Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 18:18


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: HILANDAR - vekovi srpske duše  |  Poslato: 19 Avg 2013, 22:17
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Slika

Pločice sa ornamentom iz Hilandara

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: HILANDAR - vekovi srpske duše  |  Poslato: 05 Dec 2013, 00:33
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Ваведење и Хиландар

Slika

КАДА се Пресветој Дјеви Марији навршише три године од рођења, свети праведни родитељи њени Јоаким и Ана одлучише да је предаду Богу на службу према ранијем обећању своме. Стога они сазваше у Назарет, где живљаху, све своје сроднике из царског и архијерејског рода, - јер сам праведни Јоаким бејаше из царскога рода, a cyпруга његова света Ана бејаше из архијерејскога рода, - а исто тако и хор беспрекорних девица. Притом они спремише много свећа и украсише Пречисту Дјеву Марију царским благољепијем, као што о томе сведоче свети Оци. Свети Јаков, архиепископ Јерусалимски, од лица светог Јоакима говори овако: Позовите беспрекорне кћери Јеврејске, да оне узму свеће упаљене. - Од лица пак праведне Ане свети Герман, патријарх Цариградски говори: Испуњавам пред Господом завет који изрекоше уста моја у тузи мојој, и ради тога сабрах хор девица са свећама, сазвах свештенике, сакупих сроднике, свима говорећи: Радујте се са мном сви, јер се данас показах и као мајка и као родитељка, приводећи своју кћер не цару земаљскоме него Богу, Цару Небескоме. - О царској пак украшености Богодевице свети Теофилакт, архиепископ Бугарски, говори: Требало је да ваведење Свебожанствене Девице буде достојно Ње, да се тако пресјајног и скупоценог Бисера не би дотакла убога одећа: било је потребно дакле обући Њу у царску одећу на славу и красоту највећу. Уредивши на тај начин све што беше потребно за свечано и славно ваведење, они кренуше на тродневно путовање од Назарета до Јерусалима. А кад стигоше у град Јерусалим, они свечано уђоше у храм и уведоше у њега одуховљени храм Божји, трогодишњу девојчицу, Пречисту Дјеву Марију. Напред иђаху девице са запаљеним свећама у рукама, као што сведочи свети Тарасије, патријарх Цариградски, који ставља у уста свете Ане овакве речи: Крените, девице, носећи свеће, и идите испред мене и испред Богородице. - Свети пак родитељи, отац с једне а мајка с друге стране, вођаху нежно и богобојажљиво своју Богом им даровану Кћер. За њима радосно последоваше мноштво сродника и пријатеља, сви са запаљеним свећама, окружујући Пресвету Дјеву, као звезде светлу луну, на удивљење свему Јерусалиму. To свети Теофилакт описује овако: Кћи заборавља дом оца и приводи се к Цару, жељном красоте њене; приводи се не без почасти и не без славе, већ са свечаном свитом. Изводи се дакле Она из родитељског дома при свеопштем рукопљескању; за родитељима њеним иђаху сродници, суседи и сви који их љубљаху: очеви се сарадоваху са оцем, мајке с мајком; a девице са свећама у рукама иђаху испред Богодевице, као неки венац од сјајних звезда. И слеже се сав Јерусалим да посматра овај небивали испраћај и види трогодишњу Девицу, окружену толиком славом и почаствовану таквом свитом. И не само грађани земаљског Јерусалима него и небеског Јерусалима, свети анђели, стекоше се да виде преславно ваведење Пречисте Дјеве Марије. И видевши дивљаху се. О томе Црква говори: "Анђели, гледајући улажење Пречисте, удивише се како Дјева уђе у Светињу над Светињама". [1] Спојивши се с видљивим хором чедних дјева, невидљиви хор Бестелесних Умова невидљиво иђаше сауводећи Пречисту Дјеву Марију у Светињу над Светињама и, по наређењу Господњем, окружујући је као изабрани сасуд Божји. О томе свети Григорије, архиепископ Никомидијски, говори овако: Родитељи већ вођаху к дверима храма Дјеву, окружену Анђелима, уз заједничко радовање свих Небеских Сила. Јер Анђели, иако не знађаху силу тајне, ипак као слуге по наређењу Господњем служаху при њеном улажењу у храм. Они се дакле, прво, дивљаху видећи да је Она скупоцени сасуд врлина, и да Она носи знаке вечне чистоте и има такво тело, коме се никада неће приближити никаква греховна нечистота; а друго, испуњујући вољу Господњу, они обављаху наложену им службу. Тако, са чашћу и славом Свебеспрекорна Девица би уведена у храм Господњи не само од људи него и од Анђела. И то с пуним правом: јер када старозаветни Ковчег који је у себи носио ману, и био само праобраз Пресвете Дјеве, би са великом чашћу унесен у храм Господњи у присуству свега Израиља, утолико пре са највећом чашћу, уз учешће Анђела и људи, требало је обавити увођење у храм оног истинског одуховљеног ковчега [2] који је имао носити у себи ману - Христа, Преблагословену Дјеву, унапред изабрану за Матер Богу. При уношењу старозаветног Ковчега у храм Господњи испред њега иђаше земаљски цар који тада цароваше над Израиљем, Богоотац Давид; а при увођењу у храм Божји овог одуховљеног ковчега, Пречисте Дјеве, испред њега иђаше не земаљски већ Небески Цар, коме се ми сваки дан молимо: "Царе Небесни, Утешитељу, Душе истине"... Да је управо тај Цар предводио ову Царску кћер, о томе сведочи света Црква у данашњим песмама говорећи: У Светињу над Светињама уводи се Светим Духом Света и Беспрекорна. [3] При уношењу Ковчега беху музика и певање, јер Давид нареди старешинама левитским да одреде певаче да свирају у органе, [4] псалтире, [5] кимвале [6] и гусле, [7] и певају радосне песме. При увођењу пак Пресвете Дјеве весеље ствараху не земаљска музика и певање већ певање Анђела који невидљиво присуствоваху овоме. Јер они, при уласку њеном у Светињу над светињама на служење Господу, певаху небеским гласовима, нашта Црква данас и подсећа певајући у кондаку: [8] "Благодат Духа Божанственог је сауводи; Њу певају Анђели Божји; Она је обиталиште небесно". - Уосталом, увођење Пречисте у храм бива не без људских песама. Јер праведна Ана (у Речи светога Тарасија) говори девама које иду напред: "Опевајте Њу похвалном песмом; певајте јој уз звуке гусала; ускликните Јој песму духовну; прославите је на десетоструном Псалтиру". - To исто спомиње Црква говорећи: Јоаким и Ана радују се духом, и хорови девојачки певају Господу, псаламски припевајући и почитујући Матер Његову.[9] - To показује да је хор девица које су ишле тада испред Пречисте Дјеве певао неке песме из псалама Давидових. У том духу и саставитељ садашњег канона говори тим девицама: Почињите, девојке, и певајте песме држећи у рукама свеће.[10] - Сами пак свети праведни родитељи Јоаким и Ана, по сведочанству светог Тарасија, имађаху у устима својим ову песму праоца Давида: Чуј, кћери, и погледај, и обрати к мени ухо своје, и заборави народ свој и дом оца свога, и цару ће омилети лепота твоја (Псал. 44, 11-12). У сусрет овом славном ваведењу Богодевице, по казивању светог Теофилакта изађоше свештеници који служаху у храму, и са песмама сретоше Пресвету Дјеву, која је имала постати Мати Великога Архијереја који је прошао небеса. [11] Приводећи је к црквеним вратима света Ана, као што пише свети Тарасије, говораше овако: Хајде, кћери моја, к Ономе који је тебе даровао мени! Хајде, Кивоте освећења, к милостивоме Владици! Хајде, Врата Живота, к милосрдноме Дароваоцу! Хајде, Ковчеже Логоса, к храму Господњем! Уђи у цркву Господњу, Радости и Весеље света! - А Захарији, као пророку, архијереју и сроднику своме, она са Јоакимом рече: Прими, Захарија, чисту сеницу; прими, свештениче, беспрекорни Ковчег; прими. пророче, Кадионицу невештаственог жара; прими, праведниче, Духовни тамјан! - И још праведна Ана, како казује свети Герман, рече архијереју: Прими, пророче, моју Богом ми даровану кћер; прими, и увевши је посади на гори светиње, у припремљеном обиталишту Божјем, ништа не испитујући док Бог који Ју је позвао овамо не открије Своју коначну намеру о Њој. Пред храмом беше, пише блажени Јероним, степениште са петнаест степеница према броју петнаест степеника псалмова, јер се на свакој од тих степеница певао од стране свештеника и левита по један посебан псалам. [12] Праведни родитељи дигоше Дјеву на прву степеницу, а она онда сама убрзо узађе до врха, окрепљена невидљивом силом Божијом. И сви се удивише угледавши трогодишњу девојчицу како по степеништу тако брзо узиђе сама. Нарочито се удиви томе велики првосвештеник Захарија, и као пророк, по откривењу Божјем, унапред провиђаше будућност ове Дјеве, јер он, као што каже Теофилакт, би обузет Духом. Исто тако и свети Тарасије говори о томе да Захарија, испунивши се Светога Духа, ускликну: О, Девице чиста! О, Дјево несаблажљива! О, Девице прекрасна! О, женама украсе! О, кћерима красото! Ти си благословена међу женама! Ти си свепрослављена чистотом! Ти си запечаћена девственошћу! Ти си разрешење Адамова проклетства! Захарија, узевши Девицу за руку, вели свети Герман, радостан душом уведе је у Светињу над Светињама, [13] говорећи јој овако: Ходи, мога пророштва испуњење! Ходи, обећања Господњих извршење! Ходи, завета Господњег печате! Ходи, савета Господњег обелодањење! Ходи, тајни Господњих пуноћо! Ходи, свих пророка огледало! Ходи, овешталих гресима обновљење! Ходи, оних што у тами седе светлости! Ходи, најбожанственији и најновији даре! Уђи у радост, у храм Господа твога: у доњи део храма, доступан људима, а кроз кратко време и у недоступан за њих! И Девица, веселећи се и веома радујући се, уђе у дом Господњи као у двор: јер иако беше мала по узрасту, имађаше само три године, ипак Она беше савршена благодаћу Божјом, као унапред позната и унапред изабрана Богом пре стварања света. Тако Пречиста и Преблагословена Дјева Марија би уведена у храм Господњи. При томе првосвештеник Захарија учини необичну и за све чудновату ствар: он уведе Девицу у саму скинију, звану "Светиња над Светињама", која се налазила иза друге завесе и у којој беше Ковчег завета, окован одасвуд златом, и херувими славе који осењаваху олтар, [14] куда није било допуштено улазити не само женама него чак и свештеницима, a куда је могао улазити једино првосвештеник, и то једном у години. Тамо првосвештеник Захарија додели Пречистој Дјеви место за молитву. Свима пак осталим девицама, које живљаху у храму до одређеног доба, додељивао је, по сведочанству светог Кирила Александријског и светог Григорија Ниског, место за молитву између цркве и олтара, [15] где касније и би Захарија убијен. Ниједна од тих девица није нипошто могла приступити к олтару, јер им је то било најстрожије забрањено од стране првосвештеника. Пречистој пак Дјеви, од времена њеног ваведења, ниједног тренутка Јој не беше забрањено улазити у унутарњи олтар иза друге завесе и молити се тамо. To учини првосвештеник по тајанственом научењу од Бога, о чему свети Теофилакт говори овако: Првосвештеник, поставши тада ван себе, обузет Духом Божјим, схвати да је ова Девица обиталиште Божанске благодати и да је она достојнија од њега да свагда стоји пред лицем Божјим. Опоменувши се онога што је речено у закону одмах би јасно да се тај пропис односи на ову Девицу: стога без икаквог двоумљења и одлагања он се усуди, насупрот закону, да је уведе у Светињу над Светињама. Како казује блажени Јероним, праведни родитељи Јоаким и Ана принесоше Богу са преблагословеном ћерком својом и дарове, жртве и паљенице, и добивши благослов од првосвештеника и светога сабора свештеничког, вратише се са својим сродницима дома и приредише велико угошћење, веселећи се и благодарећи Бога. Преблагословена пак Дјева у почетку свога живљења у дому Господњем би смештена у дом за девице: јер храм Јерусалимски, подигнут Соломоном, a no разрушењу обновљен Зоровавељем, [16] имађаше многе домове за становање, као што пише Јосиф, древни историчар јеврејски. [17] Изван, према зидовима храма беху унаоколо сазидане тридесет камених грађевина, одвојене једна од друге, простране и веома лепе; на њима беху друге грађевине, и на другима треће, тако да их беше деведесет на броју, снабдевене свим удобностима за живљење у њима. Висина њихова беше равна висини храма; и беху оне као куле које споља подупиру зидове храма. У тим дакле здањима беху станови за разна лица: одвојено становаху удовице које су дале завет Богу да до смрти своје чувају чистоту своју, као пророчица Ана, кћи Фануилова; одвојено становаху људи, звани назореји, [18] који слично монасима живљаху безбрачно. Сва та лица служаху Господу при храму и добијаху издржавање из прихода храма. А остала здања беху одређена за боравак путницима и гостима који су долазили издалека у Јерусалим на поклоњење. Трогодишња девојчица, Пречиста Дјева Марија, као што је речено, би смештена у дом за девојчице при чему Њој беху додељене девојчице, старије по годинама од Ње и искусне у писању и ручном раду, да би се Богородица одмалена научила и писању и ручном раду заједно. А свети родитељи њени Јоаким и Ана посећиваху је често. Нарочито Ана, као мајка, долажаше врло често да види своју кћер и да је поучи. По сведочанству светог Амвросија и историчара Георгија, Дјева брзо изучи одлично Јеврејско старозаветно Писмо. И не само Писмо него одлично изучи и ручни рад, као што о томе говори свети Епифаније: "Беше Дјева оштроумна и пуна љубави према учењу; она се не само поучаваше у Светоме Писму, него се вежбаше и у предењу вуне и лана и у шивењу свилом. Благоразумношћу својом Она задивљаваше све; она се бављаше првенствено таквим пословима, који су били потребни свештеницима за њихово служење у храму; а споменуте ручне радове Она изучаваше, да би доцније, при Сину свом, могла издржавати себе: Она својим рукама начини Господу Исусу хитон, не шивен него изаткан сав с врха до дна". Пречистој Дјеви, каже свети Епифаније, као и другим девицама, давана је од храма обична храна, али њу су јели просјаци и путници, јер Она, као што пева Црква, беше храњена небеским хлебом. Свети Герман говори о Њој, да Она обично борављаше у Светињи над Светињама, примајући слатку храну од анђела. А свети Андреј Критски каже: "У Светињи над Светињама, као у палати, Она примаше необичну и бесмртну храну". Предање казује још и ово: Пречиста Дјева највише борављаше у унутрашњој скинији, која се налазила иза друге завесе и називала се "Светиња над Светињама", а не у обичном дому за девице при храму, јер, мада јој место за становање беше одређено у том здању, њој не беше забрањено да на молитву одлази у Светињу над Светињама. А пошто Она порасте и изучи Свето Писмо и ручни рад, Она се још више бављаше молитвом, и обично по читаве ноћи и највећи део дана провођаше у молитви. На молитву Она одлажаше у Светињу над Светињама, а за ручни рад враћаше се у свој стан, јер, по закону, не беше допуштено ма шта радити у Светињи над Светињама или ма шта унети тамо. И Она време живота свога највише провођаше у храму иза друге завесе у унутрашњој скинији на молитви, а не у додељеном јој стану за ручним радом. Због тога сви учитељи Цркве сложно говоре да Пречиста Дјева до дванаесте године своје сав живот свој проведе у Светињи над Светињама, пошто отуда ретко излажаше у свој стан. Какво беше живљење Пречисте Дјеве у детињству њеном, то блажени Јероним описује овако: "Блажена Дјева још у детињству свом, када беше при храму са осталим девицама, вршњакињама својим, живот свој провођаше по строгом поретку: од раног јутра па све до девет сати Она стајаше на молитви; од девет па до три сата после подне Она се бављаше ручним радом или читањем књига; а од три сата после подне Она опет отпочињаше своју молитву, и не престајаше молити се док Јој се не јави анђео, из чијих руку Она навикну примати храну. И тако Она све више и више непрестано растијаше у љубави к Богу". Такав беше начин живота Пречисте Дјеве у детињству њеном, када Она још живљаше са девицама, вршњакињама својим. У то време када Она из дана у дан растијаше и јачаше духом, Она се и у подвизима усавршаваше, а кроз трудољубље њено увећаваше се и молитва њена, јер узлажаше из силе у силу, док је не осени сила Свевишњега. А да Јој се јављао анђео и доносио Јој храну, то је својим очима видео првосвештеник Захарија, о чему саопштава свети Григорије Никомидијски говорећи: "У то време када Она из дана у дан растијаше, растијаху у Њој и дарови Светога Духа, и Она борављаше с анђелима. To и Захарија дознаде: јер када он, по обичају свештеничком, беше у олтару, он виде да неко необичног изгледа разговара са Дјевом и даје Јој храну. To беше јавивши се анђео. И удиви се Захарија, и размишљаше у себи: Каква је ово нова и необична појава? Наизглед анђео, и говори са светом Девицом; Бестелесан по обличју доноси храну која храни тело; невештаствен по природи даје Дјеви вештаствену котарицу. Јављање анђела овде бива само свештеницима, и то не често; а женскоме полу, па још тако младој Девици, долазак анђела, очигледан сада, представља нешто сасвим необично. Да је Она удата, па притом нероткиња, и молила се Богу да јој да порода, као што се некад молила Ана, ја се не бих чудио овом призору који видим. Али Девица се не моли за такво нешто; међутим анђео се свагда, као што и сада видим, јавља Њој. Због тога мене обузима још веће чуђење, и ужас. и недоумица: шта ће бити из овога? Какву ће благовест објавити анђео? И каква је храна коју он доноси? Из каквог се хранилишта она узима? И ко је уготови? Каква рука умеси овај хлеб? Јер анђелима није својствено бринути се о телесним потребама; и мада су многи храњени од њих, ипак ту је храну спремала људска рука. Анђео који је служио пророку Данилу, мада је и могао силом Свевишњега да сам а не преко другога изврши оно што му је било наређено, ипак посла за ово Авакума са зделама, да необична појава анђела и необична храна не би уплашили храњеног Данила. Овде пак Девици долази сам анђео: ствар пуна тајанствености и изазива у мени недоумицу: Она се у детињству удостоји таквих дарова, да Јој служе Бестелесни. Шта је то? Да се неће на Њој збити предсказивања пророка? Да није Она циљ нашег очекивања? Да неће од Ње примити природу Онај што ће добровољно доћи да спасе род наш? Јер је тајна ова предсказана још раније, и Логос иште Ону која би могла послужити тајни. И зар није друга предизабрана да послужи овој тајни, него управо ова Девица коју гледам? Како си блажен доме Израиљев, из кога је изникло такво семе! Како си блажен, корену Јесејев, из кога је израсла ова шибљика која ће произвести свету цвет спасења! Како је славан спомен оних који су ову родили! Како сам блажен и ја који се наслађујем оваквим виђењем и такву Девицу припремам за невесту Логосу!" To je реч Григорија Никомидијског. Но и блажени Јероним говори слично: Сваки дан Њу посећиваху анђели. И ако би ме ко упитао, како је Пречиста Дјева проводила тамо време младости своје, ја бих одговорио: To je познато једино Богу, и недоступном чувару њеном, светом Архангелу Гаврилу, који је са другим анђелима често долазио к Њој и с љубављу разговарао с њом. Боравећи тако са анђелима у Светињи над Светињама, Пречиста Дјева зажеле да вечито живи у ангелској чистоти и чедној девствености. По сведочанству светих учитеља: Григорија Ниског, Јеронима и других, ова Дјева заветова своју девственост Богу, јер у Старом Завету беше необично да девојке не ступају у брак, пошто брак беше у већем поштовању него девственост. [19] Међутим Пречиста Дјева прва у свету претпостави девственост браку, и заручивши себе Богу служаше My дан и ноћ у чистој Својој девствености; а Пресвети Дух, по благовољењу Бога Оца, припремаше у Њој обиталиште Богу Логосу. Стога нека је Пресветој, Једносушној и Нераздељивој Тројици слава и благодарност, а Пречистој Владичици нашој Богородици, Приснодјеви Марији част и хвала од свих нараштаја вавек. Амин.


НАПОМЕНЕ: 1. Стихира празника на великом Вечерњу. 2. Ковчег, кивот - дрвени сандук, споља окован златом. У њему се налажаху: таблице завета, мана и жезал Аронов. Он је био праобраз Божје Матере, због чега се Света Дјева и назива Кивотом или Ковчегом. 3. Стихира празника на великом Вечерњу. 4. Орган - свештени инструмент, вероватно налик на свиралу. 5. Псалтир - гудачки инструмент, попут харфе. Првенствено, свирањем на њему праћено је певање свештених песама. 6. Кимвал - музички инструмент; састоји се из два широка метална круга, који, када се ударају један о други, производе громки звук. 7. Гусле - инструмент са жицама, имао облик троугаоника. 8. Кондак - свештена песма која укратко изражава суштину празника. 9. Стихира на великом Вечерњу. 10. Канон, песма 4. 11. Под Великим Архијерејем који је прошао небеса подразумева се Господ Исус Христос (Јевр. 4, 14). 12. Тих петнаест степеница налазило се при улазу у светилиште, куда нико није могао улазити осим свештеника и првосвештеника. При узлажењу, свештеници су на свакој степеници певали по псалам; и то петнаест псалмова: од 119 до 133 псалма. Зато се ови псалмови називају "степенишни псалмови". 13. Светиња над Светињама - најважнији и најсветији део храма. У њега је могао улазити једино првосвештеник, и то само једанпут у години. 14. Јевр. 9, 3-5. 15. То јест између притвора, где су свештеници приносили жртве и унаоколо кога су биле одаје за становање свештеника, и светилишта. 16. Храм Соломонов је разрушио Навуходоносор, цар Вавилонски; нови храм подигао је Зоровавељ, 52 године после разрушења. 17. Живео у првом веку после Христа. 18. Назореји: давали завет Богу не ступати у брак, уздржавати се од употребе вина и свих осталих алкохолних напитака, и не шишати косу. Обично је назорејски завет даван на извесно време, и то добровољно, са разних разлога: понекад су родитељи давали завет назорејски за своју децу: и управо у таквим случајевима када они нису имали деце а желели су да их добију од Бога. 19. У то време сваки је желео да има потомство, да би се спомен о њему што дуже очувао на земљи, и да би, ако не он сам, онда његови потомци могли постати учесници у царству очекиваног Месије - Избавитеља.


Из "Житија светих за новембар" - Свети Јустин Ћелијски
* * *


pricalicablog

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: HILANDAR - vekovi srpske duše  |  Poslato: 17 Jun 2014, 23:18
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski plemić odbranio Svetu goru od opsade

Arhiepiskop Danilo Drugi, zaboravljeni velikan srpske istorije, pre sedam vekova bio je komandant bitke za naš Hilandar protiv Katalana, najokrutnije najamničke trupe toga doba. Sprečio uništenje pravoslavlja

Slika
Kula gde je bio štab odbrane Hilandara kojim je komandovao jeromonah Danilo

PRE sedam vekova, neobični srpski plemić monah Danilo je tokom tri godine komandovao odbranom Hilandara od opsade Katalana, najokrutnije najamničke trupe toga doba. Svetovno ime ovog heroja i danas je tajna. U istoriji je ostao poznat ne kao ratnik, već kao diplomata, državnik, pisac, prosvetitelj i zadužbinar - arhiepiskop srpski Danilo Drugi.




- Iščitavajući iznova dokumente o Milutinovom vremenu, shvatio sam da je Danilo, njegov štićenik i saradnik od najvećeg poverenja, bio neverovatna ličnost, moćan i poštovan na dvorovima svih Nemanjića. On je doslovno postavljao kraljeve na tron, a na istorijskoj sceni prvi put zablistao je kao komandant bitke za Hilandar - kaže istoričar prof. dr Vlada Stanković.

Naš sagovornik objašnjava da je oko 1300. godine Sveta Gora bila verski, politički, diplomatski i obaveštajni centar celog prvoslavnog sveta, smeštena na neutralnoj teritoriji u Romejskom carstvu.

- Danilov učenik i saborac je ostavio svedočanstvo o trogodišnjoj borbi srpskih ratnika za Hilandar, koja je bila više od odbrane jednog manastira. Bitka se vodila za simbol pravoslavnog „vizantijskog komonvelta“ - kaže dr Stanković.

KASARNE

DA su Katalanci poznavali srpske zakone verovatno bi sprečili dolazak Danilovih „kaluđera“ na Svetu Goru. Naime, svaki utvrđeni manastir u Srbiji je još od Nemanjinog vremena bio i vojni centar u kojima su odabrani uvežbavali odbranu od opsada, s kojima su imali mnogo iskustva iz ratova s romejskim legijama.
On podseća da je napad na Svetu Goru započela Katalanska kompanija - najopasnija plaćenička vojska toga doba, koju je unajmio car Andronik Drugi u nadi da će s njom uspeti da se suprotstavi Turcima.

- Prevideo je da su Katalanaci bili jači od regularnih romejskih trupa. Plaćenici su započeli rat s Vizantincima i velike pljačkaške pohode, posebno prema Svetoj Gori. To nije bila slučajnost. Pohodi Katalanaca bili su usklađeni s naporima „latinskog cara“ u egzilu Karla Valoa i pape Klementa Petog da pokrenu novi krstaški rat protiv Vizantije i unište „šizmatičko carstvo“ - objašnjava Stanković.

Svestan velike bure koja se spremala, kralj Milutin je nastupao oprezno i pragmatično pregovarao sa zagovornicima novog krstaškog rata. Istovremeno je preko obaveštajne mreže pratio vesti o pohodima pljačkaša pod papskom zaštitom na Atos. Svestan da bi uništenje Svete Gore bilo fatalan moralni poraz pravoslavnog sveta, Milutin koji je već godinama krišom jačao bedeme Hilandara, saziva državni sabor na kome za njegovog igumana imenuje jeromonaha Danila.

- Ovaj mladi učeni plemić samo dve godine ranije bio je deo lične Milutinove dvorske pratnje, a onda je misteriozno otišao u manastir i munjevito napredovao u vrh crkvene hijerarhije. Danilo je u Srbiji imenovan za igumana Hilandara, što je bilo potpuno neuobičajeno. Važio je za Milutinovog čoveka za specijalne zadatke kome je bila namenjena najveća misija tog doba, odbrana Svete Gore. Vizantija nije više imala snage za to - kaže sagovornik „Novosti“.

„Posle malo vremena tiha života u Svetoj Gori podigoše se mnogi narodi, i velikom silom zavojevaše mnoge krajeve grčke zemlje, čak i do samoga Carigrada, i sve opusteše, i zarobljenike odvedoše u ropstvo. Ovi dođoše sa svojim silama u Svetu Goru.

Iguman Danilo je s kolonom na prvi pogled običnih crnorizaca stigao u Hilandar u poslednji trenutak. Stalnoj vojnoj četi pod komandom hilandarskog stratora, pridružili su se crnorisci iz Srbije čije su mantije skrivale odabrane vojnike. Hilandar je jedini odolevao opsadama, a iza njegovih zidina utočište je našao veliki broj porodica iz okolnih sela.

Slika

Ipak, duga opsada je iscrpljivala i manastirske zalihe.
„Veliko je bilo stradanje i počeše ljudi i sve životinje skončavati od gladi. Fruzi, Turci, Jasi, Tatari, Mogovari i Katalani mnoge svete hramove ognjem upališe i njihovo bogatstvo razgrabiše i zarobljenike odvedoše u ropstvo, a ostali skončavahu od najljuće smrti gladi. Ne beše ko će ih pogrepsti, no se zverovi i ptice nebeske hranjahu od njihova tela“, beleži strahote Danilov učenik.

Danilo ostaje nepokolebljiv uprkos paklenim prizorima koje svakodnevno gleda s visokog Milutinovog pirga - kule, osmatračnice i štaba odbrane Hilandara, koji su svakodnevno napadali Katalanci.

„Velika množina njih počeše seći vrata grada slavnoga manastira Hilandara, a drugi deo od njih pozadi razbijahu zidove grada, hoteći ući unutra. Strele padahu kao kaplje dažda, puštane rukama bezbožnika, i ratne trube kliktahu, i sami jednoglasno se derahu ustremljujući se napred. Strašno beše videti njihov ubojni stroj. Gospodin moj, hrabra duša, ostade nepokolebiv, muški boreći se sa bezbožnicima od jutra do večera“, nastavlja dalje Danilov učenik.

Jedan predah opsade Danilo je iskoristio da s odabranim ratnicima spase najveće dragocenosti manastira, relikvije, knjige i dokumente, koje su odnesene kralju Milutinu u prestono Skoplje. Vladar je zatražio od monaha da ostane u prestonici dok ne prođe opsada Hilandara, ali je Danilo to odbio i krenuo nazad na Svetu Goru. Pod borbom se probija ka Atosu, zemljama koje je poharala i spalila Katalanska kompanija.


BRITANCI FASCINIRANI DANILOM


ARHIEPISKOPA Danila je SPC uvrstila među svetitelje, a zaslužio je da o njemu bude napisano bar deset knjiga - kaže prof. Vlada Stanković. - Nažalost, do danas o Danilu nije napisana nijedna knjiga iako je uz Svetog Savu najvažniji srpski arhijerej. Praktično, Danila je najviše proučavao britanski istoričar Gordon Mak Danijel, fasciniran njegovim delom. To mnogo govori o Danilu, a još više o nama - kaže profesor Stanković.

Po Danilovom povratku s pojačanjem, branioci su želeli odmah da napadnu Katalonsku kompaniju, ali iguman-vojskovođa ih sprečava da uludo ginu. Umesto toga, potajno je izveo vojsku kraj puta, kojim su redovno prolazili Katalani s opljačkanim blagom i robljem i tu postavlja zasedu.

„Mnoge umrtviše, druge raniše, a zarobljenike otpustiše u slobodu. Tu ugrabiše mnogo bogatstvo poganika. A gospodin moj i učitelj uze oružje sve išarano zlatom samoga vojvode tih poganika“, opisao je biograf Danilovu pobedu.

Ovo je bio prelomni trenutak bitke za Svetu Goru, posle koje iguman Hilandara uzima pod zaštitu i druge manastire. Poslednja bitka odigrala se u ruskom Pantelejmonu gde su pljačkašku hordu sačekali srpski strelci napetih lukova. Besni zbog gubitaka, Katalanci su pokušavali da ih žive spale u njihovom uporištu na manastirskom prigu.

Napadači su znali da u manastiru oskudevaju vodom i da je u pirgu sigurno nema dovoljno za gašenje lomače. Čak su seli kraj kule da obeduju slaveći pobedu unapred. Doživeli su neprijatno iznenađenje, jer je dovitljivi Danilo spremio ćupove s vinom kojima je ugasio vatru, a zatim je ostatak hilandarske posade napao pljačkaše sleđa, koji su zatim pobegli u rasulu. Bio je to konačni poraz Katalanske kompanije.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: HILANDAR - vekovi srpske duše  |  Poslato: 29 Okt 2014, 19:55
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
HILANDAR ČUVA SVOJE VREDNOSTI

Biće više manastirskog vina

Zahvaljujući profesorima i studentima Poljoprivrednog fakulteta obnovljen je vinograd stradao u požaru

Slika
Hilandarski monasi na berbi grožđa u manastirskom vinogradu

Iz godine u godinu sve je više stabala voćaka i vinograda na ekonomiji manastira Hilandar zahvaljujući profesorima i studentima sa beogradskog Poljoprivrednog fakulteta. Već dogodine poteći će i prvo vino koje je proizvedeno za tržište, što će našoj duhovnoj svetinji dobro doći da nastavi sa daljom obnovom zdanja koja su nastradala u katastrofalnom požaru pre deset godina.

Jedan od ljudi koji godinama pomaže hilandarskom bratstvu u ovom poslu jeste profesor vinogradarstva sa zemunskog fakulteta Nebojša Marković, koji je lično prošao oko osamdesetak hektara plodnih površina pogodnih za gajenje žitarica, ali i drugih voćnih kultura. Ekonomija manastira, inače, ima oko osam i po hiljada hektara zemlje, najviše je šume, ali i dovoljno obradive površine na kojoj postoje idealni uslovi da se gaji vinova loza, voće, povrće, masline i druge kulture.

– Ni jedan drugi manastir na Svetoj gori nema ni približno toliko plodne obradive površine kao što ima Hilandar – kaže stručnjak Poljoprivrednog fakulteta.

Obnova starog i sadnja novog vinograda na polju Svetog Save, na kojem je nekad i postojao vinograd, kako dalje objašnjava naš sagovornik, bio je veliki, ozbiljan posao za bratstvo manastira Hilandara.
Naš sagovornik ističe da je kompletnu logističku podršku i realizaciju posla ponela Zadužbina manastira Hilandara iz Beograda, inače zadužena za poduhvat obnove Hilandara.

– Unapređenje manastirske ekonomije je sastavni deo obnove, jer treba da osigura samoodrživost monaške zajednice drevne srpske svetinje. Otuda je najvažniji doprinos celom poduhvatu onaj koji pružaju hilandarski monasi. Bez duhovnog rukovođenja igumana manastira Hilandara, arhimandrita Metodija, truda monaha Siluana, glavnog ekonoma, monaha Teodora, Jefrema i drugih koji su se saživeli sa napretkom mladog vinograda, danas ne bi imali ni vinograd ni izvrsno manastirsko vino – ističe profesor Nebojša Marković.

Naš sagovornik podseća da je Poljoprivredni fakultet pre osam godina potpisao ugovor sa Svetom srpskom carskom lavrom manastira Hilandar o podizanju i obnovi vinograda posle požara na Atosu. Zajedno sa poznavaocima sorti vinove loze i njenog uzgajanja koji su predavali na visokoškolskoj ustanovi u pomoć su priskočili i studenti koji već tradicionalno odlaze na Svetu goru i pomažu u rezidbi vinograda u zimskim mesecima, a u berbi krajem avgusta i u septembru svake godine.

Njihove posete i odlasci postali su redovni od 2008. godine pa su u Hilandaru i na imanjima manastirskim mogli i da primene stečeno znanje iz oblasti vinogradarstva, voćarstva, ratarstva i povrtarstva. U ovaj humanitarno-poslovni poduhvat vrlo brzo su se beogradskim studentima priključili i novosadski sa Departmana za stočarstvo koji su učestvovali u obnovi ribnjaka.

Sada svi zajedno mogu da se pohvale da su do sada obnovili 15 hektara vinograda, oko šest hektara maslina i hektar šljiva, i drugog voća, nektarina, pomorandži i limuna, i bašte oko jedan hektar.

Do sada je prošlo kroz ovaj program više od stotinu studenata koji su provodili na obuci i ispomoći od deset do trideset dana, pa i više.

Među studentima vlada veliko interesovanje. Tokom cele godine se interesuju i pitaju kada će se ići. Oni u razgovoru sa profesorima ističu još jedan značaj svog puta. Uvek žele da istaknu kako im puno pomaže ova duhovna svetinja i razgovori koje imaju sa časnim ocima. Iguman Metodije, monasi Teodor, Kirilo i drugi daju im duhovne pouke čiji je oslonac u jevanđeljskom učenju i duhovnom iskustvu časnih otaca i nađu načina kako da ih duhovno preobrate. Vrate se kao bolje i čak drugačije ličnosti i nastavljaju da se međusobno druže nazivajući se sa ponosom „hilandarcima“. Među njima ima i onih koji su bili i po dva-tri puta i jedva čekaju da ponovo odu sa fakultetom ili se sami organizuju – kaže profesor Nebojša Marković.

Sa profesorom Markovićem na Hilandar odlaze i uvaženi i iskusni profesori sa nekoliko odseka koji takođe učestvuju u zajedničkom programu manastira Hilandara i domaćih visokoškolskih ustanova, a to su profesori Čedo Oparnica, Vlado Ličina, Mića Mladenović, Slobodan Jović, Nebojša Momirović, Mirko Ivanović, kao i profesori sa Mašinskog, Elektrotehničkog i Arhitektonskog fakulteta, ali i obični poklonici, dobrovoljci koji pomažu u poslovima na Hilandaru.

U novim zasadima na hilandarskim imanjima posađene su internacionalne i autohtone srpske i grčke sorte. Najpoznatije su „merlot”, „kaberne sovinjon”, „kaberne fran”, „grenaž”, „šardone”, zatim domaće „prokupac”, „vranac”, „smederevka”, „žilavka”, grčke „krfsko crno”, „atiri” i druge. Profesor Nebojša Marković najavljuje i jednu lepu vest, a to je da će već početkom iduće godine vino proizvedeno na Hilandaru od ovih sorti dospeti i na domaće tržište, a novac tako prikupljen davaće se za obnovu manastira pošto su zbog ekonomske krize donacije sve manje, ali koristiće se i da se omogući manastiru da se samostalno izdržava i da nastavi svoju viševekovnu duhovnu misiju na radost sve većeg broja poklonika.

-----------------------------------------------------

Hilandarci

Među studentima sa više beogradskih fakulteta koji su pomagali obnovu manastira posle požara, a ima ih ne samo sa Poljoprivrednog već i sa Mašinskog, Arhitektonskog i Elektrotehničkog, posebno se izdvaja grupa mladića koji su najredovniji posetioci Svete gore. Među njima su sagovornici „Magazina“ Stevan Novaković i Vasilije Belada koji spadaju u grupu studenata „hilandaraca“, kako sebe nazivaju. Oni su do sada ukupno proveli nekoliko meseci radeći na ekonomiji Hilandara i imali prilike da razgovaraju sa monasima. Sada uglas ističu da je jako bitno da što je više moguće mladića u tom uzrastu ode na Svetu goru i izgradi sebe kao bolje i zrelije ličnosti.

– Upoznao sam pravoslavnu veru kakva je u stvari, ranije sam samo poštovao običaje. Mnogi moji drugovi su se naglo uozbiljili i sazreli, a mnogi su se i poženili. Nisu to više oni studenti koji gledaju kako da nađu „krivinu“, kaže Novaković i dodaje da bi želeo da po ugledu na novosadsko udruženje „Sveti Sava“ i u Loznici dobije blagoslov i osnuje istoimeno udruženje koje bi propagiralo što masovnije odlaske na Svetu goru radi duhovnog preporoda.

Dvojica mladića ostali su da rade u metohu manastira u Krakovu jer su bili ovde u teškoj materijalnoj situaciji, saznajemo od naših sagovornika.

– Kada se provede četrdeset dana u Hilandaru u poslušanju, radu i razgovorima sa duhovnim ocima, to vas zauvek izmeni. Mi koji smo kroz to prošli osećamo da smo duhovno bliski i međusobno se prepoznajemo – kaže Stevan Novaković.


Politika

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: HILANDAR - vekovi srpske duše  |  Poslato: 23 Nov 2014, 01:42
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Najvrednije srpske rukopise čuva Hilandar

Koliko se tačno srpskih srednjovekovnih rukopisa nalazi u svetu, teško je sa sigurnošću reći. Najstarijih, onih nastalih do kraja XIV veka, smatra Anatolij Arkadjevič Turilov, jedan od najvećih znalaca slovenskog i srpskog srednjovekovnog rukopisnog nasleđa, ima između 800 i 1.000...

Slika

Kolebanja u broju uslovljena su time što su mnogi od tih starih rukopisa bili podeljeni na delove (uglavnom su to činili naučnici i kolekcionari u 19. i početkom20. veka) i do danas nije ustanovljeno koji delovi su pripadali jednom rukopisu, piše Politika 21.novembra 2014. godine. Ukupan broj srpskih srednjovekovnih rukopisa od 12. do 17. veka, koji se nalaze u inostranstvu, kreće se od četiri do pet hiljada, a možda i nešto više od pet hiljada.

Anatolij Arkadjevič Turilov (1951), rođen je u Jaroslavlju (Rusija). Studirao je na Istorijskom fakultetu Moskovskog državnog univerziteta (Katedra za proučavanje izvora za istoriju SSSR-a), a potom je bio na postdiplomskim studijama, na Institutu za slavistiku i balkanistiku Akademije nauka SSSR-a. Tema njegovog magistarskog rada je bila: "Bugarski i srpski izvori za srednjovekovnu istoriju Balkana u ruskoj pismenosti od kraja 14. do prve četvrtine 16. veka". Radio je u Rukopisnom odeljenju Državne biblioteke SSSR-a "V. I. Lenjin" (sada Ruska državna biblioteka), saradnik je Instituta za slavistiku Ruske akademije nauka, član Arheografske komisije.

Godine 1983. učestvovao je u sovjetskoj naučno-istraživačkoj ekspediciji na Svetu Goru. Glavni je urednik "Svodnog kataloga slovensko-ruskih rukopisnih knjiga 14. veka", koje se čuvaju u Rusiji, i nekim drugim zemljama. Anatolij Arkadjevič Turilov je nedavno izabran za inostranog člana SANU. "Čigoja štampa" iz Beograda, u biblioteci "Ortograf", objavila je njegovu monografiju "Studije iz slovenskog i srpskog srednjeg veka", koju su priredili Đorđe Trifunović i Snežana Jelisijević. O knjizi, koja je predstavljena na Filološkom fakultetu u Beogradu, govorili su Đorđe Trifunović, Jovan Delić i autor. Najveći broj, više od 95 odsto, srpskih srednjovekovnih rukopisa, objašnjava Turilov, nalazi se u Evropi - u Oksfordu, Londonu, Berlinu, Pragu, Krakovu, Sankt Peterburgu, Moskvi, Kijevu, Odesi, Plovdivu, Solunu, Cetinju, Rimu, Parizu. Najveća (i najvrednija) zbirka srpskih rukopisa, van granica bivše Jugoslavije, čuva se u manastirima Svete Gore u Grčkoj.

Zatim, verovatno, sledi Rusija, gde se u zbirkama Moskve (Državna istorijska biblioteka, Ruska državna biblioteka) i Peterburga (Ruska nacionalna biblioteka, Biblioteka Akademije nauka, Arhiv Sanktpeterburškog istorijskog instituta Ruske akademije nauka) čuvaju stotine srpskih rukopisa od 12. do17. veka. Pritom, deo ovog blaga našao se u Rusiji još u 14. i 15. veku. Mnogo je srpskih rukopisa u Bugarskoj (verovatno čak i više nego bugarskih), ali je tu određivanje nacionalne tradicije rukopisa otežano činjenicom da su se u 16. i 17. veku srpskim resavskim pravopisom služili pisari od Jadrana do Crnog mora. Mnogo je srpskih rukopisa i u Rumuniji, ali njihov tačan broj nije ustanovljen zbog odsustva podataka o biblioteci Sinoda i celom nizu manastirskih zbirki.

Tajni smisao molitve...

Broj srpskih rukopisa u drugim zemljama, gradovima i manastirima daleko je manji, najviše nekoliko desetina, ali među njima ima pravih bisera. U Ukrajini, srpski rukopisi se nalaze u Kijevu i Odesi, i njihova sudbina je neraskidivo povezana sa ruskim zbirkama. Ne tako velike zbirke srpskih rukopisa (najviše trideset u svakoj) postoje u Berlinu (zbirka Vuka Karadžića), Beču (uglavnom rukopisi svetogorskog porekla koje je kupio J. Kopitar), Pragu (zbirka P. J. Šafarika), Parizu, Londonu. Posebna je tema zbirka rukopisa u Jerusalimu i na Sinaju. Neke od njih napisali su upravo u Svetoj zemlji srpski monasi i hodočasnici.

Sveta Gora, tokom najmanje šest vekova (bar od kraja 12. do kraja 18), dodaje Turilov, bila je jedan od najvećih centara slovenske pisarske i prevodilačke delatnosti. Većina svedočanstava o prevodima na slovenski jezik, sačuvanih do kraja 16. veka, odnose se upravo na Svetu Goru. I to nije teško objasniti. Sveta Gora je već do momenta kada se tu pojavilo slovensko monaštvo posedovala bogate grčke zbirke knjiga - osnovu za prevode.

Za Bugarsku i Srbiju to je bio najbliži veliki manastirski centar grčko-slovenskih kulturnih kontakata, a za Rusiju jedan od najbližih. Knjige su tu prepisivane i za sopstvene potrebe svetogorskih slovenskih manastira i zbog slanja u one zemlje odakle su poticali monasi. Relativno potpuna slika slovenske pisarske prepisivačke i književne delatnosti na Svetoj Gori može se dobiti samo na srpskom materijalu, i pre svega, na osnovu rukopisa biblioteke Hilandara, budući da je ona najveća na Svetoj Gori i da je otkriven i identifikovan najveći broj njenih pisara.

Proučavaoci, ističe Anatolij Arkadjevič Turilov, ustanovili su da su hilandarski pisari, počev od dvadesetih godina 14. veka, učestvovali u formiranju biblioteke Dečanskog manastira. Zbirke bugarskog Zografa i ruskog Pantelejmonovog manastira ne daju istraživaču dovoljno materijala za poređenje, a zbirka Pantelejmonovog manastira se formirala uglavnom u 19. veku i nema istorijski karakter. Pored toga, poznato je da je bugarska i ruska pisarska delatnost na Svetoj Gori, u 14. i 15. veku, u znatnoj meri povezana ne sa „nacionalnim" manastirima, već sa skitovima velikih grčkih obitelji (Velika Lavra, Vatoped), gde su se bugarski monasi bavili i prevodilačkom delatnošću. Za Rusiju, krug traganja za rukopisima prepisanim na Svetoj Gori u 14. i 15. veku (period drugog južnoslovenskog uticaja), izuzetno je širok, i broji oko 3.000 istočnoslovenskih rukopisa, tog vremena.

Na kraju ove male svečanosti, Đorđe Trifunović je Anatoliju Arkadijeviču Turilovu uručio primerak knjige "Studije iz slovenskog i srpskog srednjeg veka", u kožnom povezu, kao uspomenu na gostovanje na Filološkom fakultetu u Beogradu.


lovesensa

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: HILANDAR - vekovi srpske duše  |  Poslato: 17 Maj 2015, 20:31
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
NA LICU MESTA
Srbi ne zaboravljaju put Nemanjića


Po stazama Svete Gore, čiji su kamen hiljadama godina glačale stope monaha. Naši planinari na putevima Svetog Save i Stefana Nemanje. Moderni poklonici stižu autobusom ili taksijem

Slika
Manastir Karakala / Foto B. Subašić

HODOČASNIKA na Svetoj Gori Atonskoj danas je više no ikada, zahvaljujući napretku tehnike. Umesto lelujajućih ribarskih barki, sada moderni trajekti plove od Uranopolisa do manastirskih pristaništa. Odatle više ne idu peške niti jašu na mulama, koje su vekovima nosile teret i ljude vratolomnim planinskim stazama. Moderni hodočasnici sve češće putuju po Atosu svetogorskim autobusima i taksijem, koji na nedavno probijenim putevima kroz vrleti zasipaju oblacima prašine hodočasnike-pešake.

STARE staze, mukotrpno građene od kamenih ploča koje su prethodnih 1.000 godina glačale stope monaha, poklonika, vladara, vitezova i gusara-pljačkaša urastaju u šumsko zelenilo. Srpski planinari su gotovo jedini ko ji hodaju tim drevnim putićima, naročito onim od Hilandara do Vatopeda, stazom koju su uklesali u greben planine princ Rastko i njegov otac, veliki župan Stefan Nemanja, potonji Sveti Sava i Sveti Simeon. Njome nisu mogli da prođu ni viteški bojni konji, ni današnji džipovi, već samo ljudi. Na njoj oholost nestaje sa svakim korakom uspona, dok se svaki mišić napne.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: HILANDAR - vekovi srpske duše  |  Poslato: 02 Jul 2016, 19:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Manastir Hilandar: Freske u zlatu

Jedna od legendi srpskog svetogorskog manastira Hilandara veli da je pored crkve, nedaleko od oltara, sačuvana kelija Stefana Nemanje, velikog župana Raške koji je u monaštvu dobio ime Simeon.

Slika
Manastir Hilandar

Malena prostorija s otvorom prema crkvi imala je tek poneku nišu u zidu za knjige i skromnu imovinu nekada moćnog rodonačelnika srpske države. Bila je oslikana freskama i ukrasnim motivima, od kojih je ostao jedan crveni krst na svetloj pozadini. Od svih građevina u Hilandaru kelija Svetog Simeona je najstarija. Ostareli vladar je iz nje slušao bogoslužbena pojanja iz crkve.

Prvobitna hilandarska crkva više ne postoji. Bila je tesna, pa je kralj Milutin Nemanjić krajem 13. veka dao da se poruši da bi na njenom mestu sazidao raskošnije zdanje.

Polovne dveri

Stari ikonostas takođe nije bio velik, kao ni crkva. Vrlo je verovatno da su u njegov sastav ulazile male carske dveri koje su se do danas sačuvale u manastirskoj biblioteci. Dveri su verovatno nastale i pre 1200. godine, a prispele su iz nekog drugog manastira. Njihova drvena krila se završavaju tako da sklopljena čine polukrug i raskošno su ukrašena raznolikim ornamentima od sitnih komada slonovače. U tim udubljenjima nekada su bile pločice od slonovače s figurama svetitelja.
Prva crkva je bila mala, ali ne zato što su ktitori škrtarili na njenom opremanju. Njena veličina je bila dovoljna za bratstvo, u početku i samo malobrojno. Unutrašnjost je bila urađena u visokom umetničkom stilu i u dragocenim materijalima. Prvobitni hilandarski hram imao je raskošni kameni klesani ukras izveden u vizantijskom duhu. Unutrašnjost mu je sijala jer su freske bile bogato optočene zlatom.

O zlatu na freskama pisao je, pre rušenja stare crkve, hilandarski monah-knjiženik Teodosije u svom čuvenom delu "Žitije Svetog Save". Zlato na freskama upotrebljavalo se još dugo: većina manastirskih crkava u Srbiji u 13. veku, a neke i u 14. veku, imale su ovaj skupoceni živopis na zlatnoj pozadini. Bio je to način da se izazove utisak da je hram ukrašen mozaikom, kakve su imale carske zadužbine u Vizantiji.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: HILANDAR - vekovi srpske duše  |  Poslato: 03 Jul 2016, 02:04
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpska istorija pod Atosom

"Novosti" na Svetoj Gori, prepunoj tragova naših dobročimnitelja i prosvetitelja. Mnoge manastire utemeljili Srbi. Svetinje podizane i iz ruševina

Slika

MANASTIRI na zapadnoj strani Svete Gore pod vrhom Atos čuvaju zaboravljenu srpsku istoriju. Neke su Srbi utemeljili, neke podizali iz ruševina, nekima su bili dobrotvori, a u svakom od manastirskih skriptorijuma neumorno su stvarali knjige srpski monasi krasnopisci i iluminatori.

Oni su pobedili osmanske napore da zatru srpsku pismenost zabranama štampanja i prepisivanja. Tajnim vezama su iz njihovih kelija još od 17. veka u sve srpske krajeve stizale knjige kojima je čuvan identitet. Sve do 19. veka u svetogorskoj pustinji živeli su poslednji tajanstveni čuvari prosvete, ostavio je svedočanstvo slikar i pisac Dimitrije Avramović. On je obilazeći Svetu Goru 1846. upoznao u isposnici kraj Skita Svete Ane Srbina pustinjaka Germana "rodom iz Vršca u Cesariji", koji je tu živeo već pola veka.


ČUDO GRADITELjSTVA

ZAŠTO su srpski zadužbinari odabrali manastire na zapadnoj obali Atosa da budu čuvari identiteta postaje jasno kad se prođe stazama koje ih spajaju. One deluju zastrašujuće i teško ih je pešice preći i po lepom sunčanom danu, jer usijani kamen zrači vrelinu od koje zastaje dah, a po nevremenu one su klizave zamke za napadača. To čini još misterioznijom veštinu starih graditelja i način na koji su u steni na drvenim konstrukcijama izgradili viseće višespratne konake nedostupne artiljeriji, a prilaze utvrdili snažnim zidinama i kulama.Pamtio je vreme kad je u Skitu svete Ane jeromonah Antonije napisao 1674. tipik za manastir Raču, a jeromonah Makarije 1676. Apostol i Jevanđelje za manastir Svetog Luke, koji je tokom pohara završio u državnoj biblioteci u Berlinu. Moglo bi se nabrojati još dosta sličnih knjiga, tragova nekdašnjeg srpskog duhovnog blaga koje su raznosili i neprijatelji i vajni saveznici. Na sat hoda prema severu, uskom planinskom stazom od Skita Svete Ane, u šta se uverio reporter "Novosti", nalazi se Manastir svetog Pavla. On se pominje u stihovima stare srpske narodne pesme:
U ovom manastiru sazidanom na gigantskom kamenom stubu koji strši visoko iznad mora Avramović beleži predanje da ga je sagradio Prokopije, sin vizantijskog cara Nikifora i praunuk cara Mavrkija. Kasnije je postao svetitelj Pavle Ksiropotamski.


- On dođe u Srbiju i Srbi ga odveć vozljube, dadu mu dosta blaga i s njim pođu mnogi Srbi u Svetu Goru i sazidaju onim blagom ovaj manastir. Iz toga se vidi da je ovo prava srpska zadušbina - beleži Avramović.

Posle rušenja manastira, njega obnavlja despot Đurađ Branković i zida crkvu Svetog Georgija. Kasnije je i ona srušena i podignut je novi hram, u koji je ugrađeno kamenje na kome su se videli srpski natpisi iz Đurđeve crkve. U priprati je kao ostao ktitor naslikan "vladika Mijail Bečkerečki 1587."

Slika

Dimitrijević je u manastirskoj riznici našao mnoštvo srpskih knjiga, od žitija i pohvalnog slova Svetom Savi do Letovnika (hronike) koju je grešni Georgije inok napisao u vreme "prosvešćenog kneza Lazara". U riznici su bile čuvane povelje svih vladara loze Brankovića, počev od dve koje je despot Đurađ napisao 1414. u Peći i u Vučitrnu. Despotica Angelina i sin joj despot Jovan napisaše darovnu povelju 1457. u gradu Kupiniku. Ređaju se zatim zaboravljene povelje Stefana Grgura, Lazara, Đurđa od svetorodne loze Brankovića, koja je pomagala svetogorskim manastirima i kad Srbija kao država više nije postojala.
Pravo graditeljsko čudo je manastir Dionisijat, na sat hoda severno od Gregorijata. Njega je po prednju zasnovao pustinjak Dionisije na ogromnoj vertikalnoj steni, osamdeset metara iznad mora gde je svake večeri viđao natprirodni oganj. Manastirska crkva koja je ušuškana u crce snažne tvrđave čuva prelep i neobičan živopis, rad velikih majstora, a u riznici se čuva veoma stara ikona Bogorodice "Akatistne" u vosku koju je po predanju nosio patrijarh Sergije 626. u litiji oko Konstantinopolja tokom avarske opsade. U riznici se čuva dragoceni krst od slonovače, dar poslednje romejske carice Jelene Paleolog, Srpkinje, ćerke velikaša Konstantina Dragaša.

Slika

Dionisijat dobija veliku ulogu u svetogorskoj zajednici početkom 16. veka kada ga bogato pomaže vlaški vojvoda Jovan Neagoje na podsticaj supruge Milice-Despine Branković, kao i moldavski vladar Petar IV Rareš, oženjen Jelenom Branković, ćerkom despota Jovana.
Za manastir Grigorijat, tvrđavu oko crkvice na steni iznad mora bibliotekar Sava Hilandarac beleži da je u tom kraju u pećini živeo Srbin pustinjak Grigorije, koji je osnovao manastir u kom su živeli srpski monasi, koji su ga napustili posle požara i poneli sa sobom i svečeve mošti.

"U ovom su monastiru mnoge Srbske rukopisne knjige i diplome bile a može biti da i sad što ima, no kad su Srbi posle požara svetog Grigorija odneli onda su i knjige i diplome sa sobom uzeli. Tako kažu Grci", zabeležio je Dimitrije Avramović četrdesete godine pre Save Hilandarca.

Slika


novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: HILANDAR - vekovi srpske duše  |  Poslato: 24 Dec 2016, 03:36
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Manastir Hilandar (1): Hram ispod hrama

Između 976. i 979. godine Atonci, monasi Svete gore, vizantijskom caru Vasiliju Drugom uputili su molbu koju je sastavio i u Carigrad preneo Georgije Helandaris, u hronikama poznat i kao Lađarević.

Slika
Manastir Hilandar

Taj Helandaris je osnivač i ktitor srpskog manastira na Svetoj gori, Hilandara koji je kasnije po njemu i prozvan. On je 982. godine "manastirom Helandarijevim" prodao monasima Ivirona svoje zemljišno dobro, agros, koje se graničilo sa teritorijom manastira Iviron, jer je želeo da se nastani u blizini mora. Novi manastir, koji se nalazio bliže moru, zapravo je manastir Helandar, kako se prvi put pojavljuje u spisima 1015. godine.

Hilandar se prvi put konkretno pominje kao grčki manastir 1076. godine, ali "potpuno pust i ugašen". Zbog toga je ustupljen manastiru Kastamonitu. Kao manastir Helandarios pominje se još u grčkim spisima iz 11. i 12. veka, pa i kasnije, dok se već u prvim srpskim izvorima o njemu govorilo kao o Hilandaru.

Manastir je još u to drevno doba bio posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice koja se slavi 21. novembra. Poslednji pomen grčkog Helandara je u aktu od 1169. godine.

Posle toga je manastir propao i opusteo, zajedno sa mnogim drugim manastirima i kelijama u Milejama, kako se taj kraj Svete Gore zvao u srednjem veku. Do pustošenja i propadanja manastira doveli su stalni napadi pirata.

Ispod sadašnjeg manastirskog kompleksa počiva ono zdanje Hilandara koje je već oko 1200. godine bilo skoro završeno zahvaljujući prvim srpskim vladarima, Stefanu Nemanji i njegovom sinu Savi. Prvobitni Hilandar je bio četvrtastog oblika, a zidine koje su okruživale dvorište bile su okružene visokim kulama - pirgovima radi uspešnije odbrane.

Moćne kule

Pirg Svetog Save i pirg Svetog Georgija nastali su u vreme prvih srpskih ktitora. Debeli zidovi, ojačani snažnim lukovima, zastrašujućim već na prvi pogled, imali su i moćno krunište odakle se osmatrala okolina i sprovodila odbrana od razbojnika koji su u to doba neprestano nasrtali na Svetu goru.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: HILANDAR - vekovi srpske duše  |  Poslato: 04 Jan 2017, 14:14
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Manastir Hilandar (2): Freske u zlatu

Jedna od legendi srpskog svetogorskog manastira Hilandara veli da je pored crkve, nedaleko od oltara, sačuvana kelija Stefana Nemanje, velikog župana Raške koji je u monaštvu dobio ime Simeon.

Slika
Manastir Hilandar

Malena prostorija s otvorom prema crkvi imala je tek poneku nišu u zidu za knjige i skromnu imovinu nekada moćnog rodonačelnika srpske države. Bila je oslikana freskama i ukrasnim motivima, od kojih je ostao jedan crveni krst na svetloj pozadini. Od svih građevina u Hilandaru kelija Svetog Simeona je najstarija. Ostareli vladar je iz nje slušao bogoslužbena pojanja iz crkve.

Prvobitna hilandarska crkva više ne postoji. Bila je tesna, pa je kralj Milutin Nemanjić krajem 13. veka dao da se poruši da bi na njenom mestu sazidao raskošnije zdanje.

Prva crkva je bila mala, ali ne zato što su ktitori škrtarili na njenom opremanju. Njena veličina je bila dovoljna za bratstvo, u početku i samo malobrojno. Unutrašnjost je bila urađena u visokom umetničkom stilu i u dragocenim materijalima. Prvobitni hilandarski hram imao je raskošni kameni klesani ukras izveden u vizantijskom duhu. Unutrašnjost mu je sijala jer su freske bile bogato optočene zlatom.

O zlatu na freskama pisao je, pre rušenja stare crkve, hilandarski monah-knjiženik Teodosije u svom čuvenom delu "Žitije Svetog Save". Zlato na freskama upotrebljavalo se još dugo: većina manastirskih crkava u Srbiji u 13. veku, a neke i u 14. veku, imale su ovaj skupoceni živopis na zlatnoj pozadini. Bio je to način da se izazove utisak da je hram ukrašen mozaikom, kakve su imale carske zadužbine u Vizantiji.

Polovne dveri

Stari ikonostas takođe nije bio velik, kao ni crkva. Vrlo je verovatno da su u njegov sastav ulazile male carske dveri koje su se do danas sačuvale u manastirskoj biblioteci. Dveri su verovatno nastale i pre 1200. godine, a prispele su iz nekog drugog manastira. Njihova drvena krila se završavaju tako da sklopljena čine polukrug i raskošno su ukrašena raznolikim ornamentima od sitnih komada slonovače. U tim udubljenjima nekada su bile pločice od slonovače s figurama svetitelja.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 67 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker