Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 22:28


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Stari zanati  |  Poslato: 17 Maj 2015, 22:13
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Vunovlačar

Slika

Vunovlačar je zanatlija koji obrađuje vunu. Kada se vuna ošišane ovce opere i osuši, nosi se kod vunovlačara. On je tada stavlja u mašinu koja „vlači“ tj. razčešljava vunu, čini je vazdušastom i spremnom za dalju obradu. Kod vunovlačara vuna se izčešljavanjem oslobađa nečistoća, kao što su iglice četinara i slično koje je su se u vuni ovce nakupile tokom vremena.

Ranije su postojale radionice „vunovlačare“ koje su radile na pogon vode, slično vodenicama da bi kasnije radile na pogon elektromotora.

Tradicionalno, žene na selu upredaju vunu pomoću preslice i vretena. Potom izvlače nit koja se zatim koristi za štrikanje.

Vunovlačar radi i poslove razčešljavanja stare vune iz jorgana ili dušeka koja se na taj način prerađuje tako da se od nje mogu ponovo praviti jorgani i dušeci.

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stari zanati  |  Poslato: 17 Maj 2015, 22:16
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Вуновлачар

Slika

Вуновлачар је занатлија који обрађује вуну. Када се вуна ошишане овце опере и осуши, носи се код вуновлачара. Он је тада ставља у машину која „влачи“ тј. разчешљава вуну, чини је ваздушастом и спремном за даљу обраду. Код вуновлачара вуна се изчешљавањем ослобађа нечистоћа, као што су иглице четинара и слично које је су се у вуни овце накупиле током времена.
Раније су постојале радионице „вуновлачаре“ које су радиле на погон воде слично воденицама да би касније радиле на погон електромотора.
Традиционално, жене на селу упредају вуну поможу преслице и вретена. Потом извлаче нит која се затим користи за штрикање.
Вуновлачар ради и послове разчешљавања старе вуне из јоргана или душека која се на тај начин прерађује тако да се од ње могу поново правити јоргани и душеци.

Slika

Данас је индустрија толико модернизовала и убрзала ове поступке да се овај занат више не исплати радити на традиционалан начин. Лакше је и јефтиније купити готову вуну или готове производе од вуне. Индустријски произведена вуна је мекша, често хемијски заштићена од мољаца и обојена различитим бојама.


narodnatradicija

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stari zanati  |  Poslato: 26 Nov 2016, 23:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
STARI ZABORAVLJENI ZANATI: Čime su se bavile abadžije, mutavdžije, rabažije, opančari, kujundžije

1. Abadžija

Abadžija je zanatlija, koji od abe- jako grubog vunenog materijala, sukna- pravi narodne nošnje.

Slika

2. Grnčar

Grnačarstvo je jedan od najstarijih zanata kojima se čovek bavio još od davnina. Ove zanatlije biraju odgovarajuću vrstu žemlje, koju potom mešaju sa vodom, a zatim je mese. Ovim postupkom dobijaju testastu masu od koje prave najrazličitije oblike.

Ovaj zanat se nekada isključivo radio samo ručno pa je trebalo više vremena da se napravi posuđe. Sa pronalaskom grnčarskog točka, postupak izrade predmeta je znatno brži.

Svi predmeti koji su se ovim postupkom pravili, stavljali su se u hledovinu ili na promaju da se dobro osuše. Nakon toga, po želji su se premazivali i oslikavali raznim bojama.

Potom se grnčarija pekla u specijalnim pećima na drva. Pečenje je, u zavisnosti od veličine redmeta, trajalo od nekoliko sati do nekoliko dana. Nakon pečenja, grnčarija se pažljivo hladi, što zahteva veliku veštinu zanatlije.

Ovaj zanat nije u potpunosti ugašen u Srbiji. Pojedini delovi naše zemlje i danas su i te kako pozani po sovom zanatu. Takvo je i selo, koje se nalazi nedaleko od Užica, Zlakusa, u kome se nalazi veoma kvalitetna glina, koja se mešenjem sa kvarcnim mlevenim kamenom koristi za izradu posuđa za pečenje.

Veliki broj umetnika danas se, takođe, bavi grnačarijom.

Slika

3. Mutavdžija

Drugi naziv za mutsvdžije je pletilja ili tkač. Ovaj stari zanat podrazumeva tkanje seoskih torbica od kozije dlake u kojima se ranije nosilo vino, so, sir, hleb, pogača ili rakija kada se išlo u rad na njivu. Često su se u te torbice pakovale stvari deci za školu. Svaki kraj je imao svoju kombinaciju boja, kao znak raspoznavanja na torbicama.

Postoje i mutavdžije prave i korpe, takozvane korpar-mutavdžije. Korparstvo je počelo da se razvija u Srbiji početkom 20. veka. Korpar-mutavdžije prave korpe od pruća crvene vrbe.

Majstori – korpari najčešce pletu na različitim drvenim kalupima i za svaki proizvod postoji drugi kalup.

Danas se proizvodi od pruća najčešće mogu nabaviti na vašarima. Variraju od malih suvenira, preko nameštaja od pruća do izrade raznih korpi za praktičnu upotrebu u domaćinstvu.

Slika

4. Odžačar

Odžačari su čistili gar iz dimnjaka, koji je ometao gorenje peći u vreme kada se grejalo i kuvalo u pećima na drva. Ove zanatlije su bile poznate po svojoj četki koja je montirana na dugačkoj sajli i kojojm su se čistili dimnjaci. Pošto se često događalo i da neki predmet zapadne u odžak, odžačati su nosili i tešku gvozdenu kuglu, kojom bi čistili odžake od tih predmeta.

Najprepoznatljiviji su bili po svojim odelima crne boje i licu koje je skoro uvek bilo garavo. Nosili su o male crne kapice.

Smatralo se da sresti odžačara znači sreću i pri susretu sa odžačarom je trebalo zavrnuti u krug jedno dugme na sebi (ali ne toliko da se otkine). Srećom se smatralo i ako se „ukrade“ dlaka iz odžačarske četke, kad on „ne vidi“.

Slika

5. Rabadžija

Rabadžija je najčešće sa volovskom zapregom radio „u nadnicu“. I, mada su volovi bili sporiji od konjske zaprege, daleko su bili snažniji i mogli su više da vuku. Ovo zanimanje postoji još u Srbiji i prisutno je naročito tamo gde su putevi loši. Danas rabadžije uglavnom izvlače drveće iz šume do puta.

Slika

6. Opančari (obućari)

Opančar je zanatlija koji se bavi ručnom izradom obuće, pre svega opanaka.Svoj procvat na teritoriji Srbije ovaj zanat doživljava u period od druge polovine devetnaestog do pedesetih godina 20. veka. Već od polovine 20. veka ovaj zanat počinje da se gubi.

Danas u Srbiji postoji samo nekoliko opančarskih zanatskih radnji, a opanci se prodaju uglavnom kao suveniri ili za potrebe folklornih grupa, kao deo narodne nošnje. Budući da je reč o zanatu koji spade u tradicionalno narodno stvaralaštvo, Pravilnikom Ministarstva privrede Republike Srbije stavljen je i pod zaštitu zakona.

Slika

7. Kujundžija

Za ovaj zanat se može reći da spada pod jednu vrstu umetnosti. Kujundžije se bave izradom ukrasnih predmeta, najčešće nakita. Nekada su kojundžije sve ručno radile, a za svoj posao su koristile prost alat. Danas zlatari, za obradu materijala i izradu ukrasa koriste savremenu tehnologiju i razne vrste dragog kamenja.

Najčešći proizvod ovih zanatlija je nakit : prstenje, burme, minđuše, šnale, broševi, ogrlice,narukvice i slično.

Pored izrade ukrasnih predmeta zlatari se bave i gravurom tako da na svojim proizvodima (ili na proizvodu koji im se donese) graviraju slova, reči ili čitave crteže. U novije vreme zlatari se bave i ukrašavanjem ručnih i džepnih časovnika ili metalnih upaljača. Pored izrade i obrade ukrasa i nakita zlatari se u novije vreme bave pozlatom ili posrebrivljanjem nakita ili nekih drugih predmeta.

Slika

8. Berberin (brica)

Pod berberinom se uglavnom podrazumeva muški frizer dok se ženski frizer bavi damama i ima daleko složeniji posao. Berberska stolica je stolica sa rukohvatima i naslonom za glavu. Može se okretati u krug i dizati i spuštati.

Sem što su uređivali muškarcima kosu, brkove i bradu, brice su često preuzimale na sebe i uloge lekara, pa su u nedostatku istih ljudima kačili pijavice i vršili rituale obrezivanja.

Slika

9. Sarač

Sarač je stari srpski zanat. To je zanatlija koji izrađuje predmete od kože, pre svega sedla, opasače, kajase, futrole za vatreno oružje, bičeve i novčanike. U srednjem veku zabeleženo je da ovu opremu izrađuju majstori-sarači.

Sarač izrađuje proizvode ručno, dok među najpoznatijim alatima je saračko šilo i igla kojom se ručno ušiva. Alat je mnogobrojan i podrazumeva mnoštvo različitih noževa, sečiva, makaza, zumbi, kalupa.. Proizvode saračkog zanata krasi izuzetno kvalitetna izrada proizvoda. Veština obrade kože-izbor, načini štavljena; kao i razvoj zanata-zanatlije, esnafi, alat, proizvodi čine ”Sarački zanat”.

Slika

10. Bombondžije

Ovaj zanat podrazumeva proizvodnju bombona. U tu svrhu se najčešće koristio šećer, sa raznim ekstraktnim dodacima i bojama. Od istog materijala su pravljeni i štapići u obliku lula, poznati i kao luluce.

Bombondžija je svoje proizvode prodavao u svojoj Bombondžijskoj radnji. U vreme pijačnih dana, vašara ili sabora, bombondžija bi izlazio iz radnje i na pokretnoj tezgi ili na kolicima bi prodavao svoje proizvode.

Pored bombona, bombondžije su prodavale i šećerne table, ratluk, karamele i druge slatkiše.

Slika




opanakrs

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stari zanati  |  Poslato: 23 Dec 2016, 02:59
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
GRNČAR JE MAJSTOR ZA TESTIJU

Slika

U zadnje vreme se mnogo govori o ekologiji,zdravom načinu života,zdravoj ishrani ,
prirodnom načinu pripremanja hrane i stalno se reklamiraju novi sudovi za pripremu hrane u kojima ona zadržava sva svoja hranljiva svojstva .

To me podsetilo da počinje jesen – vreme za svadbe u Srbiji .

Na svadbama se sprema čuveni svadbarski kupus a poznato je da je on najbolji kada se sprema u zemljanim posudama.

Prebranac je takodje,najukusniji ako je spremljen u” tavčetu“.

A koliko vas zna kako se prave ti zemljani sudovi i ko ih pravi?

Slika

Majstor koji pravi tavu, grne ,djuvečarku,brde za kafu,testije,bardake,kondire,panice za jelo ,zove se Grnčar a veruje se da je zanat kojim se on bavi (grnčarstvo) jedan od najstarijih zanata jer su u arheološkim nalazištima iz doba neolita pronadjene posude izradjene od gline.

Slika

Osnovni materijal i deo tehnologije su ostali isti od pronalaska do danas, sa malim,skoro neznatnim promenama u načinu izrade i ukrašavanju što zavisi od namene proizvoda,od podneblja u kome se proizvodi,kulturnih strujanja)
Osnovna sirovina za proizvodnju posuda je glina.

Da bi glina bila pogodnija za rad morala je prethodno da se obradi tako što se glina prekopa motikom i doda se odredjena količina vode u zavisnosti od toga koji će se proizvod izradjivati.

Gotov proizvod se zatim suši i tek kada se dobro osušio ubacuje se u peć i peče.

Slika

Interesantno je da su jedino još na našim prostorima u Evropi očuvane su sve tri poznate tehnike grnčarske proizvodnje a neki oblici i postupci u proizvodnji održavaju se vekovima skoro neizmenjeni.

Grnčarija rađena bez točka, ( ženska grnčarija)je najjednostavnija i nema značajnija umetnička obeležja. To su najjednostavniji predmeti,( crepulje i vršnici za pečenje hleba) koji se oblikuju na zaravnjenoj zemlji ili na dasci kao podlozi na sličan način kao što je radjeno još u neolitu.

Slika

Crepulje i vršnike masivnih zidova sa malo ili bez ukrasa su pravile žene — za potrebe svojih domaćinstava pa se zato ona i naziva “ženska grnčarija”.

Grnčarija ručnog točka zbog svoje građe , jednostavnosti i lepih oblika sa skromnim ukrasima ( talasaste linije,kosi,uspravni i položeni zarezi u nizovima)deluje mnogo elegantnije od grnčarije radjene bez točka a ovoj grnčariji se pripisue slovensko poreklo jer je slična pronadjena na arheološkim nalazištima u Poljskoj,Češkoj,Slovačkoj ,Ukrajini i Rusiji.

Ovom tehnikom se i danas proizvode ,u zapadnoj i jugozapadnoj Srbiji, sudovi za otvoreno ognjište koji nisu gledjosani ,debljih su zidova i obično crne boje.

Slika

Crna boja se postiže kaljenjem posle pečenja kada se usijani sudovi potapaju se u kašu od brašna, čađi i istucane kore nekih vrsta drveta.

Osim lonaca za kuvanje jela na otvorenom ognjištu, ovom tehnikom se prave i posude za pečenje, pržulje i ćupovi za čuvanje hrane.

Grnčarija izrađena na nožnom točku je široko rasprostranjena, raznovrsnih je oblika i ima različitu primenu u domaćinstvu.

Pod rukama grnčara, na čudesan način, dok se kolo potiskivanjem nogom brzo okreće ,glina dobija željeni oblik.

Na gotovom sudu, nanošenjem boje kroz cevčicu od ptičijeg pera ili šuplje kosti, izvode se šare a različite boje i staklast sjaj — gleđ, dobijaju se nanošenjem metalnih oksida i ponovnim pečenjem.

Slika

Samo veliki sudovi izradjeni na nožnom točku imaju deblje zidove, da bi mogli da održe formu i izdrže pritisak materijala koji je u njima.

Sredinom XIX veka Pirot je bio centar grnčarskog zanata u Srbiji sa čak 40 grnčarskih radionica u kojima je izradjivano više od 70 vrsta sudova različitog oblika i namene a grnčari su sami izrađivali i alat i pribor za svoje potrebe.

Svi ovi predmeti odlikuju se skladnim bojama (žuta, zelena, mrka) i ukrašavaju se raznim vrstama ukrasa: urezivanjem krugova, cik-cak linija, lozica, nalepljivanjem ukrasa , crtanim cvetovima i drugim motivima .

Gleđosani predmeti su pečeni u specijalnim „vurnjama“, a danas se posude peku u električnim pećima.

Grne po kome je zanat dobio ime korišćen je za kuvanje jela na otvorenom ognjištu.

Slika

Osim grneta za serviranje jela koristio se đuveč (đuvečarka), lonče za kiselo mleko, grnajče (brde) za kafu, činije (panice) za jelo i tanjiri.

Testija ili “stovna” po kojima su pirotske grnčare nekada zvali” testidžijama“,je bila najvažniji sud za vodu.

Slika

Bardaci (kondiri) su često bili ukras u kući sa posebnom karakteristikom da se grlić završava sa čašicom. Vrlo lepo ukrašen svadbeni kondir korišćen je za pozivanje svatova kada se neko ženi ili udaje.

Slika

Pravili su grnčari sa posebnom pažnjom i predmete kultnog karaktera: kandila, posude za svetu vodicu takozvana „panica za vodosvećenje“ (svetovod), pa svećnjake (čirake I sve svoje proizvode su nekada prodavali na vašarima.

Danas se uglavnom proizvodi ukrasna grnčarija (saksije za cveće) a od posudja se najviše kupuje “djuvečara” mada su i svadbarski kupus , pasulj,sarme najukusniji kada se spreme u grnčarskim proizvodima.

Slika

A pečenje iz sača?


starizanatisrbije

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stari zanati  |  Poslato: 28 Jan 2018, 23:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Terzija

Terzija je krojač građanske narodne odeće - narodne nošnje. Potiče od persijske reči „derzi“ odnosno turske „terzi“ koja znači krojač čoje.

Majstori terzijskog zanata su šili različite delove odeće od materijala kao što su čoja, somot, atlas a ukrašavali su odeću svilenim gajtanima, kićankama, šljokicama, srmom.

Delovi odeće koje su šile terzije se zovu:

anterija,
dolama,
muški gunjići,
ječerma,
džamadan,
mintan,
misaraba,
tozluk,
jelek,
džube,
libade,
fistan,
kumoš,
ćurak,
šalvare, i
škuteljka.
Razlika između terzija i abadžija bila je u materijalu, kroju i načinu ukrašavanja. Terzije su šile uglavnom za gradsko stanovništvo, dok su abadžije šile za seosko.

Zbog sličnosti zanata često su dolazili i u sukobe. Kasnije opadanjem oba zanata su se međusobno ispomagala pa odeću koju bi sašile abadžije ukrašavale su terzije.

Prihvatanjem građanstva da nose sve više evropsku nošnju i potreba za proizvodima terzija je opadala

Slika
Srpska narodna nošnja


Terzija je krojač srpske građanske narodne odeće – narodne nošnje. Potiče od persijske reči „derzi“ odnosno turske „terzi“ koja znači krojač čoje.
Majstori terzijskog zanata su šili različite delove odeće od materijala kao što su čoja, somot, atlas a ukrašavali su odeću svilenim gajtanima, kićankama, šljokicama, srmom.
Delovi odeće koje su šile terzije se zovu: anterija, dolama, muški gunjići, ječerma, džamadan, mintan, misaraba, tozluk, jelek, džube, libade, fistan, kumoš, ćurak, šalvare, i škuteljka.
Razlika između terzija i abadžija bila je u materijalu, kroju i načinu ukrašavanja. Terzije su šile uglavnom za gradsko stanovništvo, dok su abadžije šile za seosko.
Zbog sličnosti zanata često su dolazili i u sukobe. Kasnije opadanjem oba zanata su se međusobno ispomagala pa odeću koju bi sašile abadžije ukrašavale su terzije.
Prihvatanjem građanstva da nose sve više evropsku nošnju i potreba za proizvodima terzija je opadala.

Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stari zanati  |  Poslato: 16 Jan 2019, 17:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Mumdžijski zanat

Mumdžijski zanat, je jeda od najstarijih i najbitnijih srednjovekovnih higijenskih zanata i preteča voskarskog zanata, koji datira od 12. veka. Njegova delatnost zasnivala se na proizvonji sveća („mumova”) od loja, lojanica ali i kuvanjem sapuna („kabaš“) za pranje, pa su ponekad sapundžije bile i mumdžije i obratno. Zadržao se do kraja 19. veka kada je prvo otkriven parafin a potom i sijalica 1874. godine. Tada je mumdžijski zanat jednim delom potpuno nestao a drugim delom se pretočio u voskarski zanat koji se zadržao do današnjih dana.

Slika

Mumdžije su bile veoma značajne zanatlije, jer su sveće bile jedini veštački izvor svetlosti u srednjem veku i na početku novog veka. Sveće su mutavdžije pravile od kozjeg ili ovčeg loja, jer je vosak bio skup, a zbog naglog razvoja stočarstva, bio je i lako dostupan. Sveće su se pravile i od pčelinjeg voska, ali su se koristile samo u određenim slučajevima, jer je vosak bio skup.

Mane sveća lojanica su bile te što su sagorevale brzo i što su ispuštale neprijatan miris, za razliku od voska.

Mumdžijski zanat je bio veoma rasprostranjen u Evropi, a mumdžija je bilo i svuda po Srbiji. Tradicija bavljenja ovim kao i drugim zanatima bila je do Prvog ustanka u Srbiji uglavnom povezana sa seoskim zajednicama. Zanatske veštine svakodnevicu seoskog života činile su manje teškom. Seoske mumdžije nisu bile u udruženjima jer oni nisu bili konkurenti među sobom, kao što je to često bivalo u gradskim sredinama. Mnoge „zanatske“ veštine poznavao je gotovo svaki muški, pa i ženski stanovnik Srbije – od izrade drvenih predmeta do toga da „opanke sam sebi gradi“, a na nekim područjima postojale su i velike mumdžijske zajednice. Većina mumdžija u Srbiji bile su žene i domaćice.

Mumdžije su bile uglavnom porodični ljudi, pa su svoje znanje i umeće prenosili potomcima, tako da se nekoliko generacija u jednoj porodici bavilo istim zanatom. Sa povećanjem obima posla oni su uzimali na obuku mladiće na šegrtovanje. Posle godina šegrtovanja i odrađenog kalfenskog staža, mladići su, pod određenim uslovima, postajali majstori i osamostaljivali se od gazde. Ako su radnju otvarali u drugom mestu ili kraju, zanat u kom su stekli kvalifikaciju za rad širili su u geografskom smislu. Pa su tako u 18 i spočetka 19. veka mumdžije bile najbrojnije među beogradskim zanatlijama.

Početkom Novog veka, kada je počeo masovni prenos voska iz Azije u Evropu i uzgoj pčela širom Srbije aristokrate i sveštenici prestali su da koriste sveće od loja, tako da su samo u manjim gradovima i selima opstale mutavdžije koje su pravile sveće za građanstvo, sve do pred kraj 19. veka, kada je hemičar Mišel Ševrul otkrio stearin i parafin, koji su bio mnogo bolji i lakši za upotrebu od loja, a jeftiniji od voska.

Porastom proizvodnje naftinih derivata i gasa, izumom sijalice 1874. godine, i ekspanzijom voskarsko-licederskog zanata već prvih godina 20. veka mumdžijski zanat je potpuno nestao.


wiki,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Google [Bot] i 86 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker