Beogradske priče iz dugog devetnaestog veka: Kosančićev venac
fotografija: Magdalina Radovanović
Pažnja, pažnja! Saopštenja! Bliži se proleće, znam da se i vi radujete, stoga nemojte biti stidljivi, dajte da vidim te osmehe. Kako obično biva, kada nešto dolazi, nešto drugo odlazi. A Beogradske priče iz dugog devetnaestog veka, za sada, polako odlaze. I na kraju ovog saopštenja, poručujem, da ću danas, vođena onom mišlju da najlepše ostavim za kraj, pričati priču o Kosančićevom vencu.
K’o San!
Kada mislite na Kosančićev venac, nemojte misliti na njega onako kako misle dosadnjakovići: da je to opština Stari Grad, da se prostire od Kalemegdana do Brankovog mosta, da ima pogled na reku Savu, bla, bla, bla. I nemojte da se vređate ako baš tako mislite o njemu, to valjda, ide s godinama. Pritom, svakako je mogućno usvojiti nove obrasce ponašanja, ili pak nove poglede na svet, ili, u ovom slučaju, nove poglede na Kosančićev venac.
Volela bih da, dok hodate kraj drvoreda u proleće, dok vas sa desne i leve strane obujmljuju prelepe fasade kuća, imate ono bućkanje u stomaku i onu najčistiju radost jer ste živi i, eto, u mogućnosti da čulno upijate Kosančićev svet oko vas. Ja ponekad, kada mi je sve kao iz bajke, volim da se pravim da Kosančićev venac nije dobio ime po Ivanu Kosančiću, srpskom junaku koji je po legendi poginuo u Kosovskom boju (koji je bio 1389. za slučaj da uskoro radite test opšte informisanosti), čija se bista nalazi u istoimenoj ulici, a delo je našeg skulptora Petra Ubavkića. Tada volim da se pravim da je dobio ime jer je zaista K’o san! pa otuda Kosančićev.
Šta vidimo, a šta osećamo
Glavni toposi ovog mesta su Kafana ? (Znak pitanja), Saborna crkva i tik do nje, Konak kneginje Ljubice. Svojom visinom, Saborna crkva nam jasno stavlja do znanje da je baš bitna faca ovog kraja. Ljudi su se skućili oko ove lepotice, pa su tako formirali naselje u kojem žive i danas. I tako, dok su nicali stambeni objekti, nicali su i javni. No, kako su stambene kuće građene od trošnih materijala, nisu sve opstale da im se i danas divimo, zbog toga, hop, hop na noge lagane i trk u ulicu Kosančićev venac 18, Fruškogorsku 10, Zadarsku 5 i Karađorđevu 29 i 35, da pogledate ono što i dalje postoji, pre nego što zakon vremena odradi svoje. Kuće su uglavnom jednospratne, što u kombinaciji sa zelenim krošnjama pruža osećaj smirenosti, što nije tako lako osetiti kada uzmemo u obzir blizinu Knez Mihailove, pune prolaznika, i Brankovog mosta, punog automobila. Saborna crkva, iako svojim razmerama vrlo monumentalna, svojim baroknim zvonikom obojenim nijansama zelene i zlatne, odlično se uklapa u energiju koju emituje Kosančićev venac. Kladim se da ste svi primetili da osnova Saborne crkve ima pravougaoni oblik sa pomenutim visokim zvonikom na zapadu i jednim polukružnim delom, apsidom, koja se nalazi na istoku i zahvaljujući kojoj i spolja možete da znate da je rezervisana za oltarski prostor, odnosno onaj deo u kojem smeju da budu samo sveštenici.
Godine 1841. je vajar Dimitrije Petrović, izradio ikonostas za ovu crkvu. Ikonostas je, zahvaljujući njegovoj promisli visok oko četrnaest metara, i jako dobro krije šta se sve krčka iza kulisa. Rađen je u raskošnoj drvorezbarskoj dekoraciji sa pozlatom i dekorativnom lozicom, girlandama, lišćem akantusa i drugim motivima preslatkih biljčica.
fotografija: Magdalina Radovanović
Ikone i zidne slike oslikao je od 1841. do 1845. takođe Dimitrije, ali Avramović. Ako sam dobro izbrojala, crkva baštini dvadeset i dve zidne slike, trideset ikona na ikonostasu, tri ikone na tronovima (sa desne strane, ispod ikonostasa), tri na propovedaonici (onoj izbočini sa leve strane, takođe tik ispod ikonostasa, koja služi da se sveštenik sa nje obrati vernicima, da se dobro vidi i čuje).
I samo da znate, nisam ja sve ovo brojala jer sam dokona, već sam brojala da mogu da napišem sledeće: izazivam vas da u narednih najviše sedam dana pošto pročitate ovaj tekst, pođete na put i odigrate partiju brojanja sa mnom. A dok ulazite u crkvu, setite se da sam vam pomenula da dvorište Saborne crkve čuva mošti Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića, a da grob kneza Miloša koji je umro 1860. godine čuva i mošti njegovog sina Mihaila Obrenovića. Tu su i grobovi dva mitropilita, dva patrijarha i silne neke mošti! Mošti Stefana Prvovenčanog, Sv Petke Trnove, cara Lazara, Uroša Nejakog, Stefana Štiljanovića i Jovana Šangajskog. O mon deu!
U nekom drugom univerzumu, ovo bi mogla biti kuća strave.
Opet neka kafana (Znak pitanja)
Sledeći objekat kojem bih posvetila par redova je kafana. Ni sama nisam slutila da će u svakom tekstu o Beogradu iz 19. veka biti reči o nekoj od njih. To nikako ne radim sa ciljem da promovišem kakve zavisne oblike ponašanja, već upravo zato što uviđam da je boemija bila opasna groznica devetnaestog veka, a o njoj nam svedoče upravo ove kafane-spomenici.
U kafani ? se od 1834. igrao prvi bilijar u Beogradu, a jedno vreme je u znak poštovanja prema Sabornoj crkvi, ovde bilo zabranjeno pušenje.
Kafana Znak pitanja je najstarija beogradska kafana. U njoj ćete se verovatno osećati mlado, a od njenih proizvoda će vam se vrlo verovatno vratiti rumenilo u lice. Ovo zdanje je najpre imalo funkciju rezidencije, potom ju je knez Miloš poklonio svome lekaru, ećimu Tomi koji ju je pretvorio u kafanu. Potom je kafana par puta izmenila svoje ime. Najpre je bila poznata kao Ećim Tomina kafana, potom Kod pastira, a 1892. kada je dat predlog da se zove Kafana kod Saborne crkve, crkvene vlasti su se oštrim protivljenjem izborile da gazda, bez kakvog drugog kreativnog predloga, kafanu privremeno nazove ?. Taj znak pitanja, stajao je na kafani umesto imena, a, evo, to privremeno rešenje stoji i dan-danas. Iako sam gazda, naslućujemo, nije bio preterano kreativan, ovde su zbog blizine Akademije primenjenih umetnosti, mesto našli crtačkom ili kakvom drugom umetničkom sposobnošću, nadareni studenti i profesori. Za tadašnje vreme, važio je trač kako su se tu održavali i ispiti! Ovde su slikari, izgleda, često dobijali inspiraciju, te su organizovali izložbe, stoga je kafana jedno vreme funkcionisala i kao galerija. Nakon što je ponovo privatizovana oko 2000. godine, grad Beograd prepoznao ju je kao spomenik kulture, te mu je ona data na upravu.
fotografija: Magdalina Radovanović
I najzad, treća tačka ovog zamišljenog trougla je Konak kneginje Ljubice, građen od 1829. do 1830. Njegov izgled predstavlja sintezu balkanske tradicije i savremenih evropskih stilova, a prvobitna ideja bila je da, kako je smešten u srpskom delu varoši, pokaže značaj, društvenu i materijalnu moć, upravo srpskog kneza Miloša. Gradio ga je najznačajniji srpski neimar iz prve polovine 19. veka, Nikola Živković. Kako je ubrzo rešeno da kneževa rezidencija bude konak u Topčideru, u ovaj naš su se 1830. uselili sinovi kneza Miloša, sa majkom, kneginjom Ljubicom. Kada prošetate kraj njega, evropske uticaje ćete moći da vidite u načinu na koji je rešena fasada (koja je, doduše, zajedno sa ogradom, restaurirana 2004. godine), dok se tradicionalni ističu unutar samog konaka, gde je prostor podeljen na prizemni i spratni deo, a krov pokriven ćeramidom.
Ova najreprezentativnija kuća iz prve polovine 19. veka ponosi se stalnom postavkom originlnog nameštaja koji je rađen u orijentalno-balkanskom stilu, ali i stilovima tog vremena, poput klasicizma, bidermajera i neobaroka.
Sve u svemu, subjektivno zaključujem da je po lepoti, ovo deo grada zbog kojeg Beogradu opraštaš buku, gužvu i manjak zelenila.
piše: Irena Radovanović
casopiskus
|