Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 14:07


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: Legati  |  Poslato: 18 Jan 2014, 16:40
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Legati kao eksponati

Dvadeset bibliotečkih zbirki proglašeno dobrima od velikog značaja. Zahvaljujući zaštiti, neće smeti da se parčaju kao Vukova i dvorska biblioteka

Slika
VREDAN Legat Miloša Crnjanskog u NBS

LEGATI i biblioteke Milana Rakića, Josipa Broza Tita, Isidore Sekulić, Miloša Crnjanskog, Mihajla Pupina, Stevana Sremca, Branka Miljkovića, Branimira Ćosića, Veselina Čajkanovića, Tihomira Đorđevića, Branibora Debeljkovića, Zorana Đinđića... proglašeni su za kulturna dobra od velikog značaja. Odluka je pre nekoliko dana objavljena u "Službenom glasniku".


Na prvom spisku bibliotečkih celina koje su proglašene za kulturno dobro od velikog značaja su stare i retke knjige u vlasništvu Narodne biblioteke Srbije, UB "Svetozar Marković", Muzeja istorije Jugoslavije, Fondacije Zoran Đinđić, Arhitektonskog fakulteta, Narodnog muzeja u Nišu i biblioteka u Čačku i Smederevu.

Pionirski posao na polju zaštite starih i retkih knjiga obavilo je Odeljenje posebnih fondova NBS. Oni su pripremili listu starih i retkih knjiga koje na osnovu Zakona o retkoj bibliotečkoj građi ispunjavaju sve uslove za status "od velikog značaja". Njihov predlog prihvatio je Upravni odbor NBS.

- Proglašenjem za kulturna dobra od velikog značaja, legati i bibliotečke celine postali su zaštićeni kao muzejski eksponati - objašnjava dr Olivera Stefanović, načelnica Odeljenja posebnih fondova. - Zahvaljujući tome što su zaštićeni kao celine nikada neće smeti da se rasparčavaju, niti otuđuju, pa se neće ponoviti sudbina biblioteka Stojana Novakovića, Vuka Karadžića i dvorske.

Sa 74.111 bibliotečkih jedinica, dvadeset novih kulturnih dobara velika riznica su za buduće istraživače. Legati Veselina Čajkanovića, Crnjanskog, Rakića, Tihomira Đorđevića i Ljubomira Micića pored knjiga, sadrže vrednu rukopisnu zaostavštinu. U NBS je i biblioteka Branibora Debeljkovića sa 833 monografije i 700 časopisa.

U Univerzitetskoj biblioteci "Svetozar Marković" je biblioteka Joce Vujića, koja obuhvata 4.911 knjiga i časopisa i 4.000 arhivskih dokumenata, a vremenski raspon njihovog nastanka je od 1506. do 1931. godine. Tamo je i biblioteka veleposednika Gideona Dunđerskog sa 4.841 knjigom, od kojih je nastarija iz 1494, kao i biblioteke Miroslava Premrua, Isidore Sekulić, Mihaila Pupina i Branimira Ćosića.

U Muzeju istorije Jugoslavije nalazi se lična biblioteka Josipa Broza Tita, koja ima 11.162 naslova, a Fondacija Zorana Đinđića ima njegovu bibliotečku celinu koja obuhvata 1.250 knjiga. Narodni muzej u Nišu ima dve značajne bibliotečke celine, Stevana Sremca i pesnika Branka Miljkovića. Smederevska biblioteka čuva Legat dr Leontija Pavlovića, a čačanska biblioteke Milivoja i Božidarke Filipović i Jovana Davidovića. Za Dan državnosti (14. februara) Odeljenje posebnih fondova NBS priprema veliku izložbu najvrednijih eksponata iz ovih 20 kolekcija.

NE POZNAJEMO NASLEĐE

STATUS kulturnog dobra od izuzetnog značaja ranije je steklo 2.268 rukopisnih knjiga i inkunabula. Šta naša zemlja poseduje od vrednih knjiga znaće se tek kad se formira registar celokupne bibliotečke građe razvrstane u tri kategorije: od izuzetnog značaja, od velikog značaja i kulturnog dobra. Svaka knjiga bi trebalo da dobije "ličnu kartu" i zakonsku zaštitu.

- Zadatak nam je da napravimo bazu podataka u kojoj će se naći sva pisana kulturna dobra Srbije - objašnjava Olivera Stefanović.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 20 Jan 2017, 01:55
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
VAŽNO JE DA ZNATE! Ko je bio taj KOLARAC čija zadužbina usred Beograda GODINAMA PROPADA?!

Vest da je Kolarčeva zadužbina pred gašenjem potresla je ne samo Beograđane nego je odjeknula i širom zemlje. U međuvremenu stigao je i demanti, ali niko ne osporava da ustanova koja već 85 godina brine o kulturnom razvoju prestoničana pamti i bolje dane. Vreme je da se Beograđani podsete zašto je "narodni univerzitet" važan. Za početak - ko je uopšte bio taj Kolarac?

Slika

Njegova zadužbina je odškolovala mnoge đake, izdala veliki broj knjiga i časopisa. Ilija Milosavljević bio je jedan od najvećih trgovaca hranom u Evropi svoga vremena, a nadimak Kolarac dobio je po selu Kolari nadomak Smedereva u kome je rođen oko 1800. godine.

"Od trnja do zvezda"

Slika

Ilija je poticao iz tipične zanatlijske porodice onog vremena. Otac Milosav bio je abadžija, a majka se zvala Jovanka i bila je domaćica. Nakon propasti Prvog srpskog ustanka prešli su Dunav kako bi pobegli od Turaka, ali se Ilija brzo vratio u Beograd i počeo da radi za druge trgovce.

Tu je i upoznao Sinđeliju, ćerku beogradskog trgovca Milutina Radovanovića i njegovu veliku ljubav sa kojom se i oženio. Tada je i otvorio svoj prvi dućan.

Nedugo zatim, preselio se u Pančevo i to se pokazalo kao najbolji poslovni potez koji je povukao. Tamo je Kolarac razvio veliku trgovinu i sa Srbijom i unutar Austrougarske, prvenstveno sa hranom, ali i sa stokom, i veoma se obogatio.

Nije dugo prošlo, a deljanče iz Kolara postalo je jedan od najbogatijih trgovaca hranom u celoj Evropi!

Sreća, uspeh i bogatstvo nisu isto

Ljubav Kolarčevog života - Sinđelija, umrla je 1855. godine, a kako par nije imao dece, Ilija i pored svog novca koji je imao ostaje sam. Nakon toga dolazi u Beograd, grad za koji će ostati sudbinski vezan do smrti.

U prestonici Ilija Milosavljavić Kolarac počinje da se bavi trgovinom solju i šalitrom, kao i da ulaže u rudnike. Sve ovo vreme, bogatstvo mu stalno raste, a on nalazi način da pomogne mnogima.

Od 1854. finansira objavljivanje domaćih i prevedenih literarnih dela, a godine 1861. ustanovio je Fond za pomaganje i nagrađivanje srpskih književnika. Od 1875. on prerasta u Književni fond s kapitalom od 10.000 dukata. Do Prvog svetskog rata ovaj fond je izdao 120 knjiga.

Sve narodu i za narod

Kako nije imao dece Ilija Milosavljavić Kolarac je celokupnu imovinu zaveštao srpskom narodu. Godinu dana pre svoje smrti sastavio je testament u kome je odredio "da se od svega imanja obrazuje Fond iz koga će se vremenom imati podići srpski univerzitet".

Krajem 1877. godine u životu ovog čoveka zbio se jedan nemio događaj. Vlada ga je optužila za veleizdaju zbog navodnog učešća u Topolskoj buni koja je za cilj imala svrgavanje kneza Milana Obrenovića i dovođenje na vlast Petra Karađorđevića.

Preki vojni sud osudio Kolarca na tamnicu. Knez Milan ga je ubrzo pomilovao, ali je zatvor nepovratno narušio Kolarčevo zdravlje. Ilija Milosavljavić Kolarac preminuo je 1878. u 78. godini života.

Ostvarenje Kolarčevog sna

Slika

Zadužbina Ilije Kolarca počela da se zida 1929. godine i to kao objekat u dvorištu postojećeg jednospratnog objekta na placu zadužbine Ilije Milosavljevića Kolarca. U toku 1930. godine podignuta je velika koncertna dvorana sa oko 1200 mesta, tada najveća u Beogradu. Naredne godine odlučeno je da se i prema ulici podigne novi, trospratni objekat po projektu arhitekte Petra Bajalovića.

Zgrada Kolarčevog narodnog univerziteta završena je 1932. godine. Proglašena je za spomenik kulture.


dnevnors

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 21 Jan 2017, 01:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
NAJVEĆI SRPSKI ZADUŽBINAR: Darivao Srbima crkve, škole, sirotišta (FOTO)

Beogradu je jednu od najimpozantnijih građevina ostavio Sima Andrejević Igumanov. Rođen je 1804. u Prizrenu, kada je buknuo Prvi srpski ustanak.

Slika

Slika
Sima Andrejević Igumanov

Sima Andrejević Igumanov bio je srpski trgovac i jedan od najvećih dobrotvora srpskog roda.

Danas, na dan njegovog rođenja, Srbi su izgleda zaboravili koliko im je crkava, škola, sirotišta, pevačkih društava i još mnogo toga darivao ovaj nesebični čovek. Jedan od retkih koji ga se sećao je pokojni patrijarh Pavle, koji je za Simu Igumanova rekao da je celog sebe ugradio za dobro srpskog naroda.

Rođen je u Prizrenu, 30.januara 1804. godine, baš kad je Karađorđe digao Srbe na ustanak. Njegov otac Andrija bio je vrlo bogat čovek, i veliki srpski patriota koji je, nabavljajući oružje za ustanike, materijalno bio sasvim propao, ostavivši četiri sina bez ičega.

Najmlađi, Sima, odrastao je u manastiru Sveti Marko kod Prizrena, gde je njegov najstariji brat Aksentije, koji se još kao vrlo mlad zamonašio, bio iguman. Sima je u manastiru naučio da čita i piše, a pošto su ga po bratu već zvali “Sima igumanov”, i zvanično je uzeo to prezime.

Slika
Crkva Svetog Marka u Prizrenu – Foto: Wikipedia / Dragan Jovanovic

Jedno vreme bio je suvlasnik fabrike burmuta, duvana koji se šmrkao, a kada mu je propao taj posao, odlazi u Makedoniju. Tamo je zakupio bare i jezera kod Bitolja da bi sakupljao pijavice i prevozio u Beograd. Odatle ih je preuzimao neki Francuz i distribuirao po čitavoj Evropi.

Pijavice su bile na ceni i posao je cvetao toliko da mu je turski paša jednom oduzeo već spremljenu isporuku, s namerom da je lično proda.

Uz to, paša je preko svojih veza uredio da Sima bude utamničen, pa je ovaj u zatvoru proveo pet meseci – sve dok i zvanično paši nije prepustio posao sa pijavicama.

U carigradskoj tamnici zatekao je jednog prizrenskog Turčina, agu, dobrog prijatelja svog brata igumana. Po izlasku na slobodu, Sima je brinuo o agi, posećivao ga je i donosio mu hranu, a aga mu je poverio novac koji je krio, da ga upotrebi kao kapital u trgovini, uz uslov da mu vrati sa delom zarade, ili, ako ga pogube, da novac da njegovoj porodici u Prizrenu.

Sima je kasnije održao reč – do kraja života se brinuo o aginoj porodici i izdržavao ih, davši i bogat miraz aginoj ćerki. Posao prerade i trgovine duvanom mu je dobro krenuo, prvo u Carigradu, a zatim i u Rusiji, u Odesi i Kijevu, pa u Beogradu.

Slika
Foto: Politikin zabavnik

Darivao je crkve, manastire, sirotišta, škole, domove učenika, pevačka društva, ali pomagao i bolesne i nemoćne, stipendirao učenike.

U tuzi za sinom Manojlom koji je umro 1865. godine, Sima Igumanov je „usinio svu omladinu svog kraja”. Osnovao je zadužbinu kojoj je zaveštao sva dobra koja je dugodišnjim radom i štednjom stvorio.

Tako će “Zadužbina Sime Andrejevića Igumanova Prizrenca” postati jedna od najplodonosnijih ustanova te vrste u srpskom narodu. Testamentom je odredio da Zadužbinom uvek upravlja patrijarh SPC. Godine 1871. osnovao je i Pravoslavnu srpsku bogosloviju u Prizrenu.

To je bio veliki događaj, ne samo za još neoslobođene Srbe u Staroj Srbiji, nego i za ceo srpski rod. Zadatak Bogoslovije, kako je zapisano u Projektu njenog ustrojstva, bio je „da sprema mladiće srpske narodnosti, a pravoslavne vere u Otomanskoj imperiji za narodne sveštenike i učitelje”.

Velika Igumanovljeva palata na Terazijama, bila je glavno vlasništvo fonda iz kojeg su finansirane dobrotvorne i prosvetne akcije. Nedugo posle Drugog svetskog rata sa vrha ove palate uklonjena je kompozicija skulptura “Sima Andrejević Igumanov sa siročićima” visoka 3,7 metara. Umro je 1883. godine.

Resized Image - Click For Actual Size
Sima Igumanov sa siročićima- Foto: Beogradsko nasleđe

Malo se zna da je Prizrenska bogoslovija školovala više učitelja nego sveštenika, a dala je i više vladika i trojicu srpskih patrijarha: Varnavu, Gavrila i Pavla. Prva dvojica su bili njeni učenici, a treći njen profesor.

– Kada sam još kao student Bogoslovskog fakulteta u Beogradu prolazio pored velikog zdanja na Terazijama, na čijem zidu krupnim slovima piše ‘Zadužbina Sime Andrejevića Igumanova Prizrenca’, divio sam se toj velelepnoj građevini i njenom zadužbinaru. Tada ni slutio nisam da ću već kroz petnaestak godina biti profesor Bogoslovije u Prizrenu, koju je takođe osnovao i podigao Sima Andrejević Igumanov -zapisao je patrijarh Pavle.

Zaslugom patrijarha Pavla zadužbina je 1991. godine obnovila rad, što je podrazumevalo i vraćanje palate na Terazijama izgrađene 1938. godine.

Posle egzodusa srpskog naroda sa Kosova i Metohije 1999. godine Prizrenska bogoslovija je privremeno izmeštena u Niš gde je isključivo sredstvima Igumanovljeve zadužbine podignuto novo monumentalno zdanje za školovanje budućih sveštenika.


telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 21 Jan 2017, 22:03
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Добротвор који је усинио омладину

Slika
Сима Андрејевић Игуманов

Мудри људи су одувек знали да је њихово само оно што Бога ради дарују другоме. Сима Андрејевић Игуманов (1804–1882) једна је од таквих личности за кога патријарх Павле каже да није заложио само сав свој иметак, већ целог себе у просветне и хуманитарне циљеве чиме је узрастао у великог добротвора целог српског народа.

„Писати и говорити о Сими Игуманову у наше време, па и у времену које долази, после толико година од његовог упокојења, јесте и пожељно и неопходно”, поручује поглавар Српске православне цркве у уводном слову књиге „Задужбина Симе Андрејевића Игуманова”, Јована Јањића, новинара НИН-а и саветника у Министарству вера, коју је управо објавила „Задужбина Симе А. Игуманова”.

Сам Јањић о овом великом српском добротвору каже да је немогуће „да неко од Срба, ма где живео, устврди да није окусио плодове рада Симе Андрејевића Игуманова”.

Овај трговац, живећи аскетски и сав предан Богу, који је иметак стекао послујући у Цариграду, Одеси и Кијеву, Београду, даривао је цркве, манастире, сиротишта, школе, домове ученика, певачка друштва, али помагао и болесне и немоћне, стипендирао ученике.

У тузи за сином Манојлом који је умро 1865. године, Сима Игуманов је „усинио сву омладину свог краја”. Донео је одлуку да оснује Православну српску богословију у Призрену 1871. године. То је био велики догађај, не само за још неослобођене Србе у старој Србији, него и за цео српски род.

Вредним радом и штедњом Сима Игуманов је створио добра, која је, завештањем, оставио да вечно дају жељене плодове. Тако ће његова задужбина са именом његовим постати једна од најплодоноснијих установа те врсте у српском народу. Задатак Богословије, како је записано у Пројекту њеног устројства, био је „да спрема младиће српске народности, а православне вере у Отоманској империји за народне свештенике и учитеље”.

Мало се зна да је Призренска богословија школовала више учитеља него свештеника, а дала је и више владика и тројицу српских патријарха: Варнаву, Гаврила и Павла. Прва двојица су били њени ученици, а трећи њен професор.

„Када сам још као студент Богословског факултета у Београду пролазио поред великог здања на Теразијама, на чијем зиду крупним словима пише ’Задужбина Симе Андрејевића Игуманова Призренца’, дивио сам се тој велелепној грађевини и њеном задужбинару. Тада ни слутио нисам да ћу већ кроз петнаестак година бити професор Богословије у Призрену, коју је такође основао и подигао Сима Андрејевић Игуманов”, пише патријарх Павле у уводу ове књиге.

Јован Јањић, проучавајући несређену архивску грађу Фонда Симе Игуманова у Историјском архиву Београда, каже да је заслугом патријарха Павла задужбина 1991. године обновила рад што је подразумевало и враћање палате на Теразијама изграђене 1938. године.

После егзодуса српског народа са Косова и Метохије 1999. године Призренска богословија је привремено измештена у Ниш где је искључиво средствима Игуманове задужбине подигнуто ново монументално здање за школовање будућих свештеника.

Протојереј-ставрофор Милутин Тимотијевић, ректор Призренске богословије, која се привремено налази у Нишу, каже да оно што Симу Иуманова издваја од свих добротвора јесте његово завештање ко ће управљати његовим иметком после његове смрти. Тестаментом је одредио да то буде прва личност Српске цркве.

„Имајући беспрекорну веру у живог Бога, ставио је сву своју имовину у најпоштеније руке и тако је сачувао за циљеве назначене у тестаменту. Првојерарси Српске цркве су сачували фонд задужбине и увећавали га, а задужбина је вршила своју човекољубиву мисију. Помагала и издржавала Богословију у Призрену и многим младим људима омогућавала школовање”, поручује ректор Тимотијевић.


politika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 22 Jan 2017, 15:41
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Najveći srpski dobrotvori (1): Studenica prva zadužbina

Srpski narod je od samih početaka svoje državnosti krenuo da nedri mnoge ktitore, podvižnike i dobrotvore, plemenite i nesebične ljude koji su brinuli o budućnosti svog roda i pre no što se sami presele u večnost. Iz takvih razmišljanja našla se i reč zadužbina, od izraza "zadušje", dobro delo za spas duše.

Slika
STEFAN NEMANJA PRVI DOBROTVOR: Manastir Studenica podignut je u 12. veku

Zadužbinarstvo se pojavilo već sa rodonačelnikom srpskih kraljeva, pod velikim županom Stefanom Nemanjom. Tokom vladavine ove loze, ono je doseglo najviši domet, ali je posustalo, mada ne i sasvim nestalo, posle pada srednjovekovne države pred hordama maloazijskih osvajača.

Milutinov rekord

Slika
Univerzitetska biblioteka u Beogradu

Srednjovekovni zadužbinari počeli su da grade pokolenju najpre manastire radi molitve, ohrabrenja i duhovnog uzdizanja. Najstariji sačuvani takav spomenik je Studenica ktitora Stefana Nemanje, a najveći zadužbinar je kralj Milutin, deda prvog srpskog cara Dušana.

Vladao je 40 godina i za to vreme ostavio narodu isti toliki broj zadužbina. Nemanjići su zidali i zgrade za stanovanje i državnu upravu, mostove, bolnice. Nemanja i njegov sin Rastko, potonji prvi srpski arhiepiskop Sava, gradili su i van granica tadašnje Srbije, uglavnom manastire. Najviše ih je u Grčkoj, na Svetoj gori i u Solunu, a onda i u Rumuniji.

U Jerusalimu je Sava uz manastir svetog Krsta sagradio konake, a bio je i ktitor Lavre svetog Save Osvećenog. Milutin je, između ostalih brojnih zadužbina, dao da se podigne manastir svetih Arhangela Mihaila i Gavrila i uz njega bolnica. Jedna od njegovih najlepših zadužbina je Gračanica. Čuveni manastir Dečani sazidao je Milutinov sin Stefan Dečanski, manastir Žiča je zadužbina Stefana Prvovenčanog, Mileševa kralja Vladislava, Sopoćani kralja Uroša Prvog, čija je žena kraljica Jelena Anžujska podigla Gradac. Srpskih zadužbina je bilo na Sinaju, u današnjem Egiptu, i u današnjoj turskoj metropoli Carigradu.


U srednjem veku zadužbinari su pored vladara bili i imućna vlastela i crkveni velikodostojnici. Srpski arhiepiskopi iz 13. i 14. veka su gradili i dograđivali Pećku patrijaršiju.

Slika
NAJVEĆI KTITOR: Kralj Milutin u Gračanici

Tradicija zadužbinarstva nije prekinuta ni u turskom ropstvu, ali je do prave obnove zadužbinarstva došlo tek buđenjem nacionalne svesti i ustanaka za oslobođenje, u prvoj polovini 19. veka.

Uspeh srpskih ustanaka i obnova državnosti omogućila je pojedincima da rade za sebe, i da zarade daleko više nego što se zarađivalo ranije, za goli opstanak porodice.

Još je knez Miloš Obrenović, postavši najbogatiji čovek tek oslobođene Srbije, bio nameran da unapredi znanje naroda, pa je određivao stipendije, zvane blagodejanija, nadarenim mladim ljudima poput Maksima Nikolića Miškovića, potonjeg dvorskog lekara koji se pročuo time što je uspeo da suzbije epidemiju kolere za svega sedam dana, ili Joakima Vujića, jednog od najplodnijih srpskih književnika koji važi i za oca srpskog pozorišta. Knez Aleksandar, sin vožda Karađorđa, bio je prvi među moćnim ljudima koji je deo svoje imovine priložio za opšte dobro, takođe stvarajući fond za obrazovanje.

Iz tog vremena još se čuvaju dokumenta o zadužbini i fondovima nekadašnjeg Miloševog saradnika, a potom protivnika ustavobranitelja Tome Vučića Perišića. Čuvaju se i podaci o velikodušnim poklonima koje je narodu ostavljala kraljica Natalije Obrenović.

Ostavštine za dušu graditelja i na korist narodu doslovno su cvetale ceo vek između 1840. i početka Drugog svetskog rata. Nekadašnju privilegiju velikaša preuzeli su obični ljudi, koji su uspeh u životu želeli da krunišu ostavštinom svome narodu. I dalje je tu bilo najviše poznatih bogataša, veletrgovaca i industrijalaca, pa ministara i vladika, ali su se javljali i profesori, oficiri.

Novovekovni srpski zadužbinari nastali su među imućnim i uticajnim Srbima "od preka", severno od save i Dunava, gde su njihovi preci počinjali novi život posle

Darovi prosveti


Tokom oslobađanja od Osmanlija od početka 19. veka prvi srpski bogataši su najpre poklanjali dobra za unapređenje narodne privrede, podizanje bolnica, a najčešće za opšte prosvećivanje, kao što je to učinio kapetan Miša Anastasijević. Pred kraj tog, i početkom narednog veka, najviše dobrotvora opredeljivalo se za darovanje Srpskoj akademiji nauka i umetnosti i Univerzitetu u Beogradu.

seoba kao graničari Beča, ali se najviše darivalo u Beogradu. Osećajući da je vreme Osmanlija zauvek prolazi, da srpsku prestonicu valja podizati, ugledajući se na evropske metropole tog vremena, nekolicina trgovaca je prva podarila narodu prave arhitektonske i graditeljske dragulje, koji i danas krase staro gradsko jezgro.

Na Simu Andrejevića podseća raskošna Igumanova palata na Terazijama, a odmah preko puta je otmena, neobarokna palata braće Krsmanović, u kojoj je 1918. godine proglašeno ujedinjenje južnih Slovena u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Ilija Milosavljević Kolarac testamentom je zaveštao Fond za univerzitet koji će se zvati njegovim imenom i prelepu palatu na današnjem Studentskom trgu. Najpoznatiji dobrotvor Beogradskog univerziteta je trgovac solju kapetan Miša Anastasijević, a na istom trgu se nalazi i njegova palata.

Danas je u njoj Rektorat Beogradskog univerziteta. Trgovac Luka Ćelović Trebinjac, naučnik svetskog glasa Mihajlo Pupin, predsednik Beogradske berze Nikola Spasić, kraljevi Milan Obrenović i Aleksandar Karađorđević, samo su neka imena velikog broja zadužbinara u srpskoj prestonici.


U Novom Sadu su Jovan i Marija Trandafil celokupnu imovinu ostavili Matici srpskoj i crkvenoj opštini, od čega je 1913. godine podignuta današnja zgrada Matice srpske. U ovom gradu je vladika Platon Atanacković ostavio fondu Srpske gimnazije zgradu u kojoj je Srpska akademija nauka i umetnosti. Srpska pravoslavna crkva je, naročito u vekovima ropstva, bila središte srpske sabornosti,

Karnegi srpskim studentima


Srpski zadužbinari su bili i stranci, među kojima se ističe Endru Karnegi, američki industrijalac poreklom iz Škotske. Iz fonda koji je osnovao podignuto je zdanje Univerzitetske biblioteke koja već dugo nosi ime prvog srpskog socijaliste Svetozara Markovića.

a kasnije svedok, često i baštinik zaveštanja znamenitih dobrotvora.

Njeno sedište je dugo bilo u Sremskim Karlovcima, u kojima su u 18. i 19. veku živeli najbogatiji Srbi. Najvrednije su ostavili patrijarh German Anđelić, i pre njega, mitropolit Stefan Stratimirović. Ovaj mudri i rodoljubivi poglavar Crkve dao je novi podsticaj preporodu kulture, privrede a naročito obrazovanja svog naroda. Njegovom zaslugom osnovana je Karlovačka gimnazija, uz pomoć najvećeg priložnika Dimitrija Anastasijevića Sabova, ali i ostalih građana.

Brigu o radu i životu gimnazije preuzeo je Patronat i Starateljstvo gimnazijskih fondova sa mitropolitom Stratimirovićem na čelu. On je 1794. godine osnovao i bogosloviju, tada drugu po starosti u svetu, posle Kijevske, a njegova lična zadužbina je internat Blagođejanije, u kojem su stanovali i hranili se siromašni bogoslovi i gimnazijalci.


Ideološke prepreke

Srpsko zadužbinarstvo je zgasnulo posle Drugog svetskog rata jer se nije uklapalo u novu ideologiju. Nasuprot srednjovekovnim ostavštinama za narod, koje su zadržale osnovnu namenu, građevine ostavljene otečestvu u novije vreme često su se koristile onako kako zadužbinar ni u snu ne bi pomislio. Pojedine fondove je progutao mrak, a darovana imanja su se utopila u opštedruštvenu svojinu, svačiju i ničiju. Tek poslednjih decenija prošlog veka oslabile su ideološke prepreke za zadužbinarstvo i stvorile klimu u kome bi ono moglo da bude obnovljeno.


vestionline,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 22 Jan 2017, 19:48
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Najveći srpski dobrotvori (2): Sva imovina matici

Doba u kome je rođen Sava Tekelija obeleženo je sudarima tri carevine, Otomanske, Habsburške i Rusije nad zemljama srpskog naroda. Matica Srbija je već četvrti vek roptala pod turskom vlašću, potomci velikih seoba živeli su u Ugarskoj, zadojeni nacionalnim romantizmom, ali i realizmom svakodnevnog života u tuđoj zemlji, koji im je govorio da jedini mogući opstanak Srba leži u obrazovanju i kulturnom napretku.

Slika
Tekelijanum


Ruska carevina se posmatrala kao Pijemont svih Slovena, koji nikad nije ostvaren, ali se to tada još nije znalo, pa je ona svojom politikom i interesima uticala, ne baš povoljno, na život Srba pod bečkom krunom.

PROTIVNIK VUKA

Komešanje probuđenih naroda Austrougarske carevine, odjek industrijskog kapitalizma sa zapada Evrope, i još feudalna tradicija Balkana sukobljavali su se na tlu kojem je pripadao tadašnji "veliki Banat", a u njemu dobrostojeća srpska porodica Popović-Tekeli. U gradu Aradu, u današnjoj Rumuniji, 1761. godine rođen je Sava. Potomak ratnika koji su u austrijsko-turskim ratovima dobili plemićku titulu, bio je sasvim drugačijeg kova. Miroljubiv, dobar trgovac i domaćin, stekao je dobro vaspitanje i obrazovanje, što je pomoglo njegovoj prirodnoj umešnosti u vođenju ogromnog porodičnog imanja u Aradu i okolnih spahiluka.

Slika
Sava Tekelija

Čak je i veliki park u središtu rumunske varoši bio vlasništvo ugledne srpske porodice. Tako je Sava Tekelija postao najbogatiji Srbin svog vremena. Bio je i svestrana ličnost. Pravi poliglota, flautista, pa i književnik. Za sobom je ostavio "Memoare" koji su zanimljivo svedočanstvo doba u kom su nastajali i predstavljaju potvrdu da se autor čitavog života zalagao za bolji položaj Srba u Ugarskoj i njihov prosvetni napredak.


Iako je veoma ličio na pretka Petra Tekeliju, vojnika, ruskog feldmaršala, cenjenog i poštovanog na petrogradskom dvoru, Sava se opredelio za drugačiji život. Prava je diplomirao u Pešti, a posle jedne godine postao je i doktor prava "ne samo ot Srbalja, nego i ot Madžara". Bio je to prvi Srbin sa ovakvom titulom koji nije bio profesor univerziteta. Doktorsku tezu je napisao i odbranio na latinskom jeziku i kasnije ju je objavio kao knjigu. Pošto je završio studije, pridružio se političkim delovanjima prečanskih Srba. Nije mu bila strana zamisao da sebe vidi na čelu oslobođene srpske države, a razmišljao je i o ujedinjenju Južnih Slovena kojima bi bio na čelu. Ali, ti napori nisu urodili željenim plodom. Radosti Tekelija nije imao ni u privatnom životu. U poznom braku sa Amalijom Bezegovom ostao je bez poroda koji bi mu doneo zadovoljstvo porodičnog gnezda i produžio lozu.


Nezadovoljan svojim političkim uticajem povukao se iz ugarske državne službe i okrenuo svom narodu. Počinjao je 19. vek, a sa njim slom Karađorđeve Srbije. Miloš Obrenović se tek pripremao za razbijanje otomanskih okova. Za to vreme, srpska inteligencija je cvetala u austrougarskim zemljama. Pešta i Beč bili su jezgra napretka buduće srpske intelektualne elite. Bogati aradski trgovac našao se u to vreme već u zrelim godinama. Kao prijatelj i pristalica Dositeja Obradovića, shvatio da je obrazovanje mladih generacija pokretač razvoja srpskog društva. Kada je u Pešti 1824. godine osnovana Matica srpska i pokrenut njen Letopis, stvoreno je i prvo pravo središte srpske prosvete i nauke.


Prva zgrada Matice srpske

Sava Tekelija, tada u 72. godini života, obavestio je Maticu srpsku da prilaže njenom fondu "100 forinti u srebru i 100 forinti u bečkoj valuti". Arhiv ove ustanove u Novom Sadu čuva taj papirić sa porukom drhtavog rukopisa darodavca o tome da će "svakog narednog leta još toliko priložiti". Međutim, Sava Tekelija je učinio nešto još veće. Odlučuje se na najvažniji poduhvat za mlado srpsko prosvetiteljstvo. "Iz jedne jedine ljubovi milome mi rodu", kako je govorio, on je 1838. godine za 50.000 forinti kupio trošnu, ali veliku kuću nadomak srpske crkve u Pešti, u ulici Velikog krsta broj 276.

Kuću je dao Matici srpskoj "na sohranjenije, soderžanije i nadsmotrenije", dakle, na čuvanje, održavanje i nadzor. Od nje je zauzvrat tražio samo jedno, da se ne prikloni novotarijama u jeziku i književnosti, posebno onim vezanim za reforme Vuka Stefanovića Karadžića! Međutim, i pored neslaganja Tekelija je izdvajao novac i za Vukove izdavačke poduhvate.

Studentski otac

Pitomcima Tekelijanuma je bio obezbeđen stan i ogrev, čak i posluga, po tri funte lojanih sveća za semestar i po stotinu forinti za hranu i univerzitetske takse. Nadzor nad učenicima obavljao lično Tekelija. Vodio je brigu o svakom pitomcu, kupovao neophodne stvari, a neki tvrde da je svojeručno punio slamarice i uveče zaključavao kapiju.



Zmaj na čelu zadužbine

Jedan od nadzornika Tekelijanuma bio je i poznati srpski pesnik Jovan Jovanović Zmaj koji je u to vreme završavao studije medicine. U ovom poznatom stecištu srpske intelektualne elite boravili su, između ostalih, Bogdan Gavrilović, potonji rektor Beogradskog univerziteta i predsednik Srpske kraljevske akademije nauka, Radivoj Kašanin, svetski poznat srpski matematičar, Marko Maletin, urednik Letopisa i sekretar Matice srpske, Veljko Petrović, književnik i predsednik Matice srpske, Lazo Tomanović, publicista i predsednik vlade Crne Gore. U Tekelijanumu je tri godine stanovao Nikola Tesla, kao i pesnik Laza Kostić koji je tekelijancima 1860. godine pomogao da osnuju kulturno društvo Preodnica koje je delovalo sve do 1876. godine.


Tako je osvanuo Zavod za školovanje srpskih studenata, poznat kao Fondacija Tekelijanum. Nalazio se u neposrednoj blizini Peštanskog univerziteta. U zgradu zadužbine uselila se Matica srpska, a Sava Tekelija je osnovao prvu biblioteku i darovao joj oko 7.000 sopstvenih knjiga. Zahvalna i dirnuta nesebičnim i velikim poklonom, Matica je izabrala Savu Tekeliju za doživotnog predsednika.


Stari Tekelijanum se sastojao od zgrade sa 36.000 knjiga, što je u ono doba predstavljalo ogromnu i neprocenjivu biblioteku. Kasnije je obuhvatao devet kuća u Aradu, jednu zgradu u Pešti i 28 jutara zemlje. Prvih 12 stipendista darodavac je sam izabrao. Ubrzo je Tekelijanum postao stecište intelektualnih snaga, pa su ga savremenici odmila nazivali Panteonom, hramom svih bogova.


U poznim godinama, ali osnažen time što je konačno pronašao smisao svog dugog života i uspešnog rada, energični stari plemić je nabavio za Maticu srpsku i štampariju, pokrenuo izdavanje knjiga i potpomogao mnoge druge poduhvate ove ustanove kulture. Pomagao je i Mađare. Prilične sume poklanjao je i Mađarskoj akademiji nauka, kao i Reformatorskom kolegijumu u Debrecinu.

ROD TEKELIJANACA

Pred kraj života Sava Tekelija je sve što je imao zaveštao srpskom narodu putem Matice Srpske kojoj je ostavio sva imanja, kuće i 150.000 forinti. Plemić, trgovac, pravnik, filantrop, veliki dobrotvor i ktitor umro je 1842. godine ali je njegova zadužbina ostala mesto na kome su se začele brojne duhovne zamisli i poduhvati, pa i ona da peštanska i požunska omladina štampa knjigu svojih stihova. O tome su brinuli Svetozar Miletić i Jovan Đorđević. Pod naslovom Slavjanska knjiga pojavio se 1847. godine pesnički, ali i politički manifest naprednih Srba. Već naredne godine, na temelju ove knjige, osmorica uglednih "tekelijanaca" opredelila su peštansko-budimsku omladinu za ideje Vuka Karadžića.


vestionline,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 04 Feb 2017, 19:51
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Najveći srpski dobrotvori (3): Dostojan sin slavnog oca

Knez Mihailo Obrenović je bio "otmen čovek, tip kavaljera i dendija", kako su ga opisivali savremenici. Dok je boravio u Rogaškoj Slatini upoznao je šesnaestogodišnju kćer tamošnjeg marvenog lekara, Mariju Berghauz. Iz ljubavne veze koja se ubrzo razvila Marija je 1849. godine rodila dečaka i krstila ga u katoličkoj veri. Dečak je dobio ime Viljem. Igrom sudbine, bio je jedino dete velikog srpskog kneza.

Slika
Pravoslavac po želji oca: Viljem Berghauz u doba kada je postao Velimir

TAJANSTVENO ŠVAPČE

Mihailo je devojci kupio kuću u Beču i dao miraz koji joj je omogućio da se četiri godine kasnije uda za izvesnog doktora Šustera. Za dete je plaćao izdržavanje preko svog bankara Tirkea. Međutim, Marijin muž je u pastorku video samo "zlatnu koku", pa je preko supruge stalno od kneza Mihaila tražio sve više i više novaca.

Zbog Šusterovih dugova je čak i kuća, koju je srpski knez kupio, otišla na doboš. Ponovo ju je kupio bankar Tirke, ali ovoga puta na dečakovo ime. Nezadovoljan kako se u porodici ponašaju prema njegovoj krvi i mesu, a naročito Viljemovim vaspitanjem, knez je sina 1857. preselio u Beograd. Smestio ga je u kuću Ante Radivojevića, upravnika svojih imanja. Tajanstveno dete koje govori samo nemački jezik izazvalo je veliku radoznalost Beograđana. Isprva su mislili da je Viljem vanbračni sin upravnika Radivojevića, čija se žena Sofija trudila da mališanu zameni majku, a njegov sin Živko mu je bio kao brat. Uskoro je primećeno da je Viljem u izuzetnim odnosima sa knezom, ali se dugo i dalje verovalo da je on ipak samo knežev štićenik.


Dečak je upisan u osnovnu školu kod Saborne crkve i tu je naučio srpski jezik. Kada je prešao u gimnaziju, dobio je ličnog sobara, Teodora Petkovića, koji je uz njega ostao do kraja Velimirovog života. Petković je zapravo bio knežev poverenik u vezama sa sinom, što se tumačilo namerom da je Mihailo tada hteo da svog sina ozakoni, možda ga i imenuje za naslednika, kako se tada već govorkalo po Beogradu.

Slika
Knez Mihailo Obrenović

Viljem je bio izuzetno milo i nesebično dete. Drugovi su ga zvali Velja i prihvatili su ga otvorena srca. Kada je prešao na školovanje u kuću poznatog profesora Milutina Stojanovića, razvio je ljubav prema književnosti, pozorištu i drugim umetnostima. Da dečak ne bi bio usamljen, dovedena mu je grupa đaka iz uglednih kuća, a profesor Stanojević je za letnje raspuste vodio decu u obilazak Italije, Švajcarske ili Francuske.

Viljem se razvio u lepog mladića sklonog poeziji i sanjarenju ali i dobrog jahača i mačevaoca. Sve više je ličio na oca, i to ne samo stasom, nego i po naravi. Kada je napunio sedamnaest godina, ispunio je očev zahtev i prešao u pravoslavnu veru, dobivši na krštenju ime Velimir. Za prezime je uzeo Teodorović, staro prezime Obrenovića. Kum mu je bio beogradski mitropolit Mihailo.


Knez Mihailo se potrudio da njegovom sinu ništa ne nedostaje, ali ga je veoma retko viđao. Mnogo češće i srdačnije ga je primala kneginja Julija. Velimir je 1867. poslat na školovanje u Švajcarsku. Tamo, u Ženevi, poslednji put se video sa ocem. Naredne godine knez Mihailo je ubijen u atentatu u Topčideru. Kako nije ostavio testament, samo zahvaljujući mitropolitu Mihailu vanbračni sin nije isključen iz nasledstva. Velimiru je dato imanje Negoja u Rumuniji i obveznice koje su mu omogućile bezbrižan život. Prema nalogu namesnika, u Minhenu je izučavao agronomske, pa kameralne nauke. Velimir je bio rado viđen u svim evropskim prestonicama, ali ne i u Srbiji.

Stigle su ga i druge nevolje. Pošto mu je kći ruskog poslanika oholo odbila ljubav, povukao se na imanje kraj Tegerinskog jezera. Svom drugu iz detinjstva Živku, sinu upravnika Radivojevića, dao je Negoju na upravu tako da od prihoda žive obojica. Međutim, Živko je bezočno opljačkao imanje. Da bi spasao Negoju, Velimir je morao da se odrekne ne samo imanja na Tegernskom jezeru već i da proda skupoceni prsten koji mu je otac podario kada su se poslednji put videli.

Slika
Velimir Todorović

Od tada je Velimir živeo stalno u Minhenu sa svojim vernim sobarom Teodorom. Njegov dom je postao stecište srpskih studenata, koje je nastavio nesebično da pomaže čim je Negoja sa novim, pouzdanim upravnikom ponovo počela da donosi novac. Srbiju nikada više nije video. Obrenovići mu to nisu dozvolili i pored toga što Velimir nikada nije pokazao želju za prestolom.

Kralj Milan je čak proganjao studente koji su boravili u Velimirovom domu, a za ličnog sekretara je uzeo Živka Radivojevića. Sve ovo nije umanjilo Velimirovu privrženost zemlji koju je smatrao jedinom otadžbinom. Javio se u dobrovoljce kada su 1876. počeli srpsko-turski ratovi. Komanda ga je odbila, ali je on uporno slao pomoć srpskoj vojsci, a pošto je 1885. Srbija zaratila protiv Bugarske, poslao je vojnicima 700 ugojenih svinja sa Negoje. U mirno doba pomagao je poklonima i zlatom Narodno pozorište u Beogradu, koje je podigao njegov otac.


Iznenada, 1898. godine Velimir Teodorović je umro. Imao je tek pedeset godina. Sahranili su ga verni sobar Teodor i srpski studenti u Minhenu jer od njegove porodice niko nije došao na pogreb. Tek posle Prvog svetskog rata, telo Velimira Todorovića, jedinog sina prosvećenog kneza Mihaila Obrenovića preneto je na beogradsko Novo groblje.


Očinska ljubav

Knez Mihailo je u onim malobrojnim susretima sina obično primao uveče, u bilijarskoj sali, u suterenu starog dvora. Dao bi mu poneki savet o učenju ili odevanju, zatim bi mu poklonio dukat i pružao ruku da je poljubi. Na kraju bi ga poljubio u čelo i time bi poseta bila završena. Ova suzdržanost ni u kom slučaju nije značila nemarnost ili nedostatak očinskih osećanja, nego se knez plašio da ga preteranom pažnjom ne razmazi. U to doba deca se ni u jednoj gradskoj porodici nisu previše mazila, a naročito ne dečaci.



Prsten umesto prezimena

Velimir se susreo sa Mihailom poslednji put 1867. u Ženevi, gde je knez navratio vraćajući se sa Svetske izložbe u Parizu. Tom prilikom sin je od oca dobio brilijantski prsten izuzetne vrednosti i lepote. Knez je tada konačno odustao od namere da Velimira zvanično prizna za sina jer se spremao za novi brak sa Katarinom Konstantinović te se nadao zakonitom nasledniku.


NEMOĆNI OBRENOVIĆI

Kada je otvoren njegov testament, ispostavilo se da je svu svoju imovinu ostavio Srbiji. Tu je doslovno stajalo: "Moje celo imanje dobio sam poklonom, kao neograničenu svojinu, i mogu njime bez ograničenja da raspolažem. Ako bih ja ne ostavivši potomaka iz zakonitoga braka, umro, to će sve moje pokretno i nepokretno imanje, ma gde se ono nalazilo, pripasti mojoj Otadžbini, to jest, Kraljevini Srbiji kao mojem jedinom i isključivom nasledniku. Ovo će moje imanje biti odvojeno od državnog imanja kao zadužbina, i ova će zadužbina nositi ime Velimirijanum".

Obrenovići su pokušali da ospore ovaj poduhvat, ali je Velimirova zadužbina opstala. Pomagala je razvoju nauke, umetnosti, trgovine, industrije i zanatstva. Iz njenog fonda otvarale su se škole i zavodi, i obrazovali siromašni a nadareni mladi ljudi. Prvi upravnik Velimirijanuma bio je predsednik Državnog saveta Nikola Pašić. Sve do propasti Kraljevine Jugoslavije zaveštanje vanbračnog sina slavnog kneza pomagalo je dečjim obdaništima u radničkim četvrtima, raznim društvima građana, Srpskoj kraljevskoj akademiji nauka, Beogradskom univerzitetu, mnogim školama, muzejima, bibliotekama i izdavaštvu. Velimirijanuma više nema, ali su ostali zapisi koji potvrđuju da je Velimir Mihaila Teodorović bio sin dostojan svog slavnog oca.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 04 Feb 2017, 20:07
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Najveći srpski dobrotvori (4): Dvor u trgovačkoj palati

Uoči Prvog srpskog ustanka, na početku 19. veka u Kolarima, selu nadomak Beograda rođen je jedan od najpoznatijih srpskih preduzetnika i dobrotvora Ilija Milosavljević. Njegov otac Milosav, po zanimanju abadžija, zanatlija za gruba sukna, pošao je 1804. godine sa Karađorđem u ustanak protiv Turaka, ostavljajući ženi Jovanki da brine o četvoro male dece. Slom ustanka odveo je porodicu preko Dunava, u ugarsku Crepaju.

Slika
Kolarčev narodni univerzitet

Ilija još nije bio punoletan kada se 1814. obreo u Beogradu tragajući za bilo kakvim poslom. U džepu je imao svega 30 para. Stigao je do rođaka u Pančevu, a ovaj ga je prosledio u Vršac, da izučava trgovački zanat. Tri godine kasnije, vratio se Ilija u Beograd i zaposlio kod Milutina Radovanovića, vodećeg trgovca u čaršiji. Tu se zagledao u gazdinu kćer Sinđeliju.

KRIV BEZ KRIVICE

Mladi par se posle venčanja nastanio na Zereku, današnjem Dorćolu, gde je Ilija otvorio svoj prvi dućan. U sećanje na rodno selo, prezimenu Milosavljević je u to doba dodao Kolarac, i ono mu je donelo sreću: celu deceniju nizao je trgovačke uspehe. U jednom trenutku, u sukobu i strahu od kneza Miloša Obrenovića morao je da se preseli u Pančevo. Tamo je počeo da trguje svinjama i hranom, što mu je donelo prvo veliko bogatstvo. Sa ortacima, Đorđem Jovanovićem i potonjim čuvenim industrijalcem Đorđem Vajfertom, proširio je poslove do Pešte i Beča. Oko polovine 19. veka stekao je austrijsko državljanstvo i postao savetnik pančevačkog Magistrata.

Delimična volja

Fond Zadužbine Ilije M. Kolarca uništen je posle Drugog svetskog rata. Tek u poslednjoj deceniji prošlog veka ostavštini beogradskog dobrotvora vraćen je položaj zadužbine, pa Kolarčev narodni univerzitet danas ugošćuje akademske građane glavnog grada. Tako se bar delimično poštuje volja darodavca koji je izričito zahtevao sledeće: "Ja želim da ove moje naredbe ostanu nepromenjene dok je Srpstva i Srbije i da ne može ove moje naredbe preinačiti ni zakon, ni vlasti državne, ni ma ko drugi!"

Ali, u porodičnom životu nije mogao da uživa do kraja. Njegova voljena Sinđelija se teško razbolela i 1855. umrla u peštanskoj bolnici. Sa njenim sandukom Kolarac je stigao u Beograd, i sahranio ju je na groblju koje se nalazilo kod današnje crkve Svetog Marka. Ostao je sam. Dece nisu imali, a on je već ušao u šestu deceniju života. Posao mu je bio jedina uteha, pa je proširio trgovinu na so i šalitru, uspešno kao i sve što je do tada radio. Posle čarki Srba i Turaka na Čukur česmi i turskom bombardovanju grada, predosetio je Kolarac da će okupatorskoj vlasti uskoro doći kraj. Kada se to zaista dogodilo, a država konfiskovala napuštena turska imanja, otkupio je placeve oko Varoš i Stambol kapije i na nasutom šancu koji je nekada opasivao beogradsku tvrđavu podigao kuću i dućane.

Uskoro je osnovao Fond za pominjanje onih koji su izginuli za otadžbinu. Početni iznos od 250 dukata predat je beogradskom mitropolitu Petru. Nekoliko godina kasnije, na poziv vođe prečanskih Srba Svetozara Miletića, Ilija Kolarac je priložio 400 dukata Fondu za otvaranje Pravne akademije u okviru Matice srpske.


Slika
Ilija Milosavljević Kolarac

Već u poodmaklim godinama, poznati beogradski bogataš je odlučio da se povuče iz poslova i živi mirno, kao rentijer, ali je sudbina odlučila drugačije. Neočekivano je 1878, godine u kojoj je Srbija dobila nezavisnost, optužen za učešće u Topolskoj pobuni. Ni kriv ni dužan, osuđen je na pet godina robije u Požarevcu. Posle nekoliko meseci knez Milan Obrenović ga je pomilovao u čast proglašenja nezavisnosti, ali osamdesetogodišnji Kolarac nije dugo poživeo na slobodi. Umro je u jesen iste godine u svojoj kući kod Stambol kapije. Testamentom je ostavio dva fonda, jedan za podizanje srpskog univerziteta koji bi poneo njegovo ime, i drugi, takođe sa imenom Ilije M. Kolarca za nagrađivanje i pomaganje ćirilicom pisanih književnih dela Srba, ma odakle dolazili. Ali, odluka o izgradnji Kolarčevog univerziteta na Studentskom trgu u Beogradu doneta je tek 1927, a gradnja je završena pet godina kasnije.


Najpoznatije zadužbine iz književnog fonda velikog srpskog trgovca i dobrotvora bile su Mala i Poučna biblioteka, koje su, između ostalog, objavljivala dela velikana srpske književnosti i nauke poput Ive Andrića, Aleksandra Belića, Ivana Đaje...


Nadmašio tutora

U današnjoj Zvečanskoj ulici i dalje stoji zgrada sa istom namenom koju je odredio darodavac, Beograđanin Nikola D. Kiki. Rođen 1841. godine, odrastao je pod zaštitom ujaka i imenjaka, uglednog poslovnog čoveka, ali je u trgovini daleko nadmašio svog tutora. Testamentom je Beograđanima ostavio legat iz kojeg je Beogradska trgovačka omladina podigla zadužbinu, Bolnicu Nikole i Evgenije Kiki za siromašne i postradale trgovce.

Jednu od najupečatljivijih građevina ostavio je Beogradu još jedan poznati dobrotvor, Sima Andrejević Igumanov. Ta, Igumanova palata iznikla je na mestu gde se Terazijski trg dodiruje sa ulicom koja danas nosi ime kralja Milana Obrenovića. Rođen u godini Prvog srpskog ustanka u Prizrenu, Andrejević se od malih nogu zanimao za trgovačke poslove. Od početka 19. veka Srbi iz Stare Srbije, kako se nekada nazivalo Kosovo i Metohija, čežnjivo su upirali pogled u Beograd, sanjajući o državi koju su stvarali ustanici.

Mladog Prizrenca je, međutim, trgovina najpre odvela u beli svet, od Carigrada do Odese i Kijeva, a u srpskoj prestonici je završio uspešna poslovna putešestvija. Da bi se odužio rodnom gradu podigao je Bogoslovsko-učiteljsku školu. Kako bi zadužbina mogla da opstane u Prizrenu koji se tada još nalazio u Osmanlijskoj carevini, bogati dobrotvor je i u Beogradu ustanovio zadužbinu, čijim su se prihodima izdržavali đaci i profesori škole na Kosovu. Sima Andrejević Igumanov umro je 1883. godine, a tek više od pola veka kasnije njegova fondacija je podigla palatu u centru Beograda. Njenim iznajmljivanjem konačno je osigurano finansiranje škole u Prizrenu. Fonda odavno nema, Prizrenska bogoslovija je posle 1999. godine izmeštena u Niš, odakle je tek nedavno vraćena i obnovljena. Beogradu, u njegovom samom srcu, ostao je biser arhitekture tridesetih godina prošlog veka.

Slika
Igumanova palata



ŠLJIVE ZA AMERIKU

Još jedan beogradski veletrgovac je svom narodu ostavio nekoliko palata. Aleksa Krsmanović i njegov brat Dimitrije, poreklom iz Tuzle, razvili su u srpskoj prestonici posao sa šljivama i kožom. Kože su izvozili u Nemačku, a šljive čak u Ameriku. Kasnije je Aleksa proširio posao žitom i solju. Neko vreme je proveo u Pančevu, gde je preduzeće "Krsmanović" držalo magacine za žito. Tu je upoznao Milku Petrović iz Zrenjanina, tada Velikog Bečkereka, i njome se oženio, ali decu nisu imali. Aleksa Krsmanović bio je veliki akcionar Beogradske trgovačke banke, jedno vreme i njen predsednik.

Slika
Domaćin novoj državi: Palata Krsmanovića

Preduzeće je za 60 godina poslovanja donelo vlasniku veliko bogatstvo vlasniku. Živeo je u svojoj otmenoj palati neobaroknog stila na Terazijama, podignutoj 1885. godine. U njoj se nalazio privremeni dvor Kraljevine Srbije. Prvog decembra 1918. godine, u velikom salonu palate, proglašena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Ovo zdanje vlasnik je poklonio srpskom narodu, ali to nije njegova jedina zadužbina. Aleksa Krsmanović je često učestvovao u humanitarnim i dobrotvornim priredbama. Testamentom je i drugu imovinu ostavio državi, a Beogradu nekoliko raskošnih zdanja. Među njima je hotel Srpska kruna iz 1869. godine, u to vreme uzor najsavremenije arhitekture. Danas se u toj zgradi nalazi Gradska biblioteka. Tu su i vredni placevi i zgrade u ulici koja nosi ime braće Krsmanović.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 04 Feb 2017, 20:39
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Najveći srpski dobrotvori (5): Darivao šakom i kapom

Najlepše i najveće zdanje u starom Beogradu ostavio je srpski veletrgovac Miša Anastasijević. Poklonio ga je 1863. godine srpskom narodu "za prosvetne potrebe", kako je naveo u zaveštajnom pismu upućenom tadašnjem ministru prosvete. Bio je to darodavac koji je svoj burni život najmanje provodio u srpskoj prestonici, ali je ostao jedan od njenih najizdašnijih dobrotvora.

Slika
Gradio dvor za zeta: U Kapetan Mišinom zdanju danas je Rektorat Beogradskog univerziteta

Rodom iz nekadašnjeg ostrvskog gradića Poreča na Dunavu, Miša Anastasijević je već do treće godine života ostao siroče, prvo bez majke Ruže, a kada je buknuo Prvi srpski ustanak, izgubio je i oca Anastasa, sitnog trgovca i zemljoradnika. Od njegovog imena je kasnije izveo prezime. Na sreću, otac se pre smrti bio preženio Miljom, i ona se o Miši starala kao da mu je prava majka.

UNOSNI BRAKOVI

Slika
Miša Anastesijević

Detinjstvo mu je prošlo između Poreča i izbeglištva preko Dunava, u tadašnjoj Austriji. U rodnom gradu je, zahvaljujući pomajci Milji, bio jedan od malo dečaka koji su u to doba pohađali školu. Radio je već kao trgovački pomoćnik kada je knez Miloš Obrenović, vođa Drugog srpskog ustanka 1817. došao u Poreč i za načelnika postavio Joksu Milosavljevića.

Čuvši za sposobnog momka, Joksa ga je uzeo za đumrugdžiju, carinika. Ovo zanimanje je i u to doba oličavalo veliku vlast i omogućavalo da se upoznaju najbogatiji trgovci. Tako je i Miša, napuštajući carinu 1822, imao već oko 300 groša ušteđevine. Trgovina je bila pravi posao za njega. Odmah je pokazao neiscrpnu marljivost, sposobnost organizacije i odličan nos za unosne poslove. Već prve godine kapital mu je premašio 6.000 groša, pa se sa 20 godina života svrstavao u veoma imućne ljude. Tada je rešio da se ženi. Odlučio se za Hristinu, sestru Sime Uroševića, sekretara kneza Miloša. Uz pomoć šuraka počeo je da sarađuje sa knezom u trgovini stokom i rogovima, jelenskim i volujskim, bez kojih se u Evropi nije mogla zamisliti proizvodnja dugmadi i češljeva.

Prvo bogatstvo je zaradio na odluci Austrije da zabrani svojim trgovcima da prelaze na tle Srbije. Knez Miloš je odgovorio zabranom srpskim trgovcima da prelaze u Austriju, a dozvolio austrijskim da dolaze u njegovu kneževinu i da kupuju stoku, ali samo oko skela. Miša Anastasijević je tu bio glavni posrednik: od seljaka po unutrašnjosti Srbije jeftino je kupovao stoku i prodavao je skupo na skelama. Tako je zaradio 40.000 groša i postao jedan od najbogatijih ljudi Srbije.


U mladim godinama Miša je radio kao saraor, onaj koji ručno, na leđima tegli lađe uz vodu. Već 1827. postao je dumendžibaša, starešina dunavskih kormilara, pa je upoznao sve tajne prometa na reci. Tih godina je, zbog regulacije Dunava, potopljen Poreč, a naredbom kneza Miloša na obali reke osnovan je novi grad Milanovac.

Slika
Duvanski gospodar: Konak Anastasijevića u Milanovcu

Nakon oglašavanja hatišerifa 1833. godine, Srbija je dobila na upravu Đerdap i Krajinu, čime je porastao promet robom. Pošto se stanovništvo množilo, pojavile su se i nove potrebe, naročito za solju. Miloš je obišao nove nahije i Miši Anastasijeviću dodelio zvanje Dunavskog kapetana. To je bila počasna titula, a njena prava vrednost bila je u trgovačkim privilegijama. Za veštog preduzetnika, kao što je Anastasijević bio, to je značilo brzo sticanje monopola u prometu solju iz Vlaške i Moldavije. Sve do abdikacije kneza Miloša 1839. i dolaska ustavobranitelja, pametni i oprezni Miša Anastasijević se nije razmetao svojim bogatstvom i poslovnim uspesima.

Dečak učitelj

Po još jednom povratku Milje i Miše iz izbeglištva u Poreč 1813, dogodilo se nešto neverovatno i za ono vreme - jedanaestogodišnji dečačić je uzet za učitalja u tek otvorenoj školi! Učiteljevanje mu je donelo ugled "pismenog čoveka" pa ga je Bejšir-aga sa Adakalea uzeo za pisara. Dečaku ponos nije dozvoljavao da dugo ostane u službi kod Turčina, pa se vratio u Poreč i zaposlio kao pomoćnik kod jednog trgovca za mnogo manju platu nego što mu je davao aga.



Curilo zlato

Boraveći u Vlaškoj, Miša Anastasijević pored putovanja po Evropi sa prijateljima i svojom velikom porodicom priređivao je balove, pozorišne predstave, kao i lov za kralja Karla i kraljicu Silvu. Za kapetana Mišu se tada govorilo: "Gde god se pojavi, iz njega je curilo zlato." Jednom prilikom je i knez Mihailo primetio: "Da nije bilo majora Miše koji se svuda javljao kao Srbin bogataš, svakad prostrane ruke danas bi malo ko i znao za Srbiju i srpski narod."

Kada je, kao vodeći trgovac soli kasnije zakupio i monopol na uvoz soli iz Austrije, postao je suvereni vladar čitave trgovine solju na jugoistoku Evrope. Stvorio je prvu srpsku multinacionalnu kompaniju koja je zapošljavala 10.000 ljudi, imala 23 ispostave na Savi i Dunavu i preko 70 brodova. Imao je i devet spahiluka u Vlaškoj. Glavna kancelarija mu je bila u Bukureštu a uprava u Beogradu. Koliko su vredela kapetan Mišina imanja u Rumuniji i koliko su prihoda donosili njegovi poslovi nemoguće je proceniti, ali se zna da je on davao zajmove mnogima, pa i državnoj kasi Moldavije.


Od 1842. uspostavio je prijateljstvo, bar u prvo vreme, i sa novim vladarom Aleksandrom Karađorđevićem. Priređivao balove i večere u čast kneginje Perside za preko stotinu zvanica, zakupljivao parobrod za izlete dvorske kamarile po Dunavu. Ali, Miša Anastasijević nije bio galantan samo prema dvoru. Postao je veliki dobrotvor koji je novac delio kapom i šakom. Spasavao je trgovce od propasti, svom prijatelju Iliji Garašaninu oprostio je ogroman dug, a najviše je ulagao u prosvetu.

Na svom glavnom spahiluku Kležani u Vlaškoj osnovao je škole za mušku i za žensku decu koje je besplatno pohađalo 162 đaka iz rumunskih, srpskih i bugarskih porodica. Pomagao je mnogim piscima da objavljuju knjige, osim jednom, velikom reformatoru Vuku Karadžiću. Njemu je novac samo pozajmljivao. Postao je doživotni predsednik i finansijer prvog Beogradskog čitališta. Prilagao je i za Narodno pozorište, za crkve, škole i siromašne kao što niko nikada pre njega nije činio. Ostalo je zapamćeno: kad god bi boravio u Milanovcu, o svom trošku je poručivao kod terzija da se svim devojkama, nevestama i starim ženama načini odeća. Bilo je godina kada je udavao i po deset sirotih Srpkinja, darujući ih spremom i mirazom od po stotinu dukata.


Udajom svih pet kćeri za uticajne ljude u Srbiji, kapetan Miša otvorio je sebi ulaz u politiku. Želeo je kneza Aleksandra da zameni svojim zetom Đorđem Karađorđevićem, unukom Karađorđevim i suprugom svoje najmlađe kćeri Sare. Oko 1858. počeo je gradnju velelepne palate na Velikoj pijaci, danas Studentskom trgu. Posao je poverio čuvenom arhitekti Janu Nevoli. Pričalo se da kapetan Miša podiže dvor za novog vladara. Međutim, u političkim trgovinama vešti preduzetnik nije bio dovoljno umešan. Kada je izabran za predsednika Svetoandrejske skupštine koja je vratila Obrenoviće na vlast, ishod tog zasedanja nije mu bio po volji, pa je razočaran, podneo ostavku. Zauvek se preselio iz Srbije u Bukurešt. Doduše, nekoliko puta putovao je u Beograd, ali samo privatno.

OSTAVLJEN U TUĐINI

Kapetan Miša Anastasijević umro je u Bukureštu 1885. godine, a sahranjen je u crkvi koju je podigao na svom imanju Kležani. U palatu koju je zaveštao Beogradu uselile su se Velika škola, Gimnazija, Narodna biblioteka, Muzej i Ministarstvo prosvete. Još početkom 1909. osnovan je odbor za prenošenje njegovih zemnih ostataka u prestonicu grad Srbije, ali veliki narodni dobrotvor i danas počiva u kležanskoj crkvi, dosta oštećenoj još od zemljotresa koji je 1977. godine pogodio Rumuniju.


vestionline,foto izbor administrator

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 12 Feb 2017, 12:42
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Najveći srpski dobrotvori (6): Aberdaru dali ćorsokak

Milan Kujundžić Aberdar rođen je 1842. godine u Beogradu kao Janićije. Ime je, prema tadašnjim običajima "posrbio", baš kao što je to učinio njegov zet i veliki prijatelj, čuveni srpski istoričar i političar Stojan Novaković, koji se ranije zvao Kosta.

Slika
Celog života radio za narod: Milan Kujundžić Aberdar

Kujundžići su bili porodica od građanskog ugleda i obrazovanja. Imali su dosta stanova za izdavanje i veliko imanje kod današnjeg Radio Beograda pa je Milan upisan u prestižnu nemačku gimnaziju u Pančevu. Ali, preosetljivi dečak toliko je "kukao i plakao za kućom", kako je kasnije sam pričao, da je počeo da oboljeva. Otac je morao da ga vrati u Beograd. Po završetku gimnazije, mladi Kujundžić se 1859. upisao se na Pravni odsek beogradskog Liceja. Ali, miran studentski život su tri godine kasnije prekinulo tursko bombardovanje Beograda.

IZ SKAMIJE U RAT

Milan je odmah napustio učionicu i pridružio srpskoj vojsci, doguravši do čina konjičkog desetara. U želji da sačuva mladu inteligenciju, srpska vlada je u to vreme počela da dodeljuje stipendije omladini za školovanje u inostranstvu. Među vladinim pitomcima našao se i Milan Kujundžić. Studirao je filozofske nauke u Beču, Minhenu i Parizu, a u Srbiju se vratio 1866. sa diplomom Oksfordskog univerziteta i znanjem nekoliko svetskih jezika. Odmah je dobio službu u Ministarstvu prosvete. Već sledeće godine preuzeo je katedru filozofije na Velikoj školi. U to vreme je primljen i za člana Srpskog učenog društva, preteče Akademije nauka.

Slika

Nabujali politički život u Srbiji nije ostavio ravnodušnim mnoge intelektualce, pa tako ni profesora Kujundžića. Ali, to nije moglo da prođe bez posledica. Izbačen je iz Škole zato što je na skupštinskim izborima 1867. glasao za kandidata za koga policija nije dozvoljavala da se glasa. U to doba, javnosti je bio najpoznatiji kao pesnik i pripovedač. Napisao je nekoliko zbirki pesama, među kojima i "Aberdar", prema kome je uzeo nadimak, a ta reč označava vrstu topa.

Glavnina njegove poezije su poklici omladini da se digne na oružje protiv narodnih ugnjetača, ali je Aberdar na vreme uvideo da mu je poezija štura i jednostrana, pa se okrenuo radu u prosveti, nauci i politici. Važio je za dobrog govornika, a postao je i jedan od petorice odbornika Ujedinjene omladine srpske. Na opšte iznenađenje, Namesništvo koje je vladalo posle pogibije kneza Mihaila postavilo ga je 1868. za sekretara Ministarstva unutrašnjih dela. Ali, kancelarijski posao nije odgovarao Aberdarovom buntovnom duhu. Odbacio je službu i preuzeo uredništvo omladinskog lista "Mlada Srbadija". Godinama je radio i kao recenzent u časopisima "Vila", "Mlada Srbadija", "Godišnjica" i "Glasnik Srpskog učenog društva".

Sva deca čuvena

Jovan Kujundžić se ženio četiri puta. Pored sina Milana imao je dve kćeri, Jelenu, udatu za Stojana Novakovića i Nerandžu, suprugu generala Vladimira Ugričića. Najmlađi sin starog Jovana postao je čuveni beogradski lekar Voja Kujundžić, koji je prvi u Srbiji uveo i propagirao kremaciju kao moderan vid sahranjivanja. Sva deca su naginjala peru, osim "generalice". O njoj su se pesme pisale i pevale. Nerandža je bila jedna od najlepših Beograđanki, koja je svoju lepotu rado isticala raskošnom odećom. Zato ju je čaršija pominjala u stihovima "Gospa Nera s dvanaest karnera".



Ustanovio Akademiju

Milan Kujundžić Aberdar se po povratku iz srpsko-turskog rata prihvatio izrade i donošenja Zakona o Srpskoj kraljevskoj akademiji koja se spojila sa Srpskim učenim društvom, i bila preteča današnjoj Srpskoj akademiji nauka i i umetnosti. Zbog tog doprinosa ušao je u upravu nove institucije, a redovni član Akademije je postao osam godina kasnije.

Na početku političke karijere Aberdar je pripadao omladinskoj levici. Sarađivao je u ženevskoj "Slobodi" Vladimira Jovanovića i u Kaljevićevoj "Srbiji" sa kojima je kasnije došao u sukob. Čim je osnovana Narodnjačka stranka, postao je njen član, što mu je kasnije utrlo put do visokih mesta u državnoj upravi. Tek 1873. vratio se na katedru za filozofiju Velike škole, a već naredne godine postao je i prvi sekretar Narodne skupštine Srbije. Usledili su srpsko-turski ratovi. Milan Kujundžić je, kao nekada, odmah obukao uniformu i na bojištima komandovao baterijom. Rat se završio 1878. Berlinskim kongresom na kome je njegova otadžbina dobila nezavisnost, a Milan Kujundžić Aberdar i dalje nije mirovao, ni u političkom, ni u naučnom životu.

Bio je potpredsednik, pa predsednik Narodne skupštine, a u međuvremenu i poslanik Kraljevine Srbije u Rimu. Kada je imenovan 1866. za ministra prosvete, pokazao je svoj najveći doprinos. Uveo je predškolski rad sa decom, osnovao škole i zanatlijske radionice za devojke, unapredio gimnaziju na osam razreda, a Bogosloviju u višu školu. Iako se neke promene koje je uveo u obrazovanje danas prepoznaju kao revolucionarne, naročito za njegovo vreme, mišljenje njegovih savremenika i kolega je da se Aberdar isticao u svim oblastima društva, a da ni jednoj nije zablistao. Za njega je poznati profesor filozofije i akademik Branislav Petronijević rekao da je bio "čovek velikog obrazovanja i nesumnjivog talenta iako nije ni izdaleka dao ono što je mogao dati".


Zbog bolesti je Milan Kujundžić rano penzionisan. Osećajući da mu nije preostalo mnogo vremena, napisao je testament 1891, najpoetičniji koji se u to doba mogao videti, a glasi: "Sunce moga veka već se kloni zapadu. I stanje moje već i državom je oglašeno kao stanje mira. Ja mogu dakle mirnom savešću da već zaključim svoj račun o sudbini stvarne tekovine svoje. To ne smeta mojoj neodoljivoj želji i nameri da račune moralne tekovine svoje zaključujem dok sam živ. Milujući život, milo mi je da naredim, kako će i onda, kad večno zaspim, da se čini sa onim što se u društvu misli zove da je moje. Ja imam samo jedan pravi amanet, jednu malu želju, koja i mojim dragim prijateljima u srcu je, a to je: da u čovečanstvu napreduje moj srpski narod koga sam jako voleo. Jedina bi moja molba bila da mi se oprosti ako nisam učinio onoliko koliko sam želeo. O onome, koje ne dolazi u javno, ni u zakonski okvir, ja želim da obeležim oblike i granice svojim zakonitim zaveštanjem".

Milan Kujundžić Aberdar je umro 1893. ostavivši Srpskoj kraljevskoj akademiji svoju najvredniju imovinu, letnjikovac Zvezdu na Topčiderskom brdu. Zahvaljujući sporu koji je, polažući pravo na nasledstvo, pokrenula dalja rodbina protiv Akademije, letnjikovac je usled nebrige propao, ali se tokom godina zemljištu uvećala vrednost. Spor je dobila Akademija, a njen predsednik Stojan Novaković je 1910. godine uputio molbu Ministarstvu prosvete i crkvenih dela da joj od ministra privrede izradi dozvolu za prodaju Zvezde. Državni savet Kraljevine Srbije je tek 1913. doneo odluku da Akademija može da proda letnjikovac i od novca stvori Fond Milana Kujundžića - Aberdara. Vrednost tako dobijenih prihoda, od gotovine i obveznica, iznosila je oko 550.000 dinara. To je bilo dovoljno da počne da se ispunjava svrha zaveštanja, nagrađivanje radova u Akademijinim izdanjima.

ISTOPLJENI FOND

Međutim, zadužbina Milana Kujundžića Aberdara otpočela je rad tek 1931. godine pošto su njeni fondovi, koji su do Prvog svetskog rata obračunavani u zlatnim dinarima, prevedeni u srebrne. Vrednost joj je tada bila gotovo 800.000 dinara u srebru sa godišnjim prihodom od 45.000 dinara, takođe u srebru. Sa početkom Drugog svetskog rata prekinut je celokupan rad Srpske kraljevske akademije, koja je 1942. i od okupatorske feldkomandature dobila akt s porukom da Akademiji "do daljeg nije dozvoljeno aktiviranje". Po završetku rata, zadužbinski fond je nestao, kao i uspomena na Aberdara. U Beogradu se danas po njemu naziva samo ćorsokak iza zgrade Radio-televizije Srbije.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 67 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker