Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 12:19


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: S K A D A R L I J A - boemski deo Beograda  |  Poslato: 27 Jan 2018, 22:20
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Resized Image - Click For Actual Size

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: S K A D A R L I J A - boemski deo Beograda  |  Poslato: 27 Jan 2018, 22:34
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Skadarlija – beogradski Monmartr: ULICA BOGATIH SIROMAHA

U neko doba noći, a bilo je to krajem 19. veka, na obali Dunava jedan naš čuveni pesnik i slikar zatražio je dozvolu da pređe u Zemun, u ono vreme u inostranstvo. Na pitanje upravnika policije koje mu je zanimanje, on pošteno odgovori da je književnik. Zbunjen, policijski službenik pročisti grlo i strože upita: „Kaži mi svoje pravo zanimanje, čime se baviš?” Naš pisac ponovi iskreno: „Gospodine upravniče, nemam drugog zanimanja. Ja sam po svom prvom zanimanju pesnik i dramatičar, što će reći – književnik!". Upravnik policije slegnu ramenima, pa udari u zvonce da probudi usnulog ćatu i stade da mu diktira: „Napiši, književnik bez zanimanja.” Uz to, izdade naredbu da se dotičnom piscu ne naplati taksa budući da „skitnice, Cigani, muzikanti i druga slična im lica bez stalnog zanimanja” dobijaju objavu besplatno. Upravo ovaj policijski opis najbolje odgovara većini stanovnika stare Skadarlije, poznate boemske četvrti koju danas obilaze turisti. Prvi njen poznati stanovnik bio je „književnik bez zanimanja” iz naše priče Đura Jakšić, u većini priča o Skadarliji proglašavan „prvim boemom”.
Početkom 20. veka put ga je nekako naveo u tada neugledno naselje mimo granica Beograda. Naselje koje bi uveče, kada se spuste ćuprije preko šančeva što su odvajali ondašnji Beograd od zapuštenog predgrađa, ostajalo odsečeno u mraku. Danas se zove Skadarlija i, sticajem čudnih istorijskih okolnosti, nije mnogo promenila izgled od vremena kada su se između turskih kaldrma zaglavljivale pete pripitih pesnika i boema s početka 20. veka.

Od Šićanmale do žirado šešira

Slika

Na mestu gde danas stoji skadarlijski grb – oznaka sa žirado šeširom, crnim štapom i crvenim karanfilom – nekada se završavao grad prelazeći u nerazvijeno i mračno predgrađe. Skadarska ulica i njena okolina nisu oduvek bile mesto kojim se razleže muzika tamburaša, zvuk violina na čije je kobilice stavljan češalj ne bi li zvučale umilnije. Sve do prve polovine 19. veka ova strma beogradska ulica s okolinom nalazila se mimo gradskih bedema. Danas gotovo nevidljiva, granica koja je odvajala varoš od prigradskih naselja polazila je od Save, preko Kosančićevog venca, Obilićevog venca, pa ispod spomenika knezu Mihailu, pored Narodnog pozorišta, odakle je skretala ka Dunavu. Duž ove linije protezali su se duboki rovovi puni vode preko kojih su vodile drvene ćuprije. Za razliku od današnjih posetilaca Skadarlije koji čekaju noć da se spuste niz njenu kaldrmu i izgube u bajkovitom svetu, ondašnje varošane, ako bi ih mrak zatekao mimo bedema, nije očekivao zavidan noćni provod. Izuzev smrada iz baruština u rovovima nad kojim su zapušavali nos mnogi putopisci ostavivši opise žabokrečine i smeća ispod Stambol-kapije, neobazrivi putnik mogao je da naleti na palisade (zašiljene koce) ukrašene glavama srpskih pobunjenika koje su Turci ostavljali u znak upozorenja, kao što je mogao da postane slučajna žrtva razmirica i razbojništava u zloglasnim hanovima u kojima su se napijali i obračunavali Srbi i Turci. Zimi, čak i na vukove.

Prozvana Šićanmala (u prevodu Ciganska mahala, tako nazvana po većinskom stanovništvu), buduća Skadarska ulica u prvoj polovini 19. veka uglavnom se sastojala od koliba oblepljenih blatom s trščanim krovovima, a njeni stanovnici kuburili su s baruštinama koje su se izlivale po džombastim sokacima, ostavljale prljavštinu i smrad. Palisade su dobile drugu namenu tek kada je Ali Riza-paša, 1867. godine na kadifenom jastučetu nasred Kalemegdana predao ključeve grada knezu Mihailu. S poslednjim Turcima koji su napustili grad, a po novim urbanističkim planovima, Cigani su iseljeni iz sirotinjske Šićanmale da bi potom naselili Čuburu. Njihovo naselje postepeno su počeli da naseljavaju trgovci i zanatlije a, umesto ciganskih kolibica, od onih istih palisada koje su plašile slučajne prolaznike počeli su da niču prizemni kućerci (čatmare i bondručare).

Od turskog prisustva ostala je kaldrma o kojoj će potom pevati pesnici, poput tvorca satiričnog kabarea „Orfeuma” Brane Cvetkovića („Noću kad je jedan sat Skadarlijom lomiš vrat”). Jaruge su zatrpane a, radi hladovine, siromašne zanatlije su ispred kuća u velikoj drvenoj buradi gajile lijandere, svojevrsnu preteču bašta budućih skadarlijskih kafanica. Doseljavanje činovnika i kafedžija s porodicama ulici sve više daje gradski izgled, a činjenica da se ulica konačno našla u urbanističkom planu donela je njenim žiteljima i određena pravila i, samim tim, njihova izvrdavanja. Kanal koji je proticao po sredini Skadarske ulice u administrativnim kartama Beograda označavao je granicu između dorćolskog kvarta (s leve strane ako se gleda s vrha ulice) i palilulskog kvarta (s desne strane). Budući da su propisi o javnom redu i miru u palilulskom kvartu bili nešto slobodniji, mnoge noćobdije, muzikanti, zalutali pijanci i ostali na koje bi se noću nameračio neki dorćolski žandar, samo bi prekoračili kanal i odmah se našli na palilulskom tlu.

Razloga za ovakve smicalice bilo je napretek, jer baš u ovo doba, krajem 19. veka, Skadarlija dobija obrise boemske četvrti koju će kasnije mnogi navoditi kao primer za slične delove gradova širom Evrope – Zlatnu uličicu u Pragu, Grincing u Beču, Plaku u Atini ili pariski Monmartr. Skadarska ulica je 1872. godine dobila ime koje će biti promenjeno samo jednom, za vreme austrijske okupacije, kada se nakratko zvala Ružina ulica. Te iste godine, u Skadarsku ulicu, u kuću s brojem 34, nastanio se „književnik bez zanimanja” s početka naše priče. Simbolično, dolazak Đure Jakšića u tada siromašan i neugledan deo grada, koga se i sam pesnik stideo kao svog staništa, „povukao je nogu” za čitavu plejadu umetnika koji će potom u Skadarliji iznajmljivati sobe ali će, poput Jakšića, pretežno živeti i stvarati u kafanama.

„Kafana kod konjsku zadnjicu”

Slika

Kao profesor gimnazije, Stevan Sremac je u slobodno vreme voleo da svraća u kafanu „Dardaneli”, omiljeno sastajalište pisaca, glumaca i njihovih obožavalaca koje se nalazilo na Pozorišnom trgu (današnji Trg Republike), na mestu sadašnjeg Narodnog muzeja. Pisac „Pop Ćire i pop Spire”, koji je, nalik svom kolegi, komediografu Branislavu Nušiću, iz kafanskih razgovora često unosio šale u beležnicu, tek je tada, kao profesor, među stalnim gostima „Dardanela”, počeo da prepoznaje neke od svojih đaka. Kada mu je dosadilo da se stalno sklanja od svojih gimnazijalaca, prišao je stolu za kojim su dečaci pili čaj s rumom, učeći da igraju tada omiljene kartaroške igre – žandare, sansu i klabrijas – i otvoreno rekao jednom od njih: „Slušaj, Jovanoviću, moraćemo ili ja ili ti da promenimo lokal!”

Ta epizoda odslikava koliko su kafane u vreme kada su počele da niču i u Skadarliji, zapravo bile centri društvenog života okupljajući najrazličitiji svet. U sećanjima na stari Beograd, Branislav Nušić nabraja koje su sve uloge kafane imale u društvenom životu naše prestonice skraja 19. veka. Bila su to mesta u kojima su se ljudi obaveštavali, tako da nisu morali ni da čitaju novine, zatim mesta u kojima su se obavljali najraznovrsniji poslovi – potražnja i ponuda radne snage od nekih kafana, poput „Esnafske” koja se nalazila preko puta današnjeg bioskopa „Balkan”, stvorila je radničke berze na kojima su poslodavci birali zidare, tesare... U kafanama su advokati ugovarali strategije sa svojim klijentima, podizani su zajmovi i ugovarani trgovački poslovi, pisani politički govori, molbe i žalbe organima vlasti... Pojedine kafane razlikovale su se po političkim stavovima stranaka, društava i pojedinaca koji su ih obilazili, pa se u gradu znalo koja je radikalska, koja naprednjačka, a koja liberalna. Upravo kao što su se vesti iz čaršije usmeno „objavljivale” za kafanskim stolovima, isto tako je od pogrešne reči izgovorene za kafanskim stolom mogla nastati vest za čaršiju, a onome ko ju je u žaru pića, rodoljublja ili puke neobazrivosti izgovorio, mogao je čitav život krenuti naopako. Za vreme aneksione krize, 1908. godine, skadarlijske kafane postajale su govornice za mlade rodoljube, a Branislav Nušić je, zbog govora protiv osvajačke politike Austrougarske na Balkanu, postao jedan od nezvaničnih predvodnika ove struje. Zbog govora održanog u kafani „Bums-keler”, u kojoj je, kao hodajuća enciklopedija, bio omiljeni gost, hrvatski pesnik Augustin-Tin Ujević bio je proteran iz Beograda.

Isto se uopšte ne može reći za stari skadarlijski duh koji je uglavnom ostao da živi u pričama i anegdotama i povremeno prhne s čistih i skupocenih skadarlijskih stolnjaka oživljen samo maštom ovdašnjeg posetioca. Posebna grupa kafanskih gostiju bili su umetnici koji su, poput lampe, oko sebe okupljali čitav krug danas nepoznatih boema i ljubitelja pisane reči, slikarstva i, najčešće, ondašnjeg glumišta. U pojedinim kafanama, kao recimo u „Tri šešira”, naročito su se izdvajale „glumačke sobe”, u kojima su stolove imali glumci poput veseljaka Čiča-Ilije Stanojevića. U tom smislu, kafana „Dardaneli”, koju je Čiča Ilija zvao i „Kafana kod konjsku zadnjicu”, jer se iz „Dardanela” gledalo pravo na spomenik knezu Mihailu na konju, zbog blizine tadašnjem Narodnom pozorištu sve do 1901. godine, kada je srušena da bi tu nikla zgrada Upravnog fonda, bila je neka vrsta „umetničke kafane”. Koliko su „Dardaneli” bili omiljeni među ondašnjim „intelektualnim Beogradom” svedoči Nušićevo sećanje. On dan rušenja ove kafane opisuje kao „dan narodne žalosti”, navodeći da su se njeni stalni gosti fotografisali kraj ruševina, a slika je potom dospela na naslovne stranice više listova.

Pelcer umetničke boemije koji je nosila kafana „Dardaneli” biće presađen u Skadarliju, i to u vidu više bokora, budući da su se kafanice u ovoj strmoj ulici namnožile proslavivši Skadarliju kao veselu boemsku četvrt. Kratko vreme u bašti ispred „Pašoninog bulevara”, kafane nazvane po vlasniku, tada omiljenoj beogradskoj ličnosti Đorđu Pašoniju, okupljali su se umetnici i boemi. Kao i „Dardaneli”, „Pašonin bulevar” nalazio se u blizini Srpskog narodnog pozorišta koje je 1869. godine osnovano po nalogu kneza Mihaila Obrenovića. Otuda je ova kafanica bila na putu mnogim glumcima, piscima, novinarima, gimnazijalcima zaljubljenim u mlade glumice i boemskom krugu koji je voleo da se nađe u blizini poznatih, duhovitih ljudi. Međutim, kako je gazda Pašoni sve češće dobijao prigovore zbog raspusne družine koja se okupljala u njegovom lokalu, zastrašen pred vlastima tražio je od pisca Dragomira Brzaka, inače dobrog prijatelja književnika Stevana Sremca i Janka Veselinovića s kojim će napisati poznati komad „Đido”, da boemsku družinu odvede nekud iz njegovog lokala „koji ga hrani ’lebom”. Tako se Skadarlija, koja je već bila deo grada, ali i relativno skriven gradski kutak, takođe u blizini pozorišta, nametnula kao prirodan produžetak putanje boemske družine. U Skadarliji su već mnogi glumci i pisci iznajmljivali sobe.

Prema „Vodiču kroz Beograd” iz 1909. godine, u Skadarskoj i okolnim ulicama bilo je četrnaest kafana, kada je u srpskoj prestonici živelo 90.000 stanovnika. Mnoge od ovih kafana, poput „Vuka Karadžića” (Skadarska 3) koja je nalikovala starim turskim kafanama, „Bums-kelera” (Zetska 2), „Bandista” (ispod Zetske ulice, ne zna se na kom broju), „Male pivare” (ugao Skadarske i Cetinjske) ili „Zlatnog bokala” (ispod kafane „Vuk Karadžić”) više ne postoje, ali, u nešto izmenjenom stanju, održale su se dve, po nekim svedočenjima, u ono doba najomiljenije skadarlijske kafane – „Tri šešira” i „Dva jelena”.

Dva Jelena sa Tri Šešira

Slika

Kafana „Tri šešira” koja je dobila naziv po tri od lima izrezana šešira – firmi radionice za popravku i bojenje starih šešira koja se na ovom mestu nalazila pre nastanka kafane – bila je direktni naslednik „Dardanela”, budući da su se ovde preselili svi stalni gosti neprežaljene kafane: Dragomir Brzak, Stevan Sremac, Janko Veselinović, Đura Jakšić, koji je stanovao preko puta kafane, glumci Čiča Ilija Stanojević, Dobrica Milutinović, Žanka Stokić, a povremeno su svraćali i Bora Stanković, zapamćen po neumornom ispijanju čokančića rakije i sklonosti da zapeva sevdalinke, Jovan Jovanović Zmaj i Branislav Nušić. Glumce i pisce je, pored društva, u „Tri šešira” posebno mamilo gostoprimstvo gazde Stojana Krstića koji je kafanu vodio do 1942. godine. Naklonost prema gostima iz sveta umetnosti, gazda Stojan je pokazivao dajući im često da piju i jedu na veresiju, a dobrim delom je platio i postavljanje spomen-ploče na kuću Đure Jakšića. Posestrima kafane „Tri šešira” i njena konkurencija, kafana „Dva jelena” nastala je iz pekare koju je, sa suprugom, držao gazda Avram. Kako im je posao išao dobro, u jednom trenutku su, pored uobičajene ponude, počeli da spremaju i služe kuvana jela, pa se tako pekara pretvorila u kafanu. Kada je lokal 1867. godine otkupio i preuredio kafedžija Joakim, kafana je otpočela svoj puni život pod nazivom „Dva jelena” nadenutim po uspomeni na dobar ulov koji su jednom prilikom pred ovaj lokal istovarili beogradski lovci. Iz Nušićevih sećanja, jasno je da su za glumce kafane bile i pozornica i poseban prostor iza kulisa na kome se raspravljalo o odigranim predstavama, ulogama i rediteljskim postavkama. Tako je u anegdotama ostao sačuvan mali rat koji su, u kafani „Tri šešira”, koju je njen najbliži komšija Đura Jakšić zvao „vinskim vrelom”, a glumac Čiča Ilija Stanojević „drugom kućom”, vodili glumac i reditelj Čiča Ilija Stanojević i pisac Bora Stanković čiju je „Koštanu” 1900. godine režirao Čiča Ilija, pritom se našavši u ulozi Stankovićevog najpoznatijeg junaka, gazda Mitketa.

Nezadovoljan načinom na koji je Čiča Ilija glumio ovog melanholičnog Vranjanca, obolelog od nostalgije za mladošću, Stanković je pri svakom susretu s Čiča-Ilijom pridikovao kako je on kriv što je Mitke sveden na „pijanca i pustahiju”, a da je taj isti Čiča Ilija kao reditelj „Koštanu” pretvorio u „komad u kome se samo jede i pije”. Dodatno ljut jer je beogradska publika odlično reagovala upravo na ovakvu, po Borinom mišljenju, sasvim promašenu postavku komada, jednom prilikom je u „Tri šešira” Čiča-Iliji sasuo u brk: „I ti si mi neki vajni glumac. Digneš praznu kriglu uvis pa prostenješ: ’Piti il’ ne piti, pitanje je sad!’ I ti si mi neka mustra za Hamleta! O tvom Mitku neću ni da govorim, sve si u njemu izneverio.” Na ove Borine reči, Čiča Ilija je ukratko izložio svoje rediteljsko tumačenje i analizu spornog dramskog junaka: „Nije bolji ni tvoj Mitke. Sve mu nešto fali, bolestan je što je živ. Samo zna da kuka nad svojom sudbinom, a takve treba isprašiti po turu. Onda će tek saznati od čega su bolovali”, dodajući i mišljenje o Stankovićevom, nadaleko čuvenom, melanholičnom stilu pisanja po kom je prozvan „pesnikom starog Vranja”: „I ti si mi neki vajni književnik. Samo si pijan mogao da nabasaš na ’mesečinu koja greje’!”

Mnoge od razmena umetničkih i društveno-političkih zamisli, u skadarlijskim kafanama dobijale su i nešto zvaničniji ton. Tako je u kafani „Vuk Karadžić”, poznatoj po tome što je služena samo rakija, između dva rata nastao pokret koji neki hroničari nazivaju najranijom avangardnom grupom u Beogradu, takozvani neformalni klub „Popokatepetl” koji je pokrenuo pesnik Rade Drainac. U istoj kafani ovaj pesnik je sa svojim kolegama odlučio da pokrene časopis „Hipnos”. Novac sakupljen za izdavanje prvog broja ta bratija je propila, ali su potom na istom mestu, zahvaljujući jednom ljubitelju luckastih ideja, uspeli da sakupe novac za izdavanje čak dva broja „Hipnosa”!

Čitav niz drama, pesama i fragmenata čuvenih knjiga nastao je za kafanskim stolovima: Đura Jakšić je u kafani „Zlatni bokal” napisao gotovo celu dramu „Stanoje Glavaš”, a Branislav Nušić bio je spreman da za svoje feljtone i šale koje su izlazile u „Politici” kafanske goste časti pićem ili ručkom. Stihove poznate pesme o Svetom Savi, „Ko udara tako pozno u dubini noćnog mira”, Vojislav Ilić je zapisao u kafani „Dardaneli”. Kao što su mnoge ideje nicale i dobijale obrise u ćoškovima skadarlijskih kafana, tako su se umetnici i novinari vraćali da za istim stolovima proslave i obeleže uspehe, trošeći tako dobar deo zarađenih honorara. Tako je u kafani „Tri šešira” 1904. godine svečano proslavljeno pokretanje prvog broja „Politike” čiji su osnivači i novinari bili redovni gosti ove i drugih skadarlijskih kafana.



Lebecot je platen!

Iako se često podrazumeva da su boemi bili upravo književnici i glumci koji su „najlepše dane proživeli noću”, pa pisac Antun Gustav Matoš, inače i sam skadarlijski gost, ističe da je istorija naše boemije zapravo istorija naše književnosti, po mnogim definicijama boemije uključujući i onu koju nudi Vujaklija, boemi bi pre bili ljudi koji su se okupljali oko ovih velikana, a koji za sobom nisu ostavili neki bitniji trag ili delo. Nušić kaže kako su boemi bili ljudi koji su „pretpostavljali društvo za kafanskim stolom svakoj drugoj dužnosti u životu”. Iako danas reći za nekoga da je boem uglavnom zvuči kao kompliment, jer ukazuje na opuštenost, romantičan duh, duhovitost i druželjubivost, u vreme skadarlijske rane boemije, kada je za prvog boema proglašen Đura Jakšić, ovaj izraz nije bio sasvim pohvalan.

Recimo, Jovan Dučić, srpski pesnik, koji je, baveći se diplomatijom često putovao po svetu, kritikovao je književnike koji gube vreme po kafanama, praveći razliku između pariske boemije i onoga što se boemijom zvalo u Skadarliji, kao nekog nižeg oblika veseljaštva. I dok Nušić o boemima piše s dubokom naklonošću, ceneći njihov smisao za humor – sposobnost da se nasmeju sebi i velikodušno prihvate šalu na svoj račun, prema njima je još u ono vreme otvoreno kritičan bio srpski pisac i književni kritičar Jovan Skerlić, pisac „Istorije nove srpske književnosti”. On je boeme nazivao skupom „isteranih gimnazista, otpuštenih praktikanata i putujućih glumaca”. Iako nije poznato da se Đura Jakšić ikada ograđivao od naziva „prvog boema”, njegov mlađi kolega, pesnik Tin Ujević, inače proglašen „kraljem boema”, jednom prilikom rekao je: „Nisam boem. (Jesam li bio?) Boem može biti samo slab pjesnik, slab slikar, slab umjetnik; boemima se smatraju samo takvi koji ne mogu završiti, a često ni početi djelo.”

To ograđivanje i nijanse po pitanju boemije nije sprečavalo da se veliki broj glavnih junaka skadarlijske prošlosti uokviri ramom boemije za koju je Skadarlija postala sinonim. Neke od anegdota o noćnom provodu i ovom naročitom skadarlijskom duhu prerasle su u mitove poput onog o policijskom službeniku koji je, radeći u Skadarliji, posle izvesnog vremena počeo da vodi zapisnik u stihovima! U Skadarliji je bilo moguće videti čuvene karakterne glumce u komičnim okolnostima i obrnuto – komediografe u tragičnim, kako ronzaju u suzama zbog neostvarenih ljubavi i neplaćenih računa ili, pak, nalik deci po koju, kao po Žanku Stokić, dolazi verna služavka Magda grdeći je rečima: „Da nećeš, gospa Žanka, i krevet da ti donesem kod ’Tri šešira’?” Ili videti Boru Stankovića kako od 1906. do 1913. radi kao kontrolor državne trošarine u skadarlijskoj „Maloj pivari” čiji je vlasnik bio čuveni Bajloni.

Iako je većina ovih junaka imala zaposlenje i krov nad glavom, za neke od njih, poput Đure Jakšića ili Tina Ujevića, ne može se reći da su bili sasvim materijalno obezbeđeni, zbog čega se pod boemima najčešće podrazumevaju upravo ova dva pesnika. Večito kubureći s novcem koji, i kada bi zaradio učiteljujući po Srbiji ili slikajući firme kafana, Đura Jakšić je tek pred kraj života, zahvaljujući prijateljima, dobio stalno zaposlenje u Državnoj štampariji. Uprkos tome (ili, možda, baš zbog te oskudice i neizvesnosti), Jakšić je honorare često ostavljao u kafanama i dobar deo života grcao u dugovima. Solidarnost koja je tada vladala Skadarlijom spasavala je Jakšića i njemu slične umetnike da ne posustanu u uslovima u kojim su, kao uostalom i danas, poslušnost i prilagodljivost bile glavni adut za zadržavanje radnog mesta. Tako je čuvena anegdota pod nazivom „Lebecot je platen!” u kojoj je Đura Jakšić, nakon što je dug kod pekara Rafeta, kod koga je uzimao hleb na veresiju, narastao, počeo da se sklanja od ovog pekara s kojim je inače probdeo mnoge noći za kafanskim stolom. Tužan zbog Jakšićevog odsustva iz društva, a navikao na njegove priče i prijateljevanje s ovim pesnikom, pekar Rafet mu je, videći ga kako beži da se sakrije i izbegne izgovaranje zbog neplaćenog duga, povikao: „Lebecot je platen.” I tako je Jakšićev dug podredio iskrenoj želji da svog prijatelja ponovo vidi i s njim provodi duge noćne sate.

Da novac nije bio jedina moneta za potkusurivanje u Skadarliji, koja danas važi za jednu od skupljih gradskih četvrti, dokazuje i ugled koji je Tin Ujević imao u svojoj omiljenoj kafani „Bums-keler”. Uprkos čestoj besparici i hapšenjima, Ujević je u „Bums-keleru” uvek bio dočekivan kao vredan gost kome se plaća piće zbog poštovanja prema zavidnoj erudiciji i osobenoj ličnosti. Da kafansko društvo nije zaziralo od „čudaka”, svedoče i brojna sećanja na Ujevića kao strastvenog pušača koji je, kako kaže jedan njegov savremenik, „uvek bio odeven nekako nenormalno”. U opisu dalje stoji: „U društvu gospode, poznatih književnika ili trgovaca, ličio je na adrapovca; u društvu nosača, u prčvarnicama, izgledao je kao neki čudan i tajanstveni gospodin...”. Upravo ova vrsta svojeglavosti, osobenosti i ličnog pečata bila je cenjena u ondašnjoj boemskoj Skadarliji.



Ukleti pesnici

I baš kao što su stalni skadarlijski gosti plenili osobenošću, okupljajući oko sebe radoznale boeme, isto tako širili su i mitove o prokletstvu. Onaj deo svakodnevne nesreće koju su činile besparice i sukobi s vlašću, koji nisu uspele da zahvate lokalne anegdote, preticao se u mit o prokletstvu skadarlijskih žitelja, posebno „ukletih pesnika”. Neki hroničari su niz tužnih, što ljubavnih, što novčanih i profesionalnih jada skadarlijske bratije i dama tumačili ciganskim prokletstvom po kom Cigani koji prisilno budu isterani s prostora na kom žive, kao što su raseljeni prvi žitelji Šićanmale na Čuburu, na ovo mesto bacaju prokletstvo. S druge strane, za brojne nevolje skadarlijskih junaka, tumačenja mogu da se nađu pažljivim čitanjem istorije i ondašnjih prilika s kojima su u sukob dolazili svojeglavi ili ponosni karakteri poput Jakšićevog.

Iako je godinama bolovao od tuberkuloze, smrt Đure Jakšića tek kasnije je rastumačena i kao posledica sukoba s vlašću. U časopisu „Zastava” od 3. juna 1906. godine, 28 godina nakon smrti Đure Jakšića, osvanuo je tekst pod nazivom „Od čega je umro Đura Jakšić” u kom se iznosi više događaja koje su neki Jakšićevi biografi ranije prećutali zastrašeni pred vlašću Obrenovića. Prema ovom tekstu i nekim kasnijim napisima, Jakšić se, kao ratni izveštač-dobrovoljac u srpsko–turskom ratu, 1876. godine, našao na drinskom bojištu gde je kritički pisao o kukavičkom i nezainteresovanom ponašanju glavnokomandujućeg generala Ranka Alimpića. Tek po povratku u Beograd, kada je zbog svog izveštavanja završio na saslušanjima pred Prekim sudom, Jakšić nije odoleo da se sitnom pakošću osveti Alimpiću. Videvši ga kako sa svojim ljudima sedi ispred hotela„Pariz”, platio je seljaku koji je onuda prolazio s konjskom zapregom da, u inat Alimpiću, a naočigled svih, tobož ošine svog konja i podvikne mu: „Šta se ustežeš kao Ranko Alimpić na Drini!”. Nekoliko dana potom Jakšića su u Skadarskoj ulici presrela trojica stražara preobučena u civile i toliko ga pretukla da se od ovih batina više nikada nije oporavio.



Janko i Vela

Iako su se podno Skadarlije njihali crveni fenjeri mameći goste u „četvrt slobodne ljubavi” gde su noćno društvo prodavale uglavnom Mađarice, većina skadarlijskih junaka, prema pričama hroničara, volela je da pati za nedostižnim i nepotkupivim ljubavima. U posebno poglavlje „skadarlijskog prokletstva” spadaju neostvarene ljubavi. Možda zbog preplitanja stvarnosti i zbivanja u jednom pozorišnom komadu, izdvaja se nesrećna ljubav Janka Veselinovića, pisca najprevođenijeg srpskog romana „Hajduk Stanko”, prema glumici Veli Nigrinovoj za kojom su mnogi u ondašnjem Beogradu uzdisali. „Pesnik mačvanskog sela”, kako su zvali Janka Veselinovića, toliko se opijao zbog neuzvraćene ljubavi da je dosta jutara sačekivao na skadarlijskim klupama. Svoju ljubav prema mladoj glumici utkao je u onda omiljeni komad iz seoskog života „Đido”. Ulogu devojke Ljubice, kako kažu, Janko je pisao imajući na umu Velu koja ju je potom i glumila, na premijeri 6. juna 1892. godine. Sam Janko pojavio se u ulozi seoskog momka, pa je tako, makar na trenutak, neostvarena ljubav dobila omaž na daskama.

Da je Janko bio samo jedan u buketu Velinih obožavalaca, rođene pod imenom Augusta, svedoči i zapis da su u sukobu zbog ove glumice dvojica ministara izašla na dvoboj. Naime, Nigrinova je srce već bila poklonila 27 godina starijem kompozitoru Davorinu Jenku (kasnije kompozitoru himne „Bože pravde”). Poslednja uloga Augustine-Vele Nigrinove bila je carica Teodora, koju je igrala 28. maja 1908, a Jankova ljubav umrla je 31. decembra iste godine, u 46. godini. Skadarlijske kulise ostajale su da se na njima odigraju i epilozi velikih strasti i velikih romantičnih priča, kao jedini svedoci onoga što ostaje nakon odigranih predstava. Ovo se ticalo tužnog prizora glumice Zorke Kolarović Teodosić, čiju je lepotu ovekovečio pesnik Vojislav Ilić u svojim stihovima, a koja je pod starost, zaboravljena od svih, pala u ludilo i često je viđana kako sakuplja lišće tvrdeći da su to pisma njenih ljubavnika.

Skadarlija je bila svedok i epiloga druge vrste, onih koji su ostajali nakon velikih istorijskih i političkih poglavlja. Tako je u Skadarliji svoje poslednje dane, u krajnjoj sirotinji, provela narodna heroina Milunka Savić, naša Jovanka Orleanka, za koju se pisalo da je naša najhrabrija žena-ratnik. Milunka Savić, nosilac Karađorđeve zvezde s mačevima, dve Legije časti, Francuskog ratnog krsta s palmama i mnogih drugih naših i stranih odlikovanja, poslednje godine života provela je u Skadarskoj 33 sa svojom decom izdržavajući se kao čistačica. Već u razdoblju između dva svetska rata mogle su se čuti žalbe na račun promena u Skadarliji. Među boemima ovog drugog talasa pojavile su se razlike u poređenju s pionirima – Jakšićem, Stanojevićem i ostalima, a ove promene opisao je naš pisac Borislav Mihajlović Mihiz rečima: „Bila je to nova boemija. Ne više ona ’turska’, sevdalinska, čiča-ilijinska, cigansko-muzikantska, tradicionalno-nacionalistička. Nastajalo je vreme novog, drukčijeg nekonformizma.”. Ako je već taj talas boemije bio kritikovan kao „drugačiji”, šta su mogli reći potonji svedoci promena koje su nastajale u Skadarliji, četvrti koja se, pod naletom novog vremena i novih moda, sve više pretvarala u muzejski, turistički prostor koji više treba da sugeriše romantiku, boemiju i opuštenost nego da je zaista živi.



Život u pričama

Uporedo sa žaljenjem za starom Skadarlijom, učinjeni su prvi pokušaji njenog „zamrzavanja” u vremenu. Pred ubrzanim promenama u izgledu Beograda nakon Drugog svetskog rata, Skadarlija je na svojoj turskoj kaldrmi drhtala kao prvi, starinski detalj koji jednostavno traži da bude modernizovan i uklopljen u arhitektonsku celinu novog grada. Iako je uredba o zaštiti beogradskih starina iz 1935. godine garantovala očuvanje izgleda Skadarlije i obeležavanje kuća u kojima su stanovali velikani istorije književnosti i pozorišta poput Đure Jakšića, Milorada Gavrilovića, Čiča-Ilije Stanojevića ili Dimitrija Ginića, malo je učinjeno na mapiranju i očuvanju ovih mesta unutar Skadarlije. Za očuvanje izgleda Skadarlije i njenog starinskog ruha zaslužan je tekst koji je 1957. godine objavila „Politika”, a potpisao arhitekta Uglješa Bogunović koji se založio za spas čuvene boemske četvrti od ubrzane urbanizacije. Prema planu ovog arhitekte, ulica je obeležena kao pešačka zona i relativno je očuvala izgled iz vremena pre Drugog svetskog rata.




Kristina Đuković


veselomojsajt

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: S K A D A R L I J A - boemski deo Beograda  |  Poslato: 28 Jan 2018, 22:58
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Skadarlijske kafane kojih više nema

U novija vremena Skadarlija je pružila gostoprimstvo svetski poznatim imenima, koji su uživali u letnjem mirisu rascvetalih lipa, sveže polivene kaldrme, odabranim jelima srpske kuhinje i najvećem specijalitetu Skadarlije – atmosferi.

Slika

U Skadarskoj i okolnim ulicama je krajem 19. veka bilo 14 kafana, što je i reklamirano u Vodiču kroz Beograd iz 1909. godine, kada je u srpskoj prestonici živelo 90.000 stanovnika.

O nekima od njih je ostalo podataka o godini izgradnje, izgledu, stalnim gostima i atmosferi koja je tu vladala, a ostale se samo pominju u spisku i bez detalja, kao što su Dva narednika, Istok, Miloš Obilić, Molerovićeva kafana, Mitrova kafana, Zlatni krst, Cetinje (nekada Baba-Jelkina kafana).

Kafana Pašonin Bulevar, nazvana po vlasniku Đorđu Pašoni, nalazila se na samom ulasku u današnju Skadarliju, na uglu Makedonske i Braće Jugovića. Ta zgrada je sagrađena između 1867. i 1870. godine, na temeljima turskog hana i u njoj je bio hotel sa 14 soba i kafanom koja je imala lepo uređenu i uvek punu baštu. Kasnije je tu nadzidana velika sala za igranke i svadbe. U toj prostranoj sali, ukrašenoj raskošnim lusterima, velikim ogledalima, lampionima i svećnjacima, krajem 19. veka gostovale su austrijske i češke kapele, tako da je kafana Bulevar predstavljala prvi beogradski mjuzik hol. Zbog noćnog provoda, glasne muzike i povremenih tuča, stanovnici okolnih ulica su često podnosili prijave policiji. U periodu 1908–1911. godine u ovoj sali su se održavale prve predstave beogradske opere, a nakon gašenja opere, u istom prostoru i pod istim imenom, otvoren je bioskop, koji od 1928. godine dobija današnji naziv Balkan.

Esnafska kafana. Skadarlija je počinjala od Pašoninog Bulevara, a preko puta je bila čuvena Esnafska kafana, čiji je vlasnik bio terzija Miloš Žderonja, a dugogodišnji zakupac Tasa Makedonac. Ova kafana, čiji je zvanični naziv bio Dunđersko jesnafska kafana, u stvari je bila esnafska berza rada. Tu su rano ujutro dolazili građevinski radnici i zanatlije, kao i oni kojima je bila potrebna radna snaga. Posle rada, tu su se ponovo okupljali uz piće, roštilj, veselu svirku i pesmu. Ova kafana je prestala sa radom posle Prvog svetskog rata.

Kafana Vuk Karadžić u Skadarskoj 3, bila je jednospratnica tipične balkanske arhitekture, pokrivena ćeramidom. Na počasnom mestu, pored šanka, stajala je uramljena velika slika Vuka Karadžića. Preko leta, gosti su sedeli u bašti na burićima umesto stolica, pila se turska kafa, ljuta rakija u čokanjčićima i jeli se ukusni ćevapčići sa lukom. U kafanu su pored dućandžija, zanatlija i činovnika, rado navraćali i boemi.

Slika
Skadarlijska česma

Kafana Zlatan bokal nalazila se ispod nekadašnje kafane Vuk Karadžić, u omanjoj jednospratnici u broju 16, iznad čijih vrata je bio postavljen reljef pozlaćenog bokala. Na tom mestu je tridesetih godina 20. veka prosečen današnji Bulevar despota Stefana. Bašta ove kafane bila je poznata po svojoj prisnoj atmosferi i ugodnoj hladovini. Ograđena tarabama, bila je pokrivena lozom i puzavicama, a sedelo se za nekoliko stolova sa stolicama i klupama. Tu je svakodnevno pisao svoju poeziju i tekstove najpoznatiji gost kafane Đura Jakšić.

Bums-keler je bila prizemna zgrada u Zetskoj 2, sa skromnom dekoracijom na fasadi, ali sa lepom baštom u dvorištu i odlično snabdevenim vinskim podrumom. Ova čuvena boemska kafana je svoje neobično ime dobila po vlasniku Nemcu Bumsu i nemačkoj reči keler – podrum. Iznad ulaza u kafanu bila je istaknuta firma sa simboličnom slikom kelnera u fraku sa poslužavnikom i salvetom u ruci, kako žuri da ugodi gostu. Gazdu su gosti zbog njegove servilnosti prozvali Pera Svileni. Poseban specijalitet ove kafane bili su ukusni ćevapčići, po kojima nas je zapamtila i slavna igračica Džozefina Beker, kada je 1929. godine gostovala u Beogradu, sećajući se vesele sedeljke uz gurmanluke u Bums-keleru. Tu se po ugledu na Beč, svirala tiha muzika, da ne smeta pri razgovoru, a u sećanjima gostiju su ostale upamćene dve pevačice – Kajče i Cveta, koje je na violini pratio mali Stevica koji je zbog svog niskog rasta nosio cipele sa visokim potpeticama. Najčešći gost kafane bio je pesnik Tin Ujević, koga su skadarlijski boemi proglasili za svog kralja. U stanovima u dvorištu su jedno vreme stanovali glumci Milorad Gavrilović, Dobrica Milutinović, Bogoboj Rucović, kao i književnik Branislav Nušić. Kafana je prestala sa radom pred Drugi svetski rat.

Kafana Bandist. U Skadarliji nema više ni kafane Bandist koja se nekada nalazila nešto niže od Zetske ulice, u čijoj bašti se društvo okupljalo tokom dana, jeli su se mezetluci, pilo se crno vino i pevušile poznate pesme. Ova kafana dobila je ime po stalnim gostima koji su bili članovi pozorišnog i vojnog orkestra.

Filipova pivara. Ova kafana se nalazila na uglu Skadarske i Cetinjske ulice. Izgrađena je 1845. godine i u Spisku kafana iz 1860. godine, pored njenog naziva zapisano je: „Kafana Filipa Đorđevića, pivara i austrijskog podajnika. Drži je pod zakup Đorđe Dimitrijević ovdašnji. Ne plaća arendu, nego toči piće Filipovo pod račun. Nema ugovora, ni
termina. Otvorena je pre 15 godina bez odobrenja vlasti. Od naboja su zidovi i od cigle. Osim kafane ima 5 soba, 2 kujne i podrum.“

Porodična firma českih industrijalaca Ignjat Bajloni i sinovi otkupljuje 1880. godine od propalog Prvog pivarskog akcionarskog drustva, u Skadarliji, Malu pivaru i okolna imanja. Interesantan je detalj da je najveći srpski romansijer Bora Stanković između 1906. i 1913. godine, radio kao kontrolor državne trošarine u Bajlonijevoj pivari i bio čest gost ove kafane.

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: S K A D A R L I J A - boemski deo Beograda  |  Poslato: 28 Jan 2018, 23:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Skadarlija: stare znamenite kafane danas

Kaže se: ko nije bio u Skadarliji, nije bio ni u Beogradu, pa je razumljivo da su ovde ugošćeni kraljica Elizabeta, španski kralj Huan Karlos i kraljica Sofija, Džordž Buš Stariji, Vili Brant, Margaret Tačer, Sandro Pertini, Alberto Moravija, Ðina Lolobriđida, Bert Lankester, Tina Tarner …

Slika

Oni su ne razumevajući jezik, a možda ni običaje, sa radošću prihvatali sve što se oko njih događa. Gotovo svako mesto u ovoj ulici ima neku svoju priču za koju su vezane i brojne ljudske sudbine.

Tri šešira

Pre Prvog svetskog rata nosila je broj 47 Skadarske ulice. To je bila niska, prizemna zgrada koja je, sudeći po sačuvanim fotografijama, imala belo obojene prozore na tamnoj fasadi. Kafana potiče iz druge polovine 19. veka, a naziv je dobila zahvaljujuci slučaju. Nekada je u toj kući bila radionica šešira, vlasništvo Dimovića. Kada je umesto ove radionice otvorena kafana, plehanu firmu na kojoj su bila nacrtana tri šešira, niko nije skinuo. Godine su prolazile, a iznad vrata je ostala stara firma, sa ucrtana tri različita šešira. Po toj firmi je i kafana dobila ime. Kafana je pre Prvog svetskog rata, pored beogradske boemije, bila stecište brojnih zanatlija koji su u okolini držali dućane. U ovoj kafani je 1904. godine proslavljen izlazak prvog broja dnevnog lista Politika, a posebno je postala popularna između dva svetska rata, kada je tu dolazila raznovrsna publika. Do danas je kafana Tri šešira ostala glavna zgrada i simbol Skadarlije kao ambijentalnog prostora i specifičnog društvenog centra Beograda.

Slika
Tri šešira

Dva jelena

Po zapisima hroničara, na mestu današnje kafane Dva jelena nalazila se stara turska Skadarska kapija, a potom gazda-Avramova pekara. Prva vlasnica kafane Dva jelena bila je Stana, od gostiju nazvana Tana, koja se posle muževljeve smrti udala za Ðoku Stojkovića, koji je držao han u Makedonskoj ulici. Po predanju, kafanica se 1866. godine zvala Dva lava i služilo se samo piće, a potom je sagrađena i kuhinja. Kada je baba Tana udala svoju unuku za kafedžiju Aleksu Mihailovića, predala im je kao poklon kafanu Dva jelena. Pred početak Prvog svetskog rata, oni su modernizovali baštu, a na susednim placu podigli zgradu za stanovanje i za poslugu. Ova kafana je bila najveća u Skadarliji, poznata po svojoj velikoj trpezariji. U prvom delu sale su sedele zanatlije iz susednih dućana, i u jutarnjim časovima su gotovo svi stolovi bili zauzeti. Drugo odeljenju kafane počinjalo je da radi tek u podne i to je bio miran deo kafane u kome su se okupljali abonirani gosti, najčešće glumci.

Slika
Dva jelena

Velika Skadarlija

Na mestu današnjeg restorana Velika Skadarlija, od 1845. godine nalazila se kafana Filipova pivara, a od 1880. godine to je kafana Bajlonijeve pivare. U ovo omiljeno sastajalište pivopija, pored stranaca, dolazili su i najugledniji građani, istoričari, lekari i činovnici. Tu se moglo popiti pivo pristiglo direktno iz proizvodnje. Svojim položajem, nenametljivom arhitekturom i unutrašnjim ambijentom, predstavlja tipičan primerak skadarlijskog lokala u kome je između dva svetska rata nastupao orkestar Cicvarića i pevala Olga Jančevecka.

Slika
Velika Skadarlija

Dva bela goluba

Restoran je podignut po ugledu na istoimenu, staru kafanu iz 19. veka koja se nalazila na mestu današnjeg Radio Beograda. Izgradio je tadašnji terzija Jovan Kujundžic Valjevac i iako je zgrada bila vrlo trošna i mala, privlačila je u to vreme veliki broj gostiju. Današnji restoran smešten je na ulazu u Skadarliju i predstavlja idealan spoj tradicije i kvaliteta. Dva bela goluba je arhitektonski uredio 1966. godine Uglješa Bogunović, a potom su kao gosti pohrlili poznati begradski boemi. Momo Kapor, pisac i živopisac slika na zidovima, nacrtao je današnji prepoznatljiv znak ovog restorana. Prijatan ambijent, bogata ugostiteljska ponuda i zvuci starogradske muzike stvorili su od ovog mesta „kutak za zaljubljene“.

Slika
Dva bela goluba

Zlatan bokal

Ova kafana je preuzela ime nekadašnje kafane Zlatan bokal koja se nalazila na mestu gde se silazi u Skadarsku ulicu sa skvera ispred današnjeg Doma armije, koji je izmenjen regulacijom ulice Bulevar despota Stefana. Današnja kafana Zlatan bokal otvorena je na mestu nekadašnjeg vinskog podruma Dalmacija i predstavlja jedan od simbola Skadarlije, koji je zadržao duh čuvenih skadarlijskih noći, uz svetlost sveća i pucketanje kamina, sa muzikom za goste sa istančanim ukusom.

Slika
Zlatni bokal

Ima dana

U prizemnoj, skromnoj kući i dvorišnim stanovima, u kojoj je sada restoran Ima dana, stanovali su mnogi pozorišni umetnici: Milorad i Lena Gavrilovic, Sava Todorović sa suprugom Leposavom, takođe glumicom, čuvena glumica i pevačica Olga Ilić i drugi. U jednom od brojeva dnevnog lista Politika iz 1939. godine, pominje se ovo dvorište, u kome živi cela glumačka kolonija: „U toj kući i onima iza nje u dvorištu stanovala je cela jedna vojska najslavnijih srpskih glumaca i glumica. Tu su oni mladovali, upoznavali se, zaljubljivali, zaklinjali na vernost i grešili, ženili se, ulazili u avanture i razdvajali, proživljavali svoje najveće umetničke i ljubavničke uspehe i imali razočarenja. Proveli su svoj život i najviše ga tu i završavali.“ Restoran Ima dana je novijeg datuma. Otvoren je po izvršenoj rekonstrukciji i revitalizaciji Skadarlije, spajanjem nekadašnjih stanova glumaca Milorada Gavrilovića i Jovana Antonijevića – Ðede. Naziv restorana je nastao po pesmi Ima dana koju je interpretirao nekada popularni pevač Vojkan Tasić, bivši krojač sa Docola.

Slika
Ima dana

Anegdota iz Skadarlije – Dug Đure Jakšića pekaru Rafetu

Svakog dana u Skadarliji je pesnik Ðura Jakšić igrao karte sa pekarom Rafetom „ot tetovsko“ od koga je uzimao hleb na veresiju. Ali veresija je jednog dana toliko narasla, da je pesnik počeo da izbegava ne samo pekara nego i kafanu Tri šešira, gde se sa Rafetom kartao igrajući tablanet. Jednog jutra, Ðura taman oprezno izlazi iz svog skadarlijskog stana, pa spazivši pekara Rafeta brzo zadiže jaknu od kaputa i stušti se brzim koracima niz ulicu. Ali pekar Rafet, koji pesnikovo izbegavanje nije više mogao da podnese, jer mu je nedostajao drug za kartanje, potrči za Ðurom povikavši iz sveg glasa: – Ela, ela, gos’n Ðuro, lebecot je platen. Stade Ðura kao ukopan i ne veruje prosto svojim očima. Gleda iznenađeno osmehnutog, punačkog, dragog mu pekara Rafeta u beloj, čistoj kecelji, kako ga mahanjem ruke i glasom doziva ponavljajući da njegovo dugovanje nije važno, platiće odjednom, kad dobije neki veći honorar. Rafet mu šapatom priznaje da mu mnogo nedostaje uveče u kafani Tri šešira, željan je da nastave svoje tamošnje partije karata. Eto kolika je bila ljubav poštenih skadarlijskih zanatlija prema siromašnom pesniku. Ðura Jakšić iako je bio omiljen kod zanatlijskog sveta, izgleda da se stideo bedne Skadarske ulice u kojoj je stanovao. Nije ni najboljim prijateljima, ni rođacima hteo da kaže svoju adresu. Kada mu je jednom prilikom prijatelj još iz bečkih studentskih dana, pesnik Jovan Jovanović Zmaj, tada ugledni beogradski lekar, zatražio adresu, Jakšić mu je turobnog glasa odgovorio:– Ne možeš ti to naći, daleko je, a kuća nema broja… To je, tamo, iza božijih leđa.


hranapićepriče

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: S K A D A R L I J A - boemski deo Beograda  |  Poslato: 12 Jan 2021, 01:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
TAJNA BOEMSKOG BEOGRADA: Skadarlija je u istoriji samo jednom PROMENILA IME i tada se zvala OVAKO

Kroz burnu i promenljivu istoriju Beograda nije bilo neobično da ulice, pa i čitavi kvartovi menjaju imena, čak i po nekoliko puta. Ipak, Skadarlija tj. Skadarska ulica - najpoznatija boemska četvrt prestonice toga je bila iz nekog razloga pošteđena, a svoj naziv je promenila SAMO JEDNOM!

Slika

Prvo mesto na koje pomislite kada treba da ugostite strance u Beogradu i pokažite im svu čaroliju našeg grada? SKADARLIJA, naravno! Slavna boemska četvrt, sinonim za dobre restorane i kafane koje su očuvale stari duh, “svedok” bezbroj pijanih, veselih noći i “čarobni” kutak bez pogovora predstavlja dušu prestonice u koju se svi, domaći i stranci, rado vraćaju.



Ugneždena između Dečanske i Ulice Đorđa Jovanovića, duga nepunih 600 metara, Skadarska ulica može da se pohvali boemskim stažom dugim vek i po jer su nakon 1869. godine ovde počele da niču brojne kafane jer ne Narodno pozorište otvoreno u blizini, pa je velikom broju glumaca i ostalih izvođača odjednom bio potreban smeštaj u blizini. A gde su umetnici, zna se, tu je i boemija i lumperajka do noći!



Ipak, ima Skadarlija i još nečim da se pohvali. Ona je verovatno jedina ulica u Beograd koja je svoje ime promenila tek jednom!

Skadarska ulica ucrtana je u plan Beograda 1854. godine. Iako je postojala još od 1720. ime je dobila 1872. i isto nosi sve do danas!

Jedini put kada se nije tako zvala bilo je za vreme austro-ugarske okupacije tokom Prvog svetskog rata. Tada joj je ime promenjeno u Ružinu ulicu, ali odmah posle oslobođenja, vraćen je stari naziv.

I Beograđani su ponovo u omiljene kafane mogli da idu u Skadarliju… i tako sve do današnjih dana!


dnevnors

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: S K A D A R L I J A - boemski deo Beograda  |  Poslato: 12 Jan 2021, 01:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Danas boemska četvrt, a nekada nešto mnogo tužnije: Da li znate šta se nalazilo NA MESTU SKADARLIJE?

Skadarlija nije uvek bila stecište prestoničkih boema i umetnika iz svih krajeva sveta koje put nanese u srpsku prestonicu...

Slika

Dok je Beograd bio još vrlo malena varoš, u njemu je postojalo mesto niz čije je sumorne, kaljave delove tekao Bibijin potok. Pre dva veka grad je bio sačinjen od prizemnih, omalenih kuća, bondručara, koje su bile uglavnom napravljene od nabijenog blata.

Deo u kojem su tada živeli ubogi sugrađani prostirao se pored današnje Francuske ulice čijom trasom se prostirao Šanac. To je bio rov, opkop oko grada u koji se ulazilo kroz četiri kapije.

Kafane kao prethodnica
U blizini Šanca umestio se deo koji sada predstavlja umetničko srce i osnovno obeležje Beograda. To je Skadarska ulica, nekadašnje boemsko okupljalište, a sada najbitniji turistički koridor prestonice.

Kada je 1869. useljeno Narodno pozorište, osnovano godinu dana ranije, kulturna javnost i njeni uposlenici počeli su da se okupljaju u ovom delu grada. Duhovna elita grada postepeno se rasprostirala po okolnim kafanama, među kojima su prednjačili “Dardaneli” i “Pozorišna kafana”, a potom su zanatlije sa Dorćola i Zereka sve češće umele da zakorače na ovu stranu.

Pre oko 180 godina, ispred kafanice uz kaldrmu koju je držao izvesni Avram, pristigla su dva lovca, i silno ponosni na rogate kolose koje su ulovili, spustili su telesine dva jelena pred kafanu, naručili su po rakiju i uživali u zaprepašćenim pogledima okupljenih Beograđana. Njihov ponos do danas je oličen kroz ime restorana “Dva jelena”, a tu negde počinje i onaj drugi, prvo boemski i umetnički, a zatim i turistički deo istorije ovod dela grada.

Ipak, pre ovih “kafanskih vitezova” u današnjoj Skadarliji bitisala je samo uboga sirotinja, koju su najčešće činili gradski Romi.

Romski zaštitnik


Kako nas je podučio dr Vidoje Golubović, autor knjige “Toponimi starog Beograda”, u romskim predanjima i ikonografiji Bibija je bio poseban svetac, božanstvo koje je brinulo o zaštiti onih koji žive na tom prostoru.

– U Makedonskoj ulici je bio jak izvor vode. U to vreme su prostor koji pokriva današnja Skadarlija nastanjivali ljudi koji su stalno strepeli od poplava koje su nemilice ugrožavale njihove domove. Kako je Bibija bio njihov zaštitnik, oni su potoku koji se slivao ovuda, naniže ka Dorćolu, nadenuli takvo ime. Verujući da će ih zaštititi tokom kišovitih dana, dugo su ovaj vodotok zvali po ovom liku iz svoje mitologije – podseća doktor Golubović.

Inače, prema podacima iz publikacije “Beograd i njegove ulice” Danila Radojevića Skadarlija je tako imenovana 1872. godine, a kako se zvala pre toga, ne zna se.

Potok niz Prizrensku

Niz Beogradski greben slivale su se i druge vode koje bi pravile potoke, pa je tako silazak niz Prizrensku ulicu takođe bilo neobično težak. Kako beleži hroničar Marinko Paunović, taj poduhvat bio je posebno težak tokom večernjih sati, kada bi prolaznik sa fenjerom u ruci morao da skače sa kamena na kamen, ne bi li nekako uspeo da se probije sokakom naniže, izbegavajući debelo blato koje je nalivala voda slivajući se sa Terazija.

Izvor se nalazio na mestu današnjeg Hotela “Moskva” i pravio vododerinu niz Prizrensku, da bi se voda, na kraju, skupljala u velikoj bari na Zelenom vencu.


dnevnors

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: S K A D A R L I J A - boemski deo Beograda  |  Poslato: 18 Jan 2021, 21:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beogradske priče iz dugog 19. veka: Kako je boemska groznica zahvatila i Skadarliju

Resized Image - Click For Actual Size
fotografija: Magdalina Radovanović

Priznaćete, čitatelji i čitateljke, da najčešće ni turisti, a ni vi, kada vas put nanese duž, svima nam poznate, Skadarlije, ne vidite mnogo više od kaldrme načičkane kafanama, koje su opet načičkane posetiocima, veseljacima i muzičarima. Tu i tamo po koje drvo, fenjer, obilje mirisa.

Zato je ovaj mesec pravo vreme da je se svi skupa setimo u njenom devetnaestovekovnom obliku i, ako smo dovoljno znatiželjni, postavimo pitanje – otkud to da svi koji posete Beograd, posete i ovu kaldrmu. Skadarlija, dakle, mora biti nešto zaista posebno! No, je li to oduvek bilo tako?

Resized Image - Click For Actual Size
fotografija: Magdalina Radovanović

Put do slave najčešće nije lak, čak i kada se radi o slavi jedne ulice. Dakle, da bi jedna beogradska četvrt ponela ime Skadarlija, a jedna ulica postala Skadarska, čekali smo devetnaest dugih vekova. Onda je ona zasijala u svom punom sjaju, okupila sve velikane i druge boeme i veseljake devetnaestog veka i time danas, pored mesta za veselje uglavnom turista, postala plodno tle za iščitavanje kulturno-istorijskog modela življenja na boemski način.

No, pre nego što se sve to zbilo, u vreme kada je Beograd i dalje bio pod osmanskom vlašću, o Skadarliji nije bilo ni govora. Imali smo tada sasvim malu i sasvim siromašnu, po turski, Šićan malu, a po srpski – Cigansku mahalu. Kao što možete da pretpostavite, tu, između današnjeg Dorćola i Palilule, živelo je, u straćarama oblepljenim blatom, a pokrivenim trskom, slamom i ćeramidom, romsko stanovništvo. Kako to u istoriji obično biva, točak sreće se okrenuo, pa su 1876. godine, ključevi Beograda predati knezu Mihailu. Njemu se na mestu Stambol kapije podigao jedan tipičan spomenik pobednika na konju, dok je na tlu Šićan male, koja je tada već pet godina, zahvaljujući Beogradskoj opštini, nosila ime Skadarlija, počelo da se diže novo naselje. Čim smo otpratili Turke, s njima su Šićan malu napustili i Romi. Sve što je od njih ostalo, bila je jedna obična kaldrma, koja je vrlo brzo postala sve samo ne obična.

Skadarska ulica je samo jednom tokom svoje duge i burne istorije promenila naziv. Bilo je to za vreme austrijske okupacije u Prvom svetskom ratu kada je nazvana Ružina ulica.

KALDRMA SVIH BOEMA

Ništa se na ovom svetu ne dešava slučajno, mnogi bi rekli. Da jedna kaldrma raširi ruke svim boemima, to mora da se nije desilo tek tako! I zaista nije. Dva događaja uslovila su da baš Skadarska u devetnaestom veku sedne na tron kao kraljica beogradske boemije.
Najpre je 1869. podignuto Narodno pozorište, a potom je krajem devetnaestog veka srušena tadašnja boemsko-umetnička kafana Dardaneli koja se nalazila kod spomenika knezu Mihailu. Da bismo uvideli značaj ovih događaja, moramo da primetimo da su ljudi prošlosti najverovatnije bili jako slični nama. Znate već ono kada uđete u trolu samo da biste prešli jednu, ili dve stanice. E, tako su glumci devetnaestog veka iznajmljivali sobe ili stanove u Skadarliji, kako bi im pozorište bilo dovoljno blizu. To je za njen umetnički život bilo od velikog značaja, jer su sa glumcima došli i književnici i novinari, a nakon rušenja kafane Dardaneli i more boema i drugih veseljaka, koji su se spustili od današnjeg trga, pa duž skadarske kaldrme, u potrazi za novim avanturama.

Resized Image - Click For Actual Size
fotografija: Magdalina Radovanović

Prvi poznati velikan ovog kraja bio je Đura Jakšić. U tim nekim godinama, oko 1870, Skadarlija je imala šezdeset i osam objekata od kojih je danas sačuvano njih desetak. Najznačajniji kulturno-istorijski spomenik je, nadam se, svima dobro poznata bela, prizemna kuća slikara i pesnika Đure Jakšića. Kasnije je, u istoj kući, bio nastanjen i čuveni komičar i glumac, Čiča Ilija Stanojević. Uprkos činjenici da su obojica živeli ovde, na fasadi kuće je spomen-ploča koja prolaznike obaveštava da je tu 16. novembra 1878. umro srpski pesnik Đura Jakšić. Reljef sa njegovim likom, smešten je u podnožju spomenute mermerne spomen-ploče. Iako je Đura bio slikar romantizma, malo je šta u njegovom životu bilo romantično. Kuća u Skadarskoj 36 u kojoj je živeo sa petočlanom porodicom, imala je krov koji je prokišnjavao, zidove iz kojih je izbijala vlaga i pod bez patosa. Život mu je bio toliko bedan, da ga se i sam stideo. Broj kuće, krio je i od svog najboljeg prijatelja iz studentskih dana, J.J. Zmaja, rekavši mu: „Ne možeš ti to naći, daleko je, a kuća nema broja. To je, tamo, iza božijih leđa.”

Nakon Đure, u kuću broj 36 uselio se Čiča Ilija, šašava ličnost za koju se govorilo da bi i mrtve uspeo da nasmeje. I zaista je bio šašav do te mere da je nakon jednog od svojih boemskih pijanstava, zajedno sa nekim ruskim emigrantom uzjahao konja kneza Mihaila. Uprkos svemu, kako to život nalaže, ovaj veseljak je kao i Đura Jakšić, skončao zbog bolesti u svom skadarlijskom stanu.

U Skadarliji 1911. godine Čiča Ilija započinje snimanje prvog srpskog kratkometražnog dokumentarnog filma o prazniku Roma – Bibiji. Film je oduševio čak i Pariz!

I tako eto, toliko velikana je u Skadarskoj živelo ili njom koračalo, da se ponekad pitam, kako je ime inspirisano jednom turskom kaldrmom opstalo do danas. No, kako je to druga tema, ja ću se vratiti na priču o preostalim sačuvanim objektima! Ako vam je umesto kulturno-istorijske, jača boemska strana ličnosti, bićete srećni da čujete da su najstarije kafane koje i dalje čvrsto stoje, kafane Tri šešira i Dva jelena. Obe kafane datujemo u ono vreme nesrećne Šićan male.

Resized Image - Click For Actual Size
fotografija: Magdalina Radovanović

Na mestu Tri šešira je, zamislite, pre kafane, bila radionica šešira, na čijoj je fasadi bio komad lima sa urezanom predstavom, opet zamislite – tri šešira. Kada je radionica prestala sa radom, lim je ostao da stoji, pa je tako u trenutku otvaranja kafane, logičnim sledom događaja, istim imenom pokrstio ovo mesto sve do dana današnjeg. Nakon rušenja kafane Dardaneli, gospoda sa svojim boemskim šeširima na glavama, ušetala su u novu prestonicu boemije, njegovo veličanstvo, Tri šešira. Najpre su došli glumci, pa zbog njih i književnici i kritičari, koji su prostor otvorili i drugim umetnicima, zbog kojih su na kraju dolazili i političari. Prostorijama ove najstarije današnje skadarske kafane odzvanjale su mnoge pametne misli, humor, satirične, filozofske i druge vrednosti.

U Beogradu se ranije govorilo da, ako žena izgubi muža, a majka sina, naći će ih sigurno kod Tri šešira.

Resized Image - Click For Actual Size
fotografija: Magdalina Radovanović

Isto je važilo i za prostorije Dva jelena. Ona se obrela tu nakon što je kafedžija Joakim 1867. godine otkupio staru pekaru koja je bila podignuta na temeljima turske Skadarske kapije. Pekaru je Joakim preuredio u veliku kafanu sa prostranom terasom, a ime je simbolično dobila po lovcima koji su ovuda prolazili na putu do obala i ritova Dunava. S kafanama u vezi, možda bi vam bilo milo znati da se mladost boema ovde merila voljom da se u neku od istih svrati. Tako je naš književnik i boem Bora Stanković, objašnjavajući prijatelju kako je ostario, rekao: „Imam u džepu tri stotinarke za koje ne zna moja žena. Sedam je sati, pune kafane u Skadarliji, a meni se ide kući. Eh, beše moje vreme.”

U kafani Tri šešira svečano se 1904. slavilo pokretanje prvog broja Politike, upravo zato što su njeni novinari i osnivači bili redovni gosti kafane.

Resized Image - Click For Actual Size
fotografija: Magdalina Radovanović

Na kraju bih, dragi moji, nakon svega rečenog, parafrazirajući Kostu Dimitrijevića koji je napisao sjajnu knjižicu Život boemske Skadarlije, želela da poručim da, ako vas danas, ili nekog drugog dana, noge povedu niz dragu nam kaldrmu, osim što budete razmišljali šta da popijete ili pojedete, razmišljajte i o njoj kao o mestu znamenitih kuća i starih kafana punih neverovatnih priča, gde su slobodno vreme provodili mnogi poznati književnici, novinari, glumci, reditelji, muzičari, pevači, slikari i ostali veseljaci. A kako sve zvuči mnogo važnije kada biva izgovoreno od strane nekog baš učenog čoveka, evo jedne, sasvim na mestu, opomene pomenutog Koste Dimitrijevića: „I zato, posetioče, kada dođeš u ovaj kutak Beograda da se zabaviš i razonodiš, pokušaj da maštom svojom dočaraš davno minulo vreme.”

Osim umetnicima i boemima, Skadarlija devetnaestog veka bila je bitna i novopečenim arheolozima koji su 1892. na njenom tlu iskopali desetak slonovih zuba i čovekovu lobanju staru nekoliko hiljada godina. Lobanja je odmah prisvojena, te je postala poznata kao prvi Beograđanin.

piše: Irena Radovanović


casopiskus

_________________
Slika Slika


Vrh
scepa
Post  Tema posta: Re: S K A D A R L I J A - boemski deo Beograda  |  Poslato: 24 Jan 2021, 23:08

Pridružio se: 13 Apr 2020, 00:50
Postovi: 72

OffLine
Koju god kafanu izaberete necete pogresiti. Za moj ukus tri sesira...

_________________
Stomatolog Hijaluronski fileri. Bastenska creva


Vrh
scepa
Post  Tema posta: Re: S K A D A R L I J A - boemski deo Beograda  |  Poslato: 24 Jan 2021, 23:08

Pridružio se: 13 Apr 2020, 00:50
Postovi: 72

OffLine
Najbolje palacinke u satou Sesir moj...

_________________
Stomatolog Hijaluronski fileri. Bastenska creva


Vrh
scepa
Post  Tema posta: Re: S K A D A R L I J A - boemski deo Beograda  |  Poslato: 29 Jan 2021, 23:38

Pridružio se: 13 Apr 2020, 00:50
Postovi: 72

OffLine
Dusa i srce beograda

_________________
Stomatolog Hijaluronski fileri. Bastenska creva


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 96 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker