Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 00:09


Autoru Poruka
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Volim svoj kraj  |  Poslato: 11 Feb 2013, 10:47
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Kubura: Najbolji sam u ulozi Čuburca

Među mnogobrojnim ulogama koje su mu dodeljivali reditelji, glumcu Aleksandru Srećkoviću - Kuburi najdraža je ona koju je sam za sebe odabrao - uloga Čuburca. Poslednjih godina živi u ovom kraju, na čije se raznolikosti i boemiju, kako kaže, brzo navikao, zbog čega Kubura i Čubura više ne mogu jedno bez drugog.

s

PLANETA - Iako nije rođeni Čuburac, Kubura priznaje da su ga ovdašnji običaji i čuburski način života ukrotili, zbog čega sumnja da će ikada promeniti mesto stanovanja.

- Nemoguće je ukratko opisati Čuburu. Najviše je volim zato što predstavlja svojstvenu mešavinu svega i svačega. U boemskoj atmosferi i ambijentu sačinjenom i od udžerica i sređenih kuća žive zajedno seljaci, radnici, intelektualci, starosedeoci i stranci - priča Kubura.

Život u tradicionalno najurbanijem delu Beograda je, kako kaže Kubura, neprocenjiv jer se na relativno malom prostoru, u blizini centra, živi kao u drugom gradu. Svaka generacija može sebi da obezbedi adekvatnu zabavu, zbog koje ne mora da se odlazi u neki drugi deo grada.

- Da ne moram da idem u pozorište, retko bih odlazio sa Čubure. Čak i kada izađem sa prijateljima, uglavnom se zadržimo u nekoj čuburskoj kafani jer je davno poznato gde je u Beogradu najbolji roštilj. Ukratko, na Čuburi nikada nije i ne može biti dosadno - kaže Kubura.


s

DUŠA - Među malobrojnim preostalim čuvarima duše čuburske boemije i domaćinske tradicije je i kafana starog kova „Čubura“. Poslednjih 40 godina nalazi se na istoj lokaciji, u Gradiću Pejton i zaštićeni je simbol ovog naselja. „Moja porodica je kafanu preuzela pre desetak godina sa jednom mišlju - da nastavi tradiciju i sačuva kultno čubursko mesto. O našem uspehu najbolje svedoče gosti, koji ovde dolaze iz svih delova grada”, kaže mlađi vlasnik Zoran Perunović.

s
Aleksandar Srećković Kubura

Ime po biljci
Naziv Čubura potiče od turske reči za vrstu biljke čubar koja je bila rasprostranjena u blizini nekadašnjeg potoka. Ova začinska biljka po mirisu i ukusu vrlo je slična biberu.


Bulevar kao Potok
Izvirao je na početku Čuburske ulice i tekao dolinom južno od naselja prema Južnom bulevaru, odakle se na Autokomandi ulivao u Mokroluški potok. Mnogi starosedeoci i danas Južni bulevar nazivaju „potokom“.


Prvi park posle rata
Jedini je novoizgrađeni posle Drugog svetskog rata na teritoriji šireg centra grada.

Nakon rekonstrukcije, 2009. u njemu je otvoren i drugi skejt park u gradu.


Gradić Pejton
Sagrađen je 1970. sa idejom da se svi tadašnji privatnici i zanatlije sa Vračara smeste na jedan prostor. Među Čuburcima poznat je i kao Zanatsko-boemsko-umetnički centar.


Brane svoj park po svaku cenu


DUH - Čubura se nalazi na prostoru iza Hrama Svetog Save, između Kalenića, Neimara, Crvenog krsta i Pašinog brda. Beogradski život započela je kao naselje na periferiji, da bi se za kratko vreme razvila i postala jedno od najurbanijih delova grada.


s
Obožavaju svoj park

Izraženi lokalpatritzam, doživljava se već na prvoj trolejbuskoj stanici, okruženoj tablama i reklamama: Čuburska ulica, Čuburski park, pekara i kafana „Čubura“... Nekada zanatska i stambena četvrt, Čubura je kroz svoju burnu istoriju često menjala izgled. Stariji Čuburci sećaju se vremena kada ovde nije postojala zgrada viša od dva sprata i kada je pogled iz većine dvorišta pucao do Kalemegdana.


- Na čuburskim ulicama može se proučavati istorija beogradske arhitekture, jer su svako vreme i epoha ostavili svoj pečat. Jedino park uspešno odoleva svim većim promenama, ali samo zato što ga mi Čuburci ni za šta ne bismo dali - kaže stariji Čuburac Miroslav Jovanović.


Kraj je uvek bio popularan među boemima, piscima i slikarima koji su u potrazi za inspiracijom dolazili u mnogobrojne čuburske kafane i svoje stvaralaštvo najpre delili sa zanatlijama i lokalnim stanovništvom. Iako stariji zameraju da je prepoznatljiv duh kraja gotovo uništen, mlađi Čuburci tvrde da i dalje postoji, samo pod okriljem novog vremena.


24 Sata


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Volim svoj kraj  |  Poslato: 22 Feb 2013, 10:17
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Na tuču zbog devojaka ili fudbala, pa svi zajedno na piće u „Fontanu”

Iako ga bije glas da je „paviljonac“, novinar i publicista Vanja Bulić za sebe kaže da je odrastao na najpoznatijoj novobeogradskoj raskrsnici - kod Fontane. Ovde je objavio svoj prvi novinarski tekst, svirao u rok bendu, upoznao mnoge velikane, a brojna sećanja zauvek je zabeležio u romanu „Oko otoka“.

s
Sve što je nekad dolazilo u Beograd stizalo je Ulicom Pariske komune

ZIDIĆ - Svoje najdraže uspomene Vanja vezuje za vreme kada se na Novi Beograd iz centra stizalo trolejbusom i kada su novoizgrađeni stambeni blokovi sa Fontanom izgledali kao preslikana njujorška razglednica.

- Ulica Pariske komune ima poseban značaj kako za moju generaciju tako i za istoriju čitavog grada. Život Novog Beograda otpočeo je sa ove raskrsnice, a sve što je nekada dolazilo u Beograd stizalo je tom ulicom - priseća se Vanja.

Idilično vreme u kome su mladi bezbrižno rasli na ulici bilo je dragoceno i po tome što se prijateljstvo posebno cenilo, pa se tako svakodnevno druženje na zidiću kod Fontane nije propuštalo ni po koju cenu. Filmski hitovi okupljali su čitav Novi Beograd u bioskopu, a kraj je bio poznat po raznolikom kulturnom sadržaju.
- Pored bioskopa, tu je bila i redakcija lista „Novi Beograd“, dramski studio u kome su, između ostalih, počeli i Manda i Merima Isaković, a mnogi poznati rok sastavi tog vremena održavali su koncerte. Sve je to betonu i asfaltu ovog kraja, davalo poseban i urban pečat - napominje Vanja.

Kraj je bio poznat i po mangupima, priča Vanja, koji sa “današnjim primercima nemaju mnogo dodirnih tačaka”. Tuče su zakazivane zbog devojaka, fudbalskih utakmica, Bitlsa i Stounsa, ali su se uvek završavale pićem i provodom u Fontani. Iako kraj oko Fontane i danas izgleda gotovo isto, na Vanju deluje potpuno drugačije.

- Kada danas prođem krajem, čini mi se da se atmosfera promenila. Možda imam samo takav utisak jer stanujem na drugom mestu, ali znam da nikada neću moći neki drugi kraj nazivati svojim - završava Vanja Bulić.




„Đinđić je bio dobar fudbaler, a Đilas golman”

GOL - „Fudbal se u kraju najviše negovao, a odanost Partizanu verujem da je i danas izraženija od one prema roditeljima. Deveta gimnazija imala je i dobre fudbalere, među njima i pokojnog Zorana Đinđića, mada je i Dragan Đilas u isečenim bermudama od teksasa, obećavao kao golman”, kaže sa osmehom Vanja.


Jedan od „najgrobarskijih" krajeva grada

DUŠA - Kraj oko Fontane jedan je od najstarijih u ovom delu grada, a nalazi se između ulica Pariske komune, Narodnih heroja, Otona Župančiča i Tošinog bunara. Obuhvata stambene blokove 1, 2, 3, 4, 5, 33 i 34, a urbanistički je zamišljen kao centar Novog Beograda.


s

s
Fontana

- Više ni sam ne znam koje su granice kraja, verujem da se pomeraju u svakoj generaciji. Podela po osnovnim školama uvek je aktuelna, tako da se najoriginalnijim predstavnicima ovog kraja smatraju đaci škole „Ivan Gundulić“ - kaže Ivan Zeljković koji živi u ovom kraju.


Tradicionalno, “Gundulić” je generacijama u “sukobu” sa „Žikicom“ i s ekipom iz paviljona, mada, kako kažu, prirodni neprijatelji su im ipak Zemunci. Kraj je poznat i kao "najgrobarskiji“ u gradu, jer se navijačka pripadnost i odanost Partizanu prenosi sa kolena na koleno.


- Pored Fontane, Hale sportova, „Meka“... poznati smo i po tome što se na našoj teritoriji nalazi najveći crnogorski grad u Srbiji - Studenjak - kaže Zeljković.



Da li ste znali?



Prvi tržni centar
...Fontana je izgrađena 1967. godine po nagrađenom projektu arhitekte Uroša Martinovića, kao prvi moderan tržni centar u gradu, sa bioskopom, poštom i mnoštvom lokala.


Sirotica, Pendrek i Besna kobila
...nadimci tri crvena solitera u Pariske komune 61, 63 i u Bulevaru Zorana Đinđića. U „Pendreku“ su stanove dobijali policajci, u „Sirotici“ radnici, a u „Besnoj kobili“ direktori.


Metro stanica
...prema nekadašnjim urbanističkim planovima, metro stanica trebalo je da bude na mestu današnjeg restorana Mekdonalds, koji je umesto nje otvoren 1991. godine.


24 Sata


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Volim svoj kraj  |  Poslato: 26 Feb 2013, 09:42
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Mesto gde je vitez Žarko ubio zmaja

Iako je za mnoge tek „ono naselje iza Banovog brda”, Žarkovo i te kako ima bogatu i značajnu istoriju. U Žarkovu je otvorena jedna od prvih škola u Srbiji, a iz ovog naselja potekli su brojni poznati sportisti, glumci, umetnici, golubari.

s
Žarkovo

LEGENDA - Među poznatim Žarkovčanima je i naš proslavljeni producent i direktor “Košutnjak filma” Zoran Janković koji je snimio dokumentarni film “Žarkovo, priča koja traje”. Janković kaže da postoji nekoliko priča i mitova o tome kako je Žarkovo dobilo ime.

- U vreme Turaka, primućur Žarko je u tom naselju ubirao porez, pa su ga Turci po njemu i nazvali Žarkovo. Postoji i legenda da je ranije u Žarkovu bio jedan zmaj, po kome su se znale granice sela. Kažu da je njegova vlasnica bila baba Jula pa otuda Julino brdo. Jedini koji je uspeo da se suprotstavi toj nemani bio je vitez Žarko. Kada je Žarko ubio zmaja, mesto gde je pao njegov rep zove se Repište, tamo gde je pala glava Zmajevac, a gde je otekla krv Bele vode - priča Janković.
U tom naselju je 1840. godine sagrađena jedna od prvih osnovnih škola u Srbiji “Ljuba Nenadović”.

- Prvi učitelj bio je Stojan Čola, pismeni sluga jednog kmeta. Njegov razred brojao je 15 učenika. Ta zgrada postoji i danas i pod zaštitom je države - kaže Janković.
Mnogi ne znaju da je u periodu između dva svetska rata u Žarkovu izuzetno bila razvijena mlekarska industrija, pa je to naselje skoro čitav Beograd snabdevalo mlekom. Građani Žarkova su i 1938. izgradili Crkvu Vaznesenja Gospodnjeg, a u tom periodu osnovan je sokolorski klub.


s
Osnovnu školu imaju već 173 godine: Gvozden Dušanić

- Šezdesetih i sedamdesetih godina Žarkovo doživljava procvat. Osnovan je gimnastičarski klub Žarkovo Partizan, osmostruki prvak Jugoslavije, a najveći konkurent bio im je Cerar iz Ljubljane. FK Žarkovo je uvek bio u nižerazrednim ligama, ali su odatle potekli Milan Jovanović koji je kasnije igrao za Real Madrid i Miodrag Ješić, igrač i trener Partizana - kaže naš producent.

Odavde su i pioniri golubarstva Miodrag Stošić i Petar Čerić, KUD “Aca Joksimović” bilo je jedno od najboljih u gradu, u tom periodu otvoren je i studio "Avala filma"... Svoj doprinos značaju Žarkova dao je i grafit “Sloteru Niče Žarkovo ti kliče”.

- Taj grafit je postao toliko čuven da je dovukao Roba Stjuarta u Srbiju. On je preko interneta saznao za to i došao je čak iz Kanade. Mi smo mu kad je posetio Žarkovo priredili lep doček - kaže Janković.

Opština od 1910. do 1954. godine
MLEKO - Ono što mnogi ne znaju jeste to da je Žarkovo dugo godina bilo opština, i ukazom kralja je 1910. godine razdvojeno na opštinu Žarkovo i opštinu Čukarica. Odlukom vlasti 1954. godine Žarkovo postaje naselje i pripaja se opštini Čukarica. U periodu između dva svetska rata u Žarkovu je izuzetno bila razvijena mlekarska industrija, pa je to naselje skoro čitav Beograd snabdevalo mlekom.

„Danas više liči na Peking nego na Beograd”

KRAJ - Prepoznatljivi simboli Žarkova su Crkva Vaznesenja Gospodnjeg, stara škola Spomenik palim borcima NOB-a u Drugom svetskom ratu. Mlađe generacije pamte i centar Žarkova na mestu gde je svake godine dolazio luna park.


s
Simbol Žarkova postala je - divlja gradnja

- Na placu, koji se nalazi odmah pored stare škole, svake godine je dolazio luna park. Kada sam bio klinac to je svake večeri bilo mesto sastajanja mladih, tu su se mogle videti sve face iz kraja. Na tom placu nekada se nalazila i poslastičarnica, koju oni malo stariji pamte kao dobru, međutim pre 10, 15 godina ta kućica, koja je sada srušena, bila je toliko oronula da smo je mi zvali “trovačnica” i nikada nam ne bi palo na pamet da tu jedemo kolače - kaže za “24 sata” Žarkovčanin Gvozden Dušanić (26).

Nažalost, na tom placu nići će neki novi objekat, a luna parka više nema. Prema Dušanićevim rečima, simbol Žarkova postala je divlja gradnja.

- Žarkovo je nekada bilo mnogo više posebno nego što je danas, jer danas više liči na Peking nego na Beograd. Ja kao mlad čovek ne mogu više da nađem tu posebnost u Žarkovu osim nekog ličnog osećanja ljubavi zbog dobrih starih vremena. Osamdesetih godina na uglu Vodovodske i Trgovačke ulice bile su štale, što je možda i danas razlog zbog kog Žarkovo nazivaju selom. Sve u svemu, Žarkovo sa Banovim brdom i Vidikovcem čini definitivno najlepšu naseobinu u Beogradu - kaže Dušanić.

Ovo niste znali

SELO - Ljuba Nenadović je u jednom svom letopisu zapisao: „Nalazimo se u selu Žarkovu, na dva dana od Beograda”.


s

MAPA - Kada je Žarkovo Partizan osvojio prvu titulu, pobedivši klub Cerar, Ljubljančani su se pitali gde se to mesto nalazi, pošto nikako nisu mogli da ga nađu na mapi.


JAVOR - Rob Stjuart prilikom posete Beogradu u junu 2009. godine, posetio je i Žarkovo gde je u OŠ „Ljuba Nenadović” zasadio dva kanadska javora uz reči: „Da Žarkovo niče!”.


24 Sata


Vrh
Kalina
Post  Tema posta: Re: Volim svoj kraj  |  Poslato: 04 Mar 2013, 10:49
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 25 Feb 2013, 00:15
Postovi: 490

OffLine
Žena sa Dedinja s kojom počinje dan

Nekada Duško Radović, a danas doktorka Nada Macura neprikosnoveni je simbol svakog novog beogradskog jutra. Iako su vesti koje saopštava često neprijatne, glas, lik i savete žene sa Dedinja Beograđani uvek vole da čuju, zbog čega je postala jedina istinska zvezda u svojoj profesiji.

s

STATUS - Moć, prestiž i bogatstvo mnogima su prve asocijacije na Dedinje, najelitnije beogradsko naselje, ali je malo poznato da većina Dedinjaca svojim statusom ispada iz ovih okvira. Ovde žive mnoge poznate ličnosti, ali je malo onih koji se mogu sresti na ulici van ozidanih dvorišta i blindiranih automobila. Među njima je i najpopularnija beogradska doktorka, koju ranoranioci svakodnevno viđaju na stanici kod „Kolinga“ odakle trolejbusom odlazi na posao.

Ovde živi više od tri decenije i idealan je predstavnik obične, skromne, a nadasve otmene Dedinjke.

- Pripadam onoj grupi Dedinjaca koji ne žive u velelepnim vilama već u običnim vojnim zgradama. Kraj je pomalo izolovan, nezagađen i prepun zelenila. Živeti u takvom okruženju, sasvim blizu grada, posebna je dragoceneost - kaže doktorka Macura.

Okružen ambasadama, privatnim kućama i školom, ovaj kraj nije bio na meti građevinskih preduzimača, zbog čega se ne menja decenijama. Smena godišnjih doba ovde najlepše miriše, kako kaže Nada, a posebno uživa u šetnjama i pogledu sa prozora koji je opušta posle radnog dana.


s

Novinarska miljenica, koju bije glas da je redak primer odgovornog i profesionalnog portparola, dostupna 24 sata dnevno, Nada je takva i privatno, zbog čega je u svom komšiluku takođe cenjena i poštovana.

- Pored toga što sam uvek na raspolaganju kad nekome zatreba lekarska pomoć, komšije me obavezno pozivaju i kad u zgradi nestane struje ili vode. Veruju da majstori brže dolaze kad ih ja pozovem, što se nekoliko puta ispostavilo kao tačno - priča sa osmehom doktorka Macura.

Život na Dedinju ima svoje prednosti, ali i mane za one koji ne pripadaju buržoaskoj klasi i žive bez posluge, tvrdi Macura. Ovde ne postoje tržni centri, bioskopi, knjižare i za sve osim najosnovnijih potrepština mora se ići u grad.

- Često imam utisak da uopšte ne živim u gradu, a odsustvo ustanova kulturnog i zabavnog karaktera mi ponekad smeta. Volela bih da u komšiluku imam makar biblioteku - završava Nada.

Dedino brdo ili starešina tekije
IME Postoji nekoliko verzija o nastanku toponima Dedinje. Prema jednoj teoriji, naziv potiče još iz 16. veka od imenice „dede“ kojom se nazivao starešina tekije, islamske građevine koja se nalazila negde na ovom brdu. Većina istoričara, međutim, smatra da ime vodi poreklo od srpske reči, jer se naselje nekada nazivalo i dedino brdo, zbog starijih i imućnijih Beograđana koji su se među prvima ovde naselili.


Kraj koji se generacijama ne menja


ŠUMA - Smešten između Topčiderskog brda, Senjaka, Prokopa i Banjice, Dedinje je jedno od najlepših i najšumovitijih delova grada.


s

Atraktivan izgled i blizina centra grada, vekovima je privlačila imućnije ljude koji su ovde zidali svoj dom. Čak je i kralj Aleksandar Karađorđević, zasićen gradskom vrevom, bio zanesen predelom u kome su se nalazili voćnjaci i vinogradi pa je upravo ovo mesto izabarao za izgradnju svog dvora. Većina najprepoznatljivijih građevina podignuta je između dva rata, u kojima su živeli bogati industrijalci, bankari i političari.


- Naselje je prošireno nakon rata kada je zbog izgradnje kasarni bilo neophodno vojna lica smestiti u blizini. Takođe, većina starih kuća i vila je oteto, pa originalnih starosedelaca gotovo da nema - priča stariji Dedinjac Milutin Glavinić.


Dedinje je donekle uspelo da očuva svoj tradicionalni izgled, zbog čega mnoge generacije ovde odsrastaju pod istim uslovima i okolnostima.


- U našem kraju nema mnogo kafića, već se isključivo neguje okupljanje i druženje ispred zgrade ili u školskom dvorištu. Zima je rezervisana za sedenje u kafani „Nišava“, neprocenjivom simbolu Dedinja, u koju dolaze ljudi iz čitavog grada - kaže Nenad Popović.


Dedinje poseduje i znatan turistički potencijal jer pored dvorskog kompleksa tu se nalazi i Muzej "25. maj", Kuća cveća, Gardijski dom i Diplomatska kolonija.


24 Sata

_________________
Kad zaćutim, okrenem se i odem. To ne znači da si ti pobedio.
To znači da više nisi vredan mog vremena.
Čarls Bukovski


Vrh
Kalina
Post  Tema posta: Re: Volim svoj kraj  |  Poslato: 11 Mar 2013, 10:39
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 25 Feb 2013, 00:15
Postovi: 490

OffLine
Sve ulice pod 90 stepeni

Cerak je jedno od najstarijih naselja na Čukarici, a ime je dobio po cerovoj šumi i vinogradima koji su prekrivali zemljište. Zelene površine i čist vazduh ni danas ne manjkaju ovom delu Beograda, što žitelji tog naselja smatraju posebnom privilegijom.

s

PRIRODA - Cerak se, inače, sastoji iz takozvanog starog Ceraka i Cerak Vinograda. Muzičar Dejan Pejović, nekadašnji član bendova „Vampiri” i „Familija” i frontmen benda „Dibidus”, više od pola svog života živi u tom naselju, iako je rođen u centru grada.

s

- Odrastao sam na Čuburi za koju sam dosta ostao vezan. Ja sam u stvari Čuburac sa Ceraka. Cerak osećam kao mešavinu sela i grada. Ovde i dalje možete naići na seoske kuće i sve što prati život na selu, uključujući i domaće životinje, a da nisu mačke i psi - priča Pejović za „24 sata”.

s

Stari Cerak je taj epitet dobio zbog toga što godinama nije menjao svoj izgled. Najvažnija ulica u naselju je Jablanička, a karakteristično je to što su sve ulice pod uglom od 90 stepeni. Žitelji Ceraka imaju veliku privilegiju da uživaju u zelenilu kojim je opasano njihovo naselje.

s

- Najviše mi se sviđa to što se Cerak nalazi između Košutnjaka i Ade Ciganlije. Imam tu privilegiju da imam dvorište sa puno drveća, što je danas velika stvar. Kako se Cerak i dalje nalazi u Srbiji, njegove mane i nedostatke ne bih odvajao od svega onoga šta fali celoj zemlji. Svakako bi dobro došao još neki trgovinski objekat za osnovne životne namirnice, jer nisam siguran da postojeći mogu da zadovolje sve već broj ljudi koji ovde živi. To isto važi i za poštu u kojoj su stalno gužve, a pri tome i ne rade svi šalteri - objašnjava Pejović.

s

Cerak Vinogradi su projektovani krajem 70-ih godina i odličan su primer kasne moderne. Za Cerak Vinograde karakteristične su stambene zgrade od fasadne cigle između kojih se nalaze zelene površine i parkovi. Sve ulice u tom naselju zovu se po vrsti drveća koja se nalaze u njoj. Pa tako možete prošetati Jasenovom, Kedrovom, Borovom ili Kestenovom ulicom.

- Stiže proleće, a Cerak je pun zelenila tako da je puno bolje isključiti TV i udisati svež vazduh koji ovo naselje pruža - savetuje Dejan.


s

Zbog arhitektonsko-urbanističkih vrednosti to naselje je pod zaštitom u Generalnom urbanističkom planu grada, što znači da se njegov izgled ne sme menjati.


Cerak i Žarkovo uvek su bili u rivalstvu



MIR - Kao dečak stanovao sam u starom delu Ceraka i sećam se da je uvek postojalo nekakvo rivalstvo između Žarkova i mog naselja. Žarkovo je važilo za selo, a mi smo imali nedavno izgrađene Cerak Vinograde koji su bili nekakav statusni simbol naselja. Zato smo kao klinci često pravili „oštru” razliku između toga šta je Žarkovo, a šta Cerak. Čak se i danas dešava da imate dve osobe koje žive u istoj ulici, ali dok jedna kaže da stanuje u Žarkovu, druga s posebnim ponosom ističe da živi na Ceraku - priča Matija Bajić (28), stanovnik Ceraka. On kaže da Cerak ima neki poseban duh - znate da ste u Beogradu, a opet kao da niste. „Ovde imate sve, škole, obdanište, poštu, teretane, čak i biblioteku. Na Ceraku možete pronaći različite zanatlije, vulkanizere, obućare, ali i frizere, kao i butike, prodavnice, pijacu i kafiće. Između zgrada možete naići na terene za basket ili fudbal. Tek kad hoćete u noćni provod ili bioskop, morate da izađete iz naselja - objašnajva Bajić. Sada stanuje na Cerak Vinogradima gde, kako kaže, ima luksuz da s proleća i preko leta pije kafu u bašti iako živi u stanu. „Nisam hteo da odem iz naselja, ali sam kuću zamenio stanom. Živim u prizemlju i nemam klasičnu terasu, već baštu prepunu zelenila. Neverovatan je osećaj kad na proleće pre odlaska na posao mogu da popijem jutarnju kafu u toj nekoj zen atmosferi. Potpuno je relaksirajuće, ovde nema stresa”, kaže Matija.


24 Sata

_________________
Kad zaćutim, okrenem se i odem. To ne znači da si ti pobedio.
To znači da više nisi vredan mog vremena.
Čarls Bukovski


Vrh
Kalina
Post  Tema posta: Re: Volim svoj kraj  |  Poslato: 19 Mar 2013, 15:03
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 25 Feb 2013, 00:15
Postovi: 490

OffLine
Ćirilov: I dalje patim za platanima

Najpriznatiji srpski teatrolog i filozof Jovan Ćirilov više od pola veka stanuje na Lionu, u bulevaru za čije je ponovno kraljevsko imenovanje, između ostalih, zaslužan i on. Život u najdužoj beogradskoj ulici za njega ima svoje prednosti i mane, a zbog seče „svojih ispisnika platana” i dalje veoma pati.

s

BULEVAR - Mnogobrojne beogradske ulice, spomenici i kafane, svedoci su tradicionalne odanosti Beograđana prema francuskom narodu. Tako je nastao i toponim Lion, kojim se još pre Drugog svetskog rata nazivala nekadašnja kultna kafana, čije je ime ubrzo poneo čitav kraj.

- Lion je veoma karakterestičan pre svega zbog svog položaja, a onda i čuvenog beogradskog boemskog pečata koji je ovde prisutan generacijama. Iako su mnoge kafane, koje je najbolje opisivao Branislav Nušić, netragom nestale, ovaj kraj i dalje nosi specifičnu atmosferu - započinje priču Jovan Ćirilov.

Stan na Lionu dobio je na početku svog radnog veka od Jugoslovenskog dramskog pozorišta u vreme kada je radio kao pozorišni kritičar i pomoćnik reditelja. Iako se kao sasvim mlad radnik nije mogao požaliti na ovakvu privilegiju, Ćirilov priznaje da u prvo vreme nije bio oduševljen lokacijom.


s

- Pedesetih godina ovaj kraj je važio za periferiju, pa smo moja tadašnja supruga i ja u nekoliko navrata pokušavali da se preselimo bliže centru. Brojne okolnosti nam tada to nisu dozvolile te sam tako posle razvoda i do danas ostao u istom stanu - priča Ćirilov.

Lion je ubrzo poneo sve epitete urbane gradske četvrti, u kojoj su tišina, mir i izolovanost nepostojeći pojmovi. Život na bulevaru zna da bude naporan, kako kaže Ćirilov, ali svakako da ime i svoje prednosti. O selidbi je ubrzo prestao da razmišlja, a danas ga u tome pre svega sprečava šest hiljada zaštićenih podstanara - knjiga.


Lion

- Uvek mi je bilo simpatično kada negde otputujem, a hotelsko osoblje počne da se izvinjava jer mi dodeljuje sobu sa pogledom na ulicu. Nikako ne mogu da im objasnim da sam navikao da živim u buci i da ne znam kako izgleda zaspati u tišini - kaže Ćirilov.

Nedavna rekonstrukcija Bulevara kralja Aleksandra i seča starih stabala platana, posađenih još 1931. godine, Ćirilovu je posebno teško palo.

- Osim što su davali poseban izgled kraju, platani su bili moji ispisnici, zasađeni 1931. godine. Ni sanjao nisam koliko će mi nedostajati i do koje mere ću za njima patiti - završava Jovan Ćirilov.


s

Nema više kafane po kojoj je kraj dobio ime
NOSTALGIJA - Kafanu „Lion” na Bulevaru kralja Aleksandra 199, po kojoj je čitav kraj dobio ime, pre Drugog svetskog rata posećivali su državni činovnici, oficiri i prosvetni radnici. To je bila jedna od prvih urbanijih kafana u koju se dolazilo iz svih delova grada. Poznata je bila po održavanju turnira u bilijaru, šahu i dominama, a nedeljom i praznikom organizovale su se igranke. Kafana je postojala do pre nekoliko godina, a danas se u tom prostoru nalazi dečja prodavnica.


24 sata

_________________
Kad zaćutim, okrenem se i odem. To ne znači da si ti pobedio.
To znači da više nisi vredan mog vremena.
Čarls Bukovski


Vrh
Kalina
Post  Tema posta: Re: Volim svoj kraj  |  Poslato: 28 Mar 2013, 10:34
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 25 Feb 2013, 00:15
Postovi: 490

OffLine
Nismo praktikovali tuče sa drugim školama, negovali smo prijateljstvo

Iako nije centar grada, to je naselje iz koga ne morate da izlazite da biste otišli u tržni centar, bioskop, na fakultet, bazen ili ski-stazu. Stoga i ne čudi što za Banovo brdo kažu da je grad u gradu. Mladi glumac Viktor Savić odrastao je u ovom kraju, a kako kaže, oni koji tu žive ne menjaju dobre navike, pa tamo gde je kao dečak sa društvom provodio vreme i danas vrlo često boravi.

Viktor Savic

NAVIKA - Naselje je ime dobilo po književniku Matiji Banu. Istorija kaže da je Ban 1861. godine tu napravio letnjikovac koji je bio stecište najpoznatijih ljudi iz kulturnog života. Danas se i ne zna gde se letnjikovac tačno nalazio, ali je početkom 20. veka taj kraj nazvan Banovo brdo.

- Pozicija brda je šmek sama po sebi. Kraj koji se nalazi između vode i šume, prepun zelenila, mira i pun života - kaže Savić za “24 sata”.

Upravo zbog toga Banovo brdo je idealan kraj za odrastanje i podizanje porodice. Osim toga naselje je autobuskim linijama odlično povezano sa ostalim delovima grada.

- Odrastanje na brdu pamtim po tome što smo vreme provodili u parkiću u mojoj ulici. Bilo nas je oko 20 dece, različitih uzrasta, ali smo zajedno provodili dane. Od dečjih igara tipa žmurke, policajci i lopovi, ledenog čike, fudbala u kome je drvo bila stativa, improvizovane košarke na automobilske gume, pa do pravljenja kolibe na poljančetu ili priredbe za komšije sa sve maskama, kostimima, pevačkim i igračkim tačkama, BMX-evima i rolerima. Naravno, neizbežna je bila i igra rata protiv okolnih ulica. Mi smo imali tu sreću da u parkiću u ulici, koja je u suštini mala, imamo dva-tri drveta kestena tako da smo bili nepobedivi - priseća se Viktor.

Banovo brdo deli se na gornje - iznad Požeške ulice, i donje - ispod nje.


Pozeska

- Ja sam odrastao u donjem delu, koji mi je iz tog razloga omiljeniji, ali ono što je divno jeste da rivalstvo između ta dva “kraja” ne postoji. To je čisto olakšica prilikom orijentacije. Išao sam u školu “Josif Pančić” koja je u samom centru Banovog brda. Moja generacija nije praktikovala tuče sa đacima ostalih škola, naprotiv imali smo drugarski odnos. Stvari se nisu mnogo promenile. Mi vreme u kraju i dalje provodimo na platou na kom smo odrastali. Naš kraj je i dalje prepun dece koja bezbedno trče po ulicama što mi održava osmeh na licu - priča popularni glumac.



Na Dedinju bleje muškarci, a kod nas - k'o na moru



DEVOJKE - Posebnost Banvog brda možda najbolje opisuje jedna anegdota koja otkriva šta je to na čemu su čak i Dedinjci zavideli Brđanima.


- Išao sam u gimnaziju na Dedinju, tako da i tamo imam puno prijatelja. Na ulicama Dedinja uglavnom bleje muškarci, kada se pojavi devojka o tome se priča po kraju ceo taj dan. Zbog toga su moji Dedinjci iz odeljenja zavoleli brdo, zato što kad dođu da prošetaju mojim krajem, osećaju se kao na moru. U početku su vikali: ”Ua, Brđanin”, ali su me ubrzo prihvatili baš zbog brda. Mi koji živimo ovde ne smatramo da je naše naselje grad u gradu, ali volimo da istaknemo da smo Beograđani koji žive na Banovom brdu - kaže Savić.


Važna je „žvaka”, a ne pare


MUZIKA - Anđelko Pavlović jedan od najbolji beogradskih brejkdensera odrastao je na Banovom brdu i kaže da je to naselje posebno zbog toga što su se u njemu susretale različite kulture.


Andjelko Pavlovic

- Brdo ima velikog uticaja i na razvoj beogradske brejk scene. Svojevremeno smo brejk pokrete vežbali u Stankom centru, a neretko i na Adi. Ovde je osnovana i škola brejka “Students of Rhythm”. Banovo brdo je uvek bilo “muzički potkovano”. Neke od najvećih faca 90-ih su živeli u ovom naselju, među njima su Dr. Igi, grupa Energija, Marko iz 187 koji je tada bio jedan od najvećih šmekera u gradu. Osim toga, za brdo se vezuju i mnogo sitni krimanlci, ali i talenti koji su izrasli u ozbiljne sportiste. Ovo naselje je skup više kultura. Pamtimo vreme kada je bila bitnija priča, šarm, fora, “žvaka” i energija, a ne novac. Nismo imali puno para, ali smo uvek mogli da izvedemo devojku u Mek i da s njom podelimo čizburger ili šejk - priča Anđelko.


On kaže da kao mlađi nikada nisu išli u centar grada, jer sve su imali u svom kraju.
- Škola “Filip Kljajić Fića” bila je poznata po odličnim školskim tunririma u malom fudbalu i košarci i to je ono što nam je zaokupljalo pažnju dok smo išli u školu. Naravno, tu su i neizostavne tuče sa đacima škola iz okolnih naselja, to je bila tradicija. Kada smo malo odrasli, odlazili smo na Adu gde smo protiv vršnjaka iz centra grada igrali ozbiljne basketaške utakmice, a nadmetali smo se i u drugim sportovima - kaže Pavlović.



24 Sata

_________________
Kad zaćutim, okrenem se i odem. To ne znači da si ti pobedio.
To znači da više nisi vredan mog vremena.
Čarls Bukovski


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Volim svoj kraj  |  Poslato: 07 Apr 2013, 18:58
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Prljavi Inspektor Blaža: U Tašu je pao moj prvi i poslednji poljubac

Igor Blažić, poznatiji kao Prljavi Inspektor Blaža, odrastao je na Tašmajdanu, u kraju u kome se uvek oseća blaženo i ispunjeno, a koji je svojom istorijom, tajnama i urbanim duhom nepresušni izvor inspiracije u njegovoj umetničkoj svestranosti.

s

SLOBODA - Brojne uspomene zabeležio je u zbirci priča „Blaža u Beogradu“, u kojima je posebna pažnja posvećena odrastanju na Tašu.

- Dete sam Taša i sve u vezi s njim u meni budi samo najlepše i najdublje emocije. Odrastao sam u parku u okolini zgrade televizije, Malog Taša i Pete gimnazije, što je najidealniji prostor za odrastanje deteta rođenog u centru - započinje priču Blaža.


Kad me seta moj pas Aki niko me ne prepoznaje jer je on daleko veca faca od mene Igor Blazic

Pripadnik je one beogradske generacije koja je bezbrižno rasla na ulici, čiji su idoli bili filmski i junaci stripova, a koja je početkom ‘80. godina prošlog veka umetničkim izrazom pod okriljem novog talasa stvarala novi urbani Beograd.

- Između zgrada smo igrali fudbal i „krajcarice“, a Aberdareva ulica nam je bila glavna staza sa sankanje. Devojke smo na prve sastanke izvodili u bioskop, a posle projekcije smo ih dovlačili u Tašmajdanski park u nadi da će tu pasti prvi poljubac. U njemu sam se zapravo i poljubio prvi put, ali i poslednji - priseća se s osmehom Blaža.


s

Taš je uvek prihvatao ljude koji su dolazili sa strane, kako kaže Blaža, i nikad nije negovao rivalitet sa drugim krajevima u gradu. Peta gimnazija generacijama je privlačila srednjoškolce iz čitavog grada, kojima je Taš postao sinonim za njihov kraj iako u njemu nikada nisu živeli. U tome je takođe bila presudna i kafana „Poslednja šansa“, koja je početkom osamdesetih bila jedino mesto u gradu otvoreno posle ponoći.

- Taš se nije mnogo promenio od vremena kada sam ja bio klinac, osim što sada ima više saobraćaja, ali i manje dece. Nisam više redovan gost u „Šansi“, ali zato svako veče prisustvujem malim žurkama u parku, u prostoru ograđenom za pse, gde me svako veče šeta moj pas Aki. Kad sam sa njim, niko me ne prepoznaje niti mi se javlja, jer je on daleko veća faca od mene - završava Blaža.


Tajne tašmajdanskih laguma


PEĆINA - Beograd je u svojoj burnoj istoriji bio preko četrdeset puta potpuno uništavan i ponovo građen, zbog čega se najviše antičkih objekata može videti jedino pod zemljom. Tašmajdanske pećine i lagumi tekovine su rimskog vremena, kada je tu bio kamenolom iz kog se vadio materijal kojim je zidan nekadašnji Singidunum.


pecina

Prvi deo podzemnog Beograda čini prirodna pećina stara između šest i osam miliona godina, dok je drugi deo ostatak kamenoloma. Brojni hodnici vode na nekoliko različitih lokacija od kojih mnogi do danas nisu istraženi. Tokom ustanka ovde se skrivao Karađorđe, a u Prvom svetskom ratu ovaj prostor je Beograđanima bio jedino sigurno sklonište od bombardovanja. Nemci su lagume takođe koristili za skladištenje oružja, a tokom rata ovde je bila smeštena i telefonska mreža.


Nekada su postojali i kamionski prilazi, a neke pećine danas su urušene ili potpuno zatrpane. Na Tašmajdanskom platou nalazilo se staro groblje na kome je između ostalih sahranjena i elita ondašnje Srbije - Đura Jakšić, Josif Pančić, Mina Karadžić...


Arheolozi i dalje rade na istraživanju ovih prostora koji su neprocenjiv i neiskorišćen turistički potencijal Beograda, a mnogi od njih apelovali su da je za otvaranje pojedinih hodnika i pećina potrebna samo jedna metla, ali su one i dalje zatvorene za javnost.


Prvi detaljan opis i istraživanje ovog prostora objavljeni su u knjizi Zorana Nikolića i dr Vidoja Golubovića „Beograd ispod Beograda”, koja su najzaslužniji za istraživanje podzemnog grada. Pre toga tašmajdanske pećine i lagumi su bili neka vrsta vojne tajne i pristup njima bio je zabranjen.




Zanimljivosti
CRKVA SVETOG MARKA
Građena je u srpsko-vizantijskom stilu po ugledu na manastir Gračanicu od 1931. do 1940. godine u neposrednoj blizini stare crkve iz 1835. godine, koja je uništena u aprilskom bombardovanju. Na ovom mestu je 1830. godine pročitan sultanov hatišerif o priznavanju autonomije Srbiji unutar turske carevine.


STADION TAŠMAJDAN
Otvoren je 1954. godine, a do izgradnje Ledene dvorane bio je jedina lokacija na kojoj se igrao hokej na ledu. Zanimljivo je da su se na ovom stadionu održavali i španska korida i automobilska fudbalska utakmica sa velikom loptom koju su šutirale „fiće .


24 Sata


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Volim svoj kraj  |  Poslato: 23 Jul 2014, 01:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Savamala u mom srcu

Kako žitelji ovog dela grada sa foto-aparatom u ruci umeju da zagaze u večnost, a kako se drugi sećaju besmrtnosti savamalskog odrastanja

Slika

VALjDA niko kao žitelji Beograda nema toliko jaku privrženost svom delu grada, i svojevrsnu „autonomiju“. Tako Zemunci misle da su neprikosnoveni, Dorćolci su ubeđeni da su oni „najvažniji“, Čuburci su sasvim sigurni da je ovakva „prednost“ na njihovoj strani, a Savamalci tvrde da je sve što je originalno, beogradsko nastalo u njihovom komšiluku.



Tako smo se „spustili“ do Savamale, jer putnika namernika u ovaj deo grada najčešće vodi neka nizbrdica, pa obično tako stiže uz desnu obalu Save.

Foto-priča

Ovog puta smo za vodiča izabrali Violetu Milutinović. Ni malo slučajno, jer ova dama, koja je inače defektolog, ortoptičar i specijalni pedagog ima posebnu izložbu fotografija inspirisanu baš ovim delom grada. Izložba je postavljena u galeriji „Magacin“ u Ulici Kraljevića Marka. Puštamo njenom objektivu i inspiraciji da nas vodi Savamalom.

- Ime ovog dela grada ima poreklo, dabome, po reci Savi, dok drugi deo vuče koren od turske reči „mahala“, skraćeno u „mala“, a to znači „susedstvo“ - govori za „Beogradske priče“ Milutinović. - Upravo ono i jeste srž Savamale, pa ona jeste neka vrsta „Beograda u Beogradu“.


Naša sagovornica nas romantično vodi u slike stanovnika ovog dela grada u kojima opisuje kako se uređuju crepovi, okrnjeni krovovi i stare fasade, kako Savamalci strepe da će im neko iz komšiluka baciti saksiju na glavu, a vole što u svako doba mogu da pozovu komšiju iz ulice... Gde ljudi pedantno ređaju drva za ogrev, a gde se, s jeseni, duž ulice oseća miris pečene paprike, kada se u dvorištu vidi cela porodica oko ogromne plave šerpe, ljušteći te iste paprike...

- Vrapci, golubovi i vetruške su stalni gosti našeg dela grada, među koje se umetne poneki gavran. Gledala sam vlasnike kuća i majstore koji vredno pokušavaju da nam ulepšaju Savamalu. Ovaj deo grada prepun je lepih kontrasta u arhitektonskom, ljudskom i životnom smislu.

Odavde se, očigledno, iz drugačijeg ugla gleda na Beograd.

Slika

Dama koja se ne odvaja od foto-aparata vodi nas u laganu šetnju svojim omiljenim delom grada i upoznaje nas sa Maksom Blaževićem, čovekom koji je pekar u ovom kraju još od 1968. godine. Njegova priča i ljubav ka Beogradu vredna je toliko da je valja pažljivo saslušati.

- Odrastao sam u Savamali i sa drugarima proveo neverovatno detinjstvo - počinje priču Blažević. - Svako godišnje doba bilo je pravo za odlazak na kupalište pored Save. Pecali smo ribu od malih nogu. Ipak, najviše smo voleli svoje čamce na vesla. U to vreme više je vredelo imati takav čamac nego bilo kakav automobil. Na taj način, imali smo sve: bili bi glavni u društvu, a zauzvrat bi nas mnogo volele i devojčice. Zato smo tim čamcima pružali zasluženu pažnju.


Blažević se seća ledenih zima, kada bi se neki čamac otkačio od obale, a on i njegovi prijatelji bi golim rukama sklanjali sante leda kako bi došli do otkačenog plovila. Dok bi čekali proleće, uživali bi u zaleđenoj Savi na kojoj bi se klizali.

Savsko buđenje

- S proleća bismo počeli da sređujemo čamce, da ih doterujemo i farbamo - govori popularni Maksa. - Kasnije uveče uzimali bismo gitare, ulazili u čamce i podelili „zaduženja“, tako da su jedni veslali, a drugi pevali tokom cele noći. Uz lagano pričanje i poneki poljubac, to je bilo vreme koje današnje generacije neće moći lako da shvate.

Uz setu u glasu, osećamo kako je naš sagovornik polako „otplovio“ svojim vremeplovom ka staroj Savamali, kakvu, po svemu sudeći - vredi pamtiti.

Slika

PONOS NA ŽENSKI NAČIN


FOTOGRAFIJE Violete Milutinović sjajno su dočekane u beogradskoj javnosti, a prednjačili su neprikosnoveni autoriteti na čelu sa Tomislavom Peternekom.
Tako Peternek objašnjava kako sve fotografije imaju ogroman naboj u sebi, a poklanjajući se delu jedne dame, ocenjuje kako bi mnogi profesionalni fotografi bili ponosni ako bi mogli da dosegnu umeće ove umetnice.

Slika

UMETNIČKI TANDEM

UMETNIČKE fotografije naše sagovornice dovele su je da postane član Foto-kluba Beograd 2006. godine.

Uz bračnog druga dr Zorana Milutinovića, koji je vrstan lekar i profesor, ali i maestralan fotograf, ovaj tandem je na životnoj, duhovnoj i umetničkoj sceni pokazao sjajne domete.



Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 80 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker