Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 00:42


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 28 Jan 2018, 22:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beogradske priče: Nastanak prve "domaćičke škole

Kako su se prestoničke devojke spremale za udaju pre osamdeset godina

Slika

NEKADA su se devojke spremale za udaju kod svojih matera, a danas moraju ići u školu. Ovim rečima naslovljen je tekst u listu "Vreme" iz 1936. godine, koji objašnjava neophodnost zabuduće udavače i "stubove kuće" da izuče sve veštine koje će im u braku biti neopohodne.

Ondašnji izveštači podsećaju da je posle Velikog rata (dakle, Prvog svetskog), "za vaspitanje naše ženske omladine, pored ostalih škola, počelo i osnivanje stručnih škola za domaćice".

- Zadatak ovih škola je u tome da devojke, koje se spremaju za udaju, osposobe za rad u kući, da ih nauče veštini kuvanja, uređenju stana, ličnoj higijeni, pravilnoj ishrani, nezi dece, vaspitanju i radu u društvu - beleže ondašnji novinari. - Pored toga škola koja vaspitava devojke, "mora da im pruži i osnove ljudske kulture da bi u društvu, u kome se kreću, mogle da se nađu i daju dokaza o jednom školovanju koje zaista koristi".



Država i potrebe

Osnivanje domaćičkih škola u ondašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a potonjoj Jugoslaviji počelo je 1919. godine. Tada je, beleže ondašnje novine, sama država shvatila potrebu osnivanja i starala se da ih ima što više.

- Ali kako su se potrebe ukazivale, a država nije mogla da stigne da uvek i na svakom mestu ostvari ono što je momentalno potrebno, počelo je i sa osnivanjem privatnih škola za domaćice. Ovakvih privatnih škola ima sada u Zagrebu, Mariboru, a sada se osniva i u Beogradu.

Činjenicu da Beograd osniva ovakvu školu posle dva prethodna grada autori su pravdali time "što se potreba za tom školom osetila tek skoro, i što su jednu takvu školu zamenjivale manje domaćičke škole koje su osnivane privremeno u mnogim mestima u unutrašnjosti".

Slika

Prvu privatnu ovakvu školu u Beogradu osnovala je Natalija Đurović, dotadašnja upraviteljka Više domaćičke učiteljske škole u penziji, koja se, kako beleže novinari, "dugo godina bavila tim pitanjem". Osnivanje je odobrilo Ministarstvo poljoprivrede.

- Škola će biti uređena sa internatom - dodaju novinari. - Trajaće tri, pet i deset meseci. Međutim, dok se ne stvore svi uslovi za internatsko uređenje, postojaće samo tromesečni tečajevi.

Škola je otvorena u Ulici Žorža Klemansoa, a to je današnja Makedonska ulica, a ondašnja beogradska društvena atmosfera bila je apsolutno blagonaklona prema jednoj ovakvoj instituciji.


PREDMETI

TEČAJ domaćičke škole podrazumevao je da polaznica ima od 16 do 30 godina, kao i da je pismena. Predmeti koje je trebalo da savlada tokom školovanja bili su, kako je zvanično navedeno, "iz sledećih oblasti: domaćeg gazdinstva, kuvanja, konzerviranja, pranja i glačanja rublja, šivenja i krpljenja odeće, nege porodilje, odojčadi i starijih, higijene, mlekarstva, živinarstva, pčelarstva i pedagogije".
Štaviše, analitičari "Vremena" su objasnili kako je "korisnost ovakve škole nesumnjiva. Potreba za njom u Beogradu osećala se poslednjih godina stalno. I sada, kada je već počeo rad, dala se mogućnost mnogim devojkama, kojima je potrebno jedno pravilno znanje upravljanja domaćinstvom i rada u društvu, da posećuju prvu privatnu školu koju vodi jedna iskusna i poznata radnica na vaspitavanju devojaka".

Bilo je to jedno drugo vreme... Patrijarhalno društvo tadašnje države veoma često je podrazumevalo da je ženi mesto u kući, uz šporet i decu, dok je na muškim glavama porodice bio zadatak da privređuju i brinu o finansijama.

Favorizovanje muške dece bilo je očekivano i kada se radilo o školovanju, pa su tek retko žene dosezale akademska znanja, dok je većina bila nižeg obrazovanja. Bilo je potrebno vreme da se uvedu i ženske gimnazije koje su s vremenom pokazale da su dame sasvim uredni takmaci muškarcima u sticanju znanja i veština, pa je krajem tridesetih ravnopravnost dobila mnogo više na značaju.

Rešenje krize

REČ "kriza" se makar u našem društvu odomaćila, te je postala uobičajen deo retoričkog folklora već decenijama, a bogme i vekovima. Tako je tridesetih godina prošlog veka štampa objavila i ideju jednog terzije, zanatlije čije veštine i umeća su već bila pomalo zastarela, a čiji budžet je, dabome, "drmala" već pomenuta, neizbežna kriza.

Nesrećnik je bio Čuburac i počeo je jasno da analizira nevolje u koje je zapao, ovog puta zbog mode i vanrednih ženskih potreba.

- Lupao je on mesecima glavu - beleže tadašnji novinari. - Nije šala: kriza je kod svih, ali kod njega najviše. Žale se na krizu i rđav posao i prodavci parfema i pudera, dva nasušna ženska artikla, a kako ne bi on, terzija, sa već zastarelim, preživelim zanimanjem. Zato je, posle podužeg razmišljanja, naš junak promislio i napisao oglas.

"Mesto modernih toaleta i savremenog načina odevanja, vratite se, gospođe, lepoj srpskoj nošnji, koja je mnogo praktičnija i ne podleže ćudima mode", pisao je on. "A srpska nošnja je lepa, dugotrajna, jednoobrazna i moralna. Nema otkrivanja i razgolićivanja tela. Sve je solidno i skromno."

Tako se i autor teksta, u šali, pita zajedno sa nesrećnim Čuburcem, "gde bi nam samo bio kraj da nešto manje vodimo računa o Parizu, o modnim žurnalima i toaletama filmskih diva?".


Slika


"DELIKATNE PERSONE"

DECENIJE iza nas donosile su večite promene modnih trendova i običaja, mada će oni koji su iskusni pratioci tih društvenih pojava uvek podvlačiti kako se moda ponavlja. Da li je tako ili nije, ostaje na čitaocu da proceni, a mi se vraćamo među beleške Milana Jovanovića Stojimirovića, jednog od najpozvanijih hroničara starog Beograda, i sećamo se kako su, na razmeđu 19. i 20. veka izgledale varoške dame.

U šetnji Velikim Kalemegdanom hroničar pamti da je željena težina jedne "solidne" udavače bila oko 80 kilograma. Iako ovaj trend danas ne zvuči pomodno, podsećamo da je u to doba na ženi bukvalno počivala kuća, da nije bilo kućnih aparata, porodice su bile mnogočlane... Trebalo je sav veš oprati na ruke, a potom ispeglati peglom od livenog gvožđa u koju se ubacuje žar iz šporeta na drva...

Bio je to samo jedan od fizički veoma teških poslova koji je čekao svaku ženu. Upravo zato ona je već svojom konstitucijom trebalo da pokaže kako će izdržati sve napore koji je očekuju u braku.

One dame koje bi nadmašile tu težinu, pa bi imale 90 ili više kilograma Jovanović Stojimirović je zapamtio i po tome kako su ih ondašnji Beograđani zvali - vrlo delikatne persone.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 29 Sep 2018, 15:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beogradske priče: Kako je nekada išao put od Zemuna ka Beogradu

Drum od kamenih kocki imao trasu preko mesta gde se sada nalazi Palata "Srbija"

Slika

ODVAJKADA su Beograd i Zemun stremili jedan ka drugom, i oduvek ih je neko ili nešto razdvajao. Granica kojom su se Sava i Dunav umestili između dve varoši bila je i mesto sudara civilizacija. Sa jedne strane je dovde dopirala Otomanska imperija, a sa druge joj je bila suprotstavljena Austrija, a potom Austrougarska.


Pa ipak, tokom prošlosti bi se događalo da jedno carstvo potisne ono drugo, tako da su i jedni i drugi imali potrebu da postave pontonske mostove kako bi spojili Zemun i Beograd. Tokom istorije ih je bilo pet, ali njihov vek trajanja nije bio predug, najviše po jednu ili dve godine. Problem sa takvim mostovima jeste što su ometali plovidbu, pa su često morali da budu rasklopljeni kako bi važne lađe mogle da prođu.


PRETEČE

Interesantno je da je svih pet pontonskih mostova bilo postavljeno na istom mestu gde se i danas nalazi Brankov most. Prvi drumski most u Beogradu takođe je bio postavljen na istom mestu, nosio je ime Most viteškog kralja Aleksandra i deo današnje građevine oslanja se na njegove temelje.

U vreme austrijske vlasti od 1717. do 1739. godine ovde je postojala još jedna čudnovata građevina, a to je bio Most na palisadama, koji je bio namenjen onima koji su hteli da stignu do Zemuna, kada već pređu pontonski most. Bilo je to vreme kada je oblast današnjeg Novog Beograda bila prepuna baruština i živog peska i neretko bi se događalo da putnik namernik koji želi da se probije kroz tu pustoš - u njoj i ostane, negde duboko ispod peska i mutne vode u koju bi zabasao.

Slika

Zato je postojao Most na palisadama, zašiljenim deblima duboko nabijenim u tlo. Graditelji bi ih ukopali duboko u sigurniju podlogu i tek onda postavili daščani put na vrhu. Tako je ova neobična građevina omogućila trgovcima i putnicima da stignu iz jedne u drugu varoš.

Pa ipak, dugo su ova dva grada bila udaljeni jedan od drugog mnogo više nego što je to činila "obična geografija". Do Prvog svetskog rata sa jedne na drugu stranu gledali su stanovnici Srbije i Austrougarske, a potom je sve preraslo u ogroman vojni sukob koji je okončan nestankom "crno-žute" carevine. Potom i ova dva grada stiču nove kontakte i saobraćajne veze kojima je posvećena ova priča.

Slika

Danas nas povezuju asfaltni drumovi, pešačke putanje i biciklističke staze, i prelazak iz Zemuna u Beograd i obratno je veoma lak i brz.

MAKADAM

Između dva rata ovde je postavljen put od makadama, koji je imao potpuno drugačiju trasu. Drum je bio sačinjen od kamenih kocki, a njegova trasa je posle Mosta kralja Aleksandra išla dijagonalno premo današnje Palate "Srbija". U savremeno doba žitelji glavnog grada posle mosta idu oštro udesno, Bulevarom Nikole Tesle, ili nastavljaju pravu, bulevarom koji nosi ime Mihajla Pupina, a između dva rata postojao je samo jedan put i on je išao dijagonalom između ova dva moderna bulevara.

Slika

Od 1935. godine uz obode ovog druma sprovedena je i tramvajska pruga tako da je uvedena linija "14" koja je spajala Zemun i Beograd. Do odvaranja Mosta kralja Aleksandra (koji su naši preci često zvali i Zemunski most), jedini vid prevoza bio je brod, da bi kasnije počeo automobilski i autobuski prevoz, ali je travaj veoma brzo postao najekonomičniji i najjeftiniji.

Putanja je od mosta prvo prolazila pored tadašnjeg Sajma, a kolovoz od kamenih kocki kasnije je vodio prema Zemunu, i takav put danas postoji samo u delu iznad Studentskog grada ka bolnici Bežanijska kosa. Na starim fotografijama se vide prizori sa desne dunavske obale s kraja tridesetih godina prošlog veka.

Slika

SAJAM I LOGOR

GLEDANO sa beogradske strane, put je prvo vodio pored Beogradskog sajma, koji je danas postao obično ruglo i zaboravljen deo varoške istorije. Sajamske hale su od 1937. bile jedno od prestižnih gradskih mesta, sve dok nije stigao Drugi svetski rat i preobratio ovaj skup paviljona u zloglasni koncentracioni logor.


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 29 Sep 2018, 15:26
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beogradske priče: Od Balkanske do Beogradske

Kadrovi grada od pre jednog veka. Najvažnija zanatlijska ulica vodila od Železničke stanice ka Terazijama, a Slavija bila na periferiji

Slika
Balkanska ulica

SVAKI grad na zemaljskom šaru menja svoju fizionomiju, a Beograd to možda radi najburnije. Fotografije nastale pre jednog veka upravo to pokazuju.

Jedna od najvažnijih gradskih ulica - Balkanska, danas polako gubi primat najvažnijeg zanatskog stecišta.

Stare zanatlije bile su ustoličene na svoje mesto još u Miloševo vreme, kada je današnja ulica Kraljice Natalije, a dugo Narodnog fronta bila mesto najvažnijih zanatskih radnji u gradu. Uz nju je uskoro Balkanska dosegla tu važnu varošku titulu, pa se i tokom celog 20. veka znalo da zanatske proizvode treba potražiti u ovoj ulici.

Tako je i danas, mada se zanatlije polako povlače pred snažnim industrijskim pritiskom.

U Beograd se decenijama zvanično i dolazilo ovom strmom ulicom, jer je najveći broj putnika u prestonicu dolazio železnicom, a potom sa Železničke stanice polako ka Terazijama.

Slika
Slavija

Slavija je u to doba bila obod Beograda, pa se postepeno širila naviše, ka Crvenom krstu i Vračaru, tek kada je škotski diplomata Mekenzi kupio i isparcelisao ovaj deo grada. Upravo zato su Beograđani zlosrećno ovaj deo grada prozvali i "Englezovac", budući da su sve podanike britanske krune kolokvijalno prozivali Englezima.

Tako su i raskršća u današnjem centru nekada bila deo gradske periferije, do kojeg su dosezali taljigaši koji bi do Slavije dovozili robu za varoške pijace.

Odatle naviše, ka današnjem Pravnom fakultetu vodila je Beogradska ulica, i u doba kada je na mestu današnjih univerzitetskih zgrada stajalo Trkalište.

Slika
Beogradska

To je bio prvi hipodrom, u vreme kada život u gradu nije bio zamisliv bez konja, zaprega i konjanika. Prvi automobil je u grad stigao 1903. godine, a do tada su zaprege i poneki gradski fijaker krasili varoški ambijent i tadašnje ulice i sokake.

Po konjima je prozvan i Manjež. To je stara francuska reč za vežbalište na kojem su dugo vojni konjanici uvežbavali svoje atove, ponos svakog junaka u uniformi.


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 29 Sep 2018, 15:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
BEOGRADSKE PRIČE: Zaprege umesto frižidera

Rashlađivanje grada i snabdevanje ledom nekad su bili sasvim drugačiji. Fabrika "Šonda" razvozila hladne pošiljke kroz grad, rashladni uređaji nisu postojali, menjale su ih "ajskasne"

Slika
1930

VELIKA fotografija u Muzeju automobila vratila nas je u vreme iz prve polovine 20. veka, kada frižideri i zamrzivači još nisu postojali. Na snimku je ovekovečen način na koji su se naši preci snabdevali ledom tokom prvih decenija prošlog veka.

Specijalna zaprežna kola prevozila su kroz gradske ulice table sa ledom, pa su domaćinstva, a posebno gostionice, kafane i hoteli morali da se snabdevaju na taj način.

"Slatke muke"

Snimak koji smo dobili zahvaljujući Bratislavu Petkoviću, osnivaču ovog muzeja, prikazuje zapregu fabrike "Šonda", ondašnjeg velikog gradskog snabdevača ovim artiklom, pogotovo u vreme letnjih vrućina, u doba kada nisu postojali rashladni uređaji niti bilo šta njima nalik.

Informacije koje smo dobili u Muzeju grada Beograda govore kako je naš grad između dva rata imao nekoliko fabrika leda. Uglavnom su pripadale Vajfertovim, Bajlonijevim i Jagodinskim pivarama, Fabrici Klaničnog društva, kao i uglednoj familiji koja je bila vlasnik fabrike prehrambenih proizvoda - porodici Šonda.

- Prvu radnju sa slatkišima i čokoladom osnovao je Konstantin Kosta Šonda početkom 20. veka - priča nam Bratislav Petković. - Potom njegovi sinovi preuzimaju posao, a najpoznatiji naslednik bio je Mihailo Mika.

Prema rečima našeg sagovornika, Mika Šonda je bio član veoma vredne porodice koja je bila cincarskog porekl. U skladu sa tradicijom, bilo je očekivano da budu vredni trgovci.

Slika
Ajskasna

Šondina imperija beležila je značajan profit, a kako se posao širio, proizvodi od čokolade su stizali u udaljene metropole Starog kontinenta.



O "ledenim zapregama", opet, pričamo kao o drugom delu gradskog folklora. Tokom međuratnog perioda one su bile česte na ulicama i tokom toplijeg dela godine predstavljale su neizostavan deo varoškog ambijenta.

Dok moderni električni rashladni uređaji nisu zauzeli svoje mesto, hlađenje namirnica podrazumevalo je transport leda na ovaj način, da bi potom ledene pošiljke svoje mesto dobile u ajskasnama, u koje bi bile smeštane. Ovi sanduci za led bili su deo kuhinjskog nameštaja dobrostojećih domaćinstava.

Preteče današnjih frižidera izgledale su slično, samo što nisu imale elektromotor i sistem za hlađenje, već samo dobru izolaciju koja bi mogla dugo da sačuva led.

I danas su ajskasne izložene kao važni eksponati u Muzeju nauke i tehnike, gde saznajemo za njihovu osnovnu svrhu, kao i germanski naziv.

Slika
Zaprega sa vodom na Slaviji

Tako se, eto, odavno odomaćio termin "natkasna" (ispravno "nahtkasna"), koja predstavlja noćni ormarić koji većina porodica ima pored bračne posetlje.

U to vreme je ovaj, "ledeni" sanduk sačuvao u svom imenu reč "kasna", ali počinje rečju "ajs" koja označava led.




Kraj imperije

DRUGI svetski rat i mnogobrojne bombe koje su pale na Beograd okončale su i suštinu ove priče. Mika Šonda je tada imao naslednika koji je poneo dedino ime Konstantin, i, dabome, zajedno sa njim nadimak Kosta.

Prema Petkovićevim zapisima, Kosta je bio izuzetno krupan i naočit čovek, ali je patio od šećerne bolesti pa nije mogao da uživa u slasti čokoladnih delikatesa koje je njegova porodica decenijama proizvodila.

Ali, to je bio samo deo njegovog teškog usuda.

Njegov otac Mika Šonda bio je jedna od hiljade žrtava koje nisu preživele bombardovanja Drugog svetskog rata. Sledeći vid "bombardovanja" starim trgovcima i fabrikantima priredili su komunisti, tokom nacionalizacije, kada im je nova pošast otela imovinu. Tako je Kosti posle rata ostao samo jedan stan, ali ne i fabrika slatkiša.

- Iako je prošao teške sudbinske udarce, stari Beograđani ga nisu upamtili kao zlovoljnog i razočaranog čoveka - završava Petković ovu pripovest. - Umeo je, ipak, za sebe da kaže kako ga je "pregazio valjak istorije".


SAKADžIJE

DUGO pre nego što su ledene zaprege počele da "krstare" Beogradom, to su radile i sakadžije.

U vreme pre dva veka gradski vodovod nije postojao, a sa varoških česama su posebni taljigaši razvozili vodu u buradima kroz grad.

Mnoga domaćinstva su se tako snabdevala.


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 29 Sep 2018, 15:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beogradske priče: Kula Nebojša kao svetionik

Legendarna srednjovekovna građevina na Beogradskoj tvrđavi podignuta još oko 1460. godine. Istoimeno zdanje koje je dominiralo gradom despota Stevana uništeno u bici 1690.

Slika

NAJVEĆA i najbolje očuvana kula Beogradske tvrđave - Kula Nebojša, nekada se nalazila na samoj rečnoj obali, kraj ulaza u staro srednjovekovno pristanište.

Pored ove građevine danas prođe više Beograđana nego što ih zastane pored nje. Do kraja osamdesetih godina prošlog veka, kada je neko hteo ovim delom da pređe sa savske na dunavsku stranu grada, to je mogao samo u automobilu, dok danas postoji šetalište koje omogućava sugrađanima da pogledaju na ovu tačku iz drugog ugla.

Kula stoji tu duže od pet vekova, i zapamtila je mnoga teška gradska vremena.


Rana artiljerija

- U okviru Beogradske tvrđave, Kula Nebojša predstavlja jedino bolje očuvano srednjovekovno zdanje - kaže, za "Beogradske priče", arheolog Relja Seratlić. - Podignuta je oko 1460. godine i pripada najstarijem tipu ranoartiljerijskih kula. U vreme kada je građena predstavljala je značajno ostvarenje onovremene arhitekture. Podignuta je radi odbrane grada od Turaka i predstavljala je deo odbrambenog sistema. To je bilo predziđe hrišćanstva koje je decenijama uspešno zaustavljalo otomanske prodore ka središtu Evrope.

Kako kaže Seratlić, stručnjak JP "Beogradska tvrđava", u sistemu odbrane grada Kula je imala veoma značajnu ulogu, pogotovo prilikom turske opsade 1521. godine. Njenim topovima bio je branjen prilaz Donjem gradu iz pravca istoka.

Pad Kule Nebojša nagovestio je brzi slom odbrane grada, koji su Turci konačno osvojili 29. avgusta 1521. godine.

Osmanlijske snage predvodio je Sulejman Zakonodavac, kojeg Turci danas pod tim imenom pamte u svojoj istoriji, mada su mu drugi, mahom pokoreni narodi nadenuli i ime Veličanstveni, što se jasno odražava u idolopoklonstvu koje imaju današnje domaćice žestoko udubljene u haremske spletke njegovog doba, ali to je neka druga priča...

Bela kula

KULA je obnovljena posle pada Beograda, upravo po naređenju Sulejmanovom.

- U to vreme nije nosila današnje ime, već su je zvali Bela kula - dodaje Seratlić. - Pod tim imenom zabeležena je u opisu putovanja carskog poslanika Davida Ungdada, 1572. godine. Kasnije se pominje još jedan njen naziv - Temišvarska kula.

Svoje današnje ime građevina je dobila tek početkom 18. veka. Kako podseća naš sagovornik, nadenuli su joj naziv u spomen na nekadašnju znamenitu beogradsku Nebojšu - glavnu kulu zamka despota Stefana Lazarevića. Nažalost, u jesen 1690. godine prvobitna Kula Nebojša je razorena u strahovitoj eksploziji.

- Prvobitno ime izvedeno je negacijom glagola "bojati se", što bi trebalo da ukazuje na njenu neosvojivost i sigurnost koju je pružala svojim braniocima - objašnjava Seratlić. - Jedna vrlo upečatljiva legenda govori o tom vremenu.

Pošto je tadašnja, despotova Kula Nebojša važila kao neosvojiva, s kolena na koleno se prenosila priča kako su Turci posle teških borbi najzad zaposeli skoro celu Beogradsku tvrđavu.

Slika

OBNOVA

RADOVI na revitalizaciji ovog objekta počeli su u leto 2009. godine, a stručnjaci kažu da je obnova Kule bila pionirski poduhvat na našem podneblju. Izazov se sastojao od obezbeđenja objekta, zaštite od podzemnih voda, osavremenjivanja prostora za uključivanje u kulturni život prestonice... Danas je Kula Nebojša izložbeni prostor u kojem se, na originalan način, uz korišćenje modernih elemenata, posetioci vraćaju u pravi gradski vremeplov u kojem su detaljno zapisane priče o varoškim žrtvama, nevoljama i vapajima za slobodu.
"Tada se Kula vinula u vazduh i odletela u Donji grad van njihovog domašaja, tako da je oni nikada nisu ni zauzeli. Od toga vremena ona stoji na svom današnjem mestu da svedoči o svojoj nepobedivosti i nepokornosti."

Sve do kraja 18. veka Kula Nebojša je branila pristup donjogradskom pristaništu. To je bio zaliv koji je dopirao duboko u unutrašnjost. Ukoliko gosti nisu bili dobrodošli, ako su bili nekakvi pirati ili osvajači, branitelji bi razapinjali dugačak lanac koji je spajao jednu obalu sa Kulom i tako bi sprečavali agresore da uplove. Na kraju je ovo pristanište zatrpano, a Turci pretvaraju Kulu u zloglasnu tamnicu.

- U proleće 1798. godine tu je bio zatvoren i ubijen grčki patriota Riga od Fere, borac za oslobođenje balkanskih naroda od Turaka - podseća Seratlić. - Dve godine kasnije u istoj kuli pogubljen je i beogradski mitropolit Metodije. Posle sloma Karađođevog ustanka mnogi Srbi su tu bili sužnji. Među njima je, u leto 1815. godine, bio zatočen i Jevrem Obrenović, brat Miloša Obrenovića.


DANAŠNjA POSTAVKA

Danas je postavka u prizemlju ove kule posvećena onom strašnom periodu kada je ovde bila tamnica. Na nivou iznad njega predstavljeni su ličnost, ideje i rad Rige od Fere, grčkog pesnika i revolucionara, dok je na sledećem spratu postavljena izložba posvećena Prvom srpskom ustanku i nastanku moderne srpske države početkom 19. veka.

Na poslednjem nivou Kule Nebojša predstavljena je istorija Beograda, koji je od pogranične tvđave Osmanskog carstva tokom prvih decenija 19. veka postao prestonica vazalne Kneževine Srbije. Tamo je odvojen i prostor za posetioce koji mogu da vide insert iz prvog srpskog filma "Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa" iz 1911. godine.

- Režirao ga je Čiča Ilija Stanojević, a scenario je napisao Ćira Manok - podseća Seratlić. - Film je posle dugo vremena pronađen u austrijskoj kinoteci 2003. godine i rekonstruisan je i prikazan 2004, na obeležavanju dva veka od Prvog srpskog ustanka.


SUDBINA RIGE OD FERE

PO nalogu Visoke porte, Riga Velestinac je, zajedno sa sedmoricom istomišljenika, zatočen na ovom mestu, gde je i nastradao 1798. godine.

Ovaj Grk, boreći se za slobodu balkanskih naroda, počeo je dopisivanje s Napoleonom, u nameri da se sretne s njim u Veneciji. Na putu ga je izdao jedan grčki trgovac, a u Trstu su ga uhapsili Austrijanci koji su tada naprasno postali saveznici Osmanskog carstva, sve zbog briga koje su pronosile ideje francuske revolucije. U Beogradu su Rigu zatočili i mučili. Bez obzira na to što su nameravali da mu u Konstantinopolju sultan odredi kaznu, zadavili su ga još ovde.

Poslednje reči su mu bile: "Ja sam posejao bogato seme. Dolazi čas kada će moja zemlja brati slavno voće."


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 29 Sep 2018, 15:58
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beogradske priče: Mala zabuna kod "Kolarčetove" ulice

Onaj ko je potpisivao sliku priređujući je da bude razglednica, napravio je grešku

Slika

NIKADA se nismo dičili preteranom pismenošću, pa nas ni moderna vremena nisu ubedila da je pravopis važna stvar u životu. Naprotiv, moderni načini komunikacije i društvene mreže neretko nas uče upravo obatno.


Pa ipak, koristimo ovu priliku da se malo vratimo u dobra, stara vremena i greške koje su naši preci umeli da naprave. Listajući stare razglednice izabrali smo jednu na kojoj je prikazan ambijent Kolarčeve ulice. Ova stara saobraćajnica dominira centrom grada pa je, samim tim, bila izazov prvim fotografima koji su pravili razglednice sa najlepštim beogradskim panoramama ili zdanjima.

Međutim, onaj ko je potpisivao sliku priređujući je da bude razglednica, napravio je grešku jer je ulicu prozvao "Kolarčetovom". Da li je u pitanju bila nekakva šala iz onog vremena, pa ju je nesrećni slovoslagač tako i umetnuo u tekst, ili se radi o kakvoj drugačijoj grešci, tek - ostade u štampi netačno ime.

Druga razglednica iz istog doba je imala precizno ispisan naziv ulice, a nama je ostalo da se prisetimo Ilije Milosavljevića Kolarca i njegovog širokog srca kada je ostavljao brojne zadužbine srpskoj deci.

Slika


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 29 Sep 2018, 16:05
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
NAZIVI KOJI SU PREŽIVELI VEKOVE

Beogradske priče: Pariguz za teške rane junačke


Legenda kaže da je turska jedinica upala u zasedu, pa su lečili rane na ovdašnjim termalnim izvorima

Slika

Glavni grad Srbije na svojoj teritoriji ima čak desetak jezera. Istina, nisu velika, ali se prema geografskoj stručnoj terminologiji tako tretiraju. Jedno od njih je Pariguz, čije ime već nagoveštava nekakav veseli prizvuk onoga ko je krstio ovo mesto.

Istražujući neobično ime Pariguza, stigli smo do dr Vidoja Golubovića, autora knjige "Toponimi starog Beograda". Iskusni stručnjak napominje da za mnoge nazive koje nose delovi starog grada nemamo jasno, istorijsko utemeljenje, već mnogo zaključaka baziramo na legendama. U vreme pre dva ili više vekova, prosto, najveći broj stanovnika bio je "temeljno" nepismen, pa osim ostavljanja legendi i predanja nisu mogli potomcima da ostave mnogo više.

SAČMA ISPOD LEĐA

- Postoji priča da su pred početak Prvog srpskog ustanka, na samom početku 19. veka Srbi napravili zasedu jednoj turskoj jedinici - kaže dr Golubović. - Turci, a posebno oni lojalni dahijama, bili su na veoma zlu glasu i među narodnom su rađali strah, ali i bes. Predanje kaže da je jednu takvu grupu sačekala grupa ustanika, da su ih poterali u beg, a da nisu prestali da pucaju za njima ni kad su ovi okrenuli leđa.



Tako su nesrećne haračlije dobile salve sačme u onaj deo leđa koji se prostire na samom kraju kičme. A to se ne bi moglo nazvati preterano prijatnim osećajem.

- Potom su se Srbi primirili, a zbog prijatnog delovanja termalnog izvora na ovom mestu, nesrećni stradalnici su dolazili ovde da "vidaju rane", nadajući se da će topla voda pomoći izlečenju.

Slika
Liman džamija

Na ovaj način prilično jednostavno dolazimo do zaključka zašto ovo jezero ima ovako egzotično, ali i slikovito ime.

Kad smo već blizu vode, dr Golubović nas vodi među stare termine koji su oličavali ondašnji Beograd, pa prvo pominje Liman.

- Ova turska reč označava pristanište, a ovo naše nalazilo se baš na mestu stubova koji danas nose Brankov most - dodaje dr Golubović. - Ostalo je zabeleženo da se tu nalazila i Liman džamija. U doba Osmanlija ovo je bilo neobično važno trgovačko mesto u gradu.

Takođe, nekoliko čardaka je krasilo stari Beograd u doba austrijske okupacije od 1717. do 1739. godine.

- To su bile osmatračnice, koje su naši stanovnici prozvali "čardacima". Nalazili su se na svim važnijim saobraćajnicama koje su bile, otprilike, na prostoru današnje Ulice kneza Miloša.

Sa sličnim šarmom naš sagovornik se seća i brda Smutekovac.

Slika

- To je uzvišenje koje se nalazi iza današnje pivare BIP. Čeh, po prezimenu Smutek, kupio je ovaj plac kako bi napravio pivaru, i Beograđani, večito skloni nadevanju nadimaka, brže-bolje ovaj deo prozovu Smutekovac.

"PARKET" U CENTRU

BIBIJIN potok smo pominjali u jednom od prethodnih brojeva, a to je bio vodotok koji je tekao današnjom Skadarskom ulicom, a ime je poneo po romskom božanstvu Bibiji.

- Potok je izvirao na današnjem parking-prostoru kod zgrade "Politike", umeo je burno da nabuja tokom proleća i topljenja snega, a varoški Romi su mu dali ime kako bi prizvali zaštitnicu da ih sačuva od bujica.

Hrastove kocke bile su takođe neobičan deo gradskog ambijenta, a naš sagovornik podseća da je početkom 20. veka današnji Trg republike, kao i početak Knez Mihailove ulice, bio popločan drvenim kockama.

Hroničari starog Beograda kažu da je tada centralni deo grada bio "pod parketom", da su drvene kocke ublažavale zvuk ondašnjih zaprega i tramvaja, a da je ovakva dekoracija centralnih delova grada bila prava retkost i u evropskim okvirima.

- Najzad, prvi uređeni beogradski park napravljen je 1864. godine - zaključuje dr Vidoje Golubović. - Bio je to "Finansiski park", koji se i danas nalazi na istom mestu - između zgrade Vlade i Ministarstva finansija.

Slika
"Parket" na Trgu

NOVOSADSKI LIMANI

NOVI Sad takođe ima važne delove grada koji nose turske nazive, baš kao što su ih nekada nosili beogradski. Reč "liman", odnosno pristanište danas nose čak četiri novosadska naselja uz obalu Dunava.

LEGENDE I PREDANjA

ZA mnoge delove grada danas sa sigurnošću ne možemo da kažemo odakle potiče njihov naziv. Tako za Petlovo brdo dr Golubović podseća na legendu u kojoj su Turci skupljali harač, a domaće stanovništvo je sklonilo svu stoku i drugo "blago".

Pa ipak, kako kaže legenda, jedan petao je kukuriknuo prerano, pa su "uterivači" poreza ipak shvatili da Srbi skrivaju nešto od onoga što bi morali da predaju poreznicima.

- Ipak, treba biti krajnje obazriv sa legendama - upozorava dr Golubović. - Tako niko ne može sasvim pouzdano da kaže odakle Labudovom brdu ime, baš kao što je isti slučaj sa Carevom ćuprijom. Sa legendama valja biti krajnje obazriv.


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 29 Sep 2018, 16:10
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beogradske priče: Večite pripovesti o šenlučenju

Gradske vlasti i pre jednog i po veka uzaludno zabranjivale pucanje o Božiću i Uskrsu, točenje pića kasno noću, pokušavale da uvedu red u saobraćaj...

Slika

Odvajkada je strast prema pucnjavi i šenlučenju bila nekako domaća u našem gradu. Pa tako i danas, iako su odavno prošla obeležavanja i "redovne" i "srpske" Nove Godine svake večeri odnekuda dopire odjek praska poneke petarde, a mnogo češće se vidi i čuje odjek nekog od slavljeničkih vatrometa. Mnogo nam je dobro, skloni smo slavljima i to ti je...

A nije ta sklonost od juče...

Iako izgleda da je sve bilo veoma davno, još 1841. godine gradske vlasti donose neke odluke i naredbe koje su izazvane istim potrebama stanovništva za bukom, i istom željom gradskih otaca da to spreče.


PROČITAJTE JOŠ: Beogradske priče: Praktični saveti starog doba

Arhiv grada Beograda je objavio šest tomova knjige "Živeti u Beogradu" u kojima sadržaj čine isključivo dokumenti koje su objavljivale gradske vlasti. Neke od tih zvaničnih spisa danas čitamo kao štivo koje neretko prizove osmeh na lica onih koji su skloni da uporede ondašnja i sadašnja vremena.

VODA I ZALIVANjE

Stanovnici Malog Mokrog Luga su još 1840. godine optuživani kako "prekomerno zalivaju bašte" i da se to "odražava na nedostatak vode u varoši".Sve se to dešavalo pre 178 godina.

Neke pojave se uopšte ne menjaju.

Tako je, na primer, pomenute godine doneta "Zabrana šenlučenja na Uskrs", a potom i "Zabrana pucanja o Božiću".

- Pušku da se niko ne usudi izbaciti - oštro propoveda zakonodavac.- Izlišno pijančiti i bezobrazno po varoši hoditi, sa bludnicama i muzikama zabranjuje se.

Saobraćajne gužve su deo današnjeg "prestoničkog folklora", ali imaju svoj dubok koren još u doba od pre skoro dva veka. Mada tada nisu postojali automobili i nervozni vozači koji "legnu" na sirenu čim im se učini da će tako "raščistiti" prolaz, i ranije je bilo teških gužvi i nemarnih "učesnika u saobraćaju". Tada su gužvu stvarali seljaci koji bi u Beograd dovozili robu na prodaju.

Zato je izdata i "Zabrana zaustavljanja kola po sokacima". Razlog je bio očigledan.

- Budući da se često događa u nedeljne dane, kada seljaci kolima nagrnu, da varošani zaustave prvog koji naiđe, a koji nosi nešto na prodaju, a za istim čitava povorka čeka... zapoveda se svakome i svima da se ne bi nikako usudio kola u sokaku zaustavljati...

Slika

PIĆE I PROSTITUCIJA

Sredinom pretprošlog veka gradske vlasti su morale da interveništu zbog prekomerne upotrebe alkohola, pa su kafedžije i mehandžije morale posle određenih noćnih sati zatvarati svoje lokale, a bilo im je zabranjeno i "dolazećima piće točiti".

U vreme pre oko 160 godina ono što danas uljudno nazivamo "poslovnom pratnjom" tada se precizno definisalo kao bludničenje, pa dokumenta pominju pritužbu komšija koji se žale na Katu ciganku da zbog pijanstva narušava javni red i mir". Njoj je naređeno da se iseli iz centra, a čuva se i njena molba u kojoj traži dozvolu da proda plac i ponovo otvori burdelj.


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 29 Sep 2018, 16:18
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beogradske priče: Praktični saveti starog doba

Kako su izgledala nekadašnja uputstva za zdravo i valjano održavanje domaćinstva. Pre više od sedam decenija štampana uputstva kako spremiti zimnicu, jogurt, kako sačuvati cveće u vazi

Slika

PROŠLO je više od sedam decenija od kada su marljivi Beograđani koristili male kalendare - rokovnike u koje bi beležili važne datume, zakazane obaveze, a koji bi istovremeno imali zapisana uputstva koja "moderan" čovek onog doba, ili domaćica - ne bi smeli da zaborave.

Za "Beogradske priče" odvojili smo dva koja nam je ustupio kolekcionar Zoran Dokić, a koja smo prelistali, kako bismo možda i savremene sugrađane upoznali sa onim što je svako morao da zna tokom 1943. i 1946. godine. Naime, džepni rokovnici sa važnim upozorenjima bili su štampani i te, ratne, i potonje - posleratne godine.

Ideja nam je bila da zajedno sa vama zavirimo među važne stranice, savete i informacije koje je neko davao našim precima.

Kuhinjski saveti

ZA one koji vole cveće dati su saveti kako bi ono moglo duže da traje.

"Saseći pre svega češće drške, što omogućava cirkulaciju vode u još nesasušenim sudovima. Potopiti tako osvežene drške u čistu vodu, kojoj je dodano nekoliko komada ćumura ili u ovu meštavinu: 1000 grama tople vode, 30 grama nastruganog sapuna, 5 grama obične soli i 2 grama boraksa u prahu. Svakog jutra izvaditi cveće, isprati ga tekućom vodom pod slavinom, pa ga opet vratiti u sapunjavu vodu."

Ovaj priručnik je ženama onoga doba umogome pomagao kuhinjskim savetima. Jedan od njih je počeo rečenicom kako "mnoge domaćice treba da znaju da kakvoća supe, odnosno goveđine zavisi od toga da li će goveđinu staviti u hladnu ili vrelu vodu."


PUKOTINE U PARKETU

DOTRAJAO parket nije bio razlog za očajavanje. Pukotine su sanirane tako što su stručnjaci davali savet kako da se napravi smeša kojom se rupe popunjavaju. Trebalo je izmešati smolu, vosak, loj i sitno istucanu ciglu. Sve to je trebalo uraditi u jednom sudu koji bi bio stavljen u veću posudu sa vrelom vodom. Kada se smeša rastopi u nju je trebalo dodati laneno ulje, a onda je nasuti u pukotine.

- Neka svaka domaćica dobro utuvi: ako stavi goveđinu u hladnu vodu dobiće dobru supu, ali će goveđina biti rđava, jer će ispustiti sve svoje sastojke. Ako stavi goveđinu u vrelu vodu, meso zadrži u sebi sve svoje sastojke i zbog toga će biti supa loša.

Ako je neko hteo da "jednu tkaninu učini nepropustljivom za vodu, to se postiže ako suvu tkaninu premaže ovom mešavinom: 10 grama lanolina, 10 grama suvog vazelina, 500 grama običnog benzina i 500 grama ugljen-tetrahlorida."


Važno je bilo i da se mazanje i s jedne i s druge strane tkanine vrši napolju, na vazduhu i svetlosti.

Listamo ove priručnike i saznajemo kako svaki čovek za sedamdeset godina života 1.400 puta pojede svoju težinu, kao i da je jednoj pčeli potrebno da poseti 633 cveta kako bi sakupila jedan gram meda.

Nailazimo i na bezbroj saveta o tome kako treba čuvati povrće u trapovima, ali taj način je odavno izobičajen u savremenim, urbanim sredinama poput naše, baš kao i način kako se pravi sapun u domaćim uslovima.

Slika

NA SREDINI LISTE

Savetodavac onog doba upućuje domaćice kako se pravi kiselo mleko, ali oštro tvrdi da je mnogo bolje ono koje se pravi od "ovčjeg a ne od kravljeg mleka", a onda objašnjava kako treba zdravo živeti na osnovu "vremena prebivanja hrane u želucu".

Ondašnjim sugrađanima bilo je predočeno i kolika je potrošnja alkohola u pojednim evropskim zemljama, i začudo, u to vreme nismo bili na vrhu liste. Ispred tadašnjih Jugoslovena bili su, redom, Francuzi, Španci i Italijani, a mi smo bili tek malo ispod Nemaca, ali "jači" u odnosu na Bugare i Rumune. Sad se postavlja pitanje koliko su ondašnji statističari imali realan pristup podacima koliko se, recimo, rakije troši u seoskim domaćinstvima, a ruralno stanovništvo je bilo dominantno. Ukoliko bi se ti parametri uzeli u obzir, verovatno bi ovaj deo Balkana dramatično dobio na "značaju" na ovoj skali.

Slika

U doba kada nisu postojali zamrzivači, zimnica se spremala sasvim drugačije. Tako su bili veoma korisni saveti za sušenje boranije i graška. Naime, zdravu boraniju bi čistili na krajevima, zatim bi je sekli po dužini, poparili u slanoj vodi oko pet minuta. Potom je trebalo iscediti je i oprati je hladnom vodom, pa je sušiti u hladu ili na štednjaku. Slično je bilo sa graškom, čija zrna je trebalo popariti vrelom slanom vodom, pa ga sušiti na suncu.

PRAVLjENjE JOGURTA

POPULARNO piće koje danas kupujemo isključivo u samoposlugama, nekada je bio deo kućne radinosti. Savet je bio jednostavan.

"Kravlje mleko se podgreje, pa se onda ostavi da se ohladi do 45 stepeni. Onda se sipa kvasac. Na jednu litru dodaju se dve do tri manje kašičice kvasca i dobro izmeša. Posuda se pokrije i sve se umota u toplu krpu i ostavi na toplo mesto. Za dva-tri časa mleko se progruša i postane kiselo. Posuda se onda otkrije i stavi u hladnu vodu da bi se dalje vrenje sprečilo. Jogurt ostaviti tako preko noći."

Slika
SAOBRAĆAJNI ZNAKOVI

Poznavanje međunarodnih saobraćajnih znakova bilo je neobično važno, jer su bili primenjivani u posleratnoj Jugoslaviji. Začudo, do danas su mnogi ostali nepromenjeni, ali su njihovi nazivi, ili vizuelni izgled danas drugačiji.

Tako izdvajamo znak koji obeležava "zabranjeno prestizavanje", onaj drugi koji govori kako je "zabranjeno trubljenje", kao i onaj koji označava zabranu zaustavljanja.


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BEOGRADSKE PRIČE - putovanje kroz istoriju  |  Poslato: 29 Sep 2018, 16:26
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beogradske priče: Zaboravljeni vrtovi beogradske varoši

Prestonica se nekada snabdevala iz sela razbacanih po okolini grada. U Kneževcu nekada postojala Dvorska bašta, a žitelji Resnika u čezama dovozili mleko i mlečne proizvode pred kuće građana

Slika

SELO Kneževac, u okolini nekadašnjeg, omalenog Beograda bilo je jedno od mesta odakle se glavni grad snabdevao poljoprivrednim potrepštinama.

Podsećamo, grad je pre Drugog svetskog rata imao oko 300.000 stanovnika, mada su dobro raspoloženi procenitelji voleli da dodaju poneku desetinu hiljada više. Poljoprivredna naselja van grada bila su sasvim dovoljna da prestoničke potrebe budu namirene.

Na mestu gde je danas Ulica oslobođenja, sa adresom na nekadašnjem broju 2, svojevremeno se nalazila Dvorska bašta. Odatle je opsluživan kraljevski dvor. Zabeleženo je da su za njene potrebe postojala čak četiri parna kotla.

U to vreme ovo je bila daleka periferija.

Sagovornik nam je Zoran Dokić, kolekcionar neobičnih, starih predmeta iz istorije Beograda, kao i sakupljač nesvakidašnjih gradskih uspomena i pripovesti.


Tokom dela njegovog detinjstva Dvorska bašta je izgubila ime, ali ne i namenu. Kako objašnjava, od kraja Drugog svetskog rata pa do početka osamdesetih godina na tom mestu je gajeno cveće. Tako su gradske cvećare imale uredno snabdevanje iz nekadašnje bašte koja je imala epitet "dvorske".


Početak na Paliluli

- OD 1981. godine upravo na toj lokaciji niče deo fabrike koja je spadala pod kompleks "21. maja" - podseća Dokić. - Na mestu nekadašnje zelene oaze naprasno je bio instaliran i deo namenske proizvodnje, pa su tu pravili čak i visokokvalitetne delove za američki "Boing".

Zatim je gigant "potonuo", njegove hale i ceo taj prostor pretvoren je u magacine, a onima poput Dokića, koji su voleli ovo mesto ostalo je pitanje da li bi bilo bolje da je tu ostala stara, "dvorska" bašta.

Slika

Sagovornik nas vraća u stari Beograd i njegovo zemljoradničko okruženje.

Poznato je da je još sredinom 19. veka knez Miloš Obrenović "privukao" selo Palilulu naseljavajući na to mesto povrtare i na taj način snabdevajući grad.

Dokić nas ovog puta vraća u šaroliki izgled istorije Resnika i njegovu seosku tradiciju.

Koliko god to danas čudno zvučalo, Topčiderska reka bila je bistra i čista, i uz nju su se nalazile bašte sa povrćem, kako bi seljaci lakše zalivali svoje leje.


- U centru sela postojao je parni mlin otvoren još početkom dvadesetog stoleća, a bio je u punoj funkciji do šezdesetih godina prošlog veka.

Čeze i mleko

- OSNOVNA uloga sela oko Beograda nekada je bila, pored ostalog, da snabdevaju građane mlekom i mlečnim proizvodima - podseća Dokić. - Seljaci su robu uglavnom do varoši dovozili čezama. Tako su više od milošte zvali zapregu u koju je upregnut jedan konj koji vuče dvokolice.

Slika
"Mlečna" zaprega

Od 1964. godine gradske vlasti uvode zabranu ulaska zapregama na gradske saobraćajnice. Istina, razvoj saobraćaja je iziskivao mnogo urednija pravila i logično je bilo da se vozila sa konjskom vučom povuku sa ulica. Tako seljaci iz okoline grada gube ulogu snabdevača, koju od tada pretežno preuzimaju prodavnice i samoposluge.


Na taj način se izgubio deo beoradskog "ruralnog šmeka" i seljaka sa šajkačama ili žena zabrađenim maramama koji bi obavljali "ulogu glavnog gradskog snabdevača".


AKCIJE

PRVA srpska zemljoradnička banka osnovana je u Beogradu u Mekenzijevoj ulici još 1912. godine. Dokić nam je doneo akcije ove banke koje su bile emitovane još 1919, neposredno posle Prvog svetskog rata.
Do tada su postojala vrlo precizna, doduše nepisana pravila gradskog snabdevanja. Prvo je bilo da seljak ne ulazi u kuću kupca, već bi ispred vrata domaćica ostavila čiste posude za mleko, kiselo mleko i sir. Na taj način bi bile namirivane dnevne ili nedeljne potrebe svakog domaćinstva. Plaćanje je, po pravilu, bilo na svakih 15 dana.

- Na takvim običajima koje danas dobro pamte stariji žitelji Resnika, očitavala se priča o poverenju i poštenju, jer niko ne bi krao, niti uskraćivao porudžbine.

Tako nova vremena potiskuju stara. Doduše, ostale su gradske pijace koje seljacima iz okoline pružaju priliku da plasiraju svoje proizvode, ali stanovnici Resnika, baš kao i naš sagovornik, pamte doba kada je bilo drugačije, a neretko i - bolje.

Slika

DESET RATARA

U DANAŠNjEM Resniku, prema procenama našeg sagovornika, ostalo je još desetak porodica koje žive kao njihovi prethodnici, od obrađivanja zemlje. Među njima je Voja Petrović, koji još uvek citira pravila koja su zacrtali njegovi preci. On ume da kaže: "Pored porodice, najvrednije što imam je zemlja."


KATALOG I MOTIKA

KOLEKCIONAR zaboravljenih i čudnovatih beogradskih predmeta, Zoran Dokić doneo je i katalog "Metal servisa" iz pedesetih godina. Firma je bila registrovana za promet gvožđarske, metalne i tehničke robe, a uputstva i tekstovi bili su ispisani na srpskom i nemačkom jeziku.

Slika
Zoran Dokić

U ponudi ondašnjem kupcu sa sela ponuđeno je, pored potkovica, šrafova i ručnog alata i 20 vrsta motika. Jedna među njima imala je "poseban naziv" - "beogradska".


"PALILULSKO" DOBA

JOŠ u doba kada su na Paliluli bili najvažniji beogradski voćnjaci i povrtnjaci, postojala su pravila šta se smatra krađom, a šta ne.

- Ako putnik prolaznik ubere voćku sa grane i odmah je pojede to nije bila krađa - podseća Dokić. - Međutim, ako je ubere i stavi u džep, ne bi li je poneo sa sobom, onda jeste!


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 56 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker