Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 21:23


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 13 Apr 2012, 05:51
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Top 5 misterija Beograda: Nestali grad Žrnov na Avali

Antički grad Žrnov je prvi na listi pet misterija koje Telegraf.rs otkriva. Kralj Aleksandar Karađorđević ga je srušio po nalogu masona

Slika

Malo žitelja Beogarada zna da se na Avali nalazio grad Žrnov, poznat još i kao Žrnovan, koji su podigli Rimljani. Za utvrđenje su izabrali tu lokaciju da bi kontrolisali prilaz Singidunumu, ali i da bi zaštitili svoje rudnike koji su bili stotinak metara od vrha Avale.

U srednjem veku na ostacima grada Srbi su podigli utvrđenje, koje su 1442. zauzele Osmanlije. Svega dve godine kasnije Žrnov je, pored Golupca, Kruševca i Novog Brda, vraćen Srbima, a 1458. se ponovo našao u rukama Osmanlija. Žrnov im je tada služio, ojačan dodatnim bedemima, za uznemiravanje Beograda, koji nikako nisu uspevali da osvoje. Upravo zbog te uloge Žrnov su zvali Havala, što znači smetnja, a po njemu je i cela planina dobila ime Avala.

Jedna od misterija Žrnova vezana je za razloge zašto od njega danas ne postoji nijedan kamen.

Iako je prepušten zubu vremena još od 18. veka, jer se pretpostavlja da je tada napušten, njegovi ostaci su prilično dobro očuvani do 1934. godine, kada je kralj Aleksandar Karađorđević naprasno odlučio da ga sruši. Razloge za tu odluku kralj nikada nije saopštio, a istoričari tvrde da ni tadašnji Beograđani nisu verovali da će to zaista učiniti. Javnost je negodovala, ali su ostaci Žrnova ipak bili minirani čitava dva dana, sve dok 19. aprila 1934. od njega nijeo ostalo ništa. Iz nekog razloga kralju je rušenje tog grada bilo posebno važno, pa je radove nadgledao i usput se fotografisao.

Resized Image - Click For Actual Size
Kralj Aleksandar I Karađorđević u Žrnovu

Zvanična ideja rušenja Žrnova bila je da se obezbedi prostor za kompleks spomenika Neznanom junaku po nacrtima Ivana Meštrovića. Nezvanični razlozi navodno leže u kraljevom sujeverju, pa čak i u uplitanju masona u takvu odluku. Pristalice ove druge teorije kao primer navode gotovo identičnu odluku o rušenju stare kapele na Lovćenu zbog podizanja mauzoleja Njegošu po, slučajno ili ne, takođe Meštrovićevom projektu.

Kralj Aleksandar ipak nije doživeo da vidi Meštrovićevo delo na zaravnjenoj površini nekadašnjeg Žrnova, jer je svega nekoliko meseci od početka gradnje piramidalnog mauzoleja ubijen u Marselju 9.oktobra 1934.

Dodatnu dozu mistike u priču o lokaciji gde se nalazio Žrnov dodaju bioenergetičari i ufolozi. Lovci na leteće tanjire tvrde da je vrh Avale mesto gde se njihov “plen” često može videti. Prema njihovim teorijama, prve piramide na zemlji su izgradili vanzemaljci, kao svojvrsne kapije vremena kroz koje su stizali u druge dimenzije. Piramide su kasnije služile kao orijentiri.

U pohod na Avalu često dolaze i oni koji pokušavaju nekakvim spravama, u sitne sate, tvrde meštani okolnih sela, da otkriju da li je ostalo nešto od plemenitih metala koje su još Rimljani tu iskopavali.


Telegraf

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Beogradske priče  |  Poslato: 13 Apr 2012, 05:54
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Top 5 misterija Beograda: Lagumi

Najveće beogradske tajne čuva mreža neprohodnih podzemnih tunela dugačka i nekoliko desetina kilometara. Prema nekim predanjima njima su povezani Gardoš, preko Kalemegdana i Tašmajdana sve do Višnjičke Banje

Slika

Verovatno najveća misterija Beograda vezana je za brojne legume koji se protežu ispod njega. O mračnoj mreži tajnih prolaza dugoj na desetine kilometara ispredale su se mnoge priče kojima na misterioznosti dodaje činjenica da danas mnogi od njih nisu prohodni. Najčuvenija od tih priča je o povezanosti tvrđave na Kalemegdanu i Kule na Gardošu, u Zemunu, tunelima koji vode ispod Save.

Iako arheolozi tvrde da takav prolaz nikada nije postojao, prestonički narod već više od 100 godina ne odustaje od tog verovanja. Koristeći te tunele, navodno moglo se ispod reke stići od “Rimskog bunara” do Kule Sibinjan Janka. Nauka ruši takvu teoriju objašnjavajući da “Rimski bunar” nije ni rimski ni bunar. Nastao je u 18.veku u pokušaju Austrijanaca da reše vodosnabdevanje. Iako se njegovo dno nalazi 14 metara ispod nivoa Save, dugo je bio suv jer se završava u steni a voda koja ga ispunjava se u njega sliva odozgo.

Pećina stara 8 miliona godina

Najstarije blago podzemnog Beograda je zasigurno pećina ispod Tašmajdana. Mnogi Beograđani nisu svesni da su njihovi stanovi izgrađeni na tankom sloju iznad pećine stare osam miliona godina. Nju su još Rimljani koristili kao kamenolom, a kasnije je koristila Srbima kao skrovište od Turaka.

Drugi svetski rat doneo je prostoru ispod Taša novu namenu ali i nove tunele. Nemci su želeli da podzemnim prolazima spoje najvitalnije objekte u Beogradu, a pećine su služile kao rezervna komanda Aleksandera Lohra, generala koji je bombardovao Grad.

Neotkriveni u potpunosti, lagumi u koje su u 15. veku prokopali Turci, od Pariske ulice do uinutrašnjosti zidina, kako bi braniteljima Beograda došli s leđa, kriju ko zna šta. Odbrana Beograda je minirala turski prolaz tako da su učesnici tog pohoda i sve što su sa sobom nosili ostali zakopani u njemu.

“Frižideri” i metro iz 19.veka

Nešto manje mističnu namenu imali su lagumi iz Karađorđeve ulice. Kopanje oko 13 tunela započeli su Austrijanci u 18. i nastavili u 19 veku. Reč je o veštačkim pećinama koje su služile kao magacini i “frižideri” onog vremena. Zbog blizine luke i rečnog puta koji je tada bio najpouzdaniji, lagumi na savskoj padini bili su idealni za čuvanje robe jer je u njima temperature bila niska i stabilna tokom svih godišnjih doba. Male kule koje “vire iz zemlje” na Kosančićevom vencu, nisu ostaci podzemnog grada trvđave, niti puškarnice kako mnogi beograđani misle. To su zapravo ventilacioni otvori koji su vodili vazduh do 20-ak metara u dubinu laguma, kako se u njima ne bi pojavili vlaga i buđ.

Slika

Inače, da se ostvario plan koji su još 1883. imali dvojica građana Gugla i Gal, Beograd je mogao da postane prvi svetski grad koji je imao metro. Oni su od opštine Beogradske tražili koncesiju kako bi od Knez Mihailove ulice do savskog stovarišta prokopali “podzemnu železnicu za prevoz espapa i putnika” i da kroz nju sprovedu i vodovod.

Podzemni prolazi nisu karakteristični samo za stari deo prestonice. Njima obiluju i Zemun, Banovo Brdo, Bežanija, Avala a neki od njih navodno vode od Kalemegdana preko Džordža Vašingtona sve do Višnjičke Banje. Prema nekim pričama ispod Očne klinike u Džordža Vašingtona pored tunela nalizi se i podzemno jezero.


Telegraf

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Beogradske priče  |  Poslato: 13 Apr 2012, 05:57
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Top 5 misterija Beograda: Najstarija kuća

Top 5 misterija Beograda: Najstarija kuća

Slika

Barokna kuća na Dorćolu u Dušanovoj 10 zaštićena je kao spomenik kulture, jer je najstarija kuća u Beogradu. Njena misterioznost, međutim, ne leži u tome što je građena između 1724. i 1727.godine. Naprotiv, kuća čuva tajnu još iz vremena njene gradnje, toliko važnu da je njen graditelj ubijen.

Za vreme austrijske vladavine, njena izgradnja je poverena švajcarskom neimaru Nikoli Doksat de Morezu, koji je imao zadatak da obnovi i ojača Kalemegdansko utvrđenje po naređenju princa Virtenberkškog. De Morez, koji je bio inženjer i pukovnik austrijske vojske, naprasno je optužen za veleizdaju i pogubljen podno kalemegdanskih zidina. Čaršijom se međutim pronela vest da je graditelj ubijen kako se tačne lokacije tajnih prolaza ispod kuće, ne bi saznale. Jedan deo tunela vodi do ulaza u tvrđavu, a drugi, navodno, duboko u grad.

Slika

Pored ove, do tridesetih godina 20. veka postojale su još dve zgrade izgrađenje u istom periodu, ali su u međuvremenu srušene. Zgrade su bile povezane podrumima i navodno lagumima sa tunelom ka tvrđavi, a kuća u Dušanovoj je bila druga po redu u nizu od sedam objekata rezidencijalnog karaktera.

Veo misterije vezane za ovu kuću dodatno su pojačali Nemci tokom Drugog svetskog rata. Beograđani su tada svedočili da okupatori danima, u najvećoj tajnosti, nešto kopaju i traže. Neretko se pominjalo i nekakvo blago koje se skrivalo u tunelima pod kućom, a koje su Nemci tajno transportovali u Berlin. Ipak, niko sa sigurnošću ni danas ne može da kaže šta su Nemci tada otkrili u Dušanovoj 10.

Deo misterije je rešen nekoliko godina po završetku rata, kada su stanari otkrili tunel ispod svoje zgrade. Bilo je jasno da nije reč samo o povećem podrumu već o podzemnom putu, ali se ipak niko od njih nije usudio da njime prođe do kraja i vidi kuda on vodi. Danas je teško otkriti putanju tajnih tunela, kao i sa kojim objektima su povezani jer su prolazi uglavnom urušeni i pod vodom.

Kuća je menjala vlasnike, a u njenom prizemlju je od odlaska Austrougara u 18. veku, uvek bila neka zanatska radnja.

Do polovine 1950. godine i nacionalizacije, tu se nalazila poznata tekstilna radionica “Narodni Heroj Anđa Ranković“, iz koje je kasnije nastao čuveni tekstilni gigant “BEKO“. Anđa Ranković bila je prva supruga Aleksandra Rankovića poznatog kao Drug Marko ili Leka, jedne od centralih figura OZNE i ključne ličnosti svih tajnih i policijskih uprava u periodu posle 1945. godine. Do skora, na toj adresi bila je prva pekara u SFRJ koja je radila 24 sata.


Telegraf

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Beogradske priče  |  Poslato: 13 Apr 2012, 06:01
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Top 5 misterija Beograda (4. deo): Tašmajdan

Na Tašu spaljene mošti Svetog Save, ispod njega je bilo sedam pećina, kao i katakombe koje su minirali Nemci, a na njemu su sahranjeni Đura Jakšić i Josif Pančić

Slika

Nove fontane ukrašene savremenim osvetljenjem, uređene zelene površine, klupe za zaljubljene parove, studente i penzionere koji dolaze da golubove obraduju mrvama starog hleba. To je slika današnjeg Tašmajdana, uređenog tako da ničim ne opominje na burnu istoriju ovog prostora i ne otkriva tajne čuvane vekovima.

Pretpostavlja se da ispod Taša postoji sedam pećina. Kroz njih su prolazili vodovodi, a građene su i kripte i riznice. Još u rimsko doba tu se nalazio kamenolom, a od tašmajdanskog kamena su pravljeni sarkofazi koji su iskopavani dva naredna milenijuma po čitavom gradu. Otuda i naziv koji su Turci nadenuli ovom delu Beograda, od reči “taš” što znači kamen i “majdan” – turski izraz za rudnik.

Slika

Velike tajne Tašmajdana vezuju se uglavnom za ono što se nalazi ispod površine. Od pećine stare oko osam miliona godina do katakombi i tajnih prolaza koje su Nemci za vreme Drugog svetskog rata kopali. Podzemni lavirinti ostaće misterija još neko vreme, jer su tokom povlačenja Nemci minirali neke od prolaza, tako da se ne može sa sigurnošću utvrditi šta su sve povezivali i krili. Kompleks podzemnih hodnika i prostorija pravljen je tako da je u slučaju potrebe, tu moglo da boravi hiljadu vojnika, bez potrebe da šest meseci izlazi napolje.

Jedan od prolaza, u blizini bazena, pravljen je i da omogući ulazak kamiona natovarenih municijom, hranom i ostalom potrebnom robom.

Malo ko od šetača ovim beogradskim parkom zna da, uživajući u šetnji, hoda po starom prestoničkom groblju. Do 1886, kada je groblje preseljeno u današnju Ruzveltovu ulicu, na Tašmajdanu su sahranjeni mnogi važni ljudi ondašnjeg vremena, poput Đure Jakšića i Josifa Pančića koji je pokopan u specijalnom sanduku od čuvene Omorike. Istoričari opominju da su grobovi tadašnje elite preseljeni, ali da su mnogi, koji nisu imali naslednike, ostali na Tašmajdanu. Na centralnom delu groblja, koje se prostiralo današnjim šetalištem, počivali su pravoslavci, a na delu bližem Takovskoj ulici protestanti. Prostor današnjeg restorana “Šansa” bio je odvojen za sahranjivanje utopljenika i samoubica.

Posebno važna misterija u vezi sa istorijom Tašmajdana je teorija da se spaljivanje moštiju Svetog Save dogodilo upravo tu. Iako je opšte poznato da su spaljene na Vračaru, malo ko zna da se tadašnji Mali Vračar nalazio na prostoru Tašmajdana, takođe kod restorana “Šansa”, u to vreme pozvan kao “Čupina umka”. Mali Vračar se prostirao između Batal džamije koja se nalazila na mestu današnje zgrade Skupštine i raskrsnice Bulevara kralja Aleksandra i Takovske. Prema predanjima, naziv je dobio po brojnim vračarama i gatarama koju su se tu okupljale i proricale sudbinu zainteresovanim Beograđanima tog vremena.

Krajem 19.veka pravnik i erudita Sreten Popović je, dokazujući tu teoriju, došao do predanja izvesnog Slepog Laze koje je prepričao:

“Od oltara hrama Svetog Marka, odbroj na istok sedamdeset koraka. Doći ćeš do jednog uzvišenja. Pogledaj odatle levo i desno! Vidiš li Beograd, Savu i Dunav? E, tu, na tom vidikovcu spaljen je Sveti Sava.”

Još jedan dokaz za priču da se spaljivanje dogodilo na Tašmajdanu je činjenica da je tu prolazio najvažniji put tog vremena – Carigradski drum, sadašnji Bulevar kralja Aleksandra, kojim je prošao Sinan paša sa moštima kako bi ga Srbi videli i gledali kako spaljuje mošti Svetog Save.

Nekim narednim generacijama ostaje da pronađu način da otkriju tajne koje krije ovaj centralni deo grada, a usput im se možda i posreći da otkriju ima li istine u pričama o zakopanom turskom blagu, ali i dragocenostima koje Nemci nisu stigli da ponesu napuštajući Beograd.


Telegraf

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Beogradske priče  |  Poslato: 13 Apr 2012, 06:03
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Top 5 misterija Beograda (5. deo): Kalemegdan

Životna priča Beogradske tvrđave počinje pre dva milenijuma, a njeni rušitelji i graditelji kroz vekove su nam ostavli mnoge važne istorijske činjenice, ali i nikad dokazane misteriozne priče

Slika


Ako neki deo grada ima pregršt priča da ispriča, ali i tajni koje čuva, onda je to svakako Kalemegdan.

Njegova bogata životna priča počinje pre dva milenijuma, kada je Flavijeva IV legija odabrala greben na desnoj obali Save za svoje utvrđenje i sagradila rimski kastrum. Ta legija koji su nazivali srećnom zbog brojnih uspeha, upravo tu, kao branik tadašnjeg Rima, podigla je jedno od najsigurnijih utvrđenja tog vremena.

Kasnije su isto utvrđenje mnogi rušili i iznova gradili, ostavljajući u kalemegdanskim zidinama svoj deo današnje prebogate istorije. Učestvovali su kroz vekove u pisanju kalemegdanske priče Vizantinci, despot Stefan Lazarević, Turci i Austrijanci. Turci su jednom delu Kalemegdana dali ime Fićir-baji, što je kovanica od reči koja podrazumeva čoveka koji je zamišljen i druge koja znači breg.

Mnogo toga u vezi s Beogradskom tvrđavom je zapisano u istoriji, ali nažalost, neke priče će ostati zauvek misterije zbog nemogućnosti da se istraži do kraja sve što se krije ispod zidina. Mnoge legende su ispredane o turskom blagu uzidanom u zidove Barutane, baucima u kalemegdanskim lagumima i katakombama, mračnim silama koje vladaju oko “Pobednika”, i nikad dokazanoj teoriji u vezi sa tunelom ispod reke koji spaja Kališ sa Zemunom.

Ipak, najveća misterija ovog dela Beograda je Rimski bunar. Iako nam arheolozi i istoričari uporno ponavljaju da to nije ni rimski ni bunar, jer su ga izgradili Austrijanci (od 1717. do 1731), narod je skloniji verovanju u nešto mističnije priče. Tako su ga neki nazivali i “pupak sveta” i verovali da je to mesto odakle je mitski junak Orfej silazio u podzemni svet.

Neki istoričari podsećaju da su Rimljani sproveli vodu čak iz mokroluških izvora, a da je sigurno da su u nekom trenutku pokušali da iskopaju bunar, s obzirom na to da su bili poznati stratezi i neimari. Strategija ih je obavezivala da obezbede snabdevanje vojnika vodom u slučaju da neprijatelj, prilikom opsade, preseče vodovod. Kasnije, pričaju istoričari, on je služio kao silos za žito, pa čak i kao tamnica.

Slika

Surove smrti

Neka od najsurovijih ubistava koje Beograd pamti u vezi su upravo sa rimskim bunarom. U zaveri koja se odigrala 1494, kada je Beograd bio neosvojiv cilj Turaka, otkriveno je 37 hrišćana koji su za veliki novac hteli da “prodaju” Kalemegdan osvajačima. Preki sud im je brzo presudio i svi zaverenici su konopcima spušteni na suvo dno bunara. Tek kada su poludeli od gladi, bačeni su im noževi da se međusobno poubijaju i prožderu!

Na dan krunisanja Milana Obrenovića 1882. uhapšene su Jelena – Ilka Marković i Lena Knićanin, jer su na njega pokušale atentat. Ilka je pronađena u zatvorskoj ćeliji ugušena peškirom, a Lena je zatvorena u Rimski bunar. Kasnije je pronađena mrtva, zajedno s ubijenim vojnikom čiji je zadatak bio da je čuva.

Za vreme okupacije, Nemci su istraživali dno bunara, a po nekim pričama, dva ronioca s tog zadatka nikad nisu izronila.

Neki od pronađenih ljudskih skeleta pripisivani su i zloglasnoj Ozni, koja je imala običaj da koristi ovaj bunar.

Rimski bunar inspiracija Hičkoku

Sve je to privuklo velikog britanskog režisera Alfreda Hičkoka kada je posetio Beograd 1964. da obiđe Rimski bunar, koji je za njega, kako je rekao, predstavljao “pravu poslasticu”.

I poznati filmski režiser Dušan Makavejev je kasnije snimio film “Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a”, inspirisan ubistvom u vezi sa bunarom, kada je čovek bacio u njega svoju ljubavnicu.

Put do dubine bunara od 60 metara počinje velikom metalnom kapijom. Dvadesetak metara dugačak hodnik vodi preko 212 spiralnih stepenika do površine vode. Dno bunara nalazi se ispod dna Save, a voda u njemu se najverovatnije slila s platoa Gornjeg grada.


Telegraf

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 22 Maj 2012, 04:00
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prvi bioskop kod "Zlatnog Krsta"


Slika

Preko puta restorana Dušanov grad je bila kafana ALBANIJA (taj ugao 1928)


Na Terazijama, u zgradi koja danas više ne postoji, a u čijim je prostorijama bio smešten stari restoran "Dušanov grad", postojala je nekada kafana kod "Zlatnog krsta", u kojoj je prvi put u Beogradu prikazana prva bioskopska predstava. Krajem prošloga veka, 1895. godine, Francuzi braća Limijer, Luj i Ogist, rodom iz Liona, pronašli su model za prikazivanje filma i patentirali "aparat koji služi za dobijanje i gledanje predstava". Njihov zastupnik Pronie, prolazeći na putu iz Beča za Carigrad, zadržao se u Beogradu i prikazao "žive slike" u prestonici, nepunih šest meseci posle prve javne bioskopske predstave u svetu.
Prikazivanje je najpre izvršeno u jednoj privatnoj kući u Beogradu. Kada se svetlost ugasila, na razapetom platnu pojavila se prvo mlečna električna svetlost, pa potom neki natpis na nemačkom jeziku. Odmah zatim prikazana je panorama jedne varoši sa mostom, a preko njega lepo se videlo kako voz juri punom parom. Kod prisutnih nastalo je pravo oduševljenje. Posle toga ređale su se raznovrsne slike: šetališta u Nici, scene pred kafanom, igranje dece i još nekoliko takvih snimaka, i film je završen.


Slika


Posle prve privatne predstave film je prikazan za javnost u sali kod "Zlatnog krsta" na dan 25. maja 1896. godine. O prvoj predstavi pisale su "Male novine" prvi dnevni list u Srbiji koji je uređivao niz godina Pera Todorović, (1852—1907) publicist. U broju 145 od 26. maja 1896. godine zabeleženo je: "Kinematograf. Od danas će u gostionici kod "Zlatnog krsta" na Terazijama g.g. Ogist i Luj Limijer iz Liona (francuske), prikazivati najveći i skoro neverovatni uspeh u fotografiji. To je tako zvano "oživljeno" fotografisanje pomoću kinematografa. Tu će se moći videti snimci stvorova i predmeta u najrazličitijim kretanjima videće se pokret kako dete igra; pokreti koje čini železnički voz kad ide, i to je sve tako živo predstavljeno, da se čini kao da gledate stvarnost a ne fotografije. Beograđani ne treba da propuste ovu priliku da vide ovaj doista najveći uspeh, a ulazna je cena od osobe 1 dinar. Početak je svakog dana u 4 sah. po podne i traje do 9 sah. u veče, a nedeljom i praznikom ima prikazivanja i pre podne."

Posle nekoliko dana, u broju od 3. juna 1896. godine, "Male novine" su zabeležile: "Kinematograf. Ima već nekoliko dana kako se kod "Zlatnog krsta" prikazuje dejstvo i produkcije tako zvanog kinematografa — aparata, koji je za kretanje isto što i fonograf za tonove. Videće slike, ne, vidite život, kretanje, tako da se divite što još ne čujete šuštanje vetra, huku morskih ta-lasa, zvrktanje kola, pisak lokomotive i tutnjavu voza, govor, plač i smejanje. Zaista ko ovo "čudo od nauke" video nije, ne treba da propusti ovu zgodnu priliku tim pre što g. g. Limijer i Ogist, koji pomoću kinematografa izvode sve te produkcije prirodnog kretanja i života, ne nameravaju dugo baviti se u Beogradu. Videti se može od 9 do 12 č. pre podne i od 3 do 9 č. posle podne." Kao što smo u početku rekli, braća Limijer nisu nikad bili u Beogradu, već se njihov zastupnik Promio putujući za Carigrad zadržao u našoj prestonici. Posle polumesečnog bavljenja Promio je otputovao i Beograd nije imao bioskopskih predstava sve do 1900. godine. Tada su se pojavili putujući bisokopi — "žive slike" pod šatorima. Predstave su obično davane na poljanama kod Zelenog venca, Malog Kalemegdana, Tašmajdana i Trkališta, gde su putujuće trupe Henria, Subotičanina, Lifke i drugih svetskih lutalica zabavljale ondašnje Beograđane.

Tek od 1906. godine otvoreni su stalni bioskopi. Jedan od. prvih uređenijih bioskopa bio je kod "Hajduk-Veljka" (na mestu današnje velike palate u početku Knez-Mihailove ulice, zatim kod "Starog Petrograda", poznatijeg pod imenom "Štibner", kod "Crne mačke" (danas prazan prostor na uglu Nemanjine i Garašaninove ulice), kod "Takova" (danas palata Jugoslovenske knjige na Terazijama), gde se film gledao besplatno uz čašu piva. Elitni "Moderni bioskop" Braće Savića (danas palata Jugoslovenske banke u Kolarčevoj ulici) i 1911. godine "Koloseum", današnji bioskop "Zvezda".

Prvi bioskopi bili su provizorno uređeni. Umesto sedišta su klupe; projekcioni aparat bio je postavljen nasred sale, između sedišta, a platno je bilo postavljeno između dva stuba. Iza platna nalazio se klavir, jer je klavirista pratio filmsku radnju. Programi u bisokopima sadržavali su tada pet do deset tačaka. U početku su žurnali ispunjavali skoro ceo program, ali docnije su se prikazivale i jednočine šale. Sa otvaranjem novih bioskopa nabavljeni su i duži filmovi koji su prikazivani u nekoliko činova. Filmovi su većinom nabavljani iz Austrije i Nemačke, a žurnali su bili Pateovi.


Urbana Srbija

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 22 Maj 2012, 04:52
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Zeleni Venac - prvo izletište

Zeleni venac, koji je zauzimao prostor od Brankove, Lomine, Reljine, Prizrenske i Sremske ulice, bio je nekada prostrana ustajala duboka bara, kao malo jezero, u koju su se clivale vode sa Terazija Prizrenskom ulicom i sa Varoš-kapije Brankovom ulicom. Na samom kraju bare ctajala je jedna mehana koju je držao neki Manojlo.

Slika
Zeleni Venac sredinom sedamdesetih prošlog veka

Pored te mehane držao je on i lepo uređenu baštu kraj koje su stajali čamci za vožnju po jezeru. To je bilo "uveselitelno mesto" — prvo izletište za Beograđane u koje su navraćala ondašnja gospoda činovnici na meze i čašu piva koje je ugostitelj nabavljao iz Zemuna.

Kako je ta bašta bila udaljena od varoši, to je knjeginja Ljubica sa Tomanijom Obrenović i ostalim gospođama, kad grane proleće i olepšaju dani, dolazila volujskim kolima od Konaka do Manojlove bašte. Malo podalje od ove mehane nalazio se u zemlji podrum u kome je ugostitelj držao razna pića. Ovaj je podrum sa placem docnije pripao knezu Maksimu Rankoviću iz Ostružnice. On je tu podigao dvospratnu kuću po turskom kroju, pa ju je docnije prodao državi.

U toj kući je niz godina bio smešten Sud okruga beogradskog u kome je i književnik Milan Đ. Milićević 1852. godine započeo svoju činovničku karijeru kao pisar. Podrum je služio kao apsana za osuđanike. Posle Katanske bune, 1842. godine u toj apsani su bili zatvoreni buntovnici, među njima i Matija Simić, poznat u političvoj istoriji ,pod imenom "Crveni Matija".

POČETAK GRADNJE

Četrdesetih godina izvršeno je isušivanje tog prostora. Prokopan je kanal i voda je odvedena u Baru Veneciju, ali je posao izvršen nestručno i ceo je teren ostao podvodan. Pa ipak se u tom kraju počelo zidati. Sagradili su kuće Aleksa Simić, Maksim Ranković, Filip Hristić, Ugričić, Cenić, Rajović, Milosavljević, Delini i drugi. Tih godina sagrađena je i kuća u Brankovoj br. 1, tipičan primer stare arhitekture. U toj zgradi otvorila je gostionicu mlada Saksonka, koja je tih godina došla u Beograd sa dve kćeri i sinom Teodorom Hermanom, ocem inženjera Toše Seleskovića i dedom dr Momčila Seleskovića, profesora univerziteta.

Gostionica je umesto firme imala od lima izrađen venac zelene boje — Zeleni venac, po kome je ceo taj kraj dobio ime. Vredna i uredna domaćica Hermanka je stekla veliki ugled te su kod nje odsedali strani putnici, trgovci, zanatlije i radnici. Docnije je tu gostionicu preuzeo slepi Jeremija Obradović-Karadžić, prvi srpski kolporter. U toj kući pedesetih godina stanavao je advokat Živko Nedić i u njoj se 1858. godine rodio dr Ljubomir Nedić, (1858 —1902) književnik kritičar.

Između ulica Brankove i Jug-Bogdanove postojala je 1847. godine pijaca, što se vidi iz akata po sporu abadžija i Uprave varoši oko nekih dućana, jer abadžije " ... u njima neće da sede što su od Zelenog venca jako udaljeni, pa tmme i od pazara ..." Malo niže, na uglu Kameničke i Lomine ulgace bila je Ciganska česma koja je imala jvdnu lulu i davala 259 rrama vode u eekundi. U Zarićevom planu Beograda iz 1878. godine slobodan prostor današnje pijace na Zelenom vencu označen je kao trg. Kasnije je taj prostor pretvoren u park.
Kako je preko Zelenog venca išao glavni put od Varoš-kapije za Savamalu i Vračar, Pozorišni odbor odluči da tu podigne stalnu pozorišnu zgradu i poveri izradu planova talijanskom arhitekti Josifu Kasanu — iako je Vuk Karadžić godine 1853. u jednom pismu Jovanu Gavriloviću, smatrao da "...je to mjesto... ćorbudžak prema sredini beogradske varoši".

Međutim, zbog podvodnog terena — udareni su samo temelji i posao oko izgradnje teatra je obustavljen. Vladan Đorđević (1842—1930) u svojim "Uspomenama" pominje ih " ... kroz abadžisku čaršiju, pored velikih razvalina od nesuđenoga teatra na Zelenom vencu, gde je imao da se podigne taj teatar, ali je samo do "cokle" ozidan pa anda napušten..." Ruševine su ostale sve do sedamdesetih godina kada su raščišćene zbog regulacije, postavljanja kaldrme i sađenja jablanova.

Na Zelenom vencu, u stanu Mite Velikovića, u Jug-Bogdanovoj ulici br. 3 (danas zgrada više ne postoji) nalazila se 1871. godine redakcija "Radanika" Svetozara Markovića, a do kafane "Žirovni venac" osamdesetih godina otvorio je knjižaru Toma Jovanović koji je niz godina izdavao knjige za narod. U Sremskoj br. 9 nalazila se redakcija "Zvona", šaljivog lista, a od 1926. godine knjižare Tsše Jovanovića i Vujića i Zdravka M. Spasojevića. U gostionicama kod "Morune", "Žirovnog venca", "Zlatnog burenceta" bilo je svratište gimnazista, velikoškolaca, trgovaca, radnika i zanatlija iz svih naših krajeva. Kod "Morune" (danas restoran "Triglav") osvovano je 5. aprila 1906. godine Radničko tipografsko pevačko društvo "Jedinstvo". Na kući je 1951. godine utisnuta spamen ploča.


Urbana Srbija

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 22 Maj 2012, 04:56
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Postanak Terazija

Početkom XIX veka, kada je Beograd bio u šancu i graničio se od Savamale Obilićevim vencem, Stambol-kapijom do Dunava i brojao oko 6.000 žitelja, Terazije, danas glavna saobraćajna arterija prestonice, bile su baruština puna prljavštine, obrasla ševarom. Tada su lovci išli u lov na divlje patke, a Sreta L. Popović zabeležio je da su jedne zime kurjaci silazili do Terazija.

Slika
Terazije sa početka XX veka

Da bi proširio Beograd i izvan šanca, knez Miloš je za svoje prve vlade naredio da se kolari i kovači isele iz Savamale i da nasele prazan prostor koji se pružao od Stambol-kapije ka Slaviji. Niko nije hteo iz starog kraja da ide. Po Miloševoj naredbi ustabaša kolarskoga i kovačkoga zanata dobio je zbog toga 25 batina i tak tada su ove zanatlije, čiji je zanat bio isuviše bučan, pristale da se isele u tako daleki kraj, bogu iza leđa. Ilija Čarapić, koji je jedno vreme bio predsednik Opštine, imao je naročito zadatak da deli placeve na Terazijama.

Ko god je pristajao da zagradi plac, dobijao ga je bvoplatno. Jednom je knez Miloš poklonio plac svom neimaru Hadži-Nikoli Živkoviću. Vozeći se jednog dana kolima, Knez zapita Hadži-Nikolu: "Čiji je onaj plac što nije ograđen. "Moj", odgovori Hadži Nikola. "Od sad više nije tvoj kad nisi uspeo do sada da ga ogradiš."
O postanku Terazija zabeležio je M. Đ. Milićević ove podatke: "Uvodeći vodu u varoš Beograd Turci su duž onoga đeriza (zidanoga vodovoda) koji uzima vodu iz mokroluških izvora, na izvesnim daljinama zidali kule, na koje su vodovodnim cevima uzvodili vodu, da bi ona dobila viši skok za svoj dalji tok. Takve kule bile su: jedna gde je danas Tarazijska česma (otprilike gde je sad mali skver između "Balkana" i "Moskve"); druga gde je bila kafana "Ruski Car" (danas restoran "Zagreb"); a treća je bila onde gde je sada kafana "Grčka kraljica" (danas "Plavi Jadran"). Od te tri kule najveća je bila ona na Terazijama. Ta je kula, pored svoje veće visine, stajala na prostranoj čistini, daleko od okolnih kuća, a bila je viša od svih okolnih zgrada. Sve te kule Turci su zvali Terazije za vodu.

Od toga se ceo onaj kraj nove Beogradske varoši naročito od Dvora (danas Skupštine grada) do blizu Stambol-kapije (gde je danas Narodno pozorište), i danas zove Terazije".

ISTORIJA NASTANKA

Terazije nastaju onde gde trg počinje da se širi i one su jajastog oblika. Pokušaćemo da u kratkim beleškama damo istorijat Terazija. Na uglu Sremske ulice, u palati gde se danas nalazi Galerija slika (Ulus). bila je nekada jedna žuta kuća na sprat. Dole je bilo nakoliko dućana: sa dečjim igračkama i papudžijskim ćepencima. A na spratu, u jednoj maloj sobi, nalazila se redakcija "Zvezde" Janka M. Veselinovića, koja je u to vreme, 1900. i 1901. godine, izlazila u mesečnim sveskama. (Prva redakcija iz 1894. godine nalazila se u jednom dućančetu do kafane "Dardaneli" iza Čika-Ljubine ulice.)

Do nje bila je kafana "Zlatni krst" (danas višespratnica), koja je šezdesetih godina sazidana. Nekadašnji zakupac Ilija Nikolić reklamisao je 1865. godine u novinama: "Pre tri godine imao sam mali broj soba i rđavu štalu. Sada imam 12 soba za goste i štalu za 30 konja". U taj kafani je 1875. godine nikao rodoljubivi poklič da se pomogne golorukim ustanicima u Bosni i Hercegovini; tu su se okupljali novčani prilozi za ustanike; tu su se upisivali dobrovoljci. Za vreme srpsko-turskih ratova odatle su kretali dobrovoljci na bojište. Na praznom placu — gde je podignuta velika palata — nalazila se gostionica "Albanez", neka vrsta studentoke menze. Tu su se obično hranili učitelji, gimnazisti i velikoškolci. Ručak sa hlebom koštao je groš, isto toliko i večera. Jeo se većinom pasulj sa pastrmom i kupus sa slaninom.

Za kondicije se plaćalo 6 dinara mesečno. Više "Albaneza" postojala je "Zlatna slavina", lokal u koji su navraćali književnici i novinari i gde su za jednim stalnim stolom, kome je predsedavao Sreta Pašić, sedeli Nušić, Domanović, Mitrović, B. Stanković, M. Pavlović i drugi. Tu je Milorad Mitrović jedne večeri opevao poznatu pesmu "Bila jednom ruža jedna". Do "Zlatne slavine" nalazila se knjižara Rajkovića i Ćukovića, posle Vozarovića, Valožića, Ljube Joksimovića, i Tome Jovanovića jedna od vrlo značajnih izdavačkih kuća pre prvog svetskog rata, koja je preštampala dela Svetozara Markovića. Do nje je bio hotel "Balkan" koji je imao jedan sprat i važio kao hotel "za sve staleže". Danas je tu višespratna zgrada, Zadužbina Samuila i Goluba Janjića.

Malo isturena nalazila se tu i hlebarnica koja je bila čuvena svojim burekom od jaja i raznovrsnim kiflama, pogačicama i vrućim lepinjama sa kajmakom.
Između hotela "Balkan" i današnjeg hotela "Moskva" bila je čuvena "Terazijska česma". Imala je četiri slavine koje su ukupno davale 524 grama vode u sekundi. Česmu je obnovio knez Miloš. Temelj je udaren 16. jula 1859. godine, a početkom 1860 godine bila je gotova. Na placu današnje "Moskve" nalazila se kafana "Velika Srbija" i nekoliko malih dućana sa raznovrsnom robom. "Velika Srbija" odlikovala se time šgo je uvek imala dobru hranu i prvoklasno vino, pa su u nju svraćali sladokusci Stevan Sremac i Kosta Vujić, profesori. Dalje je bila Viktorovićeva apoteka, koja je u oba rata nastradala od bombardovanja.

VIKTOROVIĆEVA APOTEKA

U neposrednoj blizini Viktorovićeve apoteke, prema nekadašnjoj tramvajskoj stanici, postojala je kuća Lazara Arsenijevića - Batalake, popečitelja i istoričara prvog srpskog ustanka. Do nje je bila kafana "Kod dva tigra" (danas restoran "Atina"), jedan ćumez, u koju je često svraćao pesnik Đura Jakšić.
Nešto dalje bila je kuća Alekse Krsmanovića, gde je danas Protokol Sekretarijata inostranih poslova, rad Jovana Ilića, arhitekte, u kojoj je 1918. godine proglašeno Ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca. Godine 1926. u dvorištu je otvorio Brana Cvetković "Orfeum".

Terazije se danas završavaju zgradom Ministarstva prosvete gde su bile kancelarije Terazijske opštine, a sada su tu smeštene razne ustanove.

Na drugoj sgrani ulice nalazi se i danas zgrada u renesansnom stilu u kojaj je nekada bio Terazijski kvart, pa posle Ministarstvo pravde, a danas niz nadleštava. Na uglu gde je sada Igumanova zadužbina bila ,je Todorovićeva delikatesna radnja. Na mestu gde je sada bioskop "Beograd" nalazila se jednospratna zgrada sa baštom - nekada čuvena "Šiškova kafana", gde su se čitale novine, koje su visile o štapu, i "bistrila" politika. Lokal je bio sastajalište libarala. Na prostoru višespratne zgrade "Jugoslovenske knjige" bile su tri poznate mehane: "Uroševa pivnica", "Takovo" i "Pariz". "Uroševa pivnica" bila je svratište ljudi iz unutrašnjosti Srbije koji su dolazili na jednodnevni boravak da svrše naki posao u sudu i kod advokata.

NICANJE KAFANA

Tu su se uz čašu piva pisale molbe, žalbe i tužbe. "Takovo" je bila kafana na glasu. Priređivali su se u njoj intimni ručkovi, a jedno vreme lokal je bio glumačka berza. "Pariz" je bio partijski lokal Radikalne stranke, u kome je odsedao kad je dolazio u Beograd Aca M. Stanojević, predsednik Glavnog odbora Radikalne stranke. Tu su se održavale konferencije, zakazivali zborovi i odsedali stranci. Persijoki šah, kad je prolazio kroz Beograd 1900. godine odseo je kod "Pariza". Hotel "Kasina" sazidan je još 1858. godine. U toj kući obrazovana je nekakva kasina za naročite članove, pa je po njoj dobio ime i lokal. Važila je kao naprednjačka kafana u vreme kad joj je oopstvenik bio Vasa Mijatović, zvani "Bezobrazni Vasa". Godine 1918. kratko vreme zasedavala je u sali "Kasine" Narodna skupština Srbije, a posle nje do 1920. godine priređivalo je predstave Narodno pozorište.

Na uglu Nušićeve ulice (ranije Skopljanske) nalazila se staklarska radnja Zunane, a posle se uselio Tomaš Rosulek koji je prodavao suvomesnate specijalitete (danas su tu prodavnice Robne kuće Beagrad). Niže Rosuleka bila je poznata poslastičarnica Pantelića, koja je imala izvrsne kolače. Stajali su marjaš komad. Od Nušićeve ulice do zlatarske radnje Mih. P. Petkovića bio je uzan skver, a kraj njega je obično stajao niz fijakera. Godine 1860. inicijativom Atanasija Nikolića, književnika, zasađeni su kestenovi na Terazijama. Na današnjem placu palate "Albanije" bila je mala kafanica "Albanija" uvek puna dima, gde su se skupljali nosači, pili čačanku rakiju i jeli pet ćevapčića za marjaš. Prilikom rušenja zgrade 1937. godine u temeljima je nađen kostur preistorijskog mamuta.
Najnoviji preobražaj i regulisanje Tarazija izvršeni su 1948. godine.


Urbana Srbija

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 22 Maj 2012, 17:55
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Sakadžije - Snabdevači vodom

Po popisu od 1859. godine Beograd je brojao 18.890 žitelja. U to vreme varoš je bila opkoljena širokim šancem punim stražara i topova sa prolazom kroz četiri utvrđene kapije. Šanac se prostirao od današnje zgrade Prve muške gimnazije u Dušanovoj ulici do Narodnog pozorišta na Trgu Republike, a zatim preko Obilićevog venca do Karađorđeve ulice na Savskom pristaništu. Izvan šanca nalazila su se varoška predgrađa: Savamala, Terazije, Palilula i Vračar.

SAKADZIJA Srbija-forum

Snabdevanje vodom bilo je uvek problem u starom Beogradu. Sve do uvođenja stalnog vodovoda, koji je otpočeo rad 29. juna 1892. godine sa kapacitetom od 2800 mZ na dan, naši stari snabdevali su se vodom iz bunara i česama i to: u predgrađima iz bunara kojih je u to vreme bilo u baštama i dvorištima, a u „šancu", pošto nije bilo bunara, trgovci i zanatlije imali su naročite momke koji su donosili vodu sa česama kojih je bilo na više mes-ta po varoši. Česme su bile neugledne, ukopane u zemlju tako dz se moralo silaziti po dva tri stepenika dok se dođe do slavine. Od poznatijih česama pomenućemo: Delijsku, Čukur, Toskinu, Terazijsku i Saka-česmu koja se nalazila ispod današnje Jovanove pijace, na uglu Gospodar-Jovanove i Ulice 7. jula. Saka-česma je pored običnih lula imala i jednu visoku iz koje su sakadžije — vodonoše uzimali vodu. Po njima je, svakako, i dobila ime. Akvarel Saka-česme ostavio nam je bečki slikar Gabel kad je boravio u Beogradu. Sve česme nisu mogle podmiriti potrebe žitelja. Uvek

su bile prepune sveta... „Satima se „kape" na česmi — priča

jedan stari Dorćolac — u očekivanju da voda dođe. Kao da nas sunce ozari kad se najavi: „Dobro je! Počela da teče!". Onda se pita: „Kako ide?" i obično u početku odgovara: „Tanko kao konac"... Navala pri točenju na česmama bila je dosta jaka da su svakodnevno, usled čekanja na red, bile svađe, tuče, lupanje sudova, testija i bakrača. Sav taj kalabaluk utišavali su i rasturali kvartovni žandarmi. Ako su ovi nedostajali i patroldžije su dolazile na smenu i preduzimali korake da se vaspostavi red.

Siromašniji stalež trošio je savsku i dunavsku vodu. Nju su donosile sakdžije na dvokolicama. Saka je bila jedno uglavljeno bure od 3 do 4 akova i plaćalo se groš od sake. Po podacima Gliše Elezovića (1879—1961) naučnika, saka je arapska reč i označava „bure ili kola sa buretom, mešinu ili konja sa mešinom u kojima se voda nosi". Voda koju su donosili sakadžije na svojim mršavim konjićima pila se i trošila za pranje. Svaka kuća je imala još i po jedno bure u koje se sakupljala kišnica. Sakadžije su odigrale važnu ulogu u snabdevanju vodom. To su bili mahom siromašni ljudi iz južnih krajeva koji su došli u Beograd na pečalbu. Oni nisu trošili više od marjaša dnevno, a svaku krajcaru koju zarade slali su rodbini u vilajet, u nekadašnju Tursku.

Zanimljivo je pomenuti diskusiju koja se vodila o sakadžijama na sednici Opštinskog odbora maja 1883. godine, u vreme kad je predsednik Beogradske opštine bio Živko Karabiberović, trgovac. Po naredbi Opštinskog saniteta ustanovljena je pumpa za vodu, čije izdržavanje staje Opštinu godišnje 4.000 do 5.000 di-nara. Da bi Opština imala prihoda, predloženo je da za 4 sake dnevno sakadžije plaćaju jedan groš tamse, pa makar i 10 saka zaitili vode. Među tim, oni su uputili jednu predstavku, potpisanu od njih pedesetorice, iako ih je tada u Beogradu bilo preko stotinu, u kojoj se žale da na pumpi ne mogu na dan više od po 4 do 5 saka da zaite, jer im je teško doći do pumpe, a kada bi se, vele, odobrilo da zahvataju vodu i sa Dunava, onda bi mogli i po 20 puta na dan doći i napunivi sake. U diskusiji učestvovalo je više odbornika: Emilijan Josimović, Nosta Glavinić, Svegozar Zorić, Nikola Hadži Popović, Živko Butarčić. Oni su zahtevali: da sakadžije neminovno plaćaju taksu pa bilo da donose vodu sa pumpe ili sa Dunava i Save, jer oni u zimske dane traže 4 do 5 groša od sake; da se sastavi spisak sakadžija i vodi o njima evidencija; da im se svaka saka numeriše; da im se obeleže sake koje nose vodu za zidanje i one koje nose za piće i za kuvanje.

81 Tako su se nekada naši stari snabdevali vodom.


Iz knjige "Iz starog Beograda"


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 22 Maj 2012, 20:58
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Bara Venecija


Slika
Bara Venecija pristanište

Slika
Бара Венеција, 1876.год

Kraj od ušća Topčiderske reke pa do Malog pijaca u Karađorđevoj ulici pokrivale su močvare i bare. Na starim planovima Beograda te su bare bile i ucrtane i obeležene imenom Ciganska bara ili Ciganka. Bara se nazivala Cigankam zato što su u tom siromašnom kraju stanovali Cigani. Sreta L. Popović (1820—1890) u svojoj knjizi „Putovanje po Novoj Srbiji" daje dra-gocene podatke o tom kraju:

„... Ciganska je bara ona kaja se nalazi kraj današnje, odskora prozvane „Venecija", počev od Male pijace (gde je Kovačevića han). Tu su bile za moga detinjstva ribarske kolibice i ciganske čerge. U tome prostoru sada od Hercegovačke ulice pa zapadno k Savi i uza Savu bile su po većoj časti ćeramidžinice. Zbog kopanja zemlje za pravljenje ćeramida tu su doskora bile mnoge i velike rupčage, skoro svagda pune vode, gde su se deca kupala. Tek od nekoliko godina, kad je regulacijom Beograda i uravnjavanjem bivšeg šanca i reduta (gde je sada restoran „Zagreb" — primedba autora) odatle mnoga zemlja snašana, popunjene su ove jaruge, a tim je dobiveno i zemljište za smeštanje drva, peska i druge građe. Sava od nekoliko godina strašno roni ovaj kraj obale. Za moje pamćenje, od kamenite ćuprije, koja se i sada naći može zatrpana u zemlji prema kupatilu kod mehane „Bosna" pa onamo k Savi, iza bivše Čika-Dimitrijeve magaze, bio je toliki prostor da si do vode mogao dobro potrčati s konjem dok dođeš do obale savske. I svuda tuda bile su ćeramidžinice. I na ovo ronjenje Save niko i ne haje. A i na isušenje bare još se i ne pomišlja, te zbog toga nas davi letag groznica ..."

Prema tome Ciganska bara ili, kako je krajem prošlog veka jedan duhoviti Savamalac nazvao „Bara Venecija" zahvatala je ceo onaj prostor od današnjeg hotela „Bristol", zatim deo između Karađorđeve ulice i Gavrila Principa, ceo park kod Železničke stanice, Železiičku stanicu, pa duž Save do ušća Topčiderske reke.

Voda iz ove bare, kada se u proleće razlije Sava, napravi čitavo jezero po kome se saobraćalo čamcima. Bara Venecija je do pirala čak do Bosanske ulice (danas Ulica Gavrila Principa) i plavila Šopovićevo kupatilo (danas zgrada Ekonomskog fakulteta).

Bara Venecija je tokom vremena nasipana. Posle predaje gradova 1867. godine kad je srušena Stambol-kapija i otpočelo regulisanje Beograda, sva zemlja i kamenje koje je opasivalo varoš od Savskog pristaiišta do dunavske obale prenošeno je volujskim i taljigaškim kolima i bacano u baru. Tom zemljom su ispunjavane i one rupčage koje su gradili ćeramidžije praveći ćeramidu. Docnije su nasipali baru i pojedinci, naročito sopstvenici imanja iz okolnih ulica. Posao nasipanja produžila je država gradeći Železničku stanicu i železničku prugu 1884. godine.

Kako je Ciganska bara tokom XIX veka bila u predgrađu, to su karavani kamila, koji su navraćali u Beograd noseći robu iz dalekih krajeva, noćivali u polju kraj bare. Poslednji karavan došao je pre više od sto godina 1854. i doneo iz Sereza duvan u balama Anastasu Hristodulu, trgovcu. Tom prilikom je jedna kamila uginula. U Savamali nazvana je i jedna kafana u kojoj su odsedali trgovci iz unutrašnjosti „Venecija" po Bari Veneciji.

Obrasla u travu i ševar, blatnjava i prljava Bara Venecija bila je zgodno mesto za prenoćište raznih kockara, obijača i špekulanata. Preko leta, zbog bujne vegetacije, hiljade rabadžija napasalo je tamo svoje konje, a zimi kad se uhvati led bara je služila za tociljanje dece iz okolnih ulica. Tek oko 1930. go-dine bara je skoro sva nasuta i na jednom njenom delu sagrađen je novi Beogradski Sajam.


Iz knjige "Iz starog Beograda"


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 50 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker