Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 12:43


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Car Dušan Silni  |  Poslato: 28 Dec 2012, 01:23
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
SVE O CARU DUŠANU: Najmoćniji Srbin ikad

Najmoćniji srpski vladar zapostavljen je u sopstvenom narodu * Njegovog zakona bojali su se svi kriminalci * U Grčkoj i danas plaše decu njegovim imenom

Slika


Granice njegovog carstva obuhvatale su današnju Crnu Goru, Srbiju na severu do Beograda, Makedoniju, Albaniju, Hrvatsku, Bugarsku i Grčku.

Starija istoriografija je zastupala mišljenje da je cilj Dušanove carske ideologije bilo zauzimanje Carigrada i formiranje novog, srpsko-grčkog carstva koje bi zamenilo Vizantiju.

O Dušanovim carskim pretenzijama najbolje svedočanstvo su povelje koje je izdavao. On je prvi srpski vladar koji je izdavao povelje na grčkom jeziku. U Dušanovim titulama pominju se i etničke i geografske odrednice.

U srpskim aktima on se potpisuje kao car Srba i Grka, što podseća na vizantijsku titulaturu koja se isključivo odnosi na etničke, a ne na geografske pojmove.

Slika
Reprodukcija: Paja Jovanović

DUŠANOVA MLADOST

Dušan je bio drugorođeni sin Stefana Dečanskog, sina kralja Milutina. Nakon što je Stefan bio poražen u sukobu sa svojim ocem, Milutin je 1314. naredio da se on oslepi i pošalje u izgnanstvo u Carigrad.

Stefan je u Carigradu s porodicom boravio sedam godina. Tu mu je umro mlađi sin Dušica, a stariji Dušan je imao priliku da se upozna s vizantijskom sredinom. Porodica je bila smeštena u manastiru svetog Jovana Preteče.

Po povratku u Srbiju Stefan je na upravu dobio grad i župu Budimlju (beranski kraj). Po rečima biografa Stefana Dečanskog iz kasnijeg vremena, Grigorija Camblaka, Dušan je jedno vreme boravio na dvoru kralja Milutina. Nakon smrti kralja Milutina 29. oktobra 1321. u Srbiji su otpočele borbe za presto iz kojih je kao pobednik izašao Dušanov otac.

Do kraja 1321. godine prilike u zemlji su se stabilizovale. Stefan je bio krunisan 6. januara 1322, a njegov sin proglašen za mladog kralja. Tada je Dušan dobio vladarsko ime Stefan kojim se služio do kraja života. Dvor mladog kralja nalazio se na obali reke Drimac.

Dušan je na upravu dobio oblast Zete, ali pošto je tada imao 14 godina uprava je verovatno bila poverena kraljevim službenicima o kojima se malo zna.

Slika
Foto: Muzej Voštanih figura

Godine 1329. zabeleženo je da Stefan Uroš III šalje sina na “bezbožne pogane babune”, kako su nazivani bogumili. Ovo je bio prvi pomen učešća Dušana u ratnim dejstvima.

SUKOB S OCEM, DOLAZAK NA VLAST I PRAVLJENJE VELIKOG SRPSKOG CARSTVA

Posle pobede kod Velbužda Stefan Dečanski se posvetio podizanju svoje zadužbine manastira Dečani zajedno sa arhiepiskopom Danilom i mladim kraljem. Dobri odnosi imeđu oca i sina, međutim, nisu dugo potrajali, a uzroci sukoba se mogu samo naslućivati.

Nićifor Grigora tvrdi da je navodno uzrok bio to što se Stefan Dečanski ponovo oženio i počeo dobijati decu što je uznemirilo mladog kralja. Sam Dušan kaže da su ljudi bliski njegovom ocu izvršili uticaj na Stefana Dečanskog da se sukobi sa svojim sinom.

Stefan Dečanski je s vojskom upao u sinovljevu zemlju, a Dušan se sa vojskom povukao na levu obalu Bojane. Sukobljene strane su razmenjivale poslanstva i mir je sklopljen u aprilu.

Mir između sina i oca kratko je trajao. Poslednji podatak da je mladi kralj pod vlašću oca potiče s početka avgusta 1331. kada Dubrovčani podsećaju Dušana na neispunjena obećanja i prete da će se žaliti njegovom ocu. O ovom drugom sukobu piše anonimni biograf Stefana Dečanskog.

Po njegovim rečima, kralj je pozvao sina na sastanak a Dušan je naslutio opasnost i pozvao sebi bliske ljude da s njim napuste zemlju. Oni su to odbili i tražili su da se sukobi sa ocem i ukloni uzrok opasnosti. Dušan je na kraju pristao te su 21. avgusta 1331. godine Dušan i njegove pristalice krenuli iz Skadra i uputili se ka Nerodimlji gde se nalazio dvor kralja Stefana.

Stefan je bio iznenađen napadom, te se sklonio u tvrđavu Petrič. U tvrđavi nije bilo uslova da se pruži duži otpor, pa je Stefan Dečanski zarobljen. Zatočen je u Zvečanu gde ga je i zadesila smrt. Nićifor Grigora pominje da je Stefan Dečanski zadavljen po naredbi vlastele po čijoj je želji i bio zatočen.

Dana 8. septembra 1331. godine Danilo II je krunisao Dušana u Svrčinu. Pošto je uz pomoć vlastele stupio na vlast, Dušan je morao da ispuni njena očekivanja i da pođe u osvajačke pohode ka jugu, pravac u kome se srpska država nije širila još od vremena kralja Milutina.

Slika
Car Dušan u Dubrovniku, rad Marka Murata

U jesen 1331. Dušan je preduzeo prvi pohod i osvojio je teritoriju do Strume i Amfipolja sa Strumicom i okolnim mestima.

Dušan je takođe ratovao u Makedoniji gde je osvojio tada važne gradove Ohrid i Prilep. Vizantinac Sirgijan koji je bio ugledan u tom carstvu, došao je 1333. u Srbiju i stavio se u Dušanovu službu. Dušan je zajedno s njim počeo osvajanje Makedonije i planio je udar na Vizantiju.

Sirgijanova smrt umnogome je poremetila Dušanove planove pa su se vizantijski car i srpski kralj sastali na reci Galik, nedaleko od Soluna i sklopili mir. Taj mir je odgovarao obema stranama jer je Dušan morao da sređuje prilike na severnoj granici svog kraljevstva gde je napadala Ugarska, a vizantijski car je hteo da se posveti restauraciji carstva na teritoriji kontinentalne Grčke. Po sporazumu Dušan je vratio deo osvojenih gradova, ali je zadržao Ohrid i Prilep, dva najvažnija grada osvojena u ovom ratu.

Iako je 1335. jedan ugarski napad suzbijen, izvesno je da je na severnoj granici često dolazilo do sukoba. Ugarski kralj je opet napao Srbiju i prodro je duboko u srpsku teritoriju južno od Save. Ugarska vojska se izgleda povukla krajem godine.

U pismu koje je Benedikt XII uputio kralju Karlu Robertu piše kako ovaj stalno ratuje sa paganima i šizmaticima. I pored svih problema koje je Dušan imao u ovom delu carstva, severna granica je za njega uvek predstavljala sporedni front, a glavni napori bili su usmereni ka južnoj granici i vizantijskim teritorijama.

Godine 1336. u Radovištu došlo je do drugog susreta srpskog kralja i vizantijskog cara. Ne zna se o čemu su dvojica vladara ovom prilikom razgovarali.

Ubrzo je došlo do novih nemira u Vizantiji, jer je car Andronik III Paleolog preminuo, a njegov prirodni naslednik Jovan V Paleolog bio je isuviše sedne na presto. Najverovatniji kandidat za ovo mesto bio je Jovan Kantakuzin.

Stefan Dušan je na promenu u Carigradu reagovao tako što je počeo sa pripremama za nove pohode. Zabeleženo je da je kupovao oružje u Mlecima 1341. koji su takođe dozvolili prolaz Dušanovih 300 najamnika preko teritorija Mletačke republike.

Dušanov pohod zabeležio je Jovan Kantakuzin. Po njemu je Dušan, saznavši za smrt vizantijskog cara, napao deo Makedonije koji je još uvek bio pod vizantijskom vlašću, prošao je pored Soluna i stigao do sela Krićani. Jovan Kantakuzin je tada poslao Dušanu poslanike i raniji mir je bio obnovljen.

U narednim godinama građanskog rata u Vizantiji, car Dušan je napravio pakt sa Jovanom Kantakuzinom i zajedno osvajao mnoge teritorije.

Zna se da je srpska vojska u doba Dušanovog prijateljstva sa Kantakuzinom osvojila Kroju i Valonu u Albaniji. Najverovatnije tokom 1345. i 1346. godine osvojeni su i gradovi Kostur, Berat i Kanina. Na povelji od 28. marta 1343. godine Dušan se potpisao kao kralj i samodržac svih srpskih i pomorskih zemalja i čestnik grčkih strana, što jasno pokazuje proširenja srpske države u tom periodu.

Pominjanje grčkih strana verovatno je posledica njegove želje da istakne uspeh u osvajanju vizantijskih zemalja.

Alternativna karta Dušanovog carstva, koja se značajno razlikuje od one iz udžbenikaAlternativna karta Dušanovog carstva, koja se značajno razlikuje od one iz udžbenika
Kantakuzin se posle nekoliko osvajanje učvrstio u vlasti i smatrao je da sada može i bez Dušana da osvaja. Iako su se razišli, ni jedan ni drugi nisu hteli da se međusobno napadaju.

Međutim, situacija se promenila i Dušan je dva puta pokušao da uhvati Kantakuzina, ali mu nije pošlo za rukom. Kasnije dolazi do otvorenog sukoba, ali Kantakuzin uspeva da odbije napade srpske vojske.

U svojim osvajanjima Dušan je uspeo da zauzme grad Ser 24. septembra 1345. Ser je od tog dana zauzimao važno mesto u državi Stefana Dušana koji je u njemu često boravio. U ovom pohodu Dušan nije osvojio samo Ser, već i druge krajeve jugoistočne Makedonije između Strume i Meste.

Dana 15. oktobra 1345. Dušan je poslao pismo mletačkom duždu u kome tvrdi da je on gospodar skoro celog carstva Vizantije (lat. fere totius imperii Romaniae dominus). Tada je pod srpsku vlast potpala i Sveta gora. Dušan je brzo uredio odnose sa Svetom gorom i to tako što je u molitvama prvenstvo i dalje imalo pominjanje vizantijskog cara, a za njim srpskog kralja.

Svetoj gori je potvrđena autonomija u istoj meri u kojoj je i ranije imala. Srpski kralj je ovim ugovorom dobio potvrdu legitimnosti svojih osvajanja, a svetogorski manastiri su mogli da odahnu od nedaća građanskog rata. Pored pomenutih oblasti, ovom prilikom je pod srpsku vlast potpala i Verija, grad koji je čuvao zaleđe Soluna.

Slika
Karta Dušanovog carstva po velikom nemačkom istoričaru Gustavu Drojsenu koja je mnogo tačnija od one koja nam se servira u školama. Bosna je u Srbiji, Bugarska je vazal. Foto: Wikimedia Commons/Allgemeiner historischer Handatlas

Osvajanjima 1345. završena je još jedna etapa Dušanovih pohoda na vizantijske teritorije. U istorijskoj nauci postojala su neslaganja oko toga dokle je dopirala srpska jugoistočna granica. Georgije Ostrogorski zaključio je da je srpska država obuhvatala sve teritorije do klanaca istočno od Hristopolja. Na ovoj strani srpska granica neće se menjati sve do Dušanove smrti.

KRALJ SRBIJE – CAR VIZANTIJE

Dušan je prilikom sticanja carske titule nastojao da prati vizantijske uzore. Pre krunisanja obavljalo se proglašenje9, što je Dušan i učinio između novembra 1345. i januara 1346. godine. Pojedini istoričari veruju da je ceremonija proglašenja obavljena na Božić 1345. godine u Seru- Svečanost carskog krunisanja obavljena je u Skoplju, na Uskrs 16. aprila 1346. godine.

Između ova dva događaja u Srbiji su istovremeno postojali i kraljevstvo i carstvo pa se Dušan na natpisima na novcu pominje kao Rex Rascie – Imperator Romaniae (kralj Srbije — car Vizantije).

Takođe, pre krunisanja Dušan je morao da uzdigne srpsku arhiepiskopiju na rang partijaršije jer je samo patrijarh mogao da kruniše kandidata za cara. Proglašenje Joanikija za patrijarha obavljeno je uz pomoć bugarskog patrijarha Simeona koji je prisustvovao svečanosti u Skoplju.

Slika
Reprodukcija: Paja Jovanović

Nemoguće je sa sigurnošću odrediti kada je Joanikije postao patrijarh — pretpostavlja se da je to bilo negde između januara i aprila 1346. godine. Činu krunisanja prisustvovali su ohridski arhiepiskop, bugarski patrijarh, svetogorski prot kao i igumani i starci svetogorskih manastira.

REAKCIJE NA DUŠANOVO KRUNISANJE

Zvanična reakcija Vizantije i vaseljenske patrijaršije usledila je nekoliko godina kasnije, kada je vaseljenski patrijarh Kalist bacio anatemu na srpskog cara, patrijarha i arhijereje i na taj način ih isključio iz pravoslavnog sveta. Inspirator ovog čina po svoj prilici bio je Jovan Kantakuzin.

S druge strane, reakcija Jovana V je bila sasvim drugačijeg karaktera koji je krajem proleća 1351. sklopio sporazum o savezništvu sa Dušanom. U julu 1351. Jovan V je izdao povelju manastiru Hilandaru u kojoj je nazvao Dušana preuzvišeni vasilevs Srbije i voljeni stric carstva mi kir Stefan.

Ovde je vizantijski car svakako priznao Dušanovu carsku titulu, ali je ona bila ograničena samo na Srbiju i to je bilo najveće priznanje koje je vizantijski car mogao da da. Dušan je bio spreman da Jovanu V prizna titulu cara Romeja i na taj način prvenstvo u hrišćanskom sistemu vladara. Dušanovu carsku titulu priznali su i svetogorski kaluđeri, ali uz uslov da u svojim molitvama na prvom mestu pominju vizantijskog, pa tek onda srpskog cara.

Dubrovčani i bosanski dostojanstvenici su u pismima upućenim u Srbiju Dušana oslovljavali kao cara, međutim ne i u pismima upućenim u Ugarsku. Ugarska nije priznavala promenu u tituli i Dušanu se obraćala kao kralju Raške. Isto je činio i papa. Mletačka republika se Dušanu i Urošu obraćala kao carevima, ali i kao kraljevima (rex) pri čemu je u drugom slučaju dodavan epitet Raxie et Grecorum (Raške i Grčke).

POSLEDNJI POTEZI I SMRT

U narednim godinama Dušan utvrđuje osvojene teritorije, a car Dušan se upućuje prema Solunu. Na samom bedemu grada sastao se sa Jovanom Kantakuzinom. Dušan je izneo predlog da svako zadrži ono što je osvojio, dok je Vizantinac to odmah odbio.

Posle nekoliko dana vojske su stajale jedne naspram druge, ali niko nije hteo prvi da napadne. Istoričari tvrde da je to zato što niko nije bio siguran u svoju pobedu, te su se vojske razišle.

Pred smrt, car Dušan je morao da se orijentiše na severne granice i sukob sa Ugarskom. O poslednjim danima života cara Dušana malo šta je poznato. Preminuo je u nedelju 20. decembra 1355. godine. Sahranjen je u svojoj zadužbini manastiru Svetih arhanđela nedaleko od Prizrena.

SUROVI DUŠANOV ZAKONIK

Jedno od obeležja Dušanove vladavine bila je i obimna zakonodavna delatnost. Izdat je veliki broj povelja. Još za vreme Dušanovog kraljevanja na srpski jezik je preveden Sintagmat Matije Vlastara koji predstavlja pravnu enciklopediju nastalu 1335. godine.


Slika
Na slici se nalazi dinar kralja Dušana koji je kovan u Rudniku.
Foto: www.srpskidespot.org.yu

Po ondašnjim shvatanjima Dušan je sa dobijanjem carske titule dobio pravo da postavlja zakone opšteg, univerzalnog karaktera. Prvi deo Zakonika proglašen je 21. maja 1349. godine u Skoplju i sastoji se od 155 članova. Drugi deo donet je 1354. godine i sastoji se od 66 članova. Sastavljači nisu poznati, a verovatno su poticali iz kruga dvorana čija je služba bila povezana sa sudstvom.

Sadržaj Zakonika je raznovrstan i nastoji da obuhvati gotovo sve oblasti života, ali je pojedinim oblastima posvećena različita pažnja — Srbija je iza sebe imala dugu pravnu tradiciju, pa su neke oblasti bile relativno dobro zakonski regulisane.

Zakonik je nastavio svoj život dugo nakon Dušanove smrti. Sigurno se primenjivao za vreme Dušanovog naslednika, cara Uroša. Nije poznato da li je imao primenu tokom poslednjih decenija srpske srednjovekovne države. Sa konačnim padom srpske srednjovekovne države pod tursku vlast suzilo se područje na kome su se mogle primeniti odredbe Zakonika.

Ovo su nekih od zakona koji su se nalazili u Dušanovom zakoniku:

O ubistvu: Ko se nađe da je ubio oca ili mater, ili brata, ili svoje čedo, takav ubica da se spali na ognju!

O prodavanju hrišćana: I ko proda hrišćanina u drugu neverničku veru, neka mu se ruka odseče i jezik sareže!

O bludu vlastelinke: Ako vlastelinka učini blud sa svojim čovekom, da im se obema ruke odseku i nos sareže!

Slika
Sarkofag u crkvi Svetog Marka u Beogradu, u kome leže mošti cara Stefana Dušana Silnog. Foto: Wikipedia

Kao i njegovi prethodnici Nemanjići, i Dušan je bio veliki ktitor. Pored mnoštva obnovljenih crkava, podigao je i manastir svetim arhanđelima Mihailu i Gavrilu kod Prizrena.

Međutim, za razliku od ostalih Nemanjića, on nije proglašen za sveca. Neki tome pripisuju njegovu surovost, dok drugi, pak, tvrde da je to zato što je uveo svoju ženu Jelenu na Svetu Goru, što je strogo zabranjeno i dan danas.

Zanimljivo je istaći da je car Dušan Silni bio izuzetno visok za to vreme, a pojedini istoričari tvrde da je imao preko dva metra. Svi njegovi vitezovi imali su oko 2 metra, a pošto u Srbiji nije bilo puno dvometraša, gardu su uglavnom činili strani plaćenici.

I dan danas u Grčkoj postoji izreka prema kojoj plaše decu da će ih posetiti car Dušan Silni, što je ekvivalent Baba Rogi u našoj tradiciji.

Njegovog uticaja plašila se i UDBA za vreme komunizma, pa su ipak odlučili da ne spreče prenos njegovih posmrtnih ostataka. One su na očaj tadašnjeg režima prenete 18. maja 1968. u Crkvu Svetog Marka na Tašmajdanu, gde i danas počivaju.

Slika

Tajni izveštaji Udbinih „verskih komisija” pokazuju da se odustalo od sprečavanja prenosa moštiju, u strahu od reakcije hiljada poštovalaca srpskog cara koji su koračali u njegovoj pratnji.
20.decembar 1355.godine, car Dušan je preminuo.


telegraf

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 28 Dec 2012, 02:27
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić

Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić, poznat i kao Dušan Silni (1308/1309. ili 1311/1312. — 20. decembar 1355) bio je srpski srednjovekovni kralj (1331—1345) i prvi srpski car (1346—1355). Sin je kralja Stefana Uroša III Dečanskog i otac cara Stefana Uroša V Nejakog, poslednjeg vladara iz dinastije Nemanjića. Dušan je bio među najmoćnijim vladarima ondašnje Evrope i najmoćniji vladar srpskog srednjeg veka.


Slika
Slika
Slika

Dušan je sa vlasti zbacio svog oca Stefana Dečanskog, uz pomoć vlastele nezadovoljne Stefanovom politikom prema Bugarskoj i Vizantiji, nakon bitke kod Velbužda. Značajno je proširio granice srpske države prema jugu, sve do Korintskog zaliva, iskoristivši unutrašnje nemire u Vizantiji. Po osvajanju velikih vizantijskih teritorija Stefan Dušan se 1345. proglasio za cara Srba i Romeja, srpsku crkvu je sa ranga arhiepiskopije uzdigao na rang patrijaršije, da bi ga prvi srpski patrijarh Joanikije 1346. krunisao.

Poznat je i po donošenju Dušanovog zakonika, najznačajnijeg srpskog srednjovekovnog pravnog akta. Završio je manastir Dečane, zadužbinu svoga oca, a njegova najznačajnija zadužbina bio je manastir Svetih Arhangela kod Prizrena, gde se nalazio i njegov grob. Bez obzira na to, Stefan Dušan je jedini vladar iz dinastije Nemanjića koji nije bio proglašen za svetitelja posle smrti. Opevan je u narodnim pesmama, ali ga narod nije naročito voleo. Njegova kruna se drži u Cetinjskom manastiru u Crnoj Gori.

Slika


Rođenje i detinjstvo

Dušan je rođen kao prvi sin u braku srpskog prestolonaslednika Stefana Uroša III i bugarske princeze Teodore. Obično se misli da je Dušan rođen oko 1308. Izvor za tu zamisao je pisanje jednog vizantijskog pisca (Nićifor Grigora) da je Dušan u vreme zbacivanja Stefana Uroša III sa vlasti 1331. imao pune 22 godine.[1] Nasuprot tome, primećeno je da bi jednako istinit mogao biti i zapis u Koporinjskom letopisu u kome piše da je Dušan rođen 1311/12.

Kada je kralj Stefan Uroš II Milutin ugušio pobunu 1313. ili 1314. godine, naredio je da pobunjeni mladi kralj Stefan Uroš III Dečanski bude oslepljen u Skoplju (u srednjem veku je postojalo verovanje da slep čovek ne može da vodi državu pa se oslepljivanje često koristilo da se onemogući nekome da dođe na vlast). Posle delimičnog oslepljenja, Stefan Uroš III je sa ženom i dvoje dece Dušicom i Dušanom proteran na vizantijski dvor kod Milutinovog tasta cara Andronika II Paleologa u Carigrad.

Posle pet godina boravka u Carigradu umro je mlađi Dušanov brat.Dušan je tako odrastao u Carigradu, koji je u to vreme bio najveće grčko i evropsko gradsko i kulturno središte, primajući neizbrisive utiske. Ti utisci i blizina carskog dvora mogli su u dečaku Dušanu pokrenuti maštanja o carskoj kruni i carstvu koje je posle srpski vladar Stefan Uroš IV Dušan Silni pokušao oživotvoriti. Porodica Stefana Uroša III je u progonstvu ostala 7 godina.

Na zahtev Crkve Milutin dopušta Stefanu da se vrati u Srbiju ali zadržava Dušana kod sebe, najverovatnije kao taoca što je bila česta praksa u srednjem veku. Posle Milutinove smrti, Stefan je uz pomoć crkve i arhiepiskopa Danila postao novi kralj pod imenom Stefan Uroš III, a istovremeno je krunisan njegov sin Stefan Dušan kao „mlađi kralj”.

Kraljević Dušan

Verovatno sa 15 godina (najkasnije 1326/27) Stefan Dušan je kao „mladi kralj” dobio na upravu Zetu. Mladi kralj Dušan se osposobljavao da vlada i vodi vojsku u bitkama. Zato su stvarno upravu u Zeti vršili kraljevi pouzdani službenici koji su poslati na dvor mladog kralja. Neposredno pre toga 1326. bosanski bana Stefana II (IV) Kotromanića je preoteo Raškoj Zahumlje. Zbog toga i pokušaja bosanskog bana da nastavi pomeranje granice na istok sukobi su se nastavili. Prema jednom zapisu „mladi kralj” Dušan se uspešno suprotstavio četama bosanskog bana 1328/1329. negde na Drini ili donjem Limu.[8] U julu 1330. Stefan Dušan je komandovao izgleda glavnim napadom u bici kod Velbužda i lično odsekao glavu caru Mihailu Šišmanu.[9] Od te pobede kod Velbužda Srbija je preuzela vodeću ulogu na Balkanu.

Slika
Kralj Stefan Dečanski sa sinom Dušanom, na ikoni „Svetog Nikole“ iz 1327. godine.

Sukob oca i sina

Odnosi između kralja Stefana Uroša III Dečanskog i mladog kralja Stefana Uroša IV Dušana su se pogoršali najkasnije početkom 1331. godine.[10] U vreme bitke kod Velbužda (Ćustendil) Dušan se veoma istakao i kralj Stefan Uroš III je možda video da mu sin postaje miljenik kod vlastele, a Zeta postaje pravo leglo nezadovoljstva i buntovnika, a pretnja za kralja. Vlastela okupljena oko Dušana je nagovarala mladog kralja da se pobuni protiv oca i da uzme vlast.

„Ovi ga danonoćno podsticahu da oduzme kraljevstvo iz ruku oca, koji je zbog starosti bio nesposoban za upravljanje, i da se tako obezbedi od svog brata Siniše, koga je njegov otac imao s drugom ženom” (Mavro Orbin)

Na neki način Orbin pokušava da baci krivicu na Stefana Uroša III Dečanskog zbog toga što je imao sa Marijom Paleolog sina Sinišu kojeg je po nagovoru kraljice Marije počeo da priprema za prestolonaslednika, dok je prema Dušanu odjednom ohladneo. Veoma sličnu verziju iznosi i Nićifor Grigora.[5] „Pošto se pak sam kralj, kome je bilo pedeset godina, oženi nanovo ćerkom carevom (iz Carigrada), kojoj je bilo tek dvanaest godina, a međutim ne oženi sina, i pošto s tom ćerkom carevom poče i decu rađati, sin kraljev, mladić duše vatrene, podražen i podbunjivan od vršnjaka svojih, poče smišljati odmetanje od oca i bunu protiv njega”. Ipak, to treba uzeti sa rezervom, osnovni pokretač pada Stefana Uroša III nije bio Dušan, već vlastela nezadovoljna zbog ponašanja Stefana Uroša III nakon Velbužda kada on nije iskoristio veliku pobedu i nije dopustio svojoj vlasteli zadobijanje novih teritorija i pljačku.

Najranije u jesen 1330. godine došlo je do otvorenog sukoba sina „mladog kralja” Dušana i oca kralja Stefana Uroša III Dečanskog koji je sakupio vojsku i ušao u Zetu, došavši sve do Skadra. Sam Stefan Uroš III je na skoro identičnom mestu ratovao sa svojim ocem, kraljem Milutinom, iz istih razloga kao i on sada sa svojim sinom samo u zamenjenim ulogama. Kao što se i onda sin nije suprotstavio ocu i povukao preko Bojane?, tako se i Dušan povlačio a Stefan Uroš III je razorio Dušanov dvorac na obali reke Drimca i opljačkao ceo taj kraj.

Slika
Freska Stefana Dečanskog sa sinom Dušanom iz manastira Visoki Dečani

Stefan Uroš III se verovatno setio svoje pobune kada se isto tako povlačio pred Milutinom, koji ga je na prevaru uhvatio, okovao, oslepio i proterao u Carigrad. Možda je nameravao nešto slično kada je posle izmirenja pozivao Dušana na razgovor u kraljevom dvoru. Dušan je mogao saznati ili pomisliti da mu otac sprema likvidaciju pa se na nagovor vlastele ipak odlučio da pokuša da obori Stefana Uroša III iznenadnim napadom. Sa manjom grupom odabranih vojnika i verne vlastele Dušan je napao svoga oca Stefana Uroša III u avgustu 1331. godine, dok je kralj sa porodicom boravio u svom dvorcu Nerodimlju.

Vladavina

„Pošto je, dakle, potajno sakupio vojsku u obe Zete i izvršio izbor najboljih tamošnjih ratnika, vodeći sobom i Karavida Fratnuta i Đurđa Ilijića kao svoje savetnike otpoče usiljen marš put Raške, u kojoj se nalazio njegov otac” (Mavro Orbin)

Radilo se o dobro pripremljenom poduhvatu u kojem su uzeli učešća samo oni dorasli vojničkom naporu, odnosno, iznenadnom napadu. Kralj Stefan nije mogao verovati da bi Dušan bio u stanju izvršiti tako drsku gerilsku akciju i napasti sa malim brojem vojnika u centru njegove države Srbije (Raške). 21. avgusta 1331. godine Dušan je napao Stefanov dvor dok je ovaj bio u lovu kod tvrđave Petrič sa nekoliko slugu. Stefan na konju beži sa nešto malo svoje vlastele, zaboravivši čak i na kraljicu i decu, a Dušanova potera ga bez otpora uhvati u tvrđavi Petrič i zatoči zajedno sa celom porodicom u tvrđavi Zvečan.



wiki

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 28 Dec 2012, 14:35
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Krunisanje Dušana

Slika
„Krunisanje cara Dušana” delo češkog slikara Alfonsa Muhe iz ciklusa slovenske epopeje

Nakon toga počnu pripreme za Dušanovo krunisanje bez nekih većih problema, tako da otpora u državi nije bilo. Stefan Dečanski očigledno nije bio omiljen i njegov pad nije prouzrokovao nikakva uznemirenja, ali imajući na umu ulogu Crkve i samog arhiepiskopa Danila II u dovođenju Stefana na kraljevski presto, Dušan zamoli Danila II da dođe i da ga kruniše za kralja. Ovaj je mirno primio ovu smenu na prestolu i veoma svečano, krunisao Dušana za kralja svih srpskih i pomorskih zemalja na dan 8. septembra 1331. godine na dvoru u Svrčinu.

„I tako zapovedi da bude sabor Bogom sabrani otačstva njegova. I kada je ovaj preosvećeni došao sa Bogom darovanom mu pastvom, episkopima i igumanima, i sa celim klirom crkvenim, i kada je bio sabran ceo sabor srpske zemlje u njegovu carskom dvoru Svrčinu, i kada je bio slavni praznik Rođenje presvete Bogorodice, i na navečerje učiniše hvalbena slavoslovlja, kako je na pohvalu slavnom prazniku, i opet noćno stajanje takođe, i ujutro, dan nedelje, učiniše na ovom blagočastivom sve po zakonskom ustavu u crkvi svetoga Preteče, i preosvećeni arhiepiskop kir Danilo učini molitvu, i uzevši carski venac u svoje ruke, i položi na svečasnu glavu njegovu, govoreći: Položio si na glavu njegovu venac od dragog kamenja, i umoli od tebe života i dao si mu dužinu dana na vekove vekova” (Danilov učenik)

Neposredno nakon Dušanovog krunisanja Stefan Dečanski je umro 11. novembra 1331. godine i sahranjen je u svojoj zadužbini manastiru Visoki Dečani. Po Danilovom učeniku umro je prirodnom smrću dok drugi izvori tvrde da je Dušan popustio pred navaljivanjem moćne vlastele i odobrio, ako već i nije naredio, da se Stefan pogubi.

„Privolevši se sin njihovim opakim savetima, posla neke ljude spremne da izvrše takvo zlodelo, te ga oni udaviše usred noći u rečenoj tvrđavi” (Mavro Orbin)

Legenda o prokletstvu

Za smrt Stefana Dečanskog vezana je i legenda o prokletstvu Dušanovih kasnijih potomaka, a kasnije i cele srpske države. Naime Stefan je, kada su došli ljudi da ga ubiju, prokleo sina i njegove potomke. Mada se ovo prokletstvo nije ispunilo na sinu, palo je ipak na njegova unuka Uroša, koji je izgubio carstvo. Ova legenda je trajala mnogo vekova, posebno kada je knez Lazar sa svojim ratnicima pao na Kosovu, a Srbija pala pod Turke.

Slika
„Dolazak cara Dušana u Dubrovnik” delo Marka Murata.

Prvi uspesi kralja Stefana Dušana

Godine 1332. došlo je do pobune u Zeti pod vođstvom zetskog vojvode Bogoja i arbanasa Dimitrija Sume. Buna je ubrzo ugušena. Sa novim bugarskim carem Ivanom Aleksandrom su uspostavljeni saveznički odnosi, pa se kralj Dušan u proleće 1332. godine oženio Jelenom, sestrom bugarskog cara. Bosanski ban Stefan II Kotromanić je želeo da osvoji celo Zahumlje, jer je samo deo Zahumlja osvojio 1326. godine posle sukoba sa Branivojevićima. U tom sukobu su učestvovali i Dubrovčani, zajedno sa banom Stefanom II, i pošto je zatrta porodica Branivojević, i pošto su Stefan i Dubrovčani podelili međusobno njihove teritorije, Dubrovčani su dobili Pelješac sa Stonom. Dubrovčani za vreme kralja Stefana Dečanskog nisu uspeli da legalizuju upravu nad Pelješcem i Stonom, pa su to pokušali za vreme kralja Dušana. 1333. godine, Stefan Dušan je izdao povelju u Pologu, kojom je Dubrovčanima ustupio primorje od Stona do Dubrovnika, sa ostrvom Posrednjicom kod ušća Neretve, uz obavezu da na račun „stonskog dohotka” isplaćuju 500 perpera, plus 8000 perpera koje je trebalo platiti odmah, dok su se Dubrovčani obavezali da će dozvoliti versku slobodu pravoslavnom stanovništvu dobijenih teritorija.[13] Dubrovčani su sumu od 500 perpera plaćali i bosanskom banu, koji je iste godine izdao povelju kojom je potvrdio pravo Dubrovnika na Ston, te su na miru mogli koristiti svoje nove posede koje su iste godine počeli da utvrđuju. Uslov je bio i da u Stonu ostane „Srpski pop da poje”, jer je to episkopiju osnovao još sveti Sava, ali su Dubrovčani to poštovali samo do 1349. godine kada su doveli katoličkog sveštenika. Već 1332. godine Dušan je osvojio grad Strumicu. Zahvaljujući savetima vizantijskog prebega Sirgijana osvojeni su: Prilep, Ohrid, dok je sam Sirgijan osvojio Kostur. Pred napad na Solun izvršen je atentat na Sirgijana, od strane Sfrancesa Paleologa, koga je angažovao sam car Andronik III, te je Dušan odustao od borbe. Sklopljeni su saveznički odnosi sa carem Andronikom III (1334) jer su severne granice ugrozili Ugari koji su stigli do Žiče. Dušan je uspešno potukao ugarsku vojsku i uspostavio granicu na reci Savi. Jedno vreme je u sastav Dušanove države ulazio i Beograd.

Slika
Spomenik cara Dušana u Beogradu

U ovo vreme pada jedna od intimnijih slika iz Dušanovog života. Budući da sa Jelenom nije imao dece, radilo se na tome da se od nje rastavi i oženi Jelisavetom, kćerkom nemačkog cara Fridriha Lepog. Pregovore je 1336. godine bez sumnje vodio Palman Braht, vođa nemačkih najamnika u Srbiji, takozvane Alemanske Garde. Kada je poslanstvo stiglo u Austriju i kada je mlada kneginjica čula za koga treba da se uda, „u jednu varvarsku zemlju na istoku, za jednog kralja tuđe vere i već ženjena” pala je u postelju iz koje nije ni ustala. Posle ovog događaja Jelena je požurila da rodi sina i tako umiri Dušana. I zaista, u zimu 1336. ili proleće 1337. Jelena je na sumnjiv način dobila sina Uroša, i tako učvrstila svoj položaj na dvoru.


Posle smrti vizantijskog cara Andronika III, na vlast dolazi njegov maloletni sin Jovan V, mesto koga je upravljalo regentstvo (patrijarh, carica-majka i veliki duks Aleksije Apokavk). Sa politikom regentstva se nije složio veliki domestik Jovan Kantakuzin, koji je očekivao da regentstvo pripadne njemu, kao najbližem saradniku Andronika III. U Vizantiji je izbio građanski rat. Kantakuzin je u sukobu sa svojim protivnicima pretrpeo poraz i povukao se u Srbiju. Dušan i Kantakuzin su, pod uticajem kraljice Jelene, sklopili savez i doneli odluku da svako od njih dvojice zadrži gradove koje osvoji. Kantakuzin je zajedno sa vojskom u kojoj su se nalazili vojvoda Vratko, potomak Nemanjinog sina Vukana, i Jovan Oliver pretrpeo neuspeh prilikom osvajanja grada Sera. Dušan je osvojio celu Albaniju, izuzev Drača, koji su držali Anžujci, i gradove u severnoj Grčkoj. Odnosi između Dušana i Kantakuzina su se pogoršali kada su agrarni feudalci iz Tesalije priznali Kantakuzina za svog cara (1343). Kantakuzin je nove saveznike našao u Turcima Seldžucima, koji su gospodarili zapadnim delovima Male Azije. Neslavna zasluga za dovođenje Turaka u Evropu pripada Jovanu Kantakuzinu. Turci su prešavši Helespont (Dardanele) stupili na evropsko tle 1343. godine. Posle raskida veza sa Kantakuzinom, Dušan je uspostavio prijateljske odnose sa regentstvom i Jovanom V. Prvi sukob između Turaka i Srba desio se maja 1344. godine u bici kod Stefanijane. Turci su lukavstvom izvojevali pobedu tako što su njihovi lako naoružani pešaci pobegli uz brdo, dok su teško naoružani srpski konjanici morali da sjašu i da konje ostave pod brdom Turci su lako sišli s druge strane brda, uzjahali srpske konje i porazili teško pokretne, zadihane srpske vitezove, sada svedene na pešake. Pobedili su 1345. godine despota (vojvodu iz narodnih pesama) Momčila koji se osamostalio u Rodopima.

Slika
„Ženidba cara Dušana” delo Paje Jovanovića.

Uzdizanje srpskog kraljevstva na carstvo

Srpska vojska je osvojila grad Ser 25. septembra 1345. godine. Osvojena je i Halkidika, uključujući Svetu goru Atonsku. Uvidevši da je Vizantijsko carstvo oslabilo, Dušan odlučuje da na ruševinama Vizantije podigne imperiju jednog mladog naroda punog snage. Nakon svih osvajanja Stefan Dušan je odlučio da se proglasi za cara. Sklopio je dogovor sa Svetom gorom, koja je vizantijskog cara oduvek smatrala za svog jedinog i legitimnog vladara. Svetogorski Protat je odlučio da se Dušanovo ime spominje u svim molitvama posle imena vizantijskog cara Jovana V. Za uzvrat, Dušan se obavezao da će poštovati autonomiju Svete gore. Kralj Stefan Dušan se proglasio za cara oko Božića (25. decembra 1345.) u gradu Seru. Prema ustaljenim običajima carigradski patrijarh je krunisao careve na Istoku, a papa careve na Zapadu. Pošto se nije mogao nadati da će ga iko od ove dvojice krunisati, srpska arhiepiskopija je uzdignuta na rang patrijaršije. Arhiepiskop Joanikije je postao prvi srpski patrijarh.

Stefan Dušan je krunisan za cara Srba i Romeja na Vaskrs (16. aprila 1346.) u tvrđavi Kale[14] u Skoplju. Krunisanje su obavili srpski patrijarh Joanikije i trnovski patrijarh Simeon. Obrazloženje za ovaj postupak car Dušan je našao u učenju hrišćanske crkve. Sve što je nekada Gospod darovao prvom hrišćanskom caru, Konstantinu Velikom, prešlo je u Dušanove ruke. Misli se na zemlje i velike gradove „grčkog carstva”. Dušanova titula sada je glasila: Voljom Božjom, Blagoverni i Hristoljubivi car Srbljem i Grkom i zemlje pomorske i svemu disu (zapadu).


wiki

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 28 Dec 2012, 15:49
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Dušanovo carstvo

Resized Image - Click For Actual Size
Granice Dušanovog carstva

Kantakuzin je uspeo da 1347. godine postane vizantijski car. On kao i svi učeni Grci Dušana naziva „srpskim kraljem”, jer je smatrao da je u hrišćanskoj vaseljeni jedini car – vizantijski car. Međutim, na Istoku je već odranije postojao bugarski car, mada se njegova titula na zapadu tretirala kao kraljevska. Protiv novostvorene Srpske patrijaršije bila je Carigradska patrijaršija, čiji su mnogobrojni posedi priključeni Srpskoj crkvi. Carigradski patrijarh Kalist je, podstaknut od cara Jovana VI Kantakuzina, bacio anatemu na cara Dušana, patrijarha Joanikija i sve srpsko sveštenstvo i isljučio ih iz zajednice pravoslavnih hrišćana (1350.).[15] Sama anatema bila je više političke nego verske prirode što se vidi iz činjenice da je bačena par godina posle Dušanovog krunisanja za cara. Ova anatema je skinuta za vreme kneza Lazara 1375. godine. Dušan je za svog savladara odredio sina Uroša i dodelio mu titulu kralja. Dušan je, kao car, dodeljivao titule i zvanja. Despoti su postali: Dušanov polubrat Simeon (Siniša), brat carice Jelene Jovan Komnin Asen, potom Jovan Oliver i Ivaniš. Sevastokratori su postali: muž Dušanove sestre Evdokije Dejan, otac Vuka Brankovića Branko Mladenović. Kesari su postali: Grgur Golubić, Dušanov vojskovođa Preljub i Voihna.

Car Dušan i Sveta gora

Nakon što je Atos potpao pod vlast cara Dušana 1345, on je optužio grčkog protu Nifona, poglavara svih manastira na Svetoj gori za mesalijanstvo (odnosno bogomilstvo), ali je Nifona odbranio sv. Grigorije Palama. Smatra se da je ova optužba politički motivisana, jer je Dušan hteo da postavi srpskog umesto grčkog poglavara.[16]

Car Dušan je Hilandaru potčinio crkvu Svetog Nikole u Dobrušti kod Prizrena, crkvu Svetih Arhanđela u Štipu, crkvu Svetog Nikole u Vranju sa naseljima i dobrima. Krajem 1347. godine car Dušan i carica Jelena posetili su Hilandar. Prisustvo žena na Svetoj gori je zabranjeno, ali su one zajedno sa decom boravile tamo za vreme opsade Katalanaca. Car Dušan je Hilandaru podario novac, obnovio manastirsku bolnicu. Carici Jeleni je dozvoljeno da postane drugi ktitor kelije Svetog Save u Kareji. Zahvaljujući darovima cara Dušana, Hilandar je postao najveće manastirsko vlastelinstvo u Srpskom carstvu.

Slika
Car Stefan Dušan, freska iz manastira Dečani.

Osvajanje Epira i Tesalije

Kuga je odnela mnoge živote u Evropi 1348. godine. Ona je i olakšala osvajanje Epira i Tesalije od strane srpske vojske. Srpsko carstvo se prostiralo od Dunava na severu do Korinta na jugu i od Jadranskog mora na zapadu do Egejskog mora na istoku. Dušanov namesnik u Tesaliji, sa sedištem u gradu Trikali, postao je vojvoda Preljub, a u Epiru, sa sedištem u Arti, Dušanov polubrat Simeon-Siniša, dok je u južnim delovima Albanije, sa sedištem u Valoni, namesnik bio Jovan Asen, caričin brat. Vizantija se svela na Carigrad i Trakiju, a od ostalih delova carstva jedino se držao Solun koji nije bilo moguće osvojiti samo sa suva, već je bila potrebna flota. Dušan je godinama pokušavao da sa Mlečanima sklopi savez protiv Vizantije, obećavajući im celo Carigradsko predgrađe Galatu, koju su držali neprijatelji i stari suparnici Mlečana - Đenovljani, ali je ovima mnogo više odgovarala slaba Vizantija od koje su dobijali mnoge povlastice i koje su mogli da drže u šaci, nego snažna Srbija. No, Carigrad nije mogao osvojiti bez pomoći na moru. Venecija mu je odbila savezništvo, jer je bila u ratu sa Đenovom.

Pohod protiv Bosne

Bosanski ban Stefan II Kotromanić je zauzeo Krajinu između Cetine i Neretve i veći deo Zahumlja. Dušan je prodro u Humsku Zemlju i brzo je povratio a onda nastavio prema Cetini i Krki 1350. godine. Dušan je došao do Krke kako bi pomogao sestri Jeleni, koja je bila udata za Mladena III Bribirskog, gospodara Omiša, Klisa i Skradina na Krki. Posle Mladenove smrti zainteresovanost za njegove posede ispoljili su Ugarska i Venecija. Posle vesti o pobunama na jugu zemlje, Dušan je zaustavio napredovanje ka zapadu, iako su mu u Šibeniku spremali svečani doček. Na povratku je najsvečanije kao car dočekan u Dubrovniku, gde je carica Jelena ostala još neko vreme, a on sa vojskom otišao prema jugu. Bosanski ban je ponovo osvojio Zahumlje. Kantakuzin je osvojio Veriju i Voden, ali ne i Srbicu, koje je branio kesar Preljub. Po dolasku, Dušan je povratio svoje teritorije, a Kantakuzin se povukao u Solun. Stefan Dušan je obećao pomoć legitimnom caru Jovanu V, kako bi se rešili Kantakuzina, a u svojoj povelji Jovan V je priznao Dušana kao cara Srbije. Vizantija se ponovo našla u građanskom ratu između cara Jovana V i uzurpatora Kantakuzina.

Slika
Car Stefan Dušan sa porodicom

Turci Osmanlije na Balkanu

Ratnici sukobljenih strana, Jovana V, srpskog te bugarskog cara sa jedne i Kantakuzina i Orhana sa druge strane, su se sukobili kod Didimotike ujesen 1352. godine. Bugarska vojska se pre bitke povukla, dok je srpska pretrpela stravične gubitke. Posle jakog zemljotresa 1354. godine, Turci su zauzeli tvrđavu Galipolje i tu izgradili bazu za dalje prodore u Evropu.

Slika
Dušanov srebrni carski dinar

Kapetan hrišćanstva

Dušan se specijalnim poslanstvom koje je predvodio Nikola Buća, kotoranin i carev protovestijar (blagajnik) obratio rimskom papi da ga imenuje za kapetana u borbi protiv Turaka i izrazio spremnost da rimskog papu prizna za vrhovnog poglavara hrišćanske crkve. U povratku je Nikola Buća sreo poslanike Češkog kralja koji je išao u Rim da bude krunisan za svetog rimsko-nemačkog cara, koji je Dušanu uputio pismo u kome izražava zadovoljstvo što Dušan želi da prizna katoličku crkvu za Unam Sanctam (Jedinu Svetu) i da se još više raduje što će se u bogosluženju moći zadržati slovenski jezik koji vezuje dva naroda. Papa je pristao na te uslove i uputio dva poslanika na čelu sa biskupom Petrom Tomom, sa pismom (u kome je Dušana nazvao „kraljem”, što se Dušanu nije mnogo svidelo), da cara i njegovu porodicu prevedu u unijatsku veru, jer car nije želeo da se pokatoliči već samo prizna papu za vrhovnog poglavara crkve ali da ostane pravoslavac. Međutim, malo pre dolaska papinih poslanika ugarski kralj je gomilao vojsku na svojoj južnoj granici i neposredno posle toga izvršio upad (u leto 1354), ali je vrlo brzo bio suzbijen, što od srpska vojske što od neke zaraze koja se proširila ugarskim taborom, što je Dušana nateralo na razmišljanje jer je od pape tražio bezbednost od svih katoličkih vladara, posebno od ugarskog kralja; ako papa nije mogao da spreči jednog katoličkog vladara u napadu na njegove zemlje šta će njemu ta unija? On nije uniju tražio jer ga je mučilo neko teološko pitanje već iz političkih razloga, a ako papa nije mogao da ispuni svoj deo pogodbe onda je unija bila bespotrebna. Papini poslanici su stigli u leto 1355. godine u Skoplje gde ih je Dušan sa celom svitom dočekao, i odmah im stavio do znanja da je promenio mišljenje u odnosu na prošlu godinu. Naravno katolički sveštenici to nisu dobro primili i u povratku kroz ugarske zemlje poručili kralju Lajošu da bude nemilosrdan prema „šizmaticima”.


wiki

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Dec 2012, 03:14
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Smrt

Car Stefan Dušan je umro 20. decembra 1355. godine, još uvek mlad i u punoj snazi. Uzrok smrti nikada nije utvrđen ali se govorilo o trovanju, moždanom udaru i čak epilepsiji. Sahranjen je u svojoj zadužbini manastiru Svetih Arhanđela kod Prizrena. Posle Dušanove smrti Srpsko carstvo je postepeno počelo da se raspada.

Slika
Grob cara Dušana u manastiru Svetih Arhanđela u Prizrenu

Zaostavština

Sa svojom ženom, Jelenom, car Dušan je imao jedno dete Stefana Uroša V, koji je nasledio srpski presto kao car. Pojedini autori smatraju da su Dušan i Jelena, pored Uroša, imali još jedno dete, ćerku nepoznatog imena, ali se danas uglavnom smatra su imali samo jedno dete[17].

Slika
Sarkofag cara Dušana u crkvi Svetog Marka u Beogradu.

Kada su 1927. godine vršena arheološka iskopavanja na lokalitetu manastira, u jugozapadnom delu crkve je nađen mermerni grob za koji je ustanovljeno da je carev. Istraživanja je vršio Radoslav Grujić. U grobu su pronađene ispreturane kosti koje su prenete u Patrijaršiju u Beograd, a 1968. svečano prenesene u crkvu Svetog Marka u Beogradu gde i danas počivaju

Zakonodavna delatnost Stefana Dušana

Nastojeći da se u svemu ponaša kao pravi car Stefan Dušan je razvio i široku zakonodavnu delatnost. Dušanov zakonik vrhunac je ovih nastojanja. Zakonik se, po uobičajnoj numeraciji, sasatoji od 201 člana. Donet je na saboru vlastele i crkvenih velikodostojnika, održanom na Vaznesenje 21. 5. 1349. godine u Skoplju (135 članova), i dopunjen je na saboru održanom 31. 8. 1354. godine u Serezu (66 članova). Zakon je usvojen sa ciljem da se srpska država uredi propisima koji bi važili za celo carstvo i podjednako za sve podanike. U zakoniku se car Dušan deklariše kao pravoslavni car, zaštitnik i čuvar vere, branilac od jeretika i kome je pripadalo pravo da upravlja i crkvenim poslovima

Slika
Proglašenje Dušanovog zakonika. Delo Paje Jovanovića iz 1900.

Dušanov zakonik. (u starim prepisima se naziva Zakon blagovjernago cara Stefana) je, uz Zakonopravilo svetog Save, najvažniji zakon (ustav) srednjovekovne Srbije. Dušanov zakonik je urađen na temeljima Zakonopravila. U nekim članovima car Dušan direktno upućuje na Zakonopravilo (članovi 6, 8, 11, 101, 109 i 196). Jedna trećina Zakonika je urađena po ugledu na odgovarajuće propise vizantijskog prava. Velika je sličnost članova 171 i 172 Zakonika (koji propisuju nezavisnost sudstva) sa delovima iz vizantijskog zbornika Vasilike (knjiga VII, 1, 16-17), koje su bile vizantijska prerada Justinijanovog zbornika

Prvih 38 članova posvećeno je crkvi. Od 39-62 člana se utvrđuju prava i obaveze vlastele. Sudije su bile dužne da sude po zakonu, a ne u strahu od cara. Dušanov zakonik je sadržao 201 član (prema izdanju Stojana Novakovića iz 1898. godine)[27], ali se, u zavisnosti od sačuvanog prepisa, sastoji od 135 do 201 člana. Zakonik sačinjava jedinstvenu pravnu celinu zajedno sa dva vizantijska pravna akta: Zakon cara Justinijana (Justinijanov zbornik) i skraćena Sintagma Matije Vlastara.

Zanimljivosti

Dušan je sinonim za velikog vojskovođu i vladara, ali malo je poznato da je on i fizički bio izuzetno markantna figura. Njegova visina od 214 cm je velika i za današnje pojmove, a kamo li u srednjem veku. Takođe pehar iz koga je pio vino bio je kapaciteta čitave dve litre. [28] Taj pehar se danas čuva u Hilandarskoj riznici. Shodno tome i njegova lična garda morala je da bude sačinjena od samo korpulentnih ljudi preko dva metra, koji su skupljani po čitavoj Evropi.


wiki

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 01 Jan 2013, 00:24
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Porodično stablo

Slika

Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 16 Feb 2013, 15:32
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Preko prevrata do prestola

Dušanov pradeda Uroš I na presto je došao posle tri dvorska prevrata i sukcesivnog zbacivanja starije braće. Dušanov deda Milutin domogao se krune slučajno, zastupnički, privremeno zauzevši mesto starijeg brata Dragutina, ali je uspeo da trajno ostane na tronu.

Slika
Stefan Uroš I Nemanjić

Pišu: Akademik SIMA ĆIRKOVIĆ
Profesor BOŽIDAR FERJANČIĆ

U KRATKOM delu svog života, koji prethodi krunisanju za kralja, Dušan je tri puta stavljan na usku stazu što vodi ka prestolu i dva puta bio s nje odgurnut.
Ali to nisu bili jedini dramatični preokreti. Da bi Dušan mogao da postane kandidat za presto, moralo je da dođe do pomeranja u prethodnim generacijama. Dušanov otac je u jednom trenutku doveden na prag prestola, da bi posle nekoliko godina bio surovo odstranjen i kažnjen, tako da bude onesposobljen da se približi prestolu. Pa, ipak, desilo se da ga je zauzeo. Dušanov deda Milutin je na presto dospeo slučajno, zastupnički, privremeno zauzevši mesto starijeg brata Dragutina, ali je uspeo da trajno ostane na vlasti i da je obezbedi za svoje potomstvo. Dušanov pradeda Uroš I bio je pretposlednji ili najmlađi među sinovima svoga oca i na presto je došao posle tri dvorska prevrata i sukcesivnog zbacivanja starije braće.
Otuda je ne samo opravdano, nego i neophodno osvrnuti se na razvoj dinastije iz koje je naš junak ponikao kako bi mogle da se uoče istorijske raskrsnice i skretnice koje su prethodile njegovom rođenju, a omogućile da se on nađe među kandidatima za srpski presto. Takav osvrt pruža ujedno priliku da se pomenu neki značajni momenti iz ranijeg razvoja srpske države, što može da olakša razumevanje položaja i teškoća, ambicija i zadataka Dušanovih kada je preuzeo vlast.

Širom sveta se u raznim epohama nailazi na verovanje da su samo neki rodovi predodređeni da vladaju zajednicom: jedni zahvaljujući božanskom poreklu, drugi zbog zasluga svoga rodonačelnika, treći zbog natprirodnih moći koje se rodu pripisuju. Uverenje da se u krvi pripadnika jednog roda nalazi nešto što ih odvaja od drugih i uzdiže iznad ostalih ljudi, te da se u krugu toga roda moraju tražiti ličnosti koje će vladati - bilo je rasprostranjeno i među Slovenima. Takvo uverenje može da se prepozna u tradicijama iz vremena slovenskih seoba i nastajanja prvih država. Rod koji je vladao Srbijom sredinom Dž veka imao je dinastičku tradiciju po kojoj je poticao iz stare domovine na severu, gde su se dva brata, vladareva sina, u jednom trenutku podelila, pa je jedan „s polovinom naroda” dospeo na vizantijsku teritoriju.
Izbor rodova koji su došli na vlast na delovima teritorije na kojima je bilo rasprostranjeno srpsko plemensko ime nesumnjivo je padao u vreme paganstva. Posle pokrštavanja, autoritet tih rodova ojačan je carskim priznanjem i milostima, titulama i simbolima, obredima uvođenja u vlast, koji će kasnije najpotpuniji oblik dobiti u krunisanju i miropomazanju. Kao zastupnik hrišćanske vere i branilac crkve po svojoj dužnosti, vladar je zahvaljujući određenim ritualima postajao i u crkvi veći od običnog svetovnjaka. Obredi miropomazanja i krunisanja, koje su obavljali najviši predstavnici crkve, uzdizali su autoritet vladara, davali povoda za nastanak različitih verovanja u njihovu moć i sujeverica, a u krajnjoj liniji davali su hrišćansku sakralnu legitimaciju pojedinom vladaru i dinastiji.

Vladalački rod bi se uzvisio iznad drugih, ne samo običnih ljudi već i najveće gospode i najplemenitijih porodica, zahvaljujući slavi i zaslugama predaka. U evropskoj istoriji se više puta pokazalo da dinastije veliki deo slave, ugleda i autoriteta duguju sasvim određenom pretku, kakav je, na primer, bio Karlo Veliki. Kod Srba je uloga rodonačelnika dinastije veoma izrazita.
Sve je počelo od Stefana Nemanje, koji je, bez sumnje, pripadao rodu iz kojeg su bili veliki srpski župani počev od kraja DžI veka, mada se genealoška povezanost njegova s ranijim generacijama nije mogla besprekorno rekonstruisati. Nejasni su ostali, pre svega, mesto i uloga Nemanjinog oca. Završivši uspešno svoje državničko delovanje u vremenu koje je u mnogo čemu bilo prelomno, Stefan Nemanja se u starosti zakaluđerio, povukao u svoj manastir Studenicu, a zatim otišao na Svetu goru da bi se pridružio svom najmlađem sinu Savi, koji je nekoliko godina ranije napustio svetovni život i pobegao u manastir. Kao monah Simeon, Nemanja je uz pomoć sinova podigao na Atosu Hilandar, manastir „za primanje ljudi od srpskog naroda”. Tu ga je i smrt zadesila u dubokoj starosti, 13. februara 1199. godine.

Pošto su se ubrzo kod njegovog groba pojavili znaci božje milosti, čuda od kojih je najviše pažnje privuklo isticanje mira karakteristično za neke starohrišćanske i vizantijske svetitelje, stvoren je kult svetog Simeona Mirotočivog i postepeno učvršćivan, širen i upotpunjavan. Političke okolnosti, naročito pomirenje njegovih zavađenih sinova Stefana i Vukana, omogućile su, čak tražile prenošenje njegovog tela u Srbiju i drugo sahranjivanje u ranije pripremljen grob u Studenici. Sveti Simeon je dobio žitija koja su napisali njegovi sinovi Sava i Stefan, a kasnije je još jedno dodao svetogorski monah Domentijan. Zatim je dobio i službe kojima je obeležavana uspomena na dan njegove smrti.

Rodonačelnik dinastije postao je vremenom nebeski zastupnik svoje zemlje i naroda, molitelj i posrednik kod Hrista i Bogorodice. Autoritet vladarske porodice uvećan je još jednom - kada se posle smrti arhiepiskopa Save (1236) ustalio i njegov kult, o kojem su se prvo brinuli njegovi sinovci Vladislav i Uroš I, a kasnije celokupna crkva u srpskoj državi. Sa svetim rodonačelnikom i osnivačem autokefalne crkve, dinastija kao celina dobila je nešto svetosti, pa se u generaciji Nemanjinih unuka govorilo i naglašavalo da su od svetog, pobožnog ili dobrog korena.
Prema genealogiji Hristovoj, koja je u vidu kompozicije „Loze Jesejeve” slikana u hramovima, uobličena je kasnije „Loza Nemanjića”, slikani rodoslov kojim je, posle ktitora i njihovih predaka, i dinastija kao celina dospela među ukrase srpskih crkava i među ilustracije crkvene istorije. U „Lozi Nemanjića” je šematski prikazano grananje dinastičkog rodoslova i prenošenje svetosti, prava i autoriteta od rodonačelnika do onih živih članova čijem je legitimisanju i popularisanju kompozicija najviše mogla da posluži.

Ne sme se gubiti iz vida da je razvijanje i učvršćivanje kulta dinastije proticalo uporedo s promenama u dinastiji i državi, da se preplitalo s tim promenama i uticalo na njih. Iz korena Nemanjinih predaka izrasle su, kao i iz Nemanjinog stabla, mnogobrojne grane i izdanci, ali nisu bili podjednako obasjani harizmom svetorodnosti. Čak ni među potomcima Nemanjinim nisu blagodeti slavnog i svetog porekla u jednakoj meri uživale glavna i bočna linija ona koja je poticala od srednjeg sina Stefana i ona koja je poticala od najstarijeg sina Vukana.
Uz njih su u Zahumlju i Polimlju živeli i gospodarili svojim posedima i potomci Nemanjine braće Miroslava i Tihomira. Oni nisu bili obuhvaćeni „Lozom Nemanjića”; oni su, zajedno s dedovinom, prenosili sećanja na vremena kada se državna teritorija delila između braće baš kao nasleđena imovina. Iz generacije Nemanjinih sinova ostala je podela na Dioklitiju, za koju se tvrdilo da je bila „veliko kraljevstvo od prva”, a gde je Vukan Nemanjić produžio kraljevske tradicije ranijih vladara, i na glavni deo državne teritorije - „raške” ili „srpske” zemlje u unutrašnjosti, kojima je težište odavno bilo u području oko Rasa i vizantijsko-srpske granice.

Starešinstvo je s vrhovnom vlašću u načelu bilo kod najstarijeg brata ili kod onoga kojem bi pripala titula velikog župana. U stvarnosti je stepen samostalnosti ili potčinjenosti zavisio od odnosa snaga ili od lične privrženosti i lojalnosti rođaka. Nova epoha je započela krunisanjem Stefana Nemanjića, prvovenčanog kralja, jer su s krunom dospela u Srbiju i postala uticajna shvatanja o nedeljivosti države, o razlikovanju javnog i privatnog, razlici između prolazne i trošne ličnosti i trajnog i neprolaznog vladarskog dostojanstva oličenog u državnim simbolima, na prvom mestu kruni. Kraljevska titula i kruna ojačale su položaj vladara cele države i autoritet glavne linije dinastije, onog stabla koje je u lozi Nemanjića zastupao Stefan Nemanjić, ali nisu otklonile sve teškoće i probleme u odnosima s rođacima iz bočnih linija i sa njihovim teritorijama, naročito ako su bile u graničnoj oblasti.
Suparništvo i trvenje zapažaju se ponajviše u odnosima s potomstvom humskog kneza Miroslava, brata Nemanjinog, gde tokom više generacija ima podataka o odmetanju, ratovima, prelasku pod vrhovnu vlast ugarskog kralja. Potomci Vukanovi u Zeti nose kraljevsku titulu, održavaju izvestan stepen samostalnosti, ali se retko suprotstavljaju vladaru cele države, kao što je to činio kralj Đorđe 1247-1248. godine kada je podržavao Dubrovačku nadbiskupiju u borbi s Barskom, za čija se prava zauzimao kralj Uroš I.

Razrešenja napetosti i otklanjanje nevolja s rođacima mogu se pripisati Urošu I, najmlađem iz generacije sinova prvovenčanog kralja. On je energično sprovodio centralizaciju i uklonio sporedne grane dinastije s funkcije namesnika i gospodara oblasti u kojima su bile njihove nasledne zemlje, tako da su vremenom pali na položaj koji se jedva razlikovao od lokalnog plemstva. Time se glavna linija dinastije oslobodila eventualnog suparništva bočnih grana, kao što se još ranije ukupnom politikom odbranila od pretenzija stranih vladara i dinastija.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Car Dušan Silni  |  Poslato: 25 Avg 2013, 21:20
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Silom do krune

U srpskoj svetorodnoj dinastiji više puta pogaženo je pravo da najstariji sin nasleđuje oca. Nemanja je bio najmlađi među braćom, pa je ipak došao na presto.

Slika
Freska kralja Milutina

PISAC žitija Svetog Save, Teodosije, iz prve polovine DžIV veka, pripisuje svetom Simeonu i Savi da „molitvama Bogu srpsku zemlju utvrđuju i od napadaja protivnika braneći je čuvaju. I niko se drugi od drugog kolena ne ogospodi među Srbima, samo od plemena njihova, otac sinu i sin sinu kraljevstvo predajući”. Ostala su sačuvana svedočanstva i o suprotnim nastojanjima da se ukloni ceo srpski kraljevski rod. U ugovoru bugarskog cara Mihajla Asena i Dubrovnika iz 1253. godine izričito je navedena obaveza saveznika: „ispuditi vraga tvoga i našega Uroša iz srpske zemlje i brata jego Vladislava i rod ih”.
Dinastija, ipak, nije bila oslobođena svih teškoća i nevolja, jer su krize izbijale i unutar njene glavne grane. Iako su shvatanja običajnog prava davala prednost starešinstvu i obezbeđivala prava prvorođenima, ipak je i u srpskoj svetorodnoj dinastiji to načelo ponekad zanemarivano i gaženo, pa je, umesto smenjivanja po strogom redu, dolazilo do neočekivanih promena i preokreta. Pre svega, sam Nemanja je bio najmlađi među braćom, pa je ipak došao na srpski presto. On je zatim odredio srednjeg sina Stefana za naslednika i obavezao najstarijeg sina da se tome pokori i da ga poštuje.

Stefanov prvenac Radoslav je kao najstariji, sticajem okolnosti, zbog očeve bolesti, još za života Prvovenčanog vladao u očevo ime i bio formalni namesnik, ali mu to nije obezbedilo sigurnost na prestolu. Zbacio ga je mlađi brat Vladislav, koji je i sam doživeo da bude zbačen i potisnut u jedan deo srpskog kraljevstva.

U generaciji Nemanjinih unuka, nasilna smenjivanja su bila učestala. Koliko se iz malobrojnih poznatih slučajeva može zaključiti, zbacivanja s prestola lišavala su prava i potomke svrgnutog vladara: oni su se po položaju izjednačavali s bočnim linijama dinastije, sa rođacima koji nisu imali bilo kakvog izgleda da dođu na presto i koji su morali da se zadovolje titulom kneza ili župana.
U VREME kralja Uroša I došlo je do pokušaja da se uvedu red i stalnost. Tako je, po ugarskom obrascu, uvedena titula mladog kralja, kojom se još za života vladarevog javno pokazivalo ko će ga naslediti. Nije sasvim jasno da li je ta institucija bila nametnuta da bi se zetu ugarskog kralja Dragutinu osigurao presto i deo državne teritorije, ili je to bila slobodna odluka samoga Uroša I.
U svakom slučaju, sasvim je izvesno da se kralj Uroš I odlučno opirao tome da sinu Dragutinu, mladom kralju, prepusti deo državne teritorije. Zbog toga je došlo do zategnutosti i sukoba unutar vladareve porodice, tako da se desilo da je i treći sin Stefana Prvovenčanog nasilno uklonjen s prestola, ali to nije uradio njegov brat, već sin, onaj koji je i inače bio predodređen za naslednika.

Posle ponovljenog očevog odbijanja da mu prepusti neki deo zemlje, Dragutin se 1276. godine otvoreno digao protiv oca. Dobio je pomoć ugarskog kralja, odred Ugara i Kumana, napao oca, pobedio ga i zbacio s prestola. Nekako u to vreme, oko 1275, rodio se Dušanov otac u porodici mlađeg brata, u sporednoj liniji dinastije, bez nekih izgleda, jer mu ni otac Milutin nije imao prava na presto. U svakom slučaju, njegovi bratučedi, sinovi kralja Dragutina Urošic i Vladislav, uživali su tada sva preimućstva starije, vladajuće linije dinastije.
Međutim, za srazmerno kratko vreme stvari su se iz temelja promenile. Dragutin je vladao tek pet godina kada se desilo da je tokom lova pao s konja i slomio nogu (1282). Taj incident je iz lične nesreće prerastao u krupan politički događaj. Kralj se prestrašio da ga počinje sustizati kazna božja zbog postupka prema ocu, dok su se njegovi podanici, oličeni u velikašima i vlasteli, pobojali da bi mogli „pasti pod ruku tuđinaca”, pošto kralj nije sposoban da vodi vojsku, što je tada bila prva među funkcijama vladanja. Sve to je učinilo da dođe do velike uzrujanosti i meteža i uticalo je na kraljevu odluku da se povuče s prestola.
Prema rečima Danila II, kraljevog životopisca i kasnije arhiepiskopa, Dragutin je pozvao Milutina, predao mu krunu i presto, konja i oružje, prepuštajući mu vlast: „Kraljuj i brani otačastvo svoje od nasilja onih koji vojuju protiv tebe.” Podanici su sve to propratili mnogoletstvijem i svim onim što spada u ceremonijal ustoličenja novog vladara.

U DANILOVOM opisu smene na prestolu nije sve rečeno. Oba kralja, i onaj koji se povukao s prestola i onaj koji je na presto stupio, imala su decu, pa se od prvog dana moralo nametnuti pitanje na koga će preći kraljevska vlast posle Milutina. Dragutin je tvrdio, a tok kasnijih događaja je to i potvrđivao, da je presto prepustio bratu pod uslovom da kraljevska vlast pripadne njegovim naslednicima. Predviđen je bio stariji sin Urošic - kako otvoreno kaže Danilo govoreći o kasnijem sukobu među braćom: „hoteći da uzme njegov presto i da ga dade sinu svojemu Urošicu”. U vreme smene na prestolu taj Dragutinov naslednik nije mogao da ima više od dvanaest godina.
Pogodba pod kojom je izvršena smena na srpskom prestolu nije stvarala probleme skoro pune dve decenije, tokom kojih su naslednici obojice odrastali. Na odnose među kraljevskom braćom, kako u vreme sloge i saradnje, tako i u vreme napetosti i sukoba, uticao je sasvim osoben sticaj okolnosti. Naime, za kratko vreme došlo je do formiranja još jedne države pod Dragutinovom vlašću, tako da ni on, ni njegovi naslednici nisu bili bez zemlje.
O nastanku posebnog kraljevstva za bivšeg kralja Dragutina poznato je samo u najopštijim crtama, to zaslužuje pažnju zbog značaja ne samo za razvoj dinastije nego i države i naroda. Posle povlačenja 1282. godine, Dragutin je dobio, na ime izdržavanja, oblasti u zapadnoj Srbiji i Polimlju s jednim centrom u Arilju, sedištu moravičke episkopije, i drugim u Banji (kod Priboja), sedištu dabarske episkopije. Već 1284. godine on je dobio teritoriju pored Save, od Beograda do Drine i preko Drine u severoistočnoj Bosni (Usora i Soli). Već pomenuti Danilo II kaže: „Ode u oblast države svoje, u zemlju zvanu Mačva, koju mu je dao tast njegov, kralj ugarski.”

Reč je o teritoriji oduzetoj od Vizantije krajem DžII veka i datoj u miraz Margariti, ugarskoj princezi, koja je postala vizantijska carica, supruga Isaka II Anđela (1185-1195). Posle nje su tu oblast imali njeni sinovi kao „gospodari Srema” (pod tim nazivom podrazumevala se teritorija s obe strane Save, sve do Rudnika na jugu). U periodu obnavljanja države od posledica tatarske najezde, kralj Bela IV je tu ustanovio Mačvansku banovinu i prepustio je svojoj kćeri Ani, udatoj za ruskog kneza Rostislava Mihailoviča kojeg su prognali Tatari. Posle njihovog naslednika i banova koji su se smenjivali, Mačvanska banovina, kao i Usora i Soli došle su u posed Jelisavete, majke kralja Ladislava IV, tašte kralja Dragutina. Od nje je ta oblast 1284. godine prešla Dragutinu, verovatno posredstvom supruge Kataline, sestre tadašnjeg ugarskog kralja.

Bivši kralj je sa svoje teritorije mogao da podigne vojsku kojom je pružao pomoć bratu za osvajanja u Makedoniji 1282-1284. godine. Mogao je zatim uz bratovu pomoć da negde između 1286. i 1290. godine protera iz banovina Braničeva i Kučeva (u današnjoj istočnoj Srbiji) kumanske velikaše Drmana i Kudelina, koji su se utvrdili u gradu Ždrelu na Mlavi i napadali teritoriju Ugarske preko Dunava. Pošto su oni bili potčinjeni bugarskom vidinskom knezu, a on tatarskom kanu, usledio je odgovor u kojem je pustošena srpska država. Tom prilikom je spaljeno sedište arhiepiskopa u Žiči. Kralj Milutin je uzvratio proteravši vidinskog kneza preko Dunava, ali se kasnije s njim pomirio i dao mu svoju kćer za ženu. Tatarsku osvetu je predupredio šaljući taoce među kojima je bio kraljev sin Stefan, koji će kasnije postati Dušanov otac.
Oko 1292. godine prostrana teritorija od Save i Dunava do Demir Kapije i jadranske obale na potezu od Neretve do reke Mat u Albaniji bila je pod vlašću bivšeg i sadašnjeg srpskog kralja. Jedan nešto kasniji savremenik govorio je o dve kraljevine: Srbiju je pripisivao kralju Stefanu, to jest Dragutinu, a Rašku kralju Urošu, to jest Milutinu. Jedna je dugo i postepeno rasla, druga je za kratko vreme nastala, ali i brzo iščezla. Jedna je bila usmerena prema jugu i Vizantiji, druga prema severu i ugarskim teritorijama.

Slučaj je hteo da se u poslednje dve decenije DžIII veka, prvo zbog slabosti vladara, a kasnije zbog borbi oko prestola, ugarska kraljevina raspala na veći broj veoma prostranih teritorija pod vlašću lokalnih gospodara, velikaša koji su se odmetnuli i vodili samostalnu politiku. Bez posebnog zalaganja i Dragutin se našao u položaju jednog od „oligarha” gospodareći perifernim teritorijama na jugu Kraljevine. Bio je, razumljivo, uvučen u borbe s drugim takvim gospodarima, a kasnije i s kraljem, koji je nastojao da obnovi centralnu vlast.

NA drugoj strani, Milutinova zaokupljenost Vizantijom dovela je srpsku državu u tešnje veze s Carstvom, što će imati velikog uticaja i na dalji razvoj srpskog društva i na odnose među vladarskom braćom. U poslednjoj deceniji DžIII veka vizantijski car Andronik II bio je prisiljen da potraži neko trajno sredstvo kojim bi zaustavio stalne napade i srpske osvajačke težnje. Budući da vojnom snagom nije raspolagao, preostajala je diplomatija s ciljem da se brakom povežu dve dinastije. Plan je pošao od careve sestre, udovice trapezuntskog vladara, a posle njenog upornog odbijanja zaustavio se na petogodišnjoj carevoj kćeri Simonidi. Posle dugih pregovora 1298-1299. godine utanačen je mir koji je trebalo da se potvrdi brakom vizantijske princeze i skoro pedesetogodišnjeg srpskog kralja.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 28 Avg 2013, 16:18
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kazna surovog kralja

Sin kralja Milutina Stefan kovao je planove o preuzimanju prestola. Kad su ti planovi došli do kralja, Milutin se zaputio s vojskom u Zetu, privoleo sina na pomirenje, a onda ga oslepio i poslao u izgnanstvo u Carigrad. Novi razdor Dragutina i Milutina.

Slika
Sveti mučenik Stefan Dečanski, kralj srpski – sveti Mrata

PIŠU: akademici SIMA ĆIRKOVIĆ i BOŽIDAR FERJANČIĆ

U POLITIČKOM pogledu, bračna veza petogodišnje vizantijske princeze Simonide i pedesetogodišnjeg srpskog kralja Milutina imala je značajne posledice: osvojene oblasti su priznate kao miraz uz Simonidu i prestalo je ugrožavanje vizantijskih teritorija. Ali, ona je, takođe, naišla na žestok otpor: izbio je sukob cara i patrijarha na vizantijskoj, i srpskog kralja i njegove majke i brata na srpskoj strani. Situaciju je pogoršavalo tada svima poznato vizantijsko uslovljavanje da potomstvo princeze iz carske kuće ima prednost u nasleđivanju prestola. Kakva god da je bila pogodba među braćom, sklopljena sedamnaest godina ranije, načelno je ugrožena - bez obzira na to što se nije moglo brzo očekivati potomstvo iz kraljevog najnovijeg braka. Bivšu kraljicu Jelenu nisu mogli privoleti da ispoštuje sklopljeni ugovor, dok je Dragutin bio spreman da s vojskom napadne brata. Zadržala ga je samo bojazan od vizantijske pomoći Milutinu. Sukob među kraljevskom braćom tada je samo privremeno odložen. Već 1301. godine bio je u punom jeku i trajao je čitavu deceniju.
U vreme rata se otvoreno govorilo o sporu oko nasleđa. Već je pomenuto Danilovo kazivanje da je Dragutin hteo presto da uzme bratu i preda ga svome sinu Urošicu. Po imenu nepoznat francuski franjevac, koji je 1308. godine dao opis balkanskih zemalja, prenosi glasine o smenjivanju na prestolu pre dvadeset šest godina: „Neki, pak, kažu da mu je prosto predao kraljevstvo i odrekao ga se predajući u njegove ruke, neki drugi kažu, a to i sam kralj Stefan veli, da nije prosto predao i odrekao se, već pod uslovom da mu se kraljevstvo vrati ako preživi, ako bi, pak, umro, da onda ima kraljevstvo.”
Rat je vođen s promenljivom srećom. Oba su kralja, pored međusobnog sukoba, uvučena bila u zaplete, svako na svojoj strani. Dragutin je, osim na srpski presto, pretendovao i na ugarski - za svog mlađeg sina Vladislava, koji je bio u istom stepenu srodstva sa izumrlom dinastijom Arpadovića kao i južnoitalijanski Anžujac Karlo Robert (1309-1342), kojeg su podržavali papa, crkva i deo ugarskog plemstva. Zbog suparništva u borbi za krunu i nastojanja da očuva samostalnost svoje teritorije Dragutin je, s ugarske strane, umesto podrške i pomoći trpeo štetu.
MILUTIN, na drugoj strani, nije mogao da iskoristi prednosti vizantijskog savezništva, jer se Vizantijsko carstvo posle 1303. godine moralo braniti od pobunjenih najamnika Katalanaca, koji su 1305-1310. godine pustošili njegove provincije. Meteže je hteo da iskoristi Karlo od Valoa, brat francuskog kralja, naslednik titularnog latinskog cara, kako bi obnovio vlast zapadnjaka nad Vizantijom. On je u savez protiv cara Andronika II uvukao i Milutina i 1308. godine sklopio s njim ugovor koji je ostao bez posledica.
Bio je to samo deo zamašnijeg plana srpskog kralja da obezbedi podršku Katoličke crkve i vladara. Obećavao je da će prihvatiti papsku crkvenu vlast nad svojom zemljom i trudio se da osigura svoga naslednika, koji se prvi put pojavljuje u toku rata. Bio je to sin Stefan, koji je nekoliko godina proveo kao talac kod Tatara u Zlatnoj hordi, odakle je oslobođen 1299. godine. Kada se vratio u Srbiju, bio je oženjen Teodorom, kćerkom bugarskog cara Smilca (1292-1298). Pošto se Milutin ženio više puta nego što to kanonski propisi dozvoljavaju, nisu svi njegovi brakovi mogli biti zakoniti. Sporan je za neke bio i onaj iz kojeg je rođen Stefan, jer je žena bila raspuštenica, pa se otac trudio da sina legalizuje. Uključio je to u pregovore s papskom stolicom, gde je odlučeno da papski legati stvar ispitaju, a Milutinu je dopušteno da sinu prepusti ili zavešta neki deo svoje države. Milutin je to iskoristio da iste, 1308. godine sinu prepusti Zetu i primorske gradove, kojima je od 1276. gospodarila kraljica majka Jelena. Nije poznato da li je njeno povlačenje bilo dobrovoljno. U svakom slučaju, poslednje godine je provela u svojoj zadužbini, manastiru Gradac na Ibru.
STEFAN je tada postao „mladi kralj”, čime je Milutin pokazao ko je predodređen za naslednika njegovog prestola. U jednom popisu vladara s kojima je saobraćala Venecija oko 1310. godine naveden je „Stefan, sin kralja Uroša, kralj Duklje, Albanije, Huma i Primorja”. Nekako u to vreme (1308) Stefanu se rodio sin Dušan, koji je tada imao izgleda da prihvati dedino i očevo nasleđe. Ali, rat među braćom bio je još u toku, a budućnost - neizvesna. Koliko se iz oskudnih izvora može zaključiti, Milutin je dospeo u težak položaj, koji opisuje Danilo, bliski kraljev saradnik: „Jer sva njegova vlastela odmetnuše se, i ne imađaše nijednoga na koga bi se pouzdao...” Oslonac je našao u seldžučkim najamnicima koje je preuzeo od Vizantinaca. Sa njima je obnovio ravnotežu održavanu dok nije sklopljen mir 1311. ili početkom 1312. godine. Garanti toga mira bili su vizantijski car i carigradski patrijarh, ali ugovoreni uslovi nisu poznati. Sudeći po daljem toku događaja, pitanje nasleđa ostalo je otvoreno: svaki od braće brinuo se o nasledniku u svojoj državi. Nije došlo do revizije pogodbe iz 1282. godine, Dragutin je ostao „prežde bivši kralj”. Pre 1310. godine umro je njegov sin Urošic, tako da je Vladislav ostao jedini naslednik.
Tek što je mir postignut, odnose unutar dinastije pomutilo je uplitanje vizantijske carice Irine, koja je, odvojivši se od muža, od 1303. godine živela u Solunu i održavala žive veze s kćerkom i zetom. Osujećena u pokušaju da od muža iznudi podelu carstva između sinova, izneverene nade da će Simonida dobiti naslednika, vršila je na Milutina pritisak da za naslednika odredi jednog od Simonidine braće. Dimitrije Paleolog je dolazio u Srbiju, negde 1312-1313. godine. Bio je lepo primljen, ali mu se nisu dopale “surova sredina” i nepovoljna klima, pa se vratio majci. Irina će kasnije poslati i svog drugog sina, ali već prvi pokušaj izazvao je reakciju kraljevog sina čiji je položaj bio poljuljan.
Milutinov životopisac Danilo II svu krivicu baca na Stefana i vlastelu u njegovom okruženju: po nagovoru, „poče se uznositi mišlju da mu uzme presto njegov”, a privukao je na svoju stranu i velmože starog kralja. Milutin se s vojskom uputio u Zetu, privoleo sina na pomirenje, ali ga je onda uhvatio, naredio da se oslepi i poslao u izgnanstvo u Carigrad. Oslepljenje je imalo za cilj da Stefana onemogući da vlada, a predaja nadzoru Paleologa otkriva da je vizantijski dvor bio zainteresovan za njegovo odstranjenje iz zemlje.
U Carigradu je Stefan s porodicom proveo sedam godina. U izgnanstvu je umro njegov mlađi sin Dušica, dok je stariji - Dušan u dečačkim godinama upoznao carigradsku sredinu, a stečeno iskustvo ga je sigurno pratilo kasnije i do kraja života podržavalo u njemu „san o Carigradu”. Porodica je živela u manastiru sv. Jovana Preteče (Prodroma), gde se nalazila visoka medicinska škola. Uživala je, uprkos svemu, blagonaklonost cara Andronika II. Pisac Danilo II hvali cara, jer je on znao da Stefan nije potpuno oslepljen, a to je čuvao kao najveću tajnu. U Srbiji su se u međuvremenu desile značajne promene.
PONOVO je došlo do krize u odnosima Dragutina i Milutina, možda iz istih razloga iz kojih je nastao razdor između Milutina i sina. Kriza je bila u toku kada je u martu 1314. godine umrla kraljica Jelena. Posle toga su obnovljeni dobri odnosi, ali je 1316. godine umro Dragutin, a nasledio ga je sin Vladislav pošto su u međuvremenu sređeni odnosi s kraljem Karlom Robertom. Međutim, ubrzo ga je stric zarobio i zagospodario bivšom Dragutinovom teritorijom, što je izazvalo reakciju s ugarske strane i čitav niz ratova sve do šezdesetih godina DžIV veka. „Zemlja kralja Stefana”, kako su ovu teritoriju nazivali, ostala je decenijama jabuka razdora između Ugarske i Srbije.
Još jednom je carica Irina 1316. godine pokušala da sada drugom sinu, Teodoru, obezbedi srpski presto. I on je dolazio u Srbiju, i njemu se sredina nije dopala, pa se vratio majci, koju više nije zatekao živu (1317). Oslobođen svih pritisaka, Milutin je za naslednika odredio sina Konstantina, verovatno iz braka sa Anom Terter. Konstantin je, po svoj prilici, onaj „naslednik” spomenut u natpisu na srebrnom oltaru koji je 1319. godine Milutin darovao crkvi svetog Nikole u Bariju, naglašavajući da vlada „od Jadranskog mora do velike reke Dunav”. O tom Konstantinu se inače ništa ne zna; pojaviće se tek u borbama posle očeve smrti.
Oslepljeni Stefan u Carigradu, ipak, nije bio sasvim zaboravljen. Iz njegovog žitija se vidi da su zalaganja za njegov povratak potekla iz kruga Svetogoraca i Srpske crkve. Stefan je sâm molio Danila, koji je tada bio u Hilandaru, a bratstvo je intervenisalo kod kralja i arhiepiskopa Nikodima (dakle, posle 1317), što je urodilo plodom. Milutin se smilovao i zatražio od cara Andronika II da njegovog sina puste, tako da je Stefan s porodicom mogao da se vrati i dobije od oca oproštaj.
Po povratku u Srbiju, Stefan je dobio grad i župu Budimlju (beranski kraj) na ime izdržavanja. To je ranije pripadalo bočnoj grani dinastije, potomcima Nemanjinog brata Tihomira. Tu je u manastiru Đurđevi stupovi 1219. godine osnovana jedna od episkopija autokefalne srpske arhiepiskopije. Povratak u Srbiju značio je za Milutinovog sina i njegovu porodicu samo kraj izgnanstva i lutalačkog života. Nije mu se promenio položaj u državi, niti ga je približio vlasti. On je i dalje bio kažnjeni buntovnik, neposlušni sin kojem je samo olakšano ispaštanje krivice.

UNUK I DEDA

O STEFANOVOM životu posle povratka može se samo nagađati, jer nema podataka koji bi osvetljavali te dane. Pisac mnogo kasnijeg vremena Grigorije Camblak, u "Žitiju Stefana Dečanskog", iznosi pojedinost koja se ne može proveriti, a ima značaja za Dušanovu biografiju: „A on sina, koji je došao s njim iz Konstantinova Grada, predade ga njegovu dedu.” Nije jasan smisao tog čina: svakako da dvanaestogodišnjak nije uzet kao talac, već da bude na dvoru pripreman za kasniji život, kao što se činilo sa sinovima vlastele.


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 28 Avg 2013, 16:36
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Umire kralj Milutin

U jesen 1321. "pade ovaj previsoki gospodin kralj u ljutu bolest", beleži episkop Danilo II. Tri pretendenta na upražnjeni presto. Najveće iznenađenje predstavljao je kraljev stariji sin Stefan od trenutka kad je pokazao da nije slep.

Slika
Sveti Danilo II - freska iz Pećke patrijaršije

SIGURNO je samo da Stefan nije dugo živeo pod dedinim okriljem - najviše godinu dana. U jesen 1321. godine, Milutina je, posle veoma duge i burne vladavine, već u poodmaklim godinama zadesila nemoć. „Pade ovaj previsoki gospodin kralj u ljutu bolest”, zabeležio je njegov dugogodišnji saradnik i pomoćnik u to vreme, episkop i pisac Danilo II. Kralj je postao nepokretan i izgubio moć govora. U takvoj situaciji, u očekivanju njegovog skorog kraja, nije učinjeno ništa da se osigura mirna smena na prestolu.
Izgleda da je vladareva duga agonija pružila priliku svima da se pripreme kako bi iskoristili meteže koji su se očekivali. Kakve razmere su neredi dobili, vidi se iz činjenice da je napadana već pogrebna povorka s kraljevim telom na putu od dvora u Nerodimlju, na jugu Kosova, do kraljevog groba u Banjskoj, severno od Kosova. „Na mnogim mestima javljali su se pukovi vojnika, misleći da postignu neku svoju volju i da ugrabe nešto od onih koji nose telo blaženoga, jer u to vreme, kao što rekosmo, beše veliki metež...” Sudeći po tekstu, to su bili vojnici željni pljačke, a ne vojske suparnika koji se otimaju o vlast.
Postojala su tri pretendenta, svaki od njih polagao je neko pravo, svaki je bio jednom u životu određen za naslednika prestola. Dragutinov sin Vladislav oslobodio se zatvora, ali se, po svemu sudeći, vezao za svoju nekadašnju nasleđenu teritoriju na severu. Iz oskudne i fragmentarne građe ne vidi se da se on borio u centralnim oblastima, gde je bilo poprište borbe Milutinovih sinova. Izvan svake sumnje je činjenica da je on obnovio očevu teritoriju, te da je njome gospodario nekoliko godina. Ostali su sačuvani njegovi akti i novac koji je kovao.
Sudeći po vestima koje su do nas došle, formalni naslednik bio bi već pomenuti Konstantin. On je, po svoj prilici, bio sin iz Milutinovog braka s Anom Terter. Verovalo se da je zamenio polubrata Stefana u Zeti, ali o njegovoj upravi nije ostalo traga. Jedan skadarski srebrni novac imao je u natpisu ime kralja Konstantina, ali on se, na osnovu stilskih i tehničkih kriterijuma, datuje u kraj DžIV veka. Osim toga, nije poznato da su primorski gradovi tako rano, pre 1321. godine, kovali srebrni novac.
NAJVEĆE iznenađenje predstavljao je kraljev stariji sin Stefan od trenutka kad je pokazao da nije slep. Ono što je trebalo da ga potpuno onemogući najviše mu je pomoglo jer je među savremenicima shvaćeno kao čudo, kao znak Božje milosti. Kad se raširila vest „i svi na predivno to čudo trčahu veselim nogama, i silnoimeniti njegova otačastva dolazeći klanjahu mu se”.
Kako Nastavljač Danilov prikazuje stvari, ozbiljne borbe posle toga nije ni bilo. Međutim, znatno kasniji životopisac Stefanov Grigorije Camblak, čiji je spis mnogo više potčinjen hagiografskim shemama, takođe pripisuje najveći značaj činjenici da je Stefan „bacio ubrus od očiju”, što je značilo da je progledao, ali on govori i o suparniku, koji je bio „brat njegov od druge matere”. Stefan bi, po ovom piscu, ponudio Konstantinu da podele vlast, da dobije drugo dostojanstvo u državi, a ovaj na to nije pristao, govoreći: „Kada se kadgod čulo da slepu čoveku priliči carstvo.”
Iz borbi je Stefan izašao kao pobednik. Pojedinosti o ratovanju nisu poznate. Može se samo zaključiti da se borba među braćom vodila tokom onih šest nedelja između Milutinove smrti, 29. oktobra 1321. i Božića, 25. decembra iste godine, kada je Stefan postao toliko siguran na prestolu da su večito oprezni Dubrovčani u njemu videli zakonitog očevog naslednika i od njega dobili potvrdu povelja svih ranijih kraljeva.
Nepunu deceniju kasnije Stefan se, u povelji kojom je obdario svoju zadužbinu manastir Dečane, osvrnuo na svoj težak životni put naglašavajući, pri tom, da je izdanak svete loze, pominjući Svetog Simeona i Svetog Savu, Stefana Prvovenčanog i Stefana Uroša, te da je „sin i naslednik svetog korena njihovog, grana i izdanak”. Produžetak te loze bio je njegov maloletni sin Dušan, koji je u poslednjim događajima sve dobio, kao što je u svoje vreme 1313. godine u sukobu oca i dede sve izgubio.


DO kraja 1321. godine, prilike su se do te mere sredile da je Milutinov naslednik, držeći čvrsto u rukama uzde vlasti, mogao prići simboličkom ozakonjenju svoga položaja. Crkvenu hijerarhiju i svetogorce imao je uza se još za očeva života. Oni su predstavljali jezgro sabora, kojem su se priključivali velikaši i vlastela koja mu je prišla u vreme borbi oko prestola. On sâm u uvodu svoje povelje za zadužbinu manastir Dečane, o tome kaže: „I bogomdarovanim vencem kraljevstva srpskog venčan bih na kraljevstvo istoga dana sa bogodarovanim sinom kraljevstva mi Stefanom.” Bilo je to na Bogojavljenje, 6. januara 1322. godine. Tom prilikom je kod obojice došlo do promene u imenu: kralju je dodato očevo i dedino ime Uroš, tako da je postao Stefan Uroš Treći, a sin je dobio vladarsko ime Stefan, kojim se služio do kraja života kao mladi kralj - kralj i car.
Između vladara i naslednika obnovljeni su odnosi uvedeni u vreme kralja Dragutina, ali sa teritorijom koju je ranije Stefan imao kao prestolonaslednik, pre sukoba s ocem, kad je smatran kraljem „Duklje, Albanije, Huma i Primorja”. Pošto je Dušan u vreme očevog krunisanja imao četrnaest godina, ili je bio sasvim blizu tom uzrastu, stekao je punoletstvo u smislu poslovne sposobnosti. Međutim, teško je pretpostaviti da je tako mlad mogao sâm upravljati prostranim delom države. U praksi je to značilo da je kralj morao dati „mladom kralju” savetnike, sebi odane, koji će stvarno upravljati delom kraljevine i samim kraljevićem.
Veoma se malo zna o ljudima koji su okruživali Dušana. Tokom celog perioda, od nepune decenije, pominju se vojvoda Mladen, vojvoda Vojin i čelnik Đuraš. Nije ostalo traga o službama na dvoru „mladog kralja”, za koji se zna da je bio na obali reke Drimca. Ruševine su kasnije pominjane kao carski dvor. Mladi kraljevi su izdavali povelje o posedima na svojoj teritoriji, kao što pokazuje jedna od vranjinskih povelja u kojoj vladar pominje dar iz vremena kada nije bio kralj, ali nema podataka o njihovoj posebnoj kancelariji. Odvojeni prostorno od kralja, kojem su se pridruživali samo u važnim vojnim pohodima ili u retkim prilikama kad bi kralj dolazio u Primorje, „mladi kralj” i njegovi savetnici su se postepeno otuđivali od kralja i osamostaljivali. Kako je vreme prolazilo i “mladi kralj” postajao stariji, to je sve više dolazilo do izražaja.
U ISTOM smislu delovale su i porodične promene do kojih je ubrzo došlo. Već u mesecima posle krunisanja Dušan je ostao bez majke, a kralj je postao udovac. Kraljica Teodora je sahranjena u Banjskoj, zadužbini svoga svekra kralja Milutina, jer Dečani tada još nisu bili ni započeti. Kralj je bio blizu pedesete, ali nije želeo da ostane udovac, pa je već 1323. godine tražena za njega nevesta u južnoj Italiji. U avgustu te godine izgledalo je da je ugovoren brak s Blankom, kćerkom Filipa Tarentskog. Tražio se samo brod kojim će se nevesta prevesti preko mora. Ali, pregovori su prekinuti u poslednjem času kad je postalo jasno da srpski kralj neće prihvatiti katoličanstvo, niti papsku crkvenu jurisdikciju.
Sledeći očev primer, kralj Stefan Uroš III se tada okrenuo vizantijskom dvoru. Do sredine 1324. godine ugovoren je i sklopljen brak s mladom Marijom Paleolog, bliskom carevom rođakom. Taj brak je ubrzo uvukao srpskog kralja u vizantijske međusokobe: prvo je podržavao tasta Jovana Paleologa, carevog sinovca, koji se odmetnuo zahtevajući posebnu oblast, a zatim je podržavao starog cara Andronika II u sukobu s unukom Andronikom III. Ovaj sukob je prerastao u građanski rat.
Na teritoriji „mladoga kralja” mogu se prepoznati i razlikovati tri celine, koje su individualnost stekle tokom razvoja u prethodnim stolećima. Iako je ležala na periferiji, u obalskom pojasu, centralno mesto po značaju imala je „Zeta s gradovima”, urbanizovana zahvaljujući postojanju gradskih naselja izraslih iz antičkih korena, a povezana preko njih s mestima na obalama Jadranskog mora i Mediterana. Nejednake veličine i ekonomske snage, ti gradovi - Kotor, Budva, Bar, Ulcinj i Skadar, koji nije bio na obali, ali je s morem povezan Bojanom - imali su skromne distrikte i razlikovali su se od teritorija u dubljem zaleđu, najviše zatvorenošću u zidine i autonomijom koja je vremenom postajala sve izrazitija. U jezgru Zete, dolinama istoimene reke i Morače, značajem su se isticali tvrđava Medun i trgovačko naselje Podgorica, koje se već tada izdvajalo iz svoje seoske okoline.

TERITORIJA MLADOG KRALjA

OBALSKI gradovi su bili na teritoriji „mladog kralja”, ali on nije imao neposredno vlast nad njima. Gradske knezove je postavljao sam vladar, koji je određivao obaveze gradske opštine, kao i stepen autonomije. Gradovi su srazmerno bolje poznati od mestâ u njihovom zaleđu. Ni o njima, međutim, nema dovoljno podataka da bi im se mogao ocrtati individualni razvoj. Svi su bili predodređeni za ulogu posrednika između balkanskog zaleđa i trgovačkih gradova Italije, ali samo Kotor je imao dovoljno snage u ljudima i kapitalu da tu ulogu igra duže vreme. On se jedini mogao nadmetati s Dubrovnikom, koji je tada bio pod vrhovnom vlašću Venecije.

CELOVITA BIOGRAFIJA

U IZDANjU Zavoda za udžbenike Srbije uskoro izlazi knjiga "Stefan Dušan - car i kralj". Reč je o prvoj celovitoj biografiji najmoćnijeg vladara iz srpske dinastije Nemanjića, koju su napisali akademici Sima Ćirković i pok. Božidar Ferjančić, najbolji poznavaoci našeg srednjeg veka. Na osnovu podrobne istorijske građe, autori su rekonstruisali nastajanje srpskog carstva i život Stefana Dušana od njegovog dolaska na vlast, pa do smrti. Iz rukopisa ove knjige "Novosti" objavljuju najinteresantnije delove.


(NASTAVIĆE SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 56 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker