Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 22:52


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 12 Feb 2017, 13:34
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Najveći srpski dobrotvori (7): Neumorni ratnik sa štulom

Đoka Vlajković, pešadijski pukovnik srpske i ruske vojske u penziji, umire 17. avgusta 1883. godine u Beogradu, i za sobom ostavlja testament u kojem nalaže: "Kao čovek mogu svakog minuta umreti, a kao vojnik poginuti, jer srpska stvar oslobođenja i ujedinjenja dovršena nije. Zato za slučaj moje smrti pravim ovim testamentom raspored sa mojim imanjem...

Slika
Vlajkovićeva zadužbina u centru Beograda

Na prosvetne celji, dajući pravo našem Učenom društvu i Savetu velikoškolskom da zajednički rešavaju i prihod mog imanja upotrebe samo na ono što je za otadžbinu najkorisnije i najpreče i da moje imanje ne smeju prodati. Pri rešavanju na šta se prihod ima utrošiti ostavljam da vazda predsedava u tom društvu moj drug Stojan Bošković s tim da on može u mesto sebe i drugog naznačiti." Imanje koje je ostavio otadžbini sadržavalo je "jedno veliko mesto kod bivše Batal-džamije" (kod današnje Skupštine Srbije), sa zasađenom baštom, dve nove kuće i dve stare, i tri dućana, kao i njivu veličine "dan oranja" na Vračaru. U gotovini je ostavio 250 dukata cesarskih. Imanje je najpre do kraja života trebalo da uživa supruga Aleksandra, koja je i ovlašćena da se sprovede poslednja volja njenog supruga.

PORODIČNA TRAGEDIJA

O najranijim godinama Đoke Vlajkovića malo se zna. Život mu je počeo 1831. negde u današnjoj Vojvodini. Rano je ostao bez oca Todora, rodom Prizrenca, a u vreme kada je završio osnovnu školu u Beogradu, umrla mu je i majka. Iako je imao svega 14 godina odlučio je da stupi u vojsku. Načelnik srpske armije je pred sobom video golobrado momče, ali ga nije odbio, jer je u njemu prepoznao izuzetnog i rano sazrelog mladog čoveka. Dečak je upućen iste 1845. godine u vojnu školu u Rusiju. Odatle se obreo kod Austrijanaca, gde je uskoro unapređen u potporučnika. Za vreme mađarske bune 1848. prišao je dobrovoljcima Stevana Petrovića Knićanina. Istakao se u odbrani Srbobrana od Mađara, i za te zasluge je dobio prvo od mnogih odlikovanja, Medalju za hrabrost.

Slika
Veliko imanje na poklon otadžbini: Pukovnik Đoka Vlajković

Vlajković se vratio u Srbiju, ali mirnodopska služba nije odgovarala njegovoj nemirnoj prirodi. Već 1851. prijavio se u rusku vojsku, u glavni štab u Bukureštu. Odatle je poslat u Rusiju da izučava vojne veštine. Ovo znanje mu je ubrzo dobro došlo u Krimskom ratu, koji je Đoki Vlajkoviću omogućio blistavu vojnu karijeru. Već posle prve bitke dobio je oficirski čin. Ali, činove su, kako to uglavnom biva sa posvećenim ratnicima, pratile ne samo počasti nego i teška ranjavanja.

U bici kod Sevastopolja mladi srpski kapetan je izgubio nogu. Imao je svega 24 godine. Posle lečenja u Odesi vraćen je u jedinicu u Sevastopolj iako se kretao sa štulom. Pošto je rat završen, Vlajković se ponovo obreo u otadžbini, ovoga puta kao penzioner ruske carske vojske. Ali, turkofili oko kneza Miloša su zazirali od njega i držali ga podalje od vojske, pa je dane provodio baveći se svojom baštom.

Tek 1860. ga je knez Mihailo 1860. pozvao za tobdžijskog kapetana. Dve godine kasnije, čarka na Čukur-česmi koja se izrodila u tursko bombardovanje Beograda omogućili su Đoki Vlajkoviću da iskaže svu hrabrost i vojnu veštinu, naročito u organizaciji dobrovoljaca. Pošto su Turci napustili srpske gradove, Vlajković je postavljen za upravnika vojne bolnice.

Juriš na džamiju

Junaštvo pravoslavaca u otporu beogradskim erlijama posle incidenta na Čukur-česmi ostavilo je naročiti utisak i na strance koji su se tada zatekli u Beogradu. O tome je pisao znameniti austrijski putopisac Feliks Kanic. Opisujući svedočanstvo jednog nemačkog sveštenika o završetku uličnih sukoba, on navodi da se pred zoru jedan hrabri Crnogorac kroz tavanicu džamije sručio na utvrđene Turke, "a jedan oficir, koji je u Krimskom ratu ostao bez noge, istovremeno započeo juriš na džamiju i rasterao Turke".



Izgubljena sablja

Postavši zapovednik najvažnije beogradske postaje, Đoka Vlajković je u junu 1862. primio delagaciju iz Pančeva koja mu je svečano predala skupocenu pozlaćenu sablju sa natpisom: "Hrabrom Đoki Vlajkoviću u priznavanje i spomen na njegovo junaštvo u Beogradu 3. i 5. junija 1862. godine, od Srbalja Pančevaca." Ta sablja je, kao i njegove dragocene beleške, uništena u toku Prvog svetskog rata.

Iako je nastupio mir, on je nastavio da okuplja istomišljenike koji su hteli borbu za konačno oslobođenje. Postao je jedan od najagilnijih članova Ujedinjene omladine srpske. Odlazio je u Crnu Goru da uspostavi veze sa knezom Nikolom, vatreno propagirao "osvetu Kosova". Zbog toga je došao u sukob sa Namesništvom i 1869. otišao iz državne službe, ali nije mirovao.

Ponovo se penzionisao, ali i dalje nije mogao da miruje. Čim je u Hercegovini planula Nevesinjska puška, pretvorio je svoju kuću u Beogradu u pravi štab, uvek pun dobrovoljaca, oružja, odeće. U svim srpskim krajevima za Srbe koji su odlazili da se bore protiv Turaka, naročito one preko Save i Dunava, govorilo se da "idu Đoki Vlajkoviću". Kada je u Srbiji 1876. izbio rat sa Turcima, dobio je čin majora i borio se u diviziji generala Rajka Alimpića, vodeći Podrinjce i Šapčane u teškim borbama preko Drine sve do Bijeljine.

Čuveni muzičari Cicvarići su mu tada posvetili pesmu koja se sačuvala do danas: "Kapetan Đoka putuje, on ide u Tursku". U Drugom srpsko-turskom ratu je postao pukovnik dobrovoljačkih odreda koje je organizovao. Uvek u prvim redovima, hrabreći "decu svoju", učestvovao je u borbama za jug Srbije. U njegovoj karakteristici čita se: "Vrlo sposoban komandant koji je imao velikog uticaja na svoje potčinjene. Takođe je bio i vrlo rečit, a na službi revnosan i tačan." Ni u jednom trenutku ni njemu, ni saborcima nije smetalo to što je sve ove podvige izveo kao težak invalid. Ali, po okončanju rata ponovo je 1879. penzionisan "zbog telesne nesposobnosti".


Đoka Vlajković je, prema svedočenju savremenika, ostao i jedan od najvećih prosvetnih dobrotvora. Bio je umeren, mudar i dobar domaćin. Od srpske i ruske penzije stekao je lep imetak. Međutim, posle njegove smrti porodicu Vlajković su počele da stižu nove nevolje. Najpre je od tuberkuloze umro 1884. sin Bogoljub, a supruga i kći Marija su dugo morale da otplaćuju dug Upravi fondova, koji je načinjen na osnovu jedne obligacije. Usled nestručne otplate duga iznos koji se od 1900. godine tražio od naslednica narastao je na 4.600 dukata.

Tako je Aleksandra Vlajković i pored dve penzije i prava udovičkog uživanja imovine, koji, prema testamentu svog muža nije smela da proda, umrla 1910. bez igde ičega. Sahranjena je o državnom trošku, a ostavši bez muža i prihoda sama sa bolesnom ćerkom, naredne godine je umrla i Marija Marfi, rođena Vlajković. Tu se završila priča o porodici velikog dobrotvora, ali ne i o njegovom zaveštanju.

OSTALA JEDNA ZGRADA

Srpska akademija nauka i Beogradski univerzitet su decenijama pokušavali da od Ministarstva prosvete preuzmu kontrolu nad imovinom koja im je zaveštana, ali ga Zadužbinski savet Ministarstva nije ispuštao iz svojih ruku, nego je ovim ustanovama davao godišnju apanažu. Kako se ona koristila, pokazuje jedan zapisnik sa sastanka predsednika Akademije nauka Jovana Cvijića i rektora Univerziteta dr Pavla Popovića iz 1925, gde stoji da se odobreni godišnji iznos od 53.000 dinara raspodeljuje na pomoć za naučno ispitivanje, kupovinu knjiga za Univerzitetsku biblioteku i na Studentski dom.

Krajem 1939. godine glavnica fonda Zadužbine Đoke Vlajkovića iznosila je oko 6,5 miliona dinara. Od nje se do danas sačuvala samo zgrada u ulici u strogom centru Beograda, koja je ponela ime velikog dobrotvora. Još tridesetih godina 20. veka Ministarstvo prosvete odlučilo je da proda zadužbinsko imanje na Vračaru i zameni placeve u Vlajkovićevoj ulici sa Agrarnom bankom, što je omogućilo da se na broju 5 sazida reprezentativna zgrada. Na tu novu zgradu postavljena je bista dobrotvora. Ovo umetničko delo i danas krasi oronulu fasadu Zadužbine Đoke Vlajkovića.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 12 Feb 2017, 14:17
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Najveći srpski dobrotvori (8): Prosveta jača od mača

Najmlađi srpski zadužbinar je Nikola Čupić, unuk ustanika Stojana Čupića, u narodu poznatog Zmaja od Noćaja. Kad je umro u dalekoj Africi, imao je svega 34 godine.

Slika
Najmlađi srpski zadužbinar: Nikola Čupić je ljubav prema otadžbini nasledio od slavnog dede Stojana Čupića

Ostavljajući svoje imanje srpskom narodu s izričitom željom da se ono koristi za izdavanje knjiga i nagrađivanje pisaca, on je u poslednjem pismu, prijatelju đeneralu Protiću, poručio: "Čas je tu. Mreti se mora. Leka mi nema. Da se kući vratim, ah srpsko sunce, srpska zemljo... Hitam da napravim raspoloženje mojim imanjem dok još ovo malo duše u meni traje. Kad ne bih sreće da, kao što moji stari, budem od koristi svojoj otadžbini na bojnom polju, sa sabljom u ruci, za šta se uvek spremah. Ostaviću sve svoje imanje na prosvetne celji te da na ovom polju bar svojoj zemlji pomognem. I prosveta je oštra kao bojni mač. I ona može da pognjavi Turke i osveti Kosovo."


LEČENJE U ORANU

Rodom od Kurtovića u Šapcu, Nikola je tokom školovanja uzeo majčino devojačko prezime, a ona je bila kći čuvenog Stojana Čupića. Još kao petnaestogodišnjak je smatrao da može da bude dostojan potomak svog dede samo ako odmah put vojnika, pa se 1851. upisao u Artiljerijsku školu. Isticao se u matematici i nacrtnoj geometriji. Kasnije je u službi kneza Mihaila bio proizveden u kapetana prve klase.


Kurtovići su bili kolenovići, pa je Nikola ženidbom lako ušao u vladarsku porodicu Obrenović, ali mu brak sa Herminom, ćerkom gospodara Jovana, nije doneo sreću. Pošto dece nisu imali, crkva je dozvolila razvod.

Okrenut potpuno vojnom pozivu, sam je za srpsku vojsku kupovao kad god bi našao štogod vrednog od opreme, govoreći "da će to trebati kad se pređe u Bosnu". Bio je i pronalazač.

Slika
Stojan Čupić

Konstruisao je jedan mali pešadijski top i vojna kola. Sa dedom je delio istu glavnu crtu, mrzeo je okupatore. Pod uticajem narodnih priča i pesama o srpskim junaštvima, stalno je maštao o odlasku u Bosnu i o osveti. Ali, još dok je bio u braku, oboleo je od tuberkuloze. Lekari su tada verovali da samo suv i izuzetno topao vazduh može da izleči grudobolne, pa se Nikola preselio u Alžir. Nastanio se u Oranu.

Ta usijana i prašnjava sredozemna luka samo je pogoršala njegovo stanje. Kao zdrav čovek, bio je široke ruke prema siromašnima, ali, kad je oboleo, postao je štedljiv, pravdajući se rečima: "Bolje je prištedeti za korist svoje otadžbine, mada se to često ogovara." Osećajući da mu se bliži kraj, nekoliko nedelja pred smrt je sastavio testament u kome jasno stoji: "Sve moje imanje neka se upotrebi na izdavanje moralnih i naučnih knjiga." Nikola Čupić je umro krajem januara 1870. godine. Otadžbini je ostavio zadužbinu sa svojim imenom koja je zaista ispunila volju njenog osnivača. Doprinela je razvoju i opstanku srpskog književnog jezika mnogo više nego bojni mačevi.


Čim je stigla vest o testamentu, Dimitrije Matić, ministar prosvete i crkvenih dela Kneževine Srbije, odredio je oktobra 1871. komisiju da utvrdi stanje Čupićeve zaostavštine i postupi prema odredbama njegove poslednje volje. Dvanaestočlana komisija je kasnije prerasla u Odbor zadužbine Nikole Čupića.

Slika
Čedomilj Mijatović

U njega su ušli velikani srpske prosvete i kulture, u taj prvi odbor pozvani su dr Josif Pančić, Čedomilj Mijatović, Stojan Bošković, Sava Sretenović, Kosta Protić, Đorđe Maletić, Jovan Anđelković, Stojan Novaković, Milivoje Prajzović, Mata Karamarković, Jovan Pavlović i Kosta Marinković. Čupićeva zaostavština sastojala se od nekretnina, ali i od novca, od njega su se najpre namirili poverioci. Da ostatak novca ne bi ležao besplodan, Odbor je rešio da ga izda pod interes. Jedino je izgubljen spor sa zakupcem jedne šabačke mehane, koja je bila Čupićevo vlasništvo. Konačno je 1875. godine utvrđeno da Fond zadužbine Čupićeve ima kapital od 6.000 dukata cesarskih koji je predat Upravi fondova na rukovanje.

Na kraju prvog sastanka Odbora odlučeno je takođe da se objavljivanje zapisnika smatra kao oglas i poziv književnicima koji žele da im se dela izdaju o trošku zadužbine. Tako je Zadužbina Nikole Čupića započela svoj dugotrajni i plodni rad. Za 65 godina rada Zadužbine Nikole Čupića predsedničku dužnost su obavljali: publicista Milan Đ. Milićević, istoričari Stojan Novaković i Ljubomir Kovačević (dve godine), filozof i prirodnjak Dobrosav Ružić i etnolog Tihomir P. Đorđević.

Osvećeni Zmaj

Stojan Čupić bio je dobro poznat u Mačvi kao bogati trgovac stokom, a slavu je stekao u Prvom srpskom ustanku u mnogim bojevima, a naročito u Bajinoj Bašti. Tu je izašao na megdan čuvenom begu Zumbuloviću. Narod ga je prozvao Zmajem od Noćaja, što je ime njegovog rodnog mesta, a opevao ga je guslar Filip Višnjić. Međutim, po izbijanju Drugog srpskog ustanka, isti narod ga je na prevaru izdao Turcima. Dok su Stojana Turci vezanog odvodili, mačvanski kmetovi su zaigrali kolo, a vodio je glavni izdajnik Jovan Lazić iz Petlovca. On je čuvenog junaka predao Turcima uz reči: "Eto hajduka koji zameće krajinu, više krajine neće biti." Stojana je osvetio hajduk Dimitrije Nogić, našavši izdajnike, a jataganom je, komad po komad, isekao Lazića.



Šah kao rat

Nikola Čupić je bio lep, crnomanjast, stasit mladić. Obrazovanje ga je dovelo i do zanimanja za spiritualizam i materijalizam, o čemu je uvek bio spreman da razgovara. Velike razonode su mu bile jahanje i šah, o kome je govorio: "Ne pomaže ovde samo micati figure. Tu treba najpre pamet zrelo da razmisli, da predvidi posledice, pa tek onda nešto da učini. U svakoj svojoj figuri valja smatrati po jednog svog vojnika ili po jedan deo vojske, koji ne treba nerazumljivo gurati napred da uzalud gine."

Najduže u radu Odbora zadužbine proveo je ekonomista, istoričar i diplomata Čedomilj Mijatović i to od njegovog osnivanja do svoje smrti, punih 58 godina. Rad u Odboru bio je dobrovoljan. Početkom 1877. odlučeno je da se objavljuje i poseban časopis o radu fonda "Godišnjica Čupićeve zadužbine", koji će, zapravo, biti i vrsta literarnog časopisa. Ponuđene članke su ocenjivali članovi Odbora, a objavljeni su se skromno nagrađivali. Prva knjiga Godišnjice prodavala se u knjižarama Beograda, Novog Sada i Pančeva đacima s velikim popustom. Tiraž prvog izdanja bio je 600 primeraka. Odbor je potom odlučio da se svakog 31. januara, na dan smrti Nikole Čupića, održi svečana javna sednica i parastos osnivaču Zadužbine. Na ovaj način se odavala počast dobrotvoru sve do 1941. godine. Odbor je takođe putem jugoslovenske diplomatije pokušavao da dođe i do posmrtnih ostataka Čupićevih, ali su oni netragom nestali pošto je gradsko groblje u Oranu razoren u velikom zemljotresu 1890. godine.

NAJBOLJI ALMANAH

Književna dela koja je prvih godina svoga rada izdavala Zadužbina Nikole Čupića bila su uglavnom patriotska i poučna, ili iz oblasti popularne nauke. Kasnije se najviše posvećivala pažnja književnosti i naučnim radovima, dok je Godišnjica postala najbolji književni almanah koji su tražile i strane biblioteke iz Petrograda, Njujorka, Praga, ali i iz Zagreba, Splita, Skoplja. Recenzenti dela koje je objavljivala Zadužbina Nikole Čupića bili su najugledniji stručnjaci tog vremena, među kojima i: Laza K. Lazarević, Milutin Garašanin, dr Vladan Đorđević, Milan Kujundžić Aberdar, dr Laza Dokić i mnogi drugi. Za arhive i magacine koristio se prostor Srpske kraljevske akademije, Srpske književne zadruge i Univerzitetske biblioteke. Za sve vreme rada objavljene su 33 knjige posebnih izdanja i 50 Godišnjaka.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 12 Feb 2017, 14:47
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Najveći srpski dobrotvori (9): Vojskovođa u mantiji

U Lugu na Trebišnjici, u Hercegovini, od oca Jevte i majke Soke rodio se novembra 1832. dečačić čije kršteno ime nije zapamćeno, ali ga je proslavilo ono drugo, monaško, Nićifor. Knjigu je počeo je da uči u manastiru Duži kod strica, arhimandrita Jestatija Dučića. Prema njegovoj želji, monašku rizu je obukao već u sedamnaestoj godini.

Slika
Branio Srbiju od Turaka: Nićifor Dučić sa srpskim vojvodama

Neobuzdane i bujne prirode, mladi kaluđer se najpre okrenuo sticanju raznovrsnih znanja koja će mu pomagati tokom života. Srpska vlada je u to vreme skromnim stipendijama pomagala mladiće iz Bosne, Hercegovine, Stare Srbije i Crne Gore da u Beogradu uče Gimnaziju, Veliku školu ili Bogosloviju. Jedini uslov bio je da se po diplomiranju vrate u zavičaj i tamo prenose znanje. Tako je i Nićifor Dućić, na preporuku sarajevskog mitropolita Georgija Nikolajevića, stigao u Seminariju beogradsku. U isto vreme je na Velikoj školi pratio predavanja Đure Daničića o slovenskoj filologiji.

Trpeo nemilu reč

Nićifor Dučić je, kako su ga opisivali biografi, bio "čovek vrlo visoka rasta, pravilno razvijene snage, ali glave manje spram veličine tela. Kosa mu se održala do smrti. I kosu i bradu potkresivao je. Pred kraj života obe su ga bile sedinom ukrasile. Sve to je činilo vrlo lepu fizičku figuru. Glas mu je bio tanak i slab, a beseda isprekidana. U disputu mogao je vrlo lako ljutiti se, mada je umeo otrpeti nemilu reč".



Oružje uz pero

Narodnom Muzeju u Beogradu ostavio je Nićifor Dučić sva arhimandritska odličja i brojne, skupocene medalje iz ratova širom Balkana. U toj zbirci se našlo i njegovo lično naoružanje iz ratova, ali i "jedno zlatno pero u kutiji, spomen od dr Valtazara Bogišića za građu iz Hercegovine koju sam mu davao za njegove pravne radove".

SVEŠTENIK NA SORBONI

Kada je završio dvogodišnju školu, mladi monah se vratio u Duži i posvetio učenju dece. Sa drugom iz detinjstva Serafimom Perovićem, potonjim mitropolitom hercegovačkim, 1857. osnovao je školu u manastiru za đake iz okoline Trebinja. Uz pomoć Srbije i Rusije već sledeće godine je u Žitomislićima otvorio i duhovnu školu za sveštenike i tu bio upravitelj i profesor.

Ali, čim su turski zulumi postali nesnošljivi, Nićifor Dučić se povezao sa hercegovačkim glavarima i uzeo komandu nad jednim ustaničkim odredom. Pregovarao je sa Omer-pašom Latasom o boljem životu za hrišćansku raju, ali su pregovori prekinuti kada se Crna Gora umešala u ustanak. Na Petrovdan 1862. godine turska vojska Derviš-paše uspela je da ga uguši. Dučić je sa dozvolom kneza Nikole prešao na Cetinje. Uz malo novca, uspeo je da otvori 10 osnovnih škola po Crnoj Gori, a na Cetinju je 1864. ustanovio Bogosloviju. Zato je proizveden u arhimandrita, a crnogorski vladar mu je poveravao i druge poverljive poslove.

Tako su zahvaljuljući Dučićevim misijama u Beogradu kneževi Mihailo i Nikola potpisali ugovor o saradnji i ujedinjenju srpskog naroda. Ali, ugovor su 1868. "poništili" hici na srpskog kneza u Topčideru. Iste godine Nićifor Dučić se na poziv Ilije Garašanina vratio u srpsku prestonicu. Beograđani nisu mogli da se načude kršnom arhimandritu, a još više njegovoj odluci da ne živi u manastiru. Dučić se uselio u prizemnu kuću sa baštom na uglu današnjih ulica Francuske i Braće Jugovića, koju je za sebe sazidao.


Poznat je bio kao čovek koji je "žustar i nakraj srca", kako mu je u jednom pismu 1892. prebacio fruškogorski arhimandrit Ilarion Ruvarac. Na to mu je Dučić ovako odgovorio: "Dok me ovde, i svuda gde sam bio, smatraju za tiha i pogodna. Ali nikad za laskavca. Ja imam svoje misli i svoje uvjerenje, koje branim, dok se ne uvjerim o boljem. Ja sam kadar da svakom reknem istinu u oči.

Slika
Podržavao Vuka Karadžića: Nićifor Dučić

S tim sam i državnu službu gubio i stratio. Ali sam uvek ostao svijetla obraza i čvrsta karaktera. A najviše me tješi to: što nikad nikome nijesam ne samo učinio nego ni pomislio zla, pa ni najžešćim neprijateljima svojima... Što u meni nema koliko bi valjalo kaluđerske krotosti tome se ne treba čuditi jer sam ja više vojnik nego smerni, prepodobni monah. Ali poštujem i monaštvo srpsko."


Pobornik prosvetne reforme Vuka Karadžića, sakupljao je i objavljivao zbirke narodnih pripovedaka, umotvorina i reči iz svog zavičaja, pisao o istorijskim događajima u kojima je učestvovao.

Postao je predsednik Odbora za srpske škole van Srbije, predsednik Odbora za Narodnu biblioteku i muzej i predsednik Komisije za zidanje crkava u Srbiji. Ali, čim su 1876. izbili srpsko-turski ratovi, jedva je dočakao da se ponovo lati oružja i pođe u borbe. Knez Milan ga je postavio u prvom ratu za komandanta svih dobrovoljačkih divizija Ibarske armije, a u drugom, uspešnijem, komandantom ustaničkih četa Javorske armije. Tada je Srbija dobila niški, pirotski, vranjski i toplički okrug. Dučić je biran za poslanika Narodne skupštine 1877, i tu ostao skoro celu deceniju, sve dok mu mandat nije oduzet pošto je posle Slivničke bitke glasao za predlog opozicije. Vraćen je u službu, ali se uskoro sam penzionisao.

Slika
Imovinu ostavio Akademiji: Devet kuća Nićifora Dučića u Beogradu

Želja za znanjem nije ga napuštala ni u poznim godinama. Otišao je 1886. u Pariz i na Univerzitetu Sorbona slušao predavanja opšte istorije, geografije i filozofije, a na Kolež d Frans o francuskoj i staroj jevrejskoj književnosti. Družeći se sa đacima iz Srbije, pokrenuo je osnivanje Srpske čitaonice, a Societe d'historie diplomatiljue izabralo ga je za člana. Proputovao je južnu Francusku i Španiju, boravio kratko u Londonu. U Srbiji su ga dočekali mnogi ugledni položaji. Mladom Aleksandru Obrenoviću bio je profesor istorije srpske crkve, a Srpskom učenom društvu nekoliko puta predsednik.

Na njegovo zauzimanje i pod njegovim predsedništvom to Društvo se 1892. spojilo sa Srpskom kraljevskom akademijom. Upravljao je Žičkom eparhijom u vreme kada se davao petstogodišnji pomen kosovskim junacima. Tada je u Žiči miropomazan kralj Srbije Aleksandar Prvi Obrenović. Mitropolit Mihailo je arhimandrita Dučića postavio za člana Velikog duhovnog suda, čiji je potpredsednik bio dok se zakonom nije ukinulo to zvanje, ali je Dučić tu dužnost odbio zbog lošeg zdravlja. Primljen je u Srpsku kraljevsku akademiju, a 1899. doživeo jubilej koji se malo kome dogodi: pedeset godina svešteničke službe i četrdeset godina književnog rada. Naredne godine arhimandrit Nićifor Dučić preminuo je u Beogradu. Sahranjen je na Novom groblju sa svim vojnim, crkvenim i akademskim počastima.


Testament kojim je svu svoju imovinu ostavio Srpskoj kraljevskoj akademiji s uputstvo za osnivanje fonda pod njegovim imenom počeo je rečima: "Nijesam nikome ništa dužan; a ko meni duguje, opraštam." Dalje stoji: "Moja je želja da Akademija iz Fonda nagrađuje rasprave ili monografije ili cijelo delo iz srpske istorije, političke, vojničke i crkvene; a može iz srpske filologije, geografije i etnografije uopće. Akademija će odrediti i temate za nagradu, koji ne smeju nikada biti političke sadržine... S vremenu kad se umnoži moj fond Akademija je vlasna određivati jedan deo interesa i na druge kulturne potrebe u Srpstvu."

Imovina Nićifora Dučića se sastojala od novca, književnih radova, biblioteke koju je zaveštao beogradskoj Bogosloviji. Narodnom Muzeju u Beogradu ostavio je sva arhimandritska odličja i brojne, skupocene medalje iz ratova, lično naoružanje i "jedno zlatno pero u kutiji, spomen od dr Valtazara Bogišića za građu iz Hercegovine koju sam mu davao za njegove pravne radove".

RAT POJEO FONDOVE

Manastiru Duži i Hercegovini Nićifor Dučić je zaveštao 500 dinara u zlatu, a po 100 dinara u zlatu mnogim drugim crkvama i manastirima u Srbiji i Crnoj Gori, svešteničkim, i udruženjima za nezbrinutu decu, srpskim pevačkim društvima. Kako se vidi, ostavio je mnogo legata, a najvredniji Srpskoj kraljevskoj akademiji. Njegova Zadužbina je počela da radi 1901. sa imovinom od oko 21.500 dinara u zlatu. Učetvorostručila se tri decenije kasnije od bankarskih interesa, i sve vreme objavljivala brojna naučna i druga dela. Sa svojim zadužbinama i fondovima Srpska akademija nauka dočekala je Drugi svetski rat kao veoma bogata ustanova. Međutim, naredbom feldkomandature 1942. zabranjeno joj je svako javno poslovanje, a fondovi su tokom rata obezvređeni. U završnom računu Srpske akademije nauka za 1950. godinu pojavio se objedinjeni Fond za nagrađivanje dela u kome je nestalo i ime dobrotvora Nićifora Dučića.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 12 Feb 2017, 14:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Najveći srpski dobrotvori (10): Otac srpskih akademaca

Najizdašniji dobrotvor Beogradskog univerziteta bio je jedan Hercegovac koji je u srpsku prestonicu došao sa dva dinara u džepu, i kome je slavni zemljak Jovan Dučić nudio novac za železničku kartu da se okane Beograda i vrati u zavičaj. Bio je to Luka Ćelović, koji će postati jedan od najvećih bogataša na Balkanu.

Slika
Razumeo značaj obrazovanja: Luka Ćelović Trebinjac

I pored imovine koju je umešno sticao ostao je neženja i skroman čovek. Čitavog života je spavao na gvozdenom vojničkom krevetu, a srpskoj prosveti i obrazovanju ostavio je velelepni hotel Bristol, park kod Železničke stanice i gotovo čitavu, tada elitnu Karađorđevu ulicu.


POMOĆ ZEMLJAKA
Luka Ćelović se rodio 1854. u Pridvorici kod Trebinja. O godinama u rodnom selu beogradski preduzetnik nikada nije pričao, što nikoga nije čudilo - bio je ćutljiv i usamljen čovek koji je više voleo da sluša kako drugi pričaju. Roditelji su ga još kao dečačića poslali u Banjaluku da postane trgovac. Bosna je tada, pored Primorja, bila prva stanica za sve one Hercegovce koji su hteli da se otisnu u svet. Tu je Luka šest godina šegrtovao u radnji Jovana Pištalića, a uoči punoletstva prešao u Brčko, kod strica Jovana Ćelovića. Kad je stigao u Beograd, imao je osamnaest godina i skoro prazne džepove. Za pomoć se obratio zemljacima. U susret mu je izašao arhimandrit Nićifor Dučić, zaposlivši ga u galanterijskoj radnji Petra Radosavljevića i Mite Ignjatovića. Mnogo godina kasnije, i on je prihvatao mladiće iz zavičaja i nalazio im posao u beogradskim trgovinama.


Mladi Luka je sve vreme budno pratio šta se dešava u njegovom zavičaju. Čim je 1875. pukla Nevesinjska puška, odmah se javio u dobrovoljački odred pukovnika Đoke Vlajkovića. Učestvovao je u borbama kod Ljubinja i Stoca, kao i kod Utve gde su ustanici zaustavljali pomoć koja je Turcima stizala iz Carigrada. U tim borbama su stradavali mnogi Srbi, pa je i Luka ranjen u nogu, ali se od čete nije nije odvajao. Kada su počeli srpsko-turski ratovi i u matici, požurio joj je u pomoć sa dobrovoljcima iz Hercegovine.


Svu imovinu ostavio Univerzitetu: Jedna od zgrada Luke Ćelovića u Beogradu

Kad je potpisan mir, Ćelović je već bio zreo čovek, sposoban da se sam bavi trgovinom. Ponovo su mu pomogli zemljaci, tada već čuveni trgovci Rista Paranos i Aleksa Krsmanović. Poslovao je sa hranom, najviše žitom i šljivama. Iako od škole nije imao više od dva razreda, upornošću i bistrinom brzo je postigao prve uspehe. Prešao je na snabdevanje vojske ovsom i opštinske straže hlebom, da bi već 1882. krenuo u jedan od svojih najvećih poduhvata - osnivanje Beogradske zadruge. Poratno vreme bilo je teško, ali to nije sprečilo nekoliko najodvažnijih građana da s malim kapitalom i bez ikakvog iskustva stvore pravu narodnu štedionicu za ispomoć malim trgovcima, zanatlijama i sirotinji kako bi izbegli zamke zelenaša. Među osnivačima bio je i dr Laza Lazarević, lekar i čuveni pripovedač, za koga se govorilo da je "majka trgovačke omladine".

Članstvo se sticalo uplatom od jednog dinara nedeljno. Luka Ćelović bio je među prvim ulagačima Zadruge, a od 1887. postao je njen doživotni predsednik. Zadruga je osnovala i odeljenje za osiguranje, pomogla osnivanje Srpskog brodarskog društva i Klanice. Ojačala je toliko da je davala zajmove opštini i državi, a posle Prvog svetskog rata otvorila je ispostave u Skoplju i Zadru. Luka Ćelović je ceo svoj život posvetio Beogradskoj zadruzi.

Slika
Za sitne trgovce i sirotinju: Beogradska zadruga

Pričalo se da je zalazio u kafane samo da bi posmatrao klijente koji se kockaju, pa bi onima koji su igrali u veliki novac već sutradan bio otkazan kredit i vraćene deonice. Predsednički honorar je davao za pomoć domovima slepih u Zemunu i Inđiji i za zaštitu slepih devojaka u Beogradu. Za ovim primerom poveli su se i ostali članovi Upravnog odbora Zadruge. Velika zasluga Luke Ćelovića jeste i to što je deo prljave i sirotinjske Savamale uređen po uzoru na velike evropske gradove. Tu je nekada bio Mali pijac, za koga i narodna pesma kaže da ga je često plavila Sava.

Zapuštena oaza

Na svom savamalskom imanju Luka Ćelović je podigao veliki i lep park. Često se mogao videti kako ga obilazi svakog jutra, nadgledajući baštovana koji je negovao ukrasno rastinje i ruže. Očevi su deci objašnjavali ko je taj stari gospodin, vodili ih da ga pozdrave i priđu mu ruci, što je usamljenog starca uvek radovalo. U decenijama posle Drugog svetskog rata, zbog blizine Železničke i Autobuske stanice, ta negovana gradska oaza je ponovo postala zapuštena i prljava, i pročula se najviše kao rasadnik ulične prostitucije.


Životom branio Trezor

Ukazom kralja Petra Karađorđevića Luka Ćelović je postavljen 1912. za člana Zadužbinskog saveta pri Ministarstvu prosvete, a pošto je već važio za vrsnog bankara izabran je i za člana Upravnog odbora Narodne banke Srbije. Kada su počeli Balkanski ratovi, a Banka s trezorom premeštena u Kruševac, potom Solun i Marsej, Ćelović je išao za njom, kao dežurni predstavnik uprave. U Marseju su sve dragocenosti Narodne banke Srbije smeštene u trezor Francuske banke u koji je Ćelović pohranio i imovinu Beogradske zadruge. Našao je vreme i da pomaže srpske izbeglice.

Zapuštenu gradsku četvrt je poznati bankar i trgovac 1903. odabrao za porodičnu kuću, koju je podigao na početku ulice Kraljevića Marka. Potom je učestvovao u gradnji gorostasne palate Beogradske zadruge, hotela Bristol i Beogradske berze.


Kada su se početkom 20. veka Srbi u južnoj Srbiji našli na udaru bugarskih komita, vlada u Beogradu nije znala kako da postupi. Umesto nje su "odlučili" rodoljubi koji su pod vođstvom beogradskog lekara dr Milorada Gođevca pokrenuli gerilske odrede, četnike. Luka Ćelović je odmah shvatio da se na obalama Vardara ne rešava samo sudbina srpskog juga, nego i njegove Hercegovine. Ušao je u Glavni odbor pokreta. Dr Gođevac je kasnije govorio da se bez Ćelovića poduhvat ne bi ostvario, a on je vodio mukotrpnom oslobođenju južne Srbije i Makedonije.

Pošto je srpska vlada bila protiv četničkih akcija, članovi Odbora su se tajno sastajali u Ćelovićevoj kući, sakupljajući dobrovoljce i priloge. Kad maja 1904. prva četa sa vojvodom Aleksom Aleksićem sva izginula u Četircima u sukobu sa Turcima, javno mnjenje u Beogradu se pobunilo protiv dr Gođevca i Glavnog odbora jer šalje ljude na kasapnicu. Već krajem godine četnički pokret je uzeo toliko maha da su ga s oduševljenjem prihvatili u celoj zemlji.

Bugarske komite su na Ćelovca i dr Gođevca poslale atentatore, ali ovi nisu uspeli da se probiju do Beograda. U četničkom pokretu Luka Ćelović se tesno povezao i sa studentima. Čvrsto je verovao da je nauka osnova srpske budućnosti, znajući koliko su i njega samog preticali u životu oni koji su bili obrazovaniji. Zato je već 1911. u svom prvom testamentu ostavio svu imovinu Univerzitetu, a odmah posle Prvog svetskog rata počeo je da daje nagrade najboljim studentskim radovima.

O Svetom Savi je 1927. godine osnovao Fond Luke Ćelovića - Trebinjca u korist Akademskog pevačkog društva "Obilić". Mladi pevači su tada ustanovili tradiciju da mu na dan njegove krsne slave stignu pred kuću i održe pravi koncert, počev od domaćinove omiljene pesme "Hej, trubaču", a onda i sve ostale. Pevalo se do duboko u noć. Horu bi se pridružio i sam Ćelović, inače dobar pevač. Bio je to jedan od malo trenutaka veselja koje je ovaj dobrotvor sebi dopuštao. Do kraja života je ostao skroman, što je povremeno bila tema čaršijskih šala. Ali, on je takve šale voleo i uzvraćao je istom merom, bez ljutnje.


OSTAO SAMO PORTRET

Kada je umro u leto 1929, u popisu njegovog pokućstva nije se našla nijedna skupocena stvar, čak ni zlatan sat. Imovina koju je ostavio jedinom nasledniku, Univerzitetu u Beogradu, sadržavala je placeve, nekoliko kuća i moderne palate s više od 80 stanova i dućana. Iz tog fonda su štampane mnoge studije najboljih naučnika, fakulteti se opremali savremenim učilima, dodeljivale studentske nagrade i profesorske stipendije za usavršavanje na strani. Imovina ove ogromne zadužbine se, pametno uložena, toliko brzo uvećavala, da su i posle Ćelovićeve smrti neke zgrade u Beogradu ponele njegov pečat, a u svečanoj sali Univerziteta je 1931. postavljen portret darodavca u prirodnoj veličini, rad Bete Vukanović.


Posle Drugog svetskog rata samo je jedna zgrada iz ostavštine Luke Ćelovića otišla u korist studenata, pretvorena u dom. Dobar deo drugih nepokretnosti je Univerzitet i pored ogorčenja javnosti zamenjivao za stanove, nimalo ne hajući za volju zaveštača kao ni za pomoć koju je od te zadužbine dobijala prosveta.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 13 Feb 2017, 16:21
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Najveći srpski dobrotvori (11): Bolnice darivao narodu

Kada je beogradski veletrgovac Nikola Spasić zaveštao srpskom narodu svoju imovinu u privredne i dobrotvorne svrhe, ta zadužbina je posle njegove smrti 1916. godine bila vrednija od Nobelove fondacije.

Slika
Urođena opreznost: Nikola Spasić

Imala je, naime, 3 odsto veći kapital od najprestižnije nagrade u svetu. Toliko bogatstvo teško da je mogao da zamisli Nikolin otac Spasa kada su njegovi, bežeći pred Turcima sa juga Srbije, jedva izvukli žive glave, pa su mu u tu čast dali odgovarajuće ime. Pošto je tada bilo uobičajeno da se prezimena uzimaju prema očevom imenu, tako je i Nikola postao Spasić. Rođen je 1838. godine u Beogradu kao najstarije dete abadžije i malog trgovca Spase Stojanovića, rano je ostao bez majke. Otac se ponovo oženio, pa je Nikola dobio braću i sestre. Kao najstarije dete upisan je na Licej, ali je uskoro zbog siromaštva morao da pređe na zanat. Učio je najpre za voskara i licidera, potom prešao u bakalnicu kod strica Tase, koji mu je bio kao drugi otac. Tražeći zanat od koga će najbolje zarađivati, Nikola je otišao u opančare i tek tada stekao mali kapital koji mu je omogućio da se osamostali. Pozajmicom od 500 dukata u tome mu je 1864. pomogao trgovac Đoka Jovanović, brat njegove supruge Leposave. Ta pozajmica je bila jedina u životu Spasića. Svom zajmodavcu je ostao doživotno zahvalan, i kada je ovaj posle mnogo godina ostao bez igde ičega, pomagao ga je do smrti.

Zaslužne supruge

Slika
Zadužbina podignuta iz Spasićevog fonda

Za opanke u novoj kožarskoj radnji u Vasinoj ulici čekalo se na red. Prodavalo se nekoliko stotina pari dnevno. Ali, ovakav uspeh je imao strašnu cenu. Spasiću je u radu neumorno pomagala Leposava, što njeno nežno zdravlje nije moglo da izdrži. Umrla je posle šest godina srećnog braka. Dece nisu imali pa je udovac našao utehu u radu. Postao je najveći dobavljač platna, za kojim je vladala prava jagma, jer se ono u to doba i dalje tkalo samo po selima, na starinski način. Zbog sve veće potražnje Spasić je neumorno obilazio banatska i bačvanska sela. Nije, kao drugi trgovci, trošio na ručak u mehanama, malo zbog urođene štedljivosti, a najviše zato da bi pre svih stigao sa robom u Beograd. U čaršiji je tako stekao ugled čestitog i mudrog čoveka, čije se mišljenje traži, a saveti prihvataju. Najduži brak je imao sa Stankom-Cajom Spasić. Uz njenu pomoć je stekao ogromno bogatstvo i razvio osećaj za lepe stvari, i tada je sagradio porodičnu kuću na gradskom korzou, Knez-Mihailovoj ulici 33, koja je i danas ukras Beograda.
U prvom ratu sa Turskom 1876. borio se kao redov konjanik, a u drugom je bio liferant opanaka za vojsku. Tada je, jedini put, bio umešan u aferu, jer se ispostavilo da je većina od 25.000 liferovanih opanaka za vojnike bila neupotrebljiva. Slučaj je zataškan, a on nikada više nije poslovao sa državom. Kada srpska vlada krajem 19. veka nije mogla da dobije zajam od stranih banaka i okrenula se domaćem kapitalu, Nikola Spasić je otkupio deo državnog inostranog duga. Bio je predsednik Berze i Prometne banke, i član Upravnog odbora Narodne banke.

Poslovao je "ziheraški", robu je retko davao na veresiju, novac držao na štednji u bankama, a geslo mu je bilo: "Ostavi nešto i na stranu. Niko ne zna šta nosi dan a šta noć."

Slika
Zadužbina sa bistom darodavca u Knez Mihailovoj ulici

U svoj zavičaj Južnu Srbiju nije otišao, ali ga nije zaboravio, pa je pre oslobađanja od Turaka krišom doturao raznu pomoć narodu i Crkvi. Prvo crkveno zvono koje je objavilo slobodu u Prizrenu bilo je njegov poklon. Prvi balkanski rat mu je u već ostarelo srce unelo nadu da će Južna Srbija biti oslobođena za njegova života. Pod uticajem svoje supruge Anastasije Nake Spasić, kojom se oženio 1907. pošto je ponovo ostao udovac, u Beogradu je 1912. godine zakupio zgradu Uprave monopola i otvorio bolnicu. Snabdeo ju je inventarom, lekovima, hranom. Iz Nemačke je doveo poznatog lekara Kacenelenbogena iz Nemačke, a tu je radila i dr Draga Ljočić, prva žena lekar u Srbiji. Hrana za bolnicu se spremala u njegovoj kući, a supruga Naka bila je glavna bolničarka. Darodavac je stalno obilazio ranjenike i svakog je ispratio darovima. Kasnije je sve iz bolnice poklonio Srpskom crvenom krstu. Odbio je priznanja koja su mu zbog zasluga dodeljivana, ali je dopustio da njegova supruga primi Krst milosrđa. Anastasija Spasić, kći trgovca i počasnog srpskog konzula u Oršavi, bila je plemenita i obrazovana žena koja je kod svog supruga presudno uticala da postane jedan od najvećih srpskih dobrotvora. U teškim danima na početku Prvog svetskog rata predložila mu je: "Spasiću, nemaš u vojsci ni sina ni brata, dobro bi bilo da nekako pomogneš tolikim unesrećenim vojnicima". Njen suprug je u leto 1915. pisao ministru prosvete i crkvenih poslova i poručio: "Na ovom što još uvek živim i što moje imanje opet gledam zahvalan sam prvo Bogu pa iza Boga odmah srpskoj vojsci. Zato hoću srpskoj vojsci da se zahvalim na našem spasenju i na našoj slavi koju nam je donela, na taj način što odmah predajem svoje imanje u Beogradu na uglu ul. Knez-Mihailove i Vuka Karadžića br. 37 kao svoju Zadužbinu, kao svoj prilog Srpskom narodnom invalidskom fondu Sveti Đorđe". Ubrzo zatim, ukazom kralja Petra Karađorđevića osnovana je ova zadužbina. Krajem 1915. godine, već veoma star i oboleo, Spasić se povukao u Atinu, pa na Krf, gde je umro posle svega tri dana, 28. novembra 1916. godine. Supruga Naka je uspela sedam godina kasnije da njegov kovčeg prenese u još jednu njegovu zadužbinu, na Topčiderskom groblju u Beogradu.

Dve decenije uspeha
Nikola Spasić je još 1912. napisao testament i predao ga na čuvanje Narodnoj banci. Tu u glavnim crtama odredio da se za još nepodignut hram svetog Save na Vračaru pokloni najveće zvono, da se podigne bolnica u Beogradu i još dve, "gde je najpotrebnije" kao i dom za iznemogle i sirote građane. Svu ostalu ogromnu imovinu, nepokretnosti, gotovinu i hartije od vrednosti ostavio je za "opšte privredne ciljeve". Prijatelji su Naku nagovarali da ospori testament i sama preuzme upravu nad zadužbinom svog muža, ali je ona odgovorila: "Spasićeva želja je zakon za ceo svet pa zar može da ne bude i za njegovu udovicu." Zadužbina Nikole Spasića je zbog raznih administrativnih prepreka počela da radi tek 1922. godine. Zadužbinsko odeljenje Ministarstva prosvete je od slikara Uroša Predića naručilo portret Spasićev portret, rađen na osnovu fotografija, kako bi ga pridružila galeriji srpskih dobrotvora. Od zadužbinskih prihoda sazidana je palata Spasićeve zadužbine u Knez Mihailovoj ulici 47, izgrađene su Gradska bolnica na beogradskoj Zvezdari, bolnica u Kumanovu i Krupnju, Dom za iznemogle i sirote u Knjaževcu. Zadužbina je osnivala pokretne domaćičke škole i značajno potpomagala poljoprivredu. Iz Drugog svetskog rata Spasićeva zadužbina je izašla gotovo neoštećena, ali je njena imovina, kao i sve ostale, nacionalizovana.

Trgovci se utrkivali

Za porodičnu kuću Nikole Spasića na beogradskom korzou sve je, od građe do nameštaja, stiglo iz Beča. Trgovci su se utrkivali ko će mu ponuditi što otmenije stvari. Najpoznatiji beogradski juvelir Mihailo M. Petković uvek je prvo Spasiću donosio bečki nakit da izabere najlepše komade za suprugu, pa tek onda u radnji izlagao preostalo.


Crni utorak

Kada je 1902. u Beogradu osnovan Glavni odbor četničkog pokreta za oslobađanje juga Srbije, pridružio se i Nikola Spasić. Prva četa dobrovoljaca je krenula u borbu maja 1904. godine. Spasić je bio sujeveran, i tražio je da se odloži dan polaska, jer velike poslove ne valja počinjati u utorak. Bio je baš utorak kada je u Beograd stigla strašna vest: tog dana su svi u četi izginuli u borbama na Četircima. Posle ovoga, Spasić se zauvek se povukao iz politike.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 13 Feb 2017, 16:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Najveći sprski dobrotvori (12): Milioni za maticu

Veliki srpski rodoljub Mihajlo Pupin Idvorski nije bio poznat samo kao naučnik svetskog glasa, nego i jedan od najvećih dobrotvora obrazovanja i kulture u matici.

Slika
Veliki naučnik i rodoljub: Mihajlo Pupin kraj jednog od svojih brojnih patenta

Prvi dobrotvorni fond je osnovao 1914. pod imenom Pijade Aleksić-Pupin, u znak sećanja na majku Pijadu, koja mu je utrla put do Amerike gde je postigao ogroman naučni uspeh. Svake godine iz tog fonda su na Svetosavskim akademijama nagrađivani najbolji učenici iz oblasti književnosti, istorije, ali i guslarstva sa pesmama koje je prikupio Vuk Stefanović Karadžić, kako je Pupin naglasio u osnivačkom aktu Zadužbine.

Sećanje na bližnje
Rođen u Idvoru 1858, malom banatskom selu za koje je kasnije govorio da se nije moglo naći ni na geografskoj karti, Mihailo se već u osnovnoj školi željom za učenjem izdvajao od ostalih đaka. Na nagovore majke, otac Konstantin ga je poslao u više razrede u Pančevo, a tamošnji učitelji ga preporučili za studije u Pragu.

Želeći da krene stopama fizičara, naročito istraživača elektriciteta, mladić je doneo smelu odluku. Sa malo novca koje je imao, 1874. kupio je brodsku kartu za Njujork, gde nikoga nije poznavao. Izdržavajući se na razne načine, pa i kao seoski i fabrički radnik, pet godina kasnije Pupin je položio prijemni ispit za studije na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku. Nekoliko godina kasnije, odličnom diplomcu je fakultet ponudio stipendiju za Univerzitet u Kembridžu, u Velikoj Britaniji.

Slika
Nije zaboravio zavičaj: Narodni dom Mihajla Pupina u Idvoru

Putovanje je produžio ka Nemačkoj i na Berlinskom univerzitetu 1889. odbranio doktorsku disertaciju. Kako je obećao, vratio se na Kolumbiju i preuzeo katedru za matematiku, ali tu nije bio samo profesor. Znatan deo radnog dana provodio je u laboratorijama. Proslavio se izumima u telekomunikacijama, radio u tehnici i radiologiji. Imenovan je za predsednika Akademije nauka države Njujork i izabran za člana Nacionalne akademije SAD.

Tokom Prvog svetskog rata u Americi je organizovao dobrovoljce i prikupljao pomoć za Srbiju i Crnu Goru.

Posredstvom Crvenog krsta poslao je pomoć vrednu 140 miliona dolara. Svojom ličnom imovinom garantovao je isplatu oružja obezbeđenog za srpsku vojsku pred odsudne bojeve na Solunskom frontu. Fond sa svojim imenom Pupin je osnovao 1926. i namenio ga pomoći crkveno-školskoj opštini u rodnom Idvoru, srpskom društvu Privrednik i vojvođanskim đacima na poljoprivrednim školama. Fond je ukazom odobrio kralj Aleksandar Karađorđević.

Mihajlo Pupin uložio je i milion dolara u osnivanje zadužbine pri Narodno-istorijsko-umetničkom muzeju u Beogradu odakle su se kupovala srpska umetnička dela za muzej i izdavanje publikacija srpskih starina. Ova zadužbina je osnovana 1932, a odlukom osnivača, rukovođenje je Srpskoj kraljevskoj akademiji nauka. Odatle su se pomagala objavljivanja dela iz književnosti i arheologije, monografija o manastiru Dečani i finansirana arheološka istraživanja. Rodnu grudu je Mihajlo Pupin poslednji put posetio 1921. godine.

Slika
Jovan Jovanović

Umro je 1935, a posle Drugog svetskog rata njegovi fondovi su doživeli žalosnu sudbinu svih srpskih zadužbina i zadužbinara, koji su nestali u zaboravu naroda.


U to doba, prvih decenija 20. veka postojalo je u Srbiji više od 30 fondova koje su osnivali dobrostojeći ljudi iz raznih ličnih razloga, a koji nisu pripadali krugu poznatih i slavnih Srba. Ovakvih fondova bilo je u Mladenovcu, Vršcu, Požarevcu, Novom Sadu, Senti, Jagodini, Natalincima, Selevcu, Cerovcu, a jedan se posebno isticao u srpskoj prestonici.

Kada je Milutin Lacković, učenik drugog razreda gimnazije u Beogradu, nesrećnim slučajem poginuo, neutešni roditelji Vladimir i Mileva našli su smisao daljeg življenja u tome što će činiti dobro tuđoj deci. Otac Vladimir, poznati beogradski sudija i vlasnik ugledne advokatske kancelarije, bio je imućan čovek. Sa suprugom je osnovao 1911. godine Fond za odevanje siromašnih đaka nižih razreda gimnazije i Realke u Beogradu i nazvao ga imenom preminulog sina.

U fond su uložili 2.000 zlatnih dinara i imanje sa tri stambene zgrade na uglu današnjih Terazija i Sremske ulice. Fond Milutin Lacković je oživeo ukazom kralja Petra Prvog 1914. godine, a jedan od upravnika bio je Slobodan Jovanović, čuveni pravnik, istoričar i političar, tada profesor Beogradskog univerziteta. Ovakvih fondova, proisteklih iz raznovrsnih motiva, bilo je početkom 20. veka tridesetak, u Mladenovcu, Vršcu, Požarevcu, Novom Sadu, Senti, Jagodini, Natalincima, Selevcu, Cerovcu.

Blagodarnost materi

U osnivačkom aktu Fonda Pijade Aleksić-Pupin, darodavac je otkrio šta ga je navelo na ovaj korak: želeo je da izrazi "blagodarnost materi koja ga je pod teretom teških žrtava uputila iz seoske škole u višu varošku školu, mada sama u svom detinjstvu nije videla ni seosku školu niti je ikad imala prilike da izuči veštinu pisanja i knjige. Ja sam uveren da danas ima veliki broj takvih srpskih matera u novooslobođenim krajevima, pa zato rado otkidam od mojih usta da njima malo olakšam teret školovanja njihovih sinova."



Borba za Banat

Na Londonskoj mirovnoj konferenciji 1913. godine Mihajlo Pupin je nesebično pomagao srpsku delegaciju i tada je, samo zahvaljujući njegovim ličnim vezama sa američkim predsednikom Vudroom Vilsonom, Srbiji pripao deo severnog Banata iako je taj deo odlukom velikih sila već bio namenjen Rumuniji. Pupin je učestvovao i na mirovnoj konferenciji održanoj u Parizu 1919. godine, braneći stavove i namere nove države južnih Slovena u kojoj se najzad našao i njegov Idvor.


Zadužbinu Jovanijanum je osnovao 1908. godine Jovan Jovanović, lekar iz Vlasotinaca, inače rođeni Smederevac. Dok je bio đak izdržavao se službujući po boljim kućama i podučavajući slabije đake. Taman što je krenuo na studije prava, doživeo je dva teška udarca sudbine koja su mu najverovatnije odredila dalji životni put.

Najpre mu je umrla najmilija sestra Sava, ostavivši tek rođene kćeri Anastasiju i Persidu, o kojima se Jovan doživotno starao. Potom je ostao i bez voljene devojke Smilje, lepotice iz ugledne kuće Milosavljevića. Smilja je umrla, kako je Jovan do kraja života tvrdio, zbog nebrige lekara. Umesto da postane pravnik, on je kao državni pitomac otišao u Beč i tamo završio studije medicine. Sa diplomom Bečkog univerziteta dr Jovan Jovanović se vratio u Beograd, ali ga tu više ništa nije vezivalo.

Sa mladalačkim žarom odlučio je da se posveti plemenitom cilju, borbi protiv zaostalosti i primitivizma, vradžbina i nadrilekarstva najpre u knjaževačkom, a potom i timočkom, vranjskom i pirotskom okrugu. U ratnim godinama je kao sanitetski poručnik odlikovan Spomenicom i Medaljom kralja Petra Prvog.

Umro je 1909. u Karlovim Varima tražeći lek za svoje bolesti. Telo dr Jovana Jovanovića je preneto u Beograd i sahranjeno na Novom groblju u Beogradu uz velike državne počasti.


Poseban zadatak

Doktor Jovanović je testamentom odredio osnivanje Jovanijanuma, za školovanje lekara i pravnika, štampanje naučnih dela i nagrađivanje vrednih akademskih rasprava. Ova zadužbina je imala i poseban zadatak, da izdržava bolesne i sirote devojke, pa je u tu plemenitu svrhu dobar deo fonda potrošen u Smederevu, Vranju i Vlasotincu. Godine 1946. godine Jovanijanum se pretopio u Fond za nauku. Razdoblje nacionalizacije u Federativnoj narodnoj republici Jugoslaviji, koje se proteglo više od decenije, do 1957. godine, gotovo da je uništilo sve tragove raširenog srpskog zadužbinarstva, ostavljajući zgrade kojima je odavno promenjena namena, dok su bogati fondovi nestali u nepovrat, kao i imena nekada poznatih i poštovanih darodavaca.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 13 Feb 2017, 17:05
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Наши велики добротвори – Ђока Влајковић

Срце за војску и науку

„Као човек могу сваког минута умрети, а као војник погинути јер српска ствар ослобођења и уједињења довршена није. Зато за случај моје смрти правим овим тестаментом распоред с мојим имањем”

Slika
Ђока Влајковић

Речима из нашег поднаслова започео је 1878. године тестамент велики српски ратник и задужбинар Ђока Влајковић. Имао је тада четрдесет седам година и иза себе више одликовања и ратова за ослобођење Србије. Своју имовину тестаментом је оставио „Ученом друштву и Савету великошколском да заједнички решавају”. Записао је да приход од имања употребе само за оно што је за отаџбину најкорисније и најпрече и да имање не смеју продати.


Ратовао за своју и туђу домовину

Ђока Влајковић рођен је 1831. године. Према једном извору рођен је у Војводини, односно у тадашњој Аустрији, док други извор наводи да је рођен у Београду. Син је Тодора Влајковића из Призрена. У осмој години остао је без оца, а у четрнаестој и без мајке, што га је, како хроничари претпостављају, омело у даљем школовању. Познато је да је у Београду завршио основну школу и уписао лицеј. Већ у тим годинама Ђока Влајковић исказивао је љубав према војсци. Како наводе хроничари, начелник српске војске Коста Ранисављевић примио га је у војску као већ зрелог младог човека. Године 1845. тадашњи ђенералштаб упутио га је у јункерску војну школу у Русији, али нема података да ли је ту школу и похађао. Познато је да се из Русије није вратио у Србију, него је ступио у аустријску војску у којој је у октобру 1847. године произведен у чин потпоручника. Већ следеће године, за време мађарске буне, придружио се српском добровољачком одреду који је окупио Стеван Петровић Книћанин. Тај одред пружао је велику помоћ Србима у борбама против Мађара, а Ђока Влајковић посебно се истакао у борбама за одбрану Србобрана код Варадинског моста. Ту је у седамнаестој години добио и прво од многобројних одликовања – медаљу за храброст, а потом се са осталим добровољцима вратио у Србију.
За Србију је наступило мирно раздобље, али се млади војник није задовољио мирнодопском службом већ се прикључио руској војсци и главнокомандујући га је упутио у стрељачки батаљон, где је у почетку изучавао војне вештине. Те вештине помогле су му у Кримском рату, где је по завршетку добио чин капетана. У бици код Севастопоља тешко је рањен и остао без ноге, а после дугог лечења у Одеси штаб га је упутио у „батеријску кумпанију” Шчегалова у Севастопољу. Из тог рата Влајковић се вратио у Србију као пензионисани капетан руске царске војске. У Србији је у то време на власти био кнез Милош. На Влајковића се гледало с великим подозрењем и држан је далеко од војске. Поштовао је тај став и као прави пензионер обрађивао је башту.
Кад је на власт у Србији дошао кнез Михаило, Ђока Влајковић враћен је у војску као тобџијски капетан и своје велико војничко умеће и храброст исказао је приликом догађаја на Чукур-чесми и турског бомбардовања Београда.
О јунаштву Ђоке Влајковића у борби против Турака Нил Попов сведочио је у књизи „Србија и Турска”.
„Постављен од кнеза за капетана и назначен за заповедника најважније стратешке постаје испред града, Влајковић у присуству својих потчињених прима 19. јуна 1862. године депутацију аустријских Србаља из вароши Панчева. Депутација му је поднела позлаћену сабљу у вредности од стотину дуката са натписом: ’Храбром Ђоки Влајковићу у признавање и спомен на његово јунаштво у Београду 3. и 5. јунија 1862. године, од Србаља Панчеваца’.”
Влајковић се накратко смирио на месту управника војне болнице. Окупљао је око себе истомишљенике, а потом врло брзо постао један од првих и највреднијих чланова Уједињене омладине српске. Успоставио је и чврсту везу с црногорским кнезом Николом, али је био најватренији у пропагирању рата против Турака и освете Косова. Због тога је дошао у сукоб с намесништвом и 1869. године поднео оставку на државну службу.

Песма за капетана

Ни после одласка из државне службе Ђока Влајковић није мировао, већ је по избијању Невесињске пушке почео да окупља добровољце за устанак Срба у Босни, а српска влада му је за ту делатност дала пуномоћје. Тако је Влајковићева кућа постала штаб пун добровољаца, оружја, муниције, одеће и осталих потрепштина за војску.
Кад је Србија ушла у нови рат с Турцима 1876. године, Ђока Влајковић поново је био војник, сада у чину мајора. Храбро је предводио Подрињце и Шапчане у тешким борбама око заузимања Раче, а потом и ослобађања простора све до Бијељине. Забележено је да су му шабачки Цицварићи посветили чувену песму:
„Капетан Ђока путује, путује, Капетан Ђока путује сад Он иде у Турску”...
И док Влајковићеви саборци и добровољци такорећи не примећују да њихов командант нема ногу и да носи штулу, почиње Други српско-турски рат 1878. године. Мајор Влајковић поново окупља добровољце за борбе за Пирот, Белу Паланку, Власотинце, Грделицу, Сврљиг, Џепу и Владичин Хан. Добија чин пуковника, а по завршетку рата враћа се у Београд 1879. године, где још једном бива пензионисан „због телесне неспособности”. У његовој војној карактеристици остаје забележено да је „врло способан командант, који је имао великог утицаја на своје потчињене, врло речит, а на служби ревностан и тачан”.
Књижевник Вељко Петровић у књизи „Људи и догађаји” забележио је да је Ђока Влајковић био један од наших највећих просветних добротвора. Уз то, забележено је да је био мудар и економичан домаћин, да је од руске пензије и српске плате стекао лепо имање. Процењено је да је цео његов иметак – плацеви на данашњем Тргу Николе Пашића и на Врачару – између два светска рата вредео пет милиона динара. Цео тај иметак Ђока Влајковић тестаментом је оставио просвети. Умро је 1883. године у Београду. У његовој заоставштини налазио се и 21 орден, а међу њима била су два ордена Црвеног крста, споменице Црногорске и Севастопољске, три ордена Таковског крста различитог степена, руски орден Свете Ане, медаља за храброст , руски Крст светог Ђорђа...

Породична трагедија

У тестаменту је Ђока Влајковић, поред осталог, записао: „Моју децу препоручујем српском богу и српском народу за кога сам живео, гинуо и радио и мојим искреним пријатељима. Боже, молим ти се, излиј твоју свету милост на моја два ангела: Богољуба и Марију.”
Судбина је ипак била неумољива према Влајковићевој породици. Годину дана после смрти Ђоке Влајковића умире његов син Богољуб, коме је отац оставио највећи део имовине. Мањи део оставио је кћерки, а супрузи Александри оставио је право да доживотно користи имовину. У случају смрти сина или да се породица „ода разврату”, како је тестаментом записано, имовина би се користила за оснивање задужбина са просветном наменом. Суд је донео одлуку да његова имовина после смрти супруге Александре пређе у руке Задужбинског одсека, чиме је кћерка Марија остала без икаквих средстава. Због тога мајка Александра нуди договор Министарству просвете, прилажући лекарско уверење да је здрава, да ће живети још најмање двадесет година, а да ће за то време имање, које је обухватало данашњи Трг Николе Пашића и четири зграде, као и плац на Врачару, пропадати под њеним надзором. Да Министарство не би чекало тако дуго, она одмах нуди све у замену за један стан и 24.000 динара како би доживотно збринула кћерку и себе. Умрла је 5. јула 1910. године, како наводе хроничари, под неразјашњеним околностима, пре него што је добила одговор. У кући није било ни толико средстава да се покрију трошкови сахране. Њена кћерка Марија, удовица бившег градоначелника Земуна, живела је са својом болесном кћерком код мајке. Обе су остале без средстава за живот, па је Марија молила министра просвете за издржавање. Написала је: „Не може се и не сме веровати да ће држава дозволити да ће се кћи једног великог сина земље, који се за њу борио и гинуо и који је цело имање завештао, оставити да се потуца и бори за парче хлеба.” Умрла је 5. јануара 1911. године, само дан пошто је Министарству написала писмо. Стараоци тестамента морали су да моле Министарство просвете и црквених дела да измире трошкове сахране, а у записима из тог времена стоји да су обе смрти биле зачуђујуће за лекаре, али су значиле „добру срећу за Министарство просвете”. Маријина кћерка остала је без родбине и средстава за живот, али се више ни у документима није помињала.

Борба за наслеђе

Slika
Александар Васиљевич Соловјев
Универзитетска библиотека у Београду


Српска академија наука и Београдски универзитет морали су дуго да чекају да добију своју имовину коју им је оставио велики добротвор и војсковођа Ђока Влајковић. Више пута покушавали су да то издејствују од Министарства просвете, а маја 1939. године Задужбински савет Министарства просвете саопштио је да Министарство просвете наставља да управља задужбинском имовином.
„По маси покојног Ђоке Влајковића, а после смрти свих лица која су имала право на доживотно уживање његове имовине, судија Првостепеног суда за град Београд донео је решење да се имовина бившег пуковника коју је он завештао на просветне цељи, а коју је до смрти уживала удова Александра, преда Министарству просвете као задужбина покојног Ђоке Влајковића ради управљања и руковања по тестаменту. Савет сматра да господин министар просвете није надлежан да својим решењем мења судску одлуку.”
Колика је била вредност и како се користила имовина задужбине сведочи и записник са састанка председника Академије др Јована Цвијића и ректора Универзитета др Павла Поповића из 1925. године о расподели средстава у износу од 53.000 динара које им је Министарство просвете ставило на располагање за ту годину. Трећина тих средстава коришћена је за научна испитивања из области антропогеографије и социологије, друга трећина за куповину књига за Универзитетску библиотеку и трећина за потребе Студентског дома. Ваља рећи да је на крају 1939. године главница задужбине износила тадашњих 6.433.012,41 динара. Према подацима из архива САНУ, из фонда Задужбине Ђоке Влајковића новац је исплаћиван и током 1942. године. Забележено је да је за рад на Српском речнику исплаћено Хенрику Башићу 8000 динара, Сими Пандуревићу 2000 динара, Исидори Секулић 1500 динара и тако даље.

Министарство сазидало задужбину


Министарство просвете, које је управљало средствима Задужбине Ђоке Влајковића, продало је његово имање на Врачару и заменило плацеве у Влајковићевој улици са Аграрном банком, а на њиховом месту сазидало репрезентативну зграду. На њу је постављена биста Ђоке Влајковића коју је урадио вајар Марко Брежанин, а декоративни вајар сачинио је медаљон око бисте. Биста се и данас налази у улици која носи име великог задужбинара у броју пет, а зграда има назив Задужбина Ђоке Влајковића.
Кућа има површину од 1874 квадратна метра и састоји се од једног пословног простора, 32 стана и две гарсоњере. Задужбина помаже опште потребе Универзитета у Београду у области образовања и науке. Обновила је рад 1995. године, решењем републичког Министарства културе, а општина Стари град 2000. године пренела је право управљања и коришћења на становима и пословним просторијама на Задужбину, а на све то је Дирекција за имовину Србије дала сагласност августа исте године.

Љиљана Миленковић


politikinzabavnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 13 Feb 2017, 17:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Наши велики добротвори – Јован Вујић

ШОЉИЦА СА ОРМАНА РОДОЉУБА

Велепоседник из Сенте поклонио је 10.000 књига Универзитетској библиотеци, а Универзитету у Београду галерију с 250 уметничких дела

Slika
Пола века сакупљао је слике, књиге, предмете националне уметности

Прошло је 147 година од рођења великог српског добротвора и задужбинара Јована Јоце Вујића, али упркос времену, његово доброчинство памти се до данас. Овај велепоседник из Сенте омогућио је, поред других добротвора, да Универзитетска библиотека има изузетно ретке књиге и брошуре. Библиотека коју је поклонио Универзитетској библиотеци у Београду има 4911 инвентарских бројева с преко 10.000 књига, часописа и брошура корисних за проучавање историјских, културних, али и војних прилика овог простора. Стога је с разлогом добила назив „Најпотпунија Сербика”.


Брига потомака

У библиотеци се налазе „старе српске и глагољске књиге, дубровачке и хрватске, листови и часописи од 18. до краја 19. века. У њој има дела на латинском, немачком и мађарском језику, писаних у 16, али и у 17. и 18. веку. Само из 16. века у њој је 25 књига, међу којима су и ретка издања из млетачке штампарије Божидара Вуковића Подгоричанина, као што је „Празнични минеј” из 1538. године, али и дела из 17. века, од чега је преко 50 домаћих и страних аутора попут, примера ради, Халкокондилове „Историје Турака” из 1650. године или „Путовања” Едварда Брауна из 1686. године. „Најпотпунија Сербика” поседује и око 200 књига из 18. века, међу којима је и први српски буквар из 1739. године, као и први српски часопис „Славено-сербски магазин” из 1768. године. У библиотеци се налази и преко 900 књига из разних области, најчешће првих издања из прве половине 19. века.
Поклањајући библиотеку, велепоседник Јован Вујић поклонио је и своју богату архивску грађу са око 4000 докумената, подељених у четири целине. У једној се налазе 272 писма из 18. века, у другој је 1427 докумената о преписци кнеза Милоша Обреновића, док трећу групу архивских докумената чини преписка Косте Анастасијевића, српског агента у Букурешту. Посебно је занимљив део архиве који се односи на преписку познатих и мање познатих личности новијег доба, где има око 2000 докумената. Реч је о преписци Христофора Жефаровића, Илије Гарашанина, Љубомира Ненадовића, Вука Стефановића Караџића, Јоакима Вујића, Радоја Домановића, Јанка Веселиновића, Јована Јовановића Змаја и других. Посебну групу докумената чине војни и политички извештаји и отворени и шифровани телеграми из српско–турског рата 1875–1878. године и из ратова од 1912. до 1918. године.

Slika
Први приватни музеј
Музеј Јована Вујића у Сенти и данас својим уметничким богатством изазива пажњу


О жељи да своју библиотеку учини доступном јавности, Вујић је 1931. године обавестио ректора Београдског универзитета, а већ следеће године она је пренета из његове родне куће у Сенти. Није дочекао да се оствари и његово друго завештање: да се збирка уметничких дела српских мајстора пренесе и уреди као Галерија Универзитета у Београду. За то су се побринули његов син Јован и кћерка Даринка 1940. године, шест година после очеве смрти. Вујићеви наследници очекивали су да ће бити испуњени договорени услови – да се збирка уметничких дела претвори у галерију која би носила име „Галерија Јоце Вујића, велепоседника из Сенте”, као и да се смести у свечаној сали Техничког факултета у тадашњој Александровој улици број 73, док се не сагради музеј Универзитета у који би галерија била пренесена као засебна целина. Вујићев захтев био је и да се ни у ком случају не смеју раздељивати или отуђивати дела из поклона, као и да се он (поклон) што пре уреди и преда јавности. Захтевао је и да се сачини каталог слика у који би се унела историја настанка збирке, историјски и критички приказ, као и све појединости о сликарима и њиховим делима.
До испуњења Вујићевог завештања није дошло стицајем разних околности, али му се Универзитет одужио још за његовог живота. На основу фотографије урађен је портрет Јована Вујића и постављен у свечаној сали Ректората, о чему је Урош Џонић, управник Универзитетске библиотеке, писмом обавестио дародавца: „У Ректорату већ постоји Ваш портрет. Израдио га је у боји, према фотографији, Боривоје К. Раденковић, учитељ вештина Техничког факултета. У соби где је Ваша библиотека, доћи ће, бар се надам, доцније, који други портрет”… „Политикин Забавник” је проверио – тог портрета данас у Ректорату нема, а дела из поклоњене збирке за универзитетску галерију предата су 1949. године Народном музеју на чување због лоших услова њиховог смештаја на Техничком факултету, који је током бомбардовања у Другом светском рату претрпео велика разарања. Тако је од 250 уметничких дела, колико је Универзитет примио од породице Вујић, Музеј преузео 229, од чега је пет одмах „расходовано” због великих оштећења. Та збирка данас се у Музеју води под ознаком НМ ЈВ (Народни музеј, Јоца Вујић), а до данас су сва дела рестаурисана и значајна су основа за изучавање српске уметности 18. и 19. века.
Вујић је скоро пола века прикупљао слике, археолошке предмете, старо оружје, књиге, уметничке предмете националне уметности. Део своје сликарске колекције завештао је Матици српској, где су се нашла дела домаћих сликара Христофора Жефаровића, Теодора Крачуна, Захарија Орфелина, Теодора Илића Чешњара, Константина Данила, Стеве Тодоровића, Ђорђа Крстића, Ђуре Јакшића и других. Међу поклоњеним сликама је и чувена слика Ђуре Јакшића „Жена у плавом”. Своје збирке сам је стручно обрадио и пописао у каталогу за свој приватни музеј, истовремено и први приватни музеј у нас. Налазио се у његовој кући у Сенти. Дела су систематизована по групама у четири одељка. Реч је о Галерији слика са 375 дела, потом је ту био одељак Вајарских радова са осам дела, 59 цртежа, 983 штампаних слика, фотографија и цртежа, као и 180 експоната, почев од оружја, преко накита, гусала, посуђа и народних радова.


Помоћ научним радницима

Јован Вујић дружио се и дописивао с најпознатијим културним људима свога доба, као што су Урош Предић, Тома Росандић, Марко Мурат, Милан Миловановић, Тодор Швракић, Надежда Петровић, Милан Кашанин, Вељко Петровић, Калман Варади, Геза Кутнер, владика др Иринеј Ћирић. Многи критичари говорили су да је Предићев портрет Јована Вујића ремек-дело, а сам сликар признао је да му је то један од најбољих уметничких радова, јер је урађен „са највећом вољом искрено и са пуно љубави”. Јован Вујић био је члан Матице српске од 1922. године и у њеном раду је активно учествовао, па је изабран за почасног члана њеног Књижевног одељења. Био је и почасни члан новосадског Историјског друштва, а након пријема поклона од 46 уметничких дела 1933. године, приликом отварања Музеја, Матица српска прогласила га је почасним председником свог новооснованог музеја.
Вујић је више од 50 година сакупљао књиге, рукописе, уметничка дела, а потребу да то чини овако је објашњавао: „Чинио сам то у циљу да оставим једну збирку која ће приказати наш целокупни духовни живот, нарочито живот нашег народа с ове стране Саве и Дунава. Ја мислим да оваква збирка може знатно да олакша рад научним радницима, који би иначе били принуђени да своје студије врше по разним библиотекама и по разним местима не само наше него и страним земљама.”

Slika
У позориште као на литургију
Универзитетска библиотека у Београду


У својим доброчинствима Јован Вујић није се зауставио само на прикупљању уметничких и историјских дела. Подигао је српску народну школу у селу Салка у Будимској епархији 1912. године, а поклоном од 250 ретких књига учествовао је 1921. године у оснивању библиотеке Филозофског факултета у Скопљу. Помагао је Српску православну цркву, која је у његово време била и средиште просветног и општенародног живота Срба у Сенти. Јован Вујић је у двадесет и шестој години изабран за председника црквене и школске општине у Сенти и на том положају остао је пуних двадесет година. Забележено је да је у његово доба српска црквена општина у Сенти била једна од најуређенијих и најнапреднијих у целој Карловачкој митрополији. Са сестром Идом и њеним мужем Ђеном Брановачким градио је вероисповедне школе на сенћанским салашима. Истовремено помагали су Јовану Ђорђевићу у оснивању и раду Српског народног позоришта. Шта је за њега и његове суграђане значило Српско народно позориште Јован Вујић овако је објашњавао: „Ишли смо на представе са осећајима какве данашњи нараштај ни замислити не може. Врло сам мало рекао, ако кажем да смо ишли у Позориште као на свету литургију. Били смо уверени да је наше Позориште најјачи фактор буђења и одржања народне свести.” Више пута је за свој рад био одликован. Осим ратном споменицом из балканских ратова, одликован је и орденом Црвеног крста, као и вишеструким орденима Светог Саве, као и орденима Југословенске круне и Белог орла.



НЕЖЕЉЕНО ДЕТЕ

Јован Вујић рођен је 13. јула 1863. године у Сенти, где је завршио основну и средњу школу. Школовање је потом наставио у Сегедину, Братислави (тадашњем Пожуну), Бечу. Напустио је студије филозофије и славистике да би у Алтенбургу завршио Високу агрономску академију како би могао да преузме вођење послова на имању свог оца. У мемоарима под насловом „Мој живот”, чије делове „Политикин Забавник” објављује захваљујући љубазности Теодоре и Петра Терзића из Сенте, који су много учинили да се не заборави име Јована Вујића, велики добротвор говорио је о свом животу. О доласку на свет пише: „Нежељен сам дошао на свет 1 (п.с) јула 1863 године у Сенти, као шесто дете моји родитеља Саве Вујића и Тереске рођ. Мудрић. Нежељен, јер је оцу већ доста било петоро деце, а и бојао се за матер (...) Отац, као што сам касније чуо, годину и по ме није видео.(...) Видео ме је у пенџеру стајати и смејати се на њега, онда ме је први пут видео и заволео и после тога сам му ја био љубимац. Дојила ме је једна мала црна Мађарица Ката, која ме је волела као да сам јој рођено дете. Звала ме је Шољица, пошто сам по њеном схватању био леп, као једна шарена шоља на орману.”
1931. 1/XII


МАЛИ ВЕЛИКИ РОДОЉУБ

Јован Вујић је у мемоарима записао и своју дечачку побуну против Турака. „Кад сам у 5. разреду био, славили су по читавој Мађарској Турке у јесен 1877. г. због њиног држања код Плевне. Тако је и у Пожуну било опште осветљење и факљада. И у нашем разреду је дао сваки по 24 крајцара за свеће, ја нисам тео ништа да дам, то је замном учинио и Стојановић из Коморана, Србин, који ни речи није српски знао. Моје колеге ме више из шале пријаве старешини, он ме запита зашто нисам тео да дам, ја му одговорим да не могу славити оне, који 500 г. угњетавају мој народ и који и сад кољу и злостављају моје племенике. Професор ме погледа са пуно разумевања и рече колегама да ме оставе на миру. Тај старешина беше професор Ед. Крајњак, који се, тек после матуре и кад сам касније долазио у Пожун, показао да је најодушевљенији Словак и панслависта.”
15/XI. 1932. године
Датуме на крају записа уписао је сам Јован Вујић (прим. аут.)


politikinzabavnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 13 Feb 2017, 17:35
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Наши велики добротвори – Ендру Карнеги

СВЕТЛО КРАЉА ЧЕЛИКА

За изградњу Универзитетске библиотеке у Београду Фондација Карнеги поклонила је тада огромну суму од 100.000 долара

Slika

Кад је 1835. године сиромашна породица Карнеги стигла из родне Шкотске на тло Америке, имала је само један сан – да оствари бољи и пристојнији живот за своје чланове. Сан је досањао син Ендру који је, држећи се гесла „Нека буде светла”, помогао настајање три хиљаде библиотека у 47 земаља у свету, међу њима и Универзитетске библиотеке „Светозар Марковић” у Београду.
Ендру Карнеги, сиромашни дечак из шкотског предграђа, необузданих амбиција и пријатног, благог карактера, каријеру је почео као телеграфиста и физички радник. Радио је и као помоћник у разним радионицама, а живео у близини пуковника Џејмса Андерсона, „богатог човека великог срца”. Пуковник је дечацима из суседства допуштао да слободно и бесплатно користе књиге из његове библиотеке, будући да у то време у Америци није било јавних библиотека. Један од честих посетилаца био је и млади Ендру Карнеги, који је на тај начин покушавао да надокнади немогућност редовног образовања због свакодневног напорног рада. Никада није заборавио Андерсонову великодушност и у томе, можда, треба тражити мотиве његове жеље да широм Америке и света отвори библиотеке. Природно, прву библиотеку отворио је 1883. године у свом завичајном Данфермлајну, у Шкотској. На улазу у библиотеку, према жељи донатора, није стајало његово име, већ гесло кога се држао целог живота „Нека буде светла”.
Карнегијеви савременици забележили су да су постојала два основна разлога да његов хуманитарни рад буде везан за подизање библиотека. Један од њих било је његово уверење да свакоме ко има жељу да се образује за то треба пружити прилику. Други разлог био је жеља да помогне имигрантима, сличним њему, да на најбољи могући начин сазнају историју и културно богатство Америке да би могли да буду достојни припадници њеног народа.

Slika
Ендру Карнеги

Улога госпође Грујић

Осим по изградњи Карнеги библиотека, овај богати амерички индустријалац остао је упамћен и као велики добротвор цркава и културних установа, а помагао је и школовање надарених сиромашних појединаца. За живота је даровао око 90 одсто свог богатства. Забележено је да је у време смрти (1919. године), за потребе градње библиотека, издвојио 4,3 милијарде долара, док је тридесет милиона долара даривао различитим фондацијама, добротворним организацијама и пензионим фондовима.
За изградњу Универзитетске библиотеке у Београду Фондација Ендру Карнеги поклонила је 100.000 долара. Кад је 1919. године умро Ендру Карнеги, на подстрек Мабел Грујић, супруге нашег посланика у Вашингтону др Славка Грујића, упућен је захтев Фондацији за помоћ у подизању зграде Универзитетске библиотеке. Одбор Фондације одобрио је поменуту суму, а београдска општина дала је грађевинско земљиште, док је тадашња краљевска влада издвојила још 2,5 милиона динара државног кредита. По пројекту Драгутина Ђорђевића и Николе Несторовића, чувених архитеката и професора Београдског универзитета, 1924. године почела је изградња библиотеке која је свечано отворена 24. маја 1926. године. Библиотечки намештај купљен је у Немачкој на рачун ратне одштете. На улазу у здање, на мермерно постоље постављена је биста Ендруа Карнегија, добијена од управе његове фондације.
Док је трајала изградња библиотеке, њен књижни фонд се увећавао, најчешће поклонима из света. Из Карнегијеве фондације стигло је 1922. године неколико сандука књига, углавном издања Карнегијевог института, а четири године касније и 50.000 динара за набавку књига. У библиотеку и данас стижу књиге из Карнегијевог института.

Slika

Ум нас чини богатим

Највећи део свог богатства велики светски и српски добротвор Ендру Карнеги дугује индустрији челика. Предузеће „Карнеги стил” основао је 1870. године, а у следећих 20 лета постало је највеће и најисплатљивије предузеће те врсте у свету. У томе му је помогло увођење новина усмерених на смањење трошкова производње, а једна од најпознатијих била је јефтина производња челичних шина за железничке пруге.
У шездесет шестој години одлучио је да се повуче из посла и да почне, како је називао, „другу фазу живота” – фазу добротвора, мудраца, научника и миротворца. Једном је записао да „живот једног богаташа треба да се састоји из два дела – једног током кога стиче богатство и другог у коме се тог богатства одриче у име општег добра”. Говорио је да „ниједан човек не може да се сматра богатим, уколико није помогао неком другом да постане то исто”, али је и тврдио да је „ум тај који нас чини богатим”.
Доносећи одлуку да престане да производи новац и да почне да га дели с остатком света, Ендру Карнеги је 1901. године „Карнеги стил” продао власнику „Ју ес стила” Џону Пиерпонту Моргану за 120 милијарди долара. Био је то највећи пренос у дотадашњој историји који је учинио један човек. Потписујући уговор, Карнеги је рекао Моргану: „Сад теби почасно предајем бреме овог посла које сам годинама носио на својим леђима.” Потпис на тај купопродајни уговор учинио га је другим најбогатијим човеком на свету, одмах после Џона Д. Рокфелера, власника предузећа „Стандард оил”. Иначе, основно Карнегијево начело гласило је: „Увек свој посао ради мало више од онога што се од тебе захтева и будућност ће се већ постарати за тебе.” Говорио је и да „просечна особа улаже 25 одсто својих капацитета и енергије у посао који обавља, а човечанство скида капу онима који улажу више од нула одсто, а дуби на глави због оних који себе улажу сто одсто у посао”. Подсетимо да данас у Србији послује огранак „Ју ес стила”, који је 2007. године помогао обнову Универзитетске библиотеке.
Ендру Карнеги тестаментом је одредио да сва његова заоставштина, вредна 450 милиона долара, буде искоришћена за подизање образовних и научних задужбина које ће радити за добробит целог човечанства. Сматрао је да је дужност сваког богаташа да се одрекне дела свог богатства у корист других. Веровао је, пак, да завештање новца у добротворне сврхе није сигурна гаранција да ће тај новац и бити употребљен у корист оних којима је намењен и којима је најпотребнији. Због тога се његова хуманитарна мисија није завршавала самим чином давања новца, већ је настављао да води рачуна и о томе на који начин ће тај новац даље бити искоришћен. За такво неповерење имао је и добар разлог, пошто се догодило да је у неколико заједница сав новац од његових прилога потрошен на изградњу непотребно скупих грађевина. Због тога је установио сопствени архитектонски правилник који је морао да се поштује приликом изградње било које грађевине коју је он финансирао, а то се посебно односило на градњу јавних библиотека. Основа правилника била је једноставност и функционалност. Његовом смрћу није се завршило и његово деловање. О томе је наставила да брине Карнеги фондација, основана још за његовог живота, која дуже од једног века не престаје да улаже у подизање и развој образовних и научних установа широм света.


politikinzabavnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 13 Feb 2017, 17:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Наши велики добротвори – сер Чарлс Хајд

ПЛЕМИЋ ЧАРЛС ОД ВИНЧЕ

Извесно је да би ко зна колико каснила ископавања на нашем најпознатијем археолошком налазишту да се у целу причу није умешала госпођа Браун и да је није послушао професор Васић

Slika

Две странкиње обележиле су најплодније раздобље доброчинстава у Србији. Једна је Мабел Грујић, супруга нашег посланика у Вашингтону Славка Грујића, и госпођа Браун, супруга Алека Брауна, тада већ бившег лектора за енглески језик на Београдском универзитету. Госпођа Грујић подстакла је српске научнике да од Карнегијеве фондације траже помоћ (додељено 100.000 долара за Универзитет у Београду), а госпођа Браун предложила је сер Чарлсу Хајду да новац уложи у археолошка истраживања у Србији. Управо захваљујући овој проницљивој жени, настављена су ископавања на археолошком налазишту Винча, која је још 1908. године започео професор Милоје Васић. Радови су трајали до почетка Првог светског рата, а накратко обновљени 1924. године, јер за то у осиромашеној држави није било новца.

Захвалност у вази

Поменута госпођа Браун, њен супруг и њихов пријатељ Џон Линтон Мајрес, професор на Универзитету у Оксфорду, указали су професору Васићу на оглас у британском „Тајмсу” у коме сер Чарлс Хајд нуди новчану помоћ за истраживање старина.
Уследила је преписка између професора Васића и надлежног министарства о условима под којима сер Чарлс Хајд даје средства за ископавање, а потом и његов одговор.
„Власти у Ираку задржавају што им је потребно за музеј у Багдаду, Британски музеј затим бира шта хоће, а остатак делим другим музејима као што је музеј у Бирмингему, задржавајући мало предмета за себе. Радоваћу се да проучим сваки предлог који ми влада у Београду буде препоручила. Ваш Чарлс Хајд.”

Slika
Винча, археолошка ископавања 1929-1930.

Било је то крајем јуна 1929. године. Влада у Београду прихватила је његове услове, а већ током јула професор Милоје Васић предложио је енглеском дародавцу да се те исте године обаве истраживања на налазишту Винча код Београда. Професор је проценио да би ископавања коштала 50.000 ондашњих динара. Истовремено је Министарству просвете предложио да се део средстава из донације Чарлса Хајда употреби за оснивање археолошког семинара на Београдском универзитету. О својој замисли обавестио је и дародавца из Енглеске који му је узвратио: „Хоћу да приложим пет стотина фуната за студије из археологије и за ископавање.”
Крајем јула 1929. године Министарство просвете одобрило је пријем поклона „под условом да му се од предмета који се буду прикупили ископавањем праисторијских старина из суме његовог поклона, стави онај део налазака-дупликата које не буде хтео Универзитет задржати за Збирку Археолошког семинара Универзитета у Београду”. Већ у октобру исте године почела су ископавања на налазишту Винча, а истовремено је настајала и Археолошка збирка при Универзитету. Новине су нашироко пратиле истраживања. Британска штампа, посебно она у Бирмингему и Лондону, нашироко је писала о резултатима истраживања чувеног археолошког налазишта у Србији. Наредних месеци и година њиме се бавила и европска археолошка наука, а током истраживања до 1934. године сер Чарлс Хајд поклонио је још новца.
Ископавањем је сакупљено више хиљада предмета из средњег и млађег неолита, а професор Васић одужио се најзаслужнијима именовањем предмета по њима. Тако је по сер Чарлсу Хајду именована култна ваза из неолитске Винче. То је чувена Хајд ваза за коју стручњаци тврде да је један од најдрагоценијих налаза. По Џону Линтону Мајресу име је добила раскошно украшена велика посуда потиске културе. Нема писаног сведочанства да је раскошна фигура жене (Lady of Vinča) добила име по госпођи Браун која је подстакла пријаву на Хајдов оглас за поклон, али није немогуће, напротив.
После почетног ископавања наступила је дуга пауза, да би посао био настављен у раздобљу од 1949. до 1977. године, кад је професор Бранко Гавела чувеној Археолошкој збирци прикључио предмете нађене на налазишту Жидовар код Вршца, једном од највећих насеља из бронзаног и гвозденог доба. Потом су професор Драгослав Срејовић и научни сарадник Загорка Летица у Археолошку збирку уврстили предмете из мезолитског доба с налазишта Власац на Ђердапу.

Богати нежења заљубљен у старине

Slika
Да ли је фигура Lady of Vinča добила име по госпођи Браун?

Ко је човек који је својим новцем помогао истраживања историје на тлу Србије? Сер Чарлс Хајд рођен је 1876. године у Вустеру, у Енглеској. Најбоље образовање стекао је на угледним енглеским универзитетима. Потомак је чувених породица Фини и Хајд. Његов деда по мајци Џон Федерик Фини у Бирмингем се доселио из Ирске 1830. године. Био је способан новинар, па је већ 1840. године постао власник листа „Бирмингем џорнал”. Син Џона Федерика Финија, Џон Фини посао је проширио оснивањем листа „Бирмингем дејли мејл”. Он је као добротвор помогао бирмингемској уметничкој галерији да прикупи вредну збирку слика старих мајстора, а помогао је и изградњу чувених Финијевих галерија.
Почетком 20. века млади Чарлс Хајд наследио је од ујака Џона Финија бирмингемске новине које су између два светска рата достигле тираж од 40.000 примерака, што је навукло гнев конкурената. Лорд Ротермир запретио му је да ће откупити све новинске куће како би га зауставио у ширењу посла. Сер Хајд се није уплашио већ је оштро одговорио да његове новине „Бирмингем пост енд мејл” нису пропала породична имовина, већ власништво младог нежење, спремног да се „бори до последње капи крви”. Обећање је одржао, па су његове новине постале признате широм Енглеске.
И он је, као и његов ујак, био веома дарежљив. После Првог светског рата 100.000 фунти поклонио је за лечење ментално страдалих ветерана. Као и Универзитету у Београду, знатна средства подарио је и Универзитету у Бирмингему, а бирмингемском музеју и галерији завештао је своје одабране археолошке збирке у чије је ископавање уложио новац на Блиском истоку, Кипру и Краљевини Југославији. Уступио је и своју збирку слика и збирку рукотворина из Јапана.



СВЕТСКИ ПРИЗНАТ НАУЧНИК

Slika

Професор Милоје Васић сматра се првим српским школованим археологом с највишим академским звањима, пошто је, залагањем првог професора археологије на Великој школи Михаила Валтровића, упућен на специјализацију у Минхен. Тамо је одбранио докторат, да би се у земљу вратио с највишим академским звањима.
Рођен је 1869. године у Великом Градишту. Завршио је студије класичне филологије и историје на Филозофском факултету у Београду и кратко време радио као средњошколски професор. Умро је 1956. године у Београду као академик и редовни професор Београдског универзитета и светски признат научник.
Археолошка истраживања у Винчи почео је 1908. године. Осим поклона Чарлса Хајда, према неким наводима, професор Васић је нека своја археолошка истраживања обављао и уз помоћ Руског царског института. Резултате вишегодишњег истраживања на налазишту Винча објавио је у свом капиталном делу „Праисторијска Винча”, објављеном у четири тома. Уз то, написао је и 180 научних радова.


Slika
Hyde Vase, ритуална посуда, Вунча


politikinzabavnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 74 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker