Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 23:55


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti  |  Poslato: 25 Jan 2013, 19:15
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Fruška gora: Propada manastir Ravanica

Propada vrdnička Ravanica, jedan od najznačajnijih manastira na Fruškoj gori. Kiša i vlaga uništile krov, plafon, zidove, freske..

Slika
Manastir Ravanica

KO u ove dane poseti selo Vrdnik i čuveni manastir Ravanicu na Fruškoj gori i te kako se iznenadi očajnim stanjem u kome se nalazi ovaj sveti hram Srpske pravoslavne crkve. Krov na manastirskoj crkvi posvećenoj Vaznesenju Gospodnjem je truo i prokišnjava. Kiša i sneg sa krova klize niz spoljne i unutrašnje zidove hrama.

- Ovako je već petnaestak godina. Vlaga nam je uništila plafon, zidove, freske, a preti i zlatnom ikonostasu sa 42 ikone. U crkvi se oseća memla, vlaga preti da ugrozi i kovčeg svetog cara Lazara, njegove mošti i haljinu, koje čuvamo u crkvi. Sestrinstvo je nemoćno da spreči propadanje hrama koji je državni zaštićeni spomenik kulture - priča tiho i bez srdžbe monahinja Varvara, starešina ovog ženskog manastira.



Pokazuje velike bele mrlje na zidovima i freske kojima je vlaga obrisala likove svetaca. Oko crkvenih vrata vlaga je prekrivena novim malterom, da ne bi srušila dveri. Zlatni ikonostas, koji je rezbario Marko Vujatović, a pozlatio Petar Čortanović 1814. godine, pocrneo je i oronuo. Izgubio je svoj sjaj i izgled svetinje.

MILICA SRPKINJA

PRE sto godina, na Vidovdan 1912, zaslugom Dobrotvorne zadruge „Srpkinja Iriškinja“, u porti je otkriven spomenik Milici Stojadinović Srpkinji. Ispred poprsja „vrdničke vile“ održava se Dan Milice Srpkinje, koji zajedno organizuju Eparhija sremska, Kulturno-prosvetna zajednica Srbije, Karlovačka umetnička radionica i novosadsko Malo istorijsko društvo.

Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika Vojvodine je pre više decenija manastir Vrdnik proglasio za jedan od najznačajnijih na Fruškoj gori, jer su u njega na Vidovdan 1811. godine donešene mošti svetog kneza Lazara. To je bio izuzetno svečan narodni događaj kome je prisustvovao karlovački mitropolit Stefan Stratimirović.

- Ne zna se tačno kada je manastir sagrađen, ali ga Turci pominju u 16. veku - priča mati Varvara. - Kada su bežeći od turskog zuluma monasi iz šumadijske Ravanice u Vrdnik doneli mošti kneza Lazara, ovaj hram je dobio ime Mala Ravanica. Mošti su bile u kivotu izrađenom od kiparisa sve do 1989. kada su prenete u njegovu zadužbinu, manastir Ravanicu kod Ćuprije. Knežev kovčeg je prazan, ali mi čuvamo njegovu svetu ključnu kost i deo odežde koju je knez nosio.

Manastir čine crkva, tri krila konaka, malena kapela sa česmom u porti, ogradni zid sa velikom kapijom i barokni zvonik. Vrdnička Ravanica je u prošlom veku bila jedan od najbogatijih fruškogorskih hramova. Imala je hiljade hektara njiva, livada i šuma. I bila je žila kucavica sela i banje Vrdnik.

Slika

- U vreme Slobodana Miloševića država je brinula o manastiru. Od Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika dobili smo 1994. novac za sanaciju svetinje. A Čedomir Erdenić sa porodicom je bio 1997. najveći donator koji je finansirao obnovu jugoistočnog krila. Obnovu su pomogli i ministri Nada Popović Perišić i Bora Milačić, Jovan Knežević, Branko Lainović, Vera Lubarda, Vukašin Čupić i kompanija „Koling“. Zimsku kapelu su donirali doktori Vera i Jovan Maksimović iz Rume. Posle toga, od države nismo dobili ni dinar. Nova vlast za našu svetinju ne mari.
Kada je manastir 1989. postao ženski hram, u njega je pristiglo pet monahinja iz okoline Valjeva. A sa njima i sestra Varvara Stojanović, koja je rođena 1946. u porodici Vojislava i Desanke Stanković iz sela Dragijevica kod Osečine. Doskora je manastir imao jedanaest monahinja, ali su dve preminule i ostalo ih je samo devet. Nove sestre ne dolaze, pa nema monašenja. Poslednje je obavljeno pre desetak godina.

- Država nam je posle rata oduzela imanja, nije nam vratila njive i šume. Vlast je zaboravila na manastir i kneza Lazara. Zato nismo u stanju da stvaramo prihode i plaćamo porez, koji se od nas traži. Gajimo voće i proizvodimo rakiju, koju prodajemo. Od vernika i turista nemamo velike priloge, jer nas sve manje posećuju. Školske ekskurzije nam sve ređe dolaze. Dokle ćemo mi sestre i manastir izdržati, ne znamo - govori mati Varvara, razočarana što manastir propada i kao duhovni centar i kao spomenik kulture.

SELO ĆIRILICE

VRDNIK je poznat od 1804. kada je otvoren rudnik uglja. Vrdničani su zadržali manastirsku tradiciju da javne natpise pišu samo ćirilicom. U selu postoje „Mala radnja“, „Mala bašta“, Železnička ulica, hotel „Termal“, „Pekara u borbi protiv konkurencije“ i stara železnička stanica pretvorena u „Srpsku pivnicu“.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Tesa
Post  Tema posta: Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti  |  Poslato: 09 Feb 2013, 21:58
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 18 Sep 2012, 18:55
Postovi: 4287

OffLine
Раваница


Slika


Раваница, задужбина кнеза Лазара, саграђена је 80-их година XIV века и посвећена Вазнесењу Господњем. Једна од најлепших цркава моравске школе, Раваница је прави пример топлине и лепоте овог стила, који не полаже много на монументалност. У моравској Србији стекли су се највећи подвижници, монаси из свих крајева Балкана, као и најбољи мајстори и највећи уметници. Сви су се они сусрели у Раваници, где су – под покровитељством побожног српског кнеза – оставили ремек дело духа, љубави и уметничке вештине.

ВЕРА И ОБИЧАЈИ

Мошти светог кнеза Лазара после његове смрти чуване су у Раваници да би у време Велике сеобе Срба биле прененсене у Врдник на Фрушкој Гори. После скоро три века враћене су у Раваницу, где се до данас налазе. У Раваницу се убрзо после њеног оснивања доселио и један од највећих подвижника тог времена, свети Ромило Раванички, чија се гробница налази у припрати храма.

УМЕТНОСТ

Оно мало сачуваних раваничких фресака сведочи о вештини мајстора који су их радили. Познато је Исцелење слепог, а на једном од зидова су нам остали и ликови светог кнеза Лазара, кнегиње Милице и младог Стефана и Вука.

ГЕОГРАФИЈА

У подножју Кучајских планина, крај села Сење, у близини Ћуприје

ЗНАЧАЈНЕ ЛИЧНОСТИ

Свети кнез Лазар, преподобни Ромило Раванички


srpskikod


Vrh
Kalina
Post  Tema posta: Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti  |  Poslato: 25 Feb 2013, 10:16
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 25 Feb 2013, 00:15
Postovi: 490

OffLine
Мозаик душа Храма Светог Саве

s

Београд – Комплетно завршени грађевински радови, постављена фасада, изграђен парохијски дом, изливена и постављена 49 звона чине само део завршених послова на Храму Светог Саве на Врачару од поновног покретања изградње 2001. године. Од тада до данас на највећој заветној цркви српског народа урађено је више него претходних 113 година.

Градитељи, приложници и неимари врачарске светиње пред себе су поставили два циља: да живопишу унутрашњост Храма, али и да му, осим верског, удахну и духовни, културни и уметнички живот.

Постављање џиновске скеле дуж 65 метара високог западног зида симболичан је почетак пионирског посла у историји српског црквеног грађевинарства. Неимари увелико раде на припремању површине зидова за постављање мозаика. Милиони коцкица камена на готово хектар и по зидне површине под куполама врачарског храма оживеће библијске и новозаветне сцене и окупиће готово све српске светитеље. Унутрашњошћу грађевине доминираће златна боја, укомпонована са тиркизном бојом стубова и украсима у белом мермеру.

Припремом за рад на мозаику и унутрашњој декорацији стављена је тачка на фазу радова који су са мртве тачке покренути пре више од деценије. А да нису били ни мали ни јефтини сведоче на хиљаде квадрата мермера и гранита фасадне облоге, тоне бетона уливеног у зидове грађевине, али и музика са звоника која сваког сата подсећа Београђане на мелодију Светосавске химне.

Професор Војислав Миловановић, протонеимар изградње Храма Светог Саве, каже да се највећи радови тренутно изводе у крипти. Задатак који је постављен пред веште мајсторе јесте украшавање и живописање подземног нивоа храма. Реч је о 1800 квадрата простора, декорисаног у византијском стилу, који ће бити и вечно почивалиште патријарха Српске цркве. У овом простору већ су видљиви обриси гробне Цркве светог кнеза Лазара, којој такође предстоји постављање мозаика и осликавање. Обележавање 1700 година од доношења Миланског едикта, чиме ће бити обележена цела 2013. година, прилика је и да овај мањи, али не и мање вредан део врачрске цркве засија пуним сјајем.

„Крипта ће имати вишеструку улогу у животу Храма. Под њеним сводовима биће организовани различити духовни садржаји, попут изложби, књижевних вечери или других скупова“, описује будућност спрата под земљом Миловановић.

„Сводови који красе крипту урађени су најпре на тлу, јер је сваки тежак по 20 тона, па већ готови дигнути на висину. У крипти је завршено облагање травертином и кречњаком. Биће постављене ограде степеништа, а у ђаконикону биће монтирана покретна платформа.“

Завршетак крипте и радови на мозаичком украшавању ентеријера задаци су које је пред собом поставило Друштво за изградњу Храма Светог Саве, удружење које је од 1884. године темељ на коме се издигла врачарска светиња. Настављајући већ устаљену традицију, на чело Друштва дошао је председник Републике Томислав Николић, док је покровитељ његовог рада патријарх српски Иринеј.

На последњој седници Скупштине Друштва, одржаној прошле недеље, договорено је да се повуку конкретни потези како би што пре почела примена уговора између влада Србије и Русије о изради мозаика. Међу најважнијим задацима којима ће се бавити чланови Друштва је и промоција Храма као бренда Србије и српског народа.

„Циљ акције чији је радни назив ‘Храм као симбол’, и коју треба што пре покренути, јесте обнова општенационалног интереса за светосавски храм – закључили су чланови Друштва.“

Круна ове акције било би одржавање првог Светосавског духовног симпозијума, који би око имена и дела Светог Саве већ почетком 2014. године у Београду окупио великане светске мисли. У плану је и оснивање Светосавског културног центра који би био саставни део националног центра за промоцију Србије. Идеја чланова Друштва јесте да Храм убудуће буде не само место за богослужења, већ и центар српске духовности, уметности, културе и традиције.

Руси и Срби на конкурсу

Први корак ка постављању мозаика у унутрашњости Храма Светог Саве биће конституисање руско-српске радне групе за организацију овог великог посла. То је предвиђено протоколом који је марта прошле године потписан у Москви.

Он предвиђа да ће радове на постављању мозаика извести руски мајстори у сарадњи са колегама из Србије, а да ће главну улогу у том послу имати група мозаичара чије скице буду прихваћене на конкурсу. Главни путоказ за рад на животопису биће пројекат који је усвојио Свети архијерејски синод СПЦ. Он, између осталог, предвиђа и ликове 1.500 светитеља, који ће вернике посматрати са зидова Храма. Како је Храм замишљен и као свеправославно сабиралиште верника, резервисана су места и за светитеље свих других православних цркава.

Друштво од 47 чланова

Друштво за подизање Храма Светог Саве основано је 1895. године и међу најстаријим је удружењима у Србији. Кључни догађај у његовој предратној историји је освећење темеља Храма 1939. године. Иако су радови на Врачару настављани и 1985. године, рад Друштва обновљен је тек 2001, на иницијативу премијера Зорана Ђинђића и уз благослов покојног патријарха Павла. Ово удружење данас има 47 чланова, углавном привредника и власника успешних компанија. Они су и највећи дародавци, иако у Цркви не пропуштају да нагласе да „Храм заједнички гради целокупни српски народ“.


Btb

_________________
Kad zaćutim, okrenem se i odem. To ne znači da si ti pobedio.
To znači da više nisi vredan mog vremena.
Čarls Bukovski


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti  |  Poslato: 28 Feb 2013, 17:45
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ЦРНА РЕКА, ЈЕДАН ОД НАЈЖИВОПИСНИЈИХ СРПСКИХ МАНАСТИРA

Гнездо над понорницом

Slika

Феликс Каниц писао је да је лакше замислити мађарску пусту без чарде него српску планину без манастира. А Црну Реку, у Ибарском Колашину, у литици Мокре горе, подигли су монаси светог Јоаникија Девичког, по свој прилици непосредно након Косовске битке. У њему се налазе чудотворне мошти светог Петра Коришког. Походе га многи невољници, знатижељници, боготражитељи

Текст и фотографије: Драган Боснић


Манастири у Србији су туристичка атракција, али пре свега културно наслеђе Срба, чувари њихове традиције и вере. Пре више од једног века аустријски путописац Феликс Каниц записао је да је лакше замислити мађарску пусту без чарде него српску планину без манастира. Стари манастири плене својом духовном снагом, чудесним фрескама, али најчешће посетилац прво уочи осећај старих неимара да своје здање на најбољи начин уклопе у понуђен простор. Постоје здања уређена тако складно да делују као природан наставак посла који је Творац давно започео. Један такав манастир, Црна Река, налази се јужно од Новог Пазара, на самој граници Црне Горе и Србије, тик уз административну линију која омеђује јужну српску покрајину Космет.
Прецизније речено, манастир је на подручју Ибарског Колашина, недалеко од Рибарића, на стеновитим литицама Мокре горе. Манастирска црква је посвећена светим архангелима Михаилу и Гаврилу и налази се у пећини која се издиже изнад сувог корита понорнице Црне реке. Необичну пећинску цркву, сличну ластином гнезду, подигли су, по предању, монаси светог Јоаникија Девичког крајем XIV века, вероватно непосредно после Косовске битке. Манастир је дрвеном конструкцијом издељен на четири спрата. Дрвеним мостом преко Црне реке долази се до другог спрата. Мала једнобродна црква се налази на трећем спрату. На првом и другом спрату су келије, а на четвртом је нешто пространија кухиња. Та кухиња се не користи јер је на другој страни реке саграђен 1898. године пространији конак. Овај конак је непосредно по свом настанку био прва школа за српску децу у Ибарском Колашину.
Причају људи да водени ток некад није понирао и да је дубоком, узаном клисуром хучала и пенила Совара, односно Црна река. Бука је ометала светог Јоаникија у молитвама и он је учинио да река на том делу нестане у каменитој подлози и да стотинак метара даље поново избије на површину. Ипак, река и данас зажубори поред цркве током марта и априла, када се топе снегови на Мокрој гори. Када су снегови велики, као што су били 1984, река је хучала кроз узано корито до почетка јуна. Ове године није потекла сувим коритом поред цркве, што наговештава топлу, безводну годину.
Цркву у Црној Реци је на самом почетку XVII века живописао познати зограф Лонгин. Највећа реликвија манастира је ћивот са моштима светог Петра Коришког који је пренет из његове испоснице крајем XVI века. Крајем XVII века из угрожене Студенице у Црну Реку су пренете мошти Светог Стефана Првовенчаног. У сигурности овог пећинског храма студеничке реликвије су остале пуних десет година. Иако далеко од путева, одвојен и непрелазним речним коритом, манастир је често био паљен, да би у другој половини XVIII века запустео. Обновио га је јеромонах Максим, а обнову је довршио јеромонах Ананије године 1874. Последњи радови на чишћењу и конзервацији живописа завршени су 1996. године.

БЕЛЕШКЕ О ЧУДИМА

Манастир Црна Река је удаљен око четири километра од Рибарића. Макадамски пут вијуга и лагано се пење од готово празног језера Газиводе, поред релативно мирне Црне реке. Кроз букову шуму се провлачи далековод и пречица коју користе само ретки пешаци. На месту где жубор воде полако престаје појављује се здање новог конака, а стотинак метара даље и сама црква. Иако предани у молитвама и манастирским пословима, монаси доста времена посвећују и честим гостима који се упуте ка овом светом месту. Најчешћи разлог доласка људи су свете мошти Петра Коришког, над којима су се збила многа чудотворна исцељења. Монаси уредно воде забелешке о томе. Те белешке сведоче о случајевима да су после бдења крај ћивота парализовани проходали, стерилни добили децу, а многи су излечени од епилепсије, несанице или каквог психичког поремећаја. Наравно, усрдне молитве и најдубља вера се подразумевају.
Међу исцељенима су припадници три религије, што најбоље говори колико је Петар Коришки респектован светац. Догађало се да људи, међу њима и старци и бебе, упадну у седам метара дубок, каменит речни кањон и остану неповређени.
У самој пећини се налази извор воде Светог Архангела коју мештани називају Светиња. Вода која капље у камено удубљење и ту се скупља користи се за испирање очију а анализе су показале да је беспрекорно чиста. И вода коју користи манастир је врхунског квалитета, доступна је свим посетиоцима. Монаси не размишљају о њеном флаширању, иако јој је доток 50 литара у минути. Опсесија профитом, присутна у неким великим религијама, страна је православљу.
Старешина манастира Црна Река отац Николај, велики поборник и зналац здраве исхране, поклања посетиоцима разне чајеве са детаљним упутствима за коришћење. Околина манастира је иначе пребогата лековитим биљем. Отац Николај посебно препоручује осушени корен коприве као врхунско средство за јачање имунитета. Чести су посетиоци који проведу у манастиру неколико дана. Обично су то млађи људи. Ноћивају у старом конаку, где се и хране. Одлазе на јутарњу молитву са монасима, преко дана им помажу у свакодневним пословима, а увече слушају беседе оца Николаја.
Црна Река је мушки манастир. Братство тренутно броји двадесет два члана. Монаси бораве и раде у новом конаку, недавно направљеном. Три монаха стално бораве у испосницама које се налазе на висовима Мокре горе. Испоснице су посвећене светом апостолу и еванђелисти Луки, светом пророку Илији и преподобном Силуану Атонском. Братство поседује богату библиотеку, компјутере, иконописачку, столарску, кројачку и радионицу за израду свећа. У оквиру конака је и капела у којој се монаси моле по Студеничком типику. Свакодневно се служи света литургија.

Манастир поседује и своју шуму, мало обрадиве земље, шталу, стадо оваца од чијег млека монаси праве веома квалитетан сир. То је сасвим довољно да братство подмири своје потребе и потребе гостију који су стално присутни код њих. У манастиру је посебно живо 12. јула, на дан прослављења светих апостола Петра и Павла (Петровдан), и 18. јуна, за Мали Петровдан. За Сабор светог архангела Михаила, 21. новембра, отвара се ћивот са светим моштима, на велику радост многобројних верника.


nrevija

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti  |  Poslato: 08 Jun 2013, 09:16
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Manastir Nikolje, vekovi koji ne prolaze

Nikoga nismo sreli pešačeći od Ovčar Banje, skoro dva kilometra uzanim drumom uz kablarske stene. Ni u porti, prošavši kroz kapiju sa strehom, koja je uz škripu otresala sneg sa sebe.

Slika

Ritam života u manastiru Nikolje, gde su se „stijene dviju planina sklopile” (Vuk Karadžić)

Nikoga nismo sreli pešačeći od Ovčar Banje, skoro dva kilometra uzanim drumom uz kablarske stene. Ni u porti, prošavši kroz kapiju sa strehom, koja je uz škripu otresala sneg sa sebe. Nejaka prtina dalje vodi pred vrata na prizemlju manastirskog konaka i po prolasku kroz nju, u susret hodnikom, prilazi mi jedna monahinja, pitajući: „Kojim dobrom?”

Čuvši da tražim igumaniju pokazala je rukom na gostoprimnicu i rekla da sačekam tu. U malu, urednu prostoriju čiji prozor gleda na levu obalu Zapadne Morave, ubrzo su se smestila još dvojica namernika, takođe civilnim poslom, i posluženi smo kafom ili čajem.

Sestrinstvo Nikolja, malo ispred podneva, bejaše u poslu, ali je uočljiva želja domaćica da se gost oseća dobrodošlim, pa smo nešto kasnije od igumanije čuli: „Manastir mora da svetli, a monahinja da održava i sebe i kuću.” Pre toga, u gostoprimnicu je stupila kaluđerica Marija, odgovarajući posetiocima na ono što ih zanima. U naglasku se nazirala druga strana Drine.

– Ja sam Sarajka. Došla sam pre tri decenije, kao devojka od 19 godina. Nekrštena, prvo dete komunizma u ovoj svetinji. Počela sam sa 17 da čitam Dostojevskog – veli, onako uz reč, objašnjavajući svoj akcenat.

Malo docnije, igumanija je javila da ne može silaziti i poručila da odemo gore, na sprat konaka, do neke vrste dnevne sobe u kojoj najviše boravi. Sedela je za stolom, pored jednog ležaja zastrtog ćebetom, okrivila godine što ne može lako da se kreće, i otpozdravila:

– Eh, kako se živi, kako Gospod zapoveda.

Njeno duhovno ime je Evpraksija (srpski Dobrika), već 23 leta vodi bogomolju pod Kablarom i sestrinstvo od 20 monahinja. Sada broji 92. godinu od kojih je pune 72 provela u manastirima Ovčarsko-kablarske klisure, Jovanju (od 1938. do 1954.) i Nikolju. Rođena je kao Nadežda Belić u Bingulama ispod Fruške gore, kao dvanaesto dete u svojih.

Podsećamo se prethodnog susreta u Nikolju, nekako u ovo doba pre tri godine, kad je pripovedala: „Uoči Krstovdana 1938. godine, vidim, devojke se udaju. Kuda ću ja? Otmem se od majke i prvi put dođem u Srbiju, u Žiču na sabor bogomoljaca. Rešila sam da ostanem i izabrala Jovanje u klisuri, mada mi je vladika Nikolaj govorio: „Nemoj, ćerko, u Jovanje, tamo umiru od gladi.” Ima li danas, 72 godine kasnije, rodbine u Sremu?

– Bila sam tamo onomad, na sahrani. Umrla je ćerka moje sestre – kaže igumanija.

Život u bogomolji ima dva neizbežna načela: molitvu i rad.

Sestrinstvo se okuplja u pet sati na jutarnjoj molitvi koja traje do osam. Večernja počinje u 18 i, zavisno od sveca, traje sat i po ili dva i po. Dakle, 270 ili 330 minuta svakodnevne molitve u manastirskoj crkvi. Taj mali hram oslikan je prvi put 1587. godine i jedini je u klisuri sačuvao svoju autentičnu arhitekturu još iz srednjeg veka.

Radni ritam sestrinstva („poslušanje”) ne obuhvata sve monahinje jer je nekolicina, zbog bolesti, izuzeta od tih obaveza.

– Nemamo stalnih prihoda, ove godine nemamo ni pomoći. Eto, nekako sastavljamo kraj s početkom. Za ogrev koristimo našu šumu, ali i to mora neko do nam pomogne, iseče i prevuče – opisuje zapovednica manastira.

Evpraksija priča da u štali trenutno imaju dve krave, a u Prijevoru, kod svoje vodenice, i 15 ovaca. Ta manastirska potočara na Kamenici, na metohu desetak kilometara udaljenom, jeste poklon Miloša Obrenovića Nikolju i priča za sebe.

Istoričari su zabeležili da je knez 1813. godine, posle propasti Prvog ustanka, ženu Ljubicu i decu sklonio u Nikolje. Postojao je dogovor da u odsudnom času, ukoliko ne bude druge, najpre ubije svoju porodicu a zatim se protiv Turaka bori do kraja. U Nikolju, Milošu je umro sin Petar, kojeg je krstio Karađorđe, imenom svog oca. Naklonost ka manastiru Miloš je pokazao već 1817. godine, kad je obnovio hram i poklonio mu imanje. Tri godine iza toga, za spomen svoje familije zapovedio je da se Kamenidža zajazi, tu postave kamenovi i badanj i tako tadašnjem bratstvu Nikolja priložio vodenicu koja i danas melje.

Ujam je osam odsto, ne radi se nedeljom i na crveno slovo, i pomeljari iz okolnih sela to znaju. Tu, u Prijevoru, manastir ima i dva hektara svoje zemlje a na metohu žive tri kaluđerice iz nikoljskog sestrinstva. Po stažu najstarija, Teodora, u manastir je došla kad i Evpraksija, 1938. godine, samo je njeno selo Dobrinja tu preko brda, odakle je i Miloš Obrenović.

Evpraksija pripoveda da je poslednje monašenje u manastiru bilo 1998. godine i od tada nijedna iskušenica ovde nije dobila čin Male shime. U manastiru vele da se, s vremena na vreme, pojave iskušenice iz Čačka ili Beograda recimo ali se, našavši smirenje, vrate mirskom životu pre monašenja. Inače sve monahinje, primajući to zvanje, zavetuju se na tri stvari: devstvenost, siromaštvo i poslušnost. U srednjem zavetu, ipak, pojavio se jedan moderni izuzetak: mobilni telefon. Kaluđericama je dozvoljeno da ga poseduju i koriste, ukoliko žele.

To je danas nekako uobičajeno a pre tri decenije, na primer, u bogomolji je i časovnik bio retkost. Tačnije, postojao je samo jedan ručni sat kod igumanije i ona ga je davala monahinjama kad bi krenule poslom u Čačak, kako ne bi morale da se kod prolaznika raspituju za tačno vreme.

A manastirsko vreme biva naročita kategorija. Nikolje je, najverovatnije, utemeljeno krajem 14. stoleća i u porti, konaku ili riznici kao da još boravi svaki od minulih vekova. U svome stoleću ovde se obreo i Vuk Karadžić i (1820. godine), prolazeći klisurom između Ovčara i Kablara stigao do Nikolja, pribeležio da su se tu „stijene ovi dviju planina sklopile”, te dopisao: „Ne zna se čija je zadužbina, po pripovijedanju nikad se u njemu nije vatra gasila i u stara vremena živilo je u njemu oko trista kaluđera. A sad i nema do samo dvojica, Neovit rodom iz Sjenice i Melentije iz sela Dučalovića iz Dragačeva i arhimandrit, adži – Atanasije treći.”

Ponos manastira i njegove riznice jeste Karansko jevanđelje, rukopisna knjiga nastala 1608. godine. Ova sveta čitanka čuva se omotana lanenom krpom i najposle papirom, a istoričari tvrde da je knjiga jedinstven primer uticaja islamske umetnosti u ukrašavanju rukopisa na našim prostorima. Ovu je sačinio sin protopopa Raleta, po imenu Vuk, koji je i potpisan, ali su na izradi knjige poslovala dvojica. Drugi je bio svetovni majstor, po svoj prilici musliman.

Karansko jevanđelje bogato je ukrašeno portretima jevanđelista, manjim zastavicama i inicijalima. Kolone teksta, zajedno sa slikanim ukrasom, uokvirene su uskim ornamentima crtanim crnim mastilom, plavom i crvenom bojom. Od boja, upotrebljavane su plava, ružičasta, zelena, bela, crna, zatim zlato, ponegde i srebro. Jarkost boja očuvana je kao da je knjiga juče iz štamparije, samo što se po marginama vide tragovi sveća kapalica i ljudskih prstiju.


b92

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti  |  Poslato: 08 Jun 2013, 21:12
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
SVETINJAMA U POHODE - Manastir NIKOLJE

Vera od bolesti jača

Slika

Najstariji manastir u Ovčarsko-kablarskoj klisuri tokom godine poseti veliki broj ljudi. Razlog su, svakako, istorijske, graditeljske i umetničke vrednosti ove svetinje, ali i sve češća kazivanja o čudotvornim isceljenjima koja se ovde događaju. Ipak, može se pomoći samo onima kojima je vera jaka

Slika

Mesto čudotvornih isceljenja

– Kada se bolest javi, mnogi najpre požure vračarama i gatarama. Kada đavo odnese šalu, mnogi se obrate medicini i lekarima. Nažalost, tek kada se nada izgubi, sete se Boga i crkve. A zaboravljaju, pritom, da je upravo Hrist bio najveći iscelitelj, koji je svaku boljku lako otklanjao. – Kaže nam ovo monahinja Eupraksija, igumanija manastira Nikolje u Ovčarsko-kablarskoj klisuri i, po svemu sudeći, treba joj verovati. Jer Nikolje nije samo najstarija i najposećenija svetinja u Srpskoj Svetoj Gori, već i mesto čudotvornih isceljenja. Mesto gde su tokom minulih vekova i monasi i mirjani nalazili duhovnu oazu, spokoj i utočište od svakojakih ljudskih zala. Tako je bilo nekada, tako je i danas.

Svetogorci prvi stigli

Slika

Manastir Nikolje je samo jedna od desetak svetinja koje krije oštra klisura između Kablara i Ovčara. Do početka prošlog veka ovo je bilo nenastanjeno, skoro neprohodno područje. Oštre planinske litice, guste šume, duboki virovi i brzaci Zapadne Morave, razno zverinje i gmizavci, nisu bili previše gostoljubivi. Teško se ovuda mogla probiti brojna vojska, a pojedinci, i da su hteli, nisu smeli. S druge strane, ono što je osvajačima bio problem, progonjenima je bio spas. Vazda se ovde bežalo i od nevolje sklanjalo. U pećinama se spavalo, u prirodi hranilo. I tako bi bivalo sve dok zlo ne prođe i dok se narod kući ne vrati.

Slika

Prvi stalni stanovnici Klisure su bili Svetogorci. Kada je u jednom istorijskom trenutku, pod najezdom Turaka, i sam Atos bio ugrožen, mnogi su se ovde preselili. Nepristupačne špilje i pećine su u isposnice pretvarali, da bi kasnije, u nekim mirnijim vremenima, u pitomini kraj Morave gradili veće i trajnije hramove. Po svemu sudeći, prvi je podignut manastir u slavu svetog Nikole. Građen je na levoj obali Morave, na uskoj zaravni u podnožju Kablara. U turskim katastarskim popisima se prvi put pominje 1476. godine, ali se veruje da potiče iz ranijih vremena. Kao i većina drugih hramova, rušen je i paljen, ali se život u njemu nikada nije prekidao. Osim molitve i raznih poslušanija, Nikolje je dugo bilo i centar prepisivačke delatnosti. Požutele manastirske hronike beleže da je baš ovde Dijak Dmitrašin, 1534. godine, prepisao Psaltir, što je ujedno i najstariji sačuvani trag. Do kraja šesnaestog veka su prepisali i Apostol, Oktoih i jedan Minej, a nešto mirnija vremena uoči seoba i progona, omogućila su igumanu Joanikiju da krajem 1587. godine završi i rad na freskama. One se i danas mogu videti u unutrašnjosti crkve i na južnoj fasadi priprate.

Prebivalište svetitelja i čudotvoraca

Slika

Osim fresaka, ikonostasa i skromne riznice, pažnju hodočasnika će, svakako, privući i manastirska porta. Pored Crkve svetog Nikole se nalazi više zgrada okruženih zelenilom i brižljivo negovanim cvećem. Tu je i sačuvani konak kneza Miloša, u kome se jedno vreme, nakon propasti Prvog srpskog ustanka, skrivala i njegova porodica. Reč je o staroj zgradi, sagrađenoj od bondruka na samoj obali reke, sa tremom u prizemlju i dokstatima duž zidova na spratu. Nažalost, konak je oronuo, u njega nije poželjno ulaziti, ali i je danas izuzetan primer nekadašnje skladne tvorevine samoukih neimara. Osim konaka i velikog imanja kojim je Miloš darivao manastir, monahinje i danas koriste vodenicu u obližnjem selu Prijevoru, takođe poklon zahvalnog gosta. Uspomenu na to doba čuva i mali grob, na zapadnoj strani crkve, u kome je pokopano telo Miloševog prvenca Petra, koga je krstio Vožd Karađorđe, čime je i nastalo jedno neobično i na kraju, kako se pokazalo, tragično kumstvo.

Slika

Istorijske, graditeljske i umetničke vrednosti manastira Nikolje tokom godine privuku veliki broj ljudi. Međutim, sve je više i onih koji dolaze zbog dokazanih isceliteljskih moći ove svetinje. Nije ni čudno, s obzirom na to da se ovde čuvaju mošti brojnih duhovnika i svetitelja. Između ostalog, u malom kovčegu iz 1835. godine su položene čestice moštiju patrona hrama, svetog Nikole čudotvorca, velikog zaštitnika pravde među ljudima. Tu su i mošti (desna stopa) svetog Nikodima, arhiepiskopa pećkog iz 14. veka i nedašanjeg igumana Hilandara, koji je širom srednjovekovne Srbije širio primer isposničkog života. I deo moštiju svetog mučenika Hristofora, velikog čudotvorca, kome se i danas vernici mole da ih sačuva od zaraze i velikog pomora.

Ipak, malo će pomoći biti ako sam oboleli ne veruje da će mu biti bolje. Po rečima igumanije Eupraksije, samo verujući ljudi ovde mogu pronaći leka. Baš kao što kaže i zvanična medicina – ako uzrok većine bolesti treba tražiti „u glavi“, u njoj se, valjda, krije i lek. A ko veruje u Hrista, razmišlja pozitivno i stremi dobrom – dobrom se može i nadati.


Nikoljski bor

U manastirskoj porti živi stoletni bor, koga ophode bolesni u pratnji sveštenika u potrazi za spasenjem. Veruje se da isceljuje umobolne i pomaže nerotkinjama. Predanje kaže da je davno zasađen nad grobovima nikoljskih monaha umesto spomenika, koji se u teškim vremenima nisu postavljali. Iz njihovim moštiju nikoljski gorostas svojim žilama preuzima i prenosi isceliteljsku moć svim verujućim ljudima koji ga pohode.


casopishorizont

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti  |  Poslato: 12 Jun 2013, 08:28
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Beli anđeo, remek-delo evropske umetnosti

Slika
Manastir Mileševa

U dolini reke Mileševe, u blizini Prijepolja, nalazi se jedan od najpoznatijih srpskih manastira, građen u raškom stilu – Mileševa. Na tromeđi između Srbije, Bosne i Crne Gore, ovaj manastir, kao jedna od najvećih srpskih svetinja, zauzimao je posebno mesto u srpskoj duhovnosti.

Slika
Sveti Sava, Manastir Mileševa

Mileševu je podigao kralj Vladislav Nemanjić, sin Stefana Prvovenčanog, između 1234. i 1236. godine, kada je iz Trnova u Bugarskoj u manastir preneo mošti svog strica, Svetog Save. Mošti njavećeg srpskog svetitelja privukle su i veliku popularnost ovog manastira u narodu, te je u hijerarhiji srpskih manastira Mileševa zauzimala drugo mesto, odmah posle Studenice. I pored turskih razaranja, u manastiru je radila jedna od prvih štamparija, a uz štampariju i jedna od prvih manastirskih škola u Srbiji. Mošti Svetog Save ostale su u Mileševi sve do 1595. godine kada su ih Turci odneli i po naredbi Sinan-paše spalili ih u Beogradu. U Mileševi je ostao portret Svetog Save, freska za koju se smatra da predstavlja njegov najverniji prikaz.

Freske manastira Mileševa ubrajaju se u najbolja evropska ostvarenja 13. veka. Iako nisu ostala zabeležena imena živopisaca, poznato je da su bili Grci, koji su školovani u nekom od velikih centara Vizantije, u Carigradu i Nikeji. Tokom turskih razaranja, mileševske freske su pretrpele ogromna oštećenja, a obnovljenje su tokom 16. i 17. veka. Konzervacija je urađena sredinom 20. veka. Danas je Mileševa pod zaštitom Uneska kao deo svetske kulturne baštine.

Slika
Mironosnice na Hristovom grobu

Beli Anđeo

Najpoznatija freska i jedno od remek-dela iz manastira Mileševe je svakako “Beli anđeo” deo freske “Mironosnice na Hristovom grobu” iz crkve Vaznesenja Hristovog. Na fresci je prikazan Arhangel Gavrilo, obučen u beli hiton, raširenih krila, kako sedi na kamenu i mirosnicama (ženama koje donose dobre vesti) pokazuje rukom prazan Hristov grob, mesto gde je Hrist vaskrsao. U 16. veku preko ove freske naslikana je druga freska, pa je Beli anđeo bio sakriven sve do 2o. veka, kada je crkva restaurirana i kada je uklonjena gornja slika. Ne zna se pouzdano ko je tvorac “Belog anđela”, veruje se da je u pitanju grupa umetnika koji su negovali slobodan potez i imali razvijen osećaj za boju.

Koliko je freska “Belog anđela” očarala svet tokom dvadesetog veka govori i podatak da je prvi satelitski prenos video signala 1963. godine između Evrope i Severne Amerike sadržao sliku Belog anđela iz Mileševe među prvim kadrovima koji su predstavljali pozdrav Evrope Americi. Isti signal je nešto kasnije poslat i u kosmos. Predivni anđeo iz Mileševe odabran je kao univerzalni simbol svekolikog mira.


avantartmagazin

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti  |  Poslato: 10 Jul 2013, 23:23
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Zid čuda u Dobrunu

Hiljadugodišnji nemanjićki manastir opstaje u kanjonu Rzava uprkos rušenjima. Crkvu na kojoj su živopisani car Dušan, carica Jelena i carević Uroš nisu mogli da unište ni Turci ni Nemci

Slika
Hiljadugodišnji nemanjićki manastir

KANJON reke Rzav, od Mokre Gore do Višegrada, vekovna je staza putnika i trgovaca koja spaja jadransko primorje sa centralnim Balkanom. Ovo je i krvavi put vojski koje su prolazile u pohodima, nekad ka istoku, nekad ka zapadu. Na to podseća planinski vrh Carina nad klisurom, ali i sela Vardište i planine Varda, čija ime na staroslovenskom znači - straža.


Kao simboli tegobne sudbine kraj puta stoje ruševine iz minulih vremena. Od krnjavih ostataka vizantijske i nemanjićke tvrđave Dobrun, koja je u srednjem veku čuvala prolaz kroz rzavsku klisuru prema Srbiji, preko oštećene austrougarske pruge do nagorelih zidova kuća stradalih u jugoslovenskom građanskom ratu devedestih.

- Crkva manastira Dobrun je nekim čudom preživela sva razaranja. A mnogi su je rušili tokom 1.000 godina, od bogumila, preko Turaka, do Nemaca - kaže Branko Čigoja direktor bajinobaštanskog hotela "Tara grin".

Oko starog grada i manastira Dobruna, koji se drevnim Dečanskim letopisima naziva Kruševo, vije se mnogo legendi. Narod vekovima prepričava da je tvrđavu sagradila Prokleta Jerina, žena despota Đurđa Smederevca, a da je manastir dobio ime po Dobruni, majci Mehmed-paše Sokolovića.

- Kada je Mehmed-paša postao vezir pozvao je oca i majku da žive s njim u Carigradu, ali pod uslovom da se poturče. Otac je pristao, ali je majka Dobruna odbila da ostavi svoju veru i narod. Narod je u njenu čast manastir kraj Rzava, staro srpsko pokloničko mesto, prozvao Dobrun - ispričao nam je otac Golub, sveštenik iz bajinobaštanske parohije.

Naučnici smatraju da su manastir i tvrđava u Dobrunu mnogo stariji nego što se pretpostavlja.

- Među brojnim srpskim letopisima i rodoslovima nalaze se dva u kojima se pominju gradnje manastira Morače i Dobruna. U Jankovom i Dečanskom letopisu navode se tačni podaci o rodonačelniku loze Nemanjića, Stefanu Nemanji, a za srednjeg sina Vukana ističe se da je on veliki knez koji "sozda manastir Moraču i Dobrun crkvu kod Višegrada bliz reke Drine". Arheološka ispitivanja daju osnova uverenju da je prvobitni hram još stariji - smatra istoričar umetnosti Dragiša Milosavljević.


Na ktitorskim portretima na zapadnoj strani prikazani su Dušan kao kralj, kraljica Jelena i mladi Uroš, kao i vlastela koja je dobila Dobrunsku župu na upravljanje: župan Pribil i njegovi sinovi Stefan i Petar, a uz njih i visoki dostojanstvenik protovestijar Stan. Istoričari smatraju da su ovi portreti naslikani prilikom obnove crkve početkom 14. veka.
- Izgleda da je mala crkva kraj Rzava prethodno stradala u vreme najezde "babuna" kad je rušen i oštećen i manastir Banja kraj Priboja. Posle toga je mladi kraljević Dušan ratovao protiv "bezbožnih i poganih babuna" kako su nazivali podanike bosanskog bana - beleži Milosavljević.

Slika

U starim letopisa kao ktitori pominju se kasnije i knez Lazar i despot Stefan Lazarević s majkom Milicom, ali i despot Đurađ Branković. Čak i kad su u 15. veku Turci osvojili razorili grad i manastir Dobrun, on je ostao mesto poklonjenja i okupljanja buntovnih Srba, zbog čega je uvek iznova stradao. Zbog masovnog učešća ovdašnjih Srba na strani Beča protiv Osmanske imperije, Turci su ga rušili u vreme Velike seobe. Karađorđe je 1807. boravio u Dobrunu s ustanicima nameravajući da iz ove svetinje krene u oslobađanje Sarajeva, a posle propasti ustanka 1813. Turci ponovo pale crkvu. Isti zločin ponavljaju i 1875. u vreme bosansko- hercegovačke bune. Nekim čudom vatra je uvek obilazila zapadni zid priprate na kome su ktitorske freske Nemanjića. Crkvu u Dobrunu u Drugom svetskom ratu nacisti koriste kao magacin za oružje i municiju.

- U povlačenju okupatorskih jedinica prema Višegradu i Sarajevu 20. januara 1945. neki nemački oficir je naredio miniranje dobrunske crkve, koja je stradala u potpunosti. Ostao je čitav samo zapadni zid priprate s delom fresaka i ktitorskih portreta. To je bilo ravno čudu, ako se zna da je crkva bila magacin eksploziva - utvrdio je Milosavljević.

Slika

O uništavanju dobrunskog manastira se malo govorilo i znalo na kraju Drugog svetskog rata, zbog politike novih komunističkih vlasti. Crkvu, naime, pripadnici OZNE, prerušeni u četnike, često su češljali Dobrun u potrazi za generalom Dražom Mihailovićem, koji se skrivao u blizini. I posle hapšenja udbaši su nastavili da terorišu ovaj kraj. Crkvu su sopstvenim sredstvima, kako su znali i umeli, obnovili meštani Vardišta, Staniševca i Dobruna sa svojim sveštenikom Josifom Bogdanovićem.


NEOSVOJIV

ZIDINE Dobruna na visokim stenama iznad drevnog manastira, po predanju, bile su neosvojive za Osmanlije, koji su grad osvojili tek zahvaljujući izdaji Srbina Jovana Kalauza, po kome ostade ime provalničkom ključu. Turci su razorili grad i manastir do temelja, samo je priprata crkve ostala netaknuta. Monasi su spasli čuveni letopis "Kruševski pomenik", koji je opstao do 20. veka kada je izgoreo tokom nemačkog bombardovanja Beograda u aprilu 1941. godine.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti  |  Poslato: 22 Jul 2013, 23:05
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Zarobljeno crkveno imanje

Manastir Šišatovac osnovala je porodica Branković 1520. godine, kada su se monasi iz manastira Žiča sklanjali ispred Turaka

Slika

Kada nam je država u vreme komunizma, pre više od pola veka, nasilno oduzimala imanja i zdanja, bio je potreban samo jedan potpis za naređenje i izvršenje. Danas, kada Srpska pravoslavna crkva treba da povrati svoju otetu imovinu, od nas u Eparhiji sremskoj država traži na desetine dokumenata i potpisa. Zbog takve administracije i, naravno, nedostatka volje država ne vraća našu imovinu!


Ovako govori episkop sremski Vasilije dok obilazi manastir Šišatovac, nadomak Rume, i njegova imanja smeštena na obroncima Fruške Gore. Povod za kazivanje vladike Vasilija je namera Eparhije sremske i starešinstva da se manastir Šišatovac pretvori u hrišćanski centar, duhovno utočište i školu za Srbe i srpske prijatelje. Ovaj plan je pokušaj da se manastiru povrati duhovni i narodni značaj, jer je tri puta rušen, skrnavljen i pljačkan. Bio je u korovu sve do 1990. godine, a tek pre dve godine su vraćena njegova obnovljena zvona.

Manastir je osnovala porodica Branković 1520. godine, kada su se monasi iz manastira Žiča sklanjali ispred Turaka i sa narodom doselili u Srem. Manastir i selo su svoj procvat doživeli u 19. veku, u vreme starešinstva Lukijana Mušickog. Portu, crkvu i izvor Svete Anastasije pohodili su i Vuk Karadžić, Dositej Obradović, Pavle Šafarik, mnogi učeni Česi, Slovaci i otac Nikole Tesle Milutin, koji je bio izlečen ovom vodom od kolere.

Slika

- Poslednjih godina manastirska crkva je obnovljena, sada se uređuje ikonostas i manastiru udahnjuje novi život. Nama je teško da razvijemo život u manastiru i oko njega, da ostvarimo plan o duhovnom pravoslavnom centru, jer nemamo prostor na kome bismo podigli nova zdanja i otvorili duhovni centar - kaže iguman Andrej, koji sa monasima boravi u manastiru.

Smešteni na uzvišenju iznad seoskog potoka, manastir i crkva u pozadini imaju brdo sa 80 hektara zemlje, a ispred sebe u talasastoj niziji još stotine hektara njiva, livada i šumaraka. Njih preseca asfaltni drum koji vodi ka Rumi i putevi za gradske vikendice, podignute na crkvenom imanju.

- Manastir Šišatovac od države potražuje 500 jutara zemlje i šuma, ali i pored pravosnažne sudske presude država nam ne vraća imovinu. Imali smo mnoge razgovore u Agenciji za restituciju, gde SPC zastupa otac Đorđe, ali to nam malo pomaže da povratimo naša imanja. Ljudi su na crkvenoj zemlji podigli kuće i vikendice, a neki od njih su prodali crkveno kao da je njihovo lično vlasništvo - upozorava iguman Andrej.

Sveštenstvo brine činjenica da manastir i dalje gubi svoju imovinu, jer i ona zemlja koja mu je sudski vraćena nije predata u posed. U međuvremenu, oko manastira Hrvati i Bošnjaci, tvrdi iguman, kupuju zemlju da grade plantaže i kuće. A stranci su zakupili 700 hektara zemlje od Rume prema selu Šišatovac da izgrade - elektranu.

- Nadamo se da će nam Agencija za restituciju i država Srbija vratiti čitavu našu imovinu. Patrijarh Irinej je na poslednjim razgovorima sa predsednikom Nikolićem tražio da država ubrza proces povraćaja crkvene imovine SPC - zzključuje episkop sremski Vasilije.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: MANASTIRI I CRKVE - riznica srpske duhovnosti  |  Poslato: 14 Avg 2013, 16:11
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
U Omarskoj obnovljena crkva brvnara stara 120 godina

Prijedor - U zaseoku Jokići u Omarskoj kod Prijedora osveštana je i za vjernike, nakon 90 godina otvorena rekonstruisana i obnovljena crkva brvnara posvećena Vaznesenju Gospodnjem.

Slika

Protojerej Sveto Aleksić rekao je da je ova crkva, koja je stara 120 godina, nakon što je uređena, postala najljepša od pet crkava brvnara koje postoje na području grada Prijedora.

- Gradnja ove crkve počela je 1893. godine, a završena 1922. godine, kada je predata na upotrebu sveštenstvu i mještanima ovog kraja, tako da ove godine obilježavamo 120 godina njenog postojanja i 90 godina rada, dodao je Aleksić.

Prema njegovim riječima, mještani Omarske ne kriju radost što je u ovoj godini jubileja crkva konačno uređena.

- Ovo duhovno zdanje je u novom ruhu jer je našoj generaciji pripala ta dužnost da je obnovimo, a mi je kao pravu ljepoticu predajemo na dalje staranje budućim generacijama, dodao je protojerej Aleksić.

Kumovi hrama bile su porodice Zorana Jokića i Voje Miletića, a kum ikonostasa porodica Svete Jokića.

Osim ove crkve brvnare u Omarskoj, na području grada postoji i crkva u Rakelićima, Jelićkoj, Marićkoj i Busnovima.


glassrpske

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 90 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker