Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 01:33


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 28 Avg 2013, 16:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Muke "mladog kralja"

Posredna vlast "mladog kralja" nad katunima Vlaha i Arbanasa. U sastavu srpske države Konavli sa "Starim Dubrovnikom" i Cavtatom i Zahumlje. Nevolje se javljaju upravo u tim oblastima zbog osamostaljivanja lojalnih velmoža. Dušan sa vojvodama Mladenom i V

Slika
Pastiri, detalj sa freske iz manastira Sopoćani, 14. vek.

POSREDNA je bila vlast „mladog kralja” i nad stočarskim katunima Vlaha i Arbanasa, koji su u vreme koje posmatramo već naseljavali predele severno od Skadarskog jezera (Polatum, Pilot) i planine koje okružuju Metohiju. Oni su kao grupe, kolektivi, izvršavali obaveze prema državi i vladaru, a unutrašnje odnose i sporove rešavale su njihove starešine po njihovim pravnim običajima.
U neposrednom susedstvu Zete, približno od Boke Kotorske do zaleđa Dubrovnika, bila je teritorija nekadašnje kneževine Travunije, sa jezgrom u Trebinjskoj kotlini, a periferijom na morskoj obali (Konavli) i obali Boke Kotorske (Dračevica). Nasuprot Zeti, Travunija nije imala pogodnog izlaska na more. Njena prirodna luka bio je Dubrovnik, ali on je stolećima bio odvojen od zaleđa, prvo pod vlašću Vizantije, zatim Normana, Venecije, a kasnije ugarskih kraljeva. Ali, bez obzira na različitu vrhovnu vlast, Dubrovnik i travunijsko zaleđe bili su srasli zahvaljujući trajnim privrednim vezama.

Građani Dubrovnika su na teritoriji svojih suseda gajili useve i vinovu lozu, napasali stoku. Na račun zaleđa se širila dubrovačka teritorija, koja je u vreme o kojem govorimo bila veoma skromna. U sastavu srpske države bili su Konavli, na čijoj obali je bio „Stari Dubrovnik”, i Cavtat, u čijem nazivu odzvanja starina, ali on nije imao većeg značaja.
Povezanost s Dubrovnikom je dala poseban pečat travunijskoj oblasti: kroz nju je, naime, prolazio najvažniji i najprometniji trgovački put u unutrašnjost Balkanskog poluostrva. Njegove glavne etape su poznate: Trebinje, Gacko, Bileća, Tjentište, koje u nazivu čuva uspomenu na karavansku stanicu. Stigavši do gornjeg toka Drine kod Foče, put se račvao na pravac prema centralnim oblastima Bosne i na pravac dolinom Lima, koji je zatim pored Mileševa, preko Sjeničke visoravni, stizao u okolinu Rasa.

Predeli duž tog puta bili su neposredno povezani s trgovačkim centrom na obali, a preko njega sa obalskim gradovima koji su imali potrebu za proizvodima stočarstva. Na drugoj strani, taj put i stalno kretanje trgovaca po njemu nametali su odgovornost za mir i njihovu bezbednost, koja je počivala na čitavoj hijerarhiji kolektivnih odgovornosti: sela, župe, vladareve riznice.
ISTURENI zapadni deo srpske državne teritorije činio je Hum, Humska zemlja ili Zahumlje, planinska oblast u kojoj su za život ljudi bila pogodna samo kraška polja i predeli duž srednjeg i donjeg toka Neretve na obe njene strane. Bila je to neurbanizovana i siromašna teritorija koja se sastojala od izolovanih naseljenih ostrva, razdvojenih planinama, slabo povezanih i teško prohodnih. Osim Stona, kao utvrđenja na morskoj obali, i Drijeva, kao trgovačkog centra na Neretvi, tu nije bilo mestâ pogodnih da posluže kao centri iz kojih će se upravljati okolnom teritorijom.
Sticajem okolnosti ozbiljni problemi i teškoće za srpsku državu javili su se baš u zapadnim oblastima, u delokrugu „mladog kralja”, krajevima koji su postali periferija otkako se srpska država u svojoj ekspanziji sve više orijentisala prema jugu i otkako joj se središte pomeralo prema Kosovu i Makedoniji.
Kralj Milutin je za svoje vladavine imao na zapadu suparnika - Mladena II iz porodice bribirskih kneževa, koji su u prethodnoj generaciji, u vreme unutrašnjih nereda u Ugarskoj, izrasli u samostalne oblasne gospodare. Već su se Mladen I i Pavle nazivali gospodarima Huma i nastojali su, a povremeno i uspevali, da zagospodare dolinom Neretve i okolnim oblastima. Išli su stopama ugarskih kraljeva, koji su povremeno imali pod svojom vlašću gospodu iz sporedne loze Nemanjića (knez Andrija, župan Radoslav). Milutin je, sâm ili sa odredima koje je slao, uspevao da granične oblasti na zapadu vrati pod svoju vlast.
Kako je krajem 1321. godine nestao sa pozornice kralj Milutin, čiji je uticaj oslabio tokom bolesti, a na suprotnoj strani je još ranije, u junu 1322, kralj Karlo Robert porazio i zatvorio Mladena II, otvorio se veliki prostor za osamostaljivanje i afirmaciju lokalnih velikaša, ranije pokornih vladarima. Jedan od značajnih dobitnika u tako izmenjenoj situaciji bio je i mladi bosanski ban Stjepan II Kotromanić.
IZ Stona, nekadašnjeg episkopskog i kneževskog sedišta, otvorenog prema moru i od starine povezanog s dubljim zaleđem, potekao je pokušaj da se nametne vlast i njome poveže stanovništvo teritorije Huma ne obazirući se na vrhovnu vlast i njene organe. Lokalni vlastelin Branivoj, sa svojim ljudima i četiri sina Branivojevića: Mihajlom, Dobrovojem, Branojem i Brajkom (Brankom), nastojao je da iskoristi povoljan trenutak.
Branivoj je, po svoj prilici, bio lokalni funkcioner (titula mu nije poznata) iz vremena kralja Milutina. Učestvovao je 1318. godine u borbama s ljudima bana Mladena II. Njegovi sinovi su se mogli osloniti na očevo nasleđe i u izmenjenim uslovima delovati samostalno. Bili su prijatelji Venecije i 1322. godine su u gradu Imotskom opsedali Bajamonta Tijepola, venecijanskog prevratnika i odmetnika, koji je ugrožavao primorske gradove i venecijanske interese. Pošto je u to vreme Dubrovnik bio pod vrhovnom vlašću Venecije, i odnosi Branivojevića s Dubrovčanima bili su normalni - i pored ponekog napada na trgovce ili pljačke seljaka na gradskoj teritoriji u susedstvu, što je bila česta pojava u odnosima među susedima. Jedan od braće, Branoje, čak je 1325. godine nagrađivan što je bio „uvek prijatelj naklonjen i delatan za dobro stanje grada” Dubrovnika. Osamostaljivanje u odnosu na srpskog vladara dolazi do izražaja u sukobima s Crepom, vlastelinom u oblasti Gacka i Rudina, kao i u činjenici da se u stvarima koje su se ticale odnosa sa braćom Dubrovčani nisu obraćali kralju, već su neposredno s njima pregovarali - sve do uoči njihovog sloma.
U graničnom području duž reke Neretve Branivojevići su se sudarili sa bosanskim banom Stjepanom II. On je nastojao da zagospodari Humom idući tragovima hrvatskih velikaša i ugarskih kraljeva, pri čemu nije naišao na otpor kralja ili „mladog kralja”. Pojedinosti tog ratovanja jedva da su poznate. Dva brata Branivojevića su, prema kasnijim vestima, izgubila život u borbama s banom. Događaji se mogu nazreti tek od početka 1326. godine, kada je bosanski ban nastojao da pridobije Dubrovčane za saveznike protiv Branivojevića. Dubrovčani su tražili da savez ne bude uperen protiv srpskog kralja, a o Branivojevićima su počeli da govore sve najgore. Do aprila 1326. udružili su snage Dubrovčani i bosanski ban, tako da su jedni napadali s brodova, a drugi se borili na kopnu. Glavna poprišta su bila oko Stona i Pelješca i u donjem toku Neretve, gde su operisali brodovi. Preostali Branivojevići nisu bili u stanju da pruže odgovarajući otpor.
U to vreme težište srpsko-dubrovačkih odnosa premestilo se u bližu i dalju okolinu grada, koja je nesumnjivo bila pod upravom i u nadležnosti „mladog kralja”, iako se on u događajima skoro i ne spominje. Vesti o njegovoj zainteresovanosti pojavljuju se tek početkom aprila 1326. godine kada je od Dubrovčana tražio da ne šalju brodovlje protiv Brajka Branivojevića, koji je „njegov čovek”. Upućeni u stvarne odnose između kralja i Branivojevih sinova, Dubrovčani se tada nisu obazirali na tu poruku, ali u kasnijim događajima će se pokazati popustljiviji.
SAMO nedelju dana posle pisma kojim je tražio da se uzdrže od napada na Brajka, još uvek u aprilu 1326, „mladi kralj” je došao u blizinu Dubrovnika, okružen vojvodama Mladenom i Vojinom, primio dubrovačko poslanstvo i pregovarao s njim. Tada je već imao osamnaest godina i nesumnjivo je učestvovao u državničkim poslovima. Dubrovački poslanici su imali ovlašćenje da pozovu Dušana da poseti grad, ali tom prilikom poziv nije bio prihvaćen.
U vreme tih pregovora već je počela udružena ofanziva na Branivojeviće. Bio je zarobljen Brajko, a mladi kralj je sa svojim vojvodama zahtevao da Dubrovčani oslobode njegovu ženu, kćerku vojvode Vojina. Preostaloj dvojici Branivojevića nije pomogla ni mletačka intervencija. Brajko je ostao u dubrovačkom zatvoru do novembra, kada je ubijen. Poslednji je ostao Branoje, koji je pružao otpor sve do jula, a potom je potražio utočište na srpskom dvoru. Tada se pokazalo da je bio u nemilosti: zatvoren je, zatim premešten u kotorsku tvrđavu, gde je ubijen na podstrek Dubrovčana.
Tako je iskorenjena porodica koja privlači pažnju, pre svega, zbog posledica kojima je bio propraćen njen slom: prvo privremeni, a zatim trajni gubitak teritorija na zapadu srpske države. Pobednici nad Branivojevićima dogovorno su podelili plen: bosanski ban je prodro do jadranske obale, a Dubrovčani su zagospodarili Stonom i njegovim poluostrvom. Pravili su planove kako da što bolje utvrde i osiguraju Stonski rat (kako se tada nazivao). Upustili su se u pregovore s kraljem da bi otkupili njegova prava i teritoriju zadržali uz njegovu saglasnost. Nisu, međutim, pristali na traženu cenu.

SRPSKI DOHODAK

BIO je to novi momenat koji je dodatno opteretio odnose srpskog kralja i Dubrovnika. Po kraljevom stupanju na presto ti odnosi su neko vreme bili dobri: odmah na početku svoje vladavine, kralj je kratkom poveljom potvrdio ugovore koje je grad imao s njegovim ocem i precima. Zauzvrat, Dubrovčani su njemu isplaćivali Svetodmitarski ili Srpski dohodak od 2.000 perpera godišnje. Pomenuto je već da su Dubrovčani posredovali i pomagali prilikom pregovora o planiranoj kraljevoj ženidbi s nevestom iz južne Italije. Prve teškoće se nisu pojavile na granicama, nego među dubrovačkim trgovcima u Srbiji, i to u vreme sukoba između kralja Stefana Uroša III i njegovog bratučeda kralja Vladislava II, koji je vladao obnovljenom Dragutinovom državom. Sporili su se oko mesta Rudnik, u kojem je bilo dubrovačkih trgovaca.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 28 Avg 2013, 23:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zidanje Visokih Dečana

Posle pobede nad Bugarima kod Velbužda, kralj se sa arhiepiskopom Danilom i "mladim kraljem Stefanom" posvetio dovršenju svoje zadužbine u Dečanu. Više verzija o pogibiji bugarskog vladara Mihajla Šišmana. Harmonični odnosi između kralja Stefana i sina Dušana

Slika
Manastir Visoki Dečani, Peć

Autori: akademici Sima Ćirković i Božidar Ferjančić
DOK je dubrovačka vlada uvek nastojala da njeni građani budu neutralni u sukobima među srpskom gospodom, vlastelin Menče Menčetić, blizak kralju Vladislavu, držao je neko vreme za njega rudničku tvrđavu Ostrovicu. Time je izazvao gnev Stefana Uroša, koji je krajem 1323. godine zagospodario gradom. Dubrovčani su nastojali da opravdaju svoga građanina, ali bez rezultata.
Kralj je početkom 1324. godine zatvorio dubrovačke trgovce i sekvestrovao njihovu imovinu. Obustavljena je trgovina u srpskoj državi, pa se u posredovanje uključila Venecija kao vrhovni gospodar Dubrovnika. Kralj je tada popustio - oslobodio je trgovce i vratio im imovinu. U proleće 1326. godine u gradu Danju, blizu Skadra, tokom jednog od svojih boravaka u Zeti, posetilo ga je tročlano dubrovačko poslanstvo s darovima i uspelo da dobije potvrdu dubrovačkih privilegija sadržanih u ugovornim poveljama kraljevih prethodnika. Povelja je izdata na Blagovesti, 25. marta, a sledećeg meseca krenula je već pomenuta bosansko-dubrovačka ofanziva protiv Branivojevića.
Izgubljena teritorija je više od svega opterećivala odnose. Već februara 1327. godine, Dubrovčani su tajno zabranili da se izvozi roba u Srbiju, a kralj je opet oštro nastupio prema trgovcima. Ovoga puta su Dubrovčani pozvali Veneciju da posreduje. Kod kralja je dugo boravilo poslanstvo, ali su pregovori ostali bez rezultata. U septembru 1327. godine započeo je rat, koji je trajao godinu dana, a ostavio jedva vidljive tragove u očuvanoj dokumentaciji i dugo bio nezapažen.
Poznato je da su u njemu učestvovali Kotorani, koji su oktobra 1327. godine izabrali ratne zapovednike. Poznato je, takođe, da je kraljeva vojska vratila izgubljenu zemlju. Sa Pelješca je odvedena bila dubrovačka stoka, koja je vraćena tek po sklapanju mira u leto 1328. godine. Zaplenjene su bile barke kraljevih carinika, a Kotorani su počinili štete zbog kojih su, po sklapanju mira, ostali dužni Dubrovčanima 2.500 perpera. Kotor je tokom rata bio izložen blokadi, a ubrzo još težim iskušenjima zbog unutrašnjih sukoba. Iz bojazni da bi se pojedinci ili, pak, porodice mogle osiliti, gradskim statutom je bilo zabranjeno da građanin Kotora traži, odnosno primi biskupsko dostojanstvo.
KADA je u jesen 1328. godine papa imenovao kotorskog klerika Sergija Bolicu za biskupa, građani ga nisu pustili u grad, a njegovog brata i sinovce su zatvorili. Ogromne kazne je porodica morala da plati srpskom kralju i njegovim dvorskim dostojanstvenicima (kaznacu, vojvodi, sudiji, velikom čelniku, staviocu), kotorskoj opštini i građanima. Papa je zatražio da se ukine „nepravedni statut”, primi biskup i oslobodi njegova porodica, preteći ekskomunikacijom pojedincima, a interdiktom celoj opštini.
Najteže crkvene kazne pogodile su Kotorane i bile na snazi do 1331. godine, kada je statutska odredba opozvana, a papa, ipak, imenovao drugu ličnost za gradskog biskupa. Ova epizoda gradske unutrašnje istorije ima značaja i za poznavanje odnosa prema vladaru, a takođe pokazuje da „mladi kralj” nije imao vlasti nad primorskim komunama.
Tokom rata s Dubrovnikom vraćen je manji deo izgubljene teritorije, dok je veći deo ostao kod bana Stjepana II. Već 1326. godine, on je svojoj tituli dodao i da je „knez Humske zemlje”, ali o ratovanju između bosanskog bana i srpskog vladara sačuvani su samo malobrojni i nepovezani podaci. U jednoj povelji Stjepana II iz 1329/1330. godine spominju se zasluge njegovog vlastelina, koji mu je za vreme bitke „u Rasi” (Raška) prepustio konja i tako ga spasao. Bosanski odredi su se „zaletali” u granične oblasti srpske države, a na drugoj strani zabeleženo je, isto tako pre 1329, da je kralj Stefan Uroš III poslao svog sina, „mladog kralja” na „bezbožne pogane babune”, kako su „žigosani” stanovnici Bosne zbog pripadnosti bosanskoj crkvi. U zapisu se kaže da ih je pobedio, prolio mnogo krvi i odneo ogroman plen. To je prvi poznati podatak o Dušanovom učešću u ratnim dejstvima. Tada je imao dvadeset godina i bio u svemu sposoban za ratovanje, što će pokazati svojim učešćem u ratu s Bugarima u bici kod Velbužda.
Nisu jasne teritorijalne promene do kojih je došlo tokom ratovanja 1327-1330. godine. Nevesinjski kraj je sigurno došao pod srpsku vlast. To se vidi po položaju lokalnog vlastelina Poznana Purćića, koji je 1327. godine dolazio u Dubrovnik kao poslanik bosanskog bana, a već 1330. spominje se među ljudima za koje se zauzimao „mladi kralj”.
OD početka 1330. godine težište političkih događaja premestilo se u južne i istočne oblasti srpske države. Posle zbacivanja starog cara Andronika II (1328), kojem je Stefan Uroš III dosledno pomagao, srpski kralj je ostao u neprijateljskim odnosima s njegovim unukom Andronikom III. Tokom careve bolesti 1330. godine pokušao je da proširi osvajanja u Makedoniji opsedajući Ohrid, ali nije imao uspeha. U međuvremenu, vizantijski i bugarski car su prevazišli svoja neprijateljstva i 1330. godine obnovili već ranije ugovoren savez protiv srpskog kralja. Dogovorili su se o istovremenom napadu - s juga iz Vizantije i sa istoka iz Bugarske.
Srpski kralj je odlučio da prvo odmeri snage s bugarskim carem. Vojske su se sukobile 28. jula 1330. godine nedaleko od grada Velbužda (danas Ćustendil). Bugarski vladar Mihajlo Šišman imao je pomoćne odrede Vlaha i Tatara, dok je srpski vladar pribavio najamnike iz Španije, od kojih nisu svi ni stigli na vreme. Jedan odred bio je poveren „mladom kralju”, za kojeg Nastavljač Danilov kaže: „Mladi kralj veoma se proslavi u tome ratu”.
U svojoj mnogo kasnijoj reči uz "Zakonik", nekoj vrsti autobiografskog osvrta, Dušan pominje ovu bitku kao veliki događaj u svom životu i hvalisavo je predstavlja kao svoju bitku: „I mi sabravši vojnike otačastva našega, koje sam ja pripremio za borbu, oko petnaest hiljada...” /.../ „pobedismo ih pobedom velikom na divljenje svima okolnim vladarima i gospodi. I Mihajlu, caru bugarskom, mačem glavu njegovu otkinuh.” Ta pojedinost se ne nalazi u drugim izvorima. I otac Dušanov u autobiografskom osvrtu u dečanskim poveljama kaže „cara Mihajla ubih”, ali to treba razumeti metaforički jer biograf kraljev priča kako je car Mihajlo u bekstvu pao s konja i „videvši vojnici gospodina kralja njegovo padanje, pripavši ubiše ga svojim oružjem, i tako izdahnu”.
POBEDOM su otklonjene opasnosti. U Bugarskoj je na presto postavljen sin iz prvog braka poginulog cara i sestre kralja Stefana Uroša III, a vizantijski car se sâm povukao iz pohoda u Makedoniji kada je obavešten o ishodu bitke kod Velbužda. Kralj se mogao posvetiti dovršavanju svoje zadužbine, manastira Dečani, zajedno sa arhiepiskopom Danilom i voljenim sinom, „mladim kraljem Stefanom”. Ali, harmonija nije dugo trajala. U jesen 1330. godine, kralj je dolazio u Zetu i primao od Dubrovčana čestitke zbog pobede nad bugarskim carem. Ubrzo, došlo je do sukoba između njega i sina.
Uzroci sukoba se mogu samo nazreti jer izvori govore neodređeno, ponavljajući literarna opšta mesta. Sam Dušan kaže da je đavo podstakao ljude koji „Brižnoga načiniše zbog mene roditelja moga, i tako ga razdražiše na mene, kao da ne bude uopšte imena moga ni života /.../”. Stariji životopisac Dečanskog svu krivicu svaljuje na njega: „Blagočastivi kralj Uroš III podiže mržnju na svoga vazljubljenog sina, i mesto ljubavi omrznu ga savršenom mržnjom.” Pisac iz mnogo kasnijeg vremena Grigorije Camblak video je uzrok sukoba u nezajažljivoj želji za vlašću kod kraljevog sina. Savremeni vizantijski pisac Nićifor Grigora, koji je zbivanja u Srbiji pratio s velike udaljenosti, imao je prilike da se, govoreći o bici kod Velbužda, osvrne na zlu sudbinu pobednika. On kaže da je srpski kralj imao sina od dvadeset dve godine, kojeg je „veoma brižljivo odgajao za naslednika prestola”. Pošto se, u međuvremenu, oženio i počeo da dobija decu, to je kod sina izazvalo strah i podozrenje, koje su verovatno njegovi vršnjaci podsticali. Odlučio je da se odmetne i ustane protiv oca, a „velikaši, vojvode i vojni zapovednici” su ga podsticali u tome i proglasili za samodržavnog kralja.
Kod pisaca se sukob kralja i „mladog kralja” slio u jedan prevrat koji je doveo do smene na prestolu. Međutim, iz dubrovačkih vesti, međusobno nepovezanih, ali tačno datovanih i preciznih, može se zaključiti da su događaji imali složeniji tok i da su duže trajali. Na samom početku 1331. godine sukob između oca i sina zapažali su već i susedi. U jednom trenutku, stari kralj je od Dubrovčana tražio da mu ustupe šest galija, nije jasno za koje potrebe, a Dubrovčani su otezali s odgovorom i nisu mu izašli u susret. Krajem januara, došle su do njih vesti zbog kojih su na samom početku februara 1331. godine pisali obojici kraljeva: „Mnogo žalimo i nezadovoljni smo zbog nesloge koja je izbila među njima.” Desetak dana kasnije mladi kralj je pismom tražio od Dubrovčana „savet, pomoć i naklonost”.

APRILSKI MIR

U TO vreme je moralo biti u toku ono o čemu priča biograf Stefana Dečanskog, tzv. Danilov Nastavljač, naime, da je on s vojskom došao u sinovljevu zemlju, da su tu nanošene velike štete, da „dvor sina svoga pod gradom Skadrom, na obali Drimca, mnoge divne palate, zapovedi do osnova razoriti”. Sin je, zajedno s vlastelom i svojim delom vojske, prebegao na drugu obalu Bojane i tu su počeli razmenjivati poslanstva. O jednom takvom poslanstvu, s početka aprila 1331. godine, znamo da je upućeno iz Dubrovnika, i to „radi pregovaranja i sklapanja mira i sloge između gospodina starog kralja i gospodina mladog kralja”. Mir je svakako postignut sredinom ili u drugoj polovini aprila. Prema Danilovom Nastavljaču, Dušan je postigao svoju volju.
A tada, kao i tokom sledećih meseci osetile su se i posledice meteža i nereda nastalih u vreme borbi između vladara. Dubrovački trgovci u rudarskom mestu Brskovu morali su da otkupe novcem svoju bezbednost, a trgovci iz predela bližih Primorju su kao begunci s robom očekivani na morskoj obali, pa je poslata galija da ih prihvati.

(Nastavlja se)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 00:19
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pad starog Stefana

Dušan je nevoljno pristao da krene na oca, pa se 21. avgusta 1331. ne baš sa velikom silom, zaputio prema Nerodimlju, gde je stolovao njegov otac. Zbačeni kralj ispustio dušu u tamnici u Zvečanu. Grigorije Camblak optužuje Dušana: "Osudi ga na najgrču smrt''

Slika
Dušan Nemanjić

Autori: akademici Sima Ćirković i Božidar Ferjančić
POČETKOM maja 1331. godine „mladi kralj” je došao u Trebinje, u neposrednom susedstvu Dubrovnika. Tu je primio dubrovačko poslanstvo, koje ga je pozvalo u grad gde će mu ukazati počast knez i vlastela. Ovoga puta Dušan je prihvatio poziv. Boravio je u gradu nekoliko dana, počev od 10. maja 1331, okružen pratnjom i pažnjom kakvu su Dubrovčani običavali ukazivati svojim najuglednijim gostima. Bilo je i prilike za razgovore o predmetima koji nisu bili prijatni. Još nije bio predat porodici depozit Purćića. Dubrovčani su nastojali da se to reši među privatnim strankama i očekivali su da ne budu time uznemiravani. Svojima su kaznom zapretili da se stvar reši. „Mladi kralj” je bio dužan trgovcima za neke tkanine oduzete prethodne godine kod Sv. Srđa, a zatim kasnije tokom borbi s ocem. Obećao je da isplati ove dugove, ali to nije učinio u sledećim mesecima, pa se to potezalo i kasnije - kada je postao kralj.
Iako je mir među vladaocima sklopljen „strašnim kletvama i velikim obećanjima”, on nije dugo potrajao. Početkom avgusta, Dubrovčani su podsećali „mladog kralja” na neispunjena obećanja, preteći pri tom da će se žaliti „njegovom starom ocu”. To je poslednji poznat znak da je „mladi kralj” bio pod vlašću svoga oca. Već sledećih nedelja sukob je ponovo buknuo.
U nastojanju da se razumeju motivi i glavni momenti obnovljenog sukoba koji je doveo do nasilne smene na prestolu, jedini oslonac pruža kazivanje životopisca Stefana Uroša III, koji se pokazao kao veoma pristrasan, ali prilično dobro obavešten. Na pozadini bujne retorike ucrtano je nekoliko pojedinosti koje iznenađuju svojom preciznošću. On je jedini od svih ranije pomenutih pisaca svestan da je bilo dve faze sukoba i neprijateljstava.
DOSLEDAN u svojoj tendenciji, on starom kralju pripisuje da, za razliku od sina, pomirenje nije iskreno prihvatio. U jednom momentu je preteći zatražio da se sin pojavi pred njim da o nečemu položi račune. Sluteći iza tog poziva opasnost po svoj život, Dušan je, po kazivanju ovog pisca, odlučio da napusti zemlju i pozvao je ljude iz svoga okruženja da pođu s njim. Oni su to odlučno odbijali, tražeći da zajedno s njim otklone uzrok opasnosti. Njima je anonimni pisac pripisao opredeljenje: bolje imati grob u svojoj zemlji, nego biti rob ili došljak u tuđini. Pripisao im je i pretnju da će otići njegovom ocu, „a tebe ćemo ostaviti u velikoj žalosti i preziru”.
Tada je, dakle, Dušan nevoljno pristao da ustane na oca. Njegove snage su bile skromne, „ne beše velika njihova sila, no mali neki broj”. Oni su jedne srede, bilo je to 21. avgusta 1331. godine tajno iz Skadra krenuli ka Nerodimlji, dvoru koji je od Milutinovog vremena bio omiljeno boravište vladara, a gde je toga leta živeo otac s porodicom. Nisu sačuvani ostaci toga dvora, ali njegov položaj otkriva srazmerno veliko naselje Nerodimlja na istoimenoj planinskoj rečici koja se ulivala u jezero na jugu Kosova. U blizini se, na visokoj litici, nalazila tvrđava Petrič, koja je služila kao pribežište u slučaju opasnosti.
Po rečima anonima, kralj nije ni slutio šta mu se sprema. Kad je napad počeo, on je na konju uspeo da pobegne i da se skloni u Petrič, a žena i porodica pali su u ruke njegovog sina. Posle toga, napad je usmeren na tvrđavu u kojoj stari kralj nije imao uslova da pruža duži otpor, pa se predao. „Mladi kralj” je zagospodario situacijom. Pohitao je da novi položaj ozakoni krunisanjem u hramu drugog obližnjeg dvora u Svrčinu već 8. septembra 1331. godine.
Sudbina svrgnutog kralja nije prestajala da privlači pažnju počev od savremenika, preko pisaca i umetnika kasnijih stoleća - sve do najnovijeg vremena. Više puta pominjani anonimni životopisac Dečanskog ostaje dosledan i pripisuje inicijativu vlasteli i u svemu što se posle prevrata desilo. Pošto novi vladar „savećanje učini sa svojom vlastelom”, bilo je odlučeno („i bi zapoveđeno”) da bivši kralj sa ženom bude odveden u tvrđavu Zvečan na severu Kosova polja kako bi tamo bio čuvan dok se ne postigne izmirenje.
PO anonimu, tamo je starog kralja zadesila smrt i on je prenet i sahranjen u svojoj zadužbini, manastiru Dečani. Ovaj pisac ne uzima u razmatranje mogućnost nasilne smrti. Drugi, mnogo kasniji životopisac, Grigorije Camblak, ima suprotnu tendenciju u prikazivanju ustanka i pogibije Dečanskog. I on je znao da je stari kralj bio zatočen u Zvečanu, ali on izričito krivicu baca na sina: „Osudi ga najgrču smrt udavljenja.” Već pomenuti Nićifor Grigora, koji je pratio događaje u Srbiji i koji je nekoliko godina ranije boravio na srpskom dvoru, takođe zna da su starog kralja „udavili u tamnici”, ali taj zločin pripisuje velikašima. Naime, on tvrdi da je i zatvaranje bilo protiv volje sina, koji se nije mogao suprotstaviti da i njega ne bi zadesilo neko zlo.
Dušan je u svojoj reči uz "Zakonik" sasvim uopšteno dodirnuo taj delikatni momenat iz svoje biografije. Posle pobede kod Velbužda, njemu i ocu nije bilo dato da požive u miru, jer je đavo posejao lukave reči i „brižnoga načiniše zbog mene roditelja moga, i tako ga razdražiše na mene kao da uopšte ne bude imena moga ni života”. On je, dakle, bio u životnoj opasnosti i stradao je od oca kao nekada Josif od svoje braće, ali spasao ga je Bog kao nekad Josifa: „I postavi me za gospodina i vladara svoj zemlji otačastva moga.”
Nisu poznati odjeci nasilne promene na srpskom prestolu. Tek mnogo kasnije, početkom i krajem DžV veka, posvedočene su osude Dušanovog čina u žitiju Dečanskog, koje je napisao Grigorije Camblak, i u uspomenama Konstantina iz Ostrovice, koji je u ranoj mladosti postao janjičar, a kasnije ratnik poljskog kralja. Prvi spis „žigoše” kraljevog sina i sve one koji su mu pomagali zbog ogrešenja o Božje zapovesti; drugi, uveliko prožet usmenim predanjem, u Dušanovom činu vidi uzrok propasti dinastije i srpske države. Postupak prema ocu izazvao je prokletstvo koje je pogodilo samog Dušana i njegovog sina. Oba ova kasna svedočanstva potvrđuju postojanje mnogo opštije osude Dušana, koja ima ishodište u anatemi carigradskog patrijarha i raskolu među crkvama, o čemu će kasnije biti reči.
KAO izdanak svetorodne dinastije, Dušan je, poput prethodnika naglašavao svoje mesto u rodoslovu, koji počinje svetim Simeonom i svetim Savom. Ima povelja u kojima mimoilazi pri tom svoga oca i predstavlja sebe kao unuka „previsokog svetog i strašnog kralja Stefana Uroša” i praunuka prepodobnog oca Simeona, Stefana Nemanje. U drugoj povelji, iz januara 1333. godine spominje roditelje i praroditelje i svoju pripadnost njihovom plemenu, od kojih nije daleko telom „praunuk i unuk, sin i naslednik istiniti njihovog svetog korena”.
Mnogobrojnije su povelje u kojima naglašava da je sin Stefana Uroša III. Presudno za tu promenu bilo bi ustanovljivanje kulta Stefana Dečanskog, čija se uspomena obeležavala 11. novembra (dan sv. Martina, otuda Sveti Mrata). Po predanju koje je došlo do pomenutog Konstantina Janjičara, to bi se desilo devet godina posle smrti, dakle 1340. godine. U svakom slučaju, bilo je to pre 1343. godine kada u uvodu jedne od svojih povelja Dušan kaže da je video „novu blagodet na roditelju mome svetom kralju Urošu”, što znači da su se nad grobom Dečanskog pojavili znaci Božje milosti.
Preuzevši presto i vlast nad državom, Dušan je morao da preuzme i brigu o dovršavanju očeve zadužbine, Pantokratorovog manastira u Dečanima. Prema rečima iz jedne od dečanskih povelja, manastir se još gradio kada je bugarski car iznenada napao srpsko kraljevstvo. Nije bio dovršen ni do smrti Dečanskog, jer se u natpisu iznad vrata kaže da je „frad Vita mali brat iz Kotora grada kraljeva” sagradio hram za osam godina „gospodinu kralju Stefanu Urošu Trećemu i svojem sinu svetlomu i prevelikomu i preslavnomu gospodinu kralju Stefanu” i završio ga 1335. godine, što znači da je građenje počelo 1327. godine. Postavlja se pitanje da li je verovatno da je telo Dečanskog odmah preneto i sahranjeno u još nedovršenom manastiru, ili je to učinjeno koju godinu kasnije. Vađenje tela iz groba, prenošenje i ponovno sahranjivanje od Nemanjinih vremena povezano je sa ustanovljivanjem kulta.
Otuda se verovatnije čini da je u svoju zadužbinu prenet jedne od sledećih godina, a da je smešten u kovčeg u kojem se i danas čuva kada se „objavio”, kad je dobio svetački kult. Dušan je i kasnije, u vreme kada je već gradio svoju posebnu zadužbinu manastir, Sveti arhanđeli kod Prizrena, naglašavao svoju ulogu u podizanju Dečana: na likovnim predstavama prikazan je zajedno s ocem kao ktitor.
IAKO je planirani prevrat potpuno uspeo, mladi Stefan Dušan i velikaši koji su stajali uz njega dobro su znali da se što pre treba pobrinuti o učvršćivanju nove vlasti. Pri tom su mogli poći od značajne činjenice da je još 6. januara 1322. godine na krunisanju Stefana Dečanskog njegov prvenac dobio krunu mladog kralja i savladara - odlukom Državnog sabora, a iz ruku arhiepiskopa Nikodima. Međutim, nosioci nove vlasti u Srbiji isto su tako dobro znali da novi vladar mora da bude na dostojan način krunisan kraljevskim vencem. Zato je Dušanovo venčanje (krunisanje) za kralja obavljeno već u nedelju 8. septembra 1331. godine, na praznik rođenja Bogorodice (Mala gospojina). Zahvaljujući opisu Dušanovog životopisca - Danilovog Nastavljača, poznate su neke značajne radnje vezane za ovaj svečani čin: novi kralj je odmah pisao arhiepiskopu Danilu II i pozvao ga da ga blagoslovi i kruniše za kralja, kako to čine patrijarsi sa svim hrišćanskim carevima. Zapovedio je da se u carskom dvoru u Svrčinu okupi sabor „otačastva njegova”, a tu je pristigao i sam arhiepiskop Danilo II sa čitavim sveštenstvom. Pomenutog dana - u nedelju, na praznik rođenja Bogorodice - Danilo II je položio „carski venac” na glavu Stefana Dušana, posle čega je novi vladar sa arhiepiskopom priredio veliko veselje, darivao Danila II i učesnike Sabora, a onda se od njih rastao. Početkom septembra 1331. godine u Dubrovnik je stigla vest o promeni na prestolu u Srbiji, pa je odlučeno da se novom kralju Stefanu Dušanu uputi pismo sa čestitkama i darovima. Ali dubrovačko poslanstvo nije blagovremeno stiglo na srpski kraljevski dvor, jer je Stefan Dušan krunisan već 8. septembra 1331. godine.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 00:29
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Dušan kreće na Solun

Stefan Dušan je samostalno osvojio vizantijske gradove Prilep i Ohrid u Makedoniji i trebalo je da sa svojim saveznikom Sirgijanom krene na Solun. Ove akcije kralja Dušana i prebega Sirgijana ugrozile vitalne interese vizantijske vlasti u Makedoniji i zal

Slika
Stefan Dušan

Autori: akademici Sima Ćirković i Božidar Ferjančić
POŠTO je krunisanjem u Svrčinu legalizovana promena na prestolu, novi kralj Stefan Dušan morao je da odmah povede računa o nadama i očekivanjima srpske vlastele koja ga je i istakla kao svog kandidata za presto u pobuni protiv Stefana Dečanskog. Vlastela je ustala protiv starog kralja uverena da on nije dovoljno iskoristio povoljnu situaciju u kojoj se Srbija, kao pobednička sila, našla posle bitke kod Velbužda (23. jula 1331). Valja priznati da posle te blistave pobede Stefan Dečanski nije preduzeo neke šire osvajačke pohode ni prema krajevima u državi palog trnovskog cara Mihajla Šišmana, ni protiv njegovog saveznika, romejskog vasilevsa Andronika III Paleologa, koji je na vizantijsko-srpskoj granici u Makedoniji oprezno čekao ishod rata Srbije i Bugarske.
A, u svakoj srednjovekovnoj državi, pa i u Srbiji Nemanjića, vlastela je činila osnovnu pokretačku snagu osvajačke politike, jer je u zaposedanju novih teritorija videla jedan od osnovnih načina da uveća svoju pokretnu i nepokretnu imovinu. Osvajačke težnje srpske vlastele jasno su bile iskazivane i u ranijim etapama vizantijsko-srpskih odnosa, na primer u pregovorima kralja Milutina s carem Andronikom II Paleologom (1299), kada su se ugledni velikaši u Srbiji protivili sklapanju mira s Vizantijom. Osvajački pohodi tadašnjih srpskih vladara usmeravani su prirodnim putevima koji su se dolinama Vardara i Strume otvarali prema severnim obalama Egejskog mora, kao i prema gradovima u zapadnoj Makedoniji i Albaniji.
Svakako da je, saglasno opisanim željama i interesima, srpska vlastela očekivala da će novi kralj, kojeg je i dovela na presto, što pre krenuti u osvajanja prema jugu, jer veći pohodi u tom pravcu nisu preduzimani još od početnih godina vladavine kralja Milutina (1282/1283). Zato je Stefan Dušan već u jesen 1331. godine krenuo s vojskom u tom pravcu, a vesti o njegovom prvom pohodu nalazimo jedino u delu savremenika Nićifora Grigore, koji beleži da su srpski velikaši, pošto su učvrstili i osigurali vlast Stefanu Dušanu, krenuli u ratni pohod osvojivši romejsku zemlju do Strume i Amfipolja, sa Strumicom i ostalim mestima.
ZA vladavine Stefana Dečanskog Strumica je bila pod vlašću Romeja, a u njoj je kao zapovednik sedeo Dimitrije, sin velikog logoteta Teodora Metohita. S druge strane, poznato je da je u proleće 1327. godine Nićifor Grigora, idući kao vizantijski poslanik na srpski dvor, boravio u Strumici koja se tada nalazila pod vlašću cara Romeja. Kada je mladi Stefan Dušan preuzeo vlast, granica srpskog kraljevstva prema Vizantiji počinjala je od jadranske obale južno od Lješa, obuhvatala krajeve Pilota, Debra i Pologa, gradove Kičevo, Veles, Prosek i Štip i završavala se južno od Velbužda. Na strani prema kojoj je bio usmeren prvi vojni pohod Stefana Dušana vizantijsko-srpska granica se nalazila između Štipa i Strumice, a sada je pomerena osvajanjem drugoga grada.
Da bi se objasnili uslovi pod kojima je taj novi veliki osvajački pohod Stefana Dušana preduzet i ostvaren, valja se prisetiti nekih zbivanja u susednom carstvu Romeja koja su proistekla iz dugog građanskog rata vođenog između 1321. i 1328. godine. U državi Stefana Dušana se iznenada obreo jedan ugledan Romej, Sirgijan, koji je, kao dobar poznavalac prilika u carstvu, a i čovek s mnogostrukim vezama, mogao da bude neizmerno koristan savetnik i pomagač srpskom kralju.

Poznato je da su i ranije neki romejski velikaši bežali u susednu Srbiju i bili korisni u organizovanju napada na vizantijske pogranične krajeve, ali se pomenuti Sirgijan od njih odvajao ugledom i uticajem. Budući da je Sirgijanov dolazak u Srbiju otvorio najsmelije osvajačke nade srpskom kralju, a istovremeno ozbiljno zabrinuo cara Andronika III Paleologa i njegovog najbližeg saradnika Jovana Kantakuzina, korisno bi bilo kazati nešto o ličnosti vizantijskog prebega.
Sirgijan je bio sin uglednog kumanskog poglavara i sestričine cara Mihajla VIII Paleologa. A pošto je rođen oko 1290, pripadao je grupi mladih romejskih velikaša okupljenih 1321. godine oko Andronika III, koji je uz njihovu podršku počeo borbu za vlast protiv svoga dede, starog cara Andronika II Paleologa. Međutim, prevrtljivi skorojević Sirgijan je ubrzo promenio stranu: verovatno zbog rivalstva s velikim domestikom Jovanom Kantakuzinom, napustio je tabor mladog pretendenta i prišao starom caru Androniku II Paleologu.
Kada su se deda i unuk privremeno izmirili (1322), Sirgijan je osuđen na doživotnu tamnicu, iz koje je oslobođen 1328/1329. godine na intervenciju baš velikog domestika Jovana Kantakuzina, najbližeg prijatelja i saradnika novog cara Andronika III Paleologa (1328-1341). U danima careve iznenadne teške bolesti (zima 1329/1330) Sirgijan je, opet posredovanjem Jovana Kantakuzina, postavljen za namesnika zapadnih krajeva sa sedištem u Solunu.
OVDE, u gradu sv. Dimitrija, Sirgijan se zbližio s caricom Ritom Ksenijom, majkom Andronika III Paleologa, koja ga je, poneta neodoljivom mržnjom prema zajedničkom protivniku Jovanu Kantakuzinu, usinila i odredila za svog naslednika, obećavši mu kao posed grad Solun. Kada je u leto 1333. godine carica - majka Rita Ksenija preminula, Sirgijan je iznenada ostao bez njene zaštite, pa se Jovan Kantakuzin osmelio da ga optuži za zaveru koju je navodno još 1330. godine kovao protiv Andronika III Paleologa u vreme njegove teške bolesti.
Tada su počele nove avanture nemirnog i slavoljubivog Sirgijana, povezane s njegovim bekstvom u Srbiju. Ne želeći da padne u ruke starog suparnika Jovana Kantakuzina, prevejani pustolov je najpre iz prestonice utekao u đenovljansku Galatu, a pošto se ni tu nije osećao siguran od progonitelja, zaputio se na mletačku Eubeju, gde je proboravio duže vreme. Odatle je Sirgijan pisao caru Androniku III Paleologu moleći ga da mu oprosti krivicu i dodeli komad zemlje negde u Makedoniji, na ivici carstva Romeja. Ali pošto njegova molba nije uslišena, on je krenuo u kontinentalnu Grčku, pa se preko Lokriđana i Akarnanaca sklonio kod Albanaca u Tesaliji, koji su ga spasli zbog starog prijateljstva utemeljenog u vreme kada je on bio namesnik u krajevima na zapadu.
Zahvaljujući albanskim putovođama, Sirgijan je kao prebeg bezbedno stigao kralju Stefanu Dušanu (krajem 1333). On ga je dočekao s pripadajućim počastima misleći da mu njegov dolazak pruža priliku da s većim nadama započne rat sa Romejima. Primio ga je kao prikladnog gosta, prijatelja, istomišljenika i dobronamernog savetnika koji je obećavao da će mu potčiniti romejsku oblast u Makedoniji ukoliko mu pomogne da se dočepa vlasti u carstvu.
Bilo je neophodno u glavnim crtama opisati burnu karijeru slavoljubivog i prevrtljivog Sirgijana, jer je njegov iznenadni dolazak kao prebega pružio kralju Stefanu Dušanu neočekivanu i sjajnu priliku da krene u prava osvajanja romejskih gradova u Makedoniji. Ratovanje je počelo u leto 1334. godine. Već prvi uspesi novih saveznika pokazali su da njihove nade nisu bile neosnovane, jer je Sirgijan s odredima koje mu je dao srpski kralj osvojio više gradića, a i veliki grad Kastoriju (Kostur).
SIRGIJAN je istovremeno poslao mnoga pisma u romejske gradove, nudeći njihovim žiteljima novac, posede i dostojanstva, pa su se mnogi od njih polakomili da mu priđu. Nezavisno od ovog pohoda u kojem su učestvovali i kraljevi odredi, Stefan Dušan je samostalno osvojio neke važne vizantijske gradove u Makedoniji, pre svega Prilep i Ohrid, a onda je trebalo da sa svojim saveznikom krene na Solun, čiji je puk već iskazivao naklonost prema Sirgijanu i bio spreman da mu otvori gradske kapije. Savremenik Nićifor Grigora priča da je „usred leta” srpski kralj s vojskom sledio Sirgijana u kretanju ka Solunu, a da su im usput prilazili celi krajevi i gradovi „jer su već odavno želeli Sirgijanovu upravu, a i zbog letine, jer je upravo bilo vreme žetve”. To je svakako važno za tačnije datiranje pohoda saveznika prema Solunu.
Opisane akcije kralja Stefana Dušana i prebega Sirgijana ugrozile su vitalne interese vizantijske vlasti u Makedoniji i zaleđu Soluna, što je ubrzo uočio i sam car Andronik III Paleolog. Zato je već u proleće 1334. godine iz prestonice pohitao u tračku tvrđavu Didimotiku, gde je prikupljao vojsku za borbu. U leto 1334. godine, kada su čete srpskog kralja već stigle na Vardar, car Andronik III Paleolog, koji se nalazio kod jezera Volvon, između Rendine i Soluna, dobio je loše vesti da je turska flota od šezdeset lađa usidrena između Palene i Atosa i da odatle pljačka krajeve Halkidike. Protiv nje je poslat veliki domestik Jovan Kantakuzin, a Andronik III Paleolog se uputio u Solun. Tu je caru došao izvesni Sfrances Paleolog da mu ponudi svoje usluge u likvidaciji Sirgijana, opasnog prebega i savetnika srpskog kralja u pohodu na romejsku zemlju.
Tada je skovan lukav plan da i on sam prividno prebegne u tabor Stefana Dušana, da tamo zadobije Sirgijanovo poverenje, i da ga, kad se za to ukaže prilika, uhvati i dovede u neku od tvrđava, gde će ga pažljivo čuvati dok ga ne preda caru. Da bi čitava stvar delovala što uverljivije, preduzeti su još neki usputni koraci: Sfrances Paleolog je najpre postavljen za upravnika nekih pograničnih tvrđava (Sosk, Devri, Staridol i Hlerin), a kad je po dogovoru otkazao poslušnost romejskom vasilevsu i prišao Stefanu Dušanu, imovina u Solunu mu je zaplenjena, a njegova supruga izložena javnoj poruzi na gradskom trgu.

OSVAJAČKI POHODI

PRVI osvajački pohod Stefana Dušana, koji je išao putevima ranije označenim za vladavine kralja Milutina, očigledno nije doneo veća teritorijalna proširenja srpskom kraljevstvu. Međutim, Srbi će uskoro krenuti u osvajanja mnogo šireg zamaha, koja će, s jedne strane, dovesti do znatnih pomeranja vizantijsko-srpske granice, a, s druge, predstavljati samo prvi u nizu velikih osvajačkih pohoda kralja i cara Stefana Dušana prema vizantijskim krajevima i gradovima.
Krajnji rezultat tih ratova za osvajanje oblasti carstva Romeja, koji su potrajali više od jedne decenije, bilo je pomeranje srpskih granica daleko prema jugu, do donjeg toka Meste, obale Korintskog zaliva i zaleđa Drača.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 00:40
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Mir ljutih protivnika

Susret Stefana Dušana i Andronika III Paleologa 1334. godine, nedaleko od Soluna, okončan velikim veseljem. Šta su dvojica vladara poklonila jedan drugome(?). Neposredno po sklapanju mira sa vizantijskim carem, srpsku državu sa severa napada ugarski kralj

Slika
Andronik III Paleolog

Autori: akademici SIMA ĆIRKOVIĆ I BOŽIDAR FERJANČIĆ
IAKO je sve bilo vešto smišljeno i pripremljeno, rođaci iz Soluna i Verije su pisali Sirgijanu opominjući ga da se čuva Sfrancesa Paleologa koji dolazi s namerom da ga ubije. Ali, kada je tobožnji prebeg spremno položio „pismenu i veoma strašnu zakletvu pred svetom i božanskom trpezom dok su sveštenici držali bogosluženje”, Sirgijanove sumnje su nestale. Štaviše, on je Sfrancesa Paleologa doveo svom prijatelju kralju Stefanu Dušanu kao dokaz istinitosti obećanja da će ugledni Romeji stati na njegovu stranu.
Kao što je već rečeno, u letnjim mesecima 1334. godine, Stefan Dušan i njegov prijatelj su s vojskom krenuli prema Solunu i stigli su na šezdeset stadija od grada, pripremajući neposredan napad na njegove moćne bedeme. Zanimljivo je da je tada Sfrances Paleolog počeo da strahuje da li će, s obzirom na to da je Sirgijan uvek okružen velikom pratnjom, biti u prilici da potpuno obavi povereni mu zadatak. Zato je preko tajnih izaslanika pisao caru Androniku III Paleologu u Solun moleći ga da na gradskim kapijama budu spremni stražari koji će ga prihvatiti.
U jednom trenutku su Sirgijan i Sfrances Paleolog napustili zajednički logor i krenuli do reke Galik, nadomak samog Soluna, gde je tobožnji romejski prebeg sticajem okolnosti promenio plan: strahujući da Sirgijana neće uspeti da uhvati živog i preda ga caru kao što mu je naloženo, odlučio je da ga ubije. Njegovi ljudi su mačevima napali Sirgijana i smrtno ranjenog doneli ga u logor kralja Stefana Dušana, gde je on ubrzo izdahnuo u utorak 23. avgusta 1334. godine, na dan sv. Lupa. Posle uspešno obavljenog zadatka Sfrances Paleolog je utekao sa svojim ljudima u Solun.
IAKO nije sasvim ispunio želje Andronika III Paleologa, jer Sirgijana nije doveo živog, car ga je, ipak, nagradio činom velikog stratopedarha i odgovarajućim godišnjim prihodima od zemalja. Sasvim je prirodno da je iznenadno ubistvo Sirgijana potpuno poremetilo planove vezane za napad na Solun, pa je kralj Stefan Dušan odmah prekinuo sve akcije prema gradu. Najpre je dostojno oplakao i sahranio svog saveznika i prijatelja, a zatim je, po rečima Jovana Kantakuzina, zatražio mir od cara Andronika III Paleologa.
Tada je na reci Galik nadomak grada sv. Dimitrija došlo do prvog susreta dvojice vladara: romejskog vasilevsa Andronika III Paleologa i srpskog kralja Stefana Dušana. Tom prilikom je zaključen mir između dve susedne države, a rešena su i neka sporna teritorijalna pitanja iskrsla kraljevim osvajanjima u minulom ratu. Okončanje sukoba svakako je odgovaralo obema zaraćenim stranama. Srpski kralj je hitno morao da se pobrine za zaštitu severnih krajeva svoje države kojima je ponovo zapretila opasnost od napada Ugarske, a izvesno je da je ubistvo Sirgijana iznenada poremetilo njegove ratne planove.
Kada je reč o Androniku III Paleologu, njega su, takođe, očekivali važni zadaci u obnovi vlasti carstva Romeja nad krajevima kontinentalne Grčke koji su bili u njegovim granicama i pre katastrofe iz 1204. godine, kada su učesnici Četvrtog krstaškog pohoda osvojili Carigrad. Kao posledica prvog pada Vizantije, u kontinentalnoj Grčkoj obrazovano je nekoliko manjih država, latinskih i grčkih, koje su posle obnove carstva (1261) pružale žestok otpor restauratorskim planovima prvih careva iz kuće Paleologa. Car Andronik III Paleolog je uspeo da tokom svoje relativno kratke vladavine likvidira grčke separatističke države u Tesaliji i Epiru.
O SUSRETU dvojice vladara na reci Galik savremenici Jovan Kantakuzin i Nićifor Grigora kratko govore: prvi samo naglašava da je Stefan Dušan vratio caru Androniku III Paleologu gradove koje je osvojio Sirgijan, dok drugi beleži da je tada zaključen mir i da se srpski kralj vratio u svoju zemlju. Međutim, Danilov Nastavljač znatno je detaljniji u prikazu svega što se zbilo prilikom tog susreta nadomak Soluna, pa i u pogledu podele teritorija. Srpski pisac pre svega naglašava da je susret dvojice vladara upriličen u petak 26. avgusta „pod slavnim gradom Solunom”.
Ako se prisetimo kazivanja u ovde već pomenutoj "Kratkoj hronici" da je vizantijski prebeg Sirgijan ubijen nadomak Soluna u utorak 23. avgusta 1334. godine, hronologija Danilovog Nastavljača dobija punu potvrdu. Prema njegovom opisu, dvojica vladara, do tada ljuti protivnici, uzajamno su se darivali, a onda je nastalo veliko veselje. Srpski kralj je caru Androniku III Paleologu darovao deo zemlje i gradove, a za sebe je zadržao „ostale gradove i zemlje grčke”, odnosno Ohrid, Prilep, Kostur, Strumicu, Hlerin, Železnec, Voden i Čemren, koje je osvojio u prve tri godine svoje vladavine. Za Prilep se dodaje da je u njemu Stefan Dušan podigao carski dvor za prebivanje. Poznavanje srpsko-vizantijskih odnosa za vladavine Stefana Dušana nameće pitanje da li je njegov životopisac verno naveo gradove koje je srpski kralj zadržao po sporazumu zaključenom nadomak Soluna sa Andronikom III Paleologom. Sasvim je izvesno da je neke od pomenutih gradova Stefan Dušan zaposeo ranije, a da je neke, koje je osvojio njegov saveznik Sirgijan, vratio caru Romeja.
Kad je u pitanju Strumica, videli smo da je taj značajan grad istočne Makedonije Stefan Dušan zauzeo već u prvom pohodu prema vizantijskim oblastima preduzetom na samom početku vladavine (jesen 1331). Gradove Železnec (Siderokastron) i Čemren osvojio je još kralj Stefan Dečanski. Neke od navedenih gradova (Kostur, Hlerin i Voden), koje je u uspešnom pohodu s odredima srpskog kralja osvojio prebeg Sirgijan, Stefan Dušan je, po ugovoru, vratio romejskom vasilevsu, jer je poznato da su oni znatno kasnije konačno došli pod srpsku vlast, o čemu će biti reči u jednom od sledećih poglavlja.
NA osnovu iznetih činjenica jasno je da je posle pohoda iz 1334. godine Stefan Dušan, pre svega, zadržao Ohrid i Prilep, dva veoma važna grada u srednjovekovnoj istoriji Makedonije. Ohrid je bio znamenit crkveni centar, sedište autokefalne arhiepiskopije, osnovane još pred kraj vladavine vizantijskog cara Vasilija II (976-1025), a posle njegove konačne pobede nad Samuilovim carstvom (1018). Sada se to važno crkveno i duhovno središte, zajedno s nekim njemu potčinjenim eparhijama, našlo u granicama države Stefana Dušana, koji je, prema podacima savremenih izvora, iskazivao duboko poštovanje prema ohridskom arhiepiskopu.
Kada je reč o drugom gradu, Prilepu, valja napomenuti da je on u srednjem veku imao neuporedivo veći strateški značaj nego u kasnijim stolećima, kao i to da se u njegovoj blizini nalazio znameniti manastir Treskavac, čija je crkva posvećena Uspenju Bogorodice. Pobednički srpski kralj je pohitao da toj slavnoj monaškoj obitelji potvrdi stare i dodeli nove posede i povlastice. A baš uvod u prvu kraljevu povelju Treskavcu (1334/1335) jasno kazuje da je on nedavno osvojio grad Prilep.
Već je rečeno da prestanak rata i sklapanje mira s vizantijskim carem nisu bili posledica samo iznenadnog ubistva prebega Sirgijana, prijatelja i saveznika srpskog kralja, već i uznemiravajućih vesti koje su stizale sa severnih granica srpske države - jer je ugarski kralj Karlo Robert zaratio protiv Stefana Dušana. Savremenik Jovan Kantakuzin kaže da su Ugri započeli rat zbog spora oko neke pogranične zemlje, ali da do prave borbe nije došlo pošto je Stefan Dušan zatražio pomoćnu vojsku od cara Romeja, a on je poslao svoje odrede, zbog čega se, kako se govorilo, ugarski kralj povukao sa srpske teritorije.
ZATO je Stefan Dušan srdačno zahvaljivao vizantijskom caru na prijateljskoj pomoći, dok je zapovednika odreda Romeja bogato darivao. Zbivanja iz tog rata znatno opširnije opisuje Danilov Nastavljač, razložno tumačeći da je Karlo Robert krenuo na Srbiju pošto je čuo da je kralj Stefan Dušan „izašao sa svojim silama u daleka carstva naroda, a otačastvo njegovo niko ne čuva”. Kada su čete ugarskog kralja prešle Dunav, Stefan Dušan je, obavešten o novoj opasnosti, pohitao s vojskom prema severu. Stigao je do doma Spasovog u Žiči, gde se nalazila srpska arhiepiskopija i gde se kralj poklonio „ikoni vladike sviju Boga i presvete Bogomatere”. Na vest o približavanju srpskog kralja, ugarsku vojsku je zahvatila panika i ona je u neredu počela da se povlači prema severu. Prava katastrofa nastala je prilikom prelaska Save, u kojoj su se utopili mnogi ugarski vojnici.
Ako se saberu izvorne vesti o pomenutom ratu Stefana Dušana s ugarskim kraljem, jasno se može zaključiti da tada do pravih okršaja nije ni došlo, jer su se ugarske čete brzo povukle preko Save, a u neredima i panici prilikom prelaska reke mnogi vojnici su nastradali. A ukoliko se posmatraju zbivanja iz rata Stefana Dušana s Ugrima, najpre se postavlja pitanje njegove hronologije. Većina istoričara je taj rat datirala u proleće ili leto 1335. godine, ali je nedavno, na osnovu podataka ugarskih povelja, vojevanje kralja Karla Roberta protiv Srba pomereno u vreme između novembra 1334. i januara 1335. godine. Drugo pitanje koje se postavlja jeste da li je posle neuspelog pohoda Ugara usmerenog prema oblasti Mačve došlo do nekih promena granica između dve susedne države, Srbije i Ugarske. Ako se pođe od činjenice da su se ratne operacije odvijale južno od Save, može se verovati da su posle povlačenja ugarskih četa Srbi zadržali oblast Mačve, kao i da su privremeno zaposeli Beograd.

PRETENZIJE UGARA

VALjA napomenuti da sukob s Karlom Robertom (1334/1335) nije bio jedini rat koji je u vreme Stefana Dušana Srbija vodila sa svojim severnim susedima, budući da su Ugri za vladavine ovog kralja, a naročito njegovog naslednika Ludovika I (1342-1382), više puta pokušavali da prošire svoje državne granice prema jugu, preko obala Save i Dunava. To je bio stalni pravac teritorijalnih pretenzija krune sv. Stefana u srednjem veku.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 01:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Bugari nude ujedinjenje

Posle pobede nad Bugarima kod Velbužda, srpskom vladaru predlaže se "ujedinjenje srpskog kraljevstva i bugarskog carstva". Stefan Dečanski na trnovski presto doveo sestrića Jovana Stefana i njegovu majku Anu, ali su oni ubrzo svrgnuti. Turci pljačkaju na

Slika
Dušanovo carstvo

Autori: akademici SIMA ĆIRKOVIĆ I BOŽIDAR FERJANČIĆ
U PRVIM godinama svoje vladavine, kralj Stefan Dušan se suočio s još jednim važnim zadatkom. Od uspešnog rešavanja tog zadatka neposredno je zavisila njegova osvajačka politika prema jugu, zbog čega ga je srpska vlastela i dovela na presto. U pitanju su bili dalji odnosi sa susednom Bugarskom, čiji je car Mihajlo Šišman izgubio presto i život u bici kod Velbužda (28. jula 1330). Srpski kralj Stefan Dečanski je posle ove velike pobede krenuo s vojskom u unutrašnjost zemlje Bugara. Već 1. avgusta 1330. godine stigao je u selo Izvor, gde su mu došli poklisari Belaura, brata cara Mihajla Šišmana, ali i drugih bugarskih boljara, nudeći sporazum „kako bi ubuduće srpsko kraljevstvo i bugarsko carstvo bili ujedinjeni”.

Tada se Stefan Dečanski pismom obratio svojoj sestri Ani, bivšoj ženi Mihajla Šišmana, koja je s decom proterana iz Trnova pošto je on sklopio drugi brak sa Teodorom, sestrom cara Andronika III Paleologa (1324). Namera srpskog kralja je bila da na trnovski presto dovede sestru Anu i njenog prvorođenog sina Jovana Stefana, što je i učinio, poslavši o tome zapovest bugarskim boljarima. Zanimljivo je da i savremenik Jovan Kantakuzin opisuje navedenu promenu na prestolu u Trnovu: vasilevsu Androniku III Paleologu javljeno je da su, posle pogibije Mihajla Šišmana, bugarski boljari oterali njegovu udovicu Teodoru s decom, a „carski dvor i vlast nad Bugarima” predali sestri Stefana Dečanskog koja je ranije bila udata za trnovskog cara (uz nju su bila i njena deca). Prema izvornim podacima, ubrzo posle pobede kod Velbužda - krajem avgusta ili početkom septembra 1330. - kralj Stefan Dečanski doveo je na trnovski presto svog sestrića Jovana Stefana i njegovu majku Anu, dok je bugarsku prestonicu napustila Teodora, udovica Mihajla Šišmana i sestra cara Andronika III Paleologa. Međutim, prosrpska vlast nije se dugo održala na prestolu u Trnovu.
POČETKOM proleća 1331. godine protiv Jovana Stefana i njegove majke Ane ustali su bugarski boljari koje su predvodili protovestijar Ražina i logotet Filip. Zbacili su ih s vlasti i na presto doveli despota Jovana Aleksandra, gospodara oblasti oko grada Loveča. Jovan Stefan i Ana su se sklonili u Srbiju. Očigledno je da položaj srpskog štićenika u Trnovu nije bio čvrst, čemu je svakako doprinela i iznenadna akcija bivšeg bugarskog saveznika, cara Andronika III Paleologa. On je, po dobijanju vesti o bici kod Velbužda i promeni na trnovskom prestolu, ostavio u Solunu Sirgijana, pa je iz Adrijanopolja krenuo u pohod na krajeve Bugarske. Tako je osvojio tvrđave Anhijal, Mesemvriju, Aetos, Kteniju, Rosokastron, a zatim se vratio u Carigrad.
Ako se ovim nevoljama u graničnim krajevima prema ranije prijateljskom carstvu Romeja doda činjenica da je u susednoj Srbiji počela borba za presto između Stefana Dečanskog i njegovog sina Stefana Dušana, jasno je da vlast Jovana Stefana i njegove majke Ane nije mogla da se dugo održi u Trnovu. Pored iznenadne spoljne opasnosti, Jovan Stefan nije više mogao da računa na podršku iz susedne Srbije, koju su već potresali unutrašnji nemiri.
Pobunjeni bugarski boljari su u proleće 1331. godine na presto u Trnovu doveli despota Jovana Aleksandra, gospodara oblasti oko Loveča i uglednog boljara koji je bio u srodstvu s carskom porodicom Asena. Novi trnovski car bio je sin despota Stracimira i Kerace Petrice, praunuke slavnog bugarskog cara Jovana II Asena (1218-1241). Rođen je na samom početku DžIV stoleća. Ujaci su mu bili car Mihajlo Šišman i Belaur. Zanimljivo je da se u uvodu Rakovačkog prepisa "Dušanovog zakonika" sasvim uopšteno navodi da je Jovan Aleksandar s carem Mihajlom Šišmanom i Belaurom učestvovao u bici kod Velbužda.
DOLAZAK Jovana Aleksandra na trnovski presto otvara vrlo značajno doba u istoriji srednjovekovne Bugarske (1331-1371). Ono je važno i za našu temu, jer se jednim delom poklapa s vladavinom Stefana Dušana. Staro carstvo Romeja bilo je u dubokoj krizi, koja je predstavljala nastavak teških godina proisteklih iz Četvrtog krstaškog rata i prvog pada Carigrada (1204). Iako je carstvo obnovljeno 1261. godine, nova dinastija Paleologa nije mogla da pod svoj skiptar dovede sve teritorije koje je Vizantija držala i pre 1204. godine. S druge strane, na vizantijskim granicama su uvek stajali mnogobrojni neprijatelji, spremni da osvajaju krajeve carstva. Neki od njih, koji su se nalazili na njegovim međama i pre 1204. godine (Bugari, Srbi, Seldžuci), sada su bili neizmerno ohrabreni neočekivanim padom carstva Romeja i njegove prestonice koju je vazda čuvala svemoćna ruka Svevišnjeg.
Rušenje mita o nepobedivosti Vizantije i večnosti Konstantinopolja ohrabrilo je, pre svega, vladare Bugarske i Srbije da sa još većom snagom krenu u osvajanje vizantijskih oblasti. Suočena s takvim opasnostima, obnovljena Vizantija nije predstavljala ni senku svoje nekadašnje moći jedinog zakonitog carstva hrišćanske vaseljene. Štaviše, rezerve unutrašnje snage ionako oronulog carstva Romeja usahle su u dugim građanskim ratovima prve polovine DžIV stoleća: 1321-1328, 1341-1347 i 1351-1354. godine. Najzad, treba podsetiti na važnu činjenicu da su godine vladavine dvojice južnoslovenskih vladara, Stefana Dušana i Jovana Aleksandra, bile sudbonosne za dalju istoriju Balkanskog poluostrva pa i čitave Evrope, jer su obeležene pojavom nove opasnosti sa istoka.
POŠTO su likvidirali poslednje vizantijske posede u Maloj Aziji, Turci su najpre počeli da pljačkaju krajeve jugoistoka Balkanskog poluostrva, a onda su, zaposedanjem tvrđava Cimpe i Galipolja (1352, 1354), zakoračili kao osvajači u Evropu. Ako se imaju u vidu izneta obeležja vremena koje nas ovde zanima, postavlja se, kao prirodno, pitanje da li su dvojica susednih južnoslovenskih vladara bili dorasli novim prilikama DžIV stoleća i izvukli iz njih očekivane uspehe. S jedne strane, trebalo je koristiti slabosti carstva Romeja i nastaviti sa osvajanjem njegovih gradova i krajeva, a, s druge, blagovremeno oceniti ozbiljnost i značaj turske invazije koja se nadvila nad hrišćanskim državama jugoistoka Balkanskog poluostrva i pretila da ih, kao val pomahnitalog mora, zbriše s lica zemlje. Odbrana od tih novih neprijatelja - nevernika trebalo je da bude zajednička briga hrišćanskih vladara na ovom prostoru, a oni su u toj borbi očekivali pomoć država hrišćanskog zapada i rimske kurije.
Dakle, izvesno je da su se tada pred dvojicom najmoćnijih vladara na Balkanskom poluostrvu otvarale široke mogućnosti osvajanja novih teritorija, i to baš u pravcima gde je vazda bila usmerena njihova osvajačka politika. Da bi se moglo pravilno ceniti koliko su dvojica sposobnih vladara koristili prilike koje im je vreme pružalo, treba se najpre podsetiti činjenice da su njihovi međusobni odnosi uvek bili dobri.
Jovan Aleksandar je bio zainteresovan za mirne odnose sa Stefanom Dušanom zbog osvajačkih planova prema gradovima severne Trakije, od kojih je neke posle bitke kod Velbužda zaposeo vizantijski car Andronik III Paleolog. S druge strane, Stefan Dušan je, takođe, želeo mir na svojim istočnim granicama kako bi se slobodno okrenuo osvajanjima prema krajevima carstva Romeja, koja nije mogao da ostvari bez saveza s Bugarskom ili bar bez njenog neutralnog stava. OSIM toga, ne treba zaboraviti i činjenicu da je na severnim granicama Srbije kasnog srednjeg veka stajala Ugarska, sa uvek prisutnim osvajačkim težnjama prema krajevima južno od Save i Dunava. Bugarski istoričari su priznavali postojanje stalnih prijateljskih odnosa između Stefana Dušana i Jovana Aleksandra, ali su insistirali na tome da je trnovski car vodio samostalnu politiku i da nije postojao bilo kakav politički savez između dve susedne južnoslovenske države. Međutim, noviji istoričari trnovske Bugarske nemaju mnogo lepih reči o političkim sposobnostima cara Jovana Aleksandra, okrivljujući ga da je bez određenog plana delovanja propustio pogodnu priliku i ostavio punu slobodu planovima suseda Stefana Dušana, što je on maksimalno iskoristio.
Kao što je već rečeno, dobri odnosi između Srbije i Bugarske ustanovljeni su ubrzo po dolasku na presto dvojice vladara - Stefana Dušana i Jovana Aleksandra (1331), a potrajali su više od dve decenije. Zalog njihovog trajnog prijateljstva bila je Jelena, sestra trnovskog cara, koja je kao nevesta prispela na srpski dvor i ostala verna životna saputnica kralja i cara Stefana Dušana do kraja njegovog života (20. decembra 1355). Zahvaljujući podacima iz dubrovačkih dokumenata može se tačno odrediti vreme Jeleninog dolaska u Srbiju i udaje za Stefana Dušana. Naime, još je Konstantin Jireček zapazio da je 7. marta 1332. godine dubrovačko Veliko veće odlučilo da se trojica poslanika pošalju na venčanje kralja Stefana Dušana i sestre bugarskog cara Jovana Aleksandra, pa je na osnovu toga pretpostavio da je pomenuta svadba obavljena na Uskrs 19. aprila 1332. godine.

VENČANjE

POŠTO je teško poverovati da je venčanje proslavljeno na praznik Vaskrsa Gospodnjeg, smatralo se da je čin obavljen na tzv. Tominu nedelju, koja je te godine padala 26. aprila. Međutim, vredni i pažljivi M. Purković uočio je da se ispod pomenute odluke dubrovačkog Velikog veća nalazi beleška da su izabrani poslanici na svadbu srpskog kralja krenuli iz Dubrovnika 22. juna uveče, a da su se vratili 7. avgusta 1332. godine u tri časa posle podne.

Na osnovu toga je zaključio da su se Stefan Dušan i Jelena venčali tek jula 1332. godine, a odlaganje je tumačio pobunom velikaša koja je početkom aprila 1332. godine u Duklji izbila protiv novog srpskog kralja, a na čijem čelu je stajao vojvoda Bogoje, kojem se pridružio i albanski velikaš Dimitrije Suma. Kao što je poznato, Dubrovčani su, u duhu svojih interesa, posredovali u izmirenju zavađenih strana u srpskoj državi.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 01:12
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kruna nevesti Jeleni

Leta 1332. na srpski dvor stigla je bugarska princeza Jelena, jedna od najsposobnijih naših vladarki. Žena zadivljujuće lepote, inteligencije i obrazovanja. Posle četiri godine braka, Jelena je Stefanu Dušanu podarila sina naslednika Uroša.

Slika
Ženidba cara Dušana. Delo Paje Jovanovića

Autori: akademici Sima Ćirković i Božidar Ferjančić
TAKO je u leto 1332. godine na srpski dvor stigla bugarska princeza Jelena, zabeležena kao jedna od najsposobnijih naših vladarki. Ona je ostavila značajan trag u istoriji kako za života svog muža Stefana Dušana, tako i posle njegove iznenadne smrti (20. decembra 1355). Njen biograf Miodrag Purković je pun hvale kada je reč o njenom obrazovanju i zanimanju za književnost, verujući da je ova učena vladarka imala i biblioteku za koju su prepisivani neki rukopisi.
O Jeleninim političkim sposobnostima i angažovanju pregršt zanimljivih podataka daje savremenik Jovan Kantakuzin, koji „hvali njenu rečitost, bistrinu pogleda i političku mudrost”. Purković veruje u objektivnost sudova cara pisca „jer je Jelenina srećna zvezda bila već na zahodu i on nije imao potrebe da joj pravi nikakve nezaslužene komplimente”. Na osnovu mnogobrojnih portreta, sačuvanih na zidovima naših srednjovekovnih crkava, Purković je pokušao da ocrta Jelenin lik, naglašavajući da je bila "crnomanjasta, lepo razvijena, čak ni u godinama kad bi to bilo sasvim prirodno, nimalo gojazna. Nos tanak i dugačak. Između nosa i gornje usne širok razmak, obrve tanke i visoko izvijene u luk. Oči malo žućkaste, pomalo kose, mongolske. Iako pokriven ogrlicom vidi se da je vrat dugačak i tanak."
Zanimljivo je da je dubrovački pisac Mavro Orbin bio krajnje neraspoložen prema Jeleni, prikazujući je kao opaku ženu koja je mrzela katolike, pa je Stefan Dušan po njenom nagovoru oduzeo zlato, srebro i druge dragocenosti latinskim crkvama i manastirima „u obe Zete”.
DOLAZAK Jelene kao neveste u Srbiju (leto 1332) svakako je poremetio položaj Ane, udovice Mihajla Šišmana i bivše bugarske carice koja se posle gubitka prestola u Trnovu (proleće 1331) sklonila u Srbiju. Sada je Ana sa sinom Jovanom Stefanom bila prinuđena da potraži sigurnije utočište i našla ga je u Dubrovniku, gde je provela najveći deo svog preostalog života. Zanimljiva je priča dubrovačkog istoričara Junija Restića da je Jovan Aleksandar zahtevao da mu se izruče Ana i njen sin Jovan Stefan, što je Stefan Dušan bio spreman i da ispuni, ali Dubrovčani nisu hteli da ih predaju kraljevim izaslanicima, pa se bivša trnovska carica sa sinom privremeno sklonila u Carigrad, da bi se kasnije vratila u grad pod sv. Srđom. Nažalost, nije moguće proveriti verodostojnost ovih zanimljivih vesti znatno kasnijeg dubrovačkog istoričara.
Iako je Jelena živela u skladnom i srećnom braku sa Stefanom Dušanom, izgleda da su u prvim godinama njihovi odnosi bili poremećeni, što se može naslutiti iz nekih dubrovačkih podataka. Aprila 1336. godine u Dubrovnik su u pratnji viteza Palmana pristigli i poslanici austrijskog vojvode Otona, koji su, zajedno sa dubrovačkim poklisarima, otišli u Srbiju. Opat Jovan Viktrinški priča da je srpski kralj Stefan Dušan nameravao da se oženi Jelisavetom, bratanicom pomenutog vojvode Otona koja je kod njega živela kao štićenica. Nesrećna devetnaestogodišnja devojka pala je u očaj na vest da treba da se uda za kralja šizmatika, pa je presvisla od tuge oktobra 1336. godine, a sahranjena je u opatiji Majerbah kod Beča.
Prirodno je da su istoričari nastojali da objasne razloge trenutno pomućenih odnosa Stefana Dušana i Jelene. Pretpostavljalo se da je srpski kralj zbog opasnosti koja mu je zapretila od ugarskog kralja Karla Roberta želeo da se približi nekoj katoličkoj sili. Čini se da je bliže istini i životu verovanje kako je kriza u braku srpskog kralja bila izazvana okolnošću da on i Jelena za četiri godine zajedničkog života nisu imali poroda. Ali stvari su se uskoro sredile. „Leta od stvorenja sveta 6845.”, dakle u periodu između 1. septembra 1336. i 31. avgusta 1337. godine Jelena je Stefanu Dušanu podarila prvorođenog sina i naslednika Uroša, čime su uklonjene prepreke njihovom srećnom bračnom životu.
MEĐUTIM, istoričari su verovali da postoje još neke indicije koje svedoče o pogoršanju srpsko-bugarskih odnosa u tim godinama. Papa Benedikt DžII pisao je trnovskom caru Jovanu Aleksandru i njegovoj ženi (1336), pokušavajući da ih oraspoloži i pridobije za katoličku veru. U jednom panegiričkom spisu o Jovanu Aleksandru (1337) ovaj car se veliča „kao drugi drevni Aleksandar” jer je osvojio mnoge zemlje i tvrđave sve do Morave. U tumačenju pomenute beleške H. Matanov smatra da ona svedoči o poremećaju srpsko-bugarskih odnosa i da je Jovan Aleksandar od Stefana Dušana osvojio oblast Mraka koja se nalazila između gornjih tokova Južne Morave i Strume.
Ako se rezimira sve što je u ovom poglavlju izneto o prvim godinama vladavine kralja Stefana Dušana (1331-1336), može se slobodno reći da su one bile vrlo uspešne i značajne. Mladi srpski kralj je tada u svojoj istočnoj politici ostvario neke ciljeve koji su stvorili neophodne preduslove za nastavak širenja granica države Nemanjića pravcem koji su već usmerili prethodni vladari, naročito kralj Milutin. Budući da je na srpski presto doveden voljom vlastele, pravog pokretača širenja granica države Nemanjića, mladi kralj je morao da odmah, shodno očekivanjima velmoža, krene u osvajanja prema jugu.
Već u tim pohodima zaposeo je prostrane vizantijske teritorije u Makedoniji, sa bogatim i važnim gradovima (Ohrid, Prilep, Strumica), što je predstavljalo osnov njegove dalje osvajačke politike u tom pravcu. Štaviše, na sastanku pod bedemima Soluna car Andronik III Paleolog priznao je Stefanu Dušanu pravo na posedovanje nekih osvojenih gradova. S druge strane, Stefan Dušan je na dalekom severu uspeo da odbrani granice svoje države od još jednog neprijatelja - Ugarske.
U uspešne diplomatske korake Stefana Dušana svakako treba uvrstiti i brzo smirivanje odnosa s novim trnovskim carem Jovanom Aleksandrom. Oni su trajno dobili prijateljski karakter, neizmerno ojačan brakom Stefana Dušana s njegovom sestrom Jelenom. Sve su to bili čvrsti temelji na kojima je počivala dalja osvajačka politika srpskog kralja i cara, usmerena ka gradovima i krajevima carstva Romeja.
U prethodnom poglavlju opisani su veći osvajački pohodi koje je u prvim godinama vladavine mladi Stefan Dušan preduzimao prema jugu, u želji da dalje proširi granice svoje države na račun susednog carstva Romeja. Srpski kralj je to činio jer je na presto došao voljom vlastele uvek zainteresovane za osvajanje novih teritorija, što je bio i jedan od osnovnih načina sticanja poseda i bogatstva. Uostalom, u istom pravcu bila je usmerena i osvajačka politika Dušanovih prethodnika na srpskom prestolu. Međutim, prateći te važne osvajačke planove Stefana Dušana mogli smo zapaziti da je on avgusta 1334. godine pod bedemima Soluna zaključio mir s vizantijskim vasilevsom Andronikom III Paleologom, a tom prilikom je postignut i sporazum o podeli teritorija i razgraničenju između Srbije i carstva Romeja. Svakako da su neki važni razlozi ubedili srpskog vladara da pristane na mir sa Andronikom III Paleologom: učinio je to zbog gubitka prijatelja i saveznika, romejskog prebega Sirgijana, koji je 23. avgusta 1334. godine ubijen nadomak Soluna, ali i zbog potrebe da se okrene odbrani severnih granica svoje države ugroženih pretnjama ugarskog kralja Karla Roberta. Navedenim razlozima za prestanak rata na jugu moglo bi se dodati i Dušanovo saznanje da je susedno carstvo Romeja ojačalo za vladavine Andronika III Paleologa (1328-1341), uz kojeg je kao najbliži saradnik i verni prijatelj stajao veliki domestik Jovan Kantakuzin. I zaista je vladavina ovog cara označila doba stabilizacije položaja Vizantije, godine kada su ostvareni neki planovi i želje njegovih predaka, careva Mihajla VIII i Andronika II Paleologa.
POSLE svrgavanja s prestola ostarelog Andronika II Paleologa, kormilo carstva preuzela je generacija mladih plemića koja se još početkom dvadesetih godina DžIV stoleća okupila oko pretendenta Andronika III Paleologa, iskazujući sasvim nove koncepcije i planove vezane za državnu politiku. Kao ocena značaja vladavine vasilevsa Andronika III Paleologa pohvalno zvuče reči besednika Dimitrija Kidona „da je tada razum u svemu savetovao carsku vlast”. Zato treba posvetiti dužnu pažnju glavnim zbivanjima iz kratke, ali uspešne vladavine Andronika III Paleologa kako bi se objasnili razlozi za izvestan predah u osvajačkim pohodima ambicioznog srpskog kralja Stefana Dušana, koji je, očigledno, mudro ocenio da treba sačekati pogodniju priliku za njihovo uspešno nastavljanje.
Jovan Kantakuzin, najbliži saradnik i u stvari savladar Andronika III Paleologa, piše u svojim memoarima da je careva prva želja bila da se odmah po preuzimanju prestola okrene borbi protiv Osmanlija koji su svojim napadima ugrožavali, pre svega, Nikeju i Nikomediju, dva slavna helenska grada na severozapadu Male Azije. Zato je Andronik III Paleolog pohitao da već sledeće ratne sezone po preuzimanju vlasti, u proleće 1329. godine, krene u borbu protiv Osmanlija ne bi li zaustavio njihovo napredovanje kroz severozapadne krajeve Male Azije, jedinu teritoriju koja je na toj strani preostala Romejima.
Juna 1329. godine sakupljeni odredi Romeja prešli su u Skutari, na maloazijsku obalu, i krenuli prema Orhanovim četama koje su napadale Nikeju. Iako je carska vojska u prvim sukobima održavala borbenu ravnotežu, sam car Andronik III Paleolog je u njima bio ranjen, pa se povukao u Pelekanon, a zapovedanje vojskom preuzeo je njegov verni prijatelj Jovan Kantakuzin.

OSMANLIJE NADIRU

U SUKOBU kod grada Filokrene 11. juna 1329. godine Osmanlije su potukle Romeje, koji su se u panici povlačili prema prestonici. Odavno je uočeno da je pomenuti pohod cara Andronika III Paleologa bio i poslednji pokušaj Vizantije da odbrani preostale krajeve u Maloj Aziji od najezde Turaka, a poraz kod Filokrene poređen je, mora se priznati preterano, sa onim koji su Romeji 17. avgusta 1071. godine doživeli od Seldžuka kod jermenske varoši Mancikerta.

Sudbina preostalih vizantijskih gradova na severozapadu Male Azije bila je zapečaćena, pa su Osmanlije 2. marta 1331. godine osvojile Nikeju, a 1337. ili 1338. godine i Nikomediju. Avgusta 1333. godine došlo je do susreta vizantijskog vasilevsa sa emirom Orhanom i tom prilikom zaključeno je primirje po kojem je carstvo Osmanlijama plaćalo godišnji danak od 18.000 perpera.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 01:42
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pohod na Romeju

Srpski kralj se dva puta sreo sa vizantijskim carem Andronikom III. Vizantija u sukobu sa Osmanlijama. Ideja za stvaranje hrišćanske lige za borbu protiv turskih emirata. Smrt vizantijskog vladara ohrabrila Dušana za osvajanje novih teritorija.

Slika
Jovan VI Kantakuzin

Autori: akademici Sima Ćirković i Božidar Ferjančić
IZVESNO je da su opisani pokušaji cara Andronika III Paleologa da se na severozapadu Male Azije suprotstavi Osmanlijama doneli vojnički neuspeh, ali su tada naznačeni neki novi pravci vizantijske politike na ovoj strani, koji će uticati na kasnija zbivanja na Balkanskom poluostrvu. Na početku vladavine krajem 1328. ili početkom 1329. godine, Andronik III Paleolog je započeo diplomatske pregovore s maloazijskim emirima, koji su se, takođe, osećali ugroženi porastom snage i osvajačkim namerama Orhana. Tada je došlo i do prvih veza Romeja s Mehmedom, emirom Ajdina, čiji će naslednik Umur kasnije biti pouzdani saveznik Jovana Kantakuzina u borbi za vlast u drugom građanskom ratu (1342-1347).
Ako i nije ostvario želju da spase ostatke helenizma na tlu Male Azije, Andronik III Paleolog je uložio mnogo napora da carstvu bar očuva neka ostrva uz njenu zapadnu obalu, među kojima je naročiti značaj imao Hios zbog velike proizvodnje mastike, važnog sastojka u medicini i nekim granama privrede srednjeg veka.
Za angažovanje cara Andronika III Paleologa u Egejskom moru važna je bila okolnost da je početkom tridesetih godina DžIV stoleća počela da se javlja ideja o stvaranju jedne hrišćanske lige za borbu protiv turskih emirata na zapadnoj obali Male Azije. Čitav plan je pokrenuo papa Jovan DžDžII, a planirano je bilo da u pohodu protiv nevernika učestvuju ugledni vladari i sile hrišćanskog sveta: francuski kralj Filip IV kao vođa ekspedicije, zatim kiparski kralj Hugo IV od Luzinjana, rodski vitezovi, Mlečani, sicilijanski kralj Robert Anžujski i vasilevs Romeja.
Hrišćanski brodovi trebalo je da se aprila 1333. godine okupe u Negropontu (Eubeja), što je odloženo za septembar 1334, kada su u Egejsko more pristigle lađe pape Jovana DžDžII, Filipa VI, Mlečana, rodskih vitezova i kiparskog kralja Huga IV od Luzinjana, ali su izostali brodovi cara Romeja. U prvim sukobima izgledalo je da su se nade hrišćana počele ostvarivati, jer je oktobra 1334. godine sakupljena flota porazila turske brodove emira Karasija, ali se čitava zamisao ugasila kada je decembra 1334. umro pokretač poduhvata papa Jovan DžDžII.
U GODINAMA uspeha Andronika III Paleologa u obnovi vlasti carstva Romeja u Tesaliji i Epiru, čiji su se gospodari dugo suprotstavljali osvajačkim planovima prvih Paleologa, došlo je i do jedne značajne epizode u odnosima Stefana Dušana i susedne Vizantije. Dvojica vladara, Andronik III Paleolog i srpski kralj, ponovo su se sastali, a o tom susretu govori jedino savremenik Jovan Kantakuzin. Dok je romejski vasilevs, posle pohoda na Tesaliju, boravio u Solunu, pristiglo mu je poslanstvo Stefana Dušana i prenelo ponudu srpskog kalja da se sastanu „radi prijateljstva, susreta i uzajamnog razgovora”. Andronik III Paleolog je pristao na taj susret. Dogovoreno je da se on održi u makedonskom kraju Boimiji, zbog čega je srpski kralj krenuo ka tom mestu. Međutim, romejski vasilevs je, „želeći da kralja malo zastraši ili, pre, da pruži dokaze iskrenog i čvrstog prijateljstva”, promenio plan i s pratnjom od trista ljudi iznenada se pojavio kod mesta Radovište koje se nalazilo usred države srpskog kralja, a u kojem je on tada i boravio.
Iako je Stefan Dušan najpre bio uznemiren iznenadnom promenom carevog kretanja, uskoro se uverio u iskrenost i plemenitost njegovih namera, pa ga je u Radovištu prijateljski gostio čitavu nedelju dana i „pokazujući veliku razboritost i smernost, držao se prema njemu, caru, kao gospodaru”. Jovan Kantakuzin kaže da je tom prilikom i on sâm predstavljen srpskom kralju i da su tada postali veliki prijatelji. Pomenuti susret dvojice vladara bio je važan i za Jovana Olivera, svakako najmoćnijeg velikaša srpskog kralja i cara. Opisujući kasniji susret s Jovanom Oliverom na Vardaru kod Velesa (leto 1342), car pisac naglašava da je on prema njemu bio prijateljski raspoložen „još od vremena kada se car Andronik bio sastao sa kraljem i kada je on sam (Jovan Oliver) lično sa njim (Jovanom Kantakuzinom) vodeći razgovore, taj susret doživeo kao zalog prijateljstva”.
Izvesno je da je 1336. godine u Radovištu došlo do novog sastanka Stefana Dušana i vasilevsa Andronika III Paleologa, ali se, nažalost, ne može naslutiti o čemu su tada dvojica vladara razgovarala.
Ubrzo posle razgovora Stefana Dušana sa vasilevsom Romeja u Radovištu, u njegovom kraljevstvu se dogodila važna promena na čelu autokefalne arhiepiskopije. Devetnaestog decembra 1337. godine završio je zemaljski život učeni arhiepiskop Danilo II posle dugih godina vernog služenja svom narodu i Crkvi, na čije čelo je došao 14. septembra 1324. godine. Kralj Stefan Dušan nije želeo da arhiepiskopski tron duže vreme ostane upražnjen, pa je već 3. januara 1338. godine za poglavara autokefalne Srpske crkve rukopoložen Joanikije, koji se pre toga nalazio u svetovnoj službi na dužnosti logoteta.
Kada je reč o izboru i rukopoloženju Joanikija, postavljaju se dva važna pitanja, pre svega u vezi s tim kako je on došao na čelo Srpske crkve: da li je ceremonija obavljena na Državnom saboru, ili je novog arhiepiskopa ustoličio sam kralj Stefan Dušan (što s obzirom na vizantijsku praksu izgleda verovatnije). Drugo važno pitanje odnosi se na okolnosti u kojima je on došao na čelo Srpske crkve. Naime, novi poglavar Srpske crkve je pre toga bio logotet, dakle svetovni funkcioner, a poznato je da su ranije za arhiepiskope postavljani ugledni svetogorski monasi i hilandarski igumani: Joanikije I, Jevstatije I, Nikodim i Danilo II.
U trenutku neophodne promene na čelu Srpske crkve u Hilandaru su, takođe, živeli ugledni monasi, kao Gervasije, Teodul, Arsenije i Teodosije, pa je utoliko čudnija odluka Stefana Dušana da na taj odgovoran položaj postavi logoteta Joanikija. Za to je svakako postojao neki jak razlog, koji je naslućivao zaslužni Purković, naglasivši „da je Joanikije nečim zadužio Stefana Dušana, ali se ne zna čime”. Čini se da se o izboru svetovnjaka logoteta Joanikija za srpskog arhiepiskopa mogu praviti i smelije pretpostavke: možda je Stefan Dušan ocenio da će biti korisnije da, shodno svojim dalekosežnim planovima, na čelo Crkve dovede svetovnu ličnost širih i pragmatičnijih pogleda no što su ih mogli imati proslavljeni hilandarski oci.
AKO su odnosi Stefana Dušana prema Vizantiji i imali sasvim miran tok u godinama posle njegovog sastanka s Andronikom III Paleologom nadomak Soluna (26. avgusta 1334), uskoro je razvoj događaja u carstvu Romeja pružio srpskom kralju priliku da nastavi sa osvajačkim pohodima prema jugu. Iako relativno mlad čovek (rođen 1296), vasilevs Andronik III Paleolog često je pobolevao, a njegovo narušeno zdravlje bilo je i posledica neumerenog života koji je vodio još od rane mladosti. Opisano smirivanje stanja u Epiru, koji se 1340. godine ponovo našao pod vlašću cara Romeja, poslednji je uspeh Andronika III Paleologa.
Njegovo zdravlje se zbog obolele jetre, naglo pogoršalo u proleće 1341. godine, zbog čega je s porodicom iz Soluna stigao u Didimotiku, a ubrzo se odatle zaputio u prestonicu. Iako ozbiljno narušenog zdravlja, učestvovao je u radu crkvenog sabora u Carigradu (juna 1341), koji je raspravljao o valjanosti isihastičkog učenja Grigorija Palame i osudi njegovog protivnika, kalabrijskog monaha Varlaama. U toku zasedanja sabora, carevo zdravlje se naglo pogoršalo, pa se on 12. juna povukao u prestonički manastir Bogorodice Odigitrije, gde je, i pored svih napora lekara da mu spasu život, preminuo u zoru 15. juna 1341. godine.
Kao legitimni naslednik prestola ostao je njegov prvenac Jovan, rođen 18. juna 1332. godine u Didimotici, u carevom drugom braku s italijanskom princezom Anom Savojskom. Ali, izvesno je da u tom uzrastu on nije mogao da preuzme teško breme državnih poslova. Zato se odmah kao hitno postavilo pitanje izbora ličnosti koja bi u ime maloletnog naslednika prestola vodila carstvo Romeja. Najozbiljniji kandidat za tu odgovornu dužnost svakako je bio veliki domestik Jovan Kantakuzin, najbliži saradnik preminulog cara, koji je tokom njegove samostalne vladavine praktično imao položaj savladara.
Na promenu prilika u Carigradu mnogo je opasnije reagovao Stefan Dušan, koji se, izvesno, pripremao za dalje ratovanje protiv carstva Romeja. O tome svedoče zanimljive vesti da je 1341. godine kupovao oružje u Mlecima, kao i da mu je "republika" na lagunama odobrila da preko njene teritorije prođe trista najamnika zavrbovanih za službu u Srbiji. O pohodu Stefana Dušana prema krajevima carstva Romeja izveštava nas Jovan Kantakuzin, koji naglašava da je kralj, saznavši za smrt cara Andronika III Paleologa, raskinuo sklopljeni ugovor, napao preostali deo Makedonije i, prošavši pored Soluna, stigao do sela Krićani. Njegova vojska tada nije zadobila veliki plen, jer su se ljudi, goneći svoju stoku, sklonili u gradove, u utvrđenja.

KRATAK MIR

KANTAKUZIN se sa svojim pristalicama u Didimotici savetovao šta valja činiti povodom napada Stefana Dušana, pa je odlučeno da se srpskom kralju upute poslanici, koji su obnovili raniji mir. Iz nešto kasnijeg izlaganja cara pisca vidi se da je to poslanstvo predvodio Jovan Gavala koji je prešao u tabor carice Ane Savojske. Međutim, obnovljeni mir između carstva Romeja i srpskog kralja nije dugo trajao, jer je tok događaja u Vizantiji dozvolio Stefanu Dušanu da nastavi sa još smelijim planovima daljih osvajanja vizantijskih gradova i krajeva. Time su okončane godine predaha u njegovim osvajačkim planovima prema jugu.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 01:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pobuna vojvode Bogoja

Iz Zete su sa vladarom došli velikaši koji su imali učešća u prevratu. Trgovci iz Dubrovnika traže garancije, jer im je ugrožena bezbednost odmetništvom vojvode Bogoja. Poslušnost srpskom kralju otkazao i Dimitrije Suma, plemenski starešina Albanaca

Slika
Dušanov zakonik

KADA je osvojio vlast i postao jedini vladar, Dušan je bio vrlo mlad, neoženjen, pa nije mogao ni pomišljati da obnovi onaj sistem upravljanja u kojem je i sam stasao. Nije bilo ličnosti koja bi mogla da bude "mladi kralj", ali ostala je teritorija kojom je nekada upravljao i iz koje je krenuo u osvajanje vlasti nad celom državom. Kao u vreme njegovog pradede Uroša I, svi delovi državne teritorije bili su sada neposredno pod kraljevom vlašću, što je samo prividno bio dobitak za centralnu vlast, jer njeni su zadaci time bili osetno uvećani, a nisu se mogla poboljšati sredstva za njihovo izvršavanje.
Jednake su ostale teškoće u savladavanju prostora, ništa brže ni pouzdanije nije bilo prenošenje vesti, a nije se uvećao ni broj institucija. Uslovi vladanja su ostali i dalje takvi da je kralj morao da se oslanja na svoje namesnike kojima bi poverio upravu nad pojedinim oblastima. Način vladanja "mladog kralja" i njegovih savetnika bio je isti takav, samo što su oni bili bliže svojim podanicima, brže su mogli da stignu do granica područja kojima su upravljali.
Malobrojni i šturi podaci savremenika otkrivaju da je Dušan već u prvim mesecima vladavine bio suočen s teškoćama. Jedna odluka dubrovačkog Veća umoljenih iz aprila 1332. godine pokazuje da se od kralja odmetnuo vojvoda Bogoje s još nekom vlastelom i da je zbog toga bila ugrožena bezbednost dubrovačkih trgovaca.
Pobuna je verovatno tada i smirena, jer su trgovci i dalje odlazili na trg Sveti Srđ na Bojani i nisu se žalili na opasnosti. Uz Bogoja je kao odmetnik pomenut još samo Dimitrije Suma, bez sumnje plemenski starešina Albanaca u tom kraju, verovatno kraljev funkcioner. On se 1334. godine pominje kao podanik srpskog kralja. O motivima pobune se ništa ne zna, kao ni o uslovima pod kojima je postignuto pomirenje. S razlogom se nagađalo da se vojvoda Bogoje nije osećao dovoljno nagrađen posle prevrata.
HUMSKA zemlja, već za vreme "mladog kralja" poprište borbi s bosanskim banom, bila je u znatnoj meri okrnjena. Za srpsku državu bila je izgubljena dolina Neretve, prvo privremeno, a onda, od vremena sukoba među kraljevima u proleće 1331. godine, zauvek. Ban Stjepan II je počeo da se, po službenoj tituli, naziva i "gospodar humski". U povelji za Dubrovčane iz avgusta 1332. godine on im potvrđuje da žive s humskom zemljom po dotadašnjim pravnim običajima kao da je on gospodar te teritorije. Iste godine počeo je da zahteva da njemu isplaćuju deo mogoriša, jednog ekonomski beznačajnog tributa koji su u ranijim vekovima uzimala gospoda iz zaleđa.
Međutim, to nisu bili jedini gubici srpske države. Još za vreme ratovanja s Branivojevićima bosanski ban je zagospodario Nevesinjem i Zagorjem, teritorijama uz staru granicu između dve države. Vlast srpskog kralja na toj strani osetno je sužena. Granica tada nije bila definitivno utvrđena: pomerala se u narednim godinama, ali će na kraju Trebinje, Bileća, Rudine i Gacko postati granične teritorije na srpskoj strani, dok je Dabar bio uporište bosanske vlasti.
Veličina promena nastalih u međuvremenu postaje vidljiva tokom Dušanovog sređivanja odnosa s Dubrovnikom. Svečano dubrovačko poslanstvo je oktobra 1331. godine posetilo kralja i čestitalo mu dolazak na srpski presto. Ujedno je to bila prilika da se pokrene niz postupaka odavno uobičajenih prilikom smene na prestolu. Srpski vladar bi izdao povelju kojom potvrđuje sve povelje svojih prethodnika, garantujući slobodno kretanje trgovcima i bezbednost za vreme boravka u njegovoj državi.
Ranije povelje su sadržale izričite odredbe o poštovanju granica i načinu rešavanja međusobnih sporova. Dubrovčani bi posle toga na novog vladara preneli isplaćivanje svetodmitarskog ili srpskog dohotka od 2.000 perpera, koji su uveli prvi nemanjićki kraljevi, a u dokumentima se može pratiti od vremena kralja Uroša I.
SVEČANO poslanstvo iz oktobra 1331. godine imalo je i specifične zadatke proistekle iz tadašnje situacije. Ostalo je, naime, pitanje sudbine grada Stona i njegovog poluostrva, koje je tada nazivano Stonski rat (od reči rt; tek mnogo kasnije se ustalio naziv Pelješac). Njega su Dubrovčani privremeno zaposeli već 1326. godine, prilikom iskorenjivanja Branivojevića, a zatim su ga izgubili u ratu. Oni nisu, kao bosanski ban, koristili neslogu među kraljevima i nestabilnost prilikom smene na prestolu da bi ga ponovo zauzeli, već su nastojali da poluostrvo i tvrđavu Ston dobiju mirnim putem u sporazumu s kraljem.
Obnovili su, dakle, pregovore i nastojali da kralja pridobiju posredstvom uticajnih ljudi s njegovog dvora. Naruku im je išla okolnost da je posle širenja i uspeha bosanskog bana u humskoj zemlji Ston sa poluostrvom bio gotovo odsečen od ostatka Dušanove teritorije. Druga povoljna okolnost za Dubrovčane bile su Dušanove novčane nevolje koje su ga tih godina nagonile da uzima robu trgovcima, o čemu će kasnije biti više reči. Pregovaralo se krajem 1331. i tokom 1332. godine kada je kralj bio zauzet na jednoj strani ratom protiv Vizantije, na drugoj - prilikama u Bugarskoj, gde je svrgnut njegov rođak i na presto došao car Ivan Aleksandar, čijom sestrom Jelenom se srpski kralj oženio 1332. godine. Tada nije događajima na zapadu posvećivao punu pažnju: sam je podsticao Dubrovčane da posreduju kod bosanskog bana da se sklopi mir.
Pregovori s Dubrovčanima su, međutim, nastavljeni i do kraja 1332. godine bili su povoljno okončani, jer je u januaru 1333. godine kralj izdao povelju kojom je Ston, poluostrvo i susedne teritorije prepustio Dubrovniku. Poznata je cena koju su Dubrovčani platili - 8.000 perpera, ali nije jasno kakav je karakter pripisan toj transakciji. Na početku pregovora, u oktobru 1331. godine, traženo je da se poslanici raspitaju kod kralja i velikaša (barona) da li bi se poluostrvo moglo dobiti bilo kao "feud" bilo kupovinom.
U KRALjEVOJ povelji, međutim, govori se o daru i darovima ("ja prvo moje prišastije na kraljevstvo") i mnogobrojnim drugim znakovima pažnje. Među tim izrazima pažnje bilo je svakako i upućivanje tročlanog poslanstva, kojem je povelja izdata u Pologu (tetovski kraj). Kralj bi, dakle, na njihov dar od 8.000 perpera uzvratio time što im je "dao s milošću" Ston i teritorije. Ali to nije bilo sve. U okviru transakcije ustanovljen je i redovan godišnji danak od 500 perpera, koji se imao isplaćivati o Uskrsu svake godine. Povelja je čak sadržala pretnju: u slučaju da se ne plati "na rok", Dubrovčani bi bili dužni da plate dvostruki iznos.
U povelji je podrobno navedeno šta je sve dato gradu: poluostrvo stonsko sa međama, naseljima, ljudima i pravom da podignu utvrđenje na Prevlaci ili gde budu hteli. Pored toga, i pojas zemlje od Prevlake do dubrovačke granice i ostrvo Posrednjicu na ušću Neretve. Ali u dubrovačke ruke nije došlo sve što je povelja sadržala. Ostrvo Posrednjica je, zajedno sa ostalom zemljom pored Neretve, bilo pod vlašću bana Stjepana II, a takođe i pojas zemlje od Stona do tadašnje dubrovačke granice, u kojem je Slano bilo najvažnije mesto.
I pored uspešne nagodbe s kraljem Dušanom, Dubrovčani nisu mogli da dovedu do kraja započeti posao. Pošto je Ston sa svojim poluostrvom bio deo humske zemlje, a čak se verovalo i tvrdilo da je tu bilo njeno središte, pretendovao je na njega i bosanski ban Stjepan II, koji se već nazivao gospodar humski i nastojao da na sebe prenese prava humskih gospodara u odnosu na Dubrovnik. Trebalo je, dakle, i od njega „otkupiti” novu tekovinu.
Nepunih mesec dana posle kralja Dušana i ban Stjepan II je izdao povelju, ali s bitno drugačijim opisom teritorija. U njegovoj povelji su navedeni Rat, Ston, Prevlaka i ostrva oko poluostrva. On je Dubrovčanima odobrio da zidaju, prokopaju prevlaku, da uzimaju od ljudi na dodeljenoj teritoriji sve što pripada gospodaru, ali u njegovoj povelji nema pomena o zemljištu u Primorju, niti o Posrednjici. Dušanov dar je ostao u tom delu nerealizovan, i to zato što on nije imao pod svojom vlašću sve ono što je poklonio.

DUŠANOVE POVELjE

SAČUVANE su dve Dušanove povelje s početka vladavine, od kojih je jedna izdata 14. avgusta, bez naznačene godine, a druga je potpuno bez datuma, ali nesumnjivo sačuvana u originalu, jer sadrži ostatke pečata. Obe su kratko stilizovane, baš kao i prva povelja Dušanovog oca, ali nijedna od njih ne potvrđuje celokupan sadržaj ranijih povelja. Ona izdata u Nerodimlju 14. avgusta, pretpostavlja se 1332. godine, garantuje slobodu kretanja trgovaca, a kaznom se preti svakom ko bi ometao Dubrovčane prilikom kupovine žita.
Ostale njihove raznovrsne poslovne delatnosti uopšte se ne pominju. Druga, nedatovana povelja sadrži obećanje da će se poštovati imovina trgovaca, da je svako obavezan, pa i sam kralj, da kupuje robu u trgovima i na panađurima, da niko ne sme oduzimati robu trgovcima. Svetodmitarski dohodak je prvi put isplaćen krajem 1333. godine.

(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 29 Avg 2013, 01:56
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Verni vitez Palman

Na početku vladavine, Dušan je angažovao nemačke najamnike na čijem je čelu bio vitez Palman. Mesečna plata najamnika dva-tri zlatnika, pa su ti troškovi značajno opterećivali državnu kasu. Jovan Kantakuzin traži pomoć srpskog vladara Stefana Dušana

Slika

U MAJU 1334. godine došlo je do krize u inače dobrim odnosima između Dubrovnika i srpskog kralja. Tada je kralju došlo novo tročlano poslanstvo, pošto se on nešto razljutio: "Kako se beše porasrčilo kraljevstvo mi na vlastele dubrovačke za Stonski rat (rt)." Poslanstvo je kralj primio kod Prizrena i, prema rečima povelje, Dubrovčani su pristali "na svu volju kraljevstva mi i pravu službu", pa je kralj potvrdio svoj dar iz prve povelje, sa željom da posle toga među njima ne bude neke svađe već "pravo življenje" kako je ranije bilo.
O uzrocima kraljeve srdžbe može se zaključivati po merama koje su tom novom poveljom propisane. Dubrovčani nisu smeli da prime nijednog čoveka s kraljeve teritorije, osim ljudi koji su se zatekli u vreme predaje. Predviđena je bila mogućnost kontrole od kralja i u njegovo ime, i to tako što bi kraljev čovek i pristav dubrovačke opštine zajedno proverili da li ima onih koji su došli posle preuzimanja teritorije. Svaki takav čovek se morao izvesti na kraljevu teritoriju.

Predviđeno je čak bilo, ukoliko kraljev čovek ne nađe nikog, a kralj i dalje sumnja, da se tada moraju zakleti četvorica ili petorica vlastelina u katedrali da po njihovom znanju nije useljen niti skriven nijedan kraljev čovek. Tim odredbama o zabrani primanja ljudi dodato je još i to da su se dubrovački poslanici zakleli "da prebiva pop srbski i da poje u crkvah koje su u Stonu i ratu (rtu) kako jest povelevalo kraljevstvo mi". U povelji iz 1333. godine o tome nema pomena. Verovatno je to bio usmeni zahtev kraljev saopšten poslanicima.
Pošto je došlo do smirivanja spora zbog ljudi koji su se sklanjali na Stonski rat (rt), u odnosima srpskog vladara i Dubrovnika preovladali su materijalni i finansijski problemi. Srazmerno dug period mira otkrio je u kojoj meri su se preplitali interesi obeju strana i koliko su one ekonomski zavisile jedna od druge. Dubrovčani su preostali deo novca za Ston isplatili o Petrovdanu 1333. godine kao što je bilo ugovoreno.

Pre toga su, na kraljevu molbu, izdali 2.540 perpera za isplatu šest bojnih konja koje je poslao hrvatski vlastelin knez Grgur Kurjaković. Posle toga je preostao samo godišnji danak "tribut stonski", koji je imao dugu i zanimljivu istoriju. Dušan ga je ustupio monasima srpskog manastira svetog arhanđela Mihajla u Jerusalimu, a prenet je kasnije na monahe manastira Hilandara i svetog Pavla na Svetoj gori. Nadživeo je ne samo srpsko carstvo nego i sve srednjovekovne države i bio isplaćivan kao pobožni dar, "sveća" monasima, sve do kraja DžVIII veka.

KRALj Dušan je kasnije i Svetodmitarski tribut koristio za isplatu dugova, najčešće stranim trgovcima. Ali mnogo veću ulogu od opštine imali su u njegovim finansijama dubrovački trgovci u ulozi zakupnika carina. U državnim finansijama je u to vreme sve veći bivao udeo prihoda od rudnika, kovnica novca, carina i dažbina od trgovine, naročito od prodaje soli. Državna vlast, međutim, nije raspolagala ni ljudima, ni stručnošću potrebnom za organizaciju ubiranja te vrste prihoda. Pribegavalo se stoga svuda poznatom i primenjivanom davanju prihoda u zakup.

Trgovac pojedinac ili grupa poslovnih ljudi, povezana u trgovačko društvo sklapali bi s vladarom ugovor o isplati određenog iznosa novca za godinu, a sami bi organizovali ubiranje, što je povlačilo obezbeđivanje personala, nadzora, evidencije i raznovrsne troškove. Zakupnici su nalazili svoj račun u tome što su ubirali više od iznosa na koji su se obavezali ugovorom. U svojstvu carinika primorski trgovci su dobijali i izvesne upravne i sudske funkcije - postajali su u izvesnom smislu produžena ruka državne administracije.
Na samom početku Dušanove vladavine, već 1333. godine, pominje se jedna ličnost koja će imati važnu ulogu u ratnim zbivanjima. Bio je to vitez Palman, zapovednik odreda nemačkih najamnika, o kojima se više puta govorilo u istoriji Dušanovih ratovanja i osvajanja. Uzimanje stranih najamnika, ratnika po pozivu, uobičajilo se u Srbiji još za vreme kralja Milutina. Mnogobrojni su bili Turkopuli, hristijanizovani Turci, koje je on preuzimao od Vizantinaca. Ima, međutim, i tragova službovanja zapadnih vitezova. Milutinov sin već uzima u službu Katalance, koji su svoje usluge nudili u čitavoj južnoj Evropi. Ostavili su neizbrisive tragove u vizantijskoj istoriji početkom DžIV veka.

Iz nemačkih zemalja, kao i iz Italije, poticale su takođe najamničke družine, koje su stupale u službu vladara sposobnih da plate visoku cenu njihovih usluga. Pored Palmanovih Nemaca, pominju se i Latini kao druga najamnička grupa u Srbiji. Uz kralja je i kraljica imala svoj odred. Venecija je više puta izlazila u susret Dušanovim molbama da u njenoj okolini regrutuje najamnike i da ih vodi preko njene teritorije, a još češće je odobravala nabavku oklopa, štitova i drugog ratnog materijala.

Dobro naoružani oklopljeni konjanici dobili su u ovom delu Evrope veći značaj otkako se padom slobodnih ljudi u zavisnost od gospodara vlastelinstva sužavala osnova masovne, ali slabo naoružane vojske, koja je ulogu sačuvala jedino u lokalnoj odbrani. Bez dobro obučenih i naoružanih konjanika oklopnika nije se moglo zamisliti ofanzivno ratovanje. Tek će šira upotreba vatrenog oružja promeniti ulogu pojedinih delova oružanih snaga.

U DUŠANOVO vreme najamnike je bilo lakše pribaviti nego izdržavati. Nisu sačuvani ugovori o uslovima pod kojim su nemački najamnici primani u službu srpskog vladara, ali poređenjem s najamnicima u drugim zemljama može se zaključiti da je mesečna plata iznosila 2-3 zlatnika. Odred od petsto najamnika morao je mesečno stajati oko 1.500 dukata ili 3.000 perpera. Dušan ih je držao ne samo mesecima nego i godinama, što je u velikoj meri opterećivalo državne finansije. Otuda su novčane teškoće bile neizbežne - i pored prihoda od rudarstva u usponu i sve intenzivnije trgovine.

Proglašenjem Jovana Kantakuzina za cara u tračkoj tvrđavi Didimotici (26. oktobra 1341) zvanično je počela njegova borba za vlast protiv carigradskog regentstva carice Ane Savojske, majke maloletnog naslednika prestola Jovana V Paleologa, uz koju su kao najbliži saradnici stajali veliki duks Aleksije Apokavk i vaseljenski patrijarh Jovan Kalekas. Ako je ovaj novi dugi građanski rat, vođen u godinama pojave turske opasnosti, i odneo poslednje unutrašnje snage državi Romeja, on je, s druge strane, bio propraćen nekim pojavama koje nisu obeležavale ranije slične sukobe u vizantijskoj istoriji. Njihovo tumačenje neophodno je za razumevanje jedne veoma važne etape u odnosima kralja Stefana Dušana i susednog carstva.

Kao jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u Vizantiji, Jovan Kantakuzin je u borbi za carski tron branio interese krupnog plemstva, pa je zato prirodno što su se uz protivničku stranu svrstavali siromašniji žitelji preostalih vizantijskih gradova u Trakiji i Makedoniji. Ta polarizacija snaga u dugom građanskom ratu javlja se već na njegovom početku jer, s jedne strane, sam Jovan Kantakuzin piše da su mu se u leto 1341. godine obraćali neki ugledni romejski velikaši, kao i Hrelja, nekadašnji poverljiv čovek srpskog kralja Stefana Dečanskog. Međutim, uskoro se oglasila i druga strana: već 27. oktobra 1341, dakle neposredno posle proglašenja Jovana Kantakuzina za cara, stanovnici Adrijanopolja ustali su protiv lokalnog plemstva, a pokret nezadovoljstva širio se gradovima Trakije i Makedonije, da bi najveći zamah dobio u Solunu, drugom gradu carstva.

Shvativši da gubi teren i pristalice u carstvu Romeja, doneo je tešku odluku da krene u Srbiju i potraži pomoć kralja Stefana Dušana, s kojim se poznavao još od njegovih susreta s vasilevsom Andronikom III Paleologom. Na skupu preostalih 2.000 pristalica u tvrđavi Ginekokastron, nadomak Soluna, Jovan Kantakuzin je obrazložio svoju odluku da se za pomoć obrati Stefanu Dušanu "koji je odavno bio prema njemu prijateljski raspoložen", a čija bi pomoć bila od velike koristi u borbi protiv carigradskog regentstva. Pri tom je rekao da mu je tokom boravka u Trakiji srpski kralj poslao izaslanike s ponudom ugovora o miru i savezu koji podrazumeva da on neće napasti nijedan romejski grad.

Na skupu u Ginekokastru bilo je reči i o potrebi da se pomogne stanovnicima grada Edese (Vodena) koji su napadali odredi srpskog kralja. Ali, spas ovom slavnom gradu donela je konjica koju je kao pomoć iz Soluna poslao Aleksije Apokavk.

DUŠANOVI PRIHODI

ZNAČAJAN izvor vladaočevih prihoda bile su carine Novog Brda, Rudnika, Brskova, Prizrena, zatim "zetskih trgova", a naročito Svetog Srđa na Bojani, gde se prodavala so.

Srpski kralj je imao svoj deo prihoda od soli koja se u Dubrovniku prodavala stanovnicima zaleđa. Trgovina solju je bila pod nadzorom državnih vlasti i dozvoljena je bila samo na nekim "zakonitim" mestima: na trgu Sveti Srđ na Bojani, u Kotoru, u Dubrovniku i Drijevima na Neretvi (danas Gabela). Ovaj poslednji trg je u međuvremenu bio izgubljen za srpsku državu.


(NASTAVLjA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 42 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker