Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 16:38


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski svetitelji  |  Poslato: 22 Okt 2015, 23:42
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON: SVI SVETI SRBI (1)
PRVI SRPSKI SVETAC: Dukljanski knez Jovan Vladimir!




Slika
Manastir Sveti Jovan Bigorski

Jovan Vladimir je u drugoj polovini 10. veka vladao Dukljom, najistaknutijom srpskom državom tog doba, i ostalim predelima Ilirije i Dalmacije, odnosno teritorijama današnje Crne Gore i zaleđem Jadranskog mora.

O Jovanu Vladimiru (990-1016) kao istorijskoj ličnosti ima malo istorijskih podataka. Prema „Letopisu popa Dukljanina“, vladao je u vreme dugotrajnog rata između Vizantije i Samuilovog carstva. U savezništvu s Vizantijom bezuspešno je pokušao da nađe zaštitu od nadiruće vojske makedonskog cara, koji je upravljao velikom teritorijom.

Zarobljeništvo i brak

Duklja je pala 998. godine (prema drugim izvorima 1009/1010), a Vladimir zarobljen i odveden u Prespu.
„Jednog dana careva kći Kosara zamoli oca da s dvorjanima siđe među sužnje, da im mije glave i noge. Tako upozna i sužnja Vladimira, blaga i smirena, puna mudrosti i razuma božanskog. Zamoli oca da se uda za Vladimira: ‚... ili znaj da ću pre umreti nego što ću poći za drugoga.‘ Car to dozvoli.“

Samuilo je svog novog zeta vratio na dukljanski presto, davši mu pritom da kao njegov vazal vlada i severnim delom oblasti Drača.

Vladimir je bio poznat kao pobožan, pravedan i saosećajan vladar. Vladao je u miru, dok 1014. godine Vizantija nije porazila njegovog tasta, koji je brzo posle toga umro.

Samuilov sinovac Vladislav želeo je da ovlada Dukljom. Pozvao je Jovana Vladimira sebi na dvor, a kao zalogu dobrih namera, po glasnicima koji su nosili poziv, poslao je i zlatan krst.

Vladimir mu je odgovorio da „Hrist nije raspet na zlatnom, ni na srebrnom“, već na drvenom krstu, i da mu takav pošalje ako su mu namere časne.

Vladislav je tako učinio i Vladimir je krenuo u njegov dvor u Prespu. A kad je 22. maja 1016. godine tamo stigao, „car Vladislav naredi vojnicima da mu odseku glavu“. U Prespi je i sahranjen.

Pop Dukljanin beleži da da su „mnogi ljudi, mučeni raznim bolestima, ozdravili nad Vladimirovim grobom“.

Dve ili tri godine docnije, pošto se uverio u čuda mrtvog Jovana Vladimira, Vladislav je Kosari dozvolio da uzme telo svog muža i sahrani ga gde želi. Ona je izabrala crkvu iznad Skadarskog jezera kod sela Ostrosa u današnjoj Crnoj Gori. Tu je i sama ostala, kao monahinja, do kraja života, i bila sahranjena kraj muževljevih nogu. A Vladislava je, prema legendi, kad je došao u Duklju da preuzme vlast, presreo i ubio anđeo-vojnik u liku kralja Vladimira...

Oko 1215. mošti ovog sveca preseljene su u Drač, gde su ostale do 1381. Nakon toga su čuvane u manastiru Ðin-Ðon (Sveti Jovan) kod Elbasana sve do 1995, kad su prebačene u Sabornu crkvu u Tirani, sedište Albanske pravoslavne crkve. Sve do današnjeg doba mnogi vernici hodočaste do njegovih moštiju, naročito za njegov praznik.

Slika
Sa odsečenom glavom u ruci... Jovan Vladimir Sa odsečenom glavom u ruci... Jovan Vladimir

Krst od drveta

Krst od tisovog drveta na kome se Vladislav krivo zakleo, a koji je Jovan Vladimir imao u rukama kad je pogubljen, tradicionalno se čuva u porodici Andrović iz Veljih Mikulića kod Bara. Sredinom 16. veka prenet je u Veneciju i okovan srebrom, a onda vraćen u Mikuliće. Na putu za Veneciju i nazad čuvala ga je velika pratnja.

Svake godine na Trojičin dan iznosi se pred litijom na vrh planine Rumije. Na ovim svečanostima učestvovali su i pravoslavci i katolici i muslimani, sve dok u leto 2005. mitropolit Amfilohije nije postavio metalnu crkvu...

Sveti Jovan Vladimir se smatra nebeskim zaštitnikom grada Bara. Na ikonama se obično predstavlja kao kralj u vladarskom ruhu s krunom na glavi, sa svojom odsečenom glavom u levoj i krstom u desnoj ruci. Njegovim zadužbinama smatraju se, pored Crkve Bogorodice Krajinske, gde je sahranjen, i manastira Svetog Jovana u Elbasanu, i manastiri Sv. Jovan Bigorski u zapadnoj Makedoniji, Ardenica u Albaniji, Sv. Neum na Ohridskom jezeru, i Crkva Sv. Vladimira u Ulcinju.
On je prvi srpski svetac. Po novom kalendaru slavi se 4. juna.

SLOVENSKI I ALBANSKI ŠTIT

Zato što su mu mošti bile izvan granica srpske države, kult Svetog Jovana Vladimira nije bio mnogo prisutan kod Srba u srednjem veku.
U „Službi Svetog Vladimira“, koju su na početku 19. veka štampali neki hilandarski monasi, ističe se njegova sličnost sa Svetim Jovanom Krstiteljem - isto ime i način stradanja. Za njega se kaže da je „slovenski i albanski štit“, da je „izrastao od Slovena i srpskog roda i da je albanski sveti“.


Kurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski svetitelji  |  Poslato: 23 Okt 2015, 00:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
SVI SVETI SRBI (2)
PROHOR PČINJSKI: Pustinjak s Kozjaka lovca proglasio carem


Vizantijski vladar Roman IV Diogen Prohoru je u znak zahvalnosti za proročanstvo o dolasku na romejski presto sazidao veliki manastir na obali reke Pčinje

Slika
Svi sveti Srbi, Prohor Pčinjski, Gavrilo Lesnovski, Joakim Osogovski, sveci

Prepodobni Prohor Pčinjski svetac je čije se mošti smatraju čudotvornim, a kroz istoriju je ostalo mnogo dokaza o njihovoj moći.

Bog pre zemaljskih čari

Prohor Pčinjski je rođen u prvoj polovini 11. veka u okolini Ovčeg polja u Makedoniji. Kad mu je došlo vreme za ženidbu, on se povukao u pust kraj istočno od Kumanova, jer duša i srce njegovo „ljubljaše Boga iznad svih krasota sveta i zemaljskih čari“.

Žitije kaže da je Prohor jednom prilikom sreo nekog lovca kome je prorekao da će postati car, a on je do smrti 14. septembra 1067. ostao pustinjak u planini Kozjak, južno od Vranja.

A kad je lovac zaista došao na presto Vizantije pod imenom Roman IV Diogen, Prohor mu se javio u snu i zatražio da mu car sagradi mali hram.

Posle opsežne potrage, carevi ljudi pronašli su Prohorove mošti u jednoj pećini i preneli ih u manastir koji je Diogen sazidao na obali reke Pčinje pod planinom Kozjak. Deo moštiju car je odneo u Carigrad, jedan deo dospeo je docnije u Ljubostinju...

Prepodobnog Prohora Pčinjskog Srpska pravoslavna crkva slavi 1. novembra.

Slika
Gavrilo Lesnovski

Otimanje o sveca

I Srbi i Makedonci i Bugari Gavrila Lesnovskog, koji se pročuo po isceljenjima još za života, smatraju svojim. Rođen je u 11. veku kod Krive Palanke, a posle školovanja, tokom kojeg je najviše interesovanja pokazao za Sveto pismo, oženio se devojkom iz carske loze, koja je ubrzo umrla.

Posle toga podigao je manastir Svetog arhistratiga Mihaila u Lesnovu kod Kratova, u današnjoj Makedoniji, i u njemu bio iguman. Odatle je prešao u pećine na obližnjoj planini i tu isposnički živeo 30 godina.

Posle smrti, javio se u snu jednom monahu u Sofiji, saopštio mu gde su mu mošti i zatražio da ih prenese u manastir u Lesnovu. Sadašnji manastir na tom mestu sagradio je početkom 14. veka vojvoda cara Dušana Jovan Oliver. A u vreme kad „đavolskom zavišću neki turski car Amurat iz Šama podiže vojsku sa trista hiljada na Srbe“, bugarski car Šišman preneo je čudotvorne mošti Gavrila Lesnovskog u Trnovo, u Bugarskoj, gde se i danas nalaze.

Lik ovog sveca sačuvan je na freskama u Lesnovu, Pećkoj patrijaršiji, Gračanici, Orahovici i Žurči kod Bitolja. Slavi se 28. januara.

Slika
Joakim Osogovski

Zakletva nad moštima

Joakim Osogovski bio je savremenik Prohora Pčinjskog i Gavrila Lesnovskog. Pretpostavlja se da je na Osogovsku planinu, između današnje Makedonije i Bugarske, došao iz okoline Vranja. U tim predelima živela su samostalna slovenska plemena koja su tek u doba Nemanjića pripojena Raškoj.

Joakim je po dolasku na Osogovo ostatak života proveo kao isposnik, u neprestanim molitvama i bdenjima. Po smrti, javio se u snu jednom svešteniku koji je organizovao potragu za njegovim moštima. Tragači nisu uspevali da nađu Joakimovo telo sve dok se ono nije čudom samo izdiglo iz zemlje. Sahranjen je u crkvi koja je za njega podignuta, u mestu Babin Dol, pored Krive Palanke.

Manastir svetog Joakima Osogovskog pomagali su Nemanjići, najviše Milutin i njegov sin Stefan Dečanski. Ovaj drugi se uoči bitke kod Velbužda 1330. godine poklonio moštima Joakima Osogovskog „čineći velika obećanja“.

Freske s likom ovog svetitelja nalaze se, između ostalog, i u Peći i u Blagoveštenju Kablarskom.


Kurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski svetitelji  |  Poslato: 23 Okt 2015, 00:25
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
SVI SVETI SRBI (3)
SIMEON MIROTOČIVI: Otac srpske države


Veliki župan Stefan Nemanja borio se za samostalnost Srbije, a 1196. se povukao s vlasti i zamonašio

Slika
Stefan Nemanja, Simeon Mirotočivi, Svi Sveti Srbi

Simeon je monaško ime Stefana Nemanje, osnivača dinastije Nemanjića. Rođen je 1114. godine (prema nekim izvorima, 1118. godine) u Ribnici kod Podgorice. Njegov otac Zavida zbog dinastičkih sukoba sklonio se tu iz Raške, pa mu se tu rodio najmlađi sin, i tu su ga krstili latinski sveštenici. Po povratku u Rašku, Nemanju je miropomazao i pravoslavni sveštenik.

Slika

Podela države

Posle očeve smrti i deobe Zavidine države s braćom, na upravu su mu zapale teritorije oko Podgorice, Ibra i Rasine do Morave. Na početku je bio u vazalnom odnosu prema Vizantiji. Car Manojlo I Komnin je, pri svom dolasku u Niš oko 1162. godine, pozvao Nemanju i bogato ga darovao, dao mu oblast Dubočicu kod Leskovca kao večnu baštinu i proglasio ga u njoj samovlasnim.

Nemanja je tokom svoje vladavine vodio ogorčenu borbu za samostalnost Srbije. Ostvario je svoj cilj nakon Manojlove smrti, kad je u savezu sa Ugarima napao neke oblasti Vizantijskog carstva i priključio Raškoj teritorije između Zapadne i Velike Morave, Kosovo, Lab, Hvosno i Zetu.

Posle neuspelog saveza sa Ugarima i Bugarima, Srbi su 1190. godine poraženi na Moravi i bili su prinuđeni da sklope mir s Vizantijom. Mirovni ugovor je osnažen ženidbom Nemanjinog sina Stefana sa sinovicom vizantijskog cara. A kad je Stefanov tast došao na presto, Nemanja se 1196. godine na zahtev Vizantije povukao s vlasti i već narednog dana zamonašio i u manastiru Studenici dobio ime Simeon.

Tu je ostao oko godinu i po dana, a u jesen 1197. odlazi kod svog sina Save na Svetu Goru. Zajedno će podići manastir Hilandar „za primanje ljudi od srpskog naroda koji se odaju monaškom životu“. Dane je provodio u molitvama, a 13. februara 1199. godine, star i već bolestan, umro je.

Njegova dela su velika: utemeljio je srpsku državu i pravoslavlje uveo kao državnu veru. U sređivanju unutrašnjih prilika oslanjao se na Crkvu, kojoj je davao velike povlastice i posede, a i sam je gradio neke od danas najznačajnijih manastira: Studenicu, Ðurđeve stupove, Svetog Nikolu kod Kuršumlije i Hilandar.

Slika

Sveta loza

U Hilandaru postoji vinova loza Svetog Simeona Mirotočivog, koja je iznikla iz groba sveca, probila zid crkve i već više od 800 godina rađa. Veruje se da je čudotvorna i da pomaže roditeljima bez dece da dobiju potomstvo.

Zbog opasnosti da Latini napadnu Svetu Goru, odnosno Hilandar, i želje samog Simeona da mu telo počiva u rodnom kraju, Sava je u pratnji hilandarskih monaha 1208. ili 1209. godine mošti svog oca preneo u Studenicu. Nad njima su se izmirila dva starija Savina brata, Stefan i Vukan.

Freske koje prikazuju prenos moštiju svetog Simeona nalaze se u Studenici, Sopoćanima i Gradcu, a lik ovog sveca, samog ili sa Svetim Savom, na freskama ili ikonama predstavljen je u gotovo svim srpskim manastirima.

Hilandarski iguman Pajsije poklonio je 1550. godine ruskom caru Ivanu Groznom ikonu Svetog Simeona i Save, a osim u Rusiji, ikone s njegovim likom nalaze se u Grčkoj, Bugarskoj i Rumuniji. Crkva ga slavi 26. februara.

Slika

Anastasija, Mati
SVETITELJA SAVE

Ana, najverovatnije ćerka vizantijskog cara Romana IV, udala se za srpskog župana Stefana Nemanju i rodila mu tri sina: Vukana, Stefana i Rastka, potonjeg srpskog svetitelja Savu.
Kad se njen muž 1196. odrekao prestola i zamonašio kao Simeon, Ana je otišla u ženski manastir Svete Bogorodice u Rasu, gde je kao monahinja Anastasija ostala do kraja života 21. juna 1200. godine. Sahranjena je u priprati Bogorodičine crkve manastira Studenica. Srpska crkva je slavi 5. jula.


Kurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski svetitelji  |  Poslato: 23 Okt 2015, 00:59
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine

SVI SVETI SRBI (4)
SIMON MONAH: Kralja zamonašili tek posle smrti


Prema žitijima, Stefan Prvovenčani umro je u Rasu, ali ga je brat Sava oživeo i zamonašio, pa je izdahnuo pod monaškim imenom Simon

Slika
Stefan Prvovenčani, Simon monah

Stefan Nemanjić, nazvan Prvovenčani, bio je srednjovekovni srpski vladar koji je Rašku podigao na status kraljevine, a bio je i značajan pisac. Njegovo delo „Žitije Svetog Simeona“ postalo je uzor potonjim piscima biografija u našoj književnosti.

Građanski rat

Bio je sin Stefana Nemanje, imao je starijeg brata Vukana, vladara Zete, i mlađeg Rastka, potonjeg Svetog Savu, osnivača autonomne srpske arhiepiskopije. Na Državnom saboru kod Petrove crkve u Rasu 1196. godine Stefan Nemanja odrekao se prestola, ostavljajući ga srednjem sinu Stefanu, a sam se zamonašio. Ovo nasleđivanje krune preko reda izazvalo je desetogodišnji građanski rat. Sukob je okončan 1205. godine uz posredovanje mlađeg brata Save, kad su Stefan i Vukan potpisali sporazum po kojem Stefan postaje veliki župan, a Vukan udeoni knez „jugozapadne Srbije“.

Stefan Prvovenčani bio je u braku s Evdokijom, sinovicom vizantijskog cara Isaka II Anđela, a drugi put oženio se Anom Dandolo, unukom mletačkog dužda Enrika Dandola.

Imao je četiri sina, među njima buduće kraljeve Radoslava, Vladislava i Uroša I, zatim Predislava, budućeg srpskog arhiepiskopa Savu II, i kćerku Komninu, dok pojedini izvori navode da je imao još jednu ćerku po imenu Renijera.

Godine 1217, uz saglasnost pape, Stefan Nemanjić se kruniše za kralja Srbije i dobija titulu Prvovenčani. Papska kruna je predstavljala međunarodno pravno priznanje Srbije kao nezavisne države. Dve godine kasnije, 1219. godine, Sava Nemanjić uspeo je da od patrijarha u Nikeji izdejstvuje autokefalnost Srpske pravoslavne crkve.

Pošto je sredio prilike u zemlji, a već star, kralj Stefan je, uz saglasnost arhiepiskopa Save, još za života odredio sebi za naslednika najstarijeg Radoslava. U istorijskim izvorima datum smrti kralja Stefana Prvovenčanog je različit - navodi se 24. septembar 1223, zatim isti datum 1224. i 1228.

Selidbe kivota

U žitiju svetitelja Save piše da je Stefan Prvovenčani, kad se teško razboleo, poručio svom bratu Savi da mu dođe. „Na šutu od manastira Žiče prema Rasu, Savi je javljeno da mu je brat umro. Sava ga oživi i zamonaši, i ovaj izdahne pod monaškim imenom Simon.“ Telo mu je sahranjeno u Studenici, preko puta grobnice svetog Simeona, njegovog oca. Odatle su mu mošti prenete u Sopoćane, gde su se pokazale kao čudotvorne. Posle Kosovske bitke sopoćanski monasi su kivot s moštima Svetog Simona zakopali u zemlju, gde su ostale do 1629. godine, kad su preseljene u Crnu reku, a odatle u Studenicu... Mošti Svetog Simona često su seljene, čak 15 puta, da bi se smirile u Studenici.

Kult Svetog Simona rano je ušao u život kod Srba, a posebno je bio raširen u vreme Obrenovića i Karađorđevića. Freske s njegovim likom nalaze se u Studenici, Žiči, Arilju, Sopoćanima. Peći, Mileševi, Gradcu...
Crkva ga proslavlja 7. oktobra.


Kurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski svetitelji  |  Poslato: 23 Okt 2015, 01:05
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
SVI SVETI SRBI (5)
SVETI SAVA: Pobegao sa dvora i stvorio Srpsku pravoslavnu crkvu


Rastko, najmlađi sin Stefana Nemanje, dobio od oca na upravu Zahumlje, ali odlučio da se umesto svetovnom posveti duhovnom životu

Slika
Sveti Sava, Rastko Nemanjić

Rastko Nemanjić, docnije Sveti Sava, oko 1174. u Rasu, bio je srpski princ, monah, iguman manastira Studenice, književnik, diplomata i prvi arhiepiskop autokefalne Srpske pravoslavne crkve. Najmlađi je sin velikog župana Stefana Nemanje i brat kraljeva Vukana i Stefana Prvovenčanog.

Zamonašio se na Svetoj Gori

Kao mladić dobio je od oca na upravu Zahumlje. Međutim, Rastko je pobegao na Svetu Goru i zamonašio se u ruskom manastiru Svetog Pantelejmona, gde je dobio ime Sava.

Kasnije je sa svojim ocem, koji se u međuvremenu i sam zamonašio i dobio ime Simeon, podigao manastir Hilandar, prvi i jedini srpski manastir na Svetoj Gori. Sveti Sava poznat je po svom zadužbinarstvu - gde god je boravio, obnavljao je crkve i manastire: osim Hilandara, na Svetoj Gori obnovio je ili pomogao manastire Vatoped, Ivirion, Veliku Lavru i crkvu u Kareji. Ktitor je još tri svetogorska manastira, a veliki prilog dao je i carigradskom manastiru Svete Bogorodice Evergetide i solunskom Filokalu. Po povratku u Srbiju sa Svete Gore 1206. godine pod njegovim rukovodstvom živopisana je Bogorodičina crkva u Studenici, podigao je Crkvu Svetih apostola u Peći, učestvovao je u podizanju Mileševe, ali je njegovo najznačajnije graditeljsko delo manastir Žiča, prvo središte Srpske arhiepiskopije.

Bavio se prosvetiteljskim radom, nastojeći da svojim sunarodnicima približi osnovne verske i svetovne pouke. Smatra se ocem srpske prosvete i književnosti.

Godine 1219. Sava je od vaseljenskog patrijarha u Nikeji izborio autokefalnost srpske crkve, a patrijarh ga je imenovao za prvog srpskog arhiepiskopa. Ostao je arhiepiskop sve do 1233, da bi ga potom zamenio njegov učenik Arsenije.

Lik u svakoj crkvi

Najznačajnija pisana dela Svetog Save su „Žitije Svetog Simeona“, „Karejski tipik“, „Hilandarski tipik“ i „Studenički tipik“, kao i „Zakonopravilo“.

Na povratku s jednog hodočašća iz Svete zemlje 1236. godine smrt ga je zatekla u tadašnjoj bugarskoj prestonici Velikom Trnovu. Mošti mu je u manastir Mileševa naredne godine preneo sinovac, kralj Vladislav.

Savin kult u narodu oduvek je bio jak, a poštovali su ga i katolici i muslimani. Jedan putopisac s Apeninskog poluostrva ostavio je svedočanstvo da „Turci i Jevreji daju veću milostinju manastiru Mileševa nego Srbi“. Kad su se krajem 16. veka, s vršačkim vladikom Todorom na čelu i zastavom na kojoj je bio lik svetitelja Save, digli ustanici u Banatu, Turci u znak odmazde spalili Savine mošti.

Skoro da nema srpske crkve u kojoj nije predstavljen lik ovog sveca, a crkve njemu posvećene nalaze se u mnogim mestima u Srbiji, BiH, Hrvatskoj, a velelepnu crkvu u Sloveniji, u Celju, porušili su Nemci 1941. godine. U Evropi crkve posvećene Svetom Savi nalaze se u Beču, Londonu, Hanoveru i Stokholmu; u SAD ih ima dvanaest, u Kanadi pet, u Australiji sedam... Slave ga i Grci, Bugari, Rumuni i Rusi. Srpska crkva proslavlja ga 27. januara.

Slika
Centar Crkve... Manastir Žiča Centar Crkve... Manastir Žiča


ŽIV U SRCU NARODA

Vladika Nikolaj beleži: „Telo Svetog Save beše sahranjeno u Mileševi. U vreme turske tiranije narod srpski skupljaše se nad moštima svoga svetitelja da traži utehe i leka. Bojeći se da se iz toga mesta ne digne buna na Turke, Sinan-paša Beogradski naredi, te se mošti Savine prenesu u Beograd i tu spale, na Vračaru, 27. aprila 1594. godine.

No sa spaljivanjem moštiju svetiteljevih obesni paša ne spali svetitelja, koji osta živ pred prestolom Božjim na nebesima i u srcu svoga naroda na zemlji.“ Spaljivanje moštiju Svetog Save Crkva slavi kao praznik 10. maja, a na mestu gde je bila lomača podignut je Hram Svetog Save, najveći pravoslavni hram na Balkanu i po površini i zapremini najveća pravoslavna crkva na svetu.


Kurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski svetitelji  |  Poslato: 23 Okt 2015, 01:13
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
SVI SVETI SRBI (6)
MONAH U PEĆINI POBEDIO DEMONE: Ovo je priča o Petru Koriškom!


Sin bogatih roditelja primio je monaški postrig i povukao se na padine Šare iznad sela Koriša kod Prizrena, gde je živeo do duboke starosti čineći čuda

Slika


Svetovno ime Petra Koriškog nije poznato. Rođen je između 1211. i 1215. godine u selu Unjamir kod Peći, mada neki izvori tvrde da mu je rodno mesto Koriša kod Prizrena, u porodici bogatih i pobožnih roditelja. Otac mu je rano umro, pa je potonji svetac preuzeo brigu o majci i sestri. Kad im je umrla i majka, oni odlaze u manastir. U manastiru Svetih apostola Petra i Pavla nedaleko od rodnog mesta, primio je monaški postrig i uzeo ime vatrenog borca za veru - Petra.

Stalno u bdenju

Ubrzo je osetio potrebu da se osami, pa se povukao u pećinu na padinama Šare iznad sela Koriša kod Prizrena.

„I pope se, noktima hvatajući, na jednu visoku stenu (...) nađe na njoj kao od Boga spremljenu pećinu i, zahvaliv Bogu, veoma joj se radovaše.“ Tu će ostati do kraja života.

Dane je provodio u strogom postu i neprestanom bdenju, ali i u velikoj borbi sa demonima. „Okružen zmijama i drugim krvoločnim zverima, ovaj podvižnik osetio je svu bedu ljudske prolaznosti i i potrebu Božje blizine.“

Priča o njemu se daleko proširila, pa se ubrzo u pećinama oko njegove nastanilo brojno bratstvo. Umro je u dubokoj starosti, a njegove mošti „isceljenjem bolnih čuda činiše“.

Nad njegovim grobom podignuta je i njemu posvećena crkva, koju je docnije car Dušan proglasio metohom Hilandara. Njegov lik nalazi se u nekoliko manastira u Srbiji i u Crkvi Aleksandra Nevskog u Sofiji. Crkva ga slavi 18. juna.

Naslednik Svetog Save

Mladi monah Arsenije Sremac, nazvan tako po mestu rođenja - Sremom se tada, pored današnjeg Srema, nazivala i Mačva, deo Posavine i predeo oko Kolubare - čuo je za Savu, prvog srpskog arhiepiskopa, i zbog njega došao u Žiču. Odan veri i predan monaškom životu, brzo je postao iguman ovog manastira.

A kad su Mađari zapretili osvajanjem, Arsenija je Sava poslao na jug da nađe sigurnije mesto za sedište arhiepiskopije. Ovaj monah zaustavio se u Peći i tu podigao Crkvu Svetih apostola, kasnije posvećenu voznesenju Gospodnjem.

Sava ga je 1233, pred svoj drugi odlazak u Palestinu, postavio za svog naslednika na crkvenom tronu, pa je Arsenije Sremac tako postao drugi srpski arhiepiskop. Na tom položaju ostao je punih 30 godina, kada se zbog bolesti povukao. Umro je 1266.

Ima veoma velike zasluge za stabilizaciju crkve u teškim političkim prilikama i razvoj crkvenog života. Rekonstruisao je i ukrasio Žiču, a zaslužan je što su, uz podršku kralja Vladislava, mošti Svetog Save iz Trnova prenete u Srbiju.

Slika

Zbog najezde Turaka u 18. veku, mošti su mu iz Peći prenete u Ždrebaonik kod Danilovgrada, a delovi se sada nalaze i u Dovolji, Morači, Krušedolu i Dobrićevu. Rusi su 1933. godine deo moštiju ovog sveca odneli u Peking i u Mandžuriju, kada je tamo osnovana pravoslavna crkva.

Posvećene su mu jedna kapela u Peći, crkve u Budimlju na Limu i u Štavlju kod Sjenice. Slavi se 10. novembra.
MOŠTI LEČE NEPLODNE

Ne zna se kada su mošti izvađene iz groba. Njihovi delovi odneti su u Austriju i u Carigrad, a ostatak je prenet 1572. u Crnu Reku, gde se i danas nalaze.

Mnogi bračni parovi koji godinama nisu mogli da imaju dece ubeđeni su da im je prolazak ispod ćivota s moštima Svetog Petra Koriškog pomogao da dobiju potomstvo. Ponekad je dovoljno da se umiju vodom ili prozbore koju reč o svojoj muci u sobici gde počiva ovaj svetac-čudotvorac.


Kurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski svetitelji  |  Poslato: 22 Dec 2016, 00:14
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON: SVI SVETI SRBI (7)

STEFAN VLADISLAV I: Sveti kralj sagradio manastir Mileševu

Drugi sin Stefana Prvovenčanog vladao je devet godina, a srpski presto morao je da napusti kad je Bugarska, njegov zaštitnik, oslabila i postala mongolski vazal

Slika

Stefan Prvovenčani se 1228. godine za života odrekao prestola u korist svog najstarijeg sina Radoslava. Međutim, četiri godine kasnije, pod pritiskom srpske vlastele, Radoslav je morao vlast da ustupi mlađem bratu Vladislavu (1234-1243).

Radoslav je pobegao u Dubrovnik, a kad se kasnije vratio u Srbiju, prvi srpski arhiepiskop Sava, potonji Sveti Sava, inače Vladislavljev i njegov stric, zamonašio ga je pod imenom Jovan. Sahranjen je u Studenici.

Veze s bugarskim carem

Vladislav se oženio Beloslavom, ćerkom bugarskog kralja Jovana II Asena, i tako učvrstio svoju vladavinu.A kad je Sava u povratku iz Palestine svratio u Trnovo kod Jovana II Asena, i tu umro, Vladislav je iskoristio svoje rodbinske veze i kraljevski uticaj da posmrtne ostatke svog strica prenese u Srbiju.

Još pre nego što je postao kralj, naime dok je još bio samo upravnik jedne oblasti uz Lim, oko 1225. godine Vladislav je podigao manastir Mileševu, i tu je doneo mošti Svetog Save.

U vreme njegove vladavine Tatari, odnosno Mongoli, prošli su preko Balkanskog poluostrva, izazvavši najveću pometnju u Bugarskoj. Metež u ovoj carevini uvećao se kad je 1241. Jovan II Asen umro, pa je Bugarska postala tatarski vazal. Ovo je veoma oslabilo ugled kralja Vladislava, pa je on 1243. vlast morao da ustupi polubratu Urošu.

Još dvadeset godina ostao je u Srbiji, zadržavši jednu oblast kojom je upravljao. Njegovi sinovi Stefan i Desa nisu imali značajniju ulogu u istoriji. Umro je oko 1269. i sahranjen je u Mileševi.

U leto 1990. godine vršena su obimna arheološka iskopavanja u sklopu restauracije manastira. Prilikom raskopavanja manastirskog groblja otkriven je grob Svetog kralja Vladislava. Posle antropološkog pregleda i identifikacije, mošti su predate monasima i sad se nalaze u ćivotu postavljenom u crkvi. Srpska pravoslavna crkva Vladislava proslavlja kao svetitelja 7. oktobra.

Jevstatije, iguman Hilandara

U životopisu Jevstatijevom zapisano je da je rođen u Župi budimljanskoj. Kao mladić Jevstatije je otišao u manastir Svetog arhanđela Mihaila na Prevlaci kod Kotora, gde je u to doba bilo sedište Eparhije zetske, i zamonašio se. Danilo II u poznatom delu „Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih“ piše da „Jevstatije nikad ne zakasni na bogosluženje, štaviše mnoge najbolje prevazilažaše“.

Preko Svete gore otišao je u Palestinu, i tu proveo godine na svetim mestima.

Na povratku, opet preko Svete gore, izabran je za igumana Hilandara. Moralne odlike koje su ga krasile preporučile su ga potom saboru Srpske pravoslavne crkve, koji ga je izabrao za episkopa Zetske eparhije, a kad je srpski arhiepiskop Joanikije preminuo, Jevstatije ga je 1279. nasledio na tronu.

Crkvom je upravljao narednih sedam godina i svojim uticajem znatno je pomogao uređenju odnosa između braće i kraljeva Dragutina i Milutina, i stabilizovanju političkih prilika u zemlji.

Umro je 1286. i sahranjen je u manastiru Žiča, a već 1329. pominje se kao svetac. Njegove čudotvorne mošti u 14. veku bile su prenete u Pećku patrijaršiju, a od 1737. su u Crnoj Reci.

Slika
Uticao na vladare... Jevstatije Uticao na vladare... Jevstatije

NA FRESKAMA NASLIKAN S PRETHODNICIMA

Po fresko slikarstvu Mileševa se ubraja u naše najznačajnije srpske manastire. Vladislav je na jednoj fresci predstavljen sam, a na drugoj sa Svetim Stefanom Nemanjom, Svetim Savom i Svetim Stefanom Prvovenčanim. Njegov lik nalazi se i na fresci Loza Nemanjića u Dečanima, u Pećkoj patrijaršiji i u Orahovici.


kurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 93 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker