Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 20:21


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: SRPSKA KUĆA - dom sa dušom  |  Poslato: 28 Jul 2012, 20:47
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Српска кућа,творевина са душом

Slika

Slika

Slika

Slika


Србија!
- По чему знаш?
Видиш, оно је српска кућа, направљена у духу архитектуре овог поднебља, са кровом на четири воде, широком стрехом и тремом - по томе се препознаје земља Србија, баш као што бретању у Француској карактеришу беле куће црних кровова..."
У ту кућу jе уткано вековно искуство, мудрост и осмишљеност народних неимара, тако да су некада давно прављене са две просторије: "кућа" у којој је била ватра (огњиште) и соба, са тремом или без њега. Отуда и пословица „Куће, колико те може покрити, а баште, колико ти око види".
Свесни да је вештина градње станишта услов да се одоли свакојаким искушењима, градитељи ништа нису препустили случају. Упућени у живот и његове законитости, климатске ћуди поднебља и географски положај, водили су рачуна да станиште граде од материјала у складу са природним окружењем, да буду у заветрини, на сунчаној страни, близу воде... Тако су настајале куће одређеног поднебља: шумадинке, косовке, златиборке, мачванке, ердељке, моравке, како их је по распрострањености делио Јован Цвијић, препознатљиве и по мајсторима што су их правили, као осачанске, пироћанке, црнотравке.

Творевина са душом

„Нигде наш човек није више и дубље уградио своју душу као у здањима намењеним свом живљењу. Нигде, као овде, наши преци нису потврдили свој идентитет нити су било којом творевином исказали толико љубави и заноса", записао је Радомир Станић у књизи „Старе српске куће као градитељски подстицај". То се може видети и из Рјечника Вука Караџића у којем је о народном градитељству записано 220 речи, за типове зграда је забележено: колиба, савијача, кухача, савардак, стрница, огњарица, кровињача, лубњача, изба, клијет, вајат...
Често се неправедно те старе куће повезују са сиромаштвом, што "не држи воду". Градећи себи кров над главом, људи су се трудили да га прилагоде својим потребама да буде што удобнији и функционалнији, отуда и изрека - своја кућица своја слободица" али и клетва „кућа ти се кућерином звала". Нису им биле потребне собе и спратови ради престижа, али су и те како имали културу становања. Пример за то су долапи (уграђени плакари се приписују Швеђанима и Енглезима). Максимално хумано прилагођавајући унутрашњост куће животним потребама. успели су да успоставе чудесну хармонију између грађевине и природе, и то није све. Мислили су наши прадедови и на одмор и уживање после напорног посла у пољу, градећи себи посебне објекте које су називали чардаци и конаци.

Slika

Slika

Slika

Своја слободица...
"Кућа брани од свеколиких искушења. Од тога колико се човек осећа задовољним и срећним у просторијама своје куће, у којој проводи највећи део живота, зависи њетов допринос друштву. То знају сви који имају свој кров над главом као и даровити и вешти градитељи". Знају ли? Ако знају, откуд толике „Калућерице" широм земље Србије? „Градња ни умна ни разумна", по којој се не може закључити ни ко смо ни одакле смо. Старе куће не збуњују, јер су препознатљиве по области у којој су настале. У њој је све јасно, доследно, јер је настала као тековина огромног искуства вековне мудрости, искушења, кроз које је наш човек пролазис у борби за сопствено очување.
На сву срећу, дух старог градитељства није сасвим ишчилио, подржан тимовима пројектаната који се боре за градњу аутентичних српских кућа које и визуелно и ликовно стварају осећај препознатљиве архитектуре нашег поднебља.
- Неспоразум је у томе што неки не схватају нашу идеју да правимо куће по узору на искуство старих градитеља, од материјала који су издржали про6у времена, одабраним локацијама - објашњава инж. Славољуб Закић из Пројектног центра Логистика". - То су куће примерене потребама данашњег човека, са гаражама за аутомобиле, опремљене централним грејањем, купатилом, светлим пространим собама, али и тремови за помоћне машине, то је она наша Европа, смештена на Балкан у Шумадију.
По речима нашег саговорника, све је више грађана, али и државних институција који би да праве али и да преправљају куће да 6и биле што аутентичније. Тим стрчњака окупљен око професора архитектуре Божи-дара Петровића у Пројектном центру "Логистика", који имају искуства у овом послу, највише радује одлука Дирекције за обнову Колубарског краја и надлежних служби, да многе куће страдале у земљотресу буду обновљене у складу са карактеристикама нашег поднебља. До сада су у општини Љиг изграђене четири школе и више од 50 кућа на основу пројекта три типа кућа. У плану је неколико пијаца и других јавних објеката.
Буде ли по замисли овог пројектантског тима и наставни центар Шумарског факултета из Београда у Краљеву, као и улазна капија у Бању Врујци, са неколико воденица и локала око базена, биће враћени у духу наше градитељске традиције.
Можда ће и код нас почети да дувају неки други ветрови, па ћемо попут других (цивилизованих) земаља почети са више поштовања да се односимо према културном наслеђу, а архитектура то јесте. Један од примера како то други раде јесте и енглеска амбасада у Београду направљена у стилу старе енглеске куће, препознатљива и без натписа, као и прописи у многим земљама шта се и како сме градити.
Једно је сигурно: сви ти објекти, ма како грађени, остају као сведоци нашег времена и нашег живљења, апи и као сведоци наших духовних потреба, способности и снага.


srpskekuce


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: SRPSKA KUĆA - dom sa dušom  |  Poslato: 24 Okt 2012, 03:40
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Posuđe u starim srpskim domaćinstvima

Slika


Srbi su zbog istorijskih okolnosti veoma dugo živeli skromno.Više vekova bili su pod turskim ropstvom, a period oslobađanja početkom 19. veka i kasnije nije mogao tako brzo da donese materijani prosperitet. Kuće, većinom seoske, bile su u početku praktične i jednostavno građene, a u tom maniru izrađivani su i predmeti za svakodnevnu upotrebu. Ali, jednostavnost je često pokazatelj usklađenosti sa prirodom i samim sobom. Na brojnim predmetima, koji su sačuvani do danas, uglavnom u muzejima, a koji su bili obavezan inventar svake srpske kuće, otkrivamo upravo takvu jednostavnost.


Posuđe i sudovi nazivi su za raličite vrste predmeta koji su bili neophodni u svakom srpskom domaćinstvu. Narod je posuđem nazivao predmete koji su služili za privremenu upotrebu ili držanje hrane i pića u vreme obeda, dok su sudovi služili za njihovo čuvanje. Osim toga, posuđe je bilo uglavnom plitko i sa širokim otvorom, kao što su tanjiri i činije, dok sudovi imaju sužen otvor u gornjem delu.Takve su testije, čuture i burad. Pribor za jelo sasvim je odgovarao načinu života našeg naroda i uglavnom se sastojao od kašike, noža i drugih jednostavnih predmeta.

Posudje i sudovi, pravljeni su od različitih materijala, a razlikovali su se po načinu izrade i ukrašavanja.Najjedostavniji sudovi, koje su Srbi koristili tokom 19. i prve polovine 20. veka, pravljeni su od tikve. Važno mesto među tom vrstom posuđa zauzimali su tzv. „vrgovi“ bez kojih nije bila nijedna kuća u selu. Vrg je služio za zahvatanje vode sa izvora, a u njega je moglo da stane i do dve litre tečnosti. Vrgovi su se upotrebljavali i za sipanje vrelog mleka iz kotla u karlice. Korišćeni su i za sipanje vina, pa je tako u narodu nastala izreka „zacrveneo se kao vinski vrg“.Veoma često su korišćene i tikve zvane „šućurci“ , veličine košijeg jajeta.Ove male tikve su služile kao posude za so.

Veoma korišćene posude od tikve bile su dulajke ili zagrljajke, sa trupom kružnog oblika i jajastom glavom na kojoj se nalazio otvor za sipanje tečnosti. Ove tikve imale su uzan vrat za koji se vezivala uzica, pomoću koje se posuda lako mogla privezati za kaiš. U dulajkama se nosila voda ili piće. Pouzdano se zna da su takve posude nosili vojnici u Karadjordjevo vreme, i da su ih vezivali za kaiš oko pasa, spreda ili pozadi. Najmanjom dulajkom moglo je da se zahvati pola litre, a najvećom i do deset litara tečnosti. Svaka tikva imala je svoj zatvarač od vrbovog drveta. Od ove vrste tikve pravljena je posuda, koja se u Levču zvala čađaja, a dolini Timoka čadka, veoma popularna kod čobana jer su iz nje pili tek pomuženo mleko.

Slika

Tikve su služile i za pravljenje koturača ili uvrtača, posuda sličnih drvenim čuturama- buklijama. Zbog jake kore i pljosnatog oblika bile su pogodne za nošenje u torbi. Jedna vrsta tikve, duguljaste glave sa tankom i dugačkom drškom upotrebljavala se za vadjenje pića iz buradi. Ova posuda, pod imenom natega, hajduk ili lopov i danas je u upotrebi u nekim krajevima Srbije.

Predmeti od kože, u kojima se držala hrana ili tečnost, takodje čine važan deo pokućstva u srpskim domaćinstvima, sve do kraja 19. veka. U jarećim mešinama držalo se vino i rakija. U ovim posudama koje su u Srbiji zvali tarčug ili taračug takođe su nošeni kajmak, med, ulje i sir.Od kože su pravljene kofe za vađenje vode iz bunara i buklije ili čuture za nošenje pića.

Ipak, najviše korišćen materijal za izradu posudja kod Srba je drvo. Okružen bujnom prirodom, sa bogatim šumama, naš narod je od davnina naučio da od drveta može napraviti sve što mu je potrebno za jednostavan, praktičan, ali i udoban život. Drvo je bilo osnovni materijal za gradnju kuća, ili glavnih njenih delova, od drveta su pravljena prevozna sredstva, predmeti za obradu zemlje, a u tom plemenitom materijalu svoje stvaralačko nadahnuće mogao je da izrazi i narodni umetnik.

Najjednostavnije posude od drveta su izrađene od jednog komada, tehnikom dubljenja.Takva izrada sudova, dubljenjem cele oblice, karakteristična je za oblast istočno od Velike Morave i deo Podunavlja (južni Banat) do planine Rtanj. Različiti načini izrade sudova povezani su i sa dva tipa stočarenja, bačijskim i katunskim.

Drvo se obradjivalo i tako što se dubila prepolovljena oblica. Dve obrađene oblice spajale su se pomoću urezanog žljeba na dnu, a potom je cela posuda povezana obručima.Treća i najsloženija vrsta sudova od drveta rađena je sastavljenjem daščica, zvanih „duge“. Stranice suda prave se od posebno obrađenih „duga“ koje se, zajedno sa dnom suda, obručima spajaju u celinu. Za izradu takvih sudova potrebni su savršeniji alati. Najčešće vrste posuda napravljenih od daščica su bačvice, brema, bremenica, buca, vučija, burilo, čabar i služile su za zahvatanje, presipanje, čuvanje i prenošenje vode, vina i rakije.

Od jednostavnih sudova bez obruča, veoma raspostranjena je kupa za vino. U račanskom u resavskom kraju pravljena je od izdubljenog javorovog panja. Ona ima dršku a na grlu drveni čep ili poklopac. Kupa se naziva i karta i veoma se često pominje u narodnim pesmama. Slična kupi ali pljosnata je čutura za koju se koristio i turski naziv buklija.

Za držanje mleka i mlečnih prerađevina takođe je korišćeno posuđe od drveta. U stočarskoj privredi osnovna posuda je vedrica, a njena funkcija može biti višestruka.Služila je za mužu mleka, za prenošenje vode i mleka i kao merica za mleko. Vedrica je bila rasprostranjena na celom etničkom prostoru srpskog naroda. Ona je imala oblik zarubljene kupe i izradjivana je na sva tri uobičajena načina, dubljenjem drveta, spajanjem oblica i povezivanjem daščica.

Za držanje i prenošenje mleka korišćene su i sudovi tipa buradi. U istočnoj Srbiji poznati su pod imenom džban, jagurtar i burče. Za proizvodnju mlečnih proizvoda neophodna je bila drvena posuda zvana bućka ili stap. U takvom sudu pravljeno je maslo bućkanjem mleka.

Za spravljanje kajmaka sluzila je karlica, a pomoću drvene sirnjače cedilo se mleko za pravljenje sira.

Drveni sudovi korišćeni su i za preradu brašna, mešenje i pečenje hleba. Obavezne u svakom domaćinstvu bile su posude pod nazivom bučuk, rešeto, sito, naćve, lopar i hambar u kome se držalo brašno. Bučuk je služio za zahvatanje žita. Rešeto je slično situ, sa većim otvorom na dnu, a služilo je za odstranjivanje zemlje iz žita. U naćvama, jednoj vrsti korita sa poklopcem, mesio se hleb, a pomocu lopara, okrugle lopate sa kratkom ili dugačkom drškom od bukovog ili leskovog drveta, prenosio se umešen hleb od naćvi do peći.


Najukusniji je hleb iz crepulje

Slika

Drvo, kamen, zemlja i voda, imali su veliku ulogu u životu srpskog čoveka u prošlosti.Od obrade zemlje je naš čovek pretežno živeo, a zemlja je bila važan materijal za gradnju kuća i izradu neohodnih predmeta. Veština izrade posuđa od zemlje takođe ima dugu tradiciju kod Srba.

Od davnih vremena stvoreno je ogromno bogatstvo keramičkih oblika i tehnika njene izrade u celom svetu. Jedna od osnovnih karakteristika izrade srpske narodne karamike je, da su se, uporedo sa savremenom tehnikom nožnog kola, doskora održale i najjednostavnije tehnike izrade sudova bez keramičkog kola ili pomoću ručnog vitla. Srpska keramika se vekovima razvijala primajući elemente sa strane, pretežno sa Istoka, ali je imala i svoje posebne odlike.

Sudovi rađeni bez keramičkog kola, slobodnom rukom, veoma su grubi. Na taj način izrađivane su plitke, teške posude za pečenje hleba, koje se zovu crepulje i vršnici ili poklopci za crepulju, koji su stavljani dok se peče hleb na otvorenom ognjištu. Crepulje i vršnike pravile su žene, pretežno u proleće i u jesen, jer je tada najpogodnije vreme za sušenje. Zbog težine i grube obrade sudovi su se lako lomili i pucali prilikom sušenja, tako da se često pribegavalo magijskim radnjama da bi se to izbeglo.

U deo magijskog rituala spada i običaj da se posude za pečenje hleba prave isključivo u određene dane. Zatim, postojao je običaj, da se posuđe izvesno vreme ne izrađuje u kući u kojoj je neko umro.To je bilo u vezi je sa kultom mrtvih, koji je kod Srba, kao dominantan kult, bio utkan u većinu religijskih rituala. Zatim, žene su morale ovom poslu da pristupe ritualno čiste, što znači da nisu mogle da rade u vreme mesečnog ciklusa i u trudnoći. Zanimljivo je, da se na crepulju dok se sušila, obavezno stavljao beli luk i peruška, koji su imali zaštitnu moć protiv uroka.

Savršenija tehnika za izradu keramičkih posuda podrazumevala je upotrebu „ručnog kola“ . Karakteristična je za zapadne delove Srbije, gde su izrađivani sudovi za pripremanje jela na otvorenom ognjištu. Proizvodili su ih muškraci, kojima je, pored poljoprivrede, grnčarstvo bilo uzgredno zanimanje. Zanat se nasleđivao u porodici, a proizvodnja je trebalo da obezbedi potrebe šire okoline. Najpoznatiji centri za proizvodnju ove vrste keramike bili su u Užicu i Novom Pazaru, gde su se uglavnom izrađivali lonci i crepulje.Užički lončari poznati su po izradi „bokastih lonaca“, zapremine i do 100 litara. Manji lonci su služili za pravljenje kiselog mleka, dok se u većim kuvala kašasta jela. Ovi lonci se, prilikom kuvanja, uvek zagrevaju sa strane, tako da je bilo nemoguće da jelo zagori ili pokipi. Zanimljiva su izvesna verovanja i gatanja u vezi sa upotrebom ovih posuda. Na primer, u nekim selima u okolini Novog Pazara, ako se desi da lonac pokipi, veruje se da će neko doći u kuću. Zatim, čim se lonac digne sa ognjišta, to mesto je odmah prekrivano, jer se prema narodnom verovanju, Isus krio pod loncem.Takođe se pazilo, da lonac ili neki drugi sud ne zanoći napolju, nepokriven, da se ne bi uvukao neki zao duh u njega.

Keramika rađena na nožnom vitlu, spada u luksuznu keramiku i uglavnom je korišćena u gradskim sredinama. Sudovi za držanje tečnosti i pripremanje i držanje hrane, kao i trpezno posuđe pravljeno je tom tehnikom u gotovo čitavoj Srbiji. Poznati centri su bili Pirot, Bela Palanka, Zaječar, Vranje, Sombor, Kikinada i druga mesta. U Srbiji je najpoznatija pirotska keramika, koja obiluje različitim oblicima i ornamentima i skladnim bojenjem. Za tu vrstu grnčarije birala se prečišćena masna glina, osim za one posude koje su korićene za kuvanje na vatri, koja je pravljena od posne gline.

Najzastupljenija posuda u gotovo celoj Srbiji je „testija“ za vodu, a široku primenu imali su ćup i čanak. Česte su posude za držanje rakije, koja se kao nacionalno piće pila svakoga dana. Otuda i obilje oblika tih posuda koje su različito nazivane. Bardak, ibrik, kondir, čutura, pljoska i burence su posude korišćene za točenje rakije u svečanim prilikama. Za točenje vina služio je poluzatvoren bokal sa siskom ili običan bokal za vodu.

I dok je keramika rađena na nožnom vitlu u centraloj Srbiji bila pod vizantijskim i kasnije turskim uticajem, vojvođanska grnčarija imala je odlike sličnih proizvoda iz Srednje Evrope. Keramika iz Vojvodine ukrašavana je obojenim geometrijskim i biljnim motivima a najlepše su ukrašene zdele, vrčevi, tanjiri i bokali, koji su se uklapali u kitnjasti stil ostalog pokućstva u lepo uređenim vojvođanskim kućama.

U srpskim kućama 19-og i prve polovine 20-og veka, pored ostalog posuđa, korišćeni su i predmeti od metala i stakla. Metalno posuđe, za zvakodnevnu upotrebu, od bakra, kalaja ili gvožđa jednostavno i bez ukrasa, imala su uglavnom siromašnija domaćinstva, dok se u bogatim građanskim i seoskim kućama držalo lepo izrađeno i ukrašeno bakarno ili srebrno posuđe. Metal je korišćen i za izradu sakralnih premeta, koji su služili u verskom ritualu i za njih su uglavnom birani plemeniti metali, zlato ili srebro.

Sudovi od stakla u prošlosti su ređe bili u svakodnevnoj upotrebi. Staklene posude činile su uglavnom deo enterijera građanskih kuća ili bolje stojećih domaćinstava u selima. Zbog visoke cene i krhkosti materijala naši preci su predmete od stakla najčešće držali u ormarima ili vitrinama. Koristili su ih u svečanim prilikama, o slavama i svadbama ili za posluženje viđenijeg gosta.


Koreni


Vrh
Astra
Post  Tema posta: SRPSKA KUĆA - dom sa dušom  |  Poslato: 23 Dec 2012, 17:39
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
TRADICIONALNO SRPSKO NEIMARSTVO



Kuća je oduvek prestavljala mesto gde su ljudi želeli da se osećaju spokojno i zaštićeno. Ali, čovek nije gradio kuću da bi se u njoj samo sklanjao od hladnoće, gromova i oluja, već je ona bila i njegova umetnička i duhovna inspiracija. Srbi su, u skladu sa svojim jednostavnim načinom života, tokom čitavog 19-og i prvih decenija 20. veka, gradili jednostavne, ali funkcionalne objekte za stanovanje. Danas je u Srbiji starih kuća malo ostalo, ali na osnovu tih ostataka ipak možemo da sagledamo šta je narodnom graditelju bilo najvažnije prilikom izgradnje.

Početkom 19. veka, nakon Prvog srpskog ustanka, seoska naselja u Srbiji formirana su u obliku koji i danas srećemo. Tada počinje razvoj seoskog neimarstva, ali za sve to vreme sela su, kao i kuće u njima, građeni spontano. Osim u Vojvodini, gde je postojao strogo određen propis o izgledu kuće i plana sela, na prostoru uže Srbije nije bilo zvaničnih propisa. Određene regule se pojavljuju u vreme vladavine kneza Miloša Obrenovića i one se odnose uglavnom na ušoravanje sela, zbog jednostavnijeg funkcionisanja državnog aparata. Iako je tada započela parcelacija većih naselja, koja je uticala na gradnju odredjenog tipa kuće, izgled seoskih naselja i dalje je zavisio od konfiguracije terena. Tako je za brdske predele karakterističan razbijeni tip sela, dok se u ravnijim oblastima javljaju zbijena sela.

Slika

U selima, koja se formiraju duž puta, po longitudinalnoj šemi, podižu se najreprezentativnije kuće, pa iako nije bilo zvaničnog propisa, poštovalo se pravilo da središte naselja bude u najpristupačnijem delu, kao i da najznačajnije gradjevine -škola, crkva i kuće najuglednijih domaćina budu upravo na tom mestu.

Najčešći tip kuća u Srbiji građenih od početka 19. veka bile su jednodelne, skromne kuće. Međutim, čim su se stekle povoljnije istorijske prilike, vitalnost srpskog naroda je vrlo brzo došla do izražaja, tako da počinje izgradnja dvodelnih, a kasnije i kuća sa više prostorija. Proširenje prostora nije promenilo odnos ukućana prema prvobitnoj, centralnoj prostoriji, koja je i dalje bila glavni deo kuće. Koliko je taj prostor bio značajan za ukućane svedoči običaj da se centralna prostorija naziva „kućom“, dok su ostale prostorije dobijale druga imena. Tu je bila neka vrsta svetog mesta, jer sve što je bilo u vezi sa životnim ciklusom jedne porodice obavljalo se upravo u toj prostoriji. Osim podele hrane ukućanima, bilo je izuzetno važno njihovo okupljanje na jednom mestu, gde su su se razmenjivale emocije i duhovni doživljaji povezani sa vatrom na ognjištu. Na tom mestu, posebno u hladnim zimskim mesecima, značajna su bila porodična okupljanja, gde su se uz pucketanje vatre do dugo u noć prepričavale priče predaka.

Slika

Jedan od osnovnih tipova kuće u Srbiji je “dinarska brvnara”, koja se sastojala iz dva dela. Najlepši primer savršenije varijante “dinarske brvnare” je “moravski tip” kuće, koja je zastupljena kako u seoskim, tako i u gradskim sredinama. Posebnu atraktivnost moravskoj kući daje trem, ravan, ili sa lucima. Pojava trema ispred ulaza u kuću omogućila je komforniji život ukućana, jer se tu obavljala priprema za ulazak u centralnu prostoriju, a ne retko je služio i kao mesto za odmor. Smenjivanje punih i praznih površina, uvek belo okrečeni zidovi u kombinaciji sa tamnom drvenarijom,daju naročitu ekspresivnost tim gradjevinama.

Slika

Jedna varijanta moravske kuće, samo nešto jednostavnija je „šumadijska kuća“, koja se smatra autohtonom na području oko Beograda i u centralnoj Srbiji. Na severu Srbije, u Vojvodini, izdvajaju se dve varijante kuće tzv. “vojvođanske kuće”, što je zavisilo od konfiguracije terena. Jedne su okrenute širom stranom ka ulici, a druge na ulicu gledaju svojom užom stranom, kalkanom. Za prostor Kosova i Metohije tipična je kuća pod nazivom “kosovska prizemljuša”. Neka obeležja tog tipa ima kuća vojvode Stepe Stepanovića u Kumodražu, kod Beograda, sagrađena sredinom 19. veka, koja je ostala sačuvana do danas.

Dalji razvoj narodnog neimarstva uticao je na formiranje još jednog tipa stare srpske kuće u kojoj su se kombinovali elementi svih navedenih tipova. Ovaj varijetet građevina za stanovanje poznat je pod nazivom „balkanska kuća“.

Stare srpske kuće nisu samo lepe spolja, već pokazuju izuzetno funkcionalna rešenja unutrašnjeg prostora. One nemaju ničeg suvišnog što nije u funkciji jednostavnog načina života i odišu harmonijom između potreba, mogućnosti i želja. Narodni graditelj je taj osećaj stekao živeći u skladu i harmoniji sa samim sobom, ali i u skladu sa prostorom i društvenim okruženjem. Koliko je poštovao osećaj za meru pokazuje način na koji je određivao visinu kuće. Nijedna nema visinu neprimerenu okolnom pejzažu. One prosto kao da su izrasle iz njega. Zahvaljujući tome, što je prilikom gradnje u svakom pogledu poštovana mera čoveka, stare srpske kuće su, uprkos nedaćama, opstale takve kakve jesu do današnjih dana.

Osvedočena mudrost narodnog graditelja ogleda se i u određivanju orijentacije kuće, pa se nikada neće desiti da u staroj srpskoj kući kuhinja bude okrenuta ka jugu. S druge strane, prostorija u kojoj se čuva hrana uvek se nalazi na hladnijoj strani. Zatim, ulazna vrata trebalo bi da budu okrenuta istoku u susret izlazećem suncu, a nikada ka severu, zbog vetrova koji duvaju na ovim prostorima. Unutrašnji prostor takođe je imao logičnu organizaciju sa kružnom cirkulacijom u kojoj se glavna prostorija nalazila u centru.

Odabir materijala za gradnju kuća u Srbiji zavisio je od podneblja, a veština graditelja ogledala se u njegovoj sposobnosti da oblik "dinarske kuće" prilagodi terenu na kome se građevina podiže. Materijal za gradnju uvek se bira iz neposrednog prirodnog okruženja. Ako je “dinarska kuća” građena na strmom terenu, obično ima temelje od kamena, dok su zidovi od brvana, krovna konstrukcija od drvenih greda, a krov je pokriven drvenim daščicama- šindrom. Centralna prostorija je u tom slučaju pratila nagib terena. U krajevima gde je teren ravan, kuća ima bondručnu, odnosno skeletnu konstrukciju od drvenih greda, između kojih je prostor ispunjen drvenim daščicama ili prućem, povezanim blatnim malterom.

Slika

Od polovine 20. veka dolazi do pojave novog srpskog sela, koje je, nažalost, karakterisao nedostatak smisla za funkcionalnost i estetiku. U periodu ekonomskog „buma“ na ovim prostorima, izgubio se u dobroj meri identitet i iskonska veza sa zavičajem. Tendencija da se oživi stara dobra i funkcionalna srpska kuća danas je na sreću sve prisutnija. Sve je više ljudi koji žele da postojeće stare kuće obnove, kao vezu sa tradicijom, precima i sa samim sobom, ali pojavljuju se i novi arhitektonski oblici koji su inspirisani narodnom ahitekturom.


glassrbije

foto,izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKA KUĆA - dom sa dušom  |  Poslato: 23 Dec 2012, 17:59
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Stare srpske kuće kao graditeljski podsticaj

Slika

Vojvodina

U Vojvodini je državna administracija odigrala odlučujuću ulogu u formiranju "ušarenih sela" sa determinisanim kućištima, podelom zemljišta i njegove parcelacije. Ovim je predodređen i razvoj kuće. Prvi oblici i prostorna organizacija srpske kuće u Vojvodini asociraju na kosovsku prizemljušu odakle i najvećim delom i potiču doseljenici tokom XVII veka . Prvobitna kuća bila je dvodelna da bi kasnije sa uvođenjem trema dobijala sve veći broj novih odelenja (soba). Krajnji razvoj velike vojvođanske kuće uz proširivanje uličnog krila ide do mogućeg produžavanja i dvorišnog krila. U celokupnom svome razvoju i do vrlo velikih razmera vojvođanska kuća ostaje uvek prizemna sa tremom. Ona svojim karakteristikama odslikava izvesne standarde koji se gotovo strogo ponavljaju. Inače vojvođanska srpska kuća je redovno od naboja u bandera sistemu sa pokrivačem od slame, kasnije i crepom.

Od prvih decenija XIX veka do prvih godina našeg veka seoska arhitektura razvijala se spontano. Ona je delo samoukih seoskih majstora bez uloge stručnih lica i bez uticaja gradske arhitekture. Ovaj period je vreme njenog mirnog i skladnog razvoja koji se oslanja na sopstvena izvorišta. Pojedini objekti iz tog perioda predstavljaju mala remek dela narodnog duha za koja možemo reći Njegoševo "iz glave su cijelog naroda". Odsjaj duha tih majstora amatera iz naroda blesne i danas, mada retko. Zato ih i navodim. Piscu ovih redova, pre par godina, samouki tesar iz takovskog kraja Radojko Ðordevic, na pohvalu njegove obrade drvenih stubova za jedan trem, odgovara: "Za ovo, prijatelju noj, ne treba mnogo ni snage, ni pameti, ali treba dosta ljubavi". Za ovu tvrdnju možemo uzeti i svedočanstvo akademika pok. Tojka Nikoliša koji u svome delu "Koren, stablo i pavetina" navodi:

" I dan danas još žive i rade u mom selu tesari ("cimermani"), koji su pravi čudotvorci, vještaci za rad u drvetu. Još negdje u dubini njihove svijesti klupčaju se niti koje ih povezuju sa precima, drvodjeljama i gorosječama, graditeljima drvenih čardaka i crkve sv. Petke. Još su oni, u ovome rastrzanom i ubrzanom vremenu, sačuvali mudrost i strpljenje, mjeru i red. Ništa previše, ništa premalo, ništa prebrzo. Smisli, odmjeri, obiđi, ogledaj, počekaj, porezgovaraj s materijalom i opet odmjeri, pa tek onda udari sjekirom - to je pravilo i zakon po kome se ravnaju ovi mudri samouci. Iza njih su stoljeća iskustva. Slušam Adama Masleka kako još danas "razgovara sa materijom". U tvrdu hrastovu gredu zabija čavao. Čavao se krivi. Adam zastane, ogleda ga, pa će zamuckujući:

- Da l' ti to n-n-eceš u d-r-rvo?

Čavao, malo iskrivljen, ćuti. Adam ga sa strane kucka, ispravlja, pa opet udari po glavi. Čavao malo uđe i opet se izvije.

- E, ba-baš kanda n-n-nećeš, ali ja ti velim da o-o-oćeš. - Opet mjerkanje, opet kuckanje, opet nagovaranje, opet navođenje neposlušnika na pravi put, a onda snažan udarac čekića i čavao, cijuknuvši uleti u gredu do glave.

- E - e-esam li ti re-reka da o-o-o-ceš!

Kontinuitet između Adama i dalekih predaka tu je. Ali, nije li Adam posljednji izdanak njihov? Tzv. Tehnološka revolucija doći će mu neumitno glave. Poslije Adama nikome više neće biti do ćaskanja s materijom. Ljudi mahnito žure za stvarima i samo stvarima. Niko više nema vremena da zaviruje šta ima "s one strane" stvari i da otkriva kakve ćudi se kriju u "duši" materije."

Posle prvog svetskog rata dolazi do postepenog raskida sa dotadašnjom gradnjom kako u likovnom i prostorno organizacionom smislu tako i u materijalizaciji i tehnici gradnje. To je vreme pojave i dominacije t.zv. "dunderske kuće" koja u početku zadržava kvadratni ili pravougaoni oblik sa ojačanjima na uglovima i na sučeljavanju glavnih nosećih zidova. Ova ojačanja, jedna vrsta lažnih pilastri, imaju više dekorativnu a manje konstruktivnu ulogu. Oni su obeležje i manifestacija zidanog objekta od opeke. Kasnije dunderska kuća dobija i druge razuđene oblike da bi najzad postao dominantan tip "na glagol" i na "T". Ovi modeli koje donose majstori sa juga iz Leskovačko-Niškog pomoravlja vrlo brzo, naročito pred drugi svetski rat, preovlađuju u seoskoj i prigradskoj izgradnji kuća. Ove kuće potpuno odudaraju od kuća prethodnog perioda. Građene od relativno dobrog materijala ali dosta neuko sa tankim zidovima, sa osnovama koje uslovljavaju veliku površinu spoljnih, često hladnih zidova, bez streha koje bi ih štitile a često i bez oluka na obaveznim simsovima. Iako u boljim uslovima života i rada umesto bolje dobijamo daleko lošije kuće i koncetualno i materijalno. Ovako nezaštićene brzo su stradale od atmosferskih nepogoda. Ovaj način gradnje jenjava tokom i posle drugog svetskog rata da bi se početkom sedamdesetih, kada počinje burna izgradnja, pojavile kuće na selu bez prethodnih obrazaca. To je period potpune pometnje i duhovne stranputice. Napuštajući staru seosku kulturu i prihvatajući "novogradsku" selo dolazi do jednog kulturološkog hibrida koji ga je odveo u izveštačenost i kič. Za ovo stanje najmanje je kriv seljak kome prava zamena nije ni ponuđena. Ni jedna društvena, ni naučna ili stručna institucija nije izvršila analize savremenih potreba sela i seoskog domaćinstva i izvršila preporuke tipova i načina gradnje seoskih domova i zgrada za domaćinstvo. Jer brze promene nisu dozvoljavale mirnije i duže vremenske periode za koje bi se izvršila pročišćavanja i proveravanja najcelishodnijih i najjasnijih sadržaja potreba i programa.

Ovom haotičnom stanju doprineli su razni stručnjaci i projektanti i razne projektantske kuće sa svojim jeftinim tipskim projektima koji seljaku, kao dobrom ali neukom potrošaču, prodavahu "robu" lošeg ukusa i lažnog sjaja, robu koja više pristoji gradskom skorojeviću nego seoskom domaćinu. Otuda imamo pojavu da se seljaku nude projekti kuća, recimo, bez trema ali sa balkonima. Naši klimatski uslovi a sa njima i seoski način rada i proizvodnje dozvoljavaju seljaku svakodnevni život pod tremom od aprila skoro do novembra ali ga nema, dok za taj period nijedanput neće koristiti balkon koji ima. I jedan i drugi elemenat predodređuju arhitekturu objekata pogotovu u slobodnom prostoru. Tako smo preko tipskih projekata došli do kuća na selu koje nisu ni gradske ni seoske. U tom procesu izgubljen je svaki kulturni kontinuitet kuće na selu te se o nekom identitetu te gradnje ne može ni govoriti. Možda se može govoriti o tome da je napravljen napredak u tehničkom smislu zahvaljujuci novim materijalima ali je sa aspekta "kulturnog momenta kuće" dosta izgubljeno. Može se žaliti da u periodu najveće izgradnje vrednosti nasleđa nisu ni jednog momenta postali izvorište nadahnuća.

Tek u poslednje vreme tu i tamo, počinje smirenija i celishodnija izgradnja kuća na selu. Sve više se polazi od potreba korisnika i uslovnosti podneblja. Ova polazišta odmah su učinila to da se dobijaju kuće daleko prikladnije ambijentu i likovno vrednije. Ti objekti bi trebalo da ozare nadu za jedno vreme bolje ljudskije i plemenitije gradnje koja bi osvežila sećanje, produbila pamćenje i podstakla istorijsku svest ljudi našeg podneblja.


prof.arh.Božidar Petrović

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKA KUĆA - dom sa dušom  |  Poslato: 26 Dec 2012, 02:01
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Sveto drvo srpske kuće

Slika

Tradicionalna kuća je pre svega bila udobna. Možda niste znali ali dolapi, koji se pominju u usmenoj književnosti, su zapravo ugrađeni ormari, nešto što sada pogrešno smatramo da je preuzeto sa strane. Prema predanju nasih starih nekada se građa za kuću sekla u noći punog meseca, kako ne bi proklijala, a mesto se određivalo stavljanjem kamena na zemlju da prenoći. Ako se sledećeg jutra pod kamenom pronađu sitni insekti, domaćin je mogao da otpočne sa izgradnjom kuće. Ako priroda na nivou insekata bira neko mesto za svoj dom, to je zdravo mesto i za ljude.

Stari običaj je i da se prilikom postavljanja kamena temeljca i izgradnje kuće zasadi drvo koje simboliše čuvara ognjišta i tradicije porodice. Kuća je ogledalo domaćina, njegovih ćudi i slika njegovog porekla, ugleda i ponosa, ali i njegovog dubokog poštovanja prirode. U svojoj osnovi srpska kuća je imala sveti kamen i sveto drvo, čvrsta kuća počiva na elementu zemlje i drveta. Kuća je uvek bila okrenuta prema putu, sa krovom na četiri vode. Mesto na kome će iznići kuća mora biti religijski čisto, odnosno tu ne sme biti nikakvih grobova, ni ljudskih ni životinjskih. Loši dani za useljenje bili su utorak i petak. A vatra se u novu kuću donosila iz starog doma jer je na taj način čuvan kontinuitet sa precima zaštitnicima.

Na drugim mestima čim bi se ušlo u novi dom prvo bi bila založena ritualno čista vatra koja se dobijala trenjem drveta o drvo. Sloveni su poštovali boga/boginju (u starijoj varijanti) ognjišta čije životinje su bile zmija i pas, odnosno zmaj i vuk. Zmaj i vuk su zaštitnici svetog Ognja, koji je osnovna kreatorska strana univerzuma, a čiji je jedan deo kućno ognjište koje je grejalo, hranilo, povezivalo.

Naši preci su svoj dom i porodicu smatrali delom sakralnog univerzuma. Dom je svetinja. Mudrost hinduizma i veda, koja nam je bliska po zajedničkom mitološkom supstratu, govori nam sličnu stvar. Ne zaboravimo drevne vaastu tehnike čija energetska šema doma u centar kuće smešta Bramu, Gospodara Kreatora Kosmosa. Vaastu dodeljuje istok Gospodaru vatre, Agnjiju, što u potpunosti odgovara našim tradicionalnim pravilima o postavljanju ognjišta. I indijska tradicija kuću doživljva kao telo koje u hinduizmu pripada bogu Vaastu Purushi. Tradicionalan crtež prikazuje njegovo telo u kvadratu podeljenom na polja, sa glavom prema severoistoku. I u vaastu, i u feng šuiju prilikom podele kvadrata, koji simbolički predstavlja zemlju u malom, važan je broj devet, pa se koristi mreža od 9*9 polja. Geometrijska pravila tokom gradnje prate dijagrame mandale. Vaastu nam najočitije pokazuje da tradicionalno graditeljstvo u svom korenu ima svetu geometriju. To je drevni princip koji pokazuje vezu između osnovnih geometrijskih oblika, polja sila i sveopšte teorije nastanka.

Čovek, dom i porodica su za tradiciju uvek bili neraskidiv deo sveopšte energije. Kao u prelepim fraktalima, celina se ogledala u svojim delovima. Ceo univerzum se ogledao u našem prostoru i našim porodičnim odnosima. A skladan dom bio je naš doprinos univerzumu.


lovesensa

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKA KUĆA - dom sa dušom  |  Poslato: 26 Dec 2012, 02:05
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Energetska polja kuće

Slika

U folkloru i mitologiji Slovena, energetski bitna polja kuće su noseća greda, tavanica, ognjište, peć i ćošak. Struktura domaćeg prostora i u našim verovanjima ponavlja obrazce spoljašnjeg sveta. Istovremeno je i socijalni svet, porodica, organizovan prema istom principu. Odnosi u porodici odgovaraju određenim pravcima prostorne organizacije sveta. Sećate se feng šuija. Svaki kvadrat Luo Šoa je određen ne samo u odnosu strane sveta, prirodnog elementa, boje, broja, životinje već i da li pripada jednom od članova porodice. Po slovenskoj tradiciji mesto u središtu ima najveći sakralni značaj.

U tradicionalnoj kući centralno mesto je slobodan prostor organizovan oko ognjišta gde se kuva, jede, greje, druži, priča i peva. Moderne estetske koncepcije uređenja životnog prostora u kojima centralnu celinu čine dnevna soba, trpezarija i kuhinja vrlo su bliske našem tradicionalnom načinu uređenja prostora i porodičnog života. Prostor kuće se prema našim pravilima dalje deli po dijagonali. Ćošak s peći na levoj strani obrazuje ženski prostor. Rusi taj deo kuće zovu babin ćošak. Desna strana je muški deo. Energetski prostor kuće čine: elementi koji zatvaraju prostor, kao što su krov i zidovi, i elementi koji otvaraju kuću i obezbeđuju joj vezu sa spoljnim svetom te tako i utiču na neprestani protok energije, na vrata i prozore.

Kuća je deo univerzuma na isti način kao i ljudsko telo. Ona je na neki način zaštitni omotač oko čoveka, poput oklopa na tajanstvenoj kineskoj kornjači, deo univerzuma koji smo saznali i konstruisali naspram božanskog uređenja celog univerzuma. Kuća je naše telo te se vrata i prozori u zagonetkama prepoznaju kao oči i uši. Ognjište je organizacioni centar kuće i zbivanja u ovom prostoru utiču na duhovno i materijalno jedinstvo svih ukućana. To je izvor života.

Poseban značaj ima prag kuće preko koga se stupa u kontakt sa tuđim prostorom. Tu živi i zmija čuvarkuća koja predstavlja zaštitnički nastrojene duše predaka. Ikona kao najsvetiji kućni predmet je uvek stajala na istočnom zidu centralne prostorije. Važno je primetiti i veliku važnost širokih tremova, terasa i streha u srpskoj tardicionalnoj arhitekturi. U skladu sa religijskim obožavanjem sunca, porodično gnezdo se neprestano i slobodno punilo čistom životnom energijom. Ovakav odnos, u kome se visoko integrišu spoljni i unutrašnji prostor, upućuje i na način života naših predaka, koji je dovodio do samouravnoteženja sveta ljudi i sveta prirode. Čovek i u svom prostoru ostaje deo šire zajednice.


lovesensa

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKA KUĆA - dom sa dušom  |  Poslato: 27 Dec 2012, 02:37
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Kuće po meri tradicije

(Stara srpska kuća)

Slika

(Stara srpska kuća)

Kao što Nemac u Bavarskoj gradi kuću, kao što Grci grade grčke kuće, tako bi i Srbi trebalo da drže do svoje tradicije.

Srpske, domaćinske, etno ili kuće podneblja – na njima se zasniva višedecenijski entuzijazam profesora, arhitekte Božidara Petrovića, na istraživanju i primeni iskustava narodnog graditeljstva.

Početkom sedamdesetih ovaj profesor bio je usamljen u svojim stavovima da bi u Srbiji trebalo da pravimo kuće po uzoru na iskustvo starih graditelja. Danas je na njegovim idejama i delima izrastao jedan neotradicijski pokret, koji nadilazi okvire arhitekture i ima jasne šire kulturološke dimenzije.

Ovakve ideje polovinom devedesetih godina institucionalizovane su u Projektnom centru "Logistika", u kome nastoje da iskustva naših predaka u izboru lokacije, materijala, rasporeda prilagode potrebama današnjih investitora.

Do sada "Logistika" je učestvovala u projektovanju hotela, motela, porodičnih kuća, vila, svešteničkih domova, hramova, domaćinstava za seoski turizam, javnih objekata, farmi, a svi objekti imaju jednu zajedničku kakteristiku - rađeni su u stilu srpske kuće.

Pečat tradicije

- Od Dinare do Carigrada jedna je kuća- na četiri vode, četiri strane, a trem je obavezno u obliku slova "G" ili "P. Nekad je pokrivena slamom, nekad šindrom, kasnije je išao crep. Sadržaj zavisi od toga koliko je kuća bogata i što kažu koliko ima čeljadi - objašnjava u razgovoru za "eKapiju" karakteristike tradicionalne srpske kuće inženjer Slavoljub Zakić, iz projektnog centra "Logistika".

Srpska kuća nosi pečat kraja u kome je, a bitan element u njihovoj izgradnji je materijal, te su oni uglavnom prirodni: drvo, kamen i pečena zemlja odnosno cigla.

Slika
(Kuća Lukića u selu Babajić nakon rekonstrukcije)

Zakić priča da je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, po Srbiji počelo masovno građenje kuća, a nekadašnja naselja stvarana po meri čoveka i zajednice, u skladu sa prirodom i ambijentom, postajala su zastrašujuća stovarišta kuća. Otud "alpske" kuće u Šumadiji, krajiške u Vojvodini...

Situacija je takva i jer Prostorni plan Srbije ne predviđa izgradnju tipskih kuća, poput recimo Slovenije, pa u projektnom centru "Logistika" na sve načine pokušavanju da zadrže duh srpskog graditeljstva.

Sagovornik "eKapije" kaže da je sledeći iskustvo naših predaka, veštom primenom materijala iz prirodnog okruženja i poštovanjem osobenosti podneblja, i danas moguće postići izuzetne arhitektonske domete.


ekapija

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKA KUĆA - dom sa dušom  |  Poslato: 27 Dec 2012, 03:17
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Tradicionalno graditeljstvo u Srbiji kroz hiljade godina

Resized Image - Click For Actual Size

Resized Image - Click For Actual Size

Pred vama su slike dva objekta koje deli bezmalo 2000. godina i nalaze se u Srbiji.

Prvi objekat je objekat iz rimskog perioda u ovim krajevima i predstavlja rekonstrukciju tog objekta od strane današnjih stručnjaka. Za drugi objekat nam ne treba rekonstrukcija, ovakvi objekti su se gradili po Srbiji unazad 200. godina i gradiće se i danas (ovo je tipski projekat iz kataloga jedne naše stare renomirane firme).

Šta ih karakteriše u globalu iako je razlika u godinama velika? MATERIJALI od kojih su gradjeni.

I prvi i drugi objekat imaju KOSE KROVOVE i samim tim kao pokrivač imaju crep, što je inače najbolji način prekrivanja objekata u našim krajevima. Ako je to bilo dobro starim Rimljanima treba da je dobro i nama. Ako su oni uočili da ovom poodneblju odgovara takvo pokrivanje onda treba i mi da konstatujemo da je kos krov nešto što treba na gradjevinama našeg doba.

OPEKA kao najrasprostranjeniji gradjevinski materijal je prema ovim slikama nešto što spaja ova dva objekta. Ta opeka je nekad u rimskom carstvu imala dva tri formata, bila tnaja od današnje ali to ne smeta, opeka je dakle tradicionalni materijal ovih krajeva (i Balkana uopšte).

Postojanje LUČNIH KONSTRUKCIJA na rimskom objektu je potvrda koliko su daleko Rimljani otišli u konstrukcijama a nama je prednost da taj oblik postoji na tlu današnje Srbije od pamtiveka. Zašto je kod nas taj oblik zapostavljen ne zna se. On je lepo pokazivao gde su vrata, gde se ulazi u kuće ili sakralne objekte i bio je orijentir na objektima.

DRVENA KONSTRUKCIJA krova je takodje nešto što spaja ova dva objekta. Drvo je uvek bilo osnov prošle, rimske civilizacije i kao takvo je služilo za formiranje najrazličitijih konstrukcija, od ratnih mašina do najsloženijih krovnih konstrukcija na više voda. DRVO služi kao pokrivač u obliku drvenog crepa a služilo je i za izradu prozora, vrata i nameštaja, kao i danas.

KAMEN je tradicionalni materijal koji na prvom objektu služi za popločavanje pešačkih staza oko objekta i uopšte uzev kod starih Rimljana je bio omiljeni, reprezentativni, materijal za gradnju. Na drugom objektu je očigledno da kamen služi za mnogo korisniju gradnju gradnju – gradnju podruma, jer je podrum bio osnov svake kuće u staroj Srbiji i u njoj je bila zimska štala preko koje se grejalo visoko prizemlje. Inače taj kamen je značio i sigurnost prilikom potresa zemljišta koji ovakvim kućama nisu mnogo naudili jer su imali drvene grede kao ukrućenje u pravcu spuštanja tla. Kamen je bio ugradjivan i u temelje u suvom postupku, bez vezivnih materijala, stim da se morao tako cepati da svaki komad dobro naleže na drugi i da nema većih procepa.

Pomenućemo od tradicionalnih materijala i ČERPIĆ i BONDRUK jer je tako zidano kroz vekove na ovom tlu i predstavljalo izvanrednu zaštitu od vremenskih nepogoda. U tradicionalne gradjevinske materijale spada i SENO kao pokrivač a odn nedavno i kao termoizolacija.

Čemu služi ovaj članak? Pre svega onima koji bi voleli da zidaju “ekološki ispravno” i uz upotrebu materijala koji su ovde od pamtiveka kod nas i oko nas. OPEKA, CREP, KAMEN, ČERPIĆ, SENO, DRVO su materijali od kojih bi trebalo da se sastoji vaša kuća, kuća u kojoj provedete 60% vašeg životnog veka, a ne kojekakvi siporeks ili ytong blokovi ili kojekakve montažne kuće “koje se montiraju za tri dana” ili kojekakvi vujić prozori. Stambena zgrada u kojoj će vaša porodica živeti i razvijati se mora da bude od ovih tradicionalnih materijala u najvećem mogućem procentu dok modernije materijale treba izbegavati ili ih bar ugradjivati u što manjem procentu. Koda nas imate opciju i sa tavanicama od opekarskih elemenata i tkao možete podići i sprat i da još uvek gradite “ekološki ispravno”.

Ali o rasporedu funkcija “tradicionalne kuće” drugom prilkom.

E da, i nemojte da gradite sami, uposlite arhitektu, jer većim ulaganjem se više i dobije. Ulaganje u arhitektu je malo a vraća se stostruko.


arhitekturabezbeograda

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKA KUĆA - dom sa dušom  |  Poslato: 01 Feb 2013, 20:28
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
КАКВА ВАМ ЈЕ КУЋА ТАКАВ ВАМ ЈЕ ОБРАЗ И ДУША

Slika

Овако се некада мислило и говорило у народу. Због тога је изградња куће представљала највећи успех и радост за домаћина. Приликом изградње куће, син је следио оца, унук деду, комшија комшију у традицији, трудећи се да оде корак даље, али не и од себе. Данас је развој учинио своје. Од скромних лепотица, белих приземљуша и сивих брвнара, оивичених природом и зеленилом, прешло се на изградњу робустних спиралних кућа које често личе на катакомбе, бункере, речју на наказе. Живимо у времену када природу окивамо бетоном, челиком и зидином, уместо да је обрамо. Кривица за губљење образа и душе лежи у нама. Због непоштовања народне традиције , дошли смо у ситуацију да не умемо правилно да усвојимо и применимо ни туђе искуство. Као доказ за све ово су каталози многих угледних пројектантских кућа које нуде типске пројекте по енормно ниским ценама, а све како би задовољили ниску куповну моћ будућих кућевласника. Све у свему, живимо сурово и нехумано, наказно и деформисано у односу на наше претке. Они који су бежали од себе, никада нису стигли другога! У зависности од климатских услова, начина живота и рада, природних богастава, материјала и читавог његовог окружења, човек је прилагодио изградњу куће свему томе. Таква кућа је главна и основна заштита човека од свих спољних утицаја, а уједно и место где он бивствује. Њен развој је каузално пратио елементарне потребе човека , економски и социјални развој друштва, али њено креирање, њена лепота и душа, зависила је одвајкада од инстинкта, талента и осећаја шумадијског сељака. Иако самоук, српски сељак је умео да сагради кућу у којој је око огњишта остваривао све садржаје који су му били потребни за нормалан живот. Знао је да прилагоди све њене елементе поднебљу, странама света, конфигурацији терена, подземним и обронским водама, видокругу, а да јој у свему томе не наруши лепоту и склад. Избор материјала, начин обраде, уградња и заштита од пропадања, врхунац су градње тог времена. Овако изграђен кућни праг је највећа планина на свету. У нашем народу вазда се прича за онога ко гради кућу, „Јадан, није му лако ,треба га помоћи!“ И заиста, никада није било лако доћи до крова над главом. У ранија времена, за градњу куће, народни неимар, сељак, спремао је камен из мајдана, из забрана јапију за бондрук, кров, талпе, мајије и рогове, сек’о циглу и сушио је за ћерпић, набављао ћерамиду са циглане за кров, канатио за плац шљунак из реке и песак из мајдана и тражио позајмиште земље за израду облепа... Спремајући материјале, мерачио је место на коме ће у име Бога да удари пијук у темеље. За пројект није знао, нити га је имао.Било је важно да избере присојну страну и оцедит терен и где ће ђер да постави, да зна како ветрови дувају, где сунце израња и где залази, какав је прилаз и видокруг и са које стране ће да уђе у кућу заклањајући се од устоке. Све што није знао он, знао је комшија или неко из мобе. Кућа се градила искуственим нормама и урођеним талентом.


srpskekuce

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKA KUĆA - dom sa dušom  |  Poslato: 28 Feb 2013, 06:05
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Српска кућа

Дом с душом


АРХИТЕКТА БОЖИДАР ПЕТРОВИЋ, НЕУМОРНИ БОРАЦ ЗА ОЧУВАЊЕ АУТЕНТИЧНОГ СРПСКОГ ГРАДИТЕЉСКОГ НАСЛЕЂА У МОДЕРНОЈ ЕПОХИ

Slika

„Човек једном гради кућу, потом она њега гради довека. Начин и облици градње у једном народу и једној култури нису случајни, они су резултат миленијумских кристализација. Ако дубље упоредимо куће разних поднебља, утврдићемо да се карактери људи и душе кућа поистовећују. Стога је Шпенглер био у праву: ‘Ако се угаси један тип куће, угасиће се и раса која га је створила.’ Вредност традиционалне српске куће је у томе што је рођена само из потребе, једноставна је, човекомерна и лепа. У складу је са природом и окружењем. Не служи за рекламу, за престиж, за инат. Изнедрена је из живота и посвећена животу”

Пише: Урош Анђелић


Његов први пројекат био је покривени стадион. Година је 1952, окружење такво да се то многима морало чинити као научна фантастика. Доцније, током дуге и плодотворне каријере, начинио је више од 200 пројеката (велика већина је изведено). Термоелектрана „Колубара”, Фабрика гума „Тигар” у Пироту (1958-59), Народни универзитет и Дечји диспанзер у Младеновцу, насеље у Боки Которској, десетине етно-кућа на Копаонику, школе у Великим Црљенима, Вреоцима, Пољаницама, Палежници, Латковићу (1956-57), велики број кућа и пословних објеката широм Србије. На Архитектонском факултету у Београду предавао је Механику и отпорност материјала, доцније Теорију система. (Ко)аутор је универзитетских уџбеника Статика, Теорија система и информација и Елементи опште теорије система. Значајан ангажман имао је у Институту за архитектуру и урбанизам, где је једно време био и директор.
Међутим, професор Божидар Петровић преко три деценије синоним је, пре свега, великог стваралачког и стручног напора да се традиционална српска и балканска архитектура транспонује у модерну епоху, у живот данашњег човека и нараштаја.
„Прве куће које представљају реминисценцију наслеђа почео сам да пројектујем око 1970”, каже професор Петровић. „Већ тада видело се да ситуација није добра, да губимо свој пут и  своју идеју, да лутамо. Кућа је огледало људи који у њој живе. Психолошко, социјално, материјално, духовно. Такође, истина је да човек углавном једном гради кућу, а она њега потом гради довека. Утицај архитектуре на људе је огроман и далекосежан. Управо тада, крајем шездесетих и почетком седамдесетих, по Србији је почело масовно грађење кућа-страшила. Наша некада љупка насеља, стварана по мери човека и заједнице, у складу са природом и амбијентом, постајала су застрашујућа стоваришта кућа. Простор Србије био је препуштен једној полутанској малограђанској стихији, једном вредносном и стилском хаосу, бујици кича која је шикљала на све стране. Тај дух несаживљености и полутанства — људи са села напрасно гурнутих у градове, или гастарбајтера који су тада масовно кренули у Западну Европу — отворио је простор за многа ‘крива срастања’ и погрешна поистовећења, за подражавање без разумевања. Ако томе додате суштинско одсуство државе, чији су се представници бавили једино тиме да неко не шушка против власти, онда ће бити потпуно јасно откуд ‘алпске’ куће у Шумадији, крајишке у Војводини, откуд шор крај Ибарске магистрале, откуд несрећна Калуђерица, та монструозна гомила зграда неколико километара од центра Београда. Или, пак, како је могло доћи до изградње жељезаре, како је уопште могло доћи до било какве масовније градње на подручју Гроцке и Смедерева, тог далеко најбољег воћарског подручја у Европи и изванредног виногорја. Сви, од Академије, државе, владе, струковних удружења, па и мог факултета, незаинтересовано су посматрали шта се дешава. Подлегли смо безумљу, клими отуђености и инфериорности, што нам је још тада нагрдило идентитет и замаглило самобитност. Једини је пут био: разгрнути ту маглуштину која је прекрила искру здравог разума и бесцен ризницу нашег наслеђа. Свестан да се нема шта чекати, ја сам кренуо тим путем.”

ПО МЕРИ ЧОВЕКА

Начин и облици градње у једном народу и једној култури нису случајни. Они су кристализација вековних искустава и најдубљих душевних импулса. Професор Петровић подсећа на Шпенглерову реченицу: „Ако се угаси један тип куће, угасиће се и раса која га је створила.” Уколико један народ почне да гради мимо прочишћених и прекаљених вредности сопственог наслеђа,  уколико зацаре кич и сваштарење, уколико дође до кидања везе између архитектуре и особености поднебља, онда је то сигуран знак да су се већ догодили крупни поремећаји у човеку и друштву, те да у архитектури видимо само последице.
„Највећа вредност старе српске куће је у томе што је рођена само из потребе, што је једноставна, човекомерна и људска. Изнедрена је из живота и посвећена њему. Не служи за рекламу, за престиж, за инат. Сви наши велики људи, они који су обележили историју и културу обновљене нововековне Србије, рођени су  у таквим кућама. Не луксуз који је сам себи сврха, не претенциозност, већ склад, укус и мера, који су ликовно креативно надограђивани чак и у сиротињским условима. Геометријски, стара српска кућа је изванредно пропорционална. Њене геометријске вредности су задивљујуће. Има ту кодекса, стандардизације која је вековима прочишћавана и дотеривана. То се тада није тако звало, али је суштински било присутно. Тај дух покушавам да ухватим и да га транспонујем у савремену српску кућу.”
Не сме бити забуне. Стил и темпо живота модерног човека, његове потребе и култура средстава која му је на располагању, друштвене и личне везе, начини привређивања, величина и функционисање модерне породице — данас су много друкчији него у неким ранијим епохама. Идеја није у томе да модерни човек треба да живи у кући из XIX века, са огњиштем, на начин који би био неприлагођен његовим потребама. Куће професора Петровића су, одреда, најсавременије опремљене, грађене од најбољих модерних материјала. Дух наслеђа у њима исказује се на друге начине.
„Није у питању манир, нити некакво кокетирање са традицијом. У своме раду ја се не враћам наслеђу и традицији, него од њих полазим. Ако наслеђе представља проверено искуство претходних поколења, зашто бих га ја игнорисао? Установио сам да је стварање у наслеђу напросто природно понашање. Сматрам да нам је дужност да наслеђено транспонујемо и развијемо до савремених потреба, до модерног, које не сме бити празна љуштура, а још мање формална и беживотна архитектура. Заправо, тек живим спајањем наслеђеног и модерног долазимо до своје особености. За нас као мали народ, у условима овакве глобализације, уважавање наслеђа је питање опстанка. Тиме ћемо потврдити своје постојање, своју особеност и опстајање. Не знам како се ви осећате, али ја се осећам угроженим. Ипак хоћу да опстанем!”

КУЋА КАО СЕЋАЊЕ РАСЕ

Slika

Савремено архитектонско деловање није професионални и културолошки егзибиционизам, уверен је професор Петровић, него одговоран друштвени и културни посао. Оно мора да траје и да се „у духу продужи”. Са друге стране, дуготрајна типска градња, штанцовање универзалних решења за све ситуације, фабриковање објеката, нанело је такође много штете.
„Сваки објекат има свој локалитет, своје јединствено место под капом небеском, и то је његова обавезна посебност. Србија и јесте овако несрећно изграђена зато што су фабриканти фабриковали пројекте као да су све локације и све условности исте. Београд има на овој планети своје координате које не може имати ни једно друго место. Он се не може поновити негде другде, не може бити типски. Тако је и са архитектуром. Она не сме бити роба.”
Један од битних постулата деловања професора Петровића јесте кућа поднебља. Подсећа: није иста кућа у поларним и она у жарким поднебљима. Код нас, потпуно су друкчије, на пример, војвођанска и приморска кућа.
„Мени је инспирација шумадијска кућа, наравно, са неминовним допунама и изменама које доноси ново време. На жалост, код нас, сем код Цвијића, никада није озбиљније расправљано о кућама, та проблематика није истраживана. Ако дубље упоредимо куће разних поднебља, можемо утврдити да се карактери људи и душе кућа поистовећују. Кућа свугде настаје као дубоки израз бића човека. Својим обликом, распоредом просторија, својом ликовношћу она јасно говори о крви онога ко у њој живи. Сврсисходност куће, њену функционалност, не треба схватити само као рационални поступак. У њега треба укључити и све оне тешко мерљиве психичке функције. Стога, у праву су они мислиоци који кажу да је кућа ‘најчистији расни израз који постоји’.”
Материјал за градњу је, такође, битан елемент.
„Српска кућа је углавном саграђена од материјала који се могу наћи у ужем окружењу. Разлози нису само прагматични и наш човек је ту био дубоко у праву. Он је, макар на интуитивном плану, препознавао важне истине о вези човека, његовог дома и природног окружења. Не може се, на пример, у кршевитој Црној Гори градити кућа од ћерпича. Ненормално је у Војводини градити камене куће. Виђао сам, у Пазови на пример, нове спратне куће од камена. То тако скаредно изгледа и штрчи из оне равнице да се веома плашим за ментално здравље оних који ту живе и свакодневно пролазе кроз сенке таквих зграда. Зашто златиборска брвнара? Зато што свуда наоколо има у изобиљу првокласне шуме. Сматрам, иначе, да је златиборска брвнара једна од најлепших кућа на свету. Вештом примерном материјала из природног окружења и поштовањем особености поднебља, остварени су изузетни архитектонски домети. Савремени градитељ не сме слепо копирати дела наших предака, него мора да транспонује и старалачки прилагоди старо српско градитељство, да угради свој нараштај у тај предањски ланац и оствари дубоку везу старог и новог.”

ОД УСАМЉЕНОГ ЈАХАЧА ДО КУЛТУРНОГ ПОКРЕТА

Почетком седамдесетих професор Петровић је оваквим својим ставовима био усамљени јахач. Данас је на његовим идејама и (још више) на његовим делима израстао један неотрадицијски покрет, који надилази оквире архитектуре и има јасне шире културолошке димензије. О томе сведоче четири различита издања његове чувене књиге Старе српске куће као градитељски подстицај. О томе сведоче монографија Божидар Петровић — Кућа као отисак трајања Снежане Тошеве и књига Градитељска ткања Божидара Петровића Милоша Јевтића. О томе сведочи и web-портал .srpskekuce.com. Као што су били извори нама, то су поуздани почетни ослонци свима који желе да се детаљније упуте у ову тему.
А стручна јавност? Најпре, на давним почецима, било је дуго прећуткивање, затим разни покушаји скрајњивања и дисквалификовања. Професор Петровић је са спокојном ведрином и великом стваралачком енергијом ишао својим путем. Признања су стигла много доцније, укључујући и Вукову награду за уметност 2002. Најзадовољнији су, ипак, они који живе у кућама насталим у пројектној радионици професора Петровића. Тамо где је никла једна таква кућа, недуго затим, бивало их је доста, негде је то постао доминантан облик градње, што изнова указује на снагу позитивних примера.
А када професора Петровића упитају какав је то осећај кад се, после свих тих година, нађе пред неком од својих кућа, каже:

 

„Чини ми се да је то била 1941. када сам гледао знаменити филм Рембрант. У завршној сцени тог филма, Рембрант на тавану градске већнице, уз помоћ чувара кога је потплатио, проналази у прашини ролну са својом сликом. Скидајући прашину и откривајући лик по лик, окреће се чувару и каже: ‘Сада знам нешто!’ Чувар, не знајући с ким разговара, одврати: ‘Шта знаш, матора будало!?’ ‘Знам да нисам узалуд живео’, одговори му Рембрант и угаси свећу којом је осветљаван тавански мрак. Та сцена на мене је врло снажно деловала, тако да је и данас, после више од 60 година, видим и памтим. Свако од нас би требало да има разлога да, на крају, то може да каже!”


nrevija

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 69 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker