Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 11:43


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Jedna kuća – jedna priča  |  Poslato: 01 Jul 2014, 18:14
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Jedna kuća jedna priča
Masoni na Kalemegdanu?


Ko je sagradio zdanje sa belim stubovima ispred Sahat kule na Kalemegdanu i u koju svrhu, još uvek nije razjašnjeno. Da li neki istoričari pogrešno tumače arhitektonske ukrase?

Slika

Kontroverzna zgrada!? Da ovaj epitet nije izlizan u svakodnevnoj upotrebi, bio bi odgovarajući za početak priče o Galeriji Prirodnjačkog muzeja na Kalemegdanu. Kada je ova zgrada sa belim stubovima sagrađena manje je važno i skoro uopšte nije sporno. Pretpostavlja se da je podignuta krajem 18. veka. Ucrtana je na jednom turskom planu iz četrdesetih godina 19. veka. Zgradu je ovekovečio i fotograf Anastas Jovanović, 1867. godine. Kao i danas, vidne su odlike turske arhitekture, ali se smatra da predstavlja prelaz od balkansko-turskog ka evropskom graditeljstvu.

Sporna je svrha s kojom je zgrada napravljena. Na zvaničnom portalu Prirodnjačkog muzeja pominje se turska karta Kalemegdana na kojoj je „sporno” zdanje ucrtano kao karaula. Sastavljač muzejskog sajta proširuje pojam karaule objašnjenjem da je služila za smeštaj straže koja je čuvala glavni prilaz tvrđavi iz pravca Stambol kapije. Ni slova o drugačijem viđenju prostorija u kojima je upravo izložba o čaju. Neki drugi ljudi iz Beograda, hteli bi da u „karauli“ bude nešto drugo izloženo, i ne samo izloženo nego i da zdanje bude sasvim drugačije namene.

Još 2003. godine delegacija masonske lože Pobratim, iz Beograda, ostvarila je kontakte sa muzejskim zvaničnicima. Beogradski masoni su se pozvali na istorijat svog reda, u kojem zdanje sa belim stubovima zauzima ishodišno mesto. Masoni su tražili da im se zgrada ustupi za obavljanje rituala, jer je zgrada, u stvari, njihova.

Naravno da nema nikakvih tapija, ni čvrstih dokumenata. Predanje je sačuvano u masonskim krugovima preko 200 godina. A po tom predanju, na Kalemegdanu je početkom 19. veka radila masonska loža „Ali koč“. Veliki majstor je bio Turčin, a „braća”, članovi reda, nacionalno mešani: najviše Turaka, ali i Srba, i poneki stranac na privremenom radu u Beogradu. Veliki majstor Mustaf-paša, zvani „srpska majka”, ustanički vođa Janko Katić, kasnije je starešina Mehmed Said Ismail, sekretar lože Toma Vučić-Perišić. Kao članovi Ali koča u masonskim krugovima Beograda, pominju se i Petar Ičko, braća Čardaklije, što sve nije potkrepljeno dokumentima, ali legenda je legenda.

Ono što je masonima značajnije su simboli utkani u arhitekturu zdanja na Kalemegdanu. Po tim „tajnim” znacima oni bezgrešno prepoznaju slobodnozidarski rukopis. Neki od masonskih znakova laičkom oku su nevažni. Do ulaza vodi pet stepenika koji simbolizuju broj koraka kojima članovi pomoćničkog stepena ulaze u hram. Na frizu je ucrtano pet ravnostranih trouglova, koji su masonski simbol prvog reda, označavaju ravnotežu i sklad božanske prirode sveta. Unutrašnji raspored, po slobodnozidarskom tumačenju, namenjen je njihovom ritualu. Glavna prostorija je pravougaonog oblika, postavljena je u osi sa ulazom, predstavlja hram, centralno mesto, na kojem sedi Veliki majstor, okrenuto je istoku. Sa strane su dve pomoćne prostorije. Jedna služi za smeštaj regalija – ritualnih predmeta, a druga je „soba izgubljenih koraka”, namenjena kandidatima.

Šta je istina, možda će se saznati jednog dana, kada se otvore arhive tajnih službi iz turskog vremena, da parafrazimo tekući rečnik politike. Do tada nam se čini, da se odgovor krije u estetici: ova zgrada je suviše elegantna da bi bila napravljena da samo bude karaula.


politika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Jedna kuća – jedna priča  |  Poslato: 01 Jul 2014, 18:16
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Jedna kuća – jedna priča: Kolarčeva zadužbina
Kicoš i narodni dobrotvor


Kako je institucija kulture u kojoj nastupa Filharmonija dobila ime po jednom selu?

Slika

U Kolarčevoj zadužbini, na Studentskom trgu, koncerte održava Beogradska filharmonija, kao i neki poznati svetski muzičari, jer se svečana sala Zadužbine smatra čudom akustičke tehnike arhitekte Petra Bajalovića (1876 – 1947). Osim koncerata, sale zadužbine služe i „polzi” zbog koje su i testamentarno stvorene – narodnom prosvetiteljstvu.

Zadužbinar Ilija Milosavljević – Kolarac, po svemu sudeći, nije završio nijedan razred bilo koje škole, o školovanju nema ikakvog traga u beleškama njegovih biografa, osim ako se pod školom ne podrazumevaju pijačni trgovi podunavskih gradova, ali je tvrdo testamentarno tražio da se svo njegovo bogatstvo uloži u narodno prosvetiteljstvo. Kada bi se sad pomolio iz svoje večne kuće na Novom groblju, Kolarac bi verovatno zadovoljno zaklimao. Zadužbina radi, u njoj se narod kulturno uzdiže i što je najvažnije – zgrada postoji.

Podignuta je. Što je veliki uspeh! I pored milion dinara u zlatu i 20 000 dukata, koje su, između ostalog, ostale zabeležene u njegovoj poslednjoj volji, izgradnja palate prosvetiteljstva je kasnila preko 50 godina. Zašto? E, to je već priča o ukrštenim životima jednog od najbogatijih Srba svoga doba i vladajuće dinastije, kako bi se današnjih jezikom reklo, sukoba tajkuna i politike.

Do prvog sukoba između trgovca Ilije Milosavljevića, koji je svom imenu dodao modifikovani naziv svog sela Kolare, da bi ga po tome odmah prepoznavali u trgovačkim čaršijama na Dunavu, i kneza Miloša Obrenovića došlo je zbog – oblačenja. Kicoškog.

Kolarac je u Beograd došao kao vispreni dečak bez imetka.

„Ja nisam znao ni za glad, ni za žeđ, ni za san, kad je trebalo raditi i zaraditi”, pričao je kasnije.

Osim što je bio radoholik, Kolarac je umeo i da bude razuman u ljubavi – radeći kod čuvenog beogradskog trgovca Milutina Radovanovića, „zaveo” je njegovu kćer Sinđeliju, i ubrzo se s njom venčao.

Obogatio se kao u bajci. Voleo je da pokazuje svoje bogatstvo: na jednoj slici je prikazan u bundi od samurovine, koja je tada vredela 500 dukata. Šepurio se kroz beogradsku varoš u odelu vezenom srmom, a nosio je i fes sa zlatnom kićankom. Kada je knez Miloš video konkurenta trgovca, toliko moćnog i naglo bogatog, zabranio mu je da se „šepuri”. Kolarac shvata poruku i beži u Austro-Ugarsku. Postaje veliki žitni trgovac u Pančevu.

Sa Obrenovićima se gledao celog života, od 1800. do 1878. preko nišana. Nekoliko meseci pred smrt, Milan Obrenović ga optužuje da je podstrekivao antidinastičku Topolsku bunu i stavlja mu bukagije na noge. Obrenovići su u njemu videli glavnog finasijera opozicije. Ne samo da su ga progonili za života, nego i posle smrti. Sudovi su bili podstrekivani da ospore Kolarčevu testamentarnu volju. Dve sudske instance su presudile u korist njegovih sestričina, koje su tražile da se poništi volja narodnog dobrotvora i da sva imovina pripadne njima. Tek je najviša sudska instanca, potvrdila testament. I tako je, zbog svih ovih odlaganja, uključujući ratove, Kolarčeva volja ostvarena tek pola veka po njegovoj smrti. Ali je ostvarena, na polzu narodnu.


politika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Jedna kuća – jedna priča  |  Poslato: 01 Jul 2014, 18:19
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Jedna kuća – jedna priča: Jovan Cvijić
Naučnik i putnik


Slika

Spolja je to jednostavna, skoro obična kuća, iznenađenje čeka kada se pređe prag. Naučnik i putnik Jovan Cvijić sazidao je dom po meri oba ova svoja karaktera. Podigao je racionalnu i čak hladnu fasadu, a unutrašnjost je slika krajeva kojima je pešačio. Neki stručnjaci se usuđuju da tvrde da Cvijićeva kuća ima najlepši enterijer u Beogradu.

Podignuta je na Kopitarevoj gradini. Kada se zidala bila je na periferija, ali je tamo i danas. Kopitareva gradina je ostala periferija u srcu grada. Čini je intiman parkić i dve malo prometne ulice, koje vezuju tunel Hilandarske sa tramvajskim šinama u Vašingtonovoj. U ovom mirnom kraju kuću je sazidao i vajar Petar Palavičini, čiji je atelje bio „kulturno i umetničko stecište Beograda”.

Cvijićeva kuća je prizemna, površine 150 kvadrata. Pri čemu ne treba zanemariti ni stambene uslove suterena. Posle Drugog svetskog rata u suterenu ove kuće živele su tri porodice. Tri!? E, pa neka neko kaže da su sutereni samo za ugalj i vešernicu, kako je prvobitno planirano. Stambena istorija Beograda, eto, i na ovom primeru pokazuje da građevinski planovi idu drumom, a stanovanje šumom.

Ukrasi na fasadi su neupadljivi. Nešto štuko venaca i malo su naglašeni okviri prozora. Kuća je podignuta 1905. godine – za to vreme uobičajena gradnja. Ništa posebno. Građevinar Sreten Stojanović (1874-1957) radio je po idejama samog Cvijića. Temeljiti naučnik je hteo da svaki detalj odgovara njegovom stilu života. Ulaz u kuću je uvučen u dvorište, što je prva odlika tadašnjeg shvatanja privatnosti. Podseća na osmanlijski „vakat”. Do danas je Cvijićeva kuća jedna od retkih u centru Beogradu koja je sačuvala dvorište, pa se može videti kakvom je intimizacijom odisala prestonica Srbije po izlasku iz turskog kaftana.

U dvorištu je bila sagrađena i letnja kuhinja, koja i danas postoji. Eh, kakva je to Itaka bila za putnika Cvijića! Mesto za sređivanje misli i pisanje radova.

Na uređenju kuće, Cvijić nije štedeo. A i mogao je jer se oženio bogatom udovicom, Ljubicom Krstić. Čekao je da prođu tri godine od smrti njenog muža, što se u ondašnjoj čaršiji smatralo udovičkim stažom posle koga je pristojno ući u novi brak.

Slika

Dragutin Inkiostri, zvani Medenjak (1866-1942) je u dogovoru sa Cvijićem uredio enterijer. Imali su zajednički ukus. Inkiostri je bio profesor na Umetničko-zanatskoj školi, prvi dekorativni umetnik u Srbiji, pisac knjige „Moja teorija o dekorativnoj srpskoj umetnosti i njenoj primeni”. Sa Cvijićem ga je spojila ljubav prema balkanskoj umetnosti.
Dekorisao je prve tri prostorije Cvijićeve kuće. Posetioca na ulazu dočekuje beli orao, u tri dimenzije; orao u kandžama drži čekić, simbol geodeta. U sledećoj prostoriji na zidu je sova, simbol nauke, koja takođe drži u kandžama geodetski čekić. Zidne slike, rađene u seko tehnici, imaju narodne motive iz svih balkanskih krajeva po kojima je Cvijić pešačio. Inkiostri je dizajnirao i nameštaj. Fotelje su presvučene ćilimima. Udobne su . Jedna je spoj fotelje i otomana. Luster, čiviluk – takođe ručni rad Inkiostrija. Zavese, sve u ove tri prostorije je umetničko delo. Bogato, spoj Mediterana, Inkiostri je rođen u Splitu, i balkanskog zaleđa.

Lepo je i napuklo, kuća vapije za restauracijom. Zaslužili su je i Cvijić i Inkiostri.


politika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Jedna kuća – jedna priča  |  Poslato: 01 Jul 2014, 18:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Jedna kuća – jedna priča
Dom trgovca Božića


Građevina iz prve polovine 19. veka redak je primer srpske arhitekture posle vekova osmanlijskog stila

Slika

U Jevremovoj ulici na Dorćolu, dvorište dele Vukov i Dositejev i muzej Pozorišne umetnosti. Nalaze se u kućama koje oslikavaju osmanlijski stil i začetke novog doba srpske državnosti. Turska kuća je podignuta sredinom 18. veka, a porodični dom trgovca Božića skoro sto godina kasnije, 1836. Božićeva kuća nije podeljena zasebnim ulazima na muški i ženski deo, haremluk i selamluk, što već dovoljno govori o ravnopravnijoj ulozi žene u srpskoj porodici. I dalje je muškarac neprikosnovena glava porodice, ali može da ima samo jednu ženu pod porodičnim krovom.

Ulaz u tursku kuću je zavučen u dvorište, dok je trgovac Miloje Božić ulazio u svoj dom pravo s ulice, čak je ispred ulaznih vrata podigao trem s timpanonom, da bi još više naglasio vezu svoje privatnosti sa javnim životom tada glavne ulice u Beogradu. Tada – posle Carskog hatišerifa, 1830. godine.

Ono što je slično sa turskom kućom je divanhana. Užitak sedenja u prostoriji isturenoj prema dvorištu, punoj svetla, pretrajao je od osmanlijskog vakta. Divanhana u Božićevoj kući se nastavlja na četvrtasto predsoblje iz koga se ulazi u bočne sobe, tako da kuća deluje prostrano i svetla je. Još jedan detalj je sličan sa turskom kućom: niski ragastovi sobnih vrata. Visina – 180 santimetara. Poznavaoci kažu da su ljudi tog vremena bili niski, u proseku 165 santimetara i da o tome govori i visina ragastova, ali socio-etnolozi su drugačijeg mišljenja: ko prilazi domaćinu, ipak, treba malo da se savije. Tek toliko da se zna da u Božićevoj kući niko nije viši od njega.



A na ulju Jovana Popovića iz 1841, trgovac Božić je stamena ličnost, marcijalan balkansko-rodopski muškarac. Na licu mu se vidi izdržljivost. Šumadinac iz sela Čumića, kod Kragujevca, vlasnik šume Žirovnjača. Kada su otkopavani temelji njegove kuće, kaže Momčilo Kovačević, urednik u Muzeju, otkrili su gvozdene profile visoke 25 santimetara, koji su uvezani kao gvozdeni kavez u temelju. Ojačali su kuću podignutu na padini, ispod koje je jurilo nekoliko podzemnih potoka.

Do čvrstine je Božić naročito držao, u podrumu su zidovi debeli metar i osamdeset. Spoljna površina kuće iznosi 240 kvadrata, dok je unutrašnja 210, što će reći da na zidove otpada 30 kvadratnih metara.

Sve može da izdrži ta kuća, kao i njen gazda. Istrpeo je da mu se knez Miloš nametne u poslu kao ortak i da nezasluženo uzima veći deo zarade, a istrpeo je i da mu se umeša u porodični život. Naredio je da se Božićeva ćerka Ruža uda za svog brata od tetke Topalovića! I bi tako. Knjaževska se ne poriče.

Slika

Ali ni Božićeve pare nisu mirovale – pomagao je dolazak Aleksandra Karađorđevića na presto. I kada se to dogodilo, uživao je u miru, no, kad se Miloš povrati u Srbiju nastali su crni dani za celu porodicu. Kuća je prodata trgovcu iz Skoplja Risti Hadži Popoviću, a trag porodici Božić se gubi u dinastičkom i ratnom tumbanju Srbije.

U ovoj kući je živela moja čukunbaka, Malamatea Barbarosa, koja se u Skoplju sa 14 godina udala za dvadeset četvorogodišnjeg Ristu, udovca s dvoje dece. Išla je s njim i na hadžiluk preobučena u muškarca, i posle toga su svom prezimenu Popović dodali hadžijsko zvanje, kaže nam Slobodan Jovanović, koji posle povratka iz Švajcarske, živi u obližnjoj Francuskoj ulici, mada mu je srce ostalo u Jevremovoj. Doneo je bakin portret u ulju i drži ga na stolici dok priča o istorijatu Božićeve kuće.


politika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Jedna kuća – jedna priča  |  Poslato: 01 Jul 2014, 18:39
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Кућа инжењера Миладина Пећинара,
Поп Лукина 5


Slika
ОПШТИ ИЗГЛЕД

Кућа је саграђена 1928. године по пројекту инжењера Миладина Пећинара у маниру академизма. Миладин Пећинар (Љубинић, 1893 – Београд, 1973), инжењер, професор, академик, живео je и радио у овој кући до краја живота. Након што је завршио гимназију у Ужицу, студирао је на Грађевинским факултетима у Београду и Риму. У међувремену, учествовао је у ратовима 1912-1918. године. Прекинуте студије хидротехнике завршио је у Београду 1921. Радио је у Генералној дирекцији вода, самосталном Хидротехничком бироу, у Хидрометеоролошкој служби, а од 1949. године био је професор на Грађевинском факултету. Као пројектант, професор и саветник, сматрати се пиониром у нашем конструкторству брана.

Slika
ПОП ЛУКИНА УЛИЦА, 1910.

Slika
ПОП ЛУКИНА УЛИЦА, 1930.

Slika
ГЛАВНИ УЛАЗ, ДЕТАЉ СТЕПЕНИШТА


beogradskonasleđe

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Jedna kuća – jedna priča  |  Poslato: 07 Sep 2014, 22:23
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Крсмановићева кућа

Slika

Resized Image - Click For Actual Size

Изградња куће

Налазите се испред куће на Теразијама број 34 која је још давне 1964. године утврђена за споменик културе[1] под називом „Крсмановићева кућа на Теразијама“.

Човек гради кућу како би се заштитио од атмосферских утицаја, али и да би заштитио своју приватност од спољњег света. У њој проналази сигурност и уточиште. Међутим кућа није само склониште, она је и одраз културе оних који у њој живе, али и одраз културног стандарда средине. Она, попут осталих просторних облика репрезентује колективни дух изражен индивидуалним градитељским чином. Тако се кроз кућу у великој мери одражава традиција, као и архитектонски језик одређеног подручја или епохе.

Неке куће временом надрасту своју основну функцију, места за становање појединца или породице, и добију сасвим друге намене и значења, попут ове куће. Изграђена давне 1885. године за београдског трговца Марка О. Марковића, према пројекту архитекте Јована Илкића, ова кућа, иако малих димензија, представља право репрезентативно здање. Једна од најлепших једнопородичних кућа са краја XIX века, сведочи о времену када се Београд, после вишевековног турског ропства, почео трансформисати у модеран европски град.

Њен пројектант, Јован Илкић , српски је архитекта који је знатно утицао на развој архитектуре у Србији у последњој четвртини XIX и почетком XX века. Студије је завршио у Бечу 1883. године као један од најбољих студената за шта је добио и посебно писмено признање. Припадао је групи младих образованих Срба који су имали прилике да својим талентом и радом стекну висок положај и богатство у Европи, где су се школовали, али су се одлучили да стечено знање примене у домовини. Тако је и Илкић напустио рад код свог славног професора с Уметничке академије, Теофила Ханзена, с којим је као студент радио на разради пројекта за бечки Парламент и који га је још тада одабрао за свог младог сарадника. Захваљујући одлуци да се врати Београд је добио нека од својих најлепших здања.

“Крсмановићева кућа на Теразијама” изграђена је две године по дипломирању Јована Илкића и представља један од његових првих реализованих објеката у Београду. Исте године, по Илкићевом пројекту изграђена је још једна велелепна породична кућа, за Милана Пироћанца у Француској улици број 7, где се данас налази Удружење књижевника. Поред ових кућа, у позната Илкићева дела спадају и Официрски дом (данашњи СКЦ), хотел „Москва“, Народна скупштина, Дом светог Саве и многа друга. Сва набројана дела утврђена су за споменике културе. Кућа је изграђена на уличној регулацији Теразија и калканима повезана са суседним објектима. Подигнута на нагнутом терену, с падом од Теразија ка Балканској улици, с уличне стране изгледа као приземна кућа са сутереном, а с дворишне као спратна кућа. Користећи денивелацију терена Илкић је испод приземља, у сутерену организовао бројне помоћне просторије.

Изглед куће

У кућу се улази бочно, преко колског прилаза и бочно постављених улазних врата, у предпростор с репрезентативним степеништем и у пространи централни хол, са застакљеном лантерном. Око централног простора груписани су репрезентативни простори: салони, кабинет, трпезарија, балска дворана... Уличну фасаду Илкић је пројектовао класично, с наглашеним хоризонталним венцима, а пиластрима с јонским капителима изделио ју је на седам поља. У шест поља сместио је по један полукружно засведени прозор, а у седмом улазни портал великих димензија. И поред тога остварен је утисак класичне симетричности фасаде, јер је архитекта вешто избацио мало напред средишња три поља и надвисио их атиком с балустрадама и кровом конвексних површина. Да је врстан познавалац стилова, Илкић је показао и на овој кући, богатом барокном профилацијом којом је украсио њене отворе. Приликом пројектовања пажњу је посветио и дворишној фасади акцентованој симетрично постављеним полукружним степеницама које с полукружне терасе с богатим барокним балустрадама воде ка лепој и пространој башти. И на дворишној фасади су врата и прозори према тераси богато декорисани, обрађени у истом духу као и они према Теразијама. Репрезентативно је обрађена и унутрашњост куће. Њеној репрезентативности доприносе подови од паркета са интарзијом, као и зидови обрађени у штуко малтеру с позлатом. Међу просторијама у кући посебно се истиче велика балска дворана с богатом необарокном декорацијом зидова и радни кабинет с дрвеном касетираном таваницом.

Кућа је у поседу Марка О. Марковића била до 1898. године, када су је на јавној лицитацији купила браћа Крсмановић, Димитрије и Алекса. По деоби међу браћом кућа је припала Алекси Крсмановићу који је у њој живео све до своје смрти 1914. године. Алекса Крсмановић, трговац по професији, познат је као велики српски добротвор који је целокупну своју имовину оставио држави. Поред ове куће његову задужбину су чиниле и зграде у Кнез Михаиловој улици 56, као и у улицама Браће Крсмановић 11, 12 и 17, Косте Главинића 3 и 5, Карађорђевој 46. И после тог чина судбина ове куће, почиње да добија невероватан ток. У њој почињу да се смењују различити станари и садржаји. Најпознатији станар ове задужбине је свакако регент Александар Карађорђевић, који је у њој боравио од 1918. до 1922. године, док су се изводили радови на обнови, у бомбардовању оштећеног, краљевског двора (данас Скупштина града Београда). С обзиром на то да је он у то време мењао болесног краља Петра, кућа је постала званична краљева резиденција. Најзначајнији догађај за време његовог боравка десио се 1. децембра 1918. године. Тада је регент Александар у салону ове куће свечано прогласио уједињење Срба, Хрвата и Словенаца[5] у заједничку државу. Шта је навело будућег краља да за свој привремени двор изабере баш ову кућу, не зна се поуздано. Да ли њена репрезентативност, локација у близини Старог двора или пак чињеница да је ову кућу пројектовао исти архитекта који је био ангажован на уређењу Старог двора, па се краљ надао да ће амбијент новог дома личити на стари, или пак све то помало?

Историјат

У „Крсмановићевој кући на Теразијама“ одвијале су се и бројне биоскопске и друге представе, у периоду док су, Милорад Савић и Иван Обрадовић власници познатог „Клериџа“, сутерен и башту куће држали у закуп. Међутим, закуп је раскинут после пет година, јер се сматрало да забављачки карактер намене деградира историјски значај зграде.

1. децембра 1919. године регент Александар је у овој кући прогласио Краљевину Срба, Хрвата и Словенаца.

Од 1934. године па до Другог светског рата овде је био смештен и Савез сокола Краљевине Југославије.

Постоје наводи да је за време окупације објекат служио и као луксузна кантина особља немачке Управе града, да би по ослобођњу био национализован и у њега смештен Омладински дом Првог рејона Београда.

Ипак, након рата зграда је била највише позната по томе што се у њој три деценије налазио Протокол Савезног секретаријата за иностране послове Социјалистичке Федеративне Републике Југославије и Дипломатски клуб. Управо из тог разлога, ова грађевина је дуги низ година називана „Зграда протокола“. Године 1979. Протокол је исељен са овог места.

На крају, интересантно је напоменути да су се и предратна и послератна Србија слагале у вредновању ове куће. У периоду између I и II светског рата, третирана је као значајан споменик и „Уредбом о заштити београдских старина“ из 1935. године предлагана за заштиту. Међу многим значајним јавним личностима које су се залагале за њено очување био је и познати српски писац Бранислав Нушић.

Године 1964. уписана је у Регистар споменика културе (Решење Завода за заштиту споменика културе града Београда бр. 150/4 од 17.03.1964). С обзиром на то да је због својих архитектонских, урбанистичких, историјских и уметничких вредности значајна не само за Београд већ и за шире подручје и раздобље као и да представља сведочанство о значајним догађајима и истакнутим личностима из наше историје, 1979. године утврђена је за културно добро од великог значаја („Службени гласник СРС“ бр. 14/79).


wiki

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Jedna kuća – jedna priča  |  Poslato: 07 Sep 2014, 22:32
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beograd kakav malo poznajemo: Krsmanovićeva palata

Zgrada u kojoj je proglašena Kraljevina SHS

Zdanje koje se nalazi na Terazijama broj 34, poznato je kao Krsmanovićeva palata ili kuća, iako njen prvi vlasnik nije bio nijedan član porodice Krsmanović.

Slika

Ova zgrada podignuta je zapravo kao porodična kuća beogradskog trgovca Joce M. Markovića 1885. godine, a projektovao ju je u stilu akademizma arhitekta Jovan Ilkić, tada mladi službenik u Ministarstvu građevina. Inače, Ilkićje projektovao još nekoliko velelepnih građevina u samom centru grada, a među značajnijim su Narodna skupština, hotel „Moskva“ i Oficirski dom u Kralja Milana (SKC).

Tri godine nakon izgradnje kuća je, kao odbitak od dugoročnog duga kragujevačke kompanije „Marko O. Marković“, ustupljena poznatom trgovcu, izvozniku šljiva i uvozniku soli Aleksi Krsmanoviću. On je živeo u njoj sve do smrti 1914. godine, a zgradu, kao i čitavo imanje, zaveštao je srpskom narodu, odnosno poklonio ju je državi kao zadužbinu. Uz odobrenje kralja Aleksandra zadužbina je i zvanično osnovana 1924. godine sa ciljem da se od njenog prihoda podižu domovi za siročad po celoj zemlji, s obzirom na to da ovaj trgovac i njegova žena nisu imali dece.

Ovo zdanje u centru grada opisano je jednom kao „mali dvorac neobaroka i jedan od najlepših spomenika ove vrste u Srbiji“. U tom „dvorcu“ 1. decembra 1918. godine svečano je proglašeno ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu Kraljevinu SHS. Tom prilikom ovde se uselio regent, kasnije kralj, Aleksandar I Karađorđevići tu mu je bilo sedište naredne četiri godine. Naime, gradski dvorovi tada su bili oštećeni u Prvom svetskom ratu i nisu mogli da se koriste, pa je za vreme njihove popravke za tu namenu služila kuća Alekse Krsmanovića. Nakon njegovog iseljenja do danas, zgrada je promenila nekoliko namena.

U godinama posle toga prostorije u ovom zdanju koristili su Autoklub, preduzeće za prikazivanje filmova Kleridžes, a u suterenu Mahmud Safikjurdli držao je radionicu i prodavnicu persijskih, smirenskih i kavkaskih tepiha. Od 1934. pa do Drugog svetskog rata ovde je bio smešten i Savez sokola Kraljevine Jugoslavije. Za vreme okupacije, međutim, objekat je služio kao luksuzna kantina osoblja nemačke uprave grada, da bi potom bio nacionalizovan i u njega smešten Omladinski dom Prvog rejona Beograda. Ipak, nakon rata zgrada je bila najviše poznata po tome što se u njoj tri decenije nalazio Protokol Državnog sekretarijata za inostrane poslove Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Diplomatski klub. Upravo iz tog razloga, ova građevina je nazivana „Zgrada protokola“. Godine 1979. Protokol je iseljen sa ovog mesta.

Kuća Krsmanovića proglašena je za spomenik kulture i najveća obnova, adaptacija i restauracija na njoj izvršena je 1987. godine. Tada je suteren uređen za Klub privrednika, potkrovlje za banku, dok je prizemlje namenjeno stalnoj postavci izložbe. Danas se u njoj nalaze i sedišta izvesnih kompanija.



Danas

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Jedna kuća – jedna priča  |  Poslato: 07 Sep 2014, 22:38
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Resized Image - Click For Actual Size

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Jedna kuća – jedna priča  |  Poslato: 07 Sep 2014, 22:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Vila Krsmanović na Terazijama

Slika

Strogi centar Beograda krasi jedna od prelepih vila, barokno platno dugačko trideset metara pruža se Terazijama. Reč je o Kući Krsmanovića ili zgradi Protokola, zavisi iz kog vremena se posmatra.

Priča o ovoj terazijskom znamenitosti počinje pogledom u monolit fasade, a njen tvorac je arhitekta Jovan Ilkić. Kad je dobio porudžbinu od trgovca Joce M. Markovića, Ilkić je imao 26 godina i tek je završio studije. Od porodične kuće vešto je napravio vilu, u jednom periodu i dvor, a može se reći i skupštinsku salu. Postigao je dvostruki uspeh - da sakrije mogućnosti zdanja i da ga projektuje skladno i učini ga čak raskošnim.

Šest kitnjastih prozora se ređaju kao gardisti na nekom petrogradskom dvoru. Ovom fasadom Ilkić je hteo da pokaže bogatstvo i pompeznost trgovca Markovića. Dve trećine zauzima sala za prijem. Prvog decembra 1918. godine sala je bila osvetljena, zavese razmaknute i narod je s ulice pratio svečano proglašenje ujedinjenja raznih austrougarskih provincija i Crne Gore s Kraljevinom Srbijom. Središnji deo kuće je rešen vestibilom, prostorijom sa luksuznim stubovima. Hol je podignut na polunivo, jer već odatle kuća koristi terazijsku padinu i diže se na sprat. U dvorište se izlazi i iz prizemlja, kroz visoka staklena vrata.

Ceo deo kuće prema zapadu primao je polepodnevno sunce do zalaska. Dvorište je imalo površinu 1.800 kvadrata, a danas je zapušteno. Time se završava priča o vili skrivenoj na Terazijama, čiji su kasniji vlasnici bili trgovci Krsmanovići, pa država.
- See more at: http://www.wall.rs/index.php?view=magaz ... mN6kP.dpuf


wall

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Jedna kuća – jedna priča  |  Poslato: 07 Sep 2014, 22:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 72 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker