Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:34


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 10 Mar 2017, 03:29
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Anatema srpskom caru

Vaseljenski patrijarh Kalist izrekao anatemu caru Stefanu Dušanu i patrijarhu Joanikiju. Jovan Paleolog priznao carsku titulu srpskom vladaru, uzdajući se u njegovu pomoć u borbi za presto protiv svog tasta Jovana Kantakuzina. Zašto se Kantakuzin dva puta

Slika
Sveti Joanikije II

Autori: akademici Sima Ćirković i Božidar Ferjančić

ČINI se da je prva reakcija s te strane imala više privatan karakter, a potekla je od Jovana Kantakuzina, nekadašnjeg prijatelja i saveznika kralja Stefana Dušana. Vizantijski pretendent je iskoristio boravak jerusalimskog patrijarha Lazara u Adrijanopolju da ga u tom gradu na praznik Sveti Konstantin i Jelena (21. maja 1346) kruniše za cara.
Dobro poznavajući vizantijske državno-pravne norme, Jovan Kantakuzin je svakako bio svestan specifičnosti krunisanja u Adrijanopolju. Svečanost nije obavljena u carigradskoj crkvi Sveta Sofija, a krunisao ga je jerusalimski, a ne vaseljenski patrijarh. Zato je posle ulaska u Carigrad (februara 1347) Kantakuzin odlučio da se ponovo kruniše za cara. Ceremonija je obavljena na isti praznik, 21. maja 1347. godine, ali je on carske znake sada dobio iz ruku vaseljenskog patrijarha Isaije.
Opisane okolnosti vezane za prvo krunisanje Jovana Kantakuzina u Adrijanopolju (21. maja 1346) daju osnovu za verovanje da je taj čin bio izraz njegove lične reakcije na nedavno carsko krunisanje bivšeg prijatelja i saveznika Stefana Dušana, koje je mesec dana ranije svečano obavljeno u Skoplju.
Kada je reč o zvaničnoj reakciji Vizantije na Dušanovo carsko krunisanje i proglašenje patrijaršije, mogu se navesti dve važne karakteristike: usledila je nekoliko godina kasnije, a njen pokretač bio je vaseljenski patrijarh Kalist. Zanimljivo je da o tom važnom koraku Romeja govori domaći izvor, jedan od nastavljača Danila II, u kratkom žitiju srpskog patrijarha Save (1354-1375). Tu se opisuje kako je posle osvajanja grčkih zemalja Stefan Dušan „ostavio praroditeljsku vlast kraljevstva, poželeo je carski san i venčao se na carstvo..., štaviše, ostavio je od praroditelja i Svetog Save predanu arhiepiskopiju od carigradskog patrijarha dobijenu, pa je na silu sebi postavio patrijarha Joanikija, uz čiji savet je prognao carigradske mitropolite iz osvojenih gradova”. Zbog toga je patrijarh Kalist poslao izaslanike koji su iz crkve odlučili srpskog cara, patrijarha i arhijereje.
U TUMAČENjU vesti o anatemi izrečenoj caru Stefanu Dušanu, patrijarhu Joanikiju i srpskim arhijerejima najpre se postavlja pitanje vremena tog jedinstvenog postupka Vaseljenske patrijaršije, koja u ranijim sličnim uzurpacijama carske krune nije pribegavala takvim kaznama. Patrijarh Kalist je u dva navrata bio na čelu vizantijske crkve: prvi put od 10. juna 1350. do novembra 1353. godine, a drugi put znatno duže - od januara 1355. do avgusta 1363. godine. U razmatranjima o vremenu anateme izrečene srpskom caru i patrijarhu jednodušno je ocenjeno da se to dogodilo za njegovog prvog pontifikata, dakle između 1350. i 1353. godine, mada je bilo pokušaja da se ona i preciznije datira. Predložena hronologija ove anateme Vaseljenske patrijaršije - jesen 1350. godine - dozvoljava da se naslute pravi motivi za preduzimanje tog jedinstvenog čina. Njegov idejni pokretač bio je po svoj prilici car Jovan Kantakuzin, koji je u jesen 1350. godine, posle duge borbe, uspeo da slomi njemu protivan pokret zilota u Solunu i da konačno zavlada tim slavnim gradom.
Neposredno posle toga, Jovan Kantakuzin je preduzeo uspešne akcije prema gradovima i tvrđavama koje je u širem solunskom zaleđu držao srpski car (Verija, Voden, Servija i dr.). Za političku pripremu tog poduhvata bila mu je dobrodošla javna osuda carske titule njegovog bivšeg prijatelja, sada ljutog protivnika Stefana Dušana, pa je pod njegovim uticajem vaseljenski patrijarh Kalist izrekao anatemu srpskom caru, patrijarhu i arhijerejima.
Međutim, anatema patrijarha Kalista nije bila jedina zvanična reakcija Vizantije na carsku titulu Stefana Dušana. Sa iste strane usledio je i korak sasvim suprotnog karaktera. Da bi se on potpuno razumeo, podsetićemo na neka zbivanja vezana za ličnost mladog cara Jovana V Paleologa, koga je u zimu 1350/1351. godine Jovan Kantakuzin, zaputivši se u prestonicu, ostavio u Solunu. Iako će o toj zanimljivoj epizodi iz istorije odnosa Stefana Dušana i careva Romeja biti više reči u jednom od sledećih poglavlja, ovde ćemo ipak naglasiti da je krajem proleća 1351. godine nadomak Soluna zaključen sporazum o savezu između srpskog cara i mladog Jovana V Paleologa, koji je, izvesno, bio uperen protiv njihovog zajedničkog neprijatelja Jovana Kantakuzina.
JEDNA od važnih tačaka tog sporazuma može se naslutiti iz hrisovulje Jovana V Paleologa manastiru Hilandaru (jula 1351), za čije darivanje je vasilevsa molio „preuzvišeni vasilevs Srbije i voljeni stric carstva mi kir Stefan”. To jasno govori da je vasilevs Jovan V Paleolog priznao carsku titulu svom novom prijatelju Stefanu Dušanu, ali onako kako su Romeji to činili i ranije, na primer, u slučaju Karla Velikog ili bugarskih careva. Dušanova titula vasilevsa ograničena je na Srbiju, čime se jasno razlikovala od titule cara Romeja.
Ovo je svakako bio jedan od uslova sporazuma o savezu dvojice vladara, sada ujedinjenih u borbi protiv zajedničkog neprijatelja Jovana Kantakuzina. Sa vizantijske strane to je predstavljalo najveće moguće priznanje carske titule Stefana Dušana.
Ako je Kalistova anatema srpskom caru i patrijarhu bila izrečena iz političkih razloga, iste pobude uslovile su i priznanje carske titule Stefana Dušana od strane Jovana V Paleologa, kome je bila potrebna njegova pomoć u borbi protiv tasta Jovana Kantakuzina. Međutim, u hrisovulji Jovana V Paleologa Hilandaru objašnjava se i odnos cara Stefana Dušana prema vasilevsu Romeja. Traženje potvrde poseda koje je Hilandar sada imao i na teritoriji Srpskog carstva pokazuje da je Stefan Dušan bio spreman da svom novom savezniku prizna titulu cara Romeja, a time i izvesno prvenstvo u hrišćanskoj vaseljeni.
Carska titula Stefana Dušana dobila je još jedno priznanje s vizantijske strane. Učinili su to časni manastiri i monasi Svete gore atoske. U prethodnom poglavlju detaljno je razmotren sporazum koji je novembra 1345. godine posredstvom svog logoteta Hrsa Stefan Dušan zaključio sa svetogorskim protom i njegovim savetom, čime je regulisao odnose sa atoskim manastirima koji su se sada našli pod njegovom vlašću. Iz tog dokumenta, tzv. opšte hrisovulje svim svetogorskim manastirima, izdvojićemo samo sporazum da se ime srpskog kralja pominje na službama u čitavoj Svetoj gori, ali da se pre toga uvek spomene ime cara Romeja. Ovaj sporazum svedoči o tome da su Svetogorci priznali kralja Stefana Dušana za novog gospodara, ali da ipak nisu želeli da prekidaju veze s vasilevsom Romeja u Carigradu. Međutim, značajna je činjenica da su oni među prvima priznali carsku titulu Stefana Dušana jer su svečanom krunisanju u Skoplju (16. aprila 1346) prisustvovali svetogorski prot Teodoret, svi igumani i starci sabora atoskog.
U ZVANIČNIM dokumentima svetogorskog protata sačuvano je nekoliko dragocenih spomena Stefana Dušana kao vladajućeg cara, formulisanih po uzorima careva Romeja, ali uz navođenje imena Stefan, što nije bilo uobičajeno pri spominjanju vladajućeg vasilevsa Romeja. Svetogorci su Stefana Dušana „nazivali svojim carem i gospodarem, ali ne i carem Romeja”. Iako ćemo o odnosu i politici cara Stefana Dušana prema Svetoj gori atoskoj govoriti u jednom od sledećih poglavlja, smatrali smo da je bilo neophodno podsetiti na stav Svetogoraca prema njegovoj carskoj tituli.
Valja se, takođe, zapitati kako su druge države i vladari tog vremena reagovali na carsku titulu Stefana Dušana jer su, posle njegovog carskog krunisanja, na Balkanskom poluostrvu postojala četiri cara: Jovan V Paleolog, Jovan Kantakuzin, Jovan Aleksandar i Stefan Dušan. U razmatranju tog važnog pitanja oslonićemo se na dragocene rezultate rasprave Mihaila Dinića. Najpre ćemo pogledati kako su se prema Dušanovoj carskoj tituli odnosili uvek oprezni Dubrovčani, koji su uputili i svoje izaslanike na krunisanje u Skoplju. U pismima upućenim posle tog čina na srpski dvor, Dubrovčani su Stefana Dušana oslovljavali kao cara, ali se to ne bi moglo reći kad su u pitanju dokumenti upućivani u Ugarsku, u kojima se Stefan Dušan tituliše kao "redž Rassie ili Sclavonie".
U pismu upućenom na sicilijanski dvor kraljici Jovanki, Dubrovčani su cara Stefana Dušana i njegovog sina Uroša titulisali kao redž Rassie. Zanimljivo je, takođe, kakav je stav prema Dušanovoj carskoj tituli zauzela susedna Bosna, odnosno njen vladar Stjepan II Kotromanić. Na osnovu podataka iz izvora Dinić je zaključio da se Bosna ponašala slično Dubrovčanima: titulisanje careva Srbije zavisilo je od toga kome se njen vladar obraćao.

PISMA PAPE INOĆENTIJA VI

VAŽAN partner s kojim je Srpsko carstvo nastavilo da neguje odavno uspostavljene odnose bila je i Mletačka republika, pa se postavlja pitanje kako je ona reagovala na Dušanovu carsku titulu. Iz dokumenata kojima se njene ustanove obraćaju caru Stefanu Dušanu i njegovom sinu Urošu može se uočiti da ih nazivaju carevima (imperatores), ali i kraljevima (redž), pri čemu dodaju epitete Radžie et Grecorum. Od susednih država, Ugarska, zbog svog položaja u zapadnom rimokatoličkom svetu, nije bila spremna da prizna carsku titulu Stefana Dušana, pa su on i njegov sin Uroš u ugarskim poveljama uvek nazivani kraljevima Raške (redž Rassie).
U kontaktima sa Srbijom toga vremena ni papska kurija nije bila spremna da Stefanu Dušanu i njegovom nasledniku Urošu prizna titulu cara. Papa Inoćentije VI je dva puta pisao caru Stefanu Dušanu ne oslovljavajući ga kao cara, a u obraćanju crkvenom poglavaru Joanikiju se naglašava da je nezakonito postao patrijarh. Rimski car Karlo IV imao je isti stav prema Dušanovoj carskoj tituli, jer ga u pismu od 19. februara 1355. godine naziva samo kraljem Raške (redž Rassie), a isto čini i u pismu vizantijskom caru Jovanu V Paleologu.

(Nastavlja se)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 10 Mar 2017, 03:40
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Gosti Gore Atoske

Car Dušan i carica Jelena boravili na Svetoj gori od avgusta 1347. do aprila 1348. godine. Strogim pravilima u zemlji monaha bilo je zabranjeno da na njeno tlo kroči ženska noga. U vreme boravka srpskog carskog para na Svetoj gori, iz Carigrada se velikom

Slika
Despot Dejan i njegova supruga, iz manastira Belovo kod Zemena

Autori: akademici Sima Ćirković i Božidar Ferjančić
OD velikaša koji su za vladavine cara Stefana Dušana imali titulu sevastokratora, već smo pomenuli moćnog Jovana Olivera, ali je on ubrzo napredovao, stekavši čin despota. Među sevastokratorima u vreme prvog srpskog cara nalazimo i poznatog velikaša Dejana, koji se sa tom visokom titulom prvi put pominje u pismu pape Inoćentija VI od 22. decembra 1354. godine. Naveden je kao prvi među najuticajnijim srpskim velmožama kojima se papa obraćao povodom pitanja crkvene unije. Kao sevastokrator i carev brat, Dejan se pojavljuje i u hrisovulji (oko maja 1355) kojom Stefan Dušan, uz saglasnost carice Jelene, sina Uroša, patrijarha Save i srpske vlastele, potvrđuje Dejanove darove za njegovu zadužbinu crkvu u Arhiljevici.

U carstvu Stefana Dušana nalazimo i ugledne velikaše koji su imali visoku vizantijsku titulu kesara. Krenućemo od Grgura Golubića, koji se s tim činom (Grgur Golubić, kesar kraljevine Raške) pominje u pismu pape Inoćentija VI iz marta 1347. godine. U osnivačkoj povelji cara Stefana Dušana za manastir Sveti arhanđeli kod Prizrena (između 1348. i 1354) zabeležen je i dar kesara Grgura (čovek Damjan kamatnik koji godišnje treba da daje 18 lisičjih koža), na osnovu čega bi se moglo pretpostaviti da su se posedi pomenutog kesara nalazili oko Prizrena.
Za vladavine cara Stefana Dušana dostojanstvo kesara imao je i njegov proslavljeni vojskovođa Preljub, koga u nekoliko navrata, ali bez te titule, spominje Jovan Kantakuzin. Prema podacima tzv. Janjinske hronike, Preljub je postao namesnik u Tesaliji i dobio titulu kesara (1348). Dodeljivanje čina kesara Preljubu može se objasniti njegovim rodbinskim vezama s carem Stefanom Dušanom jer u povelji od 15. aprila 1357. godine car Uroš naziva Preljubovu udovicu Irinu svojom sestrom. U vremenske okvire vladavine cara Stefana Dušana možda spada i kesar Vojihna, poznati namesnik u jugoistočnim krajevima Srpskog carstva (Drama s okolinom).

Pošto smo naveli osnovne podatke o nosiocima činova despota, sevastokratora i kesara u Srbiji cara Stefana Dušana, razmotrićemo kakav su karakter u srpskoj državi imale te tri najviše vizantijske titule. Ocenjeno je da je i u Srbiji dobijanje tih titula zavisilo od stepena srodstva njihovih nosilaca sa carskom porodicom. Careva i caričina braća, kao i carevi roditelji postaju despoti, čin sevastokratora bio je, kako izgleda, namenjen zetovima carske porodice, a daljim rođacima po muškoj i ženskoj liniji do trećeg stepena dodeljivana je titula kesara. Međutim, od tih običaja se odstupilo možda već za vladavine cara Stefana Dušana, a svakako za vladavine njegovog sina, cara Uroša.
U OKVIRIMA politike kralja i cara Stefana Dušana u osvojenim vizantijskim krajevima posebnu pažnju zaslužuje Sveta gora atoska, slavno središte monaškog života pravoslavnog sveta, koje se našlo pod srpskom vlašću u jesen 1345. godine i pod njom ostalo sve do bitke na Marici (25. septembra 1371), kada se vratilo pod skiptar vesilevsa Romeja. U jednom od prethodnih poglavlja videli smo da je neposredno posle dolaska Svete gore pod srpsku vlast kralj Stefan Dušan požurio da formalno sredi odnose s tom zemljom monaha.
Rezultat pregovora koje je sa svetogorskim protom i časnim starcima njegovog sabora vodio kraljev poverljiv čovek i dvoranin logotet Hris, bila je tzv. opšta hrisovulja izdata novembra 1345. godine svim svetogorskim manastirima. U pitanju je svojevrstan ugovor srpskog kralja sa svetogorskim manastirima kojima su određena prava i obaveze obe strane. Svetogorci su tom hrisovuljom priznali kralja Stefana Dušana za novog gospodara, a aprila 1346. godine njihovi najviši predstavnici prisustvovali su Dušanovom carskom krunisanju u Skoplju, čime su prvi u vizantijskom svetu priznali njegovu carsku titulu.
Za tu dragocenu podršku u ostvarivanju carskih planova i pretenzija Stefan Dušan im se izdašno odužio, o čemu svedoče njegove grčke hrisovulje pojedinim svetogorskim manastirima. Prva grupa tih zanimljivih dokumenata nastala je aprila-maja 1346. godine, kada su najviši predstavnici Svete gore boravili u Skoplju, kako bi prisustvovali svečanostima carskog krunisanja Stefana Dušana. Od hrisovulja nastalih u to vreme, danas su poznate one izdate manastirima Ivironu, Filoteju, Zografu, Vatopedu, Ksiropotamu i Esfigmenu. Druga grupa hrisovulja cara Stefana Dušana izdatih svetogorskim manastirima nastala je između septembra 1347. i aprila 1348. godine, kada je on s porodicom boravio na Svetoj gori. Od njih su sačuvane hrisovulje izdate manastirima Esfigmenu, Velikoj lavri sv. Atanasija, Pantelejmonu i Vatopedu. Tokom boravka na Svetoj gori, Stefan Dušan je izdao i hrisovulje Hilandaru pisane na srpskom jeziku.

ZNAK posebne pažnje Stefana Dušana prema Svetoj gori atoskoj predstavljao je boravak njegove carske porodice na tom mestu od kraja avgusta 1347. do aprila 1348. godine. Može se verovati u iskrenost želje cara Stefana Dušana i njegove supruge Jelene da posete Svetu goru i poklone se tamošnjim svetinjama, ali se naslućuju i drugi razlozi koji su naveli srpskog cara da sa ženom i sinom baš krajem leta 1347. godine ode na Atos. Naime, tih meseci iz Carigrada se velikom brzinom širila epidemija kuge, koja je u istoriji ostala zabeležena kao „crna smrt”.
Bolest su u prestonicu na Bosforu preneli Đenovljani iz svoje kolonije Kafa na Krimu. Zato se i veruje da je Stefan Dušan odlučio da se sa svojom porodicom krajem leta 1347. godine skloni od te opake bolesti, a u uslovima izolovanosti Sveta gora mu je mogla pružiti željeno utočište. Takvom tumačenju ide u prilog i činjenica da je uz cara Stefana Dušana na Svetoj gori boravila i carica Jelena - iako je po strogim pravilima života u toj zemlji monaha bilo zabranjeno da na njeno tlo kroči ženska noga. Svestan takvog kršenja pravila života atoskih manastira, jedan kasniji pisac je zabeležio da je carica Jelena došla na Svetu goru „ne javno, no nekako premudro i skriveno”.
Pomenuti zapis pisan u DžVII veku pomaže i u određivanju vremena dolaska srpske carske porodice na Svetu goru. U njemu stoji da je carica Jelena tu stigla 6855 (1347/1348) godine i da je zamolila nekog starca Joanikija da prevede na srpski jezik uvod Jevanđelja koji je napisao ohridski arhiepiskop Teofilakt. To znači da je srpska carska porodica prispela na Svetu goru pre 1. septembra 1347. godine.
Može se s priličnom sigurnošću ocrtati njen itinerer kretanja po Svetoj gori atoskoj. Sasvim je prirodno što su car Stefan Dušan, njegova supruga Jelena i sin Uroš najpre posetili srpski Hilandar, gde su svečano dočekani. Zatim ih je put vodio preko manastira Esfigmena i Velike lavre sv. Atanasija, gde su boravili u decembru 1347. godine.
U JANUARU 1348. godine srpska carska porodica posetila je ruski manastir Pantelejmon, čije je monahe Stefan Dušan bogato darivao, a za igumana je postavio uglednog starca Isaiju, kome je pridodao srpske monahe. Tim zaslugama srpski car je postao drugi ktitor manastira. Posle ponovnog boravka u Hilandaru, usledio je drugi deo putovanja srpske carske porodice po Svetoj gori atoskoj. Ona je najpre boravila u Kareji, gde je carica Jelena obnovila keliju svetog Save postavši tako njen drugi ktitor. Putovanje cara Stefana Dušana završeno je u Vatopedu. Aprila 1348. godine on je izdao hrisovulju tom slavnom manastiru, u čijem uvodu se naglašava briga Dušanovih predaka o Vatopedu.

Ako se pogleda sadržaj hrisovulja Stefana Dušana izdatih pojedinim svetogorskim manastirima, kao i vesti o boravku srpske carske porodice na Svetoj gori (1347/1348), čini se da se mogu izvesti neki zaključci o stavu srpskog cara prema tom središtu monaškog života pravoslavnog sveta. Najradikalniju ocenu politike cara Stefana Dušana prema Svetoj gori iskazao je Vladimir Mošin, verujući da je za vreme njegove vladavine došlo do prave slovenizacije ove zemlje monaha. To se možda moglo zaključiti zbog ulaska srpskih monaha u neke svetogorske manastire, kao i na osnovu uverenja da su tada srpski monasi dolazili na položaj prota. Tačno je da je prilikom posete Pantelejmonu januara 1348. godine Stefan Dušan postavio za igumana svog čoveka, starca Isaiju, i da je uz njega u manastiru naselio mnogo srpskih monaha, ali to ne znači da se slično dešavalo i u drugim svetogorskim manastirima.
Ni podaci o poglavarima Svete gore za vladavine Stefana Dušana, ne daju osnov za zaključak da su tada za prote postavljani samo Srbi. U februaru 1347. godine javlja se prot Nifon, prvi za koga se zna iz vremena srpske vlasti nad Svetom gorom. Tokom boravka srpske carske porodice u Kareji došlo je do promene na čelu uprave Svete gore jer je za prota izabran Srbin Antonije, ugledan hilandarski starac i duhovni otac cara Stefana Dušana. Međutim, on nije dugo ostao na čelu Svete gore - najkasnije do oktobra 1348. godine. Njegovi naslednici Arsenije (dva puta), Teodosije i Silvan bili su Grci.

VELIKI DESPOT

PRELAZEĆI na primere dodeljivanja najviših vizantijskih titula u Srbiji posle proglašenja carstva (1346), krenućemo od Jovana Olivera, uglednog Dušanovog velikaša, koji je s te strane naročito zanimljiv jer nosi dva visoka vizantijska dostojanstva - sevastokratora i despota. Titularni uspon Jovana Olivera, gospodara bogatih rudarskih krajeva oko Kratova i Zletova, jasno se razaznaje iz natpisa uz njegov ktitorski portret na severozapadnom zidu manastira Lesnova. Tu piše da je on „po milosti Božjoj i kralja Stefana Dušana bio kod Srba veliki čelnik, veliki sluga, veliki vojvoda, veliki sevastokrator za verno mu služenje po milosti Božjoj i veliki despot sve srpske zemlje i pomorske i učesnik Grkom”.

(Nastavlja se)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 12 Mar 2017, 02:14
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pisma pape Inočentija VI

Iz papinog odgovora se može zaključiti da je Stefan Dušan obećavao da će ga priznati kao oca hrišćanstva, zastupnika Hristovog i naslednika svetog Petra. Srpski vladar obećava bolji odnos vlasti prema katolicima. Zašto je francuski kralj Šarl od Valoa odbio dati ćerku za Uroša

Slika
Uroš V Nejaki

Autori: akademici Sima Ćirković i Božidar Ferjančić

IZ redova hrisovulja izdatih pojedinim svetogorskim manastirima nameće se utisak da je Sveta gora bila važan segment politike Stefana Dušana, u kojem je on najjasnije isticao svoje univerzalističke pretenzije veseljenskog cara. Želeo je da se prema Svetoj gori atoskoj postavi poput careva Romeja, čija je dužnost bila da brinu o napretku i blagostanju vaskolikog hrišćanskog sveta, a naročito o ustanovama crkve Božje.
O tome svedoče i arenge za hrisovulje izdate nekim svetogorskim manastirima (Iviron, Pantelejmon, Esfigmen), u kojima se na besednički način iskazuju obaveza i briga hrišćanskog cara koji treba da deluje po uzoru Božjem. Zato se na Svetoj gori atoskoj Stefan Dušan svesrdno trudio da deluje po uzorima careva Romeja, jednako se brinući o blagostanju svih tamošnjih monaških bratstava. Za tu brigu Svetogorci su mu se dostojno odužili jer je ime Stefana Dušana zapisano u Pomeniku Svetogorskog protata kao vladajućeg cara i ktitora.

Ugarska opasnost, koja je tokom vladavine Stefana Dušana više puta zapretila severnim krajevima srpske države, primorala je srpskog cara da u leto 1354. godine preduzme važan diplomatski korak: pokušao je da se približi novom papi Inočentiju VI (1352-1362). Dušan je dobro znao da je celokupna politika krune svetog Stefana prema njegovoj državi bila sastavni deo planova papske kurije koja je u Ugarskoj, graničnoj zemlji katoličkog sveta, uvek videla sigurnog zaštitnika prave vere susednih šizmatičkih vladara. Svestan takvog položaja Srbije prema Ugarskoj, car Stefan Dušan je želeo da, približavanjem papskoj kuriji, promeni politiku i stav Lajoša I, ali je zato morao da ispuni neka očekivanja pape Inočentija VI.
Međutim, čini se da se mogu naslutiti još neki politički razlozi koji su naveli srpskog cara da počne pregovore s papskom kurijom, čije je sedište tada bilo u Avinjonu. To je, pre svega, bila očigledna opasnost od daljih pohoda Osmanlija, koja se jasno razaznavala posle njihovog zaposedanja tvrđava Cipe i Galipolj na evropskoj strani Helesponta. Ako je Stefan Dušan nekoliko godina ranije (početkom 1351) mogao i da pomišlja na pregovore i savez sa Orhanom, događaji koji su usledili otklonili su kod hrišćana Balkanskog poluostrva svaku nedoumicu u vezi sa daljim planovima Osmanlija i nagovestili su blisku opasnost, koja će snaći i jugoistočne krajeve Srpskog carstva.

IDEJA srpskog cara bila je da pokuša da ujedini snage hrišćanskog sveta za borbu protiv nevernika, koja bi se vodila uz blagoslove papske kurije. Pregovore Stefana Dušana s Inočentijem VI možda su uslovili i neki unutrašnjepolitički razlozi. Naime, poznato je da je u srpskoj državi živeo znatan broj katolika o čijoj zaštiti se brinula njihova crkva, pa je sasvim prirodno da je o tome i ranije bilo pregovora s prethodnicima Inočentija VI na papskom tronu.

Pokretanje pregovora s papom Inočentijem VI predstavljalo je važan diplomatski korak, koji se mogao učiniti samo u saglasnosti sa srpskom crkvom i njenim poglavarom. Stefan Dušan je avgusta 1354. godine pozvao patrijarha Joanikija na razgovor u manastir Žiču, gde se on iznenada razboleo. Po sopstvenoj želji teško bolesnog patrijarha poneli su put Peći, ali je on umro u Polumiru na Ibru, nedaleko do Žiče (3. septembar 1354). Može se verovati da je car Stefan Dušan želeo da čuje mišljenje svog patrijarha o pregovorima s papom Inočentijem VI jer je izvesno da je sporazum s papskom kurijom podrazumevao i neke važne ustupke sa srpske strane, pre svega, priklanjanje Stefana Dušana i njegovih podanika katoličkoj veri.

Možda se, kao dobar pravoslavac, patrijarh Joanikije usprotivio nameri svog cara da, zarad političke koristi, prihvati katoličku veru i prizna primat pape. Iznete slutnje o stavu patrijarha Joanikija prema pregovorima s papskom kurijom možda nalaze potvrdu u pismu Inočentija VI, koje je on krajem 1354. godine uputio srpskom patrijarhu. Naime, papa mu je prebacivao da je nekanonskim putem došao na položaj poglavara srpske crkve - budući da tada još nije imao obaveštenje o njegovoj smrti.

Podaci izvora ukazuju na to da je srpski car i pre 1354. godine pomišljao na pregovore s papskom kurijom. Početkom 1347. skadarski episkop Marko obavestio je papu Klimenta VI (1342-1352) da je Stefan Dušan, "nadahnut Duhom svetim, a brinući se za spas svoje duše i svoga naroda, spreman da napusti šizmu i da se prikloni svetoj katoličkoj veri". Marta 1347. godine papa Kliment VI uputio je pismo srpskom caru, ali i nekim uglednim ljudima na njegovom dvoru - protovestijaru Nikoli Bući iz Kotora, kesaru Grguru Golubiću, kao i kneževima Kotora, Bara i Skadra, moleći ih da utiču na svoga gospodara da prihvati crkvenu uniju.

IAKO od daljih pregovora s papom tada ništa nije ostvareno, car Stefan Dušan je možda pokušao da se preko francuskog dvora približi zapadu. Prema priči Mavra Orbina, on je 1351. godine poslao u Francusku protovestijara Nikolu Buću sa zadatkom da zaprosi kćerku kralja Šarla od Valoa (1350-1364) za njegovog sina Uroša. Francuski suveren je srdačno primio Dušanovog poklisara. Budući da mu se veoma dopao, darovao mu je ljiljan da ga stavi u svoj grob, a što se tiče planiranog venčanja, odgovorio je da "bi to više nego rado učinio kad bi Stefan Dušan i njegov sin bili rimskog obreda".

Pošto je pomenuti plan s francuskom nevestom propao, Stefan Dušan je za sina Uroša zaprosio Jelenu, ćerku vlaškog kneza, i to venčanje je obavljeno.

Car Stefan Dušan je, zatim, preduzeo odlučan korak u pregovima s papom: u leto 1354. godine uputio je u Avinjon reprezentativno poslanstvo koje su sačinjavali opšti dvorski sudija Božidar, kafelija Sera Nestong i ugledni Kotoranin Damjan.
Papa Inočentije VI je u rezidenciji "Vila nova" primio poklisare srpskog cara, kojeg je pismom od 25. avgusta 1354. godine obavestio da će uskoro poslati svoje legate u Srbiju. Iz papinog odgovora se može zaključiti da je Stefan Dušan u pismu, overenim zlatnim pečatom, obećavao da će ga priznati kao oca hrišćanstva, zastupnika Hristovog i naslednika svetog Petra. Obećavao je, takođe, da će promeniti odnos vlasti prema katolicima u Srbiji: oni više neće biti prinudno pokrštavani, biće im vraćene skoro sve otete crkve i manastiri, a svi episkopi, opati, sveštenici i klirici moći će da se vrate u svoje crkve i manastire i da vrše službu po obredima Katoličke crke. Sva ta obećanja poslanici su potvrdili zakletvom pred jevanđeljem.

Iz papinog pisma se vidi da je car Stefan Dušan bio spreman da prihvati papski primat i katoličku veru, a očekivao je da će ga Inočentije VI imenovati i blagosloviti za kapetana hrišćanske vojske, koja treba da povede krstaški rat protiv Osmanlija. Papa je održao dato obećanje da će uskoro poslati legate na dvor srpskog cara.

ANTRFILE
VIZANTIJSKE TITULE

ODAVNO je uočeno da je carsko krunisanje Stefana Dušana unelo velike promene u sistem titula u srpskoj državi. Izvesno je da su i ranije, u doba kraljeva iz kuće Nemanjića, u Srbiji postojale titule i funkcije preuzete iz susednog carstva Romeja, ali je uzdizanje Srbije u rang carstva stvorilo uslove da se uglednim velmožama daruju i najviše vizantijske titule - despot, sevastokrator, kesar, izvedene od carskih epiteta, koje je mogao dodeljivati samo car.
Pošto je Stefan Dušan dobro poznavao vizantijske državno-pravne norme, pa i to da samo caru pripada pravo dodeljivanja najviših dvorskih činova, sasvim je izvesno da je to i poštovao: pre krunisanja za cara nije svojim velmožama davao titule despota, sevastokratora i kesara. Tu činjenicu treba posebno naglasiti jer su se, kao što ćemo videti, pojavila tumačenja da je Stefan Dušan i pre krunisanja za cara nekim velikašima dodeljivao najviše vizantijske titule.

(Nastavlja se)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 12 Mar 2017, 02:14
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Jalova misija Petra Tome

Papa Inočentije VI poslao na srpski dvor misiju koju je predvodio Francuz Petar Toma. Zašto je papski izaslanik primljen hladno kod srpskog vladara. Malo je poznato o poslednjim danima cara Stefana Dušana, kao i o prilikama u kojima je napustio ovozemaljski svet

Slika
Freska Dušana Silnog sa portala manastirske crkve u Dečanima

Autori: akademici Sima Ćirković i Božidar Ferjančić

NA Badnji dan 24. decembra 1354. godine sastavio je pismo Stefanu Dušanu, izražavajući pre svega želju da ga, zajedno sa njegovim narodom, što pre vidi među vernicima Katoličke crkve. Narod u Dušanovoj državi, naročito u nekim njenim krajevima, mnogo je propatio od Turaka i stoga papa napominje da je s radošću primio carevu molbu da ga imenuje za kapetana hrišćanske vojske u ratu protiv nevernika. Kad se sve bude završilo, Stefan Dušan će, prema papinim rečima, moći da srećno i bezbrižno živi, utoliko srećniji što će ga štititi papska kurija i katolička vera.

Zatim papa naglašava da je kao legate uputio ljude vrlo učene i na glasu sa svoga poznavanja svetih knjiga, pa njih srpski car treba da lepo primi i sasluša. Misiju u Srbiji papa Inočentije VI poverio je Francuzu Petru Tomi, episkopu gradova Pati i Lipari na Siciliji, kao i Vartolomeju, episkopu Trogira, koji je kasnije postao i episkop Kotora.


Pretpostavlja se da je papskog legata srpski car primio u Krupištima na obali Bregalnice, mestu u kojem je Stefan Dušan boravio u proleće-leto 1355. godine. O obravku Petra Tome na dvoru Stefana Dušana, kao i o svemu što ga je tamo snašlo, postoji izveštaj Filipa Mezijera, njegovog biografa i možda pratioca na putu u Srbiju. Prema tom izveštaju, boravak Petra Tome na srpskom dvoru nije bio prijatan.

VEĆ pri opisivanju prvog susreta sa srpskim carem, Filip Mezijer konstatuje da je Stefan Dušan bio krupniji od mnogih ljudi svoga vremena i strašnog izgleda. Petru Tomi je predočeno da je u Srbiji običaj da onaj ko pristupa caru treba pre pozdrava da celiva njegovu nogu, a ukoliko tako ne postupi, izložiće se velikoj opasnosti, čak možda i dobijanju stroge kazne. Uprkos takvim upozorenjima, Petar Toma je stao pred Stefana Dušana bez uobičajenog celivanja njegove noge, koje je svakako trebalo da nalikuje normama vizantijske proskineze. Srpski car ga je, okružen velmožama, oholo i hladno primio.

Izvesno je da misija Petra Tome nije postigla očekivane rezultate. Njen neuspeh je, čini se, najviše bio posledica promenjenih prilika na granici prema Ugarskoj, gde su nestali razlozi zbog kojih je Stefan Dušan odlučio da se obrati papi Inočentiju VI. Pre svega, prestao je rat sa ugarskim kraljem, čija se pažnja ponovo okrenula borbi s Mlečanima oko gradova Dalmacije. Početkom 1355. godine Lajoš I je još ratovao protiv Srbije, ali je u maju iste godine zaključeno primirje između dve susedne države.

Mora se priznati da je malo šta poznato o poslednjim danima cara Stefana Dušana, kao i o prilikama u kojima je napustio ovozemaljski svet. O smrti svog bivšeg prijatelja, a potom ljutog protivnika, govori Jovan Kantakuzin, ali je njegova priča više okrenuta zbivanjima u Srpskom carstvu posle tog iznenadnog događaja, odnosno borbi za vlast između Simeona Paleologa i mladog cara Uroša, stavu carice Jelene, koja je vladala Serom, kao i pohodu despota Nićifora II Anđela prema Tesaliji.

VIŠE saznanja ne pruža ni Nićifor Grigora, koji piše da se Stefan Dušan upokojio početkom proleća, a zatim opisuje pohod despota Nićifora II Anđela prema Tesaliji. Zahvaljujući beleškama naših letopisa, kao i tzv. Kratkih hronika, sličnih spisa poznovizantijske istoriografije, saznajemo da je prvi srpski car preminuo u nedelju 20. decembra 1355. godine. Stefan Dušan je sahranjen u svojoj zadužbini, manastiru Sveti arhanđeli, nadomak Prizrena.

Ako je i sigurno da je Stefan Dušan preminuo u nedelju 20. decembra 1355. godine, njegovi poslednji dani, kao i okolnosti pod kojima je umro prekriveni su potpunom tamom. Već smo naveli Sulisovu opasku da je poslednju godinu života prvi srpski car proveo u južnim krajevima svoje prostrane države. To može potvrditi činjenica da je 5. decembra 1355. godine pod Verijom izdao povelju o razrešnici računa Dubrovčnanina maroja Gučetića. Polazeći od toga da je Stefan Dušan sahranjen u manastiru Sveti arhanđeli kod Prizrena, Sulis pretpostavlja da je umro u blizini tog znamenitog grada.

Resized Image - Click For Actual Size
Mermerna ploča na mestu Dušanovog groba

U kasnijim spisima dubrovačkih pisaca sačuvane su zanimljive priče o kraju života Stefana Dušana. Prema Mavru Orbinu, prvi srpski car je umro u Đavolotopi u Romaniji posle 25 godina vladavine, ali isti pisac beleži kako "neki vele da ga je smrt zadesila u Nerodimlju", dakle u jednoj od rezidencija srpskih srednjovekovnih vladara. Drugi Dubrovčanin, Jakov Lukarević, beleži da je Stefan Dušan umro 18. decembra 1356. godine u mestu Diapoli u Trakiji, krećući u nov pohod protiv Vizantije. Još je Florinski sumnjao u verodostojnost navedenih vesti dubrovačkih pisaca, dok je kasnije Vladimir Mošin bio spreman da u njih poveruje.

Ugledajući se na svoje prethodnike, Dušan je naumio da podigne sopstvenu zadužbinu u kojoj će biti njegov grob. U poznoj Vizantiji se ceremonijal carskog krunisanja završavao time što je novokrunisani vladar birao kamen od kojeg će se izgraditi njegov grob, što je trebalo da ga podseti na prolaznost zemaljskog života. Zadužbinu je posvetio svetim arhanđelima Mihailu i Gavrlu, kojima je bio posebno privržen i zahvalan.

MESTO je izabrao u blizini Prizrena, na ulazu u klisuru Bistrice u blizini prizrenske tvrđave. Ona je darovana manastiru da posluži kao žitnica i riznica, za šta su inače služili pirgovi (kule). Manastir je građen u periodu 1347. do 1350. godine. Car je za vreme građenja zabranjivao da se iz Trepče izvozi olovo, jer je ono bilo potrebno za njegovu crkvu.

Crkva je bila petokupolna, bogato ukrašena kamenom plastikom, sa mozaičkim podom koji je izazivao divljenje sve dok crkva nije bila razorena, što se desilo srazmerno rano. U jednom tekstu s početka DžVI veka prenosi se uverenje stanovnika da je "prizrenske crkve patos" među najvećim srpskim znamenitostima, zajedno s dečanskim hramom, pećkom pripratom, banjskim zlatom i resavskim živopisom. Manastir je poslužio kao uzor kasnijim ktitorima i graditeljima crkava moravske škole. U crkvi je bio pripremljen carev grob, sa ležećom figurom pokojnika po zapadnjačkom uzoru.

Manastir Sveti arhanđeli je njegov ktitor obdario mnogobrojnim posedima, nabrojanim u povelji koja je do nas došla u okrnjenom obliku. Mnoge od darovanih poseda u samom gradu Prizrenu i okolini Dušan je kupovao ili razmenjivao, dajući vlasnicima druge posede. Naslednik Dušanov, car Uroš, odmah na početku svoje vladavine darovao je prihode od trga u Prizrenu očevoj zadužbini.

Dve decenije posle careve smrti, 1375. godine, u njegovoj zadužbini je održana ceremonija koja je bila posledica raskola nastalog odlučenjem. Izaslanici carigradskog patrijarha, "ušavši u crkvu, služiše i pričestiše se sa svetiteljem i srpskim sveštenicima pređe odlučenima". Bio je to simbolički izraz odluke kojom "oprostiše od pređašnjeg zaprećenja i odlučenja cara i patrijarha i sve žive i umrle i primiše sve arhijereje i jereje u zajednicu i sasluženje". Ceremonijom nad carevim grobom su konačno otklonjene posledice raskola, ali su istovremeno podržane i ovekovečene osude Dušanovih ambicija.

(KRAJ)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 26 Mar 2017, 21:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ČAŠA CARA DUŠANA


Slika

Slika



Da su gozbe na srpskom srednjovekovnom dvoru bile raskošne i bučne nema nikakve sumnje. Izvori iz epohe svedoče da su na njima čak i vladari, među kojima je prednjačio Stefan Prvovenčani, uzimali u ruke muzičke instrumente kako bi pesmom i svirkom zabavili goste. Isti izvori izveštavaju da se na tom dvoru ni sa hranom nije štedelo. Teodor Metohit, izaslanik vizantijskog cara na dvoru kralja Milutina krajem 13. veka, beleži da je kraljevska trpeza izobilna mesom, divljači, debelom ribom dunavskom, voćem, kolačima i svakojakim đakonijam.

Na toj trpezi ne manjka ni medovine, piva, ali i dobrih vina kako onih srpskih, spravljenih od domaćeg grožđa iz vladarskih i manastirskih vinograda, tako i uvoznih, koje u mešinama i okovanoj buradi sa Jadrana dopremaju okretni dubrovački trgovci. Vino je piće plemstva, a uz njega ide i odgovarajući pribor za posluživanje i pijenje. Iako je sasvim izvesno da je najveći broj velikaša pio ovo plemenito piće iz keramičkih kupa i retkih staklenih čaša kakve se i danas mogu videti na freskama diljem srpskih srednjovekovnih zemalja, bilo je onih koji su sebi mogli da priušte skupe vinske čaše i pehare od plemenitog metala, najčešće uvezene iz susedne Italije. Među ovakve dragocene primerke spada i takozvana čaša cara Dušana Nemanjića pronađena u narteksu crkve Svetog Nikole u Drenovi koja se danas čuva u Narodnom muzeju u Beogradu.

Jednostavnog, kružnog oblika, promera 18,5 cm (bez drške) ova plitka čaša sa horizontalnom drškom, napravljena je kombinacijom kovanja i livenja srebra koje je zatim pozlaćeno. U njenom središtu se nalazi okrugli medaljon sa predstavom dvoglavog orla poznat u arhaičnom jeziku epike i kao „kolasta azdija“. Oko medaljona teče ćirilični natpis – „U Hrista blagoverni Stepan car“. Zanimljiva cik-cak šara na pozadini medaljona i gravirana lozica sa stilizovanim listovima izrazite teksture na delimično oštećenoj dršci, jedini su dekorativni detalji na ovoj zanimljivoj čaši.

Da li je zaista iz nje u jednom trenutku pio i sam Duša Silni, čije se ime u natpisu pominje, ne može se sa sigurnošću tvrditi. Poznato je da je car i naručivao i kupovao skupocene čaše, ali i da ih je u znak blagonaklonosti poklanjao lojalnim velikašima. Prema sačuvanim dokumentima iz Dubrovačkog arhiva vidi se da je Dušan u Veneciji uoči svog krunisanja pored nekoliko bala najfinije svile naručio i 33 skupocene čaše od plemenitog metala. Međutim, više detalja o toj nabavci nema, baš kao što nema traga kako su te čaše upotrebljene, da li su možda poklonjene ili je car naložio da se neka fina malvazija, to omiljeno srednjovekovno vino srpskih valadar, posluži baš iz njih najuglednijim zvanicama. Odsustvo istorijskih činjenica ne ometa nas da i ovaj dragoceni trag prošlosti zamislimo u vreme kada je nastao i korišćen, negde tamo sredinom 14. veka. Na vrhuncu moći srpske države kao simbol nesumnjivog bogatstva, ali i smisla za lepo.

Tamara Ognjević

Fotografija Tamara Ognjević. Copyright Narodni muzej u Beogradu.


artiscenter

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 26 Mar 2017, 21:50
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Car Dušan Silni: Hrabar ratnik i zakonopisac

Vojskovođa, junak i zakonodavac, Stefan Dušan Nemanjić bio je najmoćniji vladar 14. veka, najveći i najznačajniji vladar svih Južnih Slovena, moćni i uticajni car koji je sasvim opravdano još za života dobio nadimak Silni. Tokom svoje vladavine proširio je srpsko carstvo tako da je ono obuhvatalo teritorije današnje Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Albanije, Makedonije, Bugarske i Grčke. Za cara Srba, Grka i Bugara, ustoličen je 1346. godine.

Slika
Krunisanje cara Dušana

Njegovo odrastanje nije bilo nimalo lako. Rođen je 1308. kao drugi sin Stefana Dečanskog, koga je otac Milutin oslepeo i prognao u Carigrad zajedno sa unukom Dušanom. Kada se vratio, praktično je bio talac na dvoru svog dede, a nakon njegove smrti, sa samo 14 godina dobio na upravljanje oblast Zete i proglašen za kraljevića.

Kao "mladi kralj" uspešno je komandovao jednim delom srpske vojske u bici kod Velbužda (1330), u kojoj se Srbija izborila za vodeću ulogu na Balkanu. Naredne godine, Dušan je napao dvor svog oca Stefana i preuzeo presto. U pohodu na tada najveće carstvo - Vizantiju, srpska vojska je osvojila grad Ser (1345. godine), osvojena je i Halkidika, uključujući Svetu goru Atonsku. Videvši da je Vizantija oslabila odlučio je da podigne imperiju.

Počasno ime

U narodnoj pesmi car Dušan se oslovljava sa Stefan, odnosno Stjepan. To je bilo počasno ime, titula, sinonim za kralja, svakog krunisanog Nemanjića. Potiče od grčke reči "stephanos" koja znači "kruna, venac, čast".
Nakon svih osvajanja Stefan Dušan je odlučio da se proglasi za cara, što je učinio oko Božića 1345. Sklopio je dogovor sa Svetom gorom, a to je podrazumevalo da se njegovo ime spominje u svim molitvama posle imena vizantijskog cara. Prema ustaljenim običajima carigradski patrijarh je krunisao careve na Istoku, a papa careve na Zapadu. Pošto se nije mogao nadati da će ga iko od te dvojice krunisati, srpska arhiepiskopija je uzdignuta na rang patrijaršije.

Jedno od glavnih obeležja Dušanove vladavine su bili i zakoni. Poznat je po donošenju Zakonika (prvi deo je proglašen 1949. u Skoplju, a drugi 1354), najznačajnijeg srpskog srednjovekovnog pravnog akta i uopšte u Južnih Slovena. Sadržaj obuhvata gotovo sve oblasti života. Taj pravni dokument je nastavio svoj život dugo nakon Dušanove smrti.

Preminuo je 20. decembra 1355. godine, mlad i u punoj snazi, kada se spremao na pohod za osvajanje Carigrada. Uzrok smrti nikada nije utvrđen. Sahranjen je u svojoj zadužbini manastiru Svetih arhanđela kod Prizrena. A kada su 1927. tu obavljena arheološka iskopavanja, pronađen je mermerni grob za koji je utvrđeno da je carev. Posmrtni ostaci su preneti u crkvu Svetog Marka u Beogradu, gde se i danas nalaze.

"Ženidba Dušanova"

Narodna pesma "Ženidba Dušanova" govori o preprekama koje je car morao da savlada da bi odveo isprošenu devojku Roksandu. Jedna od glavnih ideja i poruka nalazi se na kraju. Rečenica - "Teško svuda svome bez svojega", postala je narodna izreka.
Za razliku od ostalih Nemanjića, Dušan nije proglašen za sveca, ali mu je lik prikazan na freskama, a njegov kult se vekovima gaji u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu. Kao moguć razlog zbog koga ga crkva nije kanonizovala navodi se to što je odveo suprugu, caricu Jelenu u Hilandar, gde je ženama strogo zabranjen ulazak.

Dušan Silni, sinonim za velikog vojskovođu i vladara, bio je lep muškarac, veoma visok i neobično razvijen. Kažu da je izazivao divljenje svojom markatnom figurom i pojavom. Bio je visok 214 cm, što je naročito za srednji vek, kada su ljudi bili stasom niži. Pehar iz koga je pio vino bio je od čitave dve litre, i danas se čuva u Hilandarskoj riznici. Shodno tome i njegova lična garda je morala biti sačinjena od korpulentnih i visokih ljudi koji su skupljani po čitavoj Evropi. I sam, Dušan je bio odličan vojnik, lično veoma hrabar, dostojan loze Nemanjića. Opevan je u narodnim pesmama, ali ga narod nije naročito voleo.

Posle Dušanove smrti nasledio ga je sin, car Uroš V, poslednji vladar iz dinastije Nemanjića. Srpsko carstvo je postepeno počelo da se raspada.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 26 Mar 2017, 21:51
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Car Dušan je dao Hrvatima poluostrvo Dubrovnika pod jednim uslovom koji su pogazili!

DUBROVNIK- Poluostrvo Pelješac pripalo je Dubrovniku 1334. godine, kada im ga je ustupio najveći srpski vladar svih vremena, koji je u dva navrata i sam boravio u Dubrovniku.

Slika
Krunisanje DUšana

Car Dušan je 1334. godine Dubrovčanima dao poluostrvo Pelješac uz obavezu da oni svake godine plaćaju određenu novčanu nadoknadu, ali i uz još jedan uslov koji oni nisu dugo poštovali.

Pelješac- Položaj u jeku borbe

Pelješac je drugo po veličini hrvatsko poluostrvo koje se nalazi na jugu te zemlje u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Površina Pelješca je 348 kilometara kvadratnih, a sa kopnom je spojen Stonskom prevlakom.

Uvertira za ustupanje Pelješca počinje 1332. godine, kada je došlo do pobune u Zeti pod vođstvom zetskog vojvode Bogoja i arbanasa Dimitrija Sume. Buna je ubrzo ugušena. Sa novim bugarskim carem Ivanom Aleksandrom su uspostavljeni saveznički odnosi, pa se tada i dalje kralj Dušan u proleće 1332. godine oženio Jelenom, sestrom bugarskog cara.

Bosanski ban Stefan II Kotromanić je želeo da osvoji celo Zahumlje, jer je samo deo Zahumlja osvojio 1326. godine posle sukoba sa Branivojevićima. U tom sukobu su učestvovali i Dubrovčani, zajedno sa banom Stefanom II, i pošto je zatrta porodica Branivojević, i pošto su Stefan i Dubrovčani podelili međusobno njihove teritorije, Dubrovčani su dobili Pelješac sa Stonom.

Dubrovčani za vreme kralja Stefana Dečanskog nisu uspeli da legalizuju upravu nad Pelješcem i Stonom, pa su to pokušali za vreme kralja Dušana. 1333 godine, Stefan Dušan je izdao povelju u Pologu, kojom je Dubrovčanima ustupio primorje od Stona do Dubrovnika, sa ostrvom Posrednjicom kod ušća Neretve.

Uslov je bio da ne pokrštavaju Srbe

Obaveza je bila da oni na račun “stonskog dohotka” isplaćuju 500 perpera, plus 8.000 perpera koje je trebalo platiti odmah, a Dubrovčani su se obavezali da će dozvoliti versku slobodu pravoslavnom stanovništvu dobijenih teritorija.

Dubrovčani su sumu od 500 perpera plaćali i bosanskom banu, koji je iste godine izdao povelju kojom je potvrdio pravo Dubrovnika na Ston, te su na miru mogli koristiti svoje nove posede koje su iste godine počeli da utvrđuju.

Uslov je bio i da u Stonu ostane “Srpski pop da poje”, jer je to episkopiju osnovao još Sveti Sava, ali su Dubrovčani to poštovali samo do 1349. godine kada su doveli katoličkog sveštenika. Odmah je počelo pokrštavanje, te su mnogi pravoslavci nasilno prešli u katolike, a to nikada nije sankcionisano.

Inače, Car Dušan je bio u Dubrovniku u dva navrata, 1331. i 1350. godine. Svoju veličinu je pokazao i time što je kao pravoslavac donirao novac za izgradnju katoličkih crkava.


pravdars

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 26 Mar 2017, 21:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Car Dušan Silni: Hrabar ratnik i zakonopisac

Vojskovođa, junak i zakonodavac, Stefan Dušan Nemanjić bio je najmoćniji vladar 14. veka, najveći i najznačajniji vladar svih Južnih Slovena, moćni i uticajni car koji je sasvim opravdano još za života dobio nadimak Silni. Tokom svoje vladavine proširio je srpsko carstvo tako da je ono obuhvatalo teritorije današnje Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Albanije, Makedonije, Bugarske i Grčke. Za cara Srba, Grka i Bugara, ustoličen je 1346. godine.

Slika
Krunisanje cara Dušana

Njegovo odrastanje nije bilo nimalo lako. Rođen je 1308. kao drugi sin Stefana Dečanskog, koga je otac Milutin oslepeo i prognao u Carigrad zajedno sa unukom Dušanom. Kada se vratio, praktično je bio talac na dvoru svog dede, a nakon njegove smrti, sa samo 14 godina dobio na upravljanje oblast Zete i proglašen za kraljevića.

Kao "mladi kralj" uspešno je komandovao jednim delom srpske vojske u bici kod Velbužda (1330), u kojoj se Srbija izborila za vodeću ulogu na Balkanu. Naredne godine, Dušan je napao dvor svog oca Stefana i preuzeo presto. U pohodu na tada najveće carstvo - Vizantiju, srpska vojska je osvojila grad Ser (1345. godine), osvojena je i Halkidika, uključujući Svetu goru Atonsku. Videvši da je Vizantija oslabila odlučio je da podigne imperiju.

Počasno ime

U narodnoj pesmi car Dušan se oslovljava sa Stefan, odnosno Stjepan. To je bilo počasno ime, titula, sinonim za kralja, svakog krunisanog Nemanjića. Potiče od grčke reči "stephanos" koja znači "kruna, venac, čast".
Nakon svih osvajanja Stefan Dušan je odlučio da se proglasi za cara, što je učinio oko Božića 1345. Sklopio je dogovor sa Svetom gorom, a to je podrazumevalo da se njegovo ime spominje u svim molitvama posle imena vizantijskog cara. Prema ustaljenim običajima carigradski patrijarh je krunisao careve na Istoku, a papa careve na Zapadu. Pošto se nije mogao nadati da će ga iko od te dvojice krunisati, srpska arhiepiskopija je uzdignuta na rang patrijaršije.

Jedno od glavnih obeležja Dušanove vladavine su bili i zakoni. Poznat je po donošenju Zakonika (prvi deo je proglašen 1949. u Skoplju, a drugi 1354), najznačajnijeg srpskog srednjovekovnog pravnog akta i uopšte u Južnih Slovena. Sadržaj obuhvata gotovo sve oblasti života. Taj pravni dokument je nastavio svoj život dugo nakon Dušanove smrti.

Preminuo je 20. decembra 1355. godine, mlad i u punoj snazi, kada se spremao na pohod za osvajanje Carigrada. Uzrok smrti nikada nije utvrđen. Sahranjen je u svojoj zadužbini manastiru Svetih arhanđela kod Prizrena. A kada su 1927. tu obavljena arheološka iskopavanja, pronađen je mermerni grob za koji je utvrđeno da je carev. Posmrtni ostaci su preneti u crkvu Svetog Marka u Beogradu, gde se i danas nalaze.

"Ženidba Dušanova"

Narodna pesma "Ženidba Dušanova" govori o preprekama koje je car morao da savlada da bi odveo isprošenu devojku Roksandu. Jedna od glavnih ideja i poruka nalazi se na kraju. Rečenica - "Teško svuda svome bez svojega", postala je narodna izreka.
Za razliku od ostalih Nemanjića, Dušan nije proglašen za sveca, ali mu je lik prikazan na freskama, a njegov kult se vekovima gaji u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu. Kao moguć razlog zbog koga ga crkva nije kanonizovala navodi se to što je odveo suprugu, caricu Jelenu u Hilandar, gde je ženama strogo zabranjen ulazak.

Dušan Silni, sinonim za velikog vojskovođu i vladara, bio je lep muškarac, veoma visok i neobično razvijen. Kažu da je izazivao divljenje svojom markatnom figurom i pojavom. Bio je visok 214 cm, što je naročito za srednji vek, kada su ljudi bili stasom niži. Pehar iz koga je pio vino bio je od čitave dve litre, i danas se čuva u Hilandarskoj riznici. Shodno tome i njegova lična garda je morala biti sačinjena od korpulentnih i visokih ljudi koji su skupljani po čitavoj Evropi. I sam, Dušan je bio odličan vojnik, lično veoma hrabar, dostojan loze Nemanjića. Opevan je u narodnim pesmama, ali ga narod nije naročito voleo.

Posle Dušanove smrti nasledio ga je sin, car Uroš V, poslednji vladar iz dinastije Nemanjića. Srpsko carstvo je postepeno počelo da se raspada.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Car Dušan Silni  |  Poslato: 26 Mar 2017, 21:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Car Dušan je dao Hrvatima poluostrvo Dubrovnika pod jednim uslovom koji su pogazili!

DUBROVNIK- Poluostrvo Pelješac pripalo je Dubrovniku 1334. godine, kada im ga je ustupio najveći srpski vladar svih vremena, koji je u dva navrata i sam boravio u Dubrovniku.

Slika
Krunisanje DUšana

Car Dušan je 1334. godine Dubrovčanima dao poluostrvo Pelješac uz obavezu da oni svake godine plaćaju određenu novčanu nadoknadu, ali i uz još jedan uslov koji oni nisu dugo poštovali.

Pelješac- Položaj u jeku borbe

Pelješac je drugo po veličini hrvatsko poluostrvo koje se nalazi na jugu te zemlje u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Površina Pelješca je 348 kilometara kvadratnih, a sa kopnom je spojen Stonskom prevlakom.

Uvertira za ustupanje Pelješca počinje 1332. godine, kada je došlo do pobune u Zeti pod vođstvom zetskog vojvode Bogoja i arbanasa Dimitrija Sume. Buna je ubrzo ugušena. Sa novim bugarskim carem Ivanom Aleksandrom su uspostavljeni saveznički odnosi, pa se tada i dalje kralj Dušan u proleće 1332. godine oženio Jelenom, sestrom bugarskog cara.

Bosanski ban Stefan II Kotromanić je želeo da osvoji celo Zahumlje, jer je samo deo Zahumlja osvojio 1326. godine posle sukoba sa Branivojevićima. U tom sukobu su učestvovali i Dubrovčani, zajedno sa banom Stefanom II, i pošto je zatrta porodica Branivojević, i pošto su Stefan i Dubrovčani podelili međusobno njihove teritorije, Dubrovčani su dobili Pelješac sa Stonom.

Dubrovčani za vreme kralja Stefana Dečanskog nisu uspeli da legalizuju upravu nad Pelješcem i Stonom, pa su to pokušali za vreme kralja Dušana. 1333 godine, Stefan Dušan je izdao povelju u Pologu, kojom je Dubrovčanima ustupio primorje od Stona do Dubrovnika, sa ostrvom Posrednjicom kod ušća Neretve.

Uslov je bio da ne pokrštavaju Srbe

Obaveza je bila da oni na račun “stonskog dohotka” isplaćuju 500 perpera, plus 8.000 perpera koje je trebalo platiti odmah, a Dubrovčani su se obavezali da će dozvoliti versku slobodu pravoslavnom stanovništvu dobijenih teritorija.

Dubrovčani su sumu od 500 perpera plaćali i bosanskom banu, koji je iste godine izdao povelju kojom je potvrdio pravo Dubrovnika na Ston, te su na miru mogli koristiti svoje nove posede koje su iste godine počeli da utvrđuju.

Uslov je bio i da u Stonu ostane “Srpski pop da poje”, jer je to episkopiju osnovao još Sveti Sava, ali su Dubrovčani to poštovali samo do 1349. godine kada su doveli katoličkog sveštenika. Odmah je počelo pokrštavanje, te su mnogi pravoslavci nasilno prešli u katolike, a to nikada nije sankcionisano.

Inače, Car Dušan je bio u Dubrovniku u dva navrata, 1331. i 1350. godine. Svoju veličinu je pokazao i time što je kao pravoslavac donirao novac za izgradnju katoličkih crkava.


pravdars

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 82 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker