Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:35


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 14 Jul 2012, 14:32
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kako su vile selile hramove

Slika
Crkva Vaznesenja u Busnovima

Crkveno graditeljstvo u srpskom narodu bilo je izuzetno razvijeno u srednjem veku. Manastiri i hramovi bili su prave iskre duhovnosti i tokom viševekovnog ropstva pod Turcima, koji su ih palili i uništavali. Srbin nikada nije mogao bez crkve i na razne načine se borio da ih ponovo izgradi i obnovi. Do naših dana sve te svetinje, posebno crkve brvnare, nisu mogle biti sačuvane.
Dr Mlađan Cunjak u knjizi Istorija Timara i crkve brvnare u Jelićkoj, Rakelićima, Marićkoj, Busnovima i Omarskoj navodi da je u Bosni od 83 drvene srpske crkve sačuvano tek tridesetak, a na područuju Potkozarja tek nekoliko njih.
Prema njegovom istraživanju, osnova crkava brvnara u Timaru-Potkozarju je slična obliku crkve opisane u Delima apostolskim, koja se poredi sa brodom okrenutim istoku. Takva osnova crkve nije slučajno nastala, već je rezultat dobre osmišljenosti i usklađenosti sa simbolikom lađe iz koje se Hristos obraćao svojim učenicima, i da je to Hristova crkva-brod u kome vernici nalaze spas, ploveći po burnom i opasnom moru života.
Trem je otvorenog ili zatvorenog tipa, ali je kod svih crkava iznad trema drveni zvonik. Crkve se završavaju istočnom apsidom, sa kalotastim završetkom koji podseća na pećinu u kojoj se rodio Isus Hristos, ali istovremeno i na pećinu u kojoj je bio sahranjen.
Reč je o crkvama brvnarama koje su po izgledu skromne građevine, podigunte u bespuću, skrivene u gustim hrastovima šumama, gajevima i lugovima, gde su postale pravo kultno mesto, kako u paganskom, tako i hrišćanskom svetu, s tim što su u hrišćanstvu dobile posebnu fizionomiju. Ta uzvišena funkcija hrama ogleda se u činjenici da hram-crkva ne označava samo mesto okupljanja radi molitve, već živu, neposrednu vezu između nebeskog i ovozemaljskog sveta.
Ako bi se uporedile crkve brvnare u Srbiji sa istim u Timaru-Potkozarju, odnosno u Republici Srpskoj, došlo bi se do saznanja da one u arhitektonskom smislu čine viši nivo dostignuća majstora u savlađivanju složenijih sklopova. Osnovna razlika između ovih crkava ogleda se u pojavi zvonika u okviru zajedničkog arhitektonskog sklopa, ne odvojenog zvonika i hrama, kao što je slučaj u crkvama u Srbiji.
Zanimljivo je kako su Srbi na tim prostorima uspevali da grade i obnavljaju svetinje. Turci su zabranjivali da se crkve prave i kad su uvideli da njihovi propisi nisu delotvorni, počeli su da ih pale. Dr Mlađan Cunjak beleži da su Srbi radi očuvanja bogomolja počeli da ih grade na drugim mestima, a pričali su kako je crkva negde “sama došla”, da je “sama prešla na drugo brdo”, ili su je “vile preselile”. Istovremeno su verovali da je sve to božja volja i kako im pomažu više sile.
Crkva Prenosa moštiju Svetog Nikole u Jelićkoj, u dolini reke Gomionice, predstavlja izuzetno majstorstvo i visokoumetničko dostignuće narodnih graditelja iz 18. i 19. veka. Legenda kaže da je crkva starija od ove postojala na drugom mestu. Pošto su Turci vršili česte odmazde, pravoslavni Srbi, plašeći se da im ne spale crkvu, u toku noći su bogomolju premestili u šumovitije i bezbednije mesto, tamo gde je danas. Kad je dan osvanuo, proglasili su kako je crkva “sama prešla” sa jedne lokacije na drugu. To je Srbe spasilo kazne, a crkvu paljenja, jer su Turci poverovali da se u preseljenje umešala viša sila, a takvih sila oni su se plašili.
Slična legenda vezuje se za Crkvu Vaznesenja Gospoda Isusa Hrista u Busnovima, koja se nalazi na tridesetak kilometara istočno od Prijedora. U blizini crkve je groblje, poznato kao Spasovište. Arheološka istraživanja nisu vršena, ali postoje činjenice da je sahranjivanje počelo još tokom 15. veka i kako iz tog perioda potiče i prva crkva.
Predanje kaže da je meštanin Jovan Stojić kod Turaka izdejstvovao ferman da se crkva podigne na prostoru Živanovića bare, koji nije bio pogodan za hram. Meštani su preko noći preneli građu na novu, današnju lokaciju i tu podigli crkvu. Narod je izmislio priču kako je građa “sama prešla” i da je to bila božja volja. Da li su Turci u to poverovali, ili su podmićeni, nije poznato, uglavnom su strahovali od nebeske kazne, tako da o srpskim graditeljskim poduhvatima nisu obaveštavali nadležne u Carigradu.
Crkva Svetog Proroka Ilije u Marićkoj nalazi se na oko dvadesetak kilometara jugozapadno od Prijedora. Stara je nekoliko vekova, a legenda se vezuje za mesto gde je trebalo crkvu podići, odnosno obnoviti. Kako su turski propisi bili strogi, meštani sela Marićke nisu imali hrabrosti da započnu obnovu hrama. Njihovu neodlučnost iskoristili su žitelji sela Krivaje i započeli podizanje svoje crkve, kod današnjih Masala, gde je 2004. godine osveštana novopodignuta Crkva Svetog Petra i Pavla. Predanje govori da sve što u toku dana meštani Krivaje podignu, to u toku noći meštani Marićke prenesu na svoju lokaciju za crkvu, a pronesu glas da je to vila uradila. Nakon trećeg, neuspelog pokušaja, žitelji Krivaje su misili da je to božja volja i kako treba da odustanu od gradnje. Meštani Marićke završili su svoj hram, a Turci ih nisu proganjali, jer su poverovali kako je to zaista uradila vila.
O drvenoj crkvi u selu Malo Blaško kod Banjaluke, koja je nastala u 16. veku, pričalo se kako je tu “sama došla” i da su je “vile pratile”. Legenda veli da je Crkva Vaznesenja Gospoda Isusa Hrista u Omarskoj izgrađena zahvaljujući vilama koje su je čuvale od turske odmazde. Slična legenda vezuje se i za crkvu u Đurašinovcima, koja se nalazila pored puta, na meti turskih pljački. Da bi je zaštitili, meštani su je u toku noći preneli na staro skrovište koje je bilo nedostupnije. Meštani razglasiše da je crkva “sama prešla” i kako je to bila volja najlepših vila koje je čovek video. Turci su to shvatili kao čudo i ostavili su i meštane i crkvu na miru.


Piše: Zorica Golubović


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 14 Jul 2012, 16:04
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Veliki Todor i todorci

Slika

Slika

Todorci ili Todorovci su htonička bića tračke i dioniske mitologije.
Zamišljana su na dva načina - kao konji i kao jahači. Javljaju se jednom godišnje i to tokom Todorove nedelje. Sveti Todor ili Veliki Todor zamišljan je kao hromi konj i njegov jahač.
Brojni obredi i kultovi na našem prostoru su isprepleteni sa kultovima starosedelačkih naroda. Oni su najčešće preosmišljeni, dobivši tako sasvim novi izgled i drugu funkciju. Kult tračkog konjanika je sasvim dobro očuvan na prostoru istočne Srbije, tačnije, u onim delovima Balkana koji su pre Slavena naseljavali Tračani. To je današnja istočna Srbija, i dalje na istoku - Bugarska.
U kultu "tračkog konjanika", došlo je do sinteze dve mitološke tradicije: slovenske i tračke. Na prostoru istočne Srbije, prve subote uskršnjeg posta (Todorova subota), kuva se koljivo (kuvano žito ili koljivo se smatra simbolom veze ovozemaljskog i zagrobnog života) koje ima "mrtvačko obeležje", kao što je i subota, u pravoslavnoj crkvi, dan posvećen mrtvima.
Todorovski konji imaju htonički i demonski karakter, a o tome nedvosmisleno govore arheološki nalazi i pisani izvori. Poznato je da su Sloveni žrtvovali konje pored pokojnika, a to potvrđuju nalazi konjskih kostiju u grobovima. Reč je o prinošenju žrtve solarnim bogovima, kakvi su Perun i Perunčica. Zato se žrtvuju beli konji, a poznato je da i srpski "zmajeviti junaci" jašu na belim konjima.
Spomenici "tračkog konjanika" su u II i III veku p.n.e. rašireni po celoj rimskoj provinciji Trakiji, delu Makedonije, u gornjoj i donjoj Meziji i donjoj Dakiji duž Dunava, dakle ne samo gde su bili naseljeni Tračani, nego i u graničnim oblastima, koje su imale dodira sa tračkim elementima.
Trački konjanik je gospodar podzemlja. Često se prikazuje kao bradati, stariji čovek koji lovi ljudske duše. Krvoločni karakter ovog božanstva nije u protivrečnosti sa ostalim njegovim funkcijama, jer su božanstva plodnosti u, grčkoj mitologiji, ujedno i najsvirepija. Dakle, Trački konjanik je istovremeno i veliko božanstvo plodnosti, kao što je i veliko htoničko božanstvo. Ovo božanstvo je u vezi sa vodom. Kultna mesta koja su mu posvećena nalazila su se pored izvora i bunara.
U istočnoj Srbiji, ne samo da je očuvan kult Tračkog konjanika, već i osoben kult Svetog Todora. To je pokretni praznik i pada u prvu subotu uskršnjeg posta. "Čistim ponedeljkom" počinje, a Todorovom subotom se završava šestodnevni praznik - Todorova nedelja. Domaćinstvo koje drži konje obavezno umesi tzv. "konjski kolač" ili kopitnjak. Na obrednom hlebu iz istočne Srbije se još u testu buši rupa na sredini, u koju se stavlja ovas ili so.
Na dan Todorove subote, pošto se obave trke konjima, odnosno pošto konji budu projahani poljima (radi plodnosti), svaki domaćin svome konju na "kamenu stanici" ili "stolovnom kamenu", ritualno daje da nagrize ovaj hleb.
Srbi veruju da se odmah iza noći Todorove subote kreću povorke konja kao povorke demona, pokojnika i predaka, i da se, osim zdravih, u povorci nalaze i hromi konji. U pojedinim srpskim sredinama toga je dana ženama zabranjeno da peru kosu. Deca su morala biti okupana pre tzv. "konjskih trka". Vatra se u kući nije ložila. Verovalo se da "todorci" - zli demoni, ne vole dim. Ukoliko je neophodno da se dete na dan Todorove subote okupa, u korito se stavljala konjska potkovica.
U okolini Vršca, za praznik svetog Todora, domaćice mese kolače koje nazivaju "todorčići". Kolačići su u obliku potkovice, na njih se ređaju zrna kukuruza koja označavaju klince kojima se potkovica zakiva. Todorčići se, prema narodnom verovanju, mese kao zaštita od Todorovih konja, koji ljudima mogu da naprave veliku štetu - da pogaze useve ili ukućanima nanesu neko zlo. Zato se, za vreme Todorove subote, vodilo računa da svi ukućani budu u kućama pre mraka.

Slika
Trački konjanik na konju sa krilima, u podnožju su pas i vepar. Reljef pronađen u Rehovcu, sada u Skopskom muzeju



Prema: Sreten Petrović, "Srpska mitologija"


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 24 Jul 2012, 09:17
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
СТРАХ ОД ВЕЛИКЕ МАЈКЕ

Вештица је у веровањима, митовима и бајкама нашег и других народа опасна и зла жена која располаже тајним знањима и моћним, опасним и смртоносним вештинама. Она оличава лоше стране женске природе

Slika

Вештица” је стара пансловенска реч постала од глагола в’дети, а означава изузетну жену која има натприродне, магијске моћи и езотерична знања, прорицања, врачања. Њено право име избегава се како се не би, и нехотице, на магијски начин, дозвала. Зато се уместо њеног правог имена користе бројни еуфемизми: чаратица, чинилица, каменица, окамењеница, рогуља, ноћница, стрига, крстача, тамо она и тако даље (Караџић, Српски рјечник; Чајкановић, Стара српска религија и митологија).
А како је српски народ замишљао вештице? Како казују многе приче, бајке, предања, то су старе, крезубе, ружне жене, неочешљане, рашчупане, прљаве косе, упалих, закрвављених очију и дугих прљавих ноктију. Препознају се по неким особеним телесним својствима: састављене обрве, косматост по телу и бркови (а негде још: реп и разрокост – Ђорђевић, Т. Р., Вештица и вила у нашем народном веровању).
По карактеру вештица је демонско биће, зла је, завидљива и опасна. Највише ужива да другоме што више напакости и да чини штету ради штете. „Вештице су ... зле крви и нарави”, бележи један етнограф.

Опасно глуво доба

Вештица настаје од мõре (девојка демонских особина која ноћу напада малу децу и младиће, притиска их и одузима им дах). Наиме, кад се мõра уда постаје – вештица. Она не може да буде „никаква ђевојка, него жена удата и тек послије своје педесете године”, верује се у Херцеговини, каже Вук Врчевић. По једнима, вештицом се постаје зачећем или рођењем (ако се „зачедила у зли час” или ако се родила у модрој кошуљици, односно у последњој четврти месеца), а по другима се вештичје способности и вештине стичу („ђавољем шерту се научила од какве старе вјештице”). А неки, опет, верују да жена постаје вештица тек по својој смрти (вештица је женски пандан вампиру, сматра Чајкановић).
Места на којима се најрадије окупљају су: бунари, гумна, врела, а често се налазе и око ораха, који се сматра за демонско дрво. Негде, рецимо у Хомољу, сматра се да вештице „живе” на гробљу и одатле иду ноћу да море децу.
Преко године њихова активност је појачана изразито уочи Божића, за време некрштених дана (од Божића па до Богојављења), о покладама, о Ђурђевдану и у Ивањској ноћи, дакле, у оним прелазним данима кад се смењују годишња доба (зима и лето). У дневно-ноћном циклусу критично време је ноћ, а најопаснији део ноћи је глуво доба, а то значи од поноћи па све до првих петлова.

Лет на метли

Вештица може да лети. Вози се на љусци од јајета и, нарочито, лети на метли. Може у сну да се претвори у лептира, кокошку или ћурку, каже Вук. Она може и да урекне погледом, па да се човек или дете напрасно разболи или занемоћа.

Slika

Шта све чине вештице? Нападају људе, нарочито оне „слатке крви”, затим породиље и малу децу, па им једу срце и сисају крв. Посебно воле да нападају малу, лепу и напредну децу и то, што је занимљиво, превасходно из круга своје породице. О томе Вук каже: „Вјештица на своју крв трчи”, а Његош:

Зла мрзноме чинит не можемо:
ако нам је мио али својата,
траг по трагу његов ископамо.

Највише воле да поједу срце и џигерицу.
Најпознатија апотропајска, магијски заштитна средства су: неке биљке, као што су бели лук, рута, оман, одољен, ива, глогов трн (колац), ловор, луч, просо, пшеница и слично. Затим, веома су делотворна средства одбране оштри, метални предмети као што су: нож, виљушка, маказе, наопако изврнуте вериге. Обично се нож забоде у врата, јер се верује да ће се вештице тога уплашити и неће смети да ударе на укућане. Омиљена заштита су и амајлије као, на пример, зуб или нокат од вука, крст од тисовине и тако даље. Посебан, важан вид заштите од овог опаког демонског бића су магијске усмене формуле. Један њихов вид су басме. Ево једне:
„Кад се могла дохватит зубима за жиле изпод колена, тадер ми наудила.”
У магијски моћне формуле спадају и клетве. Ту су, рецимо, ове: „Зла им субота”, „Цревима се опасале”, „По дну мора пржину купиле”, „У вјетар се станиле”. Од вештица су се наши преци бранили не само речима, већ и неким поступцима, а то су: пљување, облачење одеће наопако, опасивање (узицом), показивање „рогова” (прстима). Будући да је ватра делотворна за терање демона, од вештица се народ брани пламеном, жаром и сагоревањем рога, опанка, као и кађењем тамјаном. Често се увече на покладе стави у ватру стари опанак да сагори, јер се сматра да ће од овог крајње непријатног мириса вештица побећи главом без обзира.

Немилосрдни прогон

Представа вештице у српском народу је прастара, свесловенска, па чак и индогерманска, о чему сведочи њено име, као и сличност по природи, моћима и поступцима с грчком Хекатом и римским стригама.
По Јунгу, вештице су отелотворење грозне мајке која је, по веровању, у дослуху с подземним, демонским силама, па отуда поседује натприродне способности и чаробне дарове (Јунг, О феноменологији духа у бајкама). У паганско доба, жена-врачара имала је тајна знања и вештине гатања, исцељивања и врачања. Она и њена заједница веровали су да плодност земље и жена зависе од њене магијске делатности. Превагом једнобожачке над многобожачком вером, врачаре, које су некада имале углед и поштовање због скривених моћи и езотеричних знања, постале су опасне и зле вештице, предмет немилосрдног прогона и погрома.
Страх од вештица је страх од жене, од Велике мајке (Магна Матер), њених натприродних моћи. Ирационални, параноидни страх од њих у Европи достиже врхунац у доба инквизиције кад је хиљаде оптужених жена било мучено и спаљено као „вештице”. Многе невине жене, чији је једини „грех” био тај што су знале да бају и лече народном медицином (лековитим травама и биљем), тада су доживеле судбину „жртвеног јарца”, на њих су натоварени сви греси и сва зла овога света (сарадња са ђаволом, урицање погледом, одузимање снаге људима, сисање крви деци...)

Slika


Politikin zabavnik


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 28 Jul 2012, 16:39
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Ćilim za uspeh i svekrvinu milost

Neko veruje, neko ne veruje. Ja sam milion puta zaključila da ćilim nije samo ono što golim okom vidimo. Ćilim je energija a šara pirotskog ćilima je enigma kao DNK, kaže Slavica Ćirić, direktorka pirotske zadruge „Damsko srce”

Slika
„Bombe“ : simbolišu mušku snagu. Ćilim sa ovom šarom poklanja se muškom detetu kad se rodi ili kad krene u školu R. Krstinić

Ko hoće da mu krene posao, neka traži „bombe”, da osvoji ženu „razbacane đulove“, a za zaštitu od uroka tu je „Kondićeva šara“. Dvadesetak unikatnih pirotskih ćilima sa mustrama kojima se vekovima pripisuje magična moć prodaju se večeras na aukciji u prostorijama Turističke organizacije Srbije u Beogradu.
Jedan zainteresovani sugrađanin posetio je predaukcijsku izložbu kao potencijalni kupac i istaknute početne cene u rasponu od 13.900 do 32.000 dinara prokomentarisao kao „previsoke“.
„Nalazio sam mnogo veće komade na Kaleniću za 10.000“, rekao je gospodin koji nije želeo da se predstavi.
Ipak, iza naizgled visoke cene stoje sati i sati rada. Da bi izatkala osamdeset kvadratnih centimetara, žena je pognuta pored razboja osam sati dnevno punih mesec dana.
– Ako je nešto hitno i primoramo ćilimarku da ostane duže, oseti se odmah na kvalitetu. Zatim, osnova je zategnuta kao strune na violini, pa žice cepaju prste. Flaster se stavi samo dok ne zaustavi krv i onda skida, jer osećaj je u jagodicama prstiju ćilimarki, a oko je njihov metar. Za pirotski ćilim ne postoji šema, sve je u glavi – objašnjava Slavica Ćirić, direktorka zadruge „Damsko srce“ iz Pirota iz koje ovi ćilimi dolaze.

Slika
„Razbacani đulovi“: đulovi na direcima i razbacani đulovi označavaju žensku lepotu. Ovi prvi su za pitome, a ovi drugi za „dame lepršave kao poljsko cveće“

Pirotski ćilim je po mnogo čemu jedinstven. Geografski je zaštićen, pravi se isključivo od vune ovaca iz pirotskog kraja i predivo ne sme da bude debelo. Izrađuje se na vertikalnom razboju tehnikom koja omogućuje ćilimarki da izradi proizvod sa dva identična lica, bez naličja, i u odnosu na turski ćilim nema ograničenja u širini.
– Pokušavale su tkalje iz sjeničkog i novopazarskog kraja da kopiraju taj pirotski ćilim, ali nisu toliko vešte. Ipak je to znanje koje se prenosi s kolena na koleno, to kako se ovi ornamenti u lukovima savijaju – kaže Slavica Ćirić.
Zanat koji je pre tri godine potpuno zamro oživeo je zahvaljujući projektu pirotske opštine, uz pomoć Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja i američkog programa USAID.
Ćirićeva, profesorka informatike, koja je zbog pirotskog ćilima pre više od deset godina ostavila posao, seća se kako je još davno njena majka kombinovala šare za što bolju zaštitu.
– Šare su vekovni simboli. Svi koji su se bavili pirotskim ćilimom istraživali su kako je koja šara nastala, ali one su enigma kao DNK. Neko veruje, neko ne veruje. Ja sam milion puta zaključila da ćilim nije samo ono što golim okom vidimo. Ćilim je energija – ističe Slavica Ćirić.
Takozvane bombe označavaju mušku snagu. Ćilim sa ovom šarom poklanja se muškom detetu kad se rodi ili kad krene u školu. Majke su nekada tkale sinovima ovakve ćilimčiće kad su kretali u teške borbe, a danas se traže za bolji uspeh u poslu. Kondićeva šara sa nasmejanim licima u središtu kupuje se i poklanja „da štiti od loših pogleda“. Đulovi na direcima i razbacani đulovi označavaju žensku lepotu. Ovi prvi su za pitome, a ovi drugi za „dame lepršave kao poljsko cveće“. Mlada koja se spremala za udaju pravila je „svekrvin jezik” (procvetali kaktus) da svekrvine bodlje pretvori u cvetove. Venac sa vraškim kolenima štiti od loših namera, da đavo prebije nogu.
Dva spojena srca na „Damskom srcu“ znače početak s ljubavlju i taj motiv se poklanja za rođenje deteta ili za stupanje u brak. U zadruzi koja nosi isto ime predstavlja ljubav tkalje i ćilima i početak novog života za zanat koji je pretio da se ugasi.
Cilj zadruge i čitavog projekta jeste da se organizovanom proizvodnjom sačuva tradicija, smanji siromaštvo i održi kvalitet.

Slika
„Kondićeva šara“, sa nasmejanim licima u središtu, štiti od loših pogleda R. Krstinić

– Kvalitet pirotskog ćilima je u njegovoj tankoći i gustini. Ako prospete vodu, zadržaće kapljice. Možete da hodate koliko hoćete, ali ispod njega neće biti prašine. Isto tako, ako šara nije dobra, rasturamo – kaže naša sagovornica.
Pirotski ćilim je trenutno vrlo tražen poklon za državničke posete. (Švedski kralj Karl Gustav Šesnaesti je od predsednika Tadića dobio jedan.) Traže se i manji koji se stavljaju na zid ili na stolove. Takođe se nose u Hilandar, gde ih je u požaru više od 200 izgorelo.
Večerašnju aukciju vodiće glumac Svetozar Cvetković. Dolazak su potvrdili neki ambasadori, poznati sportisti i ugledni privrednici, kažu u TOS-u, ali ne mogu da procene dokle će ići cene, jer im je ovo prva ovakva aukcija.
Prihod od prodaje biće upotrebljen za uplatu doprinosa za desetak tkalja u „Damskom srcu“.
– Nadam se da ćemo imati bar za dva meseca da uplatimo. To nam mnogo znači – iskrena je Slavica Ćirić.

Jelena Kavaja


Politika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 23 Okt 2012, 21:26
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Вештица

Slika

У старим веровањима словенских народа, међу њима и Срба, вештица је жена демонских особина. Она није неко замишљено биће, она је жена са натприродним својствима. Њенo деловање на људе, нарочито блиске, било је шкодљиво, понекад и убитачно. Само су старије жене које су удате, или су биле удате, могле бити вештице. Веровало се да вештице сишу крв и једу срца, чиме би проузроковале смрт нападнутих људи. На мети су им нарочито била мала деца, а посебно су биле свирепе према својој породици и укућанима. Жртве су биле и напредна грла стоке – телад, јагањци, ждребад итд. Вештицом се могло постати на два начина: рођењем и својевољно. Веровало се како вештица може да се претвара у поједине животиње – кокош, ћурку, птицу, а нарочито у једну врсту ноћног лептира, који се и назива вештицом. Вештице су се, кажу, могле препознати по знацима – тешко разрокој или жени са састављеним обрвама јер би таква била проглашена за вештицу. „Зле очи“ су биле нарочита карактеристика вештице. Жене су се преобраћале у вештице мазањем „вештичјом машћу“, а сакупљале би се у „врзино коло“ на раскршћима, у дрвљанику или под орахом, редовно суботом по ноћи и уочи празника – Божића, Поклада, Ђурђевдана, Васкрса – а сматрало се да је ивањска ноћ препуна ових злих бића. Тада су се вештице могле видети како лете кроз ваздух у виду искри или других светлећих тела.


српскикод

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 23 Okt 2012, 21:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Вампир

Slika

Код свих словенских народа је у старој религији постојало веровање у вампире. Вампир, вапир, упир, лампир, лапир, вједогоња, тенац, чак и вукодлак, све ове речи означавају исто – душу која не може да оде „на онај свет“, умрлог човека који ноћу устаје из гроба и храни се крвљу. Српски вампир уопште није блед и испијен, како смо научили из филмова, напротив – он је у лицу црвен и надувен, а верује се да је невидљив и да га могу осетити животиње или људи рођени у уторак и у суботу, може да се провуче кроз најмањи отвор, а родбини се јавља као човек или у виду пса. Само зли људи су постајали вампири, а добар човек само ако је посебно „баксузан“, то јест ако мачка прескочи његово мртво тело. Зато су постојале многе превентивне мере – мртвачки одар се полагао уза зид, животиње су се затварале, ковчег се мазао белим луком, опасивао купиновим трњем. Трње је, уопште, било ефикасно – ако ништа друго не помогне, вампир се, као што знамо, могао пробости, а посебно је у за сврхе ефикасан глогов трн или, наравно, колац. Тело вампира се спаљивало.

ЈЕЗИК

Реч „вампир“ је једина српска реч која је ушла у све језике света!

УМЕТНОСТ

Мит о вампиру, повратнику, немртвом, постао је један од незаобилазних мотива у књижевности и филмској уметности. Код нас је позната приповетка Милована Глишића После дeвeдесет година по чијим је мотивима снимљен и хорор филм Лептирица.

ГЕОГРАФИЈА

Село Медвеђа код Крушевца, воденица у селу Зарожје код Бајине Баште

ИСТОРИЈА

Најстарији сачувани закони који забрањују спаљивање «вукодлака» потичу још из седмог века. Законик српског цара Душана предвиђа казне за оне који ископавају «вампире» и сажижу их ради уништења. Праву сензацију у свету изазвао је случај «откривања вампира» у селу Медвеђа 1730. године (тада је овај део Србије био под аустријском влашћу). У Медвеђу је стигла комисија сачињена од лекара и официра, а њени званични резултати су стигли и до берлинске Академије наука. Тада је реч вампир стигла у Европу, још увек пуну сујеверја, и ушла у општу употребу. Онда су се умешали Ирац Брем Стокер и румунска легенда о Дракули, и Срби су изгубили «ауторство» када су у питању вампири.

ЗНАЧАЈНЕ ЛИЧНОСТИ

Познати српски вампири: Сава Савановић, Петар Благојевић, Арнаут Павле. Први је из легенде, а друга двојица су стварне личности из XVIII века, којима је из сујеверја додељена вампирска «слава».


српскикод

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 13 Feb 2013, 05:00
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
MAGIJSKI KALENDAR ZA SREĆNE DANE (1)

Božićni putokaz ka zakopanom zlatu

Stanovnici Timočke Krajine noć između Badnjeg dana i Božića bdiju ne bi li ugledali nebesku vatru koja će ih povesti do skrivenog blaga

Slika


Nedelja u koju pada sam Božić simboliše dan kada je mali Isus čoveka pomirio sa Bogom. Ali mnogi, posebno pravoslavni vernici, tvrde da božićni praznici traju sve do 14. januara, kad prođe i proslava srpske Nove godine. Jasna Jojić-Pavlovski objavila je nedavno "Magijski kalendar za crvena slova". U ovom običajnom kalendaru nalaze se najvažniji datumi, koji milenijumima unazad u kolektivnom znanju ili civilizacijskoj svesti važe za srećne dane. Po savetima koji su ostali zapisani, ili se usmenim putem prenose generacijama, svaki od tih dana važan je za jednu oblast života.
- Mnogi još veruju da se svetlo na nebu, koje se pretvorilo u zvezdu i dalo znak mudracima Istoka da je sin božji rođen u Vitlejemu, i danas pojavljuje tokom Badnje noći i da je ono putokaz tragačima za izgubljenim blagom. Zato noć između Badnjeg dana i Božića, mnogi žitelji Timočke Krajine bdiju ne bi li ugledali nebesku vatru koja će ih povesti do zakopanog blaga. Mnogima se taj san i ostvario. A recept je jednostavan jer nebeska svetlost osvetli put onome kome je suđeno da je ugleda i on naprosto hodajući za njom, pronađe blago. Taj požar na nebu, po istraživanjima etnologa Jasne Mijailović, u nekoliko sekundi se tri puta povećava i smanjuje. Mogu ga videti samo odabrani, oni kojim je suđeno da zlato nađu. I oni, dok mu idu u susret, treba da izgovaraju: "Igra zlato". Kada se napokon približe plavim munjama u blizini će ugledati drvo ili kamen sa urezanim simbolom ribe ili neke plodne životinje, što označava mesto gde treba kopati - objašnjava Jasna Jojić-Pavlovski.
Kada se dođe do blagonosnog mesta, kažu legende, pojavljuju se i čudna mitska bića, Talasoni. Oni su duhovi ljudi zakopanih zajedno sa blagom, zaduženi da ga čuvaju, i zadnja su provera da li je kopač zaista odabran. Ako je u pitanju prevara, put do blaga mu se zatvara, on se vraća kući i ubrzo ga sustiže strašna kletva. Čak i oni koji su skriveno zlato nalazili slučajno po pećinama, nisu bili bezbedni.
Etnolog Jasna Mijailović je, tokom svog istraživanja, naišla i na legendu da se seljaci tada dovijaju i vredan prtljag iz špilja iznose uz travu raskovnik koja ima moć da otvara sva vrata. A nju nalaze tamo gde jež ili kornjača donose hranu za mlade.
- Lovci na blago po tradiciji zlato kopaju samo noću jer se danju "pomera". A pre kopanja, dok čekaju vatru sa neba, moraju se držati određenih pravila. Ni po koju cenu ne smeju da izgovore laž ili da budu nepošteni. Sve vreme moraju se kloniti psovki, a dok čekaju znak ili kopaju, ne smeju izgovoriti nijednu reč. U predvečerje se moraju okupati i obrijati jer se u pohode na zlato mora ići čist. I ono što je vrlo bitno, devojke kopača ne smeju da osete njihovu muškost pošto će im seks sigurno malerisati posao. Onaj ko vidi vatru, pa uspe da se dočepa blaga, treba da potraži i pomoć od vračara koje su magijskim obredima, pozivajući više sile, odredile kakvu je žrtvu za dobijeno zlato potrebno podneti - navodi rituale Jasna Jojić-Pavlovski.
Većina vernika, koja niti gleda u nebo čekajući božji znak, niti ide u lov na blago, u kućnoj atmosferi slavi pomenuti Tucindan, Badnji dan i sam praznik Božić.


Promocija u Parizu

- Srećni kopači moraju vračari da donesu grumen zemlje sa mesta odakle je zlato iskopano, a one proveravaju je li plen proklet. Ako je blago stečeno "krvavim" rukama za njega se mora podneti žrtva kao što je puštanje krvi iz prsta. Ukoliko je "nevino", ritualno se kolje ovan ili petao. Životinja se kolje i vrti u smeru kazaljke na satu iznad jame sa zlatom i za svakog kopača žrtva se podnese posebno.
Jasna Jojić-Pavlovski će knjigu "Magijski kalendar za crvena slova" predstaviti u Parizu 9. januara. U Knjižari "Vesti" možete naći sva izdanja ovog autora.


vesti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 13 Feb 2013, 05:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
MAGIJSKI KALENDAR ZA SREĆNE DANE (2)

Božićna plećka za predviđanje

Kada svi sednu za sto, domaćin zapali sveću, uzima kadionicu, okadi ikone, kandilo i sve prisutne, a onda preda nekom mlađem kadionicu da okadi celu kuću

Slika

Tokom božićnog ručka, po narodnom verovanju, posebnu pažnju treba posvetiti sečenju pečenice. Domaćin seče najpre levu plećku, negde i glavu, deo od rebara i srce. Srce se iseče na onoliko delova koliko u kući ima ukućana i svaki član porodice prvo pojede po parče srca.
Jasna Jojić-Pavlovski u "Magijskom kalendaru za crvena slova" opisuje božićne rituale kojih su se pridržavali naši preci.
- Kada svi stanu za sto, domaćin zapali sveću, uzima kadionicu, okadi ikone, kandilo i sve prisutne, preda nekom mlađem kadionicu koji kadi celu kuću. Ukoliko neko zna da peva božićni tropar, a ako ne, čita se "Oče naš" naglas. Kad se molitva završi, domaćin pogleda u sada ogoljenu plećku i predviđa, po slikama koje mu se pojavljuju pred očima, kakvo će biti vreme, na šta članovi porodice moraju da paze, a potom se moli za zdravlje, dobru letinu, uspeh u poslu i božju milost - objašnjava Jasna Jojić-Pavlovski.
Veruje se da je običaj zaostao iz starih mnogobožačkih vremena i da je vezan za žrtvoprinošenje. Crkva ga je prihvatila i blagoslovila. Taj dan je inače u sujeverju povezan sa potomcima. Narod kaže da na Tucindan decu ne valja tući, jer će cele godine biti nevaljala i bolovaće od čireva.
- Badnjački kolač se ne seče nožem, no se lomi rukom. Ne sme se pojesti sve jelo, niti popiti sve piće, nego se ponešto ostavlja preko noći, na onome mestu sa koga se večeralo. O Badnjoj večeri, isto tako i o prvom i drugom danu Božićna sofra se ne diže, niti se đubre izbacuje. Neko ostaje budan cele Badnje noći, a neko spava da bi dan Hristovog rođenja dočekao vedar. Ujutro, pre svitanja, zvone sva zvona na pravoslavnim hramovima, puca se iz pušaka i prangija i objavljuje se dolazak Božića. Domaćin i svi ukućani oblače najsvečanije odelo, i odlaze u crkvu. Posle službe u crkvi se prima nafora i prvo se ona uzima na Božić. Ljudi se pozdravljaju rečima: "Hristos se rodi!" i otpozdravljaju: "Vaistinu se rodi!" Isti taj pozdrav mnogi koriste još 12 dana, sve do Bogojavljenja, kad se inače završava ciklus božićnih svetkovina - priča Jasna Jojić-Pavlovski.
Na dan Božića, kada domaćin dođe kući iz crkve, pozdravi sve ukućane. Tada u kuću mogu doći i gosti. Prvi koji uđe naziva se Položajnik. On, po opštem verovanju, polaže sreću u kuću. Zato se pazi da položajnik bude dete, koje ima čisto, bezazleno srce ispunjeno ljubavlju. Nije međutim ništa manje dobro i ako je položajnik odrastao čovek, komšija, rođak, namernik, pa čak (na selu) i životinja.

Amajlija od badnjaka za bebe i onemoćale

Ljudi su vekovima sakupljali žireve i nosili ih u svom džepu da sebi obezbede dugovečnost. Kasnije su od njih pravili mnoge amajlije i nakit za koji su verovali da ih štiti od uroka i zla. Trebalo je stati pred stablo hrasta uz molitvu: "Pomozi ti meni kao što su bogovi tebi". U kapicu žira, skinutu pažljivo s ploda, stavili bi pramen kose novorođene bebe ili obolele osobe. Vratili bi glavu i sve to zalili voskom. Verovanje kaže da je stavljanje ove amajlije od žira pod jastuk štitilo slabašna stvorenja i davalo im snagu. Neko bi prirodne linije žira dodatno izrezbario kao oči, nos i nasmejana usta, tražeći tako da osim zdravlja zauvek dobije i radost i veselje. Jasna Jojić-Pavlovski će knjigu "Magijski kalendar za crvena slova" predstaviti u Parizu, u sali "Adamovič", 8. januara u 19 sati. U Knjižari "Vesti" možete naći sva izdanja ovog autora.


Vestionline,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 04 Mar 2013, 21:49
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Uspavanka za kneza Mihaila

Među srpskim narodnim pričama koje je sakupljao i objavljivao Vuk Stefanović Karadžić nalazi se i jedna od najčuvenijih - "Čardak ni na nebu ni na zemlji". Malo je, međutim, znano da su nju dadilje ispričale knezu Mihailu Obrenoviću, koji ju je kasnije zapisao i poslao Vuku.

Slika
Čardak ni na nebu ni na zemlji

Srpskih pripovedača bilo je na stotine. Istoričar religije i narodnih običaja Veselin Čajkanović ocenjuje da je najbolji među njima bio izvesni Gruja Mehandžijić iz Setnomaša, današnjeg Srbobrana. Vuk je od njega, pored ostalih, zabeležio "Usud" i "Ko manje ište, više mu se daje".

Interesantno je da se na spisku srpskih pripovedača ne nalaze žene, premda je ispredanje priča oduvek bila privilegija ženskog roda, zapaža Čajkanović i tumači:
 
"Baka koja u zimskim večerima kazuje priče okupljenoj deci, to je neizostavna slika kad se opisuje idilični porodični život. Tako je bilo i kod starih Grka i Rimljana. Braća Grim, na primer, dugovali su svoje najlepše priče jednoj ženi iz Nidercverna. Žene su s druge strane imale jakog udela u stvaranju i propagiranju epske poezije. Na tom polju njihova uloga bila je vrlo uzvišena. One su u epici zatočnice srpske religije i morala."
 
Od naučnika do "izdajnika"

Dr Veselin Čajkanović je rođen 1881. u Beogradu, gde je na Velikoj školi studirao klasičnu filologiju. Kao državni pitomac, nastavio je školovanje u Lajpcigu i Minhenu. Po povratku u rodni grad 1908. postao je docent za latinski jezik na Filozofskom fakultetu. Borio se u Balkanskim i Prvom svetskom ratu, koji je jedva preživeo zbog tifusa, a potom dobio visoka odlikovanja. Posle rata je bio upravnik Državne štamparije i načelnik u Ministarstvu prosvete, pa profesor Filosofskog fakulteta u Beogradu. Pored toga bio je član Odbora za građenje Univerzitetske biblioteke, nastavnik Bogoslovskog fakulteta, član uprave Srpske književne zadruge i Društva svetog Save, član Srpske akademije nauka i umetnosti. Aprila 1945. sud časti novih vlasti kaznio ga je udaljenjem sa Beogradskog univerziteta zato što je tokom okupacije Srbije obavljao dužnost dekana Filozofskog fakulteta, što je ocenjeno kao kolaboracija sa okupatorom. Neposredno pošto je primio tu odluku, Čajkanović se razboleo, pao u postelju i iz nje nije ustao do smrti avgusta 1946.

Sam Vuk je narodne priče podelio na ženske i muške, a Čajkanović napominje:
 
"Ženske su one u kojima ima čudesa, a muške su one u kojima nema čudesa, nego ono što se pripoveda, rekao bi čovek da je moglo zaista biti."
 
Slika

Slika
Ruža i Veselin Čajkanović - fotografija sa venčanja
 
Ženske priče su brojne, nazivaju se bajkama i u srpskoj tradiciji ima ih na hiljade. One imaju i savršeniju formu i veću kulturno-istorijsku vrednost. "Motivi u pričama, i našim i tuđim često su vrlo starinski i zasecaju u daleku, maglovitu prošlost ljudskoga roda. U priči o Usudu imamo možda tamne aluzije na ljudske žrtve reci, onako kao što su ih Misirci prinosili Nilu, ili stari Rimljani Tibru.
 
I u priči "Carev sin" i "Oštar Don" imamo takođe ljudsku žrtvu, u ovom slučaju žrtvu kamenu, koji je očevidno 'senovit', božanski kamen".

Čajkanović naglašava kako priče nisu samo srpska specijalnost i kaže: "Svaki narod na svetu ima svoju Pepeljugu, svoga Usuda, Divljana, Zmiju mladoženju, Gvozdenog čoveka. Događaji i motivi u pričama, dakle, zajedničko su dobro svih naroda.
 
Pozajmljene priče

Izvori pozajmljenih priča vrlo su različiti. U Srbiji i u Crnoj Gori, prema Veselinu Čajkanoviću, može se utvrditi izvestan grčko-arbanaski uticaj, koji se oseća čak i u nekim pričama iz Vojvodine. Kod Hrvata i Slovenaca prisutan je uticaj nemačkih narodnih priča. Ponekad su to prosto prepričane priče iz zbornika braće Grim. Bosansko-hercegovačke priče čine grupu za sebe, i u njima se opaža jak orijentalni uticaj, a na sve narodne priče na Balkanu uticaja je imala i vizantijska književnost.
 
Naš narod je sačuvao sposobnost za pričanjem, i pripovedačku građu i motive iz daleke prošlosti. Ali ima i jedan, i to ne mali broj priča koje je naš narod u srednjem veku ili kasnije, pozajmio od svojih suseda, pa ih je, u većoj ili manjoj meri, prilagodio svojim prilikama i svojim osećanjima."

Pri svemu tome, najbolje naše priče imaju zacelo nacionalni karakter, naglašava Veselin Čajkanović. "Junaci tih priča često su ljudi iz naroda, seljaci, vile i zmajevi - onakvi kakvi su u našim pričama - isključivo su srpska božanstva." Lepi srpski običaji i starinska vera vrlo se često opisuju u našim pričama. Pored toga, srpske priče imaju jake veze i s narodnom poezijom, i po sadržini i po formi. U ponekim pričama, naročito u onima iz zbirke Atanasija Nikolića, pričanje često prelazi u deseterac. 


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Stare srpske priče,legende i predanja  |  Poslato: 27 Apr 2013, 17:18
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Narodni običaji aka ritualna magija

Slika

Šta bi trebalo da urade devojke na Veliki petak da bi usnile budućeg muža i zašto se nekada verovalo da trudnice u vreme Cvetne nedelje treba da drže koprivu pod jastukom, otkriva kulturolog Vesna Marjanović.

Uskrs predstavlja najznačajniji hrišćanski praznik koji se praznuje još od drugog veka nove ere. Toga dana je Isus Hrist, prema verovanju, vaskrsao iz mrtvih podarivši ljudima večni život i
spasenje. Ova svetkovina se obeležava u rano proleće, simbolišući oživljavanje prirode posle zimskog mrtvila. Spada u pokretne praznike i slavi se prve nedelje posle punog meseca, na sam dan prolećne ravnodnevnice ili neposredno posle nje.


„Uskrs se ubraja u najstarije hrišćanske praznike i glorifikuje osnovni postulat vere – uskrsnuće”, kaže kulturolog Vesna Marjanović. „Prvo se obeležava Hristov ulazak u Jerusalim na magarcu, gde ga je dočekala oduševljena gomila darujući ga grančicama cvetne palme. Kod nas je kao zamena uzeto vrbino drvo, koje prvo lista. Odatle praznici Cveti i Vrbica, koji se slave šeste nedelje posta”, ističe naša sagovornica. Za njih se vezuje pregršt lepih narodnih običaja.

Pretposlednja nedelja posta naziva se „cvetna nedelja”. Tada bi se okupljale cvetonosnice, devojke koje bi brale, sušile i sadile cveće. Vraćajući se iz šume donosile bi grančice leske, drena, gloga i njima kitile kuće, zgrade za stoku.

Takođe, posebno razdraganu tradiciju predstavljale su povorke devojaka, „lazarica” koje su izvodile svoj ples pevajući pred svakom kućom, za šta su zauzvrat dobijale poklone. Ovaj običaj nagoveštavao je razvoj devojčice u devojku stasalu za udaju. Verovanje je nalagalo da se mora ići tri puta zaredom u „lazarice”, inače bi se mogla očekivati neka nesreća. Na taj način su devojke bile čuvane od prerane udaje. Svojom pesmom i igrom darivale su domaćine željama za napredak i uspeh. U danima cvetne nedelje devojke bi se kitile vrbom i koprivom, verujući u njihova magična, lekovita svojstva. Vrba je predstavljala simbol rađanja, pa su se devojke obavijale vrbovom grančicom, kako bi bile plodne. Smatralo se da kopriva može da odbrani od demona koji napada porodilje, pa im se ona stavljala pod jastuk. Devojke su izbegavale da peru kosu ove nedelje da im ne bi cvetala. Na sam praznik Cveti sadile su cveće, verujući da će biti najlepše i najmirisnije ako se zasadi baš na taj dan.

Naredne, takozvane velike, sedmice žene su vodile računa da ne obavljaju nikakve šivaće poslove, ali ih je čekalo obilje obaveza da bi Uskrs dočekale kako dolikuje. U većini krajeva uskršnja jaja se boje na Veliki petak. „Uloga žene je da pripremi jaja za veliki praznik. Tradicionalno, farbana su crvenom bojom, a one koje su bile vešte oslikavale su ih voskom. Prvo jaje se naziva ’čuvarkuća’ ili ’strašnik’ i ono se zadržava u kući da je štiti od nesreće i bolesti. Ostala jaja domaćica je namenjivala kumu, svešteniku itd”, naglašava Vesna Marjanović i dodaje da je jaje oduvek predstavljalo simbol života i rađanja, pa ga je i hrišćanska crkva prihvatila kao deo tradicije u veličanju Hristove pobede nad smrću i njegovog uskrsnuća. Ručak je bio postan, najčešće se spremala čorba od paradajza, prebranac. Inače, u prošlosti je postojalo verovanje da je Veliki petak povoljan za devojačka bajanja i gatanja. Ako na taj dan devojka ukrade cveće iz crkve i stavi ga pod glavu pred spavanje, smatralo se da će te noći usniti svog budućeg muža.

Prema rečima Vesne Marjanović, subota uoči Uskrsa bila je rezervisana za pravljenje obrednih hlebova. Taj običaj je najviše rasprostranjen u Vojvodini, naročito u Banatu. Osobito je ukrašavan takozvani uskršnjak, mešen od pšeničnog brašna, kićen bosiljkom i jajima. Žene su takođe spremale svečani ručak za sutradan, sastavljen od sarme, jagnjećeg pečenja, salata i kolača. Na sam dan Uskrsa domaćica bi spremila poslužavnik sa kolačima, slatkim, kafom i crvenim jajima, kojima bi služila goste. Umesto uobičajenih reči ljudi bi pri susretu razmenjivali pozdrav: „Hristos voskrese!”, „Vaistinu voskrese”!

Postoji običaj u Vojvodini da mladići polivaju izabranice svoga srca vodom, pa bi one najtraženije uskršnje jutro dočekale potpuno mokre. Drugog dana Uskrsa u nekim krajevima momci bi sa uskršnjim štapom simbolično i lagano udarili devojke da bi im pokazali naklonost i da bi one zadražale lepotu i zdravlje tokom cele godine, a zauzvrat bi dobijali uskršnje jaje. Negde bi devojke imale priliku da se „osvete”, pa bi popodne imale pravo da bilo kom muškarcu prospu kofu vode na glavu. Taj dan je takođe bio namenjen druženju i posećivanju, pa su žene donosile na poklon kolače i jaja za sve ukućane.

Ivana Krstić


kockičiciniblog

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 90 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker