetu po tome što njegovi žitelji udišu čist vazduh, sudeći bar po nadmorskoj visini, jeste i glavni grad Srbije – Beograd. Naš grad se rasprostire na mnogo brda kojima su Beograđani davali u najmanju ruku interesantne nazive . Vrlo mali broj Beograđana zna gde su granice tih brda, šta sve obuhvataju i odakle baš takva imena.

Evo par interesantnih INFOrmacija.

Slika

Ako idete od centra grada ka centralnoj Srbiji i Šumadiji i to Ibarskom magistralom, naići ćete na beogradsko naselje Petlovo brdo. Petlovo brdo obuhvata deo Beograda oivičen Mrakovičkom ulicom, zatim Rasinskom, Tuzlanskom i ulicom Omladinsko šetalište.
Stariji žitelji nekada vrlo daleke periferije grada, reći će vam da je ono dobilo po nekom petlu, ali osim te anegdote tačnih podataka jednostavno nema. Petlovo brda se nalazi na 205 metara nadmorske visine.


Za Labudovo brdo, relativno novo naselje ispunjeno soliterima, postoji više priča mada se tačno poreklo imena ne zna. Smešteno je između ulica Serdara Janka Vukotića, Gočke i XI krajiške divizije. Pretpostavlja se da su Beograđanima tada novoizgrađeni soliteri iz daljine izgledali kao beli labudovi pa je ceo kraj dobio naziv Labudovo brdo.

Za Banovo brdo postoje tačni podaci. Ceo prostor iznad Makiša, koji se u austrijskim kartama iz XIX veka, naziva Repiško brdo, kasnije i Golo brdo, početkom XX veka menja naziv po Matiji Banu. Matija Ban je bio Srbin, rođen 1818. godine u Petrovom selu, pored Dubrovnika. On se, prema nekim podacima doselio u Beograd i oko 1860. godine "podneo molbu Beogradskoj opštini da mu se proda zemljište na brdu daleko izvan Beograda, kako bi tamo sagradio lep letnjikovac u srpskom stilu". Odbornici su odlučili da mu traženo zemljište poklone, a ne prodaju, smatrajući da je to ovaj veliki patriota zaslužio. Inače, Matija Ban je obavljao poverljive poslove za srpsku vladu i istovremeno se bavio književnošću. Po njemu se ceo kraj u početku nazivao Banovac, a posle njegove smrti 1903. godine – Banovo brdo. Najviša tačka ovog uzvišenja nalazi se u ulici Kneza Višeslava, na 216,68 metara nadmorske visine.


Slika

Julino brdo, na kojem se nalazi velikih 15 solitera, kruže priče od starih Žarkovaca da je dobilo ime po isveznoj baba Juli, koja je tu živela. Ona je , kažu, bila veliki patriota i u vreme I srpskog ustanaka konstantno je pomagala Karađorđevim ustanicima. Jedne noći, kaže legenda, Turci su iznenada napali srpsku vojsku. Videvši da je stanje kritično, baba Jula se dosetila da, uz pomoć nekoliko ustanika, zapali velike panjeve i gurne ih niz padinu sadašnjeg Julinog brda. Vatrene buktinje su omele i zbunile Turke, što je omogućilo ustanicima da se priberu i odbrane od napada. Vrh Julinog brda nalazi se u ulici Poručnika Spasića i Mašere i doseže 124,23 metara nadmorske visine.

Iako sam odrastao na Belim vodama, oduvek sam ova brda, naročito Banovo i Julino, uprkos protivljenju njihovih stanovnika, zvao svojim krajevima. Ova brda su jako lepa, a i prvi su vesnici Beograda ukoliko im se približavate Ibarskom magistralom.

Povratak sa mora, taj duuugi put, za mene se uvek završavao dolaskom na Petlovo brdo-jer tada sam već u svom dvorištu, kako sam često voleo da kažem.Na Petlovo se naslanja Labudovo brdo, a tada sam već „kod kuće“. 25 godina kasnije, ja i dalje svoje puteve vrlo često počinjem i završavam na ovim brdima. Ukoliko nastavite vožnju kolima,započetu mojim dolaskom s mora,dolazite do vrlo, vrlo važne raskrsnice, bar je važna ljudima koji žive ili su živeli u blizini.

Raskrsnica Vam nudi tri opcije, tri puta ka tri kraja čije su jedine sličnosti to što su beogradski i za oko i dušu nesvakidašnje prijatni.

1) Skrenite levo
Ulazite u Vodovodsku ulicu. Ulaskom na Julino brdo ulazite u svet sjajnih beogradskih periferija, prijatnih ljudi koji komšijske kafe ponekad pretvaraju u žustre rasprave;od izbora za najboljeg goluba do svetskih zavera. U ulici u kojoj se nalazi najviša tačka Julinog brda, nalazi se odličan restoran domaće kuhinje. Čim Vas put nanese u ovaj kraj obavezno svratite - nećete se pokajati!

2) Skrenite desno
Ulazite u ulicu koja je spoj Knez Mihajlove i Kneza Miloša.Da, zaista je tako, jer ta ulica i jeste baš to za žitelje Banovog brda. Predlažem Vam da put ovom ulicom nastavite peške.
Napravite kraću pauzu za kafu ili klopu s nogu. Ukoliko pak želite potpuni gastronomski ugođaj, posetite vrhunske restorane na Banovom brdu.

3) Nastavite pravo
Približavate se centru Beograda prolazeći kroz druge krajeve.


blog011info


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Beograd, grad na 29 brežuljaka  |  Poslato: 05 Nov 2014, 17:00
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Beograd na brdima – II deo

Pre mesec dana smo počeli šetnju beogradskim brdima. Danas ćemo je nastaviti.

Jedan od mojih poznanika koji je odrastao na Kanarevom brdu uvek je Borsku ulicu zvao Kanarevobrdskim bulevarom. Ta ulica, zajedno sa ulicama Pere Velimirovića i Vareškom, predstavlja glavnu aortu Kanarevog brda.

Slika

Kanarevo brdo se nekada zvalo Goljino brdo. Izgradnja ovog brda je počela između dva svetska rata. Na sadašnjem Kanarevom brdu je 30tih godina prošlog veka podignuta "Prva železnička kolonija". Ona se nalazila na periferiji imanja Đorđa Kanare, rentijera, po čijem je imenu nazvano i obližnje, Kanarevo, brdo. Sve do podizanja železničke kolonije ovo područje bilo je nenastanjeno. Projektima je bilo predviđeno da celo naselje (brdo) bude kao mali „vrtni grad“. Vrtni grad je imao i svoju glavnu, središnju ulicu-Pere Velimirović. Vrtne Parcele su bile približno jednake. Svaka je u sredini imala kuću, a okućnice su bile bašte i dvorišta-vrlo idilično mesto. Posle drugog svetskog rata srušena je osnovna šema "vrtnog grada" izgradnjom novih zgrada i solitera. Kanarevo brdo se nalazi na visini od 107 metara.


Ako nastavite Borskom ulicom dalje ka gradu nailazite na beogradsko naselje Banjicu. Na nekim kartama i Banjica je bila upisana kao brdo. U pojedinim knjigama piše da je banjičko brdo bilo mesto gde su Rimljani spaljivali mrtve u III veku. Danas se taj deo grada, oivičen ulicama Neznanog junaka, Crnotravskom, Borskom, Velisava Vulovića i Ljutice Bogdana naziva Banjički vis. Banjica se nalazi na 198m nadmorske visine i ime je dobila po obližnjem potoku.

Dedinje se u dokumentima iz XVIII veka pominje kao "Dedinberg" – u prevodu Dedinjsko brdo. Na njemu se 1789. godine nalazio austrijski logor. U međuvremenu brdo je dobilo kraći naziv - Dedinje. Na Dedinju su, inače, pre drugog svetskog rata podigli kuće i letnjikovce viđeni i ugledni trgovci, političari i ministri.

Slika

O nazivu Topčiderskog brda postoje zvanični podaci. Ime je, po svemu sudeći, dobilo spajanjem dve reči: turske – tobdžija (onaj koji lije topove) i persijske – dare ili dere (dolina). U pojedinim knjigama se spominje da su na tom mestu (sadašnjem Topčideru) Turci lili topove prilikom opsade Beograda 1521. godine.

30tih godina XIX veka je knez Miloš izdao naređenje o zabrani „saobraćaja“ preko Topčiderskih livada, kako ne bi kvario idilične poljane.On je takođe na Topčideru izgradio sebi Konak.Na izgradnji Konaka su bili angažovani i robijaši.Interesantno je da je platan ispred Miloševog konaka star skoro 150 godina.

Miletićevo brdo između Višnjice i Slanaca zabeleženo je i na kartama iz prošlog veka. Spominje se u knjizi Riste Nikolića, objavljenoj 1903. godine. Osim pomena imena nikakvih drugih podataka nema. Brdo je, inače, visoko 279 metara.

Za Maleško brdo koje može da se nađe na kartama s početka XX veka, isto tako nema podataka. Nalazi se u stvari na padini Vračarskog visa, iznad današnje raskrsnice "Mostar", preko puta beogradske pivare. Na njemu se nalaze nova zdanja i nekoliko bolnica.

O Pašinom brdu ima mnogo podataka, čak sasvim tačnih. Dobilo je naziv u vreme prvog srpskog ustanka, preciznije, posle ubistva Sulejman-paše, beogradskog vezira, 1807. godine. On je, napuštajući Beograd sa celom svojom pratnjom, naslućujući namere ustanika, hteo da zavara trag. Umesto da krene Carigradskim, on se zaputio Kragujevačkim drugom, a zatim jednim poprečnim putem preko brda koje je bilo pod retkom šumaricom, želeći da izbije na Carigradski put, ali Karađorđevi ustanici su ga pratili.Onda su ga presreli, ubili njega i njegovu pratnju. Brdo kojim je hodio paša znavano je Pašino brdo, a izvorište Pašina česma. Visina Pašinog brda, koje se dvadesetak godina posle drugog svetskog rata zvalo Lekino brdo, jeste 151 metar.


blog011info


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Beograd, grad na 29 brežuljaka  |  Poslato: 14 Feb 2016, 20:06
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beograd na 29 brežuljaka




I na na našim prostorima odvajkada je važila ista mudrost – gradovi su podizani na uzvišenjima. Tako se, na primer, Cetinje nalazi na 700 metara nadmorske visine, Bitolj se uzdiže na oko 630 metara iznad mora. Sa Trsatskog brda u Rijeci pruža se izvanredan pogled na more, s jedne i Gorski kotar, sa druge strane. Petrovaradinska tvrđava u Novom Sadu poznata je po izuzetno lepom pogledu na vojvođanske ravnice, a do grada celjskih grofova trebalo je pešačiti uzbrdo i po nekoliko časova.

Vremenom, kada je prestajala potreba da se razmišlja o odbrani od neprijatelja, ljudi su i dalje, po navici, gradili dvoja naselja na bregovima ili brdima. Jedan od najpoznatijih gradova u svetu po tome što njegovi žitelji udišu čist vazduh, sudeći bar po nadmorskoj visini, jeste i glavni grad Srbije – Beograd.

Začudo, malo Beograđana može tačno da nabroji brda na kojima obitavaju njihovi sugrađani. Ako je nekada bilo poznato osam bregova: Kalemegdan, Vračar, Banjica, Dedinje, Zvezdara, Banovo brdo, Pašino Brdo i udaljenija Avala, danas se Beograd rasprostro na brda koja su ljudi maštovito krstili. čak će i stručnjaci, istoričari i hroničari koji prate razvoj grada tek uz mnogo muke reći koja su i gde se nalaze ta silna brda. A o njihovim imenima da i ne govorimo.

Gde se nalaze ta brda? Idući prema centru grada Ibarskom magistralom, putnik nailazi na gusto naseljeno Petlovo brdo. Taj naziv upisan je i u najnovijem planu Beograda. Brdo je oivičeno Mrakovačkom ulicom, zatim Rasinskom, Tuzlanskom i ulicom Omladinsko šetalište. Stariji žitelji nekada daleke periferije grada, reći će vam da je ono dobilo po nekom petlu, ali ne onom kojeg je opevao Đorđe Balašević 1983. godine. Tačnih podataka jednostavno nema. Visina Petlovog brda – 205 metara iznad mora.

Za Labudovo brdo, novo naselje nakrcano soliterima, postoji sijaset priča mada se poreklo imena, ipak, ne zna. Smešteno je između Gočke ulice, ulice Serdara Janka Vukotića i 11. krajiške divizije. Da li su novodoseljenim građanima soliteri iz daljine izgledali kao beli labudovi ili je život u njima labudova pesma – nije razjašnjeno. Najverovatnije je da su prihvatili šifru pod kojom je urađen projekat Aleksandra Đokića, arhitekte, i saživeli se sa nazivom Labudovo brdo.

Za Banovo brdo postoje, međutim, tačni podaci. Onaj prostor iznad Makiša, koji se u kartama austrijskog porekla iz početka XIX veka, naziva Repiško brdo, kasnije Ordija i Golo brdo, početkom sledećeg stoleća menja naziv po Matiji Banu, Srbinu rođenom 1818. godine u Petrovom selu, kraj Dubrovnika. On se, prema podacima iz knjige Marinka Paunovića "Beograd – večiti grad" (Beograd, 1968) doselio u Beograd i 1861. godine "podneo molbu Beogradskoj opštini da mu se proda zemljište na brdu daleko izvan Beograda, da tamo sagradi lep i prostran letnjikovac u srpskom stilu". Odbornici su odlučili da mu traženo zemljište poklone, a ne prodaju, smatrajući da je to ovaj veliki rodoljub zaslužio. Inače, Matija Ban je obavljao poverljive poslove za srpsku vladu i istovremeno se bavio književnošću. Uz njegovo ime ostalo je zapisano da je 1849. godine u Dubrovniku pokrenuo zabavnik koji se zvao "Dubrovnik". Po njemu se ceo kraj u početku nazivao Banovac, a posle njegove smrti 1903. godine – Banovo brdo. Najviša tačka ovog uzvišenja nalazi se u ulici Kneza Višeslava, na 216,68 metara nadmorske visine.

Za Julino brdo, sa kojeg se nebu pod oblake uzdiže 15 solitera, raspredaju se mnoge priče. Jedna od njih kazuje da je na njemu, svojevremeno, u doba prvog srpskog ustanka, živela baba Jula. Bila je, vele, veliki rodoljub i prilikom svakog napada Turaka pomagala ustanicima. Jedne noći, kaže legenda, Turci su iznenada napali srpsku vojsku. Videvši da je stanje kritično, baba Jula se dosetila da, uz pomoć nekoliko ustanika, zapali velike iskrčene panjeve i gurne ih niz padinu. Vatrene buktinje su omele i zbunile Turke, što je omogućilo ustanicima da se priberu i odbrane od napada. Pouzdano se ne zna da li je ovo kazivanje tačno, ali je rado prepričavaju najstariji žitelji Žarkova koji su ga "čuli od starijih". Vrh Julinog brda nalazi se u ulici Poručnika Spasića i Mašere i doseže 124,23 metara nadmorske visine.

Kanarevo brdo, nekada Goljino brdo počelo je da se izgrađuje između dva svetska rata. O njegovom nazivu postoje tačni podaci. U "Detaljnom urbanističkom planu za Košutnjak i Dedinje" iz 1984. godine, piše da je: Kanarevo brdo teren na kojem je krajem treće decenije našeg veka, podignuta "Prva železnička kolonija". Ona se nalazi na periferiji imanja Đorđa Kanare, rentijera, po čijem je imenu nazvano i obližnje – Kanarevo brdo. S ostalih strana – severne i severoistočne – teren je bio prirodno oivičen prugom Beogad – Požarevac (i naglom strminom prema Dedinju). Se do podizanja železničke kolonije ovo područje bilo je nenastanjeno. Urbanističkim projektom iz sredine dvadesetih godina predviđenim "vrtnim gradovima" kao minijaturni isečak "vrtnog grada" i ova kolonija imala je središnju saobraćajnu aveniju (ulica Pere Velimirovića) kao svoj javni centar. Parcele su približno jednake i pretpostavljaju porodične zgrade – vile u središtu sa dovolno okolnog prostora za odmor i zabavu. Posle drugog svetskog rata srušena je osnovna šema "vrtnog grada" izgradnjom novih zgrada i solitera.

Očigledno da se od prvobitnog lokaliteta Kanarevog brda ime proširilo i na deo novoizgrađenog naselja u Rakovici, a ono je na visini od 107 metara. Oivičeno je ulicama Milana Blagojevića Španca, Borskom, Vareškom, Srzentićevom i I šumadijske brigade.

Nekada je Banjica bila upisana na kartama kao breg. To govore podaci iz prethodna dva stoleća, kao i Rista Nikolić u knjizi "Okolina Beograda", objavljenoj 1903. godine. Tamo piše da se: "iz poznijeg vremena zna, na primer, da je na banjičkom brdu bilo mesto gde su Rimljani spaljivali mrtve u III veku nove ere". Danas se sve više za taj deo grada, oivičen Bulevarom oktobarske revolucije, zatim ulicama Neznanog junaka, Crnotravskom, Borskom, Milana Blagojevića Španca i Velisava Vulovića, Banjičkim vencem i Ljutice Bogdana naziva Banjički vis. Oznaka da je to brdo nema, mada je visina Banjice 198 metara nadmorske visine. Naselje Banjica dobilo je ime po potoku pokraj koga se izgrađivalo.

Dedinje se u geografskim kartama iz XVIII veka pominje kao "Dedinberg" – u prevodu Dedinjsko brdo. Na njemu se 1789. godine nalazio austrijski logor, a bilo je omeđeno današnjim ulicama Teodora Drajzera, Zatim Bulevarom oktobarske revolucije, ulicom Velisava Vulovića, sa jugoistočne strane Milana Blagojevića Španca i Rakovičkim drumom. U međuvremenu je dobilo kraći naziv Dedinje, mada se danas često govori da su na Dedinju i površine Topčiderskog brda, Senjaka… Na Dedinju su, inače, pre drugog svetskog rata podigli kuće i letnjikovce viđeni i ugledni trgovci, političari i ministri.

O nazivu Topčiderskog brda postoje zvanični podaci. Ime je, po svemu sudeći, dobilo spajanjem dve reči: turske – tobdžija (onaj koji lije topove) i persijske – dare ili dere (dolina). U pomenutoj knjizi Marinka Paunovića kaže se: "Prema nekim podacima ovo je bilo mesto gde su Turci, prilikom opsade Beograda 1521. godine lili topove za napad na Beograd". A kasnije, 1831. godine, Knez Miloš je počeo uređenje Topčidera. U pismu od 24. februara iste godine on naređuje Tomi Vučiću Perišiću: "… Postarajte se da u dogovoru sa kapetanom Stankovićem, put, duž i preko Topčidera, gde god iskvaren i od vode izlokan bude, dobro opraviti date. Nikakva kola ne puštajte da preko Topčidera idu, da livade ne kvare. Vi ćete se pri tom postarati da nekoliko krečara nađete, da mi kreč peku, jer sam namjereniju neka zdanja u Topčideru rad graditi". Zaista, od 1831. do 1834. godine, knez Miloš je u Topčideru sagradio sebi Konak, a na njegovoj gradnji bili su angažovani i robijaši.

U knjizi Rajka Veselinovića "Građa za istoriju Beograda od 1806. do 1867. godine" nalazimo podatak u dokumentu od 26. maja 1857. godine: "Tapija o prodaji javnog vinograda i do njega ležeće njive na Topčiderskom brdu od strane Atanasija Jankovića, trgovca, dr. Janku Šafariku, profesoru Liceja, za 70 cesarskih dukata..."

A u dokumentu od 29. maja 1863. godine Nikola Hristić, ministar unutrašnjih dela, izveštava kneza Mihaila o događaju na Topčideru: "Gospodaru, noćas je pobeglo 4-5 robijaša koji su bili izvan Topčidera kao čuvari. Žandarmi konjanici noćas u patroli naiđu na jednoga kod drva na Savi i pucali, ali je i on pucao, pa onda se negdi sakrio. Ne zna se kud su utekli..." Visina Topčiderskog brda je 148 metara nadmorske visine, a okruženo je bulevarima Vojvode Putnika i Oktobarske revolucije, i ulicama Teodora Drajzera i D. Radenkovića.

Milićevo brdo između Višnjice i Slanaca zabeleženo je i na kartama iz prošlog veka. Spominje se u knjizi Riste Nikolića, objavljenoj 1903. godine. Osim pomena imena nikakvih drugih podataka nema. Brdo je, inače, visoko 279 metara.

O Mitrovom i Glumčevom brdu nema nijednog objašnjenja u knjigama. Očigledno zato što su naselja na njima podignuta, skorašnjeg porekla. Ni današnji hroničari, profesori Univerziteta i poznavaoci istorije Beograda ne mogu da objasne otkud imena ovih brda.

Na karti Beograda iz 1925. godine zapisano je da se Stojčino brdo nalazi negde na pola puta od Konjarnika prema Malom Mokrom Lugu. Njegova visina je tačno 253 metra. Po kome je ovo brdo dobilo ime ostaje da se razjasni. Kao što treba da se objasni poreklo imena Orlovog brda. Njegova visina je 266 metara. Da li su nekada na tom uzvišenju orlovi svijali gnezdo – nije poznato. Na otprilike istom geografskom odredištu – današnjoj okolini Mirijeva – nalazi se i ćurtovo brdo. O kojem ćurti je reč – nije zapisano.

Za Maleško brdo koje može da se nađe na kartama s početka XX veka, isto tako nema podataka. Nalazi se u stvari na padini Vračarskog visa, iznad današnje raskrsnice "Mostar", preko puta beogradske pivare. Na njemu se nalaze nova zdanja i nekoliko bolnica.

Sa platoa spomenika Neznanom junaku na Avali vidi se Vodičko brdo. Između Vinče i Ritopeka proteglo se Starac-Vasino brdo, na visini od 209 metara. O Stanovačkom brdu između Višnjice i sela Slanci nema drugih podataka osim pomena na karti iz 1906. godine. Kao što nema pomena ni o Lisastom brdu iznad sela Leštana, zatim o Lozovičkom brdu koje se nalazi nedaleko od Boleča na visini od 209 metara i Moračkom brdu koje susrećemo ispred Umke ako idemo iz Beograda.

O Pašinom brdu ima mnogo podataka, čak sasvim tačnih. Dobilo je naziv u vreme prvog srpskog ustanka, preciznije, posle ubistva Sulejman-paše, beogradskog vezira, 1807. godine. On je, napuštajući Beograd sa celom svojom pratnjom, naslućujući namere ustanika, hteo da zavara trag. Umesto da krene Carigradskim, on se zaputio Kragujevačkim drugom, a zatim jednim poprečnim putem preko brda koje je bilo pod retkom šumaricom, želeći da izbije na Carigradski put, ali Karađorđevi ustanici su ga pratili, a kad je došao do nekog istočnika ubili su i njega i njegovu pratnju. Brdo kojim je hodio paša znavano je Pašino brdo, a izvorište Pašina česma. Kasnije će Menka Veljković, pišući o predgrađu Vojvode Stepe u knjizi "Prilozi za poznavanje gradova u našoj zemlji", objavljenoj u Beogradu 1931. godine reći da će izgradnja naselja Vojvode Stepe na Pašinom brdu, početi 1922. godine: "Kuće su male i bez sprata, od slabog materijala većinom pravljene od nestručnjaka i bez plana. Podignute su na brzu ruku, izvesno će u skorom vremenu ustupiti mesto velikim zgradama, kada ovo predgrađe bude sastavni deo Beograda. Stanovnici su radnici, činovnici, zanatlije i trgovci. Ima dosta bakalnica, hlebarnica i piljarnica…" Ovo brdo je inače, oivičeno Kragujevačkim drumom, zatim ulicom Vojvode Gligora sa juga i jugozapada, čuburskim potokom sa severa i severozapada, ulicama Vojislava Ilića i Grčića Milenka sa istoka". I danas neke od ovih ulica nose ista imena. Visina Pašinog brda, koje se dvadesetak godina posle drugog svetskog rata zvalo Lekino brdo, jeste 151 metar.

Preciznih podataka o Erinom brdu, visokom 280 metara, koje se nalazi iznad Grocke – nema. Kao što nema ni zanimljivosti o Golom brdu, visina 248 metara, koje se proteglo između Velikog Mokrog Luga i Kumodraža. Ni Veliko brdo, visina 201 metar, nije zavredilo pažnju hroničara. Sasvim je mogućno po veličini kao što se pretpostavlja da je Belo brdo na visini od 252 metra iznad Ritopeka, zračilo nekom belinom.

Iznad sela Sinovec i Gradine na obali Dunava upisano je u starim kartama Nikino brdo. Njegova visina je, prema podacima geodetske uprave Beograda, 257 metara. Bližih podataka ko je bilo Niko ili Nika – nema. Nema podataka ni o Žutom brdu koje se nalazi južno od Velike Moštanice na visini od 200 metara nadmorske visine.


staribeograd

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Beograd, grad na 29 brežuljaka  |  Poslato: 08 Mar 2018, 21:06
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
BANOVO, KANAREVO, PETLOVO, LEKINO: Kome beogradska brda duguju imena, a kome Čukarica i Žarkovo (FOTO)

Ko je bio Đorđe Kanara, i čime nas je on toliko zadužio da se čitavo jedno brdo po njemu naziva? Ko je bio Matija Ban, po kome Banovo brdo nosi ime? Ko je bio Žarko, promićur ili vitez? Kako se kaže, Lekino ili Pašino brdo? I šta ćemo sa Stojkom Čukarom i njegovom zaostavštinom?


Image
Stara Čukarica na razglednicama u koloru. Foto: Arhiva
Kažu da Beograd leži na dvadeset i devet brežuljaka, a nekada se govorilo o osam brda, po čemu naša prestonica tuče italijansku za jedno. Danas neće biti reči o svim uzvišenjima našeg prelepog grada, već samo o onima koja su u svom imenu zadržala reč „brdo“ (uz par logičnih nadovezivanja).

Krenućemo od Kanarevog brda, koje svoj naziv duguje jednoj konkretnoj osobi. Radi se o čoveku po imenu Đorđe Kanara, predratnom veleposedniku i rentijeru koji je bio u vlasništvu celokupnog tog zemljišta na periferiji Železničke kolonije.

Pre nego što je ona sagrađena, bilo je potpuno nenastanjeno i nazivalo se Goljino brdo, da bi potom došlo do plana da se tu podigne omanje živopisno naselje. Sa tim se izgleda bilo skromno počelo, ali je nakon rata sve nacionalizovano i porušeno, a sadašnje naselje na nadmorskoj visini od 107 metara dobilo je svoj oblik šezdesetih i sedamdesetih godina, kada su sagrađeni soliteri i kada je u promet puštena Borska ulica.

Image
Turski plan Beograda iz 1863. godine. Foto: Arhiva

Sa druge strane, za Petlovo brdo pouzdani podaci ne postoje. Da li je Pevac ime dobio po nekom neobičnom i raspevanom pevcu, sličnom onom Balaševićevom, ili su lokalci pak nekog čoveka zvali tako iz ko zna kog razloga (možda jer je bio ranoranilac ili je ličio na petla zbog kose koja je izgledala kao kresta), ili je nešto skroz deseto, verovatno nikada nećemo saznati. Uostalom, sve ove „hipoteze“ koje smo upravo naveli naše su sopstvene nategnute spekulacije (da ne biste slučajno pomislili da su to stvarne legende).

Isto to važi i za Labudovo brdo: legenda da su doseljenim građanima njihovi soliteri iz daleka izgledali kao „beli labudovi“, ili da je nastao iz frazema „labudova pesma“ (čija tačno, legenda ne kaže), uopšte ne zvuče uverljivo.

Mnogo je verovatnije da je projektant Aleksandar Đokić sam dao taj radni naziv brdu i da se ono zadržalo (slično kao što su novobeogradski blokovi dobijali radne, privremene numeracije koje su postale trajne). Ipak, daleko je najverovatnije da je Labudovo brdo naziv svoj dobilo mnogo ranije. Kako, ostaje u izvesnom smislu misterija: očigledno je da ima ili veze sa labudovima ili sa čovekom kojeg su tako zvali, ali konkretna anegdota koja je dovela do toga da se čitavom brdu da to ime — nepoznata je.

Image
Zalazak sunca na Petlovom brdu, popularnom Pevcu. Foto: Slađana Drašković

Potpuno drugo važi kada dođemo do Pašinog brda, jer tu se sve tačno zna: ono svoje ime duguje Sulejman-paši, beogradskom veziru i upravniku Smederevskog sandžaka kojeg su Srbi nakon oslobođenja Beograda ubili 1807. godine u blizini tog brda, pod nerazjašnjenim okolnostima i nejasnom motivacijom. Da li su ga sustigli tu, kako kaže jedna priča, ili se pak pojavila bojazan da se sprema da povrati Beograd, kako kaže daleko realnija, zvanična teorija — nikada nećemo tačno znati.

Da li smo pogazili reč koju smo dali, da će biti siguran i da neće biti ubijen? Ako je stvarno bio utekao, pa su ga tu sustigli, kako je uspeo to da izvede sa sve ženama, decom i starcima, koji su nakon ubistva pušteni da odu neozleđeni?

Odgovor za ovu priču nije toliko važan, važno je samo da je tu ubijen. Tačnije, nije baš tu ubijen, ubijen je nešto dalje, kod česme koja se danas zove Pašina česma a koja se nalazi podno obližnjeg Zelenog brda (koje svoj naziv, po svemu sudeći, duguje zelenilu, jer boljeg objašnjenja nema) i uopšte ne potpada pod ono što se shvata kao Pašino brdo.

Image
Oslobađanje Beograda 1806. Katarina Ivanović, 1844-1845. Foto: Wikimedia Commons/Shonagon

Inače, komunisti su Pašino brdo nakom Drugog svetskog rata prekrstili u Lekino, po Aleksadru Rankoviću koji je tu ilegalno živeo pre rata, a staro ime vraćeno je devedesetih. Ipak, mnogo onih koji su rođeni osamdesetih godina i ranije još uvek su „sa Lekinog brda“.

Što se tiče Julinog brda, postoje dva oprečna predanja koja se tiču imena ovog lokaliteta, na kojem je krajem šezdesetih godina naselje podigao tim sastavljen od arhitekata Borivoja Jovanovića, Milana Lojanice i Predraga Cagića, za šta su dobili Oktobarsku nagradu.

Prvo predanje govori o nekakvoj baba Juli koja je tu živela tokom Prvog srpskog ustanka i koja je, budući rodoljub, pomagala svojima protivu Turaka. Navodno, beogradske Osmanlije udarile su jedne noći iznenada na srpsku vojsku tu ulogorenu, a baba Jula se u kritičnom trenutku dosetila pa uz pomoć nekoliko ustanika zapalila velike panjeve i gurnula ih niz padinu. To je Turke, kažu, potpuno omelo i zbunilo, pa je napad propao.

Image
Julino brdo, pogled sa Banovog. Foto: Wikipedia/Creative Commons/Михаило Грбић

Nismo sigurni koliko je ovo realno iz čisto vojnog, taktičkog ugla, niti koliko je utemeljeno u stvarnom toku zbivanja iz tog perioda, ali je definitivno utemeljenije od drugog predanja koje kaže da je nekada na prostoru današnjeg Žarkova, kojem Julino brdo pripada, živeo zmaj čiji je gospodar bila baba Jula, koja je živela na Julinom brdu (pa otud njegovo ime).

Zmaj je vršio teror nad nedužnim srpskim življem, dok mu se nije suprotstavio neki vitez po imenu Žarko. Žarko je ubio zver pa je Žarkovo po njemu dobilo ime; tamo gde je pala zmajeva glava nastao je Zmajevac, gde je pao rep — Repište, gde mu je otekla krv — Bele Vode, a šta je palo tamo gde su Rupčine ne smemo ni da pitamo.

Međutim, turski defter iz 1523. godine pominje nekog Promićura Žarka (tako se navodi u našim izvorima, mada je verovatnije da „promićur“ nije bilo nikakvo ime već zvanje, srpska varijanta italijanskog providura sa donekle sličnim značenjem, budući da „providur“ znači „onaj koji nadgleda stvari“) koji je posedovao to zemljište i kome Žarkovo selo izvesno duguje svoje ime.

Image
Požeška ulica na Banovom brdu. Foto: S. Cerović

Pomenuto Žarkovo, kao i Bele vode, Julino brdo, Cerak (koji ime duguje cerovim šumama koje su se prostirale tim područjem), Železnik (gde se po predanju topilo železo izvađeno u Sremčici), i druga naselja, nalaze se na teritoriji opštine Čukarica, koja je svoje ime dobila po „Čukarevoj mehani“ i Čukar-česmi koje su se nalazile otprilike preko puta Ade Ciganlije (poreklo imena ovog rečnog ostrva je očigledno, mada danas ima romantičara koji ga dovode u vezu sa keltskom rečju „singi“ koja se nalazi u imenu Singidunuma, ali to već spada pod ono „što je babi milo to joj se i snilo“).

Najznačajnije naselje na toj opštini jeste Banovo brdo. Čak nema sumnje da je to najznačajnije brdo u Beogradu uopšte, budući da je jedino za koje je dovoljno reći Brdo i da svi odmah znaju o kom se brdu radi. Kao i u slučaju Pašinog i Kanarevog brda, što se porekla imena ovog lokaliteta tiče, sve se zna: ono dolazi od Matije Bana.

Matija Ban je bio katolički Dubrovčanin koji je došao u Kneževinu Srbiju i postao profesor na Liceju, političar i diplomata, kao i vaspitač kćerke kneza Aleksandra Karađorđevića. Bio je član Srpske kraljevske akademije (danas SANU), pisao je udžbenike iz pedagogije kao i drame sa istorijskom tematikom: „Smrt Uroša V“, „Knez Nikola Zrinjski“, „Jan Hus“, „Merima“, i druge.

Image
Matija Ban, delo Poleksije Todorović. Foto: Wikipedia/Галерија Матице српске

Ideološki, Matija Ban je bio pripadnik ilirskog pokreta i zalagao se za ujedinjenje svih Južnih Slovena, premda je sebe smatrao za Srbina. Po njemu, ta federalna država trebalo je da nastane kao unija Hrvatske i Srbije, ali bi granice srpskog „entiteta“ bile od Vrbasa i Cetine na zapadu pa sve do Sofije na istoku, skupa sa Sremom, Banatom i Bačkom. To su po njemu bile istorijske srpske granice. U tu uniju bi onda mogla da uđe i Bugarska, nakon što se oslobodi otomanskog jarma, ako to bude želela.

Još dva kurioziteta vezana su za čoveka po kome Banovo brdo nosi ime. Naime, gospodin Matija je čovek koji je izgleda skovao reč „četnik“, i to 1848. godine kada je za potrebe naše vlade sa poljskog preveo i kreativno dopunio jedan poljski priručnik o gerilskom ratovanju koji je u Beogradu objavljen pod naslovom „Pravila o četničkoj vojni“ (neki tvrde da je otišao dalje od teorije, i da je čak koordinisao delovanje srpskih četničkih odreda po Turskoj). Trinaest godina pre toga izmislio je reč „Jugosloven“, a 1879. prvi izneo ideju da se na Vračaru podigne hram posvećen Svetom Savi.

„I mi Srbi, neki smo iztočne crkve, neki zapadne, neki uniatske, a neki prešli smo na tursku vjeru; ništa manje svi smo Srbi, ter sastavljamo srbsko pleme, kojima god srbsko narečie jest narečie materinsko. Ima nas preko pet miliona, a živemo u Dalmaciji, u Ercegovini, u Crnoj gori, u nekim predjelima gornje Albanije i Mačedonije, u Srbiji, u Slavoniji i u južnoj Ungariji“, pisao je Matija Ban.

Image
Tramvaj br. 13 saobraćao je nekada od današnjeg Banovog brda do Slavije. Foto: Arhiva

1850. godine Ban je zatražio od Beogradske opštine da mu dozvoli da otkupi deo zemljišta na Golom brdu, koji je narod nazivao i Ordija, koje je bilo nenaseljeno a kojim je on bio opčinjen.

Opština je odlučila da ode korak dalje i da mu zbog zasluga pokloni veliko imanje na toj lokaciji, na kojem je on naredne godine sagradio letnjikovac, na vrhu današnje Ulice kneza Višeslava (nažalost, stradala je u austrougarskom granatiranju 1914. godine). Kasnije je podigao i mlekaru, zasadio vinograde i voćnjake.

Imućniji Beograđani će slediti njegov primer tokom narednih decenija, dok će istovremeno na obali Čukaričkog rukavca početi da niču radnička naselja i fabrike. Još dok je bio živ Matija Ban (preminuo je 1903. godine u 84. godini života) ceo kraj je počeo da se naziva Banovac, da bi se potom došlo do Banovog brda.

Image
Stara Čukarica na razglednicama u koloru. Foto: Arhiva

Za kraj, vratimo se na samo ime Čukarice, jer je mnoge verovatno zagolicala informacija da ceo kraj nosi ime po kafani, iako to nije neuobičajeno u Beogradu (setimo se samo zvezdarskih krajeva poput Liona, Lipovog lada i Cvetkove pijace, koja je nekada bila Cvetkova mehana).

Naime, „Čukarevu mehanu“ je otprilike tamo gde se spajaju Obrenovački drum i Radnička ulica, otvorio 1903. godine neki Stojko Čukar (mada je po nekim izvorima Čukar bio njegov nadimak koji je dolazio od reči „čuka“, odnosno „brdo“), i ona je ubrzo postala mesto susreta ljudi koji su poslovali sa Austrougarskom, budući da je tu i mnogo ranije bilo nastalo trgovačko čvorište (nešto dalje, kod Ostružnice, koja danas pripada opštini Čukarica, nalazila se glavna skela koja je povezivala našu sa drugom obalom Save).

Ali, „Čukareva mehana“ je postala stecište i raznih drugih ljudi pošto je 1895. tu utemeljeno Srpsko kraljevsko brodarsko društvo, koje je desetak godina kasnije iz radionice preraslo u brodogradilište, zatim je otvorena šećerana, potom i druge fabrike, da ne pričamo o pomenutim radničkim naseljima. Ipak, „Čukareva mehana“ davno je nestala sa lica zemlje, iako je dala ime celom tom delu grada; obližnja „Gospodarska mehana“, utemeljena još 1820. godine, doživela je pre nekoliko godina sličnu sudbinu (barem što se tiče njene izvorne lokacije).

Na brdu iznad "Gospodarske mehane" po imeu Senjak nalazi se zapuštena vila koja krije tajne čoveka po kome su nove vlasti nazvale Pašino brdo:

phpBB [media]




telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 51 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker