Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 15:16


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 20:26
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (2): Kuća je tamo gde je ognjište

Vatra je čoveka zbunjivala i opčinjavala. Zahvaljujući munji i gromu mogla je da nastane spontano, ali je vremenom čovek shvatio kako je može prizvati i izazvati veoma brzom rotacijom i trenjem dva komada suvog drveta, udaranjem kamena o kamen, udarom čekića po nakovnju. Prve, izazvane udarom groma, nije bio gospodar, ali druge jeste bio tvorac. Nazvao ju je "živom vatrom". Kao svaki sujetni tvoritelj verovao je kako je ona, njegovo delo, izuzetno vredna i moćna.

Slika

Vatra, naročito vlast nad njom, promenila je čovekov život. Njom je dobio toplotu i svetlost. Blagodareći njoj spoznao je razliku u hrani između sirovog i kuvanog, odnosno pečenog. Činjenica da vatra sagoreva i uništava sve ono što joj se prepusti, "uverila" je ljude u posedovanje posebne očišćavajuće, lustrativne moći. Shvaćeno je kako vatra čisti prostore, uništava, ako je pod kontrolom, sve nepoželjno.

Vatra sve čisti

Prirodno, ljudi su poverovali kako ona može da očisti okoliš od svega suvišnog, pa i onog negativnog "onostranog". Zbog toga su se u "hrišćanstvu", na primer, palile vatre za Badnje veče. To je verovatno bila i osobena pripomoć Suncu u procesu ojačavanja, ali jednovremeno i očišćenje vlastitog doma i okoliša od negativne energije akumulirane u razdoblju stalnog slabljenja Sunca, zamiranja prirode. Veliki grešnik, tzv. veštica ili veštac, činom spaljivanja očišćuje se od počinjenih greha. Tim činom se zapravo uništava grešno telo, a "spasava" besmrtna duša. Ovo duboko ukorenjeno verovanje u lustrativnu moć vatre zadržalo se do današnjih dana u raširenom običaju spaljivanja strnjike na njivama, u postupku od koga po pravilu, ima više štete nego koristi.

U sklopu verovanja u lustrativnu moć vatre svakako posebno mesto zauzima običaj preskakanja vatre, pa i običaj hodanja po ugljevlju. Preskakanjem vatre, ljudi su se "čistili". Štaviše, i stoku su "oslobađali" od negativne energije nataložene u periodu slabljenja Sunčeve moći. Terali su stoku da prođe "hodnikom" čije je bočne strane činila upaljena vatra. Ognjište je bilo najsvetije mesto u domu. Sa njim je, nimalo slučajno, svekrva prvo "upoznavala" snaju kada ova stupi u kuću. Samo se prostorija u kojoj se nalazilo ognjište (nekada i jedina) nazivala kućom, a druge, ako ih je bilo, nazivane su sobama. Vladalo je uverenje kako na ognjištu borave i duše predaka. Pretpostavljam da se verovalo kako su preci i darodavci kućnog ognja, odnosno, domaće vatre.

Ukućani se ugasili

Posledica takvog promišljanja jeste i uverenje da kada se iznad neke kuće ne vijori dim, kada u njoj ne gori vatra, jasan je znak kako se kuća sa ukućanima - ugasila. Posebno se poštovala moć žive vatre, vatre koja je izazvana nekom od drevnih kultnih metoda, trud i kremen, trenjem drveta o drvo, kresanjem kamena o kamen, kasnije udaranjem čekića o nakovanj. Takva vatra se palila, ne samo posebnim postupkom, već i u određeno vreme (gluvo doba), od posebnih osoba (blizanci, jednodanci, ili momak i devojka komunikativnih imena, Jovan-Jovanka, Stojan-Stojanka) uz poštovanje određenih zabrana (tabu govora). Verovalo se kako vatra sadrži u sebi životvorni princip i stoga se palila o zimskom i letnjom solisticiju (na Badnji dan i na Ivanjdan). Vatra se preskakala kako bi se ljudi oslobodili svih zlih natrunki koje bi se na njima "nataložile" u određenom razdoblju.

Na vatri se i igralo. Krv i disanje su ljudi uvek smatrali bitnim odlikama i rečitim znacima postojanja ili prestajanja života. Poslednjim izdisajem čovek napušta "ovaj svet". Jednako se dešava posle istoka krvi iz tela. Disanje je smatrano očiglednim znakom života. Krv je, međutim, izjednačavana sa životom samim. Smatrana je "sedištem životne sile", "sedištem duše". Ritualno pijenje krvi ljudske i životinjske bilo je nekada veoma rašireno i prilikom verskih crkvenih obreda. Ovaj postupak su ponavljano osuđivali nekoliki vaseljenski i pomesni sabori (očigledno je kako je bilo mnogo oglušavanja o ove zabrane). Oštro su zabranjivali i uzimanje hrane načinjene od životinjske krvi.

Srpski mitovi i kultovi

"Peglanje" svesno načinjenih rana

Kao sedište duše, krv je izuzetno bitna u mnogim obrednim postupcima koji su za svrhu imali "obezbeđivanje" života. Izvesno je da su u davnoj prošlosti u određenim obredima žrtvovani i ljudi. Kasnije su u istu svrhu žrtvovani petao (crni kako bi se produžio život domaćinu), kokoška (crna ili crvena kako bi se jednako pomoglo i domaćici). Mnoge religije, pa i monoteističke poznaju obredno žrtvovanje ovna. Preko izmešane krvi, ili pak preko pijenja krvi iz svesno načinjene rane sklapane su pobratimske, pa ponekad i posestrimske veze. Kasnije, u hrišćanstvu dolazi do sklapanja pobratimsko-posestrimskih veza okumljivanjem Svetog Jovana Krstitelja.

Vampir nije mrtvac

Zahvaljujući filmovima i televizijskim serijama poslednjih decenija vampirizam i vampiri postaju omiljena tema. Filmsko i televizijsko viđenje i prikazivanje ovih mitskih demonskih stvorenja uticalo je i na mnoge naučnike da "utvrde" kako je vampir mrtvac koji napada ljude i pije im krv. Pre svega, vampir nije mrtvac. On je čovek koji jeste napustio ovaj svet, ali ga onaj drugi, svet mrtvih, iz nekih razloga nije prihvatio.

"Svestan" da mu svet mrtvih nikada neće dozvoliti pristup, vampir pije krv, životvornu tečnost koja bi ga mogla povratiti u svet koji je napustio. U arhaičnom religioznom promišljanju narod je shvatio i uzaludnost vampirovog čina i trajnu opasnost koju on predstavlja, pa je osmislio načine da vampira konačno odstrani iz sveta živih i da mu pomogne da uistinu stigne us svet mrtvih. Zato su "sumnjivim" pokojnicima zabadali trn u petu, a "osvedočene" vampire naknadno otkopavali i grudi im probadali glogovim kocem. O primeni toga drevnog običaja zbori i Dušanov zakonik i zabranjuje ga pod pretnjom oštrih kazni.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 20:36
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (3): Voda sa onoga sveta

Arhaični predak doživljavao ju je kao pridošlicu iz zagrobnog života i element ogromne magijske moći koji spire zle čini.

Slika

Reke, potoci, vodeni tokovi koji presecaju ravnice, brazdaju brda, od pamtiveka su u narodnoj svesti prihvatani sa strahopoštovanjem. Vodu koja izvire iz dubine zemlje, koja u brzom ili sporom toku protiče, arhaični predak je doživljavao kao pridošlicu sa onog drugog, paralelno postojećeg sveta, sveta mrtvih i sveta demonskih bića. Doživljavajući neophodnost njenog postojanja za ljudski opstanak sa strahopoštovanjem, verovao je kako je voda jedan od bitnih gradivnih elemenata svekolikog života, pa i čovekovog postojanja. Konstitutivni element koji poseduje ogromnu magijsku moć.

Zbog toga je u svim svojim sujevernim i religioznim promišljanjima arhaični čovek koristio vodu. Njom je spirao sa sebe nanete zle čini, svakojaku nečistoću, natrunke zlih sila. Razvijajući poseban sistem razmišljanja, čovek je došao do zaključka da postoje dani u godini, mesecu, nedelji kada je moć veća, sabranija, da postoje časovi u toku dana kada je voda moćnija.

U svojim, uvek nadahnutim, etno-mitološkim promišljanjima Slobodan Zečević je posvetio i nekoliko redova različitim verovanjima vezanim za vodu: živoj vodi, nenačetoj vodi, omaji, odnosno omahi i tzv. nemoj ili mutavoj vodi.

Devojačka nevinost

Živa voda je, prema narodnom verovanju, ona koja "daje i održava život i koja bi ga mogla i povratiti u slučaju da se ugasi". Živa voda jeste ne samo ona koja "povraća u život" već i svaka lekovita voda koja dajući, odnosno poravljajući zdravlje, doprinosi životu. Bogojavljenska voda je svakako životvorna, odnosno živa voda - budi vegetaciju, popravlja zdravlje i na osoben način štiti onoga ko je koristi.

Nenačeta voda je voda "koja se u osvit dana prva zahvatila na izvoru. Po tu vodu se, stoga, išlo u rano jutro, pre nego što iko drugi stigne na izvor. Ovom vodom su se mesili obredni hlebovi, bojila uskršnja jaja, kupalo novorođenče.

Mislim da je Zečević propustio da poveže kult nenačete vode sa kultom devojačke nevinosti i sa kultom devica uopšte. Omaja ili omah je "ona voda koja prska sa vodeničkog točka". Ta voda se takođe smatra čudotvornom, jer ga poseduje i vodenički točak od koga potiče. Uoči Đurđevdana njome su se umivali mladići i devojke radi zdravlja, ali i ljubavi u krajnjoj liniji - plodnosti. Radi odagnavanja zlih sila i radi plodnosti tada su njome škropili i stoku, voćke, useve i košnice. Životvorna uloga vode nije ni u ovom narodnom verovanju sporna. Posebno je značajno što narodni naziv za vodenički točak jeste i vodeničko vreteno.

To baca i drugačije svetlo na semantiku omaje, odnosno omahe. Vreteno, bitni rekvizit suđaja, jeste instrument određivanja sudbine, ali i rekvizit bogate erotske i magijsko-erotske simbolike. Voda koja prska sa vodeničkog točka, odnosno vretena označava mogućnost promene sudbine. Čemu prskati mladiće, devojke, stoku, useve i košnice, ako je sudbina nepromenljiva, davno utvrđena?

Međutim, rođenjem ili početkom "utvrđena? Međutim, rođenjem ili početkom "tvrđena sudbina" podložna je, ipak, korekcijama, blagodareći brojnim obrednim ophodima ili nekim magijskim postupcima.

Uspešan lek

U nedostatku živog vodenog toka uspešnu zamenu predstavljala je voda zahvaćena sa tri ili pet bunara. U nekojim neobičnijim slučajevima posebno se tragalo za zastavom, kišnicom ili rosom koja se nakupila, odnosno zastala u nekom udubljenju u kamenu ili u drvetu. Mnogi problemi, posebno oni ljubavni mogli su da se uspešno reše upotrebom omaje.

Nastojeći da bližnjem pomognu prilikom (često mučnog) odlaska sa "ovog" sveta, prilikom poslednjih samrtničkih časova, ukućani, porodica, davali su umirućem nemu, mutavu vodu. Davanje mutave vode, polaganje samrtnika, kome smrt sporo i teško dolazi, na zemlju jeste doprinos bližnjih bržem uspostavljanju nastavka večitog kruženja. Nema, ili mutava voda noću se zahvatala sa stava dva ili više potoka, pa se bez reči ili razgovora nosila kući i davala samrtniku da pije.

Verovalo se da ova voda može ublažiti agoniju i pomoći samrtniku da se lakše rastane sa dušom. Treba podsetiti na tabu govora u nizu obrednih postupaka. Zaštita naselja obrednim zaoravanjem zaštitne, kružne opkoljavajuće brazde takođe se mora obaviti ćutke. Zaoravanje vrše braća, blizanci, jednodanići ili jednomesečići sa odgovarajućim volovima. Voda je simbolično obeležavala sve značajne događaje u čovekovom životnom cilklusu. Obredno je kupan nakon rođenja, obredno se kupao uoči venčanja i, napokon, poslednji put je obredno kupan posle smrti.

Delotvornost odnosno lekovitost vode omogućiće se tako što će se voda "otkupiti", simbolično "platiti" bilo srebrnom parom koju će u nju baciti, bilo nekim predmetom, "votivom", kojim će je darivati. Verovanje da uspešnost leka i lečenja valja platiti sačuvano je do danas u običaju pravljenja određenih poklona lekaru.

I prima i daje život

Voda, prema narodnom verovanju, ima osobinu da daje život, ali i da ga prima. Zbog takvog verovanja, na primer, prosipa se voda koja se u posudama našla kada je neko od ukućana umro. Ne prosipa se samo ona voda kojom je mrtvac okupan, već i svaka druga koja se u kući zatekla, jer se veruje kako duša pokojnika prelazi u vodu.

Ima dušu

Voda, moćni i bitni gradivni element svekolikog života, i sama je bila živa, posedovala je dušu. O nepovredivosti vode, odnosno o slučajevima kada se pod određenim uslovima moglo dopustiti da se u vodu stupi, kroz nju prođe, ili preko nje pređe, brinule su vile i različita vodena božanstva. Nepovredivost vode u narodnoj svesti bila je takva da su utopljenice i utopljenici osuđivani od društvene zajednice jednako kao i samoubice.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 20:50
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (4): Kalendar uređuje haos

Kalendar označava i podrazumeva računanje vremena na osnovu prirodnih pojava koje se javljaju u pravilnim vremenskim razmacima - kretanje Meseca oko Zemlje, kretanje zemlje oko vlastite ose i oko Sunca. Verujući duboko da je planeta Zemlja, koju nastanjuju, centar univerzuma, naši daleki preci su okretanje Zemlje oko vlastite ose i oko Sunca doživljavali kao okretanje Sunca oko Zemlje.

Slika

Tokom istorijskog razvoja narodi su se prvo upravljali prema tzv. lunarnoj, a potom prema solarnoj godini. Najduže se u upotrebi održala kombinacija luno-solarne godine (na primer kod Jevreja). Stvaranje kalendara je deo značajnih ljudskih napora da se uspostavi određeni red u "prvobitnom haosu".

Posmatrajući pažljivo prirodu, živeći sa njom i od nje, težeći da vlastiti život prilagodi događanjima i promenama u prirodi, narod je uočio postojanje određene pravilnosti u zbivanjima. Svetlost i tama, dan i noć su se smenjivali u pravilnim razmacima. Spoznao je da svetlost i toplota potiču od Sunca, a da noć pripada Mesecu. Zapazio je i veliki uticaj Meseca i Sunca na prirodu, posebno na vegetaciju. Iskusio je kako priroda može da bude nemilosrdna, ali i blagonaklona i izdašna.

Došao je do uverenja da priroda ima mnogobrojna lica, odnosno da je sačinjena od niza pojedinačnih ćudljivih moćnika. Verovao je da se moćnici prirode mogu umoliti pod uslovom da im se čovek pojedinačno obrati u "pravo vreme", "na pravom mestu" i " pravim načinom". U protivnom - ne samo što se neće postići željeni ishod, već moćnik može i da se razljuti, pa onda zlo i naopako. Vreme u narodnom svakodnevnom životu, u narodnim obredima i običajnim postupcima ima izuzetno značajnu ulogu - razdoblje godine, određena sedmica, određeni dan, doba dana.

Paganska verovanja

Sklon sam da verujem da su upravo hrišćanski praznici nastojali da uspostave vezu s narodnim kalendarom, a ne obrnuto. Uostalom, bogomolje su u počecima tzv. monoteističkih religija uvek građene na mestima starih svetilišta koja su bila predmet obožavanja, sakralnog poštovanja. Time se narod postepeno navikavao na prihvatanje novog religijskog učenja, a ovo je, pak, nastojalo da u bitne, gradivne elemente svog učenja ugradi odgovarajuće, narodu značajne i prepoznatljive segmente tzv. paganskih verovanja. Pokušavajući da se na osoben način srodi s prirodom, s moćnicima koji je čine i koji jednovremeno njom upravljaju, narod je ustanovio prve kalendare.

Lunarni kalendar je svakako stariji od solarnog. Mesečev "rast" od mladine i uskog "mesečevog srpa" (prve čevrti), do punoga Meseca (uštap) i poslednje četvrti - može se lako pratiti golim okom. Obično posmatranje Sunca nije moglo da pruži jednake rezultate. Sunce ne prolazi kroz očigledne etape rasta, kao Mesec. Za njegovo posmatranje, za utvrđivanje sunčeve godine potrebni su instrumenti, makar i najprimitivniji, i dugo uporno, pažljivo promatranje. Zbog toga je lunarna godina bila u upotrebi veoma dugo. Među brojnim kalendarima nastalim u različnim vremenima, kod raznih naroda, za Evropljane su najglasovitiji - rimski, julijanski i gregorijanski. Rimski kalendar tradicija pripisuje osnivaču Rima Romulu, a uspostavio ga je Romulov naslednik car Numa Pompilije (752-672. p.n.e.). U početku je rimski kalendar verovatno bio lunarni po ugledu na Grke, ali je vremenom prerastao u kombinaciju lunarno-solarnog kalendara.

Srpski mitovi i kultovi

Pokretni praznici

Najstarija poznata verzija kalendara imala je 10 meseci, a počinjala je oko prolećne ravnodnevice (Martius, Aprilis, Maius, Iunius, Ljuintilis, Sextilis, September, October, November, December). Godina je trajala 304 dana. Zimski deo godine sa zamrlom, vidno još neprobuđenom prirodom nije računat (oko 61 dan). Godina je počinjala 1. martom, pa su tako oktobar, novembar i decembar bili osmi, deveti i deseti mesec u godini. Kasnije, posmatranje "sunčevog kretanja", dovelo je do saznanja da se sunčana godina bitno razlikuje od lunarne godine i da traje tačno 365 dana i još jednu četvrtinu dana. Imperator Julije Cezar odlučio je da nova saznanja i ozakoni.

Odluku o promeni rimskog kalendara doneo je 46 godine pre naše ere, a novi, julijanski kalendar stupio je na snagu sledeće godine (709. ab urbe condita - od osnivanja grada Rima). Prema julijanskom kalendaru, nakon tri proste godine od po 365 dana, dolazila je prestupna sa 366 dana. Dodatni dan pridodavao se februaru. Međutim, vremenom se pokazalo da postoji i dalje određena razlika između godine prihvaćenog julijanskog kalendara i precizno izmerene sunčeve, odnosno solarne godine. Krajem 16. veka je utvrđeno kako je od donošenja tzv. julijanskog kalendara do 1582. godine nastala negativna razlika od 10 dana.

Zbog toga je papa Grigorije XIII (1502-1585, papa od 1572. do smrti) naredio da nakon četvrtka, 4. oktobra 1582. godine, nastupi petak, ali ne peti, već petnaesti oktobar. Postepeno su evropske zemlje prihvatile gregorijanski kalendar. Ni prihvatanje julijanskog kalendara, ni kasnije prihvatanje gregorijanskog nije podrazumevalo i potpuni prelaz na solarnu godinu, na računanje vremena isključivo prema suncu. Hrišćanska crkva, na primer, i katolička i pravoslavna, neke praznike i danas određuje prema Mesečevom kretanju. To su tzv. pokretni praznici među kojima je najznačajniji Uskrs, najveći hrišćanski praznik.

Trinaest dana razlike

Srpska pravoslavna crkva zadržala je u upotrebi julijanski kalendar i prema njemu proslavlja crkvene praznike. S druge strane, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca prihvatila je 18. januara 1919. godine novi reformisani, tzv. gregorijanski kalendar, pa od tada postoji razlika između zvaničnog državnog i crkvenog kalendara. U ovom veku razlika između julijanskog i gregorijanskog kalendara iznosi 13 dana.

Zvezda ženi Meseca

Srbi su se, u početku, takođe služili lunarnom godinom. O tome svedoči i pesma zabeležena među Srbima u slavonskoj krajini. Zvezda Prihodnica, veli pesma, namislila je da oženi Meseca. Sam Bog će biti pozvan za kuma, Sveti Jovan za prikumka, a Sveti Petar za starog svata. Uloga devera namenjena je Svetom Iliji, a deveruše Blaženoj Mariji. Nevestinskim vencem okruniće se zvezda Danica, Sunčeva kćer. Međutim, zvezda Prihodnica ubrzo mora da porekne vlastite reči, da odustane od polazišne namere. Razlog je nesporan:

"Jer Mjeseče ne htje se ženiti,
valja bi mu često se mijeniti;
nego osta neženjen u majke,
pak se šeta po vedromu nebu
i kazuje dane i godine."


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 21:02
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (5): Potpisi na Đurđevdan

Prva upadljiva razlika između julijanskog i gregorijanskog kalendara jeste u određivanju dana slavljenja Hristovog rođenja i datumu započinjanja nove godine. U početku su svi narodi proslavljali novu godinu započinjanjem agrarne sezone i početkom poljskih radova.

Slika
Putokazi i za hajduke: Đurđevdan i Mitrovdan

Stari Egipćani, na primer, svetkovali su 12. juna vezujući je za poplave izazvane rekom Nil, Vavilonci su pak slavili, iz sličnih razloga, u vreme prolećne ravnodnevice između 15. i 25. marta. U Rimu se slavila 1. marta. Snaženjem države kao organizacije, opredeljivanjem za kult novca i materijalnih dobara, slavljenje nove godine je prebačeno na 1. septembar (u Vizantiji, Rusiji, Srbiji... - u zemljama opredeljenim za tzv. pravoslavno hrišćanstvo), odnosno u vreme jesenje ravnodnevice (Jevreji) u znak "svođenja završnog računa" nakon obavljene žetve, odnosno berbe.

Prema gregorijanskom kalendaru, nova godina počinje 1. januara, kao navodno praznovanje Hristovog obrezivanja (osmi dan po rođenju), a prema julijanskom to se zbiva, iz istih razloga 14. januara. Datum Hristovog rođenja, prema kome je određen i datum obrezivanja - utvrđen je tek u četvrtom veku nove ere, a preuzet je datum rođenja boga Mitre, čiji je kult bio veoma popularan među rimskim legionarima. Snaženju države i centralne vlasti daleko je više pogodovalo hrišćanstvo koje je insistiralo na vrlini trpljenja, negoli "vojnički" mitraistički kult.

U srpskom narodnom kalenadru godina nije započinjala ni 1. januara, niti 14. januara na Mali Božić, kako je to danas u narodu rašireno. Narod je nekada početak nove godine stavljao u neko drugo vreme.

Narodna godina
Bilo je krajeva koji su bili skloni 1. septembru, odnosno datumu početka vizantijske nove godine. Nekoji su, pak, smatrali da nova godina počinje u martu odnosno 1. marta, kao što je započinjala u rimskom carstvu, ili, čak, 27. marta.

"Narodna godina nastaje s jeseni, pošto se ljetina sabere, kao i crkvena 1. septemvrija" - pisao je Vuk Karadžić u znamenitom nezavršenom delu "Život i običaji naroda srpskog".

Hirovita priroda

Budući da je život na selu zavisio i od hira prirode, ali i od vlastite umešnosti i odgovornosti, narod je i te kako obraćao pažnju kada šta treba raditi. Sadnju je, pre svega, valjalo obavljati dok je mesec u usponu i za vreme punog meseca, ne kada slabi. Vekovno iskustvo je kazivalo da sve ono što se posadi dok je mesec u usponu - bolje napreduje. Tokom vekova, zavisno od klimatskih uslova, narod je izradio osobeni kalendar privrednih radova.


Pored neslaganja u datumu početka nove godine, srpski narodni kalendar pokazuje i nekoje druge značajne osobenosti. Za srpski narodni kalendar bitna je podela godine na dva polugođa: zimsko i letnje. "Zimska" polovina godine traje od Mitrovdana do Đurđevdana, a "letnja" polovina od Đurđevdana do Mitrovdana. Narod poznaje podelu godine na mesece i ima brojne vlastite nazive za svaki mesec u godini.

Međutim, kada se trudi da upamti vreme događanja nečega izuzetno važnog za pojedinca ili kolektiv - događaj se vezuje za određeni praznik u godini, ili, pak za određeni dan. Tako se pamti da se nešto dogodilo na Mali Božić, na Cveti, sutradan po Svetom Iliji, na Malu Gospojinu, uoči Blažene Marije, treći dan po Svetom Nikoli, u peti četvrtak po Božiću, u Zadušni ponedeljak, u Beli petak itd. "Poslovna godina", što je, ne manje zanimljivo, takođe započinje Đurđevdanom ili Mitrovdanom. Ugovori o najmu radnika, davanju zemlje u zakup - sklapali su se upravo na te praznike.

Sprski mitovi i kultovi

Važnost ugovora bila je, prema dogovoru: šest meseci, ili godinu dana, opet do Mitrovdana ili Đurđevdana. Početak proleća vezivao se u narodu za Sretenje (to je delimično ostalo upamćeno i u Beogradu između dva svetska rata i uklopljeno u gradsku folklornu priču o mečki Božani, stanovniku zoološkog vrta, njenom buđenju iz zimskog sna, upravo na Sretenje, a sve to povezano sa osobenom folklornom dugoročnom prognozom vremena).

Kalendarski međaši

Jesen u narodnom kalendaru započinje ili Svetim Ilijom - "od Svetog Ilije sunce sve milije" (u brdskim krajevima), ili Preobraženjem - "sve se preobrazi". Zavisno od oblasti i klime - postoje i drugačija narodna određivanja početka proleća, odnosno jeseni.

Zabeleženi su i drugačiji počeci zime, odnosno leta. U iscrpnoj monografiji o srpskim narodnim običajima u boljevačkom srezu, Savatije M. Grbić veli kako narod iz boljevačkog kraja smatra da proleće traje od Mladenaca (9./22. mart) do Vidovdana (15./28. jun), leto od Vidovdana do Male Bogorodice (Male Gospojine, 8./21. septembar), jesen od Male Bogorodice do Svetog Andreje (30. novembar - 13. decembar). Zima, pak, od Svetog Andreje do Mladenaca (9. mart). Praznici oko Božićnih poklada prema gregorijanskom kalendaru ne pripadaju zimskim praznicima, međutim Mila Bosić ih pridružuje zimskim, "jer su mnogim svojim elementima običajne prakse direktno vezani za veliki praznik Božić". Bele poklade i Teodorova subota svrstane su u prolećne, jer po svemu pripadaju krugu praznika kojima se najavljuje i proslavlja najveći hrišćanski praznik - Uskrs.

Kretanje Sunca i Meseca

Narod je pažljivo pratio i "kretanje" Sunca i kretanje Meseca. Određenim obredima obeležavao je zimski i letnji solsticij - vreme kada se Sunce nalazi u najudaljenijim tačkama enkliptičke putanje u odnosu na nebeski ekvator. Kod nas se zimski solsticij događa približno 21. decembra i predstavlja vreme kada je najduža noć i najkraći dan.

Letnji solsticij se događa približno 21. juna i tada je najduži dan, a najkraća noć. Ekvinocij, odnosno ravnodnevica, događa se na našim prostorima približno 21. marta i 23. septembra. Tada je Sunce u zenitu iznad ekvatora, a dan i noć su jednake dužine. Dva solsticija su veoma uzbuđivala čoveka od iskoni. Naš narod ih je predano slavio, svečano obeležavao. Letnji solsticij proslavljao se Ivanjdanom (24. jun/ 7. jul), a zimski Badnjim danom i Božićem (24. i 25. decembar/ 6. i 7. januar).

Očigledno je da se i pored najbolje volje ne mogu smešati zvanični i narodni kalendar. Uostalom, prava podela narodnih praznika prema narodnom kalendaru mogla bi da bude samo na dva polugođa sa međašima: Đurđevdanom i Mitrovdanom. I u hajdučkom životu, Đurđevdan i Mitrovdan bili su orijentiri. Četa se na Mitrovdan, sa nestajanjem i poslednjeg listopadnog zelenila rasturala i razmeštala pojedinačno u pripremljene zimovnike kod jataka, a o Đurđevdanu, pod okriljem šume, zaklonjena lišćem, gustim zelenilom - iznova se okupljala.



vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 21:11
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (6): Preci kao anđeli čuvari

Podela na dva polugođa - zimsko i letnje - umnogome simbolizuje i srpsku staru religiju. Razdoblje od Mitrovdana (16. oktobar/8. novembar) do Đurđevdana (23. april/6. maj) jeste doba setve, polaganja semena u majku zemlju i iščekivanja svekolikog bujanja i rasta. Obredno otvarajući zemlju ralom, plugom, poljoprivrednim alatkama, čovek ju je potom semenom oplođavao.

Slika

Želeći da mu trud ne bude uzalud, obraćao se za pomoć, za "intervenciju" onima koji su, po prirodi stvari, bili u realnoj mogućnosti da mu pomoć pruže. To su bili preci, rodonalnici. Umrli, obredom sahrane povraćeni majci zemlji, u iščekivanju povratka na "ovaj svet" putem novog rođenja - bili su predodređeni pomagači.

Oni su bili, to su duboko verovali naši arhaični prethodnici, u idealnoj prilici da pomognu potomcima time što će se i sami brinuti o posejanom semenu sve dok posađeno dostigne rast posle kojeg preci više ne mogu uticati na dalju sudbinu letine. Razdoblje od Mitrovdana do Đurđevdana jeste doba saradnje sa precima. Nakon Đurđevdana, nekolikim praznicima, narod se opraštao od svojih pokojnika i činio niz obrednih radnji koje su imale za cilj da pokojnike, pretke povrate "na onaj svet". Tome su služili i pokretni praznici Pobusani ponedeljak, Duhovske zadušnice i Duhovi, kao i Sveti Jeremija (1/14. maj), navodni zaštitnik od zmija.

Kiša od suvog zlata

Obredni ophodi sela - koleda, na primer - nisu ništa drugo do osobena komunikacija sa precima i sa Majkom Zemljom, u cilju povećanja opšte plodnosti i opšteg umnožavanja. Koleda nisu narodni obred kojim se obeležava Nova godina. Naziv koleda nema nikakve veze sa rimskim kalendama, ali ima etimološke veze sa kolom. Podrazumeva obredni ophod sela kako bi se obezbedila opšta plodnost, berićet, popravljanje (koliko je moguće) sudbine koju su zacrtale suđaje prilikom rođenja. Koledari ophode selo uz pesmu, igru i sakupljanje darova, koji jednovremeno simbolično predstavljaju i želje žitelja u nastupajućoj agrarnoj godini. Domaćinstva su koledare simbolično darivala onim što treba da im se umnoži u toku godine.

Rođenje, svadba, smrt

Saradnja sa precima, određeno zajedničko bivstvovanje sa članovima porodice koji jesu napustili ovaj svet, ali ne i svoj dom i potomke - odlika je arhaične svesti srpskog naroda. Takođe je karakteristično narodno verovanje da ta saradnja ne sme da bude jednako intenzivna tokom godine. Velika je u zimskom, lunarnom polugođu, od Mitrovdana do Đurđevdana, veoma skromna, uzdržana, u letnjem, solarnom polugođu, od Đurđeva do Mitrova dana. Posebno se pokazuje zanimljivom prilikom bazičnih događanja životnog ciklusa - rođenje, svadba, smrt.

Obrednim ophodom sela uoči Božića obeležavao se zimski solsticij, kulminacija bitnog slabljenja sunčeve snage, ali i početak obnove sunčeve moći, okončanje privremenog trijumfa tame nad svetlošću i time se narod prvi put u godini obraćao precima i tražio od njih pomoć. Poziv se ponavljao u nedelji mladog Meseca na Lazarevu subotu, kada posejano treba da iznikne i da stekne polazišnu čvrstinu. Obredni ophod jeremija je deo ceremonije opraštanja od pokojnika do sledeće agrarne godine.

U stručnoj literaturi kraljice se, po pravilu, vezuju za Duhove (Silazak Svetog Duha na apostole, Pedesetnica, Trojice), odnosno za pedeseti dan po Uskrsu. U tom smislu svedoči i Vuk Karadžić. Međutim, u nekojim srpskim oblastima kraljice su kretale u obredni ophod u drugo vreme. U Leskovačkoj Moravi, na primer, kraljice su išle na Đurđevdan (23. april/6. maj), a u Aleksinačkom Pomoravlju na Đurđevdan, ali i na Mladog Svetog Nikolu (9/22. maj). Povorke dodola u prošlosti su svakako kretale kad god su usevi bili u stanju u kome je kiša neophodna za dalji rast i kada kiša vredi "tri careva grada" ili "suvog zlata" (na primer, đurđevske kiše).

Srpski mitovi i kultovi

Uobičajeno, dodole su ophodile naseobinu u četvrtak, u dan koji je u sedmici posvećen bogu groma. Kod nekih Slovena četvrtak se nazivao Perendan. U nemačkom, to je Donnerstag, po bogu gromovniku Doneru. U engleskom, Thursdadž, odnosno Torov dan. U francuskom se imenuje kao jeudi = iovis dies, Jupiterov dan. U svim slučajevima reč je o bogu gromovniku. Dodole se danas vezuju isključivo za prizivanje kiše u vremenima suše, za dan obilaska se ne koristi više četvrtak. Sudeći po pesmama tipa "stani, stani kišice", dodole su u davnini bile "opunomoćeni" regulatori atmosferskih padavina, a ne samo korektori suše.

Agrarna godina

Ako bi razdoblje od Mitrovdana do Đurđevdana moglo uslovno da se nazove lunarnim, onda se period od Đurđeva do Mitrova dana može s većom ubedljivošću nazvati solarnim. To razdoblje je u znaku ivanjskih i petrovskih kresova, a obeležavaju ga svetitelji koji u narodnom viđenju čine osnovicu nebeskih svadbara. Sveti Petar zajedno sa Svetim Pavlom čest je dever, ili stari svat u nebeskoj svadbi. Sveti Jovan Krstitelj (svetac s najviše praznika u hrišćanskoj godini) je kum, prikumak ili stari svat. Sveti Ilija je kočijaš ili prvenac.

Traženje darova

Vremenom su obredni ophodi desakralizovani. Umesto žitelja sela, u ophode sela krenuli su Romi, posebno romska deca i nekada složeni obred sveden je na šačicu manje-više korektno otpevanih, ali loše naučenih pesmica čiji je sadržaj praktično sveden isključivo na zahtevanje darova.

Blažena Marija (Blaga Marija) je česta deveruša. Od druge polovine septembra, otprilike od Svetih pravednih Joakima i Ane (9/22. septembar), s vidljivim opadanjem sunčeve moći, započinje niz pripremnih radnji za narednu agrarnu godinu. Utvrđuje se vrednost protekle godine, procenjuju se rezultati žetve, berbe. Počinje razdoblje slava, pojedinačnih proslavljanja krsnog imena, svetitelja porodičnog zaštitnika. Sticajem prirodnih okolnosti porodica u celini ima više slobodnog vremena koje može da posveti sebi samoj. Ukućani provode više vremena zajedno. Prikupljaju snagu za predstojeću agrarnu godinu. To je vreme kad se porodica seća predaka, svojih pokojnika.

U subotu, uoči Miholjdana su Miholjske zadušnice, dan kada porodica obilazi grobove svojih pokojnika i simbolično najavljuje približavanje razdoblja komunikacije između "ovoga" i "onoga" sveta. A to razdoblje započinje velikim mitrovskim Zadušnicama (20. oktobar/2. novembar).


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 21:19
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (7): Potraga za srećom

I životno trajanje čovek je doživljavao kao osobeno putovanje, katkad lepo, katkad ružno, vazda neizvesno, nepredvidivo i zbog toga opasno. Naš arhaični predak sve poslove u životu započinjao je priznavanjem postojanja osobene nadvlasti sažete u stajaćoj sintagmi - "ako Bog da!" Ako viša sila dopusti, tačnije ako viša sila to želi - čovekovo hoždenije će potrajati, ili će, pak, biti trenutno zaustavljeno.

Slika
Zemlja dete izrodila

U svesti pradavnih predaka, put je bio sinonim za neizvesno, ali moguće! Putnik koji putevima hodi doživljavan je u svesti neputnika kao osobeno božanstvo, tragač za sudbinom, ali i svojevrsna inkarnacija sudbine same. U narodnom umovanju svi životni problemi razrešavaju se putovanjima.

Raskrsnice puteva označavale su u arhaičnoj svesti predaka postojanje mnogih bogaza koje nepažljivog, zbunjenog putnika mogu skrenuti sa ispravne staze i zavesti stranputicom u vrtlog različnih opasnosti. Put je, jednovremeno, dozvoljavao mogućnost promene privremene (ili trajnije) zlehude sudbine. Ako se nesrećnim roditeljima ne "drže" deca, ako ih smrt jednog za drugim odnosi, raskrsnica puteva nudila je mogućnost traganja za boljom sudbinom.

Novorođeno dete donošeno je na raskrsnicu (mitsko sedište Hekate i inih boginja sudbine) i tu ostavljano u iščekivanju putnika-namernika, izaslanika sudbine i volje više sile, koga je valjalo okumiti, kako bi se sudbina novorođenog deteta promenila nabolje.

Srpski mitovi i kultovi

Etape životnog ciklusa

Tri suđenice, tri suđaje, koje prilikom rođenja određuju sudbinu ("što suđenice na treću večer dosude - toj ti je!") oličavaju osobenu raskrsnicu životnih ili sudbinskih puteva. Vazda postoje tri puta kojima se može poći, odnosno kojima se put može nastaviti.

Četvrti put, raskrsnici znan, ne pominje se! To je put kojim smo upravo pristigli (rođenjem ili inim hoždenijem). Glasoviti "Parisov sud" zapravo jeste samo biranje vlastitog životnog puta. Ne odlučuje Paris koja je između tri prelepe boginje - najlepša, već vrši lični, subjektivni izbor između ponuđenih nagradnih obećanja.

Paris bira sudbinu, vlastiti životni put. Između moći, junaštva i najlepše žene (vrlo uslovno rečeno - ljubavi), on se opredeljuje za Lepu Jelenu. Savremena literarna teorija razložno smatra da je roman proistekao iz putopisa. Roman - književna povest o oblicima i vidovima ljudskog trajanja - proistekao je iz putopisa, osobenog svedočanstva o životnom putu čoveka.

Nimalo slučajno, kada se govori o čovekovom životnom ciklusu upotrebljava se sintagma "životni put". Zbori se o etapama "životnog puta". Starosna doba ljudskog života u svesti pojedinca, u recepciji ljudske zajednice nisu ništa drugo do osobene pređene etape u životnom kretanju i trajanju. Budući da se u svakoj od njih, po vlastitom uverenju, duže zadržava - to su osobena konačišta na životnom putu.

Nazivaju se: detinjstvo, mladost, zrelo doba, starost. Detinjstvu prethodi rađanje; mladost i zrelo doba su osobene inicijacije koje podpiruju čovekovu taštinu i varljivu samosvest. Starost je, pak, potvrda ljudske kratkovekosti, najava neminovnog kraja. Ovostrani životni put privremeno se prekida smrću koja, pak, prethodi novoj reinkarnaciji, drugačijem, uvek neizvesnom rađanju i povratku.

Kretanje u krugu

Tri stožera, tri međaša životnog ciklusa: rođenje, svadba, smrt doživljavali su se u arhaičnoj svesti predaka kao osobena putovanja u kojima pojedinac teži da napreduje, da prelazi iz jedne dimenzije u drugu, iz jednog razvojnog stadija u drugi, viši! Najviši dosegnut stadij - starost - jednovremeno najavljuje povratak ishodištu i opetovanje kretanja u krugu.

Na tom putu čoveka pomaže uspostavljena društvena zajednica nastojeći da mu etape prelaza, odnosno inicijacije, učini što je više moguće - prihvatljivim. Verovanje o kružnom kretanju posebno je razvijeno kod žitelja Balkana - kako davno nestalih prastanovnika, tako i njihovih naslednika i inih imigranata u balkanske prostore.

Čin rođenja u takvom narodnom verovanju jeste prelaz novorođenčeta iz "onog", paralelno postojećeg, sveta, koji kolokvijalno nazivamo svetom mrtvih - u "ovaj svet", koji ništa manje kolokvijalno - nazivamo "svetom živih". Rođenje na "ovom" svetu jednovremeno označava i "smrt" u "onom drugom".

Četrdeset dana po rođenju, novorođenče "putuje", četrdeset dana po rođenju novorođenče nastoji da se trajno odvoji od sveta koji je upravo napustilo. Četrdeset dana njega i porodilju zajednica čuva od opasnih krajputaša koji nastoje da dete povrate u svet kome je pripadalo. Intenzivno se čuvaju i dete i porodilja nizom osmišljenih, simboličnih postupaka.

Porodilja, činom rađanja, postala je posrednik, uspostavljeni prohod između dva odvojena sveta, dve različite dimenzije. Žena iz čije utrobe je dete izašlo, samo je posrednik i prohodnik između onostranog i ovostranog. Smrt predstavlja, pak, putovanje u suprotnom, tačnije u povratnom smeru.

Smrt na "ovom" jeste rađanje na "onom drugom", paralelno postojećem svetu. Zemlja se otvara i dubi u obliku ženske rodnice. Sahrana se obavlja kao vršenje porođaja obrnutim smerom. Zemlja je dete izrodila, u zemlju se njeno čedo i vraća kako bi se putovanje u krugu nastavilo. Iznova putovanje traje četrdeset dana, a zajednica se trudi da pomogne "svome članu" na putu koji mu je predočen.

Napuštanje međa

Životna prepreka može se, misli narod, prevazići isključivo napuštanjem međa vlastitog doma, okućnice. Na put se kreće da bi se sreća našla, ili, pak, da bi se ona, zlim slučajem izgubljena - povratila. Mlađa braća, posebno oni najmlađi, kreću u svet, u duga putovanja kako bi izučili zanat, našli svoju (bolju) sudbinu - životnog saputnika, ili lek koji treba da spase dragu osobu.

Delili i suprugu

Vredno je spomenuti i brojne zabrane koje se u narodnom umovanju vezuju za putovanja i putnike: zabrana osvrtanja, česta zabrana pevanja, zborenja uopšte, zabrana zaustavljanja. Sve one upozoravaju putnika da je hoždenije koje je preuzeo - opasno i neizvesno. Međutim, narodno doživljavanje putnika jeste osobeno prepoznavanje svetog čoveka koga treba lepo primiti, ugostiti. Sa svetim čovekom, sa izaslanikom bogova, možda sa božanstvom samim, valja podeliti sve - poslednji zalogaj, poslednju čašu vode (pića uopšte), ležaj, pa čak i suprugu.

Sve što je zabranjeno susedu, poznaniku, prijatelju da učini u kući - putniku jeste dozvoljeno.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 21:29
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (8): Dete sa onoga sveta

Bitna težnja svakog pojedinca tokom trajanja života sastoji se u naporu da se što je moguće duže održi u "našem svetu", da ne ode, veruje u nepoznato, odnosno da se ne povrati u paralelno postojeći svet, koji laički nazivamo svetom mrtvih.

Slika

Mislim da običaji koji su u vezi sa rođenjem deteta, potom za pospešenje dečjeg prohodavanja i progovaranja, ukazuju kako je u ljudskoj arhaičnoj svesti dete bilo povratnik "sa onoga sveta", otelovljenje "umrlog pretka". S toga mislim da se utvrđivanje nalikovanja deteta nekada svodilo na traženje sličnosti isključivo sa umrlim precima, a da se to tek kasnije desakralizovalo, izvitoperilo, pa se danas smatra prirodnim da se u novorođenom detetu prepoznaju živi - roditelji, babe, dede, stričevi, ujaci itd. Arhaična svest smatra da je ishodište, odnosno polazište deteta "onaj svet". Napušteni prostor koji je dete ostavilo odlaskom, pokušava još dugo po prelasku deteta u "naš svet" da nad njim povrati vlast. Porođajni demoni, htonični demoni "onoga sveta" napadaju i novorođeno dete i majku-porodilju, koja ima ulogu posrednika i provodnika između dva sveta, "onog" i "ovog". Ponekad se htonične sile mogu prizvati i u pomoć.

Da mleko nadođe

Odvođenje deteta koje ne progovara u vodenicu, kako bi došlo u kontakt sa čeketalom, jeste zapravo dovođenje deteta u izrazito htonični prostor. Vodenica jeste mesto u kome su, bar u određena doba dana vlasna bića "sa onoga sveta". Proces obrednog čišćenja započinje namah po rođenju činom prvog (obrednog) kupanja.

Nastavlja se odlaskom u crkvu po "zlamenje", "po vodicu" ili "po molitvu". Po zlamenje, odnosno po molitvu obično ide otac deteta. U desnu ruku uzima zemljanu testiju ili kakvu bocu, napuni je po mogućnosti izvorskom vodom (ako, pak, nje nema u blizini - zahvata se voda sa najmanje tri različita bunara), a u grlić posude stavlja struk bosiljka. U crkvi sveštenik očita molitvu, blagoslovi vodu, a detetu dodeli privremeno ime (dok se ne obavi krštenje).

To je tzv. ime na znamenju (ili zlamenju), odnosno ime "na vodici". Tokom četrdeset dana porodilja svaki dan pije pokoji gutljaj ove vode. Kazuje se kako to valja činiti da bi "mleko u sisama nadošlo". Od molitvene, osvećene i blagoslovene vode stavlja se svakodnevno, tokom četrdeset dana, pomalo u vodu u kojoj se dete kupa. To se čini kako bi se sprečili uticaji zlih magija. Kada prođe četrdeset dana sud sa molitvenom vodom valja baciti "niz reku", ili ga okačiti o kakvo rodno drvo, "što je nesumnjivo magijski postupak za osiguranje napretka deteta". Molitvena kao i bogojavljenska, kao i bilo koja osvećena voda ne kvare se zbog prisustva bosiljka, odnosno etarskih ulja.

Za razumevanje suštine obrednih postupaka tokom četrdeset dana po rođenju deteta, od suštinske važnosti je verovanje da onaj ko donosi blagoslovenu, osvećenu vodu, odnosno molitvenu vodu iz crkve - ne sme nikako, tokom nošenja, posudu da spusti na zemlju. Veruje se da u tom slučaju zemlja može da uzme dete pre vremena.

Najvažnija gozba

Na čuvanje porodilje i deteta tokom trajanja babina striktno se pazi, jer se veruje da sve dok one traju, sve dok je dete nekršteno - izloženo je snažnom uticaju zlih sila, pa ako rođaci i komšije ne čuvaju porodilju i novorođenče, veštice im mogu kobno nauditi. Posebno je bitno čuvati porodilju i dete tokom prvih sedam noći, jer su tokom tih noći i demonske sile prisutnije i opasnije. Za vreme svih sedam noći u kući porodilje se jede, pije i peva po svu noć. Posebnu pažnju treba obratiti treće i sedme noći. Vuk Karadžić navodi kako se u narodu za nekoga ko je malo luckast kaže kako "nije sedmu noć dočuvan".

Pod imenom babine običaj je poznat u Zapadnoj Srbiji, Sremu i Bosni i Hercegovini. U Istočnoj Srbiji, na Kosovu, kao i u riječkoj nahiji, u Kučima i Vasojevićima običaj je poznat pod imenom povojnice. Budući da babinjare, odnosno povojničarke donose sobom i kolače u nekim krajevima običaj je poznat pod drugim imenom. U Lužnici i Nišavi običaj se naziva kravaj - kolač, a u Makedoniji - tiganice (uštipci).

Nakon određenog, obično dužeg vremena kad porodilju čuva najbliža rodbina, pristiže i dalja svojta, prijatelji, poznanici. Milenko S. Filipović smatra da je u običaju babina, odnosno povojnice, najvažnija gozba. U Leskovačkoj Moravi, na primer, običaj babina, odnosno povojnice naziva se kravaj.

Neposredno po rođenju deteta priređuje se "mali kravaj", a nakon četrdeset dana priređuje se pravi "kravaj". Veruje se da ako to izostane, novorođenče neće moći da sklopi brak, kada dođe u godine za ženidbu, odnosno udaju. Zanimljiv slučaj navodi Dragutin M. Đorđević koji pominje kako je majka jednog neoženjenog četrdesetsedmogodišnjaka tražila ženu koja će napraviti kravaj za njenog sina, kako bi se ovaj, makar i podocnije, oženio.

Srebrna para u vodi

Prvo, obredno kupanje novorođenčeta se obavlja nepopsredno pošto je detetu odsečena i obrađena pupčana vrpca. Ne valja (verovatnije je - "ne sme") - da se obavi bez prisustva "molitvene vodice", odnosno blagoslovene, osvećene vodice. U nekojim krajevima postoje i izvesni dodatni postupci, odnosno radnje koje se moraju obaviti. U okolini Boljevca, na primer, u vodu za kupanje, pored "vodice", stavlja se srebrna para, trava treseča, malo soli, malo pepela i vina. Postupci se objašnjavaju tako što se veli da se srebrna para stavlja kako bi dete bilo "čisto kao srebro"; so i pepeo se meću kako se dete ne bi ojelo, a vino kako bi bilo zdravo, jako i rumeno. Nema objašnjenja za travu treseču. Biće verovatnije da se srebrna para stavlja u vodu iz istih razloga iz kojih se stavljala i mrtvacu u usta, u ruku ili pored njega u raku (kako bi mogao da plati prevoz na putu za "onaj" svet), pepeo svakako predstavlja vezu sa kućom, sa ognjištem, a vino dolazi kao zamena krvi. Budući da se putnik-namernik dočekuje hlebom i solju, verovatno je u pitanju jednaka simbolika.

Povojnica za odrasle

Veruje se da ako se momak ne ženi do poodmaklih godina ili devojka ne uda - razlog treba tražiti u neodržanoj gozbi po detetovom rođenju. "Kada se pojavi dijagnoza, onda se traži način da se organizuje takva gozba", pisao je Milenko S. Filipović. Takvu, naknadnu gozbu naziva "naknadnim babinama", "naknadnom povojnicom" ili "povojnicom za odrasle".


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 21:55
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (9): Šišano kumstvo

Prvo šišanje novorođenog deteta smatra se u našem narodu izuzetno značajnim događajem. Nazivi za taj čin su različiti. Na Kosovu i u Crnoj Gori to se naziva šišanjem, striženjem, strigom. U Pirotskom okrugu obred se naziva pletivo, pletenje, ali i nastriguvanje.

Slika

Detetu se do prvog šišanja kosa nikako ne dira. U slučaju prethodno obavljenog crkvenog krštenja, sveštenik sam odseca novorođenčetu pramen kose. Dešava se da se to nekim slučajem i kasnije ponovi. Međutim, kosa koja je odsečena detetu pre prvog striganja čuva se do strižbe i tada se predaje kumu (šišanome kumu ili šišanoj kumi) da je ovaj (ova) iznova preseče. Krajem 19. i početkom 20. veka postojali su u nas različiti običaji kada se vrši (odnosno do kada mora da se izvrši) prvo šišanje.

Čini se, da je uverenje kako to treba obaviti do isteka prve godine života - arhaično, a da su drugačija shvatanja nastala tokom procesa desakralizacije ovog obreda. U okrugu boljevačkom drže da dete treba šišati pre napunjene godine života. Slično se razmišlja i u Svrljigu gde se obred striganja vrši između desetog i dvanaestog meseca života.

U drugim krajevima sreću se iz različitih razloga veća ili manja odstupanja. Na Kosovu, na primer, ranome šišanju deteta, pre navršene godine života, pribegava se u slučajevima kada se "deca ne drže", a inače se šišanja obavljaju posle treće, pete ili sedme godine. U Skopskoj Crnoj Gori dete se šišalo posle treće ili posle pete godine života. U Pirotskom okrugu običaj je već bio u procesu nestajanja.

Velika svečanost

Tako postoje dva nejednaka podatka o obavljanju šišanog kumstva. Prema podatku koji saopštava Tihomir R. Đorđević šišanje se vrši kada dete navrši prvu godinu, ili, pak, kada navrši tri godine. V. M. Nikolić navodi da se to čini nakon druge godine. U Pirotskom okrugu se verovalo da ako se strižba ne obavi do treće godine, posle ne može više da se obavi, a dete može da šiša ko hoće. U Svrljigu i Crnogorskom primorju šišaju se samo muška deca, a na Kosovu, kao i u pirotskom i vranjskom okrugu šišaju se i muška i ženska.

Postoji uverenje da se šišano kumstvo mora obaviti tokom prepodneva, dok je dan u usponu. Nakon obreda strižbe sledi bogat ručak. Uvek se vodi računa da se to obavi o kakvom značajnom prazniku ili u nedelju. U Hercegovini strižba se najčešće obavlja u mladi ponedeljak, odnosno u mladi petak. U Vranjskom okrugu strižba se najradije čini s jeseni i u zimu kada su ukućani najbesposleniji. Izuzetak predstavlja Pirotski okrug u kome se strižanje može obaviti i pre ručka, ali i posle ručka, pa i pre večere. Strižba je uvek izuzetno velika porodična svečanost, jednako kao i svadba. U mnogim krajevima ona je značajnija, radosnija od crkvenog krštenja. U Svrljigu, na primer. Šišani kum je značajna ličnost i pažljivo se odabira.

Najčešće su kršteni kum i šišani kum ista osoba. Međutim, nekad se od toga i odstupa. Ako kršteni kum nije više u životu, ako je slaboga zdravlja, ako mu se deca "ne drže", pribegava se drugačijim rešenjima. Bira se šišani kum koji se ističe zdravljem i snagom. Šišani kum se drži jednako značajnim kao i kršteni kum, a muslimani u Bosni i Hercegovini smatraju šišano kumstvo "većim i od vjenčanoga i od sunetskog kumstva". Pred šišanim kumom ženska čeljad ni lice ni krije. Šišani kum i kuma daruju kumče.

Kuća je tamo gde je ognjište

Teška kletva

U Skopskoj Crnoj Gori kum donosi kumčetu "feščić, cipelice, prepašče (kaiš za opasivanje), a ponekad i košulju". Na Kosovu kum donosi crvenu kapu i mitanče, a u Pirotskom okrugu novu haljinu i kapu na koju će se prišiti venac od veštačkog (valjda ranije od pravog) cveća. Kuma donosi kumčetu presan hleb koji se zove turta ili kravaj, a katkad ponese i malo soli i kitu prirodnog cveća. Šišano kumstvo se među Slovenima pominje još u 10. i 11. veku. Smatram da je šišano kumstvo bilo prvobitni oblik kumstva. Kao takvo sačuvalo ga je i hrišćanstvo. Međutim, značaj obrednog postrigavanja sačuvan je i u nekim drugim inicijacijskim običajima. Čin odlaska u vojsku podrazumevao je i povlačio sobom obredno šišanje.

Odlazak u kaluđere jednako je podrazumevao obredno postrigavanje. Kasnije je svaka bitna promena osnovnog načina življenja smatrana svojevrsnom inicijacijom. Odlazak u zatvor, na primer, takođe je podrazumevao i zatvorsko šišanje, odlazak u vojsku takođe. Kumova kletva je teška (i krštenog i šišanog), zapravo pogubna, jer kum ima sveukupnu vlast nad bićem koje je krstio. Dalila uništava Samsona sekući mu usnulom kosu, izvor njegove neobične snage. Severnoamaerički Indijanci su skalpirali protivnike verujući da ih tako podređuju sebi, odnosno da ih zadobijaju kao lične robove. U tom cilju se skalpiranje katkad vršilo i u našem narodu. Onaj kome je kosa sputana onemogućen je u delovanju. Momčilova neverna ljuba privezuje Momčilovu sestru njenim kosama za direk, a ne vezuje joj (bar se to ne ističe) ruke i noge, što se čini logičnijim.

Čovek od vrline

Značaj šišanog kuma jeste izuzetan iz jednostavnog razloga što je šišani kum, činom odsecanja kumčetove kose, stekao nad njim bitnu vlast, suštinskiju od roditeljske. Upravo zbog toga onaj ko seče novorođenčetu kosu mora biti čovek koga krase vrline.

Demoni i drekavci

Narod veruje da deca koja umru nekrštena neće nikada videti lice Božje. Osuđena su na večiti mrak. Odlaze u Limbo (nekakvo mračno mesto) ili postaju demoni, drekavci. Narod i crkva se razlikuju u stavu kada krštenje treba obaviti. Prema crkvenim pravilima to bi se moglo učiniti namah po rođenju. Međutim, narod to po pravilu ne čini. Izuzetaka ima. Kada kome deca umiru, on požuruje da krsti novorođenče (samo da ga turimo u veru, pa posle šta mu Bog da). Takođe se, po pravilu, ne dozvoljava da dete rođeno uoči slave ili Božića dočeka te velike praznike nekršteno, pa se odmah zove kum. Narod često krštenje deteta vezuje za otpadanje pupka, što se obično događa između sedmog i desetog dana po rođenju.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 22:07
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (10): Poziv u nebesko carstvo

Smrt predstavlja napuštanje jednoga sveta ("ovog") i prelazak u drugi, paralelni svet ("onaj"). U smrt se prirodno odlazi "po pozivu", a neprihvatljivo je i podložno društvenoj osudi samovoljno odlučivanje o smrtnom času. Različita mitologijska objašnjenja i religijska učenja objašnjavaju čin smrti voljom bogova ili boga koji "odabranog" poziva u carstvo mrtvih.

Slika

Samoubice duže borave na međi dva sveta

Ljudi koji su sami odlučili o prekidu vlastitog života - polaze u drugi svet "bez poziva", van božanskoga reda i plana. To čine i oni koji su u smrt otišli zbog vlastite nepažnje, neodgovornosti. Potpuno je drugačije sa onima koji umiru nasilnom smrću.

Njihova smrt je sudbinski unapred određena i predviđena, kao što je i ubici sudbinski određeno da bude izvršitelj. Obešenici i utopljenici pošli su u svet mrtvih bez prethodnog poziva, "na svoju ruku".

Oni moraju da čekaju i zasluže mesto u carstvu mrtvih. Usled toga oni duže vreme borave na međi dva sveta, u međuprostoru. Kivni na svet koji su svojevoljno napustili, nastoje da nekadašnjoj okolini, koja je osudila njihov čin, ljudima i prirodi donesu nesreću. Predvode i nagone gradonosne oblake, napadaju novorođenčad i porodilje.

Srpski mitovi i kultovi

Grebanje, čupanje, naricanje...
Nimalo slučajno u nekojim krajevima Srbije porođajni demoni nazivaju se alama, jednakim imenom kojim se imenuju i predvodnici i usmerivači gradonosnih oblaka. Od obešenika i utopljenika koji predvode gradonosne oblake i usmeravaju ih prema ataru svoga nekadašnjeg prebivališta, odnosno oblasti u kojoj su živeli - seljani se štite bajalicama tipa "Stojane obešeniče", "Maro utopljenice". O tome šta lično mislim o obešenicima, utopljenicima i utopljenicama, a u oba slučaja reč je o samoubicama - nije ovde prilika da raspravljam.

Problem se sastoji u sledećem: Ako je smrt ne samo krajnje prirodna, već i potpuno privremena stvar, ako ona samo prethodi novom povratku, novoj reinkarnaciji - postavlja se ozbiljno pitanje zbog čega se čine svi prenaglašeni iskazi tuge za pokojnikom. Smatram da se to čini, kako bi onaj drugi, paralelni svet shvatio da sa novim pokojnikom dobija u kvalitetnom smislu mnogo. Dva su osnovna tipa tužbalica: jednima se ističu kvaliteti pokojnika i one su, kao osobena preporuka namenjena "onome" svetu. "Drugi" svet, naime, ne sme da stekne utisak kako je dolaskom pokojnika dobio lošeg čoveka, otpad paralelno postojećeg sveta. Naprotiv! Smrću pokojnika svet umrloga je izgubio ogromno, a za jednaku vrednost postaje bogatiji svet u koji upravo stiže. Druga grupa pesama, naricaljki, tužbaljki, namenjena je ohrabrivanju pokojnika.

Turistički vaučer

U uslovnom smislu opominju na današnje turističke vaučere - sve je sređeno, od puta do smeštaja. Naši preci su smatrali da je pokojnik zbunjen činom smrti, da strahuje od neizvesnosti, od odlaska u nepoznato. Zbog toga se tuženjem obaveštava kako je njegov prelazak u "onaj" svet pod potpunom kontrolom. Na "drugom" svetu iščekuju ga skoro preminuli rođaci i prijatelji. Oni se, pre svih, staraju da ga dočekaju što bolje, da mu boravak u "novom" svetu učine ugodnim. Latinska izreka, nastala na vrelima narodne tradicije - De mortibus nihil nisi bene, jeste suštinski rezime toga shvatanja. Prilikom svadbe, devojku, nevestu, njena rodbina oplakuje ne samo zbog toga što ona za nju na izvestan način umire, već i kako bi dala na znanje mladoženjinoj porodici i mladoženjinim zvanicama šta sa tom devojkom, odnosno nevestom dobijaju (bar jednako koliko nevestina porodica gubi). Osim o pokojniku, ni o devojci koja je pred udajom ne valja zboriti loše. Greh je jednak. Razlog tome je u činjenici što devojka, kao buduća žena, majka i posrednik između onoga i ovoga sveta (rođenjem deteta) jeste neko ko boravi u simboličnom međuprostoru, između ovoga i onoga sveta. Žensko biće, od trenutka kada dobijanjem menstruacije od deteta i devojčice postaje devojka, buduća žena - smatra se u zajednici uvek delimično htoničnom. Vazda kada ima mesečno pranje zajednica je smatra privremeno "nečistom", zapravo bićem koje je u toku tih nekoliko dana bliže "onom", negoli "ovom" svetu.

Otmica devojke

U našoj arhaičnoj pesmi, ali i u brojnim pripovetkama, omiljena je otmica devojke, buduće supruge. Otmica jeste osobeno Orfejevo izvođenje Euridike iz donjeg sveta, osobeno prebacivanje bića iz jedne dimenzije u drugu. Otmica je nekada priželjkivana, jer i devojka želi da da pređe u drugu dimenziju, nekada i nije željena. Oteta devojka se nalazi pred užasavajućom nedoumicom: Da li će biti silovana i ponižavana ili će, pak, dosegnuti društveno željeni status zvanične supruge? Narodne pesme balkanskih naroda - Južnih Slovena, nude nekad umirujuću informaciju otetoj: otmičar ju je tri puta opasao vlastitim pasom. Ako se ostave po strani devojčine emocije, ovo opasivanje garantuje joj častan status u budućnosti. Dakako, reč je o simbolici pojasa i njegovom magijskom dejstvu.

Sve uroke u potoke

"Naš svet" koji uslovno i kolokvijalno nazivamo "svetom živih" takođe poseduje vlastiti odbrambeni mehanizam. Plaši se da sa "onoga" sveta može da pristigne i biće koje za naš svet predstavlja svojevrsnu antimetriju. Tada na scenu stupa ubistveno oružje "ovoga" sveta - urok. Stiže nevestu na konju, obara junaka. Nimalo slučajno, narodni pesnik koji proniče u suštinu mitskog pripovedanja pominje četrdeset konaka koje treba preći na putu prema domu nevestinih roditelja i jednak broj konaka koje treba u povratku savladati.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Misterije,mitovi i kultovi Srbije  |  Poslato: 17 Maj 2022, 22:42
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpski mitovi i kultovi (11): Posmrtna svadba

U arhaičnoj svesti srpskog naroda, onoj koja je dostigla spoznaju o postojanju večitog kruženja, svadba je shvatana i doživljavana kao osobeno, optimističko opetovanje životnog ciklusa. Započinje činom simboličnog umiranja, a okončava se dvostrukim rađanjem - zapravo dvostrukim uskrsnućem! Momak i devojka simbolično umiru za sredine kojima su do toga časa pripadale. Momak se za svagda oprašta od momaštva i svega što je to momkovanje činilo, devojka se, pak, oprašta od devojaštva.

Slika
Kažnjeni zbog jabuke: Adam i Eva

Pojava mladoženje i neveste podrazumeva za društvenu zajednicu prethodnu simboličnu smrt momka i devojke, a za roditelje - smrt sina i kćeri. Nimalo slučajno, etnolozi su na terenu svedočili i kako prilikom momačke večeri sinovljeve, majka u nekoj zabačenoj odaji kuće plače i nariče nad njegovim momačkim haljinama kao da joj je sin umro daleko od doma.

Davno je uočeno da odlazak devojke iz roditeljskog doma, postupci koji prate taj čin umnogome podsećaju na žaljenje za pokojnikom.

Lažna mlada

Nakon obavljenog svadbenog obreda novi supružnici nisu više ničija deca, niti članovi ičije uže porodice, već rodonačelnici vlastite! Obavljen svadbeni obred omogućio je da nevesta i mladoženja postanu ravnopravni članovi društvene zajednice. U okviru životnog kruga svadba je najznačajniji obred prelaza.

Toliko je značajan u narodnoj svesti da se u slučajevima smrti devojke ili momka često pribegava tzv. posmrtnoj svadbi, a sahrana se organizuje i vrši kao surogat svadbe, sa lažnim mladoženjom, odnosno, lažnom mladom, ili se, pak, sahrana organizuje tako da su naglašeni nekoji bitni elementi svadbe (sahranjivanje u venčanoj odeći, darovi, svatovski barjak, svadbeno drvo, odnosno svadbena grana, svadbeni venac, svadbena povorka).

U narodu postoji uverenje kako neudate, odnosno neoženjeni nisu stupili u završnu fazu inicijacijskih koraka, pa se, u tom smislu, ne prihvataju ni kao ravnopravni članovi društvene zajednice. Običaj posmrtne svadbe, odnosno obavljanja pogrebnog obreda na način koji opominje na osoben svadbeni ritual, upozorava kako se svadba, odnosno sklapanje braka ne tretira "prevashodno kao kolektivan čin... kao udruživanje dva individuuma".

Srpski mitovi i kultovi

Značaj uspostavljanja čvrstih prijateljskih i rodbinskih veza između dveju nesrodnih porodica ili "rodbinskih zajednica" nije sporan, uslovljen je istorijskim razvojem društva. Međutim, svadba jeste bitni obred prelaza, čin kojim dve nedovoljno definisane "individue" prestaju da budu deca, njihova osobena različita plodnost zvanično je priznata i oni postaju mogući, pa i verovatni rodonačelnici nove porodice.

Izgon iz Raja

U ovom kontekstu zanimljiva je povest o prvom grehu u Svetom pismu. Nakon što su kušali jabuku sa zabranjenog drveta (uzgred budi rečeno, zabranjeno drvo je drvo znanja!), Adam i Eva postaju svesni vlastite nagote, a, jednovremeno, i osobene različite i kompatibilne polnosti.

Razljućeni Gospod kažnjava ih nekolikim kaznama: Eva i sve potonje pripadnice ženskog pola osuđuju se da decu rađaju u mukama, Adam se kažnjava time što će morati u muci i znoju da prehranjuje porodicu, a tu sudbinu imaće i svi potomci. Ova prastara priča, koju je Sveto pismo preuzelo, pogrešno je i zlonamerno interpretirana. Sadrži nekolike bitne elemente. Pre svega, jabuka se označava kao voćka tesno povezana sa sklapanjem polne veze žene i muškarca.

To simbolično značenje jabuka ima i danas, iako bi bilo prirodno da ona bude prokažena i sa gnušanjem odbačena (s obzirom da njeno kušanje ima za posledicu gubitak besmrtnosti, izgon iz raja, ženino porađanje u mukama, osudu muškarca da radom, mukom i znojem prehranjuje porodicu). Posebno je značajno što probanje jabuke povlači sobom gubljenje besmrtnosti.

Drugačije rečeno, kada muškarac i žena postanu svesni odlika vlastite polnosti i kada su spremni da uspostave seksualnu vezu, kad su spremni da imaju potomstvo, da stvaraju novi život - automatski postaju smrtni. Hrišćanstvo je problem smrti postavilo bitno drugačije od paganskih shvatanja zasnovanih na potpunoj interakciji sa prirodom, jer uverava vernika da je grešan već od rođenja, a da se tokom života gresi svakojako umnožavaju.

Procesom civilizacije, snažnijim uticajem velikih tzv. monoteističkih religija, došlo je do postepenog gubljenja ili izvitoperavanja nekadašnje arhaične svesti prema kojoj čovekovo trajanje nema početak, kao što nema ni kraj. Sačuvanim arhaičnim postupcima pripisani su drugačiji smisao i objašnjenje, a mnogo šta je u nerazumevanju i u strahu od prolaznosti pridodato!

Deca dar Božji

Zavladalo je uverenje kako su deca smisao sklapanja bračne veze. Ne, deca su samo mogući, pa i željeni rezultat. Deca u braku, po dubokom arhaičnom uverenju Starih Srba, Starih Bugara, Starih Makedonaca, nisu rezultat bračnog života, već dar više sile, dar Božji. Bog decu daje tzv. roditeljima. Bog ih, po volji, uzima sebi! Štaviše, u hrišćanskom učenju tzv. rodtielji u odnosu na vlastito dete ostaju u senci detetovog kuma.

Kum je ličnost koja na "ovom" svetu preuzima odgovornost za buduće postupke novorođenčeta. Zbog toga, kum i jeste više od roditelja, zbog toga je i kumova (a ne roditeljska) kletva najteža, najopasnija.

Biološki spokoj

Svrha braka jeste u uspostavljanju biološke ravnoteže, u spajanju dve posečene jabuke u prirodnu, stabilnu celinu. Ova tvrdnja može ubedljivo da se ilustruje jednostranim eksperimentom. Uzme se visak, ili bilo kakav metalni lančić, svežanj, ključeva na vrpci i postavi se iznad onog mesta na ruci na kome opipavamo puls.

Nakon kratkog vremena visak, lančići ključevi počinju sami od sebe da se kreću, da se vrte u manjim ili većim krugovima. Smer toga kruženja je kod žena suprotan kretanju skazaljke na satu, a kod muškaraca je jednak. Međutim, kada žena i muškarac sastave ruke, visak, lančić ili svežanj ključeva - ostaju nepokretni, uspostavljen je biološki spokoj!



vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 77 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker