Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 13:12


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 01:57
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Odgovor kraljice Jelene

Jovan Kantakuzin zatražio od Stefana Dušana podršku za izbor novog vizantijskog cara, ali je srpski vladar postavljao neprihvatljive uslove. Kraljica Jelena, međutim, na skupu 24 velikaša, u odsustvu kralja, obrazložila zašto ne treba ispustiti priliku za

Slika
Jelena (supruga Stefana Dušana)

POŠTO je u Ginekokastru, okružen preostalim pristalicama, doneo sudbonosnu odluku da od Stefana Dušana potraži pomoć, u borbi za carski presto, Jovan Kantakuzin je juna 1342. godine uputio u Srbiju dvojicu poslanika koji bi, pre svega, podsetili srpskog kralja da treba da se pridržava sklopljenog ugovora o miru. Međutim, poklisari su zarobljeni u blizini Proseka i predati Aleksiju Apokavku u Solunu. Neuspeh misije poverljivih ljudi, ipak, nije obeshrabrio Jovana Kantakuzina. Štaviše, možda je ubrzao njegovu odluku da se iz Ginekokastra (nadomak Soluna) s preostalim pristalicama sâm zaputi u Srbiju ne bi li u neposrednom susretu sa srpskim kraljem osigurao njegovu pomoć u borbi protiv carigradskog regentstva.
Put prema severu vodio ga je dolinom Vardara, pa se on najpre zadržao u gradu Proseku, gde je kao zapovednika zatekao izvesnog Mihajla Asena koji je ranije prebegao srpskom kralju. Bio je to jedan od onih Romeja koji su često prelazili na srpsku stranu. Mihajlo Asen je dostojno dočekao Jovana Kantakuzina, pozdravivši ga kao cara, a njegove ljude snabdeo je potrebnim namirnicama, tako da je ratna družina mogla da nastavi put. Krećući se uzvodno putem uz desnu obalu Vardara prema Skoplju, Jovan Kantakuzin i njegova pratnja su kod Velesa, na drugoj strani reke ugledali mnogobrojnu vojsku Jovana Olivera, jednog od najmoćnijih Srba (Tribala), kojeg je vizantijski pretendent poznavao još od ranijih susreta cara Andronika III Paleologa sa srpskim kraljem, a prema rečima Nićifora Grigore, "beše mu odavno prijatelj".
Pošto su se preko glasnika dvojica uglednih ljudi dogovorili o susretu, Jovan Kantakuzin je prešao Vardar i proveo više dana sa Jovanom Oliverom, koji je njega i čitavu njegovu pratnju bogato gostio. Štaviše, car pisac naglašava da mu je moćni srpski velmoža prišao "kao gospodaru i svako mu poštovanje ukazivao", a izjavio je da "želi ne samo da mu bude prijatelj nego i jedan od onih koji mu verno služe". Drugi savremenik, Nićifor Grigora, takođe naglašava da je Jovan Oliver mnogo dana gostio Jovana Kantakuzina, koji je svog ljubaznog domaćina izdašno darivao "predmetima ukrašenim dragim kamenjem i srebrnim posuđem".
POŠTO je dostojno dočekao neočekivanog i uglednog gosta iz carstva Romeja, Jovan Oliver je, po dogovoru s njim, pohitao da o svemu što pre obavesti Stefana Dušana, a Jovan Kantakuzin je s pratnjom nastavio put prema Skoplju, gde se, očekujući vesti od kralja, zadržao izvesno vreme. Tih dana Stefan Dušan se zatekao u kraju zvanom Morava, prateći suprugu Jelenu, koja je putovala u goste bratu, trnovskom caru Jovanu Aleksandru. Sasvim je razumljivo da Jovanu Oliveru nije bilo teško da srpski kraljevski par ubedi da treba da prekine nameravano putovanje i da se vrati u vladarsku rezidenciju kako bi dostojno dočekali uglednog gosta koji se, treba priznati, sasvim razlikovao od Romeja ranije prispelih u Srbiju.
Bili su to ugledni podanici carstva koji su se, nezadovoljni položajem u Vizantiji, nadali da će u susednoj zemlji ostvariti neke od svojih političkih ambicija. Sada je u Srbiju prispeo Jovan Kantakuzin, najugledniji čovek u Vizantiji, blizak prijatelj i najbliži saradnik peminulog cara Andronika III Paleologa, koji je s puno prava stupio u borbu za položaj regenta maloletnom Andronikovom sinu Jovanu, a protiv carice majke Ane Savojske i njenih saradnika. Pružanje pomoći kandidatu za carski tron Romeja otvaralo je nove i neočekivane perspektive u osvajačkoj politici Srbije prema jugu. Zato su Stefan Dušan i njegova supruga Jelena brzo odlučili da se vrate, poslavši kao prethodnika Oliverevog brata Bogdana da obavesti uglednog gosta o njihovom skorom prispeću.
Na te dobre vesti, Jovan Kantakuzin je krenuo iz Skoplja i stigao u lep kraj Pauni, smešten kod neutvrđenog sela Prištine. Tu se nalazila jedna od rezidencija ili boravišta vladara iz kuće Nemanjića, pa je očigledno to bilo pogodno mesto za susret Stefana Dušana sa uglednim gostom. Tako su u toplim letnjim danima u ovom kraju, koji se, kako sam car pisac kaže, zbog lepote naziva Pauni, započeli dugi pregovori između dvojice starih znanaca još iz ranijih susreta Stefana Dušana s carem Andronikom III Paleologom (1334, 1336).
Zahvaljujući memoarskom spisu Jovana Kantakuzina, dobro je poznat tok dugih i osetljivih pregovora koje je on u leto 1342. godine vodio sa srpskim kraljem. Ali i pored vrlo zanimljivih detalja, njegove iskaze treba primati s velikim oprezom, jer je prirodno verovati da je on svoje postupke želeo da prikaže u po sebe najboljem svetlu. Na drugoj strani stoji znatno sažetiji prikaz Nićifora Grigore: on više pažnje posvećuje teškim uslovima života koje su u Srbiji zatekli ljudi Jovana Kantakuzina, a na kraju konstatuje da su car i srpski kralj držali za takve prilike odgovarajuće besede.
SAM Jovan Kantakuzin priča da ga je njegov domaćin dočekao s posebnim počastima - ustupao mu je prvenstvo u mnogim prilikama, pa i na gozbama, dajući mu "bolje i više sedište". Naredio je svojim velikašima da uglednog gosta pozdravljaju po romejskim običajima, a kad je on dolazio u njegovu rezidenciju, sačekivali su ga najpre srpski plemići, oni mlađi pred kapijom, a stariji i ugledniji u dvorištu, dok ga je kralj dočekivao na vratima, ponekad čak izlazeći do mesta gde je ugledni gost silazio s konja. Ne manje poštovanja Jovanu Kantakuzinu ukazivala je kraljica Jelena "takmičeći se da ni u čemu ne zaostane za suprugom. Tako se držala sve vreme dok je car bio u društvu sa njima".
Pošto su gozbe potrajale mnogo dana, trebalo je okrenuti se pravim stvarima: pregovorima o savezu dvojice vladara i njihovoj zajedničkoj borbi protiv regentstva carice Ane Savojske - jer se zbog toga Kantakuzin i zaputio u Srbiju. Sasvim je razumljivo da Stefan Dušan nije želeo da se bez određene koristi po svoje kraljevstvo upušta u rizične ratne pohode, pa je od Jovana Kantakuzina tražio da kao naknadu za pružanje pomoći dobije oblasti zapadno od Hristopolja ili makar od Soluna. Pošto Jovan Kantakuzin nije hteo da se obaveže na tako značajne teritorijalne ustupke, izjavljujući da nije spreman da zarad svog spasa ustupi i najmanji grad Romeja i pristajući samo da Stefanu Dušanu prizna ono što je osvojio za života cara Andronika III Paleologa, pregovori su zapali u krizu.
Tada je inicijativu, po rečima cara pisca, preuzela kraljica Jelena, koja je na skupu dvadeset četiri najuglednija velikaša, a bez prisustva kralja, u podužoj besedi obrazložila zašto ne treba propustiti priliku i čak bez postavljanja posebnih uslova pomoći Jovanu Kantakuzinu. Taj kraljičin predlog preporučio je kralju i okupljenim velikašima i Jovan Oliver, za kojeg Jovan Kantakuzin ponovo naglašava da je najmoćniji među srpskim velikašima, a veoma prijateljski prema njemu raspoložen.
Ubeđen snagom iznetih razloga, kralj Stefan Dušan je pristao na savez sa Jovanom Kantakuzinom kojem je trebalo da pruži vojnu pomoć u borbi za carski presto, a da za to kao nagradu dobije samo priznavanje poseda romejskih gradova koje je već osvojio. Tokom pregovora povela se reč i o velikašu Hrelji "kojeg je srpski kralj prisvajao kao sunarodnika", dok se Jovan Kantakuzin pozivao na činjenicu da je on još za života cara Andronika III Paleologa prebegao Romejima i da je kasnije njemu prišao. Pri tom je pokazao i tekst zakletvi kojima se Hrelja obavezao da će mu verno služiti.
Kralj je usvojio iznete razloge, pa se počelo pripremati potpisivanje ugovora propraćenog zakletvama, čemu je trebalo da prisustvuje srpski arhiepiskop Joanikije. Njega je Stefan Dušan svečano dočekao izašavši do sredine dvorišta, uzeo uzde njegovog konja i doveo ga do mesta gde je arhiepiskop običavao da sjaše, a zatim je od njega primio blagoslov. Jovanu Kantakuzinu nije dozvolio da izađe, već je on, prema običaju romejskih careva, susreo arhiepiskopa u dvorani i tamo primio od njega blagoslov.
Međutim, stvari su dobile iznenadan i neočekivan obrt, jer su se sutradan u Paunima pojavili izaslanici Hrelje, koji je sada nudio da ponovo stupi u službu srpskog kralja. Stefan Dušan je to spremno prihvatio, pa je naknadno tražio da u ugovor o savezu bude unet Hrelja, kao i grad Melnik koji je on ponovo osvojio, nateravši Kantakuzinovog čoveka Jovana Asena da se sa posadom povuče. Car pisac tvrdi da je protiv volje pristao na te promene.

MANOJLO KAO TALAC

POŠTO je tako zaključen ugovor o savezu i prijateljstvu, Stefan Dušan je odlučio da dvadeset velikaša sa svojim odredima krenu s Jovanom Kantakuzinom prema Didimotici. Ali, ti ugledni Srbi su predočili kralju da nije mudro da se novom savezniku poveri tolika vojska, jer on može da se u trenutku okrene sporazumu s caricom Anom Savojskom, što bi njihove odrede dovelo u veliku opasnost. Zato su velmože savetovale kralju da od Jovana Kantakuzina zahteva da mlađeg sina Manojla ostavi kao taoca u Srbiji.
Stefan Dušan je razumeo strepnje velikaša, pa je postavio odgovarajući zahtev Jovanu Kantakuzinu, a kao posrednik preneo mu je i želju Jovana Olivera da se njegova kćerka uda baš za njegovog sina Manojla. Kralj je svom novom prijatelju preporučivao tu rodbinsku vezu, jer će tako, kao što obećava Jovan Oliver, on "u njemu imati ne više saveznika i prijatelja, nego slugu koji je potpuno i uvek spreman da njegovu korist smatra najprečim poslom". Sam car pisac se pita zašto je Stefan Dušan pristao da Jovan Oliver pređe u njegovu službu: bio je to dokaz kraljeve velikodušnosti, ali i "Oliverovog bogatstva i njegove silne moći među Srbima (Tribalima), tako da se ni sam kralj nije usuđivao da mu se zameri". Kada je Jovan Kantakuzin prihvatio navedene predloge, Jovan Oliver "pade ničice i celiva mu nogu", a kralju iskaza blagodarnost zbog ukazane pomoći i posredovanja.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 10:19
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Glavu za - imperiju!

Carica Ana Savojska svim silama nastojala da ubedi srpskog vladara da raskine savez sa Kantakuzinom. Šta je sve carica preko svojih poslanika nudila, a srpski kralj odlučno odbijao.

Slika
Ana Savojska kao vizantijska carica na minijaturi iz 14. veka

Autori: akademici SIMA ĆIRKOVIĆ I BOŽIDAR FERJANČIĆ
ZAISTA je teško poverovati u carevu priču da je Stefan Dušan pristao da mu u predstojećoj borbi pomogne samo prijateljstva i časti radi, doduše dobijajući kao nagradu ranije osvojene romejske gradove. U to su srpskog kralja, navodno, ubedili supruga Jelena, prisutni velikaši, ali i sam Jovan Kantakuzin, koji mu je predočavao da će, kada on postane vladar Romeja, budući njegov prijatelj vladati „ne samo gradovima od Hristopolja i Soluna, pa sve do svojih granica, nego i ostrvima i Vizantom i preostalom Trakijom. Jer prijateljima je, kažu mudraci, sve zajedničko”. Zato se za dobijanje verodostojne slike o uslovima ugovora zaključenog u Paunima između Jovana Kantakuzina i srpskog kralja treba obratiti i drugim izvorima. Dragocene vesti o tome daje Nićifor Grigora, koji u opisu događaja iz proleća 1343. godine i raskida saveza dvojice vladara podseća da je sporazumom o prijateljstvu bilo predviđeno da gradovi Romeja mogu „da uvek priđu kome bi hteli, bilo sporazumom, bilo opsadom jednog ili drugog, i da jedan drugom ne bude na smetnji”. Iz tih reči se jasno može zaključiti da su se u Paunima (leto 1342) Jovan Kantakuzin i kralj Stefan Dušan sporazumeli da svako od njih zadrži one gradove i krajeve koje bude osvojio u zajedničkoj borbi protiv regentstva carice Ane Savojske.
Pošto je u Paunima zaključen i zakletvama potvrđen ugovor o savezu i prijateljstvu, kao i o zajedničkoj borbi protiv carigradskog regentstva, Jovan Kantakuzin je odlučio da se s pomoćnim srpskim odredima uputi prema tračkoj tvrđavi Didimotici, gde je ostavio suprugu Irinu. Na tom putu on je nameravao da najpre pokuša da osvoji Ser, važan i veliki grad u dolini donjeg toka Strume. Našavši se krajem leta 1342. godine sa svojom vojskom i srpskim pomoćnim odredima pod bedemima Sera, Jovan Kantakuzin je najpre pokušao da pregovara s njegovim žiteljima. Oni su i ranije bili neprijateljski raspoloženi prema njemu, što se i sada pokazalo jer su njegove glasnike zasuli strelama i kamenjem. Zato je vojska počela da pustoši okolinu grada, ali je iznenada počela da hara bolest koja je najpre pogodila srpskog vojvodu Vratka, a zatim i Jovana Olivera. Kada su se oni oporavili, razboleli su se ostali srpski zapovednici i skoro čitava vojska. Mnogo starešina je umrlo, kao i više od 1 500 vojnika. Oni su, očigledno, dobro jeli u plodnoj okolini Sera, a pili su i tek izmuljano, mlado vino. Jovan Kantakuzin naglašava da se nije razboleo niko od njegovih pratilaca Romeja.
Sasvim je razumljivo da je posle iznenadne epidemije u okolini Sera, u koju su možda bili umešani i prsti njegovih ugroženih žitelja, srpska vojska morala da se vrati u svoju zemlju. Dok se Jovan Kantakuzin bavio pod Serom, njegov protivnik, veliki duks Aleksije Apokavk, poslao je vojsku i lađe u Hristopolj da bi pretendentu zaprečili prolaz prema Didimotici, jer su se nedaleko od ovog primorskog grada nalazili klanci kojima je prolazio put iz Makedonije u Trakiju. Pošto mu je tako bio preprečen put prema Didimotici, Jovan Kantakuzin se, kako sam priča, uputio prema Vodenu (Edesi), koji je opsedao srpski kralj, ali kada je tamo prispeo, video je da je Stefan Dušan već osvojio grad, potkupivši njegovu posadu. Tada je ocenio da je srpsko zaposedanje Vodena svršen čin kome se on s raspoloživim snagama ne može suprotstaviti, pa je, kako sam kaže, grad „nevoljno i iz nužde prepustio kralju na čuvanje sve dok se ne bude ukazala prilika da ga on ponovo sam preuzme”. Posle toga su se dva prijatelja i saveznika zajedno vratila u srpsku zemlju. Vesti cara-pisca o epizodi oko Vodena svedoče o tome da je srpski kralj u vreme saveza s njim samostalno preduzimao pohode protiv gradova i krajeva Romeja, želeći pri tom da u punoj meri iskoristi građanski rat u carstvu. Pošto su ti Dušanovi uspesi ostvareni u periodu između jeseni 1342. i kraja leta 1943. godine, o njima će biti reči kasnije. Sada ćemo se vratiti zbivanjima iz jeseni 1342. godine.
DOK se Jovan Kantakuzin pripremao da sa savezničkim srpskim odredima krene u Didimotiku, carica Ana Savojska pokušavala je da diplomatskim koracima ubedi Stefana Dušana da prekine prijateljstvo sa uvek opasnim pretendentom, kome nikada nije bila naklonjena. U jesen 1342. godine uputila je na srpski dvor dvojicu poslanika, izvesnog Georgija Luku i solunskog mitropolita Makarija, koji su Stefanu Dušanu ponudili predaju gradova „o kojima se budu dogovorili” samo da u Carigrad pošalje vezanog Jovana Kantakuzina. Pošto je kralj odbio taj predlog, poslanici su se posle savetovanja u Carigradu ponovo zaputili u Srbiju, ovoga puta da ponude sve gradove zapadno od Hristopolja, osim Soluna, zahtevajući da Stefan Dušan drži Jovana Kantakuzina zatočenog u tamnici. Međutim, i nove, primamljivije ponude carigradskog regentstva ostale su bez uspeha jer ih je odbio sam kralj, a tome se s ogorčenjem suprotstavila i njegova supruga Jelena, kao i velikaši koji su poslanicima „prebacivali silnu ludost što su gajili nadu da će ih ubediti u nešto takvo što prevazilazi svaki zločin. Jer svi su oni voleli cara i nisu ništa podnosili što bi mu moglo naneti štetu”. U odbijanju ponuda carigradskih poslanika prednjačio je izvesni velikaš Kovač. Nićifor Grigora pominje samo jedno poslanstvo carice Ane Savojske, koje je od Stefana Dušana zahtevalo da preda Jovana Kantakuzina, ili da pošalje njegovu glavu, a za uzvrat je obećavalo gradove do Hristopolja, kao i skori dolazak caričine kćeri kao neveste za Dušanovog sina Uroša. Tako bi srpski kralj dobio državu koja se prostire „od Dalmacije i Ilirika i ono što prema istoku dotiče obale Jonskog mora do Filipa i Hristopolja”.
Očigledno je da poslanstva carigradskog regentstva nisu donela očekivane rezultate: i pored primamljivih obećanja, nisu uspela da ubede srpskog kralja da preda Jovana Kantakuzina, ili da ga makar drži u tamnici. U komentaru vesti o pomenutim misijama odavno je postavljeno pitanje planiranog braka između Dušanovog prvenca i kćeri Ane Savojske, sestre maloletnog cara Jovana V Paleologa. Iz vesti Nićifora Grigore može samo da se zaključi da su postojali izvesni planovi o pomenutoj rodbinskoj vezi, a potvrdu da se možda u tome krenulo i dalje pruža odluka mletačkog senata (4. septembra 1343) da se srpskom kralju čestita veridba njegovog sina sa sestrom romejskog vasilevsa Jovana V Paleologa. Međutim, sasvim je izvesno da do planiranog braka nije došlo, jer se nesuđena nevesta Marija, kćerka carice Ane Savojske, udala 1353. godine za Frančeska I Gatiluzija, gospodara Lezbosa.
IAKO pomenute misije nisu donele očekivane rezultate, regentstvo carice Ane Savojske nije gubilo nadu da će promeniti stav i politiku srpskog kralja i ubediti ga da raskine prijateljstvo s Jovanom Kantakuzinom. Pred kraj 1342. godine inicijativu je preuzeo veliki duks Aleksije Apokavk, nesumnjivo glavni čovek carigradskog regentstva. On je preko poslanika obavestio Stefana Dušana da će brodovima stići u Makedoniju i iskazao želju da se sastanu kod grada Amfipolja (Hristopolja) da bi "s njim sklopio savez kojim će on (kralj) biti zadovoljan".
Jovan Kantakuzin, koji opisuje tu epizodu, naglašava da ga je srpski kralj o svemu blagovremeno obavestio i zapitao da li odobrava taj sastanak, a on mu je čak preporučio da se sretne s velikim duksom. Iako je sve dobro počelo, jer je srpski kralj s Jovanom Kantakuzinom stigao do tzv. Slanih jezera, a Aleksije Apokavk brodovima prispeo u Amfipolj, nadajući se da će ubediti srpskog kralja da mu preda opasnog pretendenta, predviđeni susret nije ostvaren, po svoj prilici zato što je u međuvremenu umro Hrelja koji je posredovao u čitavom poslu.
Veliki duks Aleksije Apokavk vratio se u Carigrad, a Stefan Dušan se potrudio da zaposedne gradove koje je držao Hrelja. Posredovanje u pregovorima o susretu Stefana Dušana sa velikim duksom Aleksijem Apokavkom poslednja je poznata epizoda iz burnog života Hrelje, koji je umro na samom kraju 1342. godine. Nestanak ovog uglednog velikaša pružio je priliku srpskom kralju da zauzme njegove posede, pre svega gradove Strumicu i Melnik.

SAVETI BUGARSKOG CARA

U SAVREMENIM izvorima ima podataka koji svedoče o tome da je carigradsko regentstvo preduzimalo i druge korake ne bi li raskinulo savez Jovana Kantakuzina i Stefana Dušana. U tu diplomatsku igru upleten je trnovski car Jovan Aleksandar, koji je u dugom građanskom ratu u Vizantiji češće bio na strani carice Ane Savojske. Zato je, po svoj prilici krajem 1342. godine, slao poslanstva srpskom kralju i njegovoj supruzi, a svojoj sestri Jeleni, nagovarajući ih da nikako ne puštaju Jovana Kantakuzina, "već da ga zatvorenog drže u tamnici ili pak ubiju, jer će tako njih dvojica - Jovan Aleksandar i Stefan Dušan - bez muke moći da osvoje državu Romeja".
Stefan Dušan je taj predlog odbio kao nečasnu radnju, čemu je naročito doprinela kraljica Jelena koja je, bar po rečima samog cara pisca, bila uvek njemu naklonjena.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 10:29
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pretnje srpskog vladara

Poslanici iz grada Verije krišom pregovarali sa Kantakuzinom, jer je navodno srpski kralj tražio da mu se grad pokori i potčini time što će u tvrđavu da useli Tribale (Srbe). Sa svojim pristalicama i odredom najamnika koje mu je ustupio srpski kralj, Kant

Slika
Dušan, Jelena i Uroš; Visoki Dečani

Autori: akademici SIMA ĆIRKOVIĆ I BOŽIDAR FERJANČIĆ
ZIMU 1342/1343. godine saveznici Jovan Kantakuzin i Stefan Dušan proveli su u pripremama za akcije u sledećoj ratnoj sezoni. One su, kao i ranije, bile usmerene prema Seru, značajnom gradu na putu prema tračkoj tvrđavi Didimotici, gde je boravila Irina Kantakuzin sa ostatkom najvernijih pristalica. U rano proleće 1343. godine odredi Jovana Kantakuzina i Stefana Dušana ponovo su se našli pod bedemima dobro utvrđenog i branjenog Sera. U njemu je odlučujući uticaj još uvek imala grupa žitelja protivna Jovanu Kantakuzinu, koju su predvodili Konstantin Paleolog i serski mitropolit Makarije.

Najpre se, preko glasnika, žiteljima Sera obratio srpski kralj, obećavajući im da će se, ukoliko grad predaju Jovanu Kantakuzinu, povući iz njegove okoline. Ako to ne učine, zapretio je da će čitavo područje opustošiti. Stanovnici su vratili poslanike kralju, odlučno izjavljujući da su spremni da pretrpe i najgore samo da ne služe Jovanu Kantakuzinu. Tada je inicijativu preuzeo Jovan Kantakuzin, koji je pozvao stanovnike Sera da nikoga ne puštaju u grad, već da slave ime carice Ane Savojske i čekaju ishod sukoba u carstvu Romeja. Obećavao je da im njegovi prijatelji Srbi, "zbog zakletve i ugovora sa njim, neće ubuduće nikakvo zlo činiti". Protivnici Jovana Kantakuzina u Seru isekli su njegovog glasnika na četiri dela i okačili ih na četiri gradske kule. Savremenik Nićifor Grigora kratko beleži da je tada Jovan Kantakuzin bez uspeha napadao Ser i tvrđave sve do Filipa.
Pošto pregovori sa stanovnicima Sera nisu uspeli, pristalice Jovana Kantakuzina su zahtevale da se što pre krene prema Didimotici, a srpski kralj je ostao pod bedemima grada, pustošeći njegovu okolinu. Međutim, ipak je dao svom prijatelju nešto pomoćne vojske koja nije bila spremna da ratuje u dalekim i nepoznatim krajevima strahujući da se u svoju zemlju neće vratiti, a bila je već iscrpljena dugim ratovanjem uza svog kralja. Bolji deo vojske Stefan Dušan je, bar po carevim rečima, ostavio kao posade u gradovima koje je zaposeo posle smrti kesara Hrelje.

S TAKVIM snagama Jovan Kantakuzin nije želeo da nastavi kretanje prema Didimotici, već je odlučio da se vrati u zemlju Srba. Tome su se odlučno suprotstavile preostale pristalice, koje su sebi "utuvile da ne idu u zemlju koju Sunce obasjava i ljudi nastanjuju, već u provalije pakla i boravišta mrtvih, ili nešto drugo, ako ima, još strašnije”. Oni nisu popustili ni pred carevim upornim ubeđivanjima da shvate ono što je za njih bolje i korisnije, "smatrajući da će im sve strahote što se izreći mogu biti lakše, nego da se ponovo vraćaju u zemlju Srba".

Jovan Kantakuzin je najpre popustio pred zahtevima svojih pristalica i nastavio kretanje prema Didimotici, ali mu je nedaleko od Hristopolja glasnik uručio pismo supruge Irine sa upozorenjem da se, ukoliko nema dovoljno vojske, ne približava Didimotici, jer se protostrator Andronik Paleolog s jakom pešadijom i konjicom nalazi kod grada Periteoriona, a tamo uskoro treba da s brodovima stigne i veliki duks Aleksije Apokavk. Ta neočekivano najavljena opasnost ubedila je careve pristalice da se ipak vrate u zemlju Srba. Kralja Stefana Dušana zatekli su u okolini Strumice.
Budući da je posle dugih peripetija, ipak, morao da se s preostalim pristalicama ponovo skloni u zemlju srpskog kralja, Jovan Kantakuzin je tu provodio teške i brižne dane. Odredi carigradskog regentstva i dalje su ugrožavali Didimotiku, pa ga je stalno progonila misao da ponovo treba da krene tamo ne bi li pomogao supruzi Irini. Znajući za tu nameru, Stefan Dušan mu je još jednom ponudio pomoćnu vojsku, ali malobrojnu i slabu, sa kojom se on, kako sam kaže, nije smeo upustiti u borbu "protiv cele države Romeja". Jovan Kantakuzin jadikuje da ga je tada pritisla i nestašica novca jer je za dve godine života van zemlje Romeja velike sume potrošio na izdržavanje svojih ljudi, "kao i na starešine tribalskih (srpskih) četa, počasti radi".

Iz Didimotike, pritisnute krajnjom bedom, novac nije mogao očekivati, a imućniji ljudi među Srbima nisu hteli da mu ga pozajme "pošto uviđaju da on neprekidno u sve veće nevolje zapada, pa se stoga pribojavaju da će biti sasvim uništen još pre nego što se vrati kući". U takvoj situaciji, Jovanu Kantakuzinu ništa nije preostalo osim da ostane uz kralja Stefana Dušana, čekajući povoljniju priliku da sa više izgleda nastavi borbu za carski tron. Krajem 1342. godine njemu su prišli velikaši Tesalije i priznali ga za cara, ali je izvesno da u srednjovekovnim uslovima ratovanja od njih nije mogao očekivati znatniju pomoć u borbama u dalekoj Trakiji.
MEĐUTIM, u prolećnim danima 1343. godine, dok je sa srpskim kraljem boravio u južnim krajevima njegove države, Jovanu Kantakuzinu se javio novi zračak nade. U tabor dvojice vladara i prijatelja prispeo je izvesni Arben iz Lerina, čovek koji je trebalo da kao glasnik srpskog kralja ode u Veriju i da pregovara o uslovima za predaju grada. Tada je taj Arben krišom savetovao Jovanu Kantakuzinu da i sam piše žiteljima Verije jer je, iako je služio srpskom kralju, više voleo da Verija i drugi zapadni gradovi pripadnu Kantakuzinu. Njihove žitelje samo nužda tera da služe srpskom kralju "a dušom su više za cara".
Po Arbenovom savetu, Jovan Kantakuzin je o svemu obavestio Stefana Dušana, koji je izjavio "da on ne pravi razliku priđu li oni (žitelji Verije) njemu ili caru". Tako se Arben zaputio u Veriju noseći pisma Stefana Dušana i Jovana Kantakuzina. Kraljevo pismo predao je da se čita na javnom skupu stanovnika, a carevo pismo tajno je uručio njegovim pristalicama u gradu. Žitelji Verije odabrali su trojicu ljudi koji su obavestili Jovana Kantakuzina da su oni od početka borbe uvek bili uz njega, ali su se plašili da mu priđu kako ne bi izazvali zavist srpskog kralja prema njemu.

Jovan Kantakuzin je pohitao da izvesti Stefana Dušana o svemu što su mu rekli poklisari iz Verije, a ovaj, "čudeći se da stanovnici Verije, kako to čine drugi, ne odbijaju razgovor o caru, i sam odluči da delo treba privesti kraju". Kraljica Jelena takođe je savetovala Jovanu Kantakuzinu da "priliku nikako ne propušta, nego da, sve drugo zapostavivši, jedino nastoji da sebi potčini Veriju, što je neobično važno za njegov povratak u Didimotiku".

Da bi se čitava akcija uspešno obavila, kraljica mu je ponudila da odmah uzme za rat uvek spremne nemačke najamnike. Lično mu je nudila svoje najamnike Latine, a i muža je nagovorila da tako postupi. Sa pomenutim najamnicima i svojim pristalicama Jovan Kantakuzin je stigao u Veriju, čiji su ga stanovnici oduševljeno dočekali otvorivši mu gradske kapije. Vizantijskom pretendentu tada su prišli i žitelji nekih obližnjih tvrđava (Servija, Platamon, Petra, Sosk, Staridol), a namesnik Tesalije Jovan Anđeo krenuo je s konjicom prema Solunu i ulogorio se na reci Galik.
U OPISU važnih zbivanja oko grada Verije, gde se lomilo prijateljstvo Jovana Kantakuzina i Stefana Dušana, sledili smo zanimljivu i pojedinostima bogatu priču cara pisca, iako neke od njegovih iskaza treba primiti s velikim oprezom. Savremenik Nićifor Grigora znatno sažetije opisuje te događaje: poslanici iz Verije krišom su pregovarali s Jovanom Kantakuzinom, jer je srpski kralj tražio "da mu se grad pokori i potčini time što će u tvrđavu (akropolj) da useli Tribale (Srbe)". Jovan Kantakuzin je napustio tabor kralja Stefana Dušana "podigavši svoju pratnju i izašavši tobože u lov i neku šetnju, radi odmora i carske zabave". Dakle, u priči Nićifora Grigore nema pomena o nekom pristanku Stefana Dušana i njegove supruge na pokret Jovana Kantakuzina prema Veriji, kao ni o ustupanju najamnika. Štaviše, tu se naglašava da je kraljev prijatelj takoreći krišom napustio zajednički tabor.
Tako je aprila 1343. godine Jovan Kantakuzin sa svojim pristalicama i odredom nemačkih najamnika srpskog kralja napustio njegov tabor i uputio se prema Veriji, čiji su ga žitelji, kako sam kaže, srdačno dočekali i "nudili su se za vojnu službu bez izdataka". Nema sumnje da je taj korak Jovana Kantakuzina nagovestio raskid prijateljstva s kraljem Stefanom Dušanom. Već je naznačeno da taj savez nije počivao na zdravim osnovama, jer mu je svaki od njih dvojice pristupio iz sopstvenih interesa: Jovan Kantakuzin je želeo da osigura vojnu pomoć u borbi protiv carice Ane Savojske i njenih saradnika, a srpski kralj je u tom savezu uočio pogodnu priliku da mešanjem u građanski rat u carstvu Romeja nastavi osvajačke pohode prema vizantijskim gradovima i krajevima.

Kako smo videli, u delu Jovana Kantakuzina ima podataka da je još u vreme njihovog saveza i prijateljstva Stefan Dušan u jesen 1342. godine samostalnom akcijom napao važan grad Voden, koji mu je vizantijski pretendent privremeno prepustio. S druge strane, opisujući događaje iz proleća 1343. godine, car pisac jasno kaže da je izvesni Arben bio rodom iz grada Lerina koji je ranije pripadao Romejima, što pokazuje da je srpski kralj već tada držao i ovaj grad na jugu Pelagonije.

KROJA I VALONA

U DELIMA dvojice savremenih vizantijskih istoričara nema podataka o drugim osvajačkim akcijama srpskog kralja protiv romejskih gradova, preduzetim u vreme njegovog prijateljstva s Jovanom Kantakuzinom. O tome postoje vesti rasute u izvorima druge vrste. To je, pre svega, zapis iz jednog rukopisa svetogorskog manastira Dionisijata u kojem se kaže da je 6851. (1342/1343) godine, DžI indikta, sevastokrator Srbije kir Nićifor Isak ušao u grad Berat u Albaniji. Međutim, podaci izvora svedoče o tome da je u to vreme Stefan Dušan osvojio još neke gradove u ovoj susednoj zemlji prema kojoj je odavno bila usmerena ekspanzija države Nemanjića. U srpske ruke pala je Kroja, važan grad u zaleđu Drača, kao i Valona, na obali mora.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 10:30
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sukob bivših saveznika

Srpski kralj uvideo da mu savez sa Jovanom Kantakuzinom ograničava slobodu delovanja u korišćenju unutrašnje krize u susednom carstvu i daljim akcijama protiv romejskih gradova.

Slika
Grb Dušanovog carstva iz Modenskog grbovnika.

Autori: akademici SIMA ĆIRKOVIĆ I BOŽIDAR FERJANČIĆ

ODLAZAK Jovana Kantakuzina iz tabora kralja Stefana Dušana (aprila 1343) i trijumfalan ulazak u Veriju, čiji su ga žitelji pozvali i svesrdno prihvatili, značili su i stvarni kraj saveza dvojice vladara zaključenog posle dugih pregovora u Paunima, rezidenciji Stefana Dušana (leto 1342). Tada su ponovo ojačale pozicije Jovana Kantakuzina u carstvu Romeja, jer su mu, pored žitelja važnog grada Verije, prišli i žitelji nekih tvrđava u široj okolini (Servija, Platamon, Petra, Sosk i Staridol). A ako se tome doda i okolnost da su nekoliko meseci ranije (krajem 1342) uz njega stali i arhonti plodne Tesalije, realno je pretpostaviti da je vizantijski pretendent ocenio da nema potrebe da i dalje održava savez sa kraljem Stefanom Dušanom.
Činilo se da mu pomenute promene u držanju žitelja pojedinih oblasti carstva Romeja pružaju dobre izglede da bez pomoći srpskog kralja uspešno nastavi borbu za carski tron. Na takvo njegovo opredeljenje svakako je uticalo i saznanje da je, u danima prijateljstva i saveza, srpski kralj u samostalnim pohodima osvajao gradove i krajeve carstva Romeja.
S druge strane, i sam Stefan Dušan je uvideo da mu savez sa Jovanom Kantakuzinom ograničava slobodu delovanja u korišćenju unutrašnje krize u susednom carstvu i daljim akcijama protiv romejskih gradova, a treba podsetiti i na okolnost da je od carigradskog regentstva već dobijao primamljive ponude ustupanja teritorije ne bi li se odrekao saveza sa Jovanom Kantakuzinom i predao im ga, ili ga makar držao u tamnici.
Međutim, iako je obojici partnera bilo jasno da je prijateljstvu došao kraj, ni kralj Stefan Dušan, a još manje Jovan Kantakuzin, nisu hteli da javno otkažu savez i obaveze koje su iz njega proisticale. Posle događaja iz aprila 1343. godine i odlaska Jovana Kantakuzina u Veriju, kralj se, po svoj prilici, vratio u Srbiju, gde se pripremao da započne gradnju svoje zadužbine, manastira Sveti arhanđeli kod Prizrena.
BORAVAK srpskog kralja u Prizrenu (maja 1343), daleko od pozornice burnih promena odnosa s Jovanom Kantakuzinom, ne znači da je on zaboravio svog bivšeg saveznika. Naprotiv, Stefan Dušan je i dalje budno pratio držanje i postupke Jovana Kantakuzina, ali je u tome pokazivao mudru uzdržanost, iako mu je bilo jasno da su se njihovi odnosi iz osnova promenili. Čini se da je srpski kralj, ipak, bio zatečen iznenadnim obrtom događaja i odlaskom Jovana Kantakuzina u Veriju, što se naslućuje iz reči Nićifora Grigore da je on "zaboravio ona dobra koja je imao kao nagradu od Jovana Kantakuzina", pa je, privučen obećanjima iz Carigrada "okrenuo misao ka zaverama". Bio je ispunjen gnevom i kajanjem što je ispustio iz ruku Jovana Kantakuzina, zbog čega je nameravao da pokrene rat protiv njega, ali je strahovao da će, ako prvi raskine zakletve i oglasi se kao protivnik božji, "postati primer velike nesreće i odmah predmet ljudskog podsmeha; zadrža se na sadašnjem stanju, tajnim slutnjama moreći dušu".
U tim danima inicijativu preuzima Stefan Dušan koji je, sasvim se preobrazivši, ranije prijateljstvo pretvorio u bes i sebe je prekorevao "što nije cara zadržao na svaki način, pokušavši da uništi njegovu vojnu silu". Zato je preko poslanika opozvao nemačke najamnike koje je nedavno ustupio Jovanu Kantakuzinu, ali "ne pokazujući srdžbu, nego izgovarajući se nekim drugim razlozima". Međutim, kako naglašava car pisac, najamnici nisu hteli da se povinuju kraljevoj naredbi, izjavljujući da će mu ostati verni sve dok mu ne obezbede sigurnost, ali su mu istovremeno savetovali da se odmah povuče u Veriju, jer je jasno da će Stefan Dušan pokrenuti rat protiv njega.
Srpski kralj je uputio poslanike i solunskom namesniku, velikom kontostavlu Mihajlu Monomahu, svakako znajući da je on prešao na stranu Paleologa. Nagovarao ga je da što pre napadne Jovana Kantakuzina, koristeći povoljnu okolnost što on još uvek nema snažnu vojsku, i pri tom mu predočio da je opozvao Latine koje je ustupio vizantijskom pretendentu. Mihajlo Monomah i njegove pristalice u Solunu verovali su da će srpski kralj uskoro napasti Jovana Kantakuzina, pa su se pripremali da i oni krenu u boj protiv njega.
IZVESNO je da su navedeni postupci srpskog kralja uznemirili Jovana Kantakuzina, u čiji su tabor na reci Galik stigle i zabrinjavajuće vesti iz Soluna da se u gradu očekuje dolazak njegovog ogorčenog protivnika, velikog duksa Aleksija Apokavka s vojskom Romeja i Seldžuka. Zato je Jovan Kantakuzin odlučio da se što pre vrati u bezbednu Veriju. Pokrenuvši se prema zapadu, zastao je na Vardaru, nabujalom od prolećnih kiša, pritisnut velikim brigama.
Slutio je da je srpski kralj s vojskom ulogoren u blizini, ali, s druge strane, nije smeo da čeka smirivanje vode, strahujući od napada nadmoćnijih neprijateljskih snaga okupljenih u Solunu. Tada je u carev tabor stigla vest da se na drugoj strani Vardara zaista nalazi vojska srpskog kralja, kojom zapovedaju Božikić i Stefan. Iako su srpski izaslanici izjavili caru da je kraljev odred stigao u želji da mu pomogne u borbi protiv "vojske pokrenute iz Soluna", on je, kako sam kaže, prozreo prave namere Srba: da su se spremali da u pogodnom trenutku krenu na njega i da ga napadnu istovremeno s odredima Aleksija Apokavka iz Soluna.
Našavši se u nezavidnom položaju, Jovan je tokom noći u svom taboru održao savetovanje sa sinovima Matijom i Manojlom i okupljenim pristalicama. Procenjeno je da je mudrije da se što pre stigne na nabujali Vardar i tamo potraži neki gaz pre nego što prispe vojska iz Soluna i ujedini se s kraljevim odredom sa druge strane reke. Tada se u taboru Jovana Kantakuzina iznenada pojavio jedan čovek iz obližnjeg sela Gavrova. Rekao je caru da mu duguje zahvalnost za neko davno učinjeno dobročinstvo, te ga zbog toga obaveštava da se na drugoj obali reke nalazi srpska vojska, spremna za zajednički napad s odredima iz Soluna, i da on sam u znak zahvalnosti želi da mu pokaže prelaz preko reke.
Kada je Kantakuzinova vojska stigla do gaza, Srbi su je zasuli strelama, ali se car u jurišu dokopao druge obale i protivnike naterao u bekstvo. U tom času se, kako sam piše, pretvarao da nije shvatio kraljevu zamku, pa je naredio da se Srbi ne gone i ubijaju, jer nije želeo "da kralju pruži bilo kakav izgovor za rat". Posle okršaja, Jovan Kantakuzin je bezbedno nastavio put prema Veriji, a istoga dana je na levu obalu Vardara pristigla i vojska iz Soluna, koja se, saznavši za ono što se desilo, vratila tužna, jer je car uspeo da utekne.
Iako se iz izveštaja dvojice savremenih istoričara vidi da je u kasno proleće 1343. godine došlo do prvog sukoba odreda bivših saveznika, dalji razvoj događaja pokazuje da nijedan od njih nije bio spreman da se javno oglasi kao neprijatelj. Ako pomenutu priču Jovana Kantakuzina da je svojim ljudima naredio da ne gone razbežale Srbe na Vardaru možemo tumačiti njegovom željom da u svakoj prilici svoje delovanje prikaže u najboljem svetlu, u ovim danima postoje i neki drugi postupci bivših prijatelja koji potkrepljuju uverenje o njihovoj opreznosti u međusobnim odnosima. Čim se vratio u Veriju, Jovan Kantakuzin je nagradio nemačke najamnike dobročinstvima "za naklonost prema njemu", a zatim ih je otposlao Stefanu Dušanu "objavivši da su njegovi vojnici na Vardaru postupali protivno ugovorima i zakletvama koje su međusobno zaključili".
S DRUGE strane, ni Stefan Dušan se nije odlučio na otvoreni rat, jer je Jovanu Kantakuzinu poslao pomenute zapovednike Božikića i Stefana, prepuštajući mu da im izrekne zasluženu kaznu "što su bez njegovog znanja zaratili na cara prijatelja". Međutim, car je Dušanove zapovednike samo prekoreo što su se "drznuli da postupe nepravedno i nedostojno kraljevog prijateljstva", pa im je oprostio i pustio ih.
U tim danima kada se lomila politika Stefana Dušana prema bivšem prijatelju Jovanu Kantakuzinu, prirodno je da je oživela i diplomatska aktivnost Aleksija Apokavka, čija se vojska s Vardara vratila u Solun posle Kantakuzinovog prelaska preko reke i odlaska u Veriju. Videvši da se car spasao, veliki duks je iz Soluna najpre poslao izaslanike srpskom kralju, nastojeći da ga mnogim darovima pokrene na rat protiv njega. Apokavk je uputio poslanike i u Veriju, pokušavajući da se sporazume s Jovanom Kantakuzinom, ali je on to odlučno odbio i optužio ga da je svojom politikom naneo velike štete zemlji Romeja.
Predočio mu je da će biti potrebno da se Stefanu Dušanu ponudi "dosta darova i novaca da bi se ubedio da podigne rat protiv mene; neće biti dovoljni samo gradovi koji su dati". Nićifor Grigora takođe govori o poslanicima koje je Apokavk uputio u Veriju, naglašavajući da je tom prilikom Kantakuzin zamerao svom protivniku da je mnogo novaca potrošio na opremu vojske i flote, kao i na poslanstva Stefanu Dušanu: slao mu je najraskošnije poklone, ali i kraljici Jeleni, kao i srpskim velikašima.


ZAVERA

ZANIMLjIVO je da je u ovim danima i sam Stefan Dušan pojačao svoju aktivnost prema bivšem prijatelju Jovanu Kantakuzinu. Najpre je uputio poslanike u Veriju, tražeći kao taoce decu uglednih žitelja, i to pod izgovorom brige o Kantakuzinu - kako protiv njega ne bi kovali zaveru. U opisu ove epizode car pisac naglašava da je srpski kralj u stvari nameravao da stanovnike Verije okrene protiv njega "jer kao da on navodno nešto rđavo sprema i radi koristi njihovu decu prepušta Srbima (Tribalima)". Zato on nije prihvatio zahtev o taocima, zahvalivši stanovnicima Verije za brigu i staranje o njemu.
Pošto nije uspela zamisao sa žiteljima Verije, srpski kralj se, bar po rečima cara, okrenuo drugim planovima: pozvao ga je da dođe u njegov tabor, pravdajući se da se nešto pokreće u susednoj Ugarskoj, zbog čega je želeo da se s njim posavetuje "jer nikom drugom nije više verovao zbog pokazane privrženosti, velikog poznavanja takvih stvari i iskustva". Prijatelji među Srbima odali su Jovanu Kantakuzinu da je kralj u stvari nameravao da ga namami i zarobi, ali se on, ne želeći da pruži bilo kakav povod za rat, pravio da ništa ne zna o Dušanovim pravim namerama. Izjavio je da ne može da napusti Veriju, pa je u kraljev tabor poslao mlađeg sina Manojla i nećaka Jovana Anđela. Pošto mu zamisao o zarobljavanju Jovana Kantakuzina nije uspela, Stefan Dušan je pomenute izaslanike vratio u Veriju.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 13:31
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Seldžuci na tuđim konjima

Srpski vladar poslao na Turke deo svoje najbolje vojske pod zapovedništvom hrabrog Preljuba. Veštim trikom, Turci zavarali srpske snage, domogli se srpskih konja i porazili Preljubove vojnike, kod Stefanijane.

Slika

Autori: akademici Sima Ćirković i Božidar Ferjančić

DOLAZAK Jovana Kantakuzina i saveznika Seldžuka u Trakiju odjeknuo je i u Carigradu, gde je u jesen 1342. godine stiglo poslanstvo emira Umura koji je nudio mir carici Ani Savojskoj. U tim pregovorima veliki duks Aleksije Apokavk teško je optuživao Kantakuzina, "kojeg nije sačuvala ni mudrost, ni ratna veština, nego to što je negde daleko kao skitnica među Tribalima (Srbima) boravio. Sada kada je stigao blizu, shvatiće da mu je bolje bilo da za platu služi Srbima, nego da se bori za carstvo Romeja".

Međutim, položaj Jovana Kantakuzina ubrzo se promenio u proleće 1344. godine, jer je njegov saveznik emir Umur rešio da napusti Trakiju i da se vrati u svoje sedište Smirnu. Na taj korak emir se odlučio zbog okupljanja brodova i vojske hrišćanske lige za krstaški rat protiv Turaka. Ideja o takvom pohodu javila se još 1334. godine, ali nije ostvarena, pa je obnovljena za pontifikata pape Klimenta VI (1342-1352).

Hrišćanska flota koju su sačinjavali brodovi Mletaka, kiparskog kralja Huga IV od Luzinjana, rodskih vitezova i pape krenula je na Smirnu (proleće 1344), zbog čega je Umur morao da se vrati i brani svoj grad. Sam Jovan Kantakuzin kaže da ga je povlačenje Umura u Malu Aziju dovelo u težak položaj, jer mu je tada zapretila opasnost od svih suseda. Kralj Stefan Dušan je, "vodeći glavnu silu svoje vojske", stigao do Zihne, nameravajući da ga napadne u Trakiji. S druge strane, trnovski car Jovan Aleksandar je, kao saveznik carigradskog regentstva, stigao do tvrđave Stilvne.
Dakle, prema vestima Jovana Kantakuzina, srpski kralj je u proleće 1344. godine s glavninom vojske bio kod Zihne, grada u jugoistočnoj Makedoniji, spreman da ratuje protiv carevih trupa u Trakiji. To nam govori da je Stefan Dušan budno pratio zbivanja u građanskom ratu u carstvu Romeja, želeći da iskoristi svaku priliku za napad na snage bivšeg saveznika i prijatelja Jovana Kantakuzina. Polazeći od navedenog podatka cara pisca, još je davno Florinski zaključio da je januara-februara 1344. godine Stefan Dušan osvojio Zihnu, ali da nije išao dalje prema Hristopolju ili Seru, jer mu je stigla vest o povratku Seldžuka u Malu Aziju. Međutim, jedan nedavno objavljen izvor pruža dragocene podatke koji potpuno osvetljavaju boravak srpskog kralja u okolini Zihne u proleće 1344. godine.

U ARHIVU svetogorskog manastira Filoteja čuva se njegova hrisovulja pisana grčkim jezikom, a datirana na mesec jul 1344. godine. Tom poveljom Stefan Dušan dodeljuje baštinske posede grupi od šesnaest velikaša (arhontopula) iz Zihne, s pravom da na njima naseljavaju elevtere, odnosno ljude koji nisu upisani u praktike. Oni mogu da slobodno raspolažu pomenutim posedom, da ga prodaju, poklanjaju, menjaju, daju u miraz, daruju crkvama i manastirima, a lokalnom činovniku (kefaliji) zabranjuje se da ih ometa u njegovom uživanju. Ako se javi neko iz porodice Ralina, koja je ranije držala posed, i zatraži od kralja povratak vlasništva, on će mu dati drugo imanje u istoj vrednosti.
Saznanje da je jula 1344. godine kralj Stefan Dušan darovao posede žiteljima (arhontopulima) u Zihni jasno svedoči o tome da je on tada držao ovaj grad u jugoistočnoj Makedoniji, jer poznato je da su u srednjem veku vladari darivali posede samo u gradovima i krajevima koji su se nalazili pod njihovom neposrednom vlašću. Prirodno je pretpostaviti da je srpski kralj osvojio Zihnu u proleće 1344. godine, kada je, kako kaže Jovan Kantakuzin, s glavninom vojske stigao do toga grada.
Iako nije poznato kako je srpski kralj osvojio Zihnu, ako se imaju u vidu primeri drugih romejskih gradova, može se verovati da je on i ovde našao pristalice spremne da mu otvore gradske kapije, za šta ih je nova vlast dostojno nagradila. O tome svedoče mnogobrojni primeri. Takvi su u Zihni bili u kraljevoj hrisovulji pomenuti arhontopuli, koji su uskoro za to nagrađeni.

U proleće 1344. godine kralj Stefan Dušan se nalazio u Zihni, očekujući dalji rasplet događaja u građanskom ratu čija se pozornica očigledno prenela u plodnu i ravnu Trakiju. Tada se zbio jedan zanimljiv događaj koji ima posebno mesto u istoriji odnosa Stefana Dušana s Turcima. Već je napomenuto da je seldžučki emir Umur morao da, zbog napada hrišćanskih brodova na njegovo sedište Smirnu, napusti svog saveznika Jovana Kantakuzina i da se vrati u Malu Aziju, ali to ne znači da su svi seldžučki ratnici napustili evropsko bojište.

U MAJU 1344. godine latinski brodovi su kod poluostrva Longos napali i popalili seldžučke lađe, čije su se posade spasle bekstvom na obalu, nameravajući da se kopnenim putem probiju do Hersona i vrate u Malu Aziju. Tih dana, Stefan Dušan je u Zihni dobio obaveštenja o pomenutom događaju, pa je odlučio da u susret Turcima pošalje najbolji deo svoje vojske pod zapovedništvom Preljuba, za kojeg car pisac kaže "da je izgleda hrabrošću, srčanošću i iskustvom premašivao njegove (Dušanove) velikaše".

Kralj je naredio svojim vojnicima da se "sukobe sa varvarima gde god ih budu sreli". Njegovi odabrani konjanici i Seldžuci, kojih je po proceni cara pisca bilo 3.100, susreli su se kod mesta Stefanijane koje se nalazilo u ravnici. Ugledavši neprijatelja, Turci su se povukli u obližnja brda, a Srbi su ostavili konje i krenuli za njima peške, teško se krećući uzbrdo pod teretom oružja. Tobože bežeći, Turci su hitro krenuli prema ostavljenim konjima Srba, do kojih su brzo stigli "budući bez oklopa i laki". Uzjahavši njihove konje ustremili su se na Preljubove vojnike, od kojih su većinu pobili, neke su zarobili, a ostali se "jedva spasoše, rasturivši se peške po brdu".
Bitka kod Stefanijane, koja se odigrala u drugoj polovini maja 1344. godine, ima poseban značaj u srpskoj srednjovekovnoj istoriji, jer je to prvi sukob Srba s Turcima, odnosno Seldžucima na tlu Balkanskog poluostrva. To je bio okršaj koji se nije dobro završio po odabrani deo kraljeve vojske i njenog zapovednika Preljuba. Vest o porazu zatekla je Stefana Dušana u Zihni, odakle je on i uputio vojsku u susret Turcima. Strahujući od posledica poraza, kralj je odlučio da se odmah vrati u svoju zemlju, "zaboravivši zbog nesreće koja ga je snašla rat protiv cara (Jovana Kantakuzina)".

SELDžUCI su uputili izaslanike Jovanu Kantakuzinu, koji je opsedao Gracijanopolj, izveštavajući ga o pobedi nad Srbima i iskazujući spremnost da mu, ukoliko sakupi potreban novac, pomognu u daljoj borbi. Pošto su ga neprijatelji odasvud napadali, a još nije znao da se srpski kralj vratio u svoju zemlju, Jovanu Kantakuzinu se činilo da je pomoć Seldžuka potrebna i blagovremeno prispela, ali nije imao novca da ih isplati, obećavajući da će to učiniti čim novac stigne iz Didimotike.
Ako se kralj Stefan Dušan posle poraza srpske konjice kod Stefanijane zaista i povukao u svoju zemlju, on je u leto 1344. godine ponovo bio u Zihni, o čemu svedoči okolnost da je jula izdao pomenutu grčku hrisovulju arhontopulima u tom gradu. Stefan Dušan je, očigledno, ocenio da će biti korisno da se vrati u blizinu krajeva u kojima su se odvijale borbe za carski tron u Vizantiji, utoliko pre što se Jovan Kantakuzin našao pred teškim iskušenjima: napustili su ga saveznici Seldžuci, a protiv njega se, privučen ponudama carigradskog regentstva, okrenuo i rodopski gospodar Momčilo, čije su čete napadale Kantakuzinova uporišta u Trakiji.


Iako je izvesno da je u jesen 1344. godine Stefan Dušan još uvek boravio u jugoistočnoj Makedoniji, on je početkom zime napustio te krajeve i vratio se u središte svoje države. Prvog januara 1345. godine boravio je u Skoplju, kada je njegov logotet Hrs pisao povelju za hilandarski pirg. Ako se hronološki sporna Dušanova povelja vlastelinu Rudlu datira u mart 1345. godine, može da se pretpostavi da je Stefan Dušan čitavu zimu 1344/1345. godine proveo u Srbiji pripremajući se da početkom proleća krene u krajeve jugoistočne Makedonije ne bi li se našao bliže susednoj Trakiji, gde se naslućivala završna etapa građanskog rata u carstvu Romeja.

MIZE I TRIBALI

VEROVATNOĆA da je u proleće 1344. godine kralj Stefan Dušan, osim Zihne, osvojio još neke gradove u jugoistočnoj Makedoniji otvara pitanje sudbine Drame, čije se osvajanje datiralo u vreme između pada Sera (24. septembra 1345) i 1347. godine. Nedavno je izneta pretpostavka da je Drama osvojena ranije nego što se verovalo - između proleća 1344. i septembra 1345. godine, pri čemu se pošlo od saznanja da je Stefan Dušan osvojio Zihnu u proleće 1344. godine. Dakle, izneti podaci upućuju na zaključak da je u proleće 1344. godine, kada je, kako sam car pisac kaže, prispeo u jugoistočnu Makedoniju "vodeći glavnu silu svoje vojske", kralj Stefan Dušan osvojio nekoliko važnih gradova u ovoj oblasti. Odjek tih srpskih osvajanja kao da se naslućuje u delu Jovana Kantakuzina, koji opisuje dolazak poslanika carigradskog regentstva na pregovore o sporazumu i izmirenju. Ana Savojska i njeni saradnici odlučili su se na takav korak "opazivši da je romejska država već u opasnosti i rasparčana na hiljadu delova i da su i mnogi veliki gradovi pali pod Mize (Bugare) i Tribale (Srbe), a da je čitava Trakija pokorena od Persijanaca (Turaka)". Krajem 1344. godine Jovan Kantakuzin je u Didimotici predočio poslanicima iz Sera i Carigrada da je rat doneo mnogo nevolja Romejima: Srbi su već potčinili mnoge gradove i ako se to produži, zavladaće čitavom Makedonijom.


(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 13:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Širenje Srpskog carstva

Jovan Kantakuzin nameravao da se okrene srpskom kralju, "krivcu i verolomniku", koji je osvojao Romejima potčinjene gradove. Kralj Dušan uspeo da osvoji, osim Soluna, sve gradove do Hristopolja, kao i veliki Ser. Pod srpsku vlast dolazi i Sveta gora atonska

Slika

IAKO je u proleće 1344. godine emir Umur ostavio Jovana Kantakuzina u Trakiji i vratio se u Malu Aziju da bi svoje sedište Smirnu odbranio od napada brodova hrišćanske lige, on je u kasno proleće 1345. godine bio spreman da ponovo pomogne svom prijatelju u borbi za vlast, jer je početkom godine potukao latinske lađe u blizini Smirne. Tada je Umur sa 20.000 konjanika ponovo prešao u Trakiju i s mnogim darovima stigao Jovanu Kantakuzinu u Didimotiku.

Prvi udar saveznika trebalo je da bude uperen protiv Momčila, koji se osamostalio kao gospodar u prostranim oblastima podnožja Rodopa. Osetivši da mu se približava opasnost, uvek oprezni Momčilo je, najpre, pokušao da se sporazume s Umurom, a kada u tome nije uspeo, uzaludno je nastojao da obnovi prijateljstvo sa Jovanom Kantakuzinom. Do odlučujućeg sukoba saveznika s prevrtljivim Momčilom došlo je kod tračkog grada Periteoriona (7. juna 1345), kada su Seldžuci i odred Jovana Kantakuzina potpuno porazili njegove čete, a sam Momčilo je u boju poginuo. Posle pobede kod Periteoriona Jovan Kantakuzin je ušao u Momčilovo sedište, grad Komotinu, i osvojio sve njegove posede.

Sticajem srećnih okolnosti vizantijski pretendent se gotovo u istom času oslobodio još jednog opasnog protivnika u samom Carigradu. Od kraja 1344. godine u prestonici je rastao broj protivnika velikog duksa Aleksija Apokavka, i to uglavnom među pripadnicima uglednih aristokratskih rodova. Zato je on preduzimao užurbane mere predostrožnosti, gradeći nove tamnice u koje bi smeštao sumnjive ljude. S druge strane, u zalivu Zlatni rog stajao je usidren poseban brod kojim bi, u slučaju opasnosti, veliki duks mogao da pobegne iz prestonice. Međutim, u jednom trenutku njegova opreznost je popustila, pa je samo uz jednog pratioca obilazio novu zatvorsku zgradu. To su iskoristili njegovi zatočeni protivnici i surovo ga ubili (11. juna 1345).

SAM Jovan Kantakuzin jasno kaže da je posle pogibije Momčila nameravao da se okrene Stefanu Dušanu, "krivcu i verolomniku" koji je, koristeći rat među Romejima i ne vodeći računa o ugovorima s njim, uništavao sve romejsko, a osvojio je i neke Romejima potčinjene gradove. Osim toga, srpski kralj je, dugo opsedajući Ser, doveo grad u veliku oskudicu, pa se nadao da će ga osvojiti, utoliko pre što su neki od njegovih žitelja bili spremni da mu predaju grad, jer im je obećao da će ih postaviti za zapovednike (arhonte) u njemu.

Saznavši za sve to, Jovan Kantakuzin je odlučio da se ponovo obrati srpskom kralju, opominjući ga da će, ukoliko se povuče iz okoline Sera, i sam poštovati ugovore i zakletve, a u protivnom će protiv njega krenuti sa saveznicima Turcima. Preko poslanika Jovana Vrijenija zatražio je, takođe, da srpski kralj ubuduće ne uznemirava grad Ser, koji njemu pripada, ali ni druge romejske gradove.

Car je Stefanu Dušanu napomenuo da će se uvek sećati njegovih dobročinstava, zbog čega nije, "kada je kralj kod Verije raskinuo ugovore, javno zaratio i raskinuo ih, nego je želeo da se obnove ugovori i zakletve i uzvraćao je, koliko je mogao, zahvalnošću za prijateljstvo". Međutim, naglasio je srpskom kralju da, ukoliko nastavi s kršenjem ugovora i bude dalje opsedao gradove, ne optužuje njega ako uzvrati kao onog "koji je raskinuo ugovore i bio nezahvalan prema dobročinitelju". Tada se Kantakuzin s vojskom uputio prema Hristopolju da bi se pobrinuo o Seru i drugim gradovima koji su stradali od Srba.
Uskoro su se u tabor Jovana Kantakuzina vratili poslanici upućeni srpskom kralju i obavestili ga da je on, još pre nego što su stigli, napustio okolinu Sera i povukao se u svoju zemlju zbog straha od napada Turaka. Navodno je rekao carevim poslanicima da je to učinio uvidevši šta je pravedno. Poslanici su predočili caru da treba oterati kraljeve pristalice iz grada, jer oni mogu da zavedu njegove žitelje da priđu Srbima.

U tim danima Jovan Kantakuzin se nalazio u nedoumici šta valja dalje preduzeti. Posle iznenadnog ubistva Aleksija Apokavka, pristalice iz Carigrada su ga pozivale da što pre dođe i osvoji grad, a pisma sličnog sadržaja stizala su mu i od carice Irine Kantakuzin iz Didimotike. On nije bio odlučan šta da čini: da li da krene odmah na prestonicu, ili da se najpre pobrine o Seru. Zato je na skupu njemu odanih velikaša i seldžučkih zapovednika tražio da se svako o tome izjasni, a sam je rekao "da Ser nije neznatan grad i kao za potcenjivanje, već veliki i divan i potrebno je da ostane u državi Romeja".

Predložio je da sa 3.000 ljudi ode u Ser i da iz njega otera pristalice srpskog kralja, a da sva ostala vojska krene prema Carigradu. Njih će on brzo stići čim bude završio posao oko Sera. S takvim predlogom su se saglasili romejski velikaši, dok su turski zapovednici smatrali da treba odmah sa svom vojskom krenuti na Carigrad.
IAKO je tačno ocenio značaj Sera za carstvo Romeja, Jovan Kantakuzin krenuo je sa ostalom vojskom prema prestonici. Ali, kada su stigli do njenih bedema, uvideli su da su se pristalice ubijenog Aleksija Apokavka već organizovale i da još nije pravi trenutak za konačan napad. Razočaran ovim neuspehom, car je zahtevao da se što pre vrate na zapad ne bi li ipak ostvario plan da pomogne Seru. U tom pokretu očekivao je pomoć Seldžuka. Međutim, pošto je Umur ponovo odlučio da se vrati u Malu Aziju, Kantakuzin je sâm stigao u Didimotiku, žalostan i zabrinut za sudbinu Sera i drugih gradova Makedonije.
Uskoro se pokazalo da su strahovanja Jovana Kantakuzina bila opravdana, jer je javljeno da je Stefan Dušan, pošto je saznao za odlazak Turaka u Malu Aziju, "ponovo napao i osvojio Ser delovanjem njegovih pristalica unutra koji su iskoristili priliku". Nićifor Grigora piše da se Stefan Dušan mešao u međusobne sukobe Romeja, porobljavajući i pustošeći njihove gradove i zemlje, a da mu se niko nije suprotstavio. Zato je on uspeo da osvoji, osim Soluna, sve gradove do tesnaca Hristopolja, kao i Ser, "veliki i slavan grad, pošto se zbog gladi i duge opsade, dve najgore nesreće, predao po sporazumu".

Iako daju dragocene podatke o Dušanovom osvajanju Sera, postignutom zahvaljujući delovanju njemu naklonjenih velikaša u gradu, pomenuti pisci ne govore o vremenu tog velikog uspeha srpskog kralja. Vreme srpskog osvajanja Sera tačno određuje dragocena beleška u kodeksu manastira sv. Jovana Prodroma na Menikejskoj gori, u kojoj stoji da su u subotu 24. septembra, IV indikta godine 6854. (1345) u 3 časa srpski gardisti osvojili sersku tvrđavu, a da je u nedelju 25. septembra kralj Stefan Dušan ušao u donji grad i da je prisustvovao službi u mitropoliji.
Do kraja vladavine i života Stefana Dušana, Ser je uvek imao važno mesto u njegovoj državi. Kralj je u tom gradu često boravio, donosio značajne odluke i posvećivao mu je veliku pažnju, tako da je tačna ocena da je ovaj slavni grad bio neka vrsta prestonice u jugoistočnim krajevima prostranog Srpskog carstva.
ODAVNO je iskazano uverenje da u jesen 1345. godine kralj Stefan Dušan nije osvojio samo važan grad Ser, već da su tada u granice srpske države ušli i drugi gradovi i krajevi jugoistočne Makedonije, oni koji su se nalazili između Strume i Meste. Ti uspesi kojima je, čini se, okončano širenje Dušanove države prema jugoistoku jasno su naglašeni u njegovom pismu mletačkom duždu od 15. oktobra 1345. godine, u kojem je srpski kralj titulisan kao "dominus totius imperii Romaniae" (gospodar celog carstva Vizantije).

Zajedno s drugim krajevima jugoistočne Makedonije tada je pod srpsku vlast došla i Sveta gora atoska, slavno središte monaškog života istočno-pravoslavnog sveta. To je bio prvi put u dugoj istoriji atoskih manastira da je njihovo poluostrvo potpalo pod vlast jednog stranog vladara, pa je prirodno da je kralj Stefan Dušan želeo da što pre uredi odnose s tamošnjim monaškim porodicama. Prvi odlučujući korak učinio je sam srpski kralj poslavši na Atos svog logoteta Hrsa sa zadatkom da pregovara u Kareji sa svetogorskim protom i njegovim saborom.

Novembra 1345. godine nastala je tzv. opšta hrisovulja kralja Stefana Dušana izdata svim svetogorskim manastirima, jedinstven dokument koji, u stvari, predstavlja ugovor srpskog kralja sa svetogorskim protom u Kareji. U hrisovulji je najpre rečeno da su monasi pristali da se mole za kraljevu dušu i da spominju njegovo ime u svim manastirima, kelijama i isihasterijama, što je značilo priznavanje njegove vlasti nad Svetom gorom.

Međutim, Svetogorci su postavili i neke svoje uslove. Pre svega, mudro su zahtevali da se u službama najpre spominje ime vasilevsa Romeja, pa tek onda kraljevo, želeći time da očuvaju vezu s carstvom kojem su donedavno pripadali. Monasi su tražili da Sveta gora sačuva svoj položaj i autonomiju, naročito pri potvrđivanju prota. Molili su da im se potvrde posedi, da im se vrate oduzeta imanja, da srpski vojnici napuste manastirske metohe i da ubuduće kralj i njegova vlastela na njima ne smeštaju svoje ljude.


OSLOBOĐENI POREZA


MONASI su, takođe, zahtevali da kralj ne postavlja namesnika (kefaliju) u Jerisosu, već da taj gradić ostane pod upravom episkopa Svete gore. Tražili su da čamci Svete gore, Komitise i Jerisosa slobodno plove Strumom, oslobođeni od nameta, kao i da se na manastirskim imanjima ne vrši katastarski popis. Kralj je sve to prihvatio, a manastirska imanja oslobodio je od poreza i danaka "državnih, carskih i kraljevstva našeg".

Ovim jedinstvenim dokumentom, Sveta gora je prvi put u svojoj istoriji priznala vlast vladara koji nije bio vasilevs Romeja. Opšta hrisovulja nastala je voljom i interesom obeju strana: srpski kralj je dobio dragoceno priznanje legitimnosti vlasti u osvojenim gradovima i krajevima koji su ranije pripadali carstvu Romeja, kao i nad samom Svetom gorom, a atoski manastiri su mogli da odahnu od mnogobrojnih nevolja koje je dugi građanski rat donosio njihovim mnogobrojnim posedima rasutim u širokom zaleđu Svete gore, i u drugim krajevima carstva.

U hrisovuljama koje je izdao nekim svetogorskim manastirima (Iviron, Filotej, Ksiropotam, Esfigmen, Vatoped), car Stefan Dušan naglašava da im prilaže darove kao naknadu za nanetu štetu, što je pre bilo posledica građanskog rata u Vizantiji nego srpskog osvajanja. Nova srpska vlast donela je mir i sigurnost posedima svetogorskih manastira.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 13:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Dušanu carska kruna

Na putu prema carskoj kruni, Stefan Dušan je potpuno sledio vizantijske uzore. Svečana ceremonija Dušanovog carskog krunisanja obavljena u Skoplju na praznik Vaskrsa Gospodnjeg 16. aprila 1346. godine.

Slika
Paja Jovanović-Krunisanje Cara Dušana

Autori: akademici SIMA ĆIRKOVIĆ I BOŽIDAR FERJANČIĆ
ČINI se da je u godini opisanih osvajanja u jugoistočnoj Makedoniji (1345) srpski kralj postigao još jedan značajan uspeh: pod njegovu vlast došla je Verija, jedan od važnih gradova koji su čuvali prilaze i zaleđe Soluna. Videli smo da je u jesen 1343. godine, kada je napustio Veriju da bi se sa saveznicima Seldžucima uputio ka Solunu i Trakiji, Kantakuzin ostavio u gradu kao zapovednika svog mlađeg sina Manojla. U proleće 1347. godine, Kantakuzin je preko poslanika tražio od kralja Stefana Dušana da vrati gradove koje je osvojio "posle sklapanja ugovora i zakletvi", misleći time svakako na savez zaključen u Paunima (leto 1342). U međuvremenu, Stefan Dušan je osvojio Ser i ostale gradove i tvrđave Makedonije, osim Soluna, a novcem i obećanjima podmitio je najmoćnije stanovnike Verije da proteraju carevog sina Manojla i predaju mu grad.
Nićifor Grigora beleži da su se Stefanu Dušanu predali gradovi Makedonije, pa i Verija koja nije mogla "da bez pomoći odoleva varvarskoj i upornoj sili pošto je odatle u međuvremenu pobegao namesnik, carev sin Manojlo". Iako se navedena vest uklapa u priču o poslanstvu upućenom srpskom caru u proleće 1347. godine, očigledno je da je on ranije osvojio Veriju, pridobivši najuglednije među njenim žiteljima, baš kao što je to činio i sa nekim drugim romejskim gradovima. S puno razloga srpsko osvajanje Verije datira se u 1345. godinu.
Pohodima u jesen 1345. godine okončana je značajna etapa širenja srpske države prema jugoistoku, duž severnih obala Egejskog mora, pa se kao prirodno postavlja pitanje gde se na toj strani nalazila granica Srpskog carstva Stefana Dušana. O tome u istorijskoj nauci postoji više različitih mišljenja. Još je Stojan Novaković verovao da se Dušanovo carstvo širilo daleko prema istoku, obuhvatajući krajeve sve do donjeg toka Marice.
U to je odlučno posumnjao uvek oprezni Konstantin Jireček u sadržajnoj kritici Novakovićeve knjige. On je ocenio da je oblast između Meste i Marice, koja je u vizantijskim izvorima poznata kao Voleron, ostala pod vlašću Romeja, štaviše, verovao je da su oni zadržali i neke oblasti zapadno od Meste, pre svega gradove Hristopolj i Anaktoropolj.
O GRANICAMA Srpskog carstva na ovoj strani raspravljao je i Georgije Ostrogorski, krenuvši od zanimljivog podatka Nićifora Grigore da je u jesen 1347. godine Jovan Kantakuzin svom najstarijem sinu Matiji dodelio oblast između Didimotike i predgrađa Hristopolja, koja se prema severu prostirala od obale mora do grada Ksanti. Car je objasnio svom prvencu da ga time postavlja kao neku branu države Romeja, koja poput stene treba da zaustavi talase "beskrajnog mora Tribala (Srba)".
Ovaj podatak je siguran dokaz da su se u jesen 1347. godine pomenuti krajevi, odnosno oblast Volerona, nalazili pod vlašću Romeja. U delu učenog Vizantinca postoje još dva podatka značajna za određivanje jugoistočne granice carstva Stefana Dušana. Naime, on kaže da su se Stefanu Dušanu, osim Soluna, potčinili svi romejski gradovi do hristopoljskih tesnaca, a malo kasnije piše da je srpski car podelio teritoriju svoje države sa sinom kraljem Urošem, zadržavši za sebe romejske zemlje i gradove "sve do prolaza kod Hristopljskih tesnaca".
Ostrogorski je upozorio i na jedan savremeni srpski zapis u kojem se kaže da je Stefan Dušan zauzeo "grčku zemlju do Moruiša grada zvanog Hristopolj". Polazeći od navedenih podataka savremenih izvora, Ostrogorski pravilno zaključuje da je carstvo Stefana Dušana prema istoku obuhvatalo ne samo Hristopolj, već se prostiralo i do tesnaca istočno od grada, kroz koje je vodio put prema istoku i koji su predstavljali granicu između Makedonije i Trakije.
Bilo je neophodno posvetiti pažnju pitanju jugoistočnih granica carstva Stefana Dušana, jer su na ovoj strani one ostale na liniji dostignutoj u velikom osvajačkom pohodu iz jeseni 1345. godine. Kasniji osvajački pohodi srpskog kralja bili su usmereni prema drugim krajevima i gradovima carstva Romeja. Doduše, na istočnim granicama došlo je do promena, ali su se one dogodile posle smrti Stefana Dušana (20. decembra 1355), što izlazi iz vremenskog okvira njegove vladavine.
PROGLAŠENjE carstva nesumnjivo je predstavljalo važan i po posledicama dalekosežan korak u politici države Nemanjića, pa je sasvim prirodno da je ideja o tome postepeno sazrevala u mislima i državno-pravnim planovima Stefana Dušana. Izvesno je da nisu uverljiva tumačenja koja su ostvarenja ideje carstva nalazila već u Srbiji kralja Milutina (1282-1321). Međutim, ipak treba s naglasiti da je vladavina kralja Milutina obeležena nekim pojavama koje možda anticipiraju ideju carstva u Srbiji budući da je uočeno da se u mnogobrojnim crkvama toga vremena Milutin slika u carskoj odori sa stemama koje su pripadale vasilevsu Romeja.
Ako se s pravom može sumnjati u carske ambicije i planove kralja Milutina, sasvim je izvesno da je za vladavine kralja Stefana Dušana u Srbiji postepeno sazrevala ideja o potrebi da se država uzdigne na stepen carstva. U tome su, svakako, značajno mesto imali dugi pregovori koje je u leto 1342. godine Stefan Dušan vodio s vizantijskim pretendentom Jovanom Kantakuzinom, jer je tada srpski kralj, kao uslov za prihvatanje saveza, zahtevao da dobije vizantijske gradove i zemlje zapadno od Hristopolja, čime je želeo da utemelji vlast nad teritorijama carstva Romeja.
Prvi veći osvajački uspesi usmereni u tom pravcu postignuti su tokom 1342/1344. godine, kada je kralj Stefan Dušan, kao saveznik Jovana Kantakuzina, samostalnim pohodima osvajao gradove u Makedoniji i Albaniji, posle čega se u njegovim potpisima spominju grčke zemlje, odnosno titula "restnik Grkom". Odlučujuća etapa u osvajanju teritorija carstva Romeja, koja je ubrzala odluku Stefana Dušana o proglašenju carstva, usledila je u leto i jesen 1345. godine, kada je srpski kralj zaposeo krajeve jugoistočne Makedonije sa poluostrvom Halkidikom i slavnim gradom Serom.
NA putu prema carskoj kruni, Stefan Dušan je potpuno sledio vizantijske uzore, prema kojima je uzdizanje jednog vasilevsa prolazilo kroz određene etape ceremonijala. Po starim rimskim običajima, kandidat je najpre trebalo da bude izabran za cara, da bi se posle toga obavio čin njegovog proglašenja koji nije imao crkveni karakter. Završna ceremonija krunisanja odvijala se u carigradskoj crkvi svete Sofije.
Tom prilikom bi vaseljenski patrijarh kandidatu stavio na glavu carsku stemu i predao mu ostale znake carske vlasti. Izbor za cara ubrzo je nestao iz vizantijske prakse, ali su se održale ceremonije proglašenja i crkvenog krunisanja. Nekada su one obavljane u istom danu, a nekada bi između njih proteklo nekoliko dana, meseci, pa i godina.
Sledeći pomenute etape uzdizanja vasilevsa Romeja, Stefan Dušan se najpre proglasio za cara, što je posvedočeno podacima savremenih izvora. Svečana ceremonija Dušanovog carskog krunisanja obavljena je u Skoplju, na praznik Vaskrsa Gospodnjeg (16. aprila 1346), ali se iz povelja razabira da je on i ranije imao titulu vasilevsa. Januara 1346. godine darovao je prvu grčku hrisovulju svetogorskom manastiru Ivironu, na kojoj je sačuvan njegov potpis na grčkom jeziku: "Stefan u Hristu Bogu verni car i samodržac Srbije i Romanije". Dakle, januar 1345. godine siguran je terminus ante ljuem proglašenja Stefana Dušana za cara, međutim postavlja se pitanje druge vremenske granice tog značajnog čina na njegovom putu prema carskoj kruni. Tu nam donekle može pomoći opšta hrisovulja Stefana Dušana izdata svim svetogorskim manastirima novembra 1345. godine, dokument koji je on potpisao na srpskom jeziku: "Stefan u Hristu Bogu verni kralj i samodržac Srbije i Romanije".
Navedeni podaci dveju grčkih hrisovulja Stefana Dušana pokazuju da je on proglašen za cara između novembra 1345. i januara 1346. godine, pa je ta hronologija odavno prihvaćena u stručnoj literaturi. Međutim, prirodno je da su se postavila pitanja određivanja dana i mesta Dušanovog proglašenja za cara. Javila se pomisao da je ta svečanost obavljena na Božić 1345. godine u gradu Seru, kojem je Stefan Dušan pridavao veliki značaj i u kojem je sa suprugom Jelenom proveo zimu 1345/1346. godine.
Bez obzira na nedoumice oko nekih važnih činjenica vezanih za Dušanovo proglašenje za cara, ostaje dragoceno saznanje da je taj čin obavljen između novembra 1345. i januara 1346. godine. Time je učinjen prvi značajan korak na putu prema carskoj kruni.

KRALj I - CAR

SVEČANOST carskog krunisanja Stefana Dušana obavljena je u Skoplju, na Uskrs 16. aprila 1346. godine. Vreme od nekoliko meseci posle Dušanovog proglašenja za cara svakako je iskorišćeno za pripremanje tog najsvečanijeg čina. Ti meseci obeleženi su zanimljivim fenomenom istovremenog postojanja kraljevstva i carstva u Srbiji, što se može videti na novcima Stefana Dušana s natpisom „Redž Rascie - Imperator Romaniae” (kralj Srbije - car Vizantije).
O pripremama Stefana Dušana za carsko krunisanje svedoči i njegovo poslanstvo koje je 22. januara 1346. godine preko Dubrovnika prispelo u Mletke, noseći vesti o planovima za krunisanje, ali i ponudu saveza za borbu protiv Vizantije. Izvesno je da je Stefan Dušan o svojim namerama obavestio i Dubrovčane, čije je Veliko veće 23. marta 1346. godine odlučilo da pošalje tri poslanika „ad dominum imperatorem” (gospodinu caru) kako bi prisustvovali činu njegovog krunisanja.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 14:10
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pola carstva - sinu!

Srpski monarh "preuzeo vizantijsko carsko dostojanstvo", pišu savremenici. Krunisan carskim vencem rukom i blagoslovom srpskog patrijarha Joanikija, bugarskog Simeona i svečasnoga sabora Svete gore Atona. Sinu kralju Urošu dao na upravljanje zemlje do Skoplja

Slika
Krunisanje cara Dušana. Delo češkog slikara Alfonsa Muhe.

AUTORI: akademici SIMA ĆIRKOVIĆ i BOŽIDAR FERJANČIĆ
O KRUNISANjU Stefana Dušana govore, pre svega, vizantijski istoričari Jovan Kantakuzin i Nićifor Grigora. Kantakuzin kaže da, posle osvajanja Sera i većeg dela države Romeja, Stefan Dušan „proglasi sebe carem Romeja i Tribala (Srba), a sinu dodeli dostojanstvo kralja”.
Učeni Nićifor Grigora ostavio je nešto detaljniji opis Dušanovog krunisanja jer kaže da se on, posle osvajanja krajeva do Hristopolja i slavnog grada Sera, ispunio ohološću; mislio je da „ništa od onog što je do Vizanta ostalo pod Romejima neće odoleti njegovoj sili i vladarskoj vlasti, proglasi se carem Romeja i varvarski način zameni romejskim običajima, pa se javno služio vladarskom kapom i sjajnim odeždama koje priliče toj velikoj časti i služi se i do danas”. Vizantijski pisac dalje kaže: „A otada je sa sinom podelio čitavu državu: njemu (sinu) ustupio je da po tribalskim (srpskim) običajima vlada (zemljom) od Jonskog zaliva i reke Dunava do grada Skoplja..., a sebi uze odatle (od Skoplja) romejske zemlje i gradove prema uobičajenom romejskom načinu života do prolaza kod klanaca Hristopolja”.
U pregledu vesti izvora o Dušanovom carskom krunisanju najpre je navedeno šta o tome kažu vizantijski istoričari - budući da su oni bili savremenici tog značajnog čina. Njihovi opisi imaju jednu zajedničku crtu: obojica beleže da se Stefan Dušan proglasio za cara Romeja i Tribala (Srba), ili samo Romeja, upotrebljavajući glagol koji se odnosio na čin proglašenja vasilevsa Romeja koji je, kao što smo videli, prethodio njegovom crkvenom krunisanju.
Čini se da se može zaključiti da je po njihovom mišljenju Stefan Dušan „preuzeo vizantijsko carsko dostojanstvo”, ali upotrebom pomenutog glagola sasvim određenog značenja dvojica savremenika želeli su da umanje značaj krunisanja Stefana Dušana, čina koji je bio upriličen po svim pravilima te ceremonije u carstvu Romeja. Tome u prilog govori okolnost da u opisivanju događaja posle aprila 1346. godine nijedan od njih ne pridaje Stefanu Dušanu titulu vasilevsa, već ga nazivaju kraljem, pišući tu reč velikim slovom - Kralis - kao da je u pitanju lično ime.
OPIS carskog krunisanja Stefana Dušana sačuvan je u jednom zanimljivom tekstu pridodatom uz Rakovački prepis Dušanovog "Zakonika", gde se, pre svega, kaže da je Stefan Dušan krunisan carskim vencem godine 6854. (1346), meseca aprila, DžIV indikta na praznik vaskrsenja Hristovog.
Taj svečani čin obavljen je „blagoslovom i rukom preosveštenog patrijarha Joanikija i svih arhijereja sabora srpskog, blagoslovom i rukom preosveštenog patrijarha bugarskog gospodina Simeona i svih arhijereja sabora bugarskog, a i molitvama i blagoslovom svečasnoga sabora Svete gore Atona, pri tom i svim igumanima i svim starcima sabora svetogorskoga”.
Najzad se spominju „arhijereji prestola grčkog i sav sabor”. U kratkom žitiju patrijarha Save (1354-1375), delu jednog od nastavljača arhiepiskopa Danila II, govori se da Stefan Dušan „zauze ne malo gradova i krajeva grčkih ..., uzvisi se srcem, zaželevši carsko dostojanstvo, venča se na carstvo”; osim toga, „ostavi od praroditelja predano mu arhiepiskopstvo ..., postavi sebi nasiljem patrijarha Joanikija”.
Podaci o carskom krunisanju Stefana Dušana, koje je obavljeno u Skoplju na Uskrs, 16. aprila 1346. godine, ovde su navedeni kako bi se moglo raspravljati o nekim važnim pitanjima vezanim za taj dalekosežan državno-pravni čin u istoriji Srbije Nemanjića. Pre krunisanja za cara, Stefan Dušan je morao da obavi jedan važan posao, da srpskog crkvenog poglavara i svog poverljivog čoveka arhiepiskopa Joanikija uzdigne u rang patrijarha.
Bilo mu je svakako dobro poznato da, prema pravilima vizantijskog ceremonijala, samo crkveni poglavar s rangom patrijarha ima pravo da proglasi kandidata za cara, predajući mu krunu i druge znake njegove titule. Proglašenje Joanikija za patrijarha obavljeno je u saradnji s trnovskim patrijarhom Simeonom, koji je prisustvovao svečanosti u Skoplju. Tu važnu uslugu Stefan Dušan je lako obezbedio, budući da je od početka vladavine bio u dobrim odnosima s trnovskim carem Jovanom Aleksandrom, čijom sestrom Jelenom se i oženio. Odavno je postavljeno pitanje hronologije rukopoloženja Joanikija za patrijarha. Najpre je izneta pretpostavka da je taj čin obavljen na Cveti, veliki praznik koji pada na nedelju dana pre Uskrsa (9. aprila 1346). Međutim, postoje i pretpostavke da je Joanikije rukopoložen za patrijarha nešto ranije, u januaru 1346. godine, po svoj prilici na Bogojavljenje. Izvesno je da u izvorima nema jasnih podataka o vremenu rukopoloženja Joanikija za patrijarha, pa se taj značajan čin samo može datirati u vreme između Dušanovog proglašenja za cara i krunisanja, odnosno između januara i aprila 1346. godine.
Iz opisa Dušanovog krunisanja, koji se nalazi u autobiografskoj belešci uz Rakovački prepis "Zakonika", vidi se da su toj svečanosti u Skoplju prisustvovali još neki visoki crkveni dostojanstvenici, pre svega, svetogorski prot sa časnim igumanima i starcima atoskim. Iako će kasnije biti više reči o odnosu cara Stefana Dušana prema manastirima i monasima Svete gore atoske, treba naglasiti da je prisustvo njenih časnih čelnika na svečanosti u Skoplju bilo logična posledica sporazuma koji su oni nekoliko meseci ranije sklopili sa srpskim kraljem, a čije su odredbe navedene u Dušanovoj opštoj hrisovulji svetogorskim manastirima iz novembra 1345. godine.
U opisu Dušanovog krunisanja navedeno je da su svečanosti prisustvovali i "arhijereji prestola grčkog i sav sabor", što se, prema iznetim tumačenjima, odnosilo na ohridskog arhiepiskopa Nikolu, čije se sedište od 1334. godine nalazilo u granicama srpske države.
PREMA opisima dvojice ondašnjih savremenika, vizantijskih istoričara Jovana Kantakuzina i Nićifora Grigore, Dušanovo carsko krunisanje bilo je propraćeno nekim odlukama koje su važne za ocenu unutrašnjih prilika u novostvorenom Srpskom carstvu. Jovan Kantakuzin piše da je tom prilikom Dušanov sin Uroš dobio dostojanstvo kralja, čemu, čini se, nije posvećena dovoljna pažnja, a ta značajna vest je tumačena da je tada mladi Uroš postao očev savladar, kao što je to bilo u susednoj Vizantiji. Međutim, takvo objašnjenje nije prihvatljivo jer je poznato da je u carstvu Romeja savladar ili sacar dobijao titulu vasilevsa, a da titula kralja nije bila poznata Romejima.
Dodeljivanje titule kralja mladom Urošu, koju su srpski vladari nosili od krunisanja Stefana Prvovenčanog (1217), svedoči o želji Stefana Dušana da, i pored uzimanja carske krune, očuva određene državno-pravne tradicije u Srbiji. One su, kao što ćemo kasnije videti, imale posebno mesto u odnosima cara Stefana Dušana sa nekim susednim državama, pre svega s Dubrovnikom. Kao kralj, Uroš se retko javlja u Dušanovom "Zakoniku", čiji su redovi bili prožeti idejom carstva ustanovljenog u Srbiji baš od Stefana Dušana.
DRUGA značajna odluka koja je propratila carsko krunisanje Stefana Dušana takođe je povezana sa položajem i statusom mladog kralja i savladara Uroša. O njoj govori učeni Vizantinac Nićifor Grigora. Naime, on kaže da je tada Stefan Dušan sa sinom podelio državu: Urošu je ustupio da po tribalskim (srpskim) običajima vlada zemljom od Jonskog zaliva i reke Dunava do grada Skoplja, a za sebe je zadržao romejske zemlje i gradove, prema uobičajenom romejskom načinu života, do prolaza kod klanaca Hristopolja.
Te zanimljive vesti odavno su registrovane u stručnoj literaturi, ali su kasnije autori nastojali da u drugim savremenim izvorima uoče podatke koji bi govorili o podeli Srpskog carstva posle 1346. godine. Pre svega, posebna pažnja je posvećena hrisovulji cara Stefana Dušana Dubrovniku od 20. septembra 1349. godine, u kojoj se nekoliko puta govori o zemlji carevoj i kraljevoj.
Takođe je uočeno da se u hrisovulji cara Stefana Dušana Hilandaru iz 1348. godine, manastiru potvrđuju sela u Srbiji i Romaniji, ili zemlji grčkoj. Naslućeno je da ta podela u geografskom smislu odgovara sadržini vesti Nićifora Grigore, ali i zonama različitih uticaja privređivanja u starim srpskim i osvojenim vizantijskim krajevima. Pažnja je posvećena i hrisovulji cara Stefana Dušana iz 1352/3. godine, kojom se serskom mitropolitu Jakovu daruje crkva svetog Nikole na Pčinji, a uz taj akt priložena je i kratka potvrdna hrisovulja kralja Uroša.
Pomenutim dokazima pridodato je i duhovito zapažanje da je najviše vizantijske titule car Stefan Dušan dodeljivao velikašima u Romaniji. Behu to despoti Simeon Paleolog, Jovan Asen i Jovan Oliver, sevastokratori Dejan i Branko Mladenović, kesari Preljub i Vojihna. Na drugoj strani, u srpskoj zemlji kralja Uroša, valikašima su dodeljivane stare srpske titule, na primer, titula kneza - Vojislavu Vojinoviću, a titula župana - Altomanu.

SVA VLAST

NA osnovu tumačenja podataka pomenutih izvora iskristalisalo se uverenje da je prilikom carskog krunisanja, 16. aprila 1346. godine, Stefan Dušan zaista podelio svoju državu, tako što je sinu, kralju Urošu, dao stare srpske zemlje severno od Skoplja, a on je boravio i vladao u južnim krajevima koje je ne tako davno osvojio od carstva Romeja. Valja priznati da je bilo i umerenijih tumačenja podataka o podeli Srpskog carstva Stefana Dušana. Iskazao ih je još Aleksandar Solovjev verujući da je podela izvršena samo formalno, a da je u stvari čitava teritorija bila pod vlašću Stefana Dušana, što su prihvatili i drugi istoričari.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 14:20
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Politika mladog cara

Da li je uzimanjem carske krune Dušan nameravao da, slično planu bugarskog cara Simeona, osvoji Carigrad, sruši Vizantiju i na njenim temeljima obrazuje novo srpsko-grčko carstvo(?). Pozivanje na principe po kojima su svi carevi Romeja, u stvari, nasledni

Resized Image - Click For Actual Size
Detalj Krunisanje Cara Dušana by Paja Jovanović

Autori: akademici SIMA ĆIRKOVIĆ I BOŽIDAR FERJANČIĆ

U NOVIJIM radovima, međutim, izneta su i drugačija tumačenja navedenih podataka, kojima je iskazana sumnja u bilo kakvu podelu carstva Stefana Dušana. O tom važnom pitanju raspravljao je Ljubomir Maksimović, potrudivši se da u već izučavanim izvorima, pre svega u hrisovulji cara Stefana Dušana Dubrovniku (izdatoj septembra 1349), uoči podatke o jedinstvu teritorije Dušanovog carstva: za prestupe prema Dubrovčanima u carevoj i kraljevoj zemlji nadležan je carev sud, a Dubrovčani će za prestupe u trgovima carstva i kraljevstva odgovarati pred carskim sudovima; sukobe između dveju strana rešavaće isključivo car.
Zaključak je da je teritorija Srpskog carstva ostala jedinstvena i da je ličnost cara Stefana Dušana predstavljala osnovni činilac objedinjavanja srpskih i vizantijskih zemalja u njegovim granicama. Što se tiče vesti Nićifora Grigore, ona je odraz razlika u načinu života, "ekonomskim i društvenim prilikama, pa i u organizaciji i metodama upravljanja".
Razmatrajući pitanje ustrojstva Srpskog carstva, Sima Ćirković je, takođe, krenuo od Dušanove hrisovulje Dubrovniku, u kojoj je uočio još neke dokaze o jedinstvu teritorije srpske države. Ljudi koji su posle 1333. godine prispeli u Ston i Stonski rat označeni su kao "ljudi carstva mi", a u odredbi o vraćanju međa na stanje iz vremena kralja Milutina "stare nemanjićke zemlje koje okružuju tadašnju dubrovačku teritoriju ubrajaju se u carevu zemlju". Spomenu careve i kraljeve zemlje u hrisovulji Dubrovniku Ćirković je suprotstavio analizu redova Dušanovog "Zakonika", gde se kralj pominje samo nekoliko puta.
Upoređujući ta dva saznanja, on veruje da je pominjanje kraljeve zemlje i kraljevstva u povelji Dubrovniku posledica Dušanove želje da se u odnosima s Republikom osloni na stare tradicije koje su postojale još od vremena kraljevstva u Srbiji, jer "kralj je bio naslednik prava i obaveza ranijih srpskih vladara u odnosima sa Dubrovnikom i u toj ulozi nije mogao biti osporavan".
S DRUGE strane u Dušanovom "Zakoniku" nije bilo potrebe da se pominje kralj, odnosno Uroš, jer u upravnom sistemu, hijerarhiji jurisdikcije i metodi vladanja nije bilo ničeg što bi odgovaralo podeli na zemlju carevu u kraljevu. Podela je bila čisto teorijske prirode, a imala je svoje korene u Dušanovom nastojanju da istakne kontinuitet srpske države, ali i da naglasi kontinuitet svoga udela u carstvu Romeja, odnosno osvajanja njegovih gradova i krajeva.
Izvesno je da rezultati novijih istraživanja potvrđuju ranije naslućivano uverenje da je podela Srpskog carstva posle 1346. godine bila čisto teorijska, a da se čitava teritorija nalazila pod neprikosnovenom vlašću Stefana Dušana. Uostalom, u vreme izdavanja hrisovulje Dubrovniku (septembra 1349), a i proglašenja prvog dela Dušanovog "Zakonika" (1349), kralj Uroš je bio vrlo mlad, pa je teško verovati da je mogao da obavlja neke vladarske dužnosti u njemu dodeljenom delu Srpskog carstva.
U vezi sa carskim krunisanjem Stefana Dušana postavlja se pitanje tumačenja osnova njegove carske ideologije, odnosno namera s kojima se odlučio na taj korak, stavši tako formalno u isti rang s vladarima susednih država Vizantije i Bugarske. U našoj i stranoj istoriografiji dugo je preovlađivalo uverenje da je uzimanjem carske krune Stefan Dušan nameravao da, slično planu bugarskog cara Simeona (893-927), osvoji Carigrad, sruši Vizantiju i da na njenim temeljima obrazuje novo srpsko-grčko carstvo koje bi nasledilo i univerzalističke pretenzije carstva Romeja.
Međutim, izneta su i nova tumačenja carske ideologije Stefana Dušana. Pre svega, uočeni su glavni činioci u oblikovanju ideje carstva u politici Stefana Dušana. Ocenjeno je da je jedan od odlučujućih faktora bilo osvajanje prostranih vizantijskih teritorija, zbog čega se u vremenu između 1343. i 1345. godine Stefan Dušan i nazvao „čestnik Grkom”.
S druge strane, u autobiografskoj belešci uz Dušanov "Zakonik" rečeno je da mu je Bog darovao "zemlje i sve strane pomorja i velike gradove carstva grčkog". Takvo Dušanovo učešće u carstvu Romeja politički je obeleženo planiranjem braka mladog Uroša i kćerke carice Ane Savojske (1343), a simbolički - kraljevim pristankom da Svetogorci pre njegovog imena spominju ime cara Romeja (novembra 1345).
DRUGI značajan temelj carske ideologije Stefana Dušana predstavljalo je pozivanje na poznate tradicije prema kojima su svi carevi Romeja u stvari naslednici prvog hrišćanskog cara Konstantina Velikog, kojem je anđeo kao glasnik Gospodnji predao krunu i druge znake carske vlasti. Ta misao je iskazana u pomenutoj belešci uz Dušanov "Zakonik", gde se naglašava: "I sve mi dade u ruke kao Velikom Konstantinu caru, zemlje i sve strane pomorja i velike gradove carstva grčkog".
Sličnu ideju nalazimo i u arengi Dušanove srpske hrisovulje manastiru sv. Pantelejmona na Svetoj gori, u kojoj gde se ističe da je primanjem carskog venca on postao podoban carevima, kao i "velikom i ravnoapostolnom caru Konstantinu". Sima Ćirković veruje da su Dušanova carska ideologija i njegov stav prema carevima Romeja počivali na principima kojih su se u odnosima s Paleolozima pridržavali bugarski vladari. Posedujući titulu cara, oni su učestvovali u romejskom carstvu, ali bez želje da ga razore ili zamene.

Krunisanjem Stefana Dušana uvećao se broj careva u hrišćanskom svetu, što je nesumnjivo oslabilo ideju o postojanju jednog univerzalnog carstva, ali nije značilo i njenu negaciju. Odnos Stefana Dušana prema Vizantiji može da se posmatra kao neka vrsta savladarstva, čiji se koreni naziru u poznatom sporu oko karaktera carske vlasti između Andronika III Paleologa i trnovskog cara Jovana Aleksandra, opisanom u delu Jovana Kantakuzina. Tada je car Romeja tražio da bugarski vladar prizna njegovo prvenstvo, jer po romejskom zakonu carevi sinovi najstarijeg nazivaju carem, pokoravaju mu se i služe mu.

Za vreme vladavine Jovana Kantakuzina u prestonici (1347-1350) menja se položaj Stefana Dušana, koji više nije "učesnik" u carstvu, već postaje protivcar. U prilog iznetom tumačenju govori činjenica da je car Stefan Dušan priznao Jovana V Paleologa za vasilevsa Romeja. Učinio je to najpre u zimu 1350/1. godine prilikom susreta s Jovanom Kantakuzinom nadomak Soluna, kada je caru-piscu rekao "da ne treba da bude žalostan što je prisvojio neki deo države Romeja jer sam ima mnogo puta više prisvajajući od iste (države) ono što drugom pripada". Pri tom je svakako mislio na mladog cara Jovana V Paleologa. Nekoliko meseci kasnije (krajem proleća 1351) car Stefan Dušan je isto tako postupio. Sklopio je ugovor s Jovanom V Paleologom o zajedničkoj borbi protiv Jovana Kantakuzina, a uskoro mu je pružio i sasvim konkretnu pomoć u toj borbi.
KADA se govori o karakteru i značenju carske titule Stefana Dušana, treba voditi računa i o načinu na koji je on sam izražavao svoje carske ideje i pretenzije. U srednjovekovnim uslovima povelje su bile pravo ogledalo državno-pravnih, titularnih i teritorijalnih pretenzija. Car Stefan Dušan je prvi srpski vladar koji je izdavao na grčkom jeziku pisane hrisovulje, povelje overene zlatnim pečatom, čije je darivanje, kao izraz posebne milosti, predstavljalo isključivo pravo careva Romeja.

Takvi njegovi akti, od kojih su uglavnom sačuvani oni koji su izdati svetogorskim manastirima, pisani su potpuno po ugledu na hrisovulje vizantijske carske kancelarije. Istini za volju, treba naglasiti da je Stefan Dušan još kao kralj izdavao hrisovulje pisane grčkim jezikom, ali su one u nekim odlikama odstupale od odgovarajućih uzora careva Romeja. Važna je i činjenica da je posle krunisanja u Skoplju (aprila 1346) car Stefan Dušan izdavao i grčkim jezikom pisane prostagme - vrstu povelja koje su bile jedno od osnovnih obeležja vlasti cara Romeja.
Za pravu ocenu Dušanovih carskih pretenzija naročito su dragocene njegove hrisovulje jer njihove intitulacije i potpisi rečito o tome govore. Poodavno je uočeno da se u Dušanovim carskim potpisima pojavljuju etnički i geografski nazivi kojih nema u godinama kraljevstva. To su, pre svega, termini „zapadna strana” i „Pomorje” koji očigledno predstavljaju odraz osvajanja vizantijskih gradova i krajeva.

Carski potpis


U POTPISIMA povelja cara Stefana Dušana zapažaju se dve osnovne varijante, koje neposredno zavise od jezika kojim su akti pisani. U srpskim hrisovuljama nastalim posle aprila 1346. godine Stefan Dušan se najčešće potpisivao kao „car Srba i Grka”, što podseća na uzore vizantijskih careva čija se titula uvek vezuje za pojam Romeja, dakle, za etnički ili državno-pravni pojam, a ne za geografsku kategoriju.

U grčkim hrisovuljama, pak, on se najčešće potpisuje kao „Stefan i Hristu Bogu verni car i samodržac Srbije i Romanije”. Taj oblik potpisa očigledno je nastao po ugledu na potpise vizantijskih careva, samo što se, umesto Romeja, javlja termin Romanija, a Dušanova carska titula ne vezuje se za etničke, odnose državno-pravne pojmove, već za teritorijalne nazive.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 14:20
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Rukopoložen patrijarh Joanikije

Simbole carskog dostojanstva mogao je da dodeli samo patrijarh, pa je srpski vladar na tu dužnost postavio srpskog arhiepiskopa Joanikija. Joanikiju se uz titulu patrijarha pominju srpske i pomorske zemlje. U vreme Dušanovog krunisanja u Vizantiji je besn

Slika
Patrijarh Joanikije

Autori: akademici SIMA ĆIRKOVIĆ I BOŽIDAR FERJANČIĆ
O NAVEDENIM oblicima Dušanovih carskih potpisa treba dati nekoliko napomena. Naime, u tim prilikama se u njegovoj carskoj titulaturi uvek na prvom mestu navode Srbi ili Srbija "koji kao najvažniji oslonac Dušanove vlasti nisu mogli biti zaobiđeni". S druge strane, važno je saznanje da se termini Grci i Romanija javljaju u Dušanovim potpisima i pre njegovog carskog krunisanja: jula 1344. godine srpski kralj je svoj prvi sačuvani grčki akt potpisao kao "kralj Srba i Grka", a oktobra 1345. godine grčku hrisovulju manastiru sv. Jovana Prodroma kod Sera potpisuje kao "kralj Srbije i Romanije".
Upotreba termina Romanija, čime se Dušanovi grčki potpisi jasno razlikuju od romejskih uzora, čini se da označava izvesno ograničenje njegove carske titule i svedoči da je on bio svestan okolnosti da mu i posedovanje velikih delova vizantijske teritorije nije o tome dovoljno da se tituliše kao car Romeja. Pre svega, trebalo je misliti na osvajanje carske prestonice Konstantinopolja, ili makar slavnog grada Soluna.
Međutim, dokumenti potekli iz Dušanove vladarske kancelarije nisu jedini vid njegovih carskih pretenzija iskazivanih posle krunisanja u Skoplju. Uzimanje carske titule moralo je imati odraza i u radu njegovih državnih kovnica. Posle tog čina, Stefan Dušan je kovao novac s carskom titulom u natpisima na srpskom ili latinskom jeziku i taj novac bio je boljeg kvaliteta u odnosu na ranije serije novaca u Srbiji.
Sasvim je razumljivo da je carsko krunisanje Stefana Dušana imalo odraza i u natpisima pečata, sačuvanih uz njegove carske povelje. Može se reći da su postojale dve vrste Dušanovih carskih pečata: jedna za krajeve koji su se donedavno nalazili pod vlašću Romeja, pa i za Svetu goru, a druga namenjena srpskim zemljama.
ZAHVALjUJUĆI istraživanjima u oblasti umetnosti u srpskoj državi sredine DžIV stoleća, stečena su i nova saznanja o posledicama koje je Dušanovo carsko krunisanje ostavilo u graditeljstvu i slikarstvu tog vremena. Svakako nije slučajno da su baš sredinom DžIV stoleća sagrađeni reprezentativni spomenici-zadužbine: Dečani, Sveti arhanđeli kod Prizrena i Matejič.
Zanimljivo je da je građenje Dečana započeto još za vladavine Stefana Dečanskog, nastavljeno za vladavine kralja Stefana Dušana, a dovršeno posle njegovog krunisanja u Skoplju. Crkva je bila posvećena Hristu Pantokratoru, verovatno uspomena ktitora koji je s porodicom u progonstvu u Carigradu boravio u slavnom manastiru Hrista Pantokratora. Dušanova ideja carstva našla je svoj puni izraz u zidanju manastira Sveti arhanđeli kod Prizrena. Njegova crkva posvećena svetom arhanđelu Mihajlu koji srpskom caru daruje pobednički mač, prenoseći mu harizmu i znake božanske vlasti po uzoru na Konstantina Velikog. Na osnovu svih radnji preduzetih u gradnji manastira Sveti arhanđeli, kao i njegovog izgleda, može se pouzdano verovati da je Stefan Dušan zamislio da ova velelepna crkva bude njegov mauzolej. U jugozapadnom delu crkve nalazio se Dušanov grob.
Najzad iz tog vremena potiče i crkva Bogorodice u Matejči na Skopskoj crnoj gori, građevina impozantnih dimenzija čije je zidanje takođe završeno posle Dušanovog carskog krunisanja.
Novija istraživanja su pokazala da je Dušanovo carsko krunisanje unelo važne promene i u likovnim predstavama vladajuće porodice. U ranijim kompozicijama porodice kralja Stefana Dušana u središtu se nalazio mladi Uroš okružen roditeljima, a posle aprila 1346. godine u središtu stoji car Stefan Dušan, po uzoru na vizantijsku carsku ikonografiju. Promene se zapažaju i u predstavi loze Nemanjića, koja je prvi put slikana u Gračanici kralja Milutina (oko 1320). U tim kompozicijama iz doba kraljevstva u vrhu loze predstavljan je rodonačelnik dinastije Stefan Nemanja - sveti Simeon Mirotočivi, a zatim se u nizu nalaze njegovi potomci, do vladara iz vremena slikanja loze. Međutim, u takvim kompozicijama se posle 1346. godine na vrhu loze slika kralj i car Stefan Dušan, sam ili sa suprugom Jelenom i sinom Urošem, dok se neki poštovani preci, kao na primer Stefan Nemanja, nalaze u donjem delu kompozicije.
ZAPAŽA se još jedna novina: pored pripadnika dinastije Nemanjića slikaju se i vizantijski carevi, uz čije likove stoje grčki natpisi. Najzad, može se naslutiti da je ideja carstva unela promene u još neke vidove duhovnog i umetničkog života Srbije sredine DžIV veka. Nešto pre carskog krunisanja, Stefan Dušan je naredio piscima okupljenim oko Pećke patrijaršije da sačine zbornike o životima kraljeva i arhiepiskopa srpskih, kao i da postojeće dopune žitijima onih koji nedostaju. Time je želeo da proslavi svete i slavne pretke, ali i da podvuče saglasje države i crkve. Istovremeno, želeo je da osigura legitimnost pozicija na prestolu Srbije i Romanije, ili status cara Srba i Grka.
Ostavićemo za trenutak po strani carsku titulu Stefana Dušana, stečenu u Skoplju (16. aprila 1346), i pozabavićemo se pitanjem koje je promene u titulaturu srpskog crkvenog poglavara unelo njegovo rukopoloženje za patrijarha. Pre Dušanovog carskog krunisanja srpski arhiepiskop Joanikije unapređen je za patrijarha budući da je samo s tim činom mogao Stefanu Dušanu da dodeli znake carskog dostojanstva. Iz podataka savremenih izvora moglo bi se zaključiti da se srpski crkveni poglavar nije, analogno Dušanovom postupku, nazivao patrijarhom Srba i Grka.
U dokumentima i natpisima na portretima uz njegovu titulu patrijarha pominju se srpske i pomorske zemlje. Samo u jevanđelju pisanom septembra 1354. godine za serskog mitropolita Jakova stoji da je završeno u vreme cara Stefana Dušana i "svepreosveštenog i blagočastivog patrijarha Srbljem i Grkom mir Joanikija". Tek se Joanikijev naslednik patrijarh Sava (1354-1375) u dokumentima i potpisima pojavljuje kao patrijarh Srba i Grka.
Ako se posmatraju posledice proglasa carstva u Srbiji, postavlja se kao prirodno i pitanje kako su države i vladari tadašnjeg sveta reagovali na carsku titulu Stefana Dušana, jer sasvim je izvesno da je on tim činom poremetio političko ustrojstvo hrišćanske vaseljene. U traženju odgovora najpre ćemo se okrenuti Vizantiji, budući da je krunisanjem za cara Stefan Dušan neposredno ugrozio idealnu suprematiju cara Romeja u hrišćanskom svetu.
PREMA državno-pravnoj teoriji koju je Vizantija dosledno zastupala i branila do kraja svog postojanja, vasilevs Romeja je, kao naslednik prvog hrišćanskog cara Konstantina Velikog, bio jedini zakoniti vladar hrišćanske vaseljene, a njegovo zemaljsko carstvo trebalo je da bude sazdano po ugledu na carstvo nebesko.
Braneći tu teoriju univerzalne vlasti, Vizantija je stvorila sistem hijerarhije država na čijem čelu se nalazio vasilevs Romeja, a svi drugi vladari imali su svoje mesto, čiji je rang zavisio od njihovog ugleda i moći, što je i određivalo odnos vasilevsa prema njima. Međutim, Stefan Dušan nije bio prvi vladar koji je ugrozio taj gospodareći položaj vasilevsa Romeja u hrišćanskoj vaseljeni. Mnogo ranije to je učinio Karlo Veliki, koga je papa Lav III na Božić 800. godine krunisao u Rimu za cara.
Uskoro je usledio još opasniji pokušaj uzurpacije prava vasilevsa Romeja. Učinio je to moćni bugarski vladar Simeon (893-927), koji je u Carigradu krunisan za cara (913) i koji je jasno iskazivao namere da osvoji Carigrad i osnuje grčko-bugarsko carstvo sa istim univerzalističkim pretenzijama u hrišćanskom svetu.
Stefan Dušan je bio poslednji vladar koji je svojim carskim krunisanjem neposredno ugrozio suprematiju vasilevsa Romeja u hrišćanskoj vaseljeni, pa najpre treba pogledati kako je Vizantija reagovala na taj čin. Da bi se razumeli karakter i vreme te reakcije, podsetićemo na važnu okolnost da je u danima Dušanovog krunisanja u Vizantiji još uvek trajao građanski rat započet u jesen 1341. godine, u kojem se Jovan Kantakuzin borio za carski presto s regentstvom carice-majke Ane Savojske koja je u Carigradu vladala u ime maloletnog sina Jovana V Paleologa.
U Vizantiji su faktički postojala dva cara: na jednoj strani to je bio mladi Jovan V Paleolog, najstariji sin i zakoniti naslednik rano preminulog Andronika III Paleologa (umro 15. juna 1341), a na drugoj je stajao uzurpator Jovan Kantakuzin, koji je 26. oktobra 1341. godine u tračkoj tvrđavi Didimotici proglašen za cara. Ne treba izgubiti iz vida i činjenicu da je u tim godinama carstvo Romeja predstavljalo po teritoriji malu državu, čije su unutrašnje snage usahle u građanskim ratovima prve polovine DžIV veka.

POBEDNIČKI NALET DUŠANA

NASUPROT slabašnoj Vizantiji stajao je kao protivnik moćni srpski vladar Stefan Dušan, "koji je u pobedničkom naletu oduzeo polovinu njene teritorije. Nikada ranije u dugoj istoriji carstva Romeja nije tako oštro bila izražena nesrazmera i protivurečnost između vizantijskih pretenzija i političke stvarnosti". Iznete ocene položaja Vizantije, kao i odnosa snaga između nje i države Stefana Dušana bile su neophodne da bi se potpunije i bolje razumeli stav i koraci zvaničnog Carigrada prema Srpskom carstvu.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 71 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker