Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 18:12


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKI DVORCI I KONACI  |  Poslato: 27 Avg 2013, 19:40
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Bečej: Fantastično u “Fantastu“

Dvorac Bogdana Dunđerskog kod Bečeja tokom leta idealno mesto za beg iz grada. Ovde turisti mogu da se „druže“ sa konjima, mada ne postoji škola jahanja

Slika
Dvorac Bogdana Dunđerskog kod Bečeja
Foto D. DOZET

BELA kula, koja, kao u bajci, „izranja“ iz žitnih i kukuruznih polja, konjski topot koji odjekuje oko nje... Prizor nije iz bajke, mada jeste fantastičan. To je dvorac Fantast, nedaleko od Bečeja, jedino mesto u Srbiji gde turisti mogu da se „druže“ sa konjima i da uživaju u direktnom kontaktu sa ovim plemenitim životinjama mada ne postoji škola jahanja.


Sam Fantast, dvorac koji je, početkom dvadesetog veka, sagradio veleposednik Vogdan Dunđerski, kako objašnjava Maja Dekanić, turistički radnik, koji poznaje sve njegove tajne, zajedno sa okolinom ima mnogo toga da ponudi turistima koji se odluče na jednodnevni izlet, ali, i onima koji odluče da u njemu provedu više vremena.

- U ovim letnjim danima aktuelno je kupanje u Tisi, koja protiče nedaleko od dvorca, i u termalnim bazenima, sagrađenim još pre 130 godina, ali, naša glavna atrakcija, uz sam dvorac, jeste gotovo 70 grla konja - objašnjava Dekanićeva.


INFO
Kafa 50
Sok 100
Pivo 120
Rakija 150
Ručak od 600 do 1.000
Noćenje sa doručkom 2.145
* cene su u dinarima

- Ono što nas razlikuje od ostalih je što su konji navikli na druženje sa ljudima, tako da nije potrebno nikakvo „školovanje“ odnosno, na njima može da se jaše i bez prethodne obuke.

Slika

U Fantastu, inače, kako napominje Dekanićeva, u sedam moderno i izuzetno komforno opremljenih soba i apartmana, u donžon kuli, može da se smesti 15 gostiju, dok u depadansu, nešto nižeg nivoa opremljenosti, mesta ima za još 10 gostiju.

- Kako se pokazalo, naš Fantast je idelano mesto za beg iz grada - kaže Dekanićeva.


- Nalazimo se na samo 120 kilometara od Beograda, a jedna od prednosti je i što je signal mobilne telefonije u najmanju ruku vrlo promenjivog intenziteta, tako da se kod nas, bukvalno, može pobeći od svih stresova i problema koje sredstva moderene komunikacije donose...


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKI DVORCI I KONACI  |  Poslato: 27 Avg 2013, 23:13
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
DVORAC U SAVAMALI

Slika

Početkom 1835. godine Knez Miloš je doneo odluku da se u Savamali, na velikom praznom placu, između današnjih ulica Kneza Miloša, Nemanjine, Sarajevske i Gepratove podigne pravi dvorac od 24 sobe i dom Sovjeta od 16-17 soba. Toma Vučić Perišić je pregovarao sa majstorima iz Zemuna i Pančeva da izrade planove i predračune i posle silnih peripetija, angažovao je arhitektu Franca Dobia koji je početkom 1837. godine nakon konačne pogodbe sa Knez Milošem započeo izgradnju dvorca. Troškovi izgradnje i to bez uređenja parka iznosili su 142.484,28 groša.

Slika

Dvorac u Savamali po svojoj arhitekturi, kako piše Nestorović, pripadao "definitivno evropskom obli-kovanju onog doba, istina, skromne plastike i deko-racije izvedene u malteru". Njegova pravilna osno-va razuđena rizalitima na prednjoj strani i malim krilima na zadnjoj, pripada rešenjima ove funkcio-nalne grupe zgrada, kakve nalazimo ne samo u vojvođanskim varošima već i u Beču, Pešti ili drugim gradovima Srednje Evrope.
Na svojoj glavnoj fasadi "dvorac je imao 21 prozor-sku osovinu i to, po četiri na bočnim krajnjim rizalitima, tri u srednjem i po pet između bočnih i srednjeg rizalita. Prozori, polukružni u prizemlju, pravougaoni na spratu, sem u srednjem rizalitu gde su takođe bili polukružni, dobrih proporcija i rasporeda, sa glavnim ulazom u prizemlju u srednjoj osovini, davali su solidan osnovni utisak kompoziciji. Spratni deo dvorca karakterističan je po završnim profilisanim vencima, parapetnim pojasevima, timpanon nad srednjim rizalitom, balkonom sa gvoz-denom ogradom i naglašenim dorskim pilastrima. Bočne fasade sa jednim plitkim rizalitom upotpu-njavale su celu kompoziciju dvorca koji je pružao prijatan izgled".

Slika

U ovaj dvorac, koji je bio delom i namešten po on-dašnjoj poslednjoj evropskoj modi, Knez Miloš se nikada nije uselio. Ustavobranitelji su naterali Miloša da u junu 1839. godine napusti Srbiju i da vlast prepusti Milošu II, koji je nakon 25 dana vladanja umro, i potom knez Mihailu, koji upravljao Srbijom par godina kada su ga pristalice druge dinastije svrgle sa vlasti i na kneževski tron postavili Alek-sandra Karađorđevića. Milošev dvorac je par go-dina bio prazan, a onda ga je Knez Mihailo 1841. godine ustupio Savetu i ministarstvu finansija. Posle iseljenja Državnog saveta u ovoj zgradi je ostalo Ministarstvo finansija sve do 1941. godine kada je zgrada porušena prilikom nacističkog bombardo-anja Beograda.

Slika


iz politikinog zabavnika

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKI DVORCI I KONACI  |  Poslato: 01 Jul 2014, 16:03
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Dvorac Šlos čuva tajne Betovena i Karađorđa

Obnova zdanja Šlos u Golubincima, dragulja graničarske arhitekture, trebalo bi konaČno da se završi. Uloženo 400.000 evra, ostalo da se sredi enterijer

Slika
Dvorac Šlos u Golubincima

Zidine dvorca Šlos u Golubincima, na samo desetak kilometara od Stare Pazove, čuvaju mnoge tajne, među kojima je i veza čuvenog kompozitora Ludviga van Betovena sa kapetanicom Žanet.




Davne 1813. godine, posle sloma Prvog srpskog ustanka u njemu je boravio i Karađorđe Petrović.

Uskoro, ova "misteriozna" građevina, potpuno obnovljena, biće dostupna turistima, jer će postati eko-etno muzej. Centralno mesto u unutrašnjosti dvorca zauzeće sećanje na ljubavne jade kompozitora, a plato ispred ovog zdanja krasiće bista vođe Prvog srpskog ustanka - Karađorđa.

U Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Sremskoj Mitrovici potvrđuju da bi tokom ove godine Šlos trebalo da dobije novi enterijer i da se u njemu otvori dugo najavljivani muzej sa radionicama.

- Ministarstvo kulture je za završne radove na ovom vrednom spomeniku kulture izdvojilo četiri miliona dinara i Šlos bi konačno trebalo da bude završen. Njegova obnova traje već dugo, a on je jedinstven primer granične arhitekture iz 18. veka - kaže Ljubiša Šulaja, direktor Zavoda u Sremskoj Mitrovici.

Granična kasarna - dvorac Šlos, prema pisanim dokumentima, sagrađen je 1767. godine. Dugo je bio devastiran i zaboravljen, a onda su meštani na čelu sa Jovankom Sečanski pokrenuli akciju da dvorac obnove, te da formiraju eko i etno-muzej, i da mu udahnu novi život, kako bi ga otrgnuli od zaborava. Još 2002. godine formirali su Fondaciju "Šlos", a obnova ovog starog zdanja o kom kruže mnoge legende počela je pre deset godina.

ATRAKCIJE

U Golubincima pored jedinstvenog dvorca, nalazi se i pravoslavna crkva posvećena Vavedenju, a u turističke atrakcije spadaju i dva ambara sa kotobanjama, sagrađena 1913. i 1921. godine, sa uličnim zabatima u stilu seoskog baroka.

- Do danas je u obnovu ovog zdanja uloženo oko 400.000 evra. Ostalo je još da se uradi enterijer i da od nekadašnje zaboravljene ruševine napravimo muzej. Sve smo to uspeli uz podršku opštine Stara Pazova, kao i Pokrajine, ali i Ministarstva kulture Srbije - ističe Ljiljana Stajić, član Upravnog odbora Fondacije "Šlos".

A, o ovom dvorcu kruže razne priče, od one da je prvi vlasnik - spahija jedne noći zatekao svoju mladu suprugu u zagrljaju sluge, slugu pogubio, a suprugu golu svezao za severni stub zamka, gde je posle sedam dana umrla od žeđi i gladi. Posle ovog nedela i sam vlasnik je odlučio da okonča svoj život, te da se posle toga u jesenje dane pred dvorcem godinama pojavljivao čovek koji se molio na ruševinama dvorca, a seljani u Golubincima su u tim noćima palili sveće u prozorima svojih kuća.

Ljubavna priča o kapetanici Žanet Hontor, koja je iz Šlosa slala pisma svom ljubavniku Ludvigu van Betovenu, muzičaru na dvoru u Nemačkoj, i dan-danas se prepričava. Žanet se, naime, po želji roditelja udala za kapetana Karla fon Greta, koji je službovao u Šlosu. Zaljubljena u muzičara, slala je iz Šlosa pisma puna ljubavi i želje da se ponovo vidi sa mladim Betovenom.

Usamljena Žanet, u zimskoj tišini sremske ravnice, prema raspoloživim dokumentima, prva se setila svoje strasne ljubavi muzičara Betovena i iz Šlosa mu uputila novogodišnju čestitku.

Ubrzo zatim stiglo je pismo iz Bona, u kom je Betoven, između ostalog, napisao:

"Puno srce daje slabiji zvuk, prazno odjekuje iz svih tonova, oseća se ipak njegova žudnja i ah, razume se njegova čežnja. Sa velikim prijateljstvom preporučujem se, Ludvig van Betoven, dvorski muzičar u Bonu."

U Betovenovom muzeju u Bonu čuva se jedno pismo u kom kapetanica objašnjava crtežom, svom ljubavniku kako može doći do dvorca Šlos u Sremu, pa odatle ide i pretpostavka da je i veliki umetnik boravio u Šlosu i imao ljubavnu avanturu sa lepom kapetanicom.

- Zanimljiv je i podatak da je Karađorđe Petrović, posle sloma Prvog srpskog ustanka 1813. godine, bežeći od Turaka, boravio u Zemunu, tj. u manastiru Fenek, a onda u Šlosu, odakle je 11. novembra 1813. godine odveden u petrovaradinsku tvrđavu - smatra naša sagovornica.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKI DVORCI I KONACI  |  Poslato: 31 Mar 2017, 13:11
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Tragovi naših dičnih predaka

Srbi su u Habzburškoj monarhiji krvlju sticali plemićke titule. Dunđerski, Stratimirovići, Jagodići, Lazarevići kupovali oranice i gradili dvorce. Bivši vojnici su postajali bogati ljudi, vešti trgovci i veliki ktitori

Slika
Sa titulama raslo je i bogatstvo Srba

MOŽE se, na prvi pogled, učiniti da između negdašnjih i savremenih veleposednika u Vojvodini i nema velike razlike. Bez obzira na epohu koju su obeležili, cilj im je bio isti - da u katastru na svoje ime uknjiže što više "lanaca" plodne oranice i drugih materijalnih dobara na obalama Dunava, Save, Tamiša i Tise, te da kao direktni učesnici ili pak kao sive eminencije aktuelne politike steknu što veću moć.

Ipak, razlike između "starih" i današnjih biznismena i tajkuna ima puno, a ponajviše u stilu. I dok je neizvesno da li će iza aktuelnih tajkuna išta opipljivo preostati za naredno stoleće (jahte na metar sigurno neće), naša istorija će uvek pamtiti Dunđerske iz Srbobrana, Stratimiroviće iz Kulpina, Jagodiće iz Konaka, Lukače iz Ečke, Lazareviće iz Velikog Središta...

BOGATI ljudi, vešti trgovci, bivši vojnici ili graničari, koji su zbog svojih sposobnosti nagrađivani i plemićkim titulama važili su za velike ličnosti svog vremena, a u zavisnosti od bogatstva, uticaja i stepena rodoljublja i za velike ktitore.

Njihova moć u bespoštednom kolopletu sudbine i politike iščezla je pre ili docnije, ali širom današnje Vojvodine još žive svedoci njihovog uspona i propasti. To su dvorci, palate i letnjikovci, manje ili više raskošne arhitekture koje su oni gradili ili otkupljivali krajem 18, tokom 19. i početkom 20. veka.

Do današnjih dana, 17 dvoraca preživelo je sve političke preobražaje i sada su kulturna dobra pod zaštitom države. Istovremeno, tri dvorca - u Čelarevu, Patrijaršijski dvor u Sremskim Karlovcima i Vladičanski dvor u Vršcu - imaju status kulturnog dobra od izuzetnog značaja.

VELIKI plemićki posedi nastajali su posle 1690. godine kada su poraženi Turci napustili ove prostore, a upravu nad osvojenim teritorijama preuzela Habzburška monarhija. Ustanovljena je Vojna granica, živnula je trgovina. Sprovedeno je niz reformi koje su podsticale društveni, kulturni i graditeljski zamah, a na puste ravnice su se doseljavali, Srbi, Mađari, Nemci, Cincari, Jermeni, Jevreji, Slovaci...

U trotomnoj studiji "Srbi u Vojvodini" koju je objavila Matica srpska, vrsni istoričar i poznavalac vojvođanske istorije dr Dušan J. Popović (1894-1985) navodi da je osnova položaja srpskog naroda u Habzburškoj monarhiji bila - vojna služba.

"Šizmatički Raci", kako je Srbe pogrdno nazivala vlast, svojom krvlju, službovanjem u vojsci u ratu i u miru, otkupljivali su svoje pravo na boravak i egzistenciju "u zemlji najkatoličkijih vladara".

- Istina, u vojsci su službovali i pripadnici drugih naroda, ali u manjoj meri - zabeležio je Popović. - Dok je 1796. godine cela Austrija imala oko 32 miliona stanovnika, a davala oko 400.000 vojnika, dotle je samo Vojna granica sa oko milion duša iznedrila više od 120.000 vojnika.

ILUSTROVANO brojkama, u Vojnoj granici živelo je 791.458 Srba i Hrvata (od tog broja 54 odsto pripadnika srpske nacionalnosti), Rumuna(113.723), Nemaca (37.875), Čeha i Slovaka (8.822), Mađara (4.985), Arnauta (1.151), Talijana (384) i Jevreja (479).

Tokom 18. veka, među ovdašnjim Srbima jačali su svest i uslovi za bogaćenje i stvaranje krupnih poseda. U prilog im je išlo uređenje Habzburške monarhije koja je, kao i veći deo tadašnje Evrope, potencirala krupne feudalne posede kojima su samostalno upravljali - država, staro plemstvo i crkva.

Tako su veliki kompleksi u južnim oblastima Monarhije dodeljeni na upravljanje zaslužnim oficirima i vojskovođama. Među njima bilo je i Srba i to mahom na području današnjih Bačke i Banata.

ZA POLA veka posle Velike seobe, posle mnogih ratova u kojima su se Srbi istakli svojim junaštvom, a mnogi su i izginuli, samo dvadesetak srpskih porodica dobilo je plemićke titule. Među njima su bili: Ratko Hadži Marković (1697), zastavnik iz Sombora, Gruja Asi Marković (1699), patrijarh Arsenije Čarnojević (1704), zapovednik Pomoriške granice Jovan Popović Tekelija (1706), Nikola Atanasković, Sima Dorosavčić i Vasilije Đulinac, vojvoda u Segedinu (1722), Damjan Žarković (1724), Stevan Stepić i porodica Preradović u Budimu (1723), Jovan Nikoletić (1735), Milorad i Jovan Putnik (1736), Jovan Rubešić (1742), Miroslav Nikolić (1743), te Bogić, Ivan, Toma i Miloš Stratimirović (1745).

Takođe, tridesetak Srba graničnih oficira, 1751. dobili su plemstvo kao nagradu za svoje junaštvo, ali i zato što su dali glas za razvojačenje Potiske vojne granice. Njima su dodeljene kuće i nešto zemlje, ali bez podložnika. Postali su plemići - kurijalisti. Takvo zvanje, između ostalih, imali su: oberkapetan Janika Antonović u Bečeju, potkapetani - Petar Zako i Simon Runić u Sentomašu (današnji Srbobran), Đorđe Golub u Senti.

VELIKE posede imali su samo Stratimirovići i porodica Zako. Četvorica braće Stratimirovića dobila su Kulpin. Porodici Zako dodeljeni su 1751. godine Bajša i Bečej, a sedam godina docnije i Kanjiža. Predikate su dobijali po nazivima svojih sela: Čarnojevići od Mače, Stratimirovići od Kulpina, Tekelije od Kevemeša i Vizeša, Servijski od Turske Kanjiže ...

- Plemići su od svojih imanja napravili jednu vrstu uzornih gospodarstava - zabeležio je dr Dušan J. Popović u studiji "Srbi u Vojvodini". - Tako, recimo, Adamovići celu ekonomiju vode na nemački način, te su mogli dalekozorom iz svoje sobe nadzirati da li njihovi ljudi dobro rade, te im kroz trubu sa prozora dovikivati šta treba da rade.

POPOVIĆ takođe kaže je kulturni život u našem narodu počeo da se uzdiže u kućama slobodnijeg i imućnijeg staleža, kod plemstva. U "blagorodnim porodicama koje su mogle da drže kućne učitelje", a o kojima je pisao i Dositej Obradović.

U početku, samo malobrojne srpske porodice imale su male dvorove, dok je najveći deo našeg plemstva živeo u vrlo solidnim prizemnim ili na sprat podignutim kućama.

Ali, već krajem 18. veka, bilo je srpskih porodica koje su izgradile raskošne palate po ugledu na austrijske dvorce ukrašene luksuznim nameštajem i naručenim porodičnim portretima.


ANONIMNA ARHITEKTURA

- Većina sačuvanih dvoraca spada u red značajne, ali i dalje anonimne arhitekture - konstatuje dr Branka Kulić u svojoj monografiji "Dvorci i letnjikovci Vojvodine". - Slična sudbina pratila je nastanak mnogih dvoraca u Evropi. Zna se da su vlasnici imali velikog uticaja na graditelje i da su projekti menjani tokom gradnje kao i to da su potonji vlasnici prilagođavali zgrade svojim potrebama, naknadno ih preuređivali i dograđivali, pa su se imena zaslužnih graditelja zaboravila i izgubila.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKI DVORCI I KONACI  |  Poslato: 31 Mar 2017, 13:17
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Stakleni snovi Goluba Lazarevića

Dva grofovska dvorca u Velikom Središtu podsećaju na porodicu Karađorđevog vojvode koji je podigao ustanak u Šabačkoj nahiji. Bogatstvo, kako to najčešće biva, pomuti razum i zamagli vidik čoveku

Slika
Golub Lazarević je veliki dvorac sazidao sredinom 19. veka

SELO Veliko središte u podnožju Vršačkog brega nije bilo veliko ni početkom 18. veka, a ni danas. Mesto se prvi put pominje u analima 1713. godine, a brojalo je 72 kuće. Danas, u Velikom Središtu živi tek nešto više od 1.300 duša. Ali, žive i dva dvorca grofovske porodice Lazarević i svedoče o životopisu ove plemićke porodice čiji je uzlet započeo s početkom 19. veka i trajao je 70 godina. Golub Lazarević, sin Karađorđevog vojvode popa Luke Lazarevića, koji je podigao ustanak u Šabačkoj nahiji, otkupio je Veliko Središte, po nekim izvorima 1803. godine. Međutim, istoričar dr Dušan J. Popović (Srbi u Vojvodini), piše da se to dogodilo 19 godina docnije. "Golub Lazarević kupio je Veliko Središte 1822. godine, 1839. postao je vlasnik i Malog Središta, a plemstvo s titulom dobio je 1842. godine" zabeležio je Popović. Njegov sin Vasilije bio je drugi podžupan Tamiške županije (1866 -1869), a veliki župan u Temišvaru postao je 1876. godine. Ostala je nepoznanica zbog čega je Karađorđev ustanički vojvoda poslao svog sina u Banat. Tek, prema legendi, Golub je ovamo preneo i zlato kojim je otkupio oba Središta (gotovo 4.000 jutara zemlje) a onda i titulu plemića. Tako je stekao i privilegiju da sebi i potomstvu između imena i prezimena doda čarobnu reč - plemeniti.

GOLUB Plemeniti Lazarević polovinom 19. veka sagradio je veliki dvorac, klasicistički prizemni objekat simetrične prednje fasade sa dominirajućim portikom u sredini. Četiri masivna zidana stuba nose portik sa središnjim stepeništem u klasicističkom stilu. Sa dvorišne strane nema pristupnog stepeništa. Na istoj parceli, u neposrednoj blizini, njegov mlađi sin Aleksandar oko 1900. godine sagradio je mali dvorac koji karakterišu stepenasto završena atika i kule na uglovima.

DVORAC je slika i prilika eklektičkog stila sa neogotičkim elementima, tada preovlađujućim u Evropi. Početkom HH veka u stilskom opredeljenju vlasnika i arhitekata bili su u velikoj meri zastupljene ovakve stilske karakteristike. Dva zamka, koji i danas spadaju među najlepše u Vojvodini, ušuškani su u prostrani park i visoku šumu koju krase primerci starog, retkog drveća.

RASKOŠNE građevine Lazarevića, poput fatamorgane, bile su u neskladu sa siromašnom okolinom, kako to rečito opisuje Milan Belegišanin u knjizi "Snovi zatravljenih kula". U ovom sirotinjskom kraju ovi zamkovi su izgledali kao da su nastali iz čarobne Aladinove lampe. Sa visokim kapijama, bedemima i čuvarima, stanovnici sela su zamkove posmatrali kao nešto nestvarno i nedodirljivo. Ogromni park sa drvećem retke vrste i duboka hladovina postojali su samo za odabrane, piše Belegišanin.

BOGATSTVO, kako to najčešće biva, pomuti razum i zamagli vidik svom bogatašu, pa ni braća Lazarević nisu uspela da se odupru tom izazovu. I danas se u šabačkom kraju prepričava, legenda o njihovoj snežnoj bolesti. "Želeli su i leti da se sankaju, pa pošto nije bilo snega, naručivali su staklo iz Pančeva da bi se sankali po njemu" - zapisao je Belegišanin. - Prešli su meru ali kazna nije usledila odmah. Prvo je stiglo upozorenje - žena mlađeg brata je propala kroz staklenu stazu i skoro se preklala. No, ni to nije pomoglo. Lazarevići su nastavili da sneg zamenjuju staklom i da prizivaju vejavicu u julu. Poslednjeg leta pre nego što će napustiti zamak doneta im je staza od specijalnog mat stakla. U momentu kad su se prvi put spustili sankama, naglo je zahladnelo i to toliko jako da je ogromna staza od velike hladnoće prsnula u milijarde sićušnih delova. Od toga trenutka braća su obolela od staklene bolesti. Komadiće stakla nalazili su svugde - u krevetu, hrani, odeći... Staklo je postajalo za njih najomraženiji materijal do kraja života. Ogromno imanje u Velikom i Malom Središtu donosilo je velike prihode.

OD PALATE DO ŠKOLE
U velikom dvorcu danas stanuje OŠ "Branko Radičević". Konzervatorski radovi na tom zdanju urađeni su tokom 1986. godine. Manji dvorac imao je u bliskoj prošlosti nekoliko namena - bio je seoski bioskop, dom kulture, pa mesna kancelarija. Sada je je ruiniran, zapušten i bez namene. Oba dvorca proglašena su spomenicima kulture od velikog značaja.
VASILIJE, Golubov sin, i pre nego što se ustoličio kao veliki župan u Temišvaru, 1852. godine u Vršcu, na Maloj pijaci podigao je prvu vetrenjaču pod Vršačkom kulom. Vetrenjača je zamenila dotadašnji stari mlin na konjski pogon. Kada je dve decenije docnije Vasilije dobio zvanje temišvarskog župana, lokalni listovi zabeležili su da su mu priređene počasti. Povod je bio dovoljno veliki da u Vršac doputuje i car Franjo Josif glavom i brkovima. Za samu varoš od još većeg značaja bila je činjenica da je imenovanjem Vasilija plemenitog Lazarevića, Vršac dobio položaj municipija i postao sedište prvostepenog suda. I dok je veliki župan Lazarević nadaleko sticao ugled i pronosio porodično ime, njegov mlađi brat Aleksandar nastojao je da uveća porodično bogatstvo.

U VRŠCU je osnovao nekoliko banaka i trgovačkih udruženja, a 1884. godine usred varoši sagradio je predivno zdanje koje su meštani odmah prozvali Palata Lazarevića. I danas je to jedna od najlepših kuća u gradu. Palata je dugi niz godina bila je stecište glamuroznih balova koje je priređivala Aleksandrova supruga Anka. Bila je na glasu kao otmena dama i predano je brinula o porodičnom ugledu. Pomagala je sirotinji, naročito onoj sa ženskom decom, obezbeđujući im stipendije, knjige, hranu i odeću. Ali, već na samom početku, dvadeseti vek nije bio naklonjen porodici Lazarević. Veliki župan Vasilije upokojio se bez poroda, a za njim ubrzo i njegov brat Aleksandar i snaha Anka koji su za sobom ostavili sinove Mihajla i Fedora i kćerku Olgu.

POŠTO je Fedor službovao negde po bosanskim vilajetima, a Olga odnela popriličan miraz udajom za barona Binerta, kompletna briga o ugledu i preostalom bogatstvu Lazarevića pala je na Mihajla. Bilo je to pogubno. Jer Miša, kako su ga od milošte zvali, bespoštedno se predao pustolovinama svih vrsta koje su predano pratile vršačka, srpska, mađarska, pa i nemačka štampa. Videli su ga u takvom izdanju i Pariz i Njujork. Za samo tri godine uspeo je da spiska više od pola miliona forinti, rasproda ogromno imanje, plus tri velike kuće i da na kockarske dugove potroši veliki novac u bankama. Veliki dvorac otkupio je bogati meštanin Georg Friš stariji, a manji je dospeo u ruke bogataša Karla Hauzera. Oni su bili vlasnici sve do Drugog svetskog rata. Mihajlo je bio poslednji izdanak plemenite porodice Lazarević.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKI DVORCI I KONACI  |  Poslato: 31 Mar 2017, 13:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Uspon porodice Jagodić od Livna

Najočitiji simbol moći Jagodića je njihov dvorac u ataru sela Boka, u banatskoj opštini Sečanj s desne strane puta Konak - Vršac. Braća Jagodić bili su svestrani ljudi, advokati, poslanici čak i carski savetnici

Slika
Portret Petra Jagodića

PORODICA Jagodić utisnula je značajan pečat na kulturni razvoj Srba u Austrougarskoj. Bili su istaknuti članovi Matice srpske, najstarije naučno-književne institucije u našem narodu, osnovane 1826. godine u Pešti. Veliki ugled Jagodići su stekli i time što su pridavali veliki značaj školovanju i aktivnom učešću u političkim tokovima.

O njihovoj snazi simbolično svedoči desetak porodičnih portreta koje je tehnikom ulje na platnu naslikao jedan od najznačajnijih umetnika druge polovine 19. veka Konstantin Danil. Ovi portreti su nekada krasili odaje Jagodića, a danas se predano čuvaju u Matičinoj Galeriji u Novom Sadu.

Najrečitiji simbol ere Jagodića bez sumnje je njihov dvorac u ataru sela Boka, u banatskoj opštini Sečanj s desne strane puta Konak - Vršac. Sagrađen je 1835. godine.

PREMA jednom predanju, Jagodići su u Banat stigli iz Livna. Prezime su dobili po Jagodi, ženi njihovog dalekog pretka koja je rodila 11 sinova, ali je ostala udovica kada je njen muž poginuo u borbi protiv Turaka.

U knjizi "Srbi u Banatu", autor Jovan Erdeljanović, međutim, piše da su Jagodići pre dolaska u Konak imali veliki spahiluk u K(e)rnjači, mestu u današnjem delu rumunskog Banata. Odatle su najpre došli u Pančevo, a potom su se dalje raseljavali.

- Jagodići, spahije, imali su ogroman spahiluk u K(e)rnjači iz Vršca - piše Erdeljanović. - Bilo ih je petoro braće,jedan je bio abadžija u Pančevu, a jedan najpre sapundžija, pa posle trgovac, kao i ostala tri. Svi su došli u Pančevo iz nekog banatskog sela, pa su od njih nastali pančevački Jagodići (Jovan Jagodić u Kinaku, spahija, od ovih je pančevačkih).

Bila je to bogata porodica, a njen izdanak Spasoje Jagodić, trgovac, dobio je plemićku povelju sa predikatom "Kernecsai" (od Kernjača) 1824. godine. Predikat "Jagodići od Krnjače" izveden je od naziva imanja koje su Jagodići posedovali u Rumuniji.

SPASOJEVI sinovi bili su advokati i političari. Mlađi,Pavle (1813-1895), bio je carski savetnik i poslanik. Pravne nauke učio je u Požunu, a u političkom životu Srba u Habzburškoj monarhiji naročito je bio aktivan tokom revolucije 1848. godine.

Posle povlačenja Mađara iz Vršca i dolaska carske vojske, 1849. godine postavljen je za opunomoćenog vladinog komesara u Vršačkom okrugu. U tom svojstvu, jedna od njegovih prvih odluka bila je da se imenuje komisija koja je imala zadatak da ispita ulogu vršačkog magistrata u prethodnom, burnom periodu.

Aktivno je Pavle učestvovao i u formiranju nove varoške vlasti. Kao vrlo uvažen i uticajan čovek, 1861. na Blagoveštenskom saboru izabran je za poslanika koji je predstavljao Vršački protopopijat. U analima Matice srpske zabeleženo je da mu je bila poverena i uloga carskog savetnika. Sa suprugom Reginom Lazarević imao je kćer Mariju.

Njegov stariji brat Petar (1800-1886) bio je vrlo svestran čovek - advokat, poslanik, a 1829.godine i predsednik Krašovske županije. Učestvovao je na Narodno-crkvenom saboru 1842. u Sremskim Karlovcima, kada je za mitropolita izabran Josif Rajačić.

Oprobao se i kao književnik. U Vršcu je 1886. godine objavio knjigu "Različiti galantni ljubavni događaji".

POSEBAN značaj za porodicu imala je plemićka povelja iz 1897. godine, kojom je Petrovom sinu Bogumilu potvrđeno grofovsko plemstvo veleposedničke porodice Jagodić, kupljeno od austrougarskih vladara još 1824. godine.


DELIMIČNA OBNOVA
Posle Drugog svetskog rata, poput svih ostalih dvoraca, nacionalizovan je i kaštel Jagodić. U njega se uselilo PDP "Trudbenik". Pretvaranje poljskog dvorca namenjenog stanovanju plemićke porodice u administrativno-poslovnu zgradu donelo je dosta promena, naročito u enterijeru. Pokušaj vraćanja starog izgleda kaštela Jagodića načinjen je 2007. godine. Samo delimično je obnovljena fasada ovog "spomenika moći" uz čiji naziv na turističkoj mapi Vojvodine piše - "kulturno dobro od velikog značaja".
Na svom imanju kod Konaka, na ivici šume, Petar je 1835. podigao dvorac (kaštel) koji će ostati u vlasništvu njegovih potomaka sve do Drugog svetskog rata.

- Po izboru lokacije, okoline i izgleda, prepoznaje se želja vlasnika da izgradi prijatan i udoban porodični dvorac u skladu sa prirodom banatske ravnice - piše Dr Branka Kulić u monografiji "Dvorci i letnjikovci Vojvodine".

PARK ispred dvorca bio je uređen u francuskom stilu,oivičen ružičnjakom i šimširom, dok je park u dubini imanja odisao engleskim stilom i stapao se sa šumom Koprivića koja je pod zaštitom kao prirodna retkost.

Svoj dvorac Petar Jagodić gradio je u obliku izduženog pravougaonika sa simetričnim unutrašnjim i spoljašnjim rasporedom.

Zdanje je prizemno sa dva bočna rizalita u obliku dveju kula, dok četiri stuba sa korintskim kapitelima i višestruko profilisana arhitravna greda nose ravan krov dvorišnog trema.Pravogugaoni prozori su "flankirani plitkim pilastrima sa korintskim kapitelima", te imaju različite frontone.

Tu je i veliki podrum sa pruskim svodom koji ima posebno izvedenu vazdušnu ventilaciju. Urađena je tako znalački da je i danas, 180 godina docnije, još u funkciji.

POPULARNOST serije najpre nazvane "Sva ta ravnica", a kasnije samo "Jagodići" (inspirisana knjigom Nenada Čanka "Kao i sva ravnica") Radio televizije Srbije, nema sumnje,usmerila je pažnju današnjih generacija na ovu porodicu. U TV priči, kako je to već uobičajeno, ima dosta fikcije i umetničke slobode. Istorijska je činjenica da su Jagodići zajedno sa Dunđerskima bila najuticajnija srpska veleposednička porodica u 18. i 19. veku. Poput Dunđerskih i Jagodići su imali veliki značaj u radu Matice srpske u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji. Kao članovi parlamenta u velikoj meri uticali su na ekonomske, kulturne i verske povlastice svojih sunarodnika Srba.

No, zbog prijateljstva razbarušenog pesnika Laze Kostića sa Dunđerskima, te zbog njegovih toplih emocija prema mlađahnoj Lenki Dunđerski i srpske pesme nad pesmama Santa Maria della Salute, koju je iznedrila ta nestvarna ljubav, Jagodići su u prošlom i početkom ovog veka ostali u senci.

Uz to, iza Dunđerskih je preostalo i više očuvanih dvoraca, pa stoga, TV serija (gle ironije !), nije snimana u kaštelu Petra Jagodića u Banatu, nego u bačkom mestu Kulpin, u dvorcu Dunđerskih. Razlog: dvorac Dunđerskih je bolje očuvan.

Slika

POVELjA I GRB

Povelja i grb Jagodića, po oceni heraldičara, imaju izuzetnu umetničku vrednost. Autor je poznati bečki slikar Ernst Kral, koji je 1882. godine izradio i grb Kraljevine Srbije.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKI DVORCI I KONACI  |  Poslato: 31 Mar 2017, 13:26
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Stratimirovići od Trebinja i Kulpina

Bogić Vučković - Stratimirović sa braćom Ivanom, Tomom i Nikolom iz Trebinja, za vojničke zasluge nagrađen plemićkom titulom i posedom u Kulpinu. Stratimirovići su nekadašnji Balšići

Slika
Dvorce je gradila druga i treća generacija Stratimirovića, rođena u Kulpinu

KULPIN, malo mesto u opštini Bački Petrovac, na tridesetak je kilometara od Novog Sada. Kulpinčani, a danas ih nema više od 3.000 duša, većinom su Slovaci koji žive u slozi sa oko 600 Srba. Zajedno čuvaju uspomenu na osnivače ovog mesta, ovdašnje plemiće Stratimiroviće koji su potomstvu baš u ovom kraju ostavili Mali dvorac (meštani ga zovu i "stari") iz 18. veka i Veliki dvorac (kaštel), izgrađen u 19. stoleću.

Stratimirovići su jedna od prvih srpskih porodica koja je u Habzbursškoj monarhiji vojničkim zaslugama stekla plemićku titulu. Njihovi koreni su u Trebinju, sežu do Bogića Vučkovića Stratimirovića (sin Vučka Petrovića, a unuk Petra Stratimirovića) koji je sa trojicom braće - Ivanom, Tomom i Nikolom - podigao 1737. godine ustanak u Hercegovini.

Prema pojedinim spisima, preci Stratimirovića su nekadašnji Balšići koji su se ženili devojkama iz roda Nemanjića. Balšići i Nemanjići su se više puta ukrštali pa bi se moglo reći da je u venama Stratimirovića bilo i nemanjićkih zrnaca.

NA POZIV srpskog patrijarha Arsenija Jovanovića Šakabente, ustanici iz hercegovačkih brda pritekli su u pomoć Austriji, a ubrzo potom doselili su se u Bačku pošto su 1745. godine od Marije Terezije dobili plemićku titulu i posed Kulpin.

O tome u svojoj studiji u tri toma "Srbi u Vojvodini" piše istoričar Dušan Popović: "Potvrda plemstva i darovnica na Kulpin dati su 10. jula 1745. godine Bogiću Vučkoviću Stratimiroviću i njegovoj braći Ivanu Tomi i Nikoli".

Uz titulu dobili su i posed od oko 10.000 jutara oranice. Zadržali su za sebe 3.200 jutara, a ostatak zemlje podelili su hercegovačkim dobrovoljačkim porodicama (bilo ih je ukupno oko 200) koji su sa njima 1737. godine došli na područje današnje Bačke.

STRATIMIROVIĆI su svom porodičnom prezimenu dodavali još jedno "Kulpinski", a hercegovačko - Vučković - s vremenom su potpuno napustili.

Porodica Stratimirović u Bačkoj se uvećala i stekla veliki ugled među Srbima u Habzburškoj monarhiji. Oba dvorca je sagradila druga i treća generacija, rođena u Kulpinu.

Manje zdanje, poznato i pod nazivom Stari dvorac, zapravo je prizemna vila izgrađena krajem 18. veka u klasicističkom stilu. Do danas je sačuvana u izvornom obliku. Bila je to kurijelna rezidencija Stratimirovića. Kada su braća Teodor i Đorđe 1851. godine zatražili građanstvo u Novom Sadu, komisija koja je o njihovoj molbi odlučivala navela je Stari dvor kao njihovu najvredniju imovinu.

Stari dvor ovako je opisan u tim spisima: "... kurija od pet soba, kuhinja, komora i podrum, zatim prostran vrt sa plemenitim voćem, prostrano dvorište i u njemu zgrada s jednom sobom, kuhinjom, šupom i štalom izidan bunar, svinjac i živinarnik, a sve to procenjeno na 4.000 forinti." Upravo ovaj opis svedoči da je to i za ono vreme bilo skromno zdanje.

VELIKI dvorac ili kaštel izgrađen je početkom 19. veka, najverovatnije oko 1826. godine. U požaru 1912. godine delimično je izgoreo, a potom je rekonstruisan prema projektu arhitekte Momčila Tapavice. Tada je imanje Stratimirovića već bilo prešlo u ruke druge veleposedničke i plemićke familije Dunđerski.

Najveće promene u rekonstrukciji pretrpeo je krov. Sa centralnog dela kaštela uklonjena je šestougaona kula, koja se izdizala iznad krova i dominirala zgradom. Na njoj se nalazio vidikovac, veliki sat sa mehanizmom, aplikacija grba Stratimirovića i niz drugih dekorativnih detalja. Unutrašnjost dvorca je, takođe, rađena u klasicističkom stilu. Iz prostranog hola se direktno ulazi u centralnu salu, sa kojom su povezane po dve prostorije sa leve i desne strane. Vezu sa ostalim prostorijama u dvorcu obezbeđuje dugački hodnik, koji vodi u ostale prostorije.

Reč je o prizemnoj zgradi izdužene osnove. S dvorišne strane krasi je visoki parter s prostranom polukružnom terasom isturenom prema parku.

Oba dvorca Stratimirovića okružena su prostranim parkom. S prednje strane to je francuski park. Karakteriše ga pravilan geometrijski raspored zelenila sa šišanom živom ogradom i uređenim cvetnim lejama, dok se sa zadnje strane dvorca, na oko 40.000 kvadratnih metara, prostire engleski park, oblikovan širokim livadama, stazama za jahanje i asimetrično raspoređenim primercima drveća i drugog zelenila. U ovom parku zastupljene su jele, borovi, lipe i kesteni, ali i egzotične vrste drveća, kao što je tisovina, među meštanima poznata i kao široka jela, stara oko 120 godina. U Kulpin je donesena iz Argentine.

U DRUGOJ polovini 19. veka, porodica Stratimirović je znatno osiromašila te je bila prinuđena da se odrekne poseda u Kulpinu. Najpre su ga prodali mađarskoj plemićkoj porodici Maćaša Šemze. Međutim, četvrt veka docnije, porodica Šemze doživljava sudbinu sličnu Stratimirovićima, pa posed dolazi u ruke čuvene porodice Dunđerski.

Lazar Dunđerski, veleposednik iz Srbobrana, treći i ujedno najmlađi sin Gedeona Gece Dunđerskog i Perside Dunđerski, rođene Letić, kupio je imanje Stratimirovića za svog sina Đorđa. On je u to vreme privodio kraju školovanje na visokoj poljoprivrdenoj školi, te je kompletno imanje pretvorio u poljoprivredno ogledno dobro.

U vlasništvu Dunđerskih, manje u Kulpinu bilo je sve do kraja Drugog svetskog rata kada je nacionalizovano. Od 1993.u Veliki dvorac u Kulpinu useljen je Poljoprivredni muzej, jedina muzejska ustanova u Srbiji koja se bavi izučavanjem agrarne prošlosti.


MITROPOLIT STEFAN I GENERAL ĐORĐE

U svim generacijama Stratimirovića bilo je istaknutih pojedinaca u različitim profesijama, a najglasovitiji među njima bili su mitropolit Stefan Stratimirović (1757-1836) i general Đorđe Stratimirović (1822-1908).

Mitropolit Stefan na čelo Karlovačke mitropolije izabran je na Saboru u Temišvaru 1790. godine kao najmlađi među tadašnjim episkopima. Bio je filozof i pravnik. Veštinom vrsnog diplomate vodio je Srpsku pravoslavnu crkvu pod austrougarskom vlašću. Naročitu pažnju posvetio je podizanju prosvetnih ustanova. Uz pomoć trgovca Dimitrija Anastasijevića Sabova (1726-1803) osnovao je: 1791 Karlovačku gimnaziju, 1794. Karlovačku bogosloviju, 1797. Blagodejanije (kasnije Stefaneum). Njegovom zaslugom zaživela je 1810. prva srpska gimnazija u Novom Sadu. Zvanje mitropolita nosio je 45 godina, sve do svoje smrti.

Generala Đorđa Stratimirovića istorija pamti kao komandanta srpskih dobrovoljaca iz Šajkaša koji su izvojevali prvu srpsku pobedu nad Mađarima 12. juna 1848. godine. U dva navrata bio je poslanik Državnog sabora u Budimu, a nekoliko puta poslanik na srpskim narodnim-crkvenim saborima u Sremskim Karlovcima. Bavio se novinarstvom. Posle 1877. godine povukao se iz javnog života i preselio u Beč gde je proveo ostatak života. Napisao je autobiografiju na srpskom i nemačkom jeziku, koju je 1913. godine publikovao njegov sin Đorđe.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKI DVORCI I KONACI  |  Poslato: 31 Mar 2017, 14:03
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Mit i stvarnost Gece Dunđerskog

Potomci nekog dunđera (tesara) iz okoline Gacka, u 17.veku preselili se u Suboticu, pa u Srbobran. Iza sebe su ostavili dvorce, ergelu konja, pozorište, pivaru i - mit o jednoj epohi

Slika
Dvorac "Fantast" u Novom Bečeju, sagrađen je po želji Bogdana Dunđerskog

OD Mohača pa do Ade, to Dunđerski sve imade. Od Budima do Mohola, Dunđerskog škripe kola... Eeeej. Ko Dunđerskog ne voli, nek u očin izvoli!

Čak i danas u ponekoj od vojvođanskih kafana, na zapovest nekog romantičara, tambura ume da zacvili ovu pesmu - podsetnik na Lazara, najbogatijeg Srbina iz veleposedničke porodice Dunđerski, jedinstvene po snazi, umešnosti i dostojanstvu.

Ostavili su potomci nekog davnog dunđera (tesara) svedočanstva o svojoj moći i jednoj epohi. Prvenstveno su to dvorci. Onaj u Kulpinu, Lazar Dunđerski otkupio je od osiromašenih plemića Stratimirovića.

DVORAC Čelarevo poznat je i po prezimenima svojih vlasnika Bezeredi ili Dunđerski. Sagrađen je između 1834. i 1837. godine prema projektu neimenovanog bečkog arhitekte, a 1882. godine Bezeredi ga je prodao Lazaru Dunđerskom. On je zasadio plantaže hmelja i sagradio pivaru koja danas posluje u okviru grupe "Karlsberg". Čuveno pivo "lav" iz Čalareva ime je dobilo po statuama lavova u prirodnoj veličini koji "stražare" na ulazu u dvorac okružen velikim englesko-francuskim parkom.

Pred kraj svog života u poslednjim decenijama 19. veka, Lazar je izgradio i dvorac Sokolac koji je u miraz dobila njegova kćerka Emilija. Tu je poslednje dane života provela mlađana Lenka Dunđerski, muza i neostvarenjna ljubav poete i boema Laze Kostića.

DVORAC u Hajdučici Dunđerski su otkupili od porodice Damaskin, a Fantast u Novom Bečeju, sagrađen je po želji Bogdana Dunđerskog, kome su strast bile žene, vino i konji.

Osim ovih zdanja, Dunđerske su nadživeli i njihove ergele konja, fabrika tepiha, trgovi, pozorište, pivara. Živi i mit o njima koji prepričavaju današnje, a van svake sumnje, činiće to i naredne generacije.

SVEDOCI epohe Dunđerskih zabeležili su da su članovi te porodice krasile intelektualno-duševne osobine. Bili su obdareni prirodnom bistrinom i dobrim srcem, marljivi, izdržljivi i štedljivi, istovremeno tvrdokorni i pitomi, a pritom visokog rasta, zdrave telesne konstrukcije i lepe spoljašnosti.

Poput plemića Stratimirovića i Dunđerski su korenima Hercegovci. Njihova porodična hronika dopire do kraja 17. veka i sela Višnjice nadomak Gacka i prapretka Avrama koji je tada načinio sudbonosan korak, preselivši se u okolinu današnje Subotice. Ubrzo je njihovom prezimenu dodato ono "ski", tadašnjim vlastima bilo milije od svakog "ić".


VELIKI ZADUŽBINARI
DUNĐERSKI su bili i veliki zadužbinari. Tu tradiciju započeo je Gedeon, ustanovivši 1883. godine, pred kraj svog života, "Gecinu zakladu". Zaveštao je 35.000 forinti. U testamentu je odredio da se pitomci njegove zadužbine biraju među srbobranskim đacima pravoslavne vere. Zapovedio je i da se o izboru pitomaca izjasni srpska pravoslavna opština, a konačnu reč da ima Matica srpska. U ovoj najstarijoj naučno-književnoj instituciji u Srba u Novom Sadu, na spomen-ploči i danas su upisana imena dvojice dobrotvora iz loze Dunđerskih - Gedeona (Gece) srbobranskog i njegovog unuka Bogdana bečejskog.
Nije prošlo dugo, Dunđerski su napustili subotički atar te se preselili u Sentomaš, današnji Srbobran, sve u želji da ostanu verni svom pravoslavnom nasleđu i običajima. Avram je poživeo do 1823. godine, ostavivši iza sebe sinove Arona, Petra i Gedeona.

TREĆI i najmlađi, Gedeon (Srbobran 1807 - Srbobran 1883), začetnik je bogatstva Dunđerskih i prvi je Gedeon u familiji. Sedam decenija docnije rođen je njegov imenjak,pravnik i industrijalac, kome je nadimak bio Geda.

No, prvi Gedeon Dunđerski ime je dobio na nesvakidašnji način. Kada je episkop Gedeon Petrović te 1807. došao da u Sentomašu osveti Srpsku pravoslavnu crkvu, novorođenom trećem Avramovom sinu dao je svoje ime - Gedeon.

Vremenom je iz tepanja dobio nadimak Geca. Pohađao je srpsku školu u Srbobranu, a po njenom završetku radio je u roditeljskoj kući sve poslove za koje je bio dorastao.

Bio je jedva 16-godišnjak kada mu je otac umro 1822. godine. Već naredne godine oženio se miradžikom Persidom Letić iz Novog Sada i dobio trojicu sinova - Aleksandra (Šandora), Novaka i Lazara, kao i tri ćerke.

Preuzeo je vođenje imanja, koje se sastojalo od 80 lanaca zemlje i većeg broja konja, volova, ovaca i svinja. Neumornim radom i štednjom u periodu od pola veka svoju imovinu uvećao je na nekoliko miliona forinti i pored toga što je tokom revolucije 1848. izgubio skoro tri četvrtine imetka. O tome su pisali Dušan J. Popović u knjizi "Srbi u Bačkoj do kraja 18. veka" i Ljubomir Lotić ("Dobrotvori Matice srpske i njihove zadužbine").

ELEM, tu veliku materijalnu štetu Geca je nadoknadio zahvaljujući pomoći obrazovanog, vrednog i pronicljivog najmlađeg sina Lazara, koji je bio pokretačka snaga mnogočlane porodice. Uporedo sa uspešnim ekonomisanjem na sopstvenom i zakupljenom zemljištu, uz bavljenje naprednim stočarstvom, razvio je i trgovinu žitom u obimu koji dotle nije viđen u Južnoj Ugarskoj. Postao je i najveći izvoznik u Ugarskoj, što mu je pribavilo premije "Dunavskog parobrodskog društva". Trgovao je i drvetom, kamenom, krečom, peskom, ugljem, vunom i kožom, nadvladavši na taj način sitne konkurente, pre svih Jevreje i Nemce.

Slika
Gedeon Geca Dunđerski

Svojom umešnošću obogatio se Gedeon - Geca. Koliko je to bogatstvo bilo, svedoče i katastarske knjige u Srbobranu iz tridesetih godina prošlog veka, navodeći koliko je zemlje posle Prvog svetskog rata, po zaposvesti Aleksandra Karađorđevića, oduzeto u agrarnoj reformi i podeljeno bezemljašima.
Prema tim katastarskim zapisima, od Gecinih potomaka Steve Dunđerskog, koji je imao 2.156 katastarskih jutara zemlje, oduzeto je 1.208 jutara, Jaši Dunđerskom oduzeta je trećina od 939 jutara, Bogdanu Dunđerskom oduzeto je svih 367 jutara...

OBAVLjAO je Geca i dužnost predsednika Sentomaško-turijske štedionice i bio predstavnik Bačko-bodroške županije. Pomagao je svim srpskim ustanovama, angažovao se na unapređenju svih mesnih zavoda i opštine iz koje je potekao. U rodnom mestu je zbog svoje plemenitosti uživao izuzetno poštovanje, pre svega zbog odnosa prema srpskoj sirotinji kojoj je neretko plaćao porez.

Bio je priložnik Srpskog narodnog pozorišta sa 1.000 forinti. Deo svog imanja dao je za osnivanje voćarske škole u Srbobranu. Škola, ipak, nije osnovana ali je podignut školski vrt (voćnjak i povrtnjak) koji je nazvan "Gedanka".

Za razliku od svoje braće, Gedeon je imao potomstvo - trojicu sinova: Aleksandra, Novaka i Lazara. Baš kao u slučaju njegovog oca Avrama, treći i najmlađi sin bio je sudbinski pokretač ove porodice razgranatog rodoslova. Lazar je pretočio u stvarnost snove o još većem bogatstvu svog oca Gece, načinivši od porodičnog prezimena Dunđerski simbol ogromnog bogatstva i moći.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKI DVORCI I KONACI  |  Poslato: 31 Mar 2017, 14:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Lazar, najbogatiji Srbin svoga doba

Bio je najveći prodavac i trgovac žitom u Austrougarskoj, pivar, liberal, član Matice srpske i veliki dobrotvor. Od prezimena porodice Dunđerski načinio je sinonim za bogatstvo i ugled

Slika
Lazar Dunđerski

OVE godine, 13. jula, navršilo se 98 godina od upokojenja Lazara Dunđerkog (1833-1917), koji je krajem 18. i početkom 19. veka na porodičnom stablu Dunđerskih predstavljao krunu moći i ugleda te čuvene veleposedničke familije.

Bio je treći i najmlađi sin Gedeona Gece Dunđerskog i njegove žene Perside, rođene Letić. Imao je dva brata, Aleksandra i Novaka, i tri sestre. Ali samo Lazar je uspeo da od prezimena Dunđerski načini sinonim za bogatstvo i moć.

Bio je veliki industrijalac, najveći prodavac i trgovac žitom u Austrougarskoj, pivar, liberal po političkom opredeljenju, član upravnog odbora Matice srpske, dobrotvor i vlasnik dvoraca u Kulpinu, Čelarevu i u Sokolcu. Najbogatiji Srbin svoga doba.

ZAVRŠIO je srpsku osnovnu školu u mestu rođenja Sentomašu (današnji Srbobran u Bačkoj), a potom se školovao u Vrbasu, Sremskim Karlovcima. U Požunu (danas Bratislava) je maturirao 1853, a potom prešao u Beč, na studije prava.

Tamo se družio sa srpskim i hrvatskim intelektualcima: Jovanom Jovanovićem Zmajem, Đorđem Popovićem Daničarem, Jovanom Ruvarcem, Davidom Milankovićem, Stevanom Todorovićem, Stevanom Pavlovićem, Jovanom Boškovićem. Zbog slabog zdravlja vratio se kući u Sentomaš već naredne 1854. godine.

Po povratku iz Beča, zdravlje mu se popravilo, pa mu je otac Gedeon dao novac da započne posao. Iskusni Geca dao je sinu zadatak da proda lađu zobi. Ali, Lazar, tada dvadesetogodišnjak i još nedorastao takvom poslu, izgubio je 4.000 forinti i pretrpeo - bankrot. Dobra strana te propale trgovine bio je nauk koji je dobio od oca:

- Ako si nešto izgubio, idi tamo gde si izgubio, pa ćeš to tamo i naći - savetovao je Geca svog najmlađeg sina, koji nikada docnije, nijedan svoj trgovački gubitak nije shvatao tragično.

Sa 22 godine, leta gospodnjeg 1855, Lazar se oženio Sofijom Georgijević, kćerkom paroha sentomaškog. Njegov tadašnji imetak bio je jedva nešto malo veći od miraza njegove žene. Brak sa Sofijom potrajao je šest decenija, a od njihovih 11 dece preživelo je petoro - tri ćerke (Olga, Milka i Jelena - Lenka) i dva sina (Đorđe i Gedeon).

ZAPOČEO je poslovanje kapitalom od 240 lanaca oranice u Srbobranu. Za kratko vreme kupio je ogromne zemljišne posede (blizu 7.000 jutara zemlje): spahiluk Crnu Baru u Banatu i sa industrijskim preduzećima u Čebu (danas Čelarevo) u Bačkoj, potom spahiluk Kamendin u Novom Sadu, spahiluke u Hajdučici i pustari Kirta, zatim Kulpin, Novi Bečej i veliki spahiluk u Peštanskoj županiji.

Posedovao je dve pivare - u Čebu (današnjem Čelarevu) i u Bečkereku (Zrenjaninu), od kojih je poslednja imala sopstvenu fabriku leda kapaciteta 1.800 tabli dnevno i hladnjaču od 100 kvadrata koja je zapošljavala 100 radnika.

- Moi mili Otac zdravo je bojažljiv bio, a ja sam za kupovinom Čeba (Čelareva) ludovao, šta više mojoi Soki naglašavao sačuvaj me Bože da mi dete umre, samo to ću većma zažaliti od Čeba ako ga ne kupim... - zapisao je Lazar u svom dnevniku.

Njegove su bile i dve fabrike špiritusa - u Čelarevu i Srbobranu, dva mlina na paru - u Novom Sadu i Inđiji, uljare u Srbobranu i Čelarevu, te pilana u Srbobranu.

SKROMNU ćilimaru u Zrenjaninu uspeo je dobrim poslovanjem da pretvori u Srpsku fabriku tepiha i tkanine za nameštaj "Lazar Dunđerski", sa preko 300 radnika. Držao je nekoliko hiljada lanaca zemlje pod najmom (Sirig, Bač-Almaš, Jaša Tomić u Banatu), a uzgajao je i svinje, marvu i ovce.

Bio je najveći ekonom i jedan od najvećih trgovaca hranom i stokom u Ugarskoj. Posedovao je brodove za transport hrane na Dunavu, Tisi i Begeju. S godinama je proširio rad i svoje posede i u Srbiji i Bosni. U vlasništvu je imao veliki broj privrednih i industrijskih preduzeća, krečanu, trgovinu kožom i vunom, gostionice.

Za razliku od svog starijeg brata Aleksandra, koji je svaki novčić zaradio teškim radom, baveći se poslovima koji nisu zahtevali rizik, Lazar je uvek kovao planove za nešto novo i drugačije.

Za njegovo ime vezano je i osnivanje više srpskih novčanih zavoda: Srpske banke u Zagrebu i Prve sentomaške štedionice u Srbobranu, u kojima je bio i predsednik, kao i Centralnog kreditnog zavoda u Novom Sadu i Opšte privredne banke u Somboru.

OSTAO je zapamćen i kao veliki dobrotvor srpske sirotinje po svim našim krajevima i veliki mecena srpskog ženskog podmlatka. Poklonio 380.000 kruna kako bi 1898. bila podignuta trospratna zgrada doma Srpskog pravoslavnog devojačkog vaspitavališta u Budimpešti - "Angelineum". Poklonio je 50.000 kruna za lečenje tuberkuloznih bolesnika u budimpeštanskom Sanatorijumu kraljice Jelisavete. Tokom balkanskih ratova Crvenom krstu u Srbiji i Crnoj Gori darivao je 30.000 kruna.

Kao član Patronata, Srpskom privrednom društvu "Privrednik" poklonio je 100.000 kruna. Bio je ktitor i priložnik Tekelijanuma u Pešti i Fonda svetog Save (5.000 forinti). Njegovim novcem (150.000 kruna) izgrađena je 1906. zgrada internata za Srpkinje na školovanju u srednjim školama u Budimpešti, kao i Srpska veroispovedna ženska škola u Kulpinu.

LAZAR, taj vanserijski čovek, bio je mecena i prijatelj mnogih umetnika. U svom domu u Novom Sadu i u dvorcu u Čelarevu, Lazar, a kasnije njegov sin Gedeon Geda ugošćavali su Uroša Predića, Lazu Kostića, Mihajla Pupina, Mihajla Polit-Desančića, Zmaja, Jovana Boškovića, Stanoja Stanojevića, Paju Jovanovića, kralja Aleksandra Karađorđevića, kraljicu Mariju i njihovu decu, kneza Pavla i kneginju Olgu, i mnoge druge istaknute ličnosti 19. i 20. veka.

Važio je Lazar Dunđerski za veoma uticajnog člana Liberalne stranke, grupe intelektualaca koja se okupila posle raspada Miletićeve Srpske narodne slobodoumne stranke. U porodični posao uveo je svog sina Gedeona Gedu (1875-1939) koji je za razliku od oca najpre diplomirao, a u 21. godini i doktorirao na pravnim naukama u Budimpešti.

Potom, kao ravnopravni ortak, sa ocem Lazarom upravljao je celokupnim porodičnim imanjem koje se prostiralo na sedam opština - Srbobran, Bačko Gradište, Bačka Palanka, Novi Sad, Begeč, Gložan i Čelarevo.

Slika

LENKA, MUZA I DOBROTVORKA

VELIKO prijateljstvo vezivalo je Lazara Dunđerskog sa imenjakom, pesnikom i boemom Lazom Kostićem. Znali su Lazar i Sofija da je poeta naklonjen njihovoj najmlađoj kćerki Lenki, školovanoj na engleskim licejima u Beču i u Pešti. Govorila je engleski, francuski, nemački i mađarski, školovala glas i svirala na klaviru. Priređivala je humanitarne koncerte. Kostića je upoznala u leto 1891. i od tada postala njegovo pesničko nadahnuće. Posvetio joj je dve pesme "Gospođici Lenki Dunđerskoj u spomenicu", "Santa Maria della Salute" i roman "Dnevnik snova",

Mlada muza imala je tragičan kraj - upokojila se 1895. u Beču od tifusne groznice u svojoj 25. godini. Počiva u kripti porodične grobnice na groblju u Srbobranu. Dvorac u Sokolcu, Lazar Dunđerski bio je namenio svojoj mezimici Lenki, ali posle njene prerane smrti taj miraz dobila je njena sestra Emilija. Na zamolbu ucveljenog Kostića, na desetogodišnjicu Lenkine smrti, Uroš Predić je naslikao njen portret, koji, nažalost, nije sačuvan.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKI DVORCI I KONACI  |  Poslato: 31 Mar 2017, 14:48
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beli dvor Bogdana Dunđerskog

Vodio je buran život, voleo je politiku, žene i putovanja. Stvorio je jednu od najslavnijih ergela konja. Dvorac "Fantast" lično je sagradio, a negovao je prijateljstvo sa Urošem Predićem

Slika
Lepotu dvorca "Fantast" nije sakrilo ni prohujalo vreme

NAJVEĆI boem među Dunđerskima bio je Bogdan, markantna ličnost, obrazovan i poznat u narodu kao "veleposednik starobečejski i sentomaški". Vodio je buran lični i politički život, voleo putovanja, konje i žene, prijateljevao sa portretistom i ikonoslikarom Urošem Predićem.

Bogdan je bio unuk rodonačelnika porodičnog imanja Dunđerskih, Gedeona Gece i sinovac Lazara koji je taj posed višestruko uvećao. Rođen je 1861. godine u Srbobranu u drugom braku svog oca Aleksandra (Šandora) i izvesne Elze.

Posle završena četiri razreda srednje škole, otac ga je poslao u Poljoprivrednu školu u Beču. Stekao je solidno obrazovanje i naučio nemački jezik, što je uz porodični trgovački gen bilo dovoljno da udvostruči nasleđeno imanje. Imao je velike posede u Srbobranu i Starom Bečeju. Sebi za ljubav i uživanje, stvorio je jednu od najvećih i najslavnijih ergela konja.

Ergela je u blizini velelepnog dvorca koji nosi ime "Fantast", po čuvenom pastuvu. Nasuprot maniru svog strica Lazara, koji je dvorce kupovao zajedno sa imanjima, Bogdan je 1920. godine sam izgradio zamak.

SVOJOM belinom, visokim četvrtastim tornjem i kupolastim krovovima, velelepni dvorac na 15-ak kilometara od Bečeja, ušuškan u meko bačko zelenilo, i danas škaklja i raspaljuje maštu posetilaca.

Lepota tog zdanja je u mešavini neogotskog stila, klasicizma i maštovitih detalja koje je vlasnik uočio i doneo sa dalekih putovanja, iz poseta peštanskim i bečkim dvorovima.Na svoju i onako raskošnu palatu, poput pozlate, dodao je Dunđerski još i detalje italijanske graditeljske elegancije.

Da bi njegova oaza baš po svemu odisala originalnošću, dovezao je izdaleka egzotične životinje, među kojima je bilo i muflona. I sokola koji je sa njegovog ramena, sa tornja zamka nadgledao posed kome se kraj ni odatle, sa te najviše tačke u ravnici nije mogao dogledati.

BOGDANOVO graditeljsko nadahnuće nije se istrošilo na zamku. Čim je ta raskošna građevina završena, odlučio je da u neposrednoj blizini sagradi i mesto za svoj večni počinak. Dr Georgije Letić, administrator Karlovačke mitropolije, izdao mu je dozvolu za izgradnju kapele u neovizantijskom stilu po nacrtu graditelja Josipa Krausa. Temelji kapele osvećeni su 1920, kada je Bogdanu bilo 59 godina i već dugo je bio u prijateljstvu sa Urošem Predićem.

POZNANSTVO je započeto devedesetih godina 19. veka dok je Predić oslikavao ikonostas za Hram Svetog Đurđa u Starom Bečeju. Docnije, po Predićevim nacrtima, urađen je ikonostas sa 12 ikona za Bogdanovu kapelu. Vajar Đorđe Jovanović izradio je u bareljefu Bogdanov lik i lik Uroša Predića. Ulaz u kapelu krasi slika Tajne večere, takođe Predićevim kistom rađena.

Iz tog vremena datiraju i priče da na Predićevim ikonama pažljiv posmatrač može da uoči zapravo likove - Bogdanovih konkubina. Ovaj veleposednik, naime, nikada nije bio ženjen, niti je imao zvaničnog poroda. Retki zapisi svedoče da je Bogdan voleo dve žene sličnog imena. Maru, ženu svog kovača, Bogdan je otkupio za 21 jutro zemlje. Ona je obavljala posao domaćice na imanju Dunđerskog. Imala je, navodno, vrelu krv, pa je veleposednika, koji je često i nadaleko putovao, varala sa - svojim bivšim mužem. Druga Bogdanova ljubav, Marica, bila je Mađarica gospodske krvi.

I POLITIKA je bila Bogdanova strast. U dva navrata bio je poslanik u Ugarskom saboru - od 1911. do 1918. godine biran je u Starom Bečeju na vladinoj listi. Za vreme mađarske okupacije postavljen je za poslanika (1942-1943). Kao "savesni zastupnik narodnih interesa", velikom većinom glasova pobedio je poslaničkog kandidata iz mađarske 48 - osmačke partije.

Hroničari su zabeležili da je u oba svoja mandata u Ugarskom saboru, Bogdan Dunđerski savesno i marljivo obavljao poslanički posao. Ali,gle čuda, samo jednom je tražio reč u tom visokom domu. Rekao je da je u sali zagušljivo i dodao: " Molim da se otvori prozor!"

Posle pogroma hortijevaca, 1942. godine u vreme kada je njegovo ime već bilo na vrhu komunističkih spiskova "narodnih neprijatelja", obilazio je Šajkaš i Irig. Baš tokom te dvodnevne posete, pripisano mu je saučesništvo u zlu, jer za sve vreme svog saborovanja ni rečju nije spomenuo, niti tražio odgovore na krvava bačka događanja.

KAKO se već naredne godine upokojio, izbegao je komunističku odmazdu. Na ukopu, u oproštajnom govoru njegov prijatelj Milan L. Popović tronutim glasom rekao je da je Bogdan bio "u sebe povučen čovek koji nije voleo da se nameće u prve redove, a tu njegovu osobinu mnogi su tumačili pogrešno".

- On je često bio ukalupljen u svoje nazore i osobenosti,ali se iskupljivao nečim mnogo dragocenijim - nespornom veličinom svoje čestite srpske duše, snažne u svojoj samilosti, gorostasne u svojoj prostoti govorio je Popović nad odrom svog prijatelja.

Bogdan Dunđerski i danas počiva na svom imanju u kapeli koju je izgradio. Prema nekim izvorima, i sam Uroš Predić imao je želju da tu bude sahranjen, ali se u onih 10 godina koliko je nadživeo Bogdana, ipak opredelio da mu počivalište bude u Orlovatu.

Da li iz želje da ugodi meštanima rodnog sela ili pak iz strepnje da se potonje generacije ne izruguju tolikoj bliskosti sa veleposednikom... Taj deo umetnikove i biografije Bogdana Dunđerskog škakljaće maštu sve dok velelepni beli zamak bude postojao.



TESTAMENT ZA MATICU

CELO svoje imanje Bogdan je testamentom 1940. godine ostavio Matici srpskoj. Reč je o dve kuće u Bečeju, 342 katastarska jutra zemlje sa zamkom (koji je u međuvremenu postao hotel) i kapelom i 26.771 penga. Njegova želja bila je da se na imanju osnuje poljoprivredna akademija. Na taj način hteo je da doprinese nacionalnom, prosvetnom i privrednom jačanju Srba. Pošto je zemlja došla pod udar agrarne reforme, a nešto kasnije su nacionalizovane i kuće, zadužbina je zaživela sa gotovinom i pokretnostima u vrednosti od 794. 870 dinara. Fondacija je statutom namenjena za stipendiranje studenata poljoprivrednog fakulteta. Na osnovu zakona o restituciji, Matica srpska očekuje da joj se vrati imovina koju joj je zaveštao Bogdan Dunđerski.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 68 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker