Srbija Forum http://srbija-forum.com/ |
|
KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=54&t=4778 |
Stranica 2 od 2 |
Autoru: | Senka [ 21 Sep 2015, 16:06 ] |
Tema posta: | Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije |
Poslednja kneževa šetnja Pucala su trojica, a potom su noževima isekli već mrtvog vladara. Ministar Hristić izvadio spisak iz džepa i naredio hapšenja Atentat u Košutnjaku ANDRAŠIJEV miljenik Beni Kalaj stigao je u Beograd 19. aprila 1868, kad su se već raznosile "glasine o postojanju nekakve zavere". Bilo je primetno da "društvene zabave nema, a ako se organizuje, ne uspeva". U kafanama, malim seminarima demokratije, zloslutna tišina, "ne čuje se nikakav razgovor". Tu onespokojavajuću atmosferu, ministar Hristić tumači knjazu kao da je "sve u najboljem redu". A noću su gradom projahivale patrole na konjima, "što znači da je i policija nešto primetila". Premda je na prvom koraku, prilikom uručenja akreditivnih pisama knjazu, pokazao primetnu zbunjenost, Kalaj je ubrzo izbio u prvi red salonskih gransenjera. Aristokratski ton uočio je i u knjaževom stilu. Kalaj je bio pravi mešetarski veštak u diplomatskoj odori. On pred Mihailom ne skriva svoj strah od panrusizma da bi saznao da li je knjaz potpuno raskinuo s Rusijom. Mihailo ne sluti taj mamac, on se ispoveda: "Istina da u Srbiji postoje simpatije prema Rusiji, ali zato nijedan Srbin ne želi rusku vladavinu". Nevidljivi dah zavere stvorio je "jedno naročito stanje iščekivanja, nestrpljenja i strepnje". Zabeleženo je da se knez "nigde u društvu nije pojavljivao". No, u "tiha mesta Košutnjaka" odlazili su knez, Katarina i Anka. Tu je Mihailo pozom mladića milovao pomamnu mladost Katarininu. A Anka je neposustalom energijom krvomutnice sračunato vodila kćer, da konačno postane kneginja srpska. Tri dana pre kobnog 29. maja, knez je verio Katarinu. Uzneseni Mihailo ne primećuje da su svuda odnosi "bili usiljeni, neprirodni". Srbija je bila utonula u ritam laži i zbrke. Tog popodneva 29. maja 1868. nebo još nije najavljivalo dažd, dok su "dvorska kola sa četiri konja", koja je terao knez hitala ka Topčideru. Uz njega su bili samo ađutant, kapetan Svetozar Garašanin, i dvorski momak Mita Timarčević. Kod kapije košutnjačke čekale su ih gospa Tomanija, Anka i mlada Katarina. Knez je zaželeo "da ode pešice preko brda do druge dosta udaljene česme". Za tu stazu gotovo niko nije znao, jer je bila skoro prosečena, i to po kneževom nalogu. Knez je išao napred sa Katarinom, za njima Anka, pa gospa Tomanija, koju je pod ruku vodio ađutant Garašanin. Momak Mita bio je na začelju. Nosio je ogrtače damama. Usred šume, kad je knez štapićem nešto pokazivao ustreptaloj Katarini, "ugledaše oni tri čoveka gde stoje, dvojica s jedne, a treći s druge strane staze. Sva trojica poskidaše kape levom rukom, držeći desnu iza leđa". Knez je u jednom času prepoznao Lazara Marića, bivšeg predsednika smederevskog suda, koji je zbog ubistva žene izdržavao robiju u Topčideru. U trenu je Mihailo posumnjao. Stao je, kažu, za trenutak, kao da se hteo vratiti, ali valjda nije hteo da se pokaže strašljiv, pa je odmah rekao, napred". MISLIO SAMO NA ŽENIDBU DVADESETAK dana pre topčiderske katastrofe, Kalaj je, seizmografski precizno, u svoj dnevnik zapisao da je ministar Hristić, gvozdenom rukom, stvorio "zadivljujući sistem špijunaže". Kao da je slutio da ta moćna birokratska poluga dostavlja neuverljiva upozorenja knjazu, "koji misli samo na svoju ženidbu". Mihailo nije verovao da će se naći tako rđavi Srbin koji će ugroziti njegov život. Zato i ne prihvata posebnu pratnju da ne bi pomislili kako se uplašio. Čim je knez promakao "odmah na prvom koraku opali na nj prvo Kosta Radovanović, a za njim Marić i Rogić, koji jedared, a koji i dvared". Poklecnuvši na kolena, Mihailo u ropcu uzviknu: "Nemojte ljudi!" Kosta "sapundžija", "hijena u ljudskom obliku" udari velikim nožem knjaza po glavi i "on se prevrte na leđa i ne mače se više". U ubilačkom besu, svedoči hroničar, "nastade seča po licu, po glavi, po rukama već mrtvog kneza". Anka je "kao lavica kidisala na Marića i Kostu". Ona u rvanju očupa Mariću punu šaku kose. U tom gušanju, jedan Marićev hitac smrtonosno pogodi ovu ženu neutoljive ambicije. U tom krvavom metežu Katarina "naže bežati niz brdo i dobi kuršum u pleća". A Garašaninov sin, koji priteče u pomoć knezu sa isukanom sabljom, bio je ranjen u ruku, "te se sruši na zemlju". Loša procena kneževe bezbednosti srušila se tog časa, kao avet na Srbiju, i taj zao duh vitla njome više od 140 godina. Knez je bio "varvarski iskasapljen". Kada je postavljen na katafalk, Mihailo je bio mučenik jedne ideje, sin Velikog Miloša. Srbija se pretvorila u crni plašt. Hroničar opisuje tužan momenat kad je prišla jedna sitna žena, sva u crnini, koja "jecajući kleče pored sanduka kneževa". Bila je to kneginja Julija, "koja na glas o smrti njegovoj pohita u Beograd da ga do groba isprati". Kad je kovčeg, gde se kroz "zaklopac lepo vidi knjaževo lice", bio spušten u kriptu Saborne crkve, okončana je Mihailova epoha u Srbiji. Bio je ponedeljak, 3. jun 1868. Svi su se već okrenuli novom knezu, još dečaku, koga je iz Pariza dovodio Jovan Ristić. Samo je velika tuga svedočila o vladaocu, čiji je testament nepovratno izgoreo u dvorskoj furuni. Pukovnik Žabarac je mrtvog kneza dvorskim kolima preneo u Beograd. Knez je namešten kao da sedi, zbog teskobe u kolima. Kod Akademije je Žabarac povikao kočijašu - "Boško, teraj svečanim galopom, jer knjaza voziš". Čuli su se povici zbunjene svetine - "Živeo knjaz!" U Dvoru su kočije s mrtvim knezom dočekali dvoroupravitelj Anastas Jovanović i sekretar Dimitrije Joksić. Ministar Hristić mirno je potom naredio da se hapsi po spisku izvađenom iz džepa. Beograd je te večeri utonuo u korotnu tišinu, kojoj je gest italijanskog konzula Skovasa dao uzvišen ton. On je uskočio u kočije i "poljubio u čelo mrtvog kneza i brišući suze seo na donje sedište kraj oficira". (Nastaviće se) Novosti |
Autoru: | Senka [ 21 Sep 2015, 16:09 ] |
Tema posta: | Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije |
Srbija Miloševog sina Kuražno stao pred sultana tražeći izlaz iz turskog pašaluka. Gvozdena pesnica u satenskim rukavicama VELIKI bečki slikar, rafinirani portretist Lepold Kupelvizer bio je na zalasku karijere kada je 1856. ovekovečio lik balkanskog princa Mihaila Obrenovića. Prepoznao je u sinu kodža Miloša svu negdašnju sirovost balkanske politike, njenu prevrtljivost i pretvornost. No, prinčeve oči nudile su novu energiju, odlučni zamah stečen u evropskim adresama, vidno brušen u salonima i tajnoj diplomatiji. Taj majstorski portret, umogome nalik na slike Habzburga, dugo je krasio centralnu dvoranu dvorca u Ivanki. Naslednici kneginje Julije, grofovi Bos-Valdek, čuvali su ga kao vrednu relikviju, fascinantno podsećanje na balkansku epizodu u životu grofice Julije Hunjadi. U zimu 1944. dvorac su poharali pripadnici specijalnog odreda SS - pukovnika Skorcenija uništivši taj slikarski znak kuda je Srbija stremila. Ekonomski istoričari smatraju da je velika balkanska ujediniteljska akcija, planirana da 1866. promeni fasade Otomanskog carstva, mogla da proizvede i prvi moderni slom evropske berze. Mihailo je nameravao da proda skupocene lične predmete i da povuče novac iz evropskih banaka, čime bi proizveo efekat zemljotresa, ali se priklonio diplomatiji i 1867. dobio - gradove. Još od 1862, kada je od Rusije dobio zajam i znatnu količinu modernog oružja, pritiskao je velike sile da prisile Portu da mu učini ustupke, znači odlaganje rata i srpski steg na gradovima. ŠTO SE BORE MISLI MOJE MIHAILO je strasne strofe pesme "Što se bore misli moje" posvetio imaginarnoj dami, lepoti koju je sanjao, a ne Katarini Konstantinović, koja tada nije bila ni devojčurak. Arhivska istina kazuje da je zlaćanu strunu srca svog, kao rođendanski dar, izneo pred blisku rođaku Kleopatru, rano ugaslu lepoticu. Kneževo srce je govorilo: Što se bore misli moje. Iskustvo mi ćutat' veli. Bež'te sada vi oboje, nek' mi srce govori. Prvi pogled oka tvoga, sjajnom suncu podoban, plenio je srce moje, učinio robom ga. Da te ljubim, ah, jedina, celom svetu kazaću, samo od tebe, ah, premila, ovu tajnu sakriću. Kao ključnu baštinu osmogodišnje Mihailove druge vladavine valja pre svih izdvojiti stvaranje dobro ustrojene narodne vojske, doduše, nedovoljno moćne da bude predvodnička sila u rušenju umornog lava sa Bosfora. Mihailo je stoga u kapućehaji Jovanu Ristiću, upornom i veštom diplomati u Carigradu, video dobitnu kartu na koju je čvrsto zaigrao. Išao je i lično na podvorenje sultanu i elegantno dobio ono što mu oružje nije garantovalo! Kao stalni posetilac bečkih teatara, jer iz Ivanke do carske Vijene karucama je tek nekoliko sati, Mihailo je bio opčinjen idejom da u Beogradu podigne veliko pozorište. Od cigala iz tek razrušene zloglasne Stambol kapije, i uz izdašne darove bogatih trgovaca, koje je knežev prilog vidno premašio, počela je marta 1868. gradnja nacionalnog teatra. Još kao mlad princ, kome su tutori bili ustovobraniteljski oligarsi, voleo je scenu na Đumruku i gostovanja glumaca iz preka. Stoga je pozvao Jovana Đorđevića iz Novog Sada da u Beogradu ustroji moderno pozorište, nacionalni glumački centar. Pucnji u Košutnjaku nakratko su prekinuli knežev projekat, ali je već 30. oktobra 1869. igrana predstava "Posmrtna slava knezu Mihailu". Najveći plod mihailovske epohe u Srbiji jeste jačanje diplomatije, vera u njene mogućnosti, premda je sin Milošev ispod satenske rukavice krio gvozdenu pesnicu. Bio je kuražan da stane pred sultana i da traži prava za Srbiju za koju je 1863, u poruci kneginji Juliji, naveo da nije turska zemlja, već srpsko slobodno dobro, nikako pašaluk! Budući da je bio znalac ekonomskih tablica višeg reda (učio je kameralne nauke), video je nemale minuse u Srbiji. Nije imala ni pristojne gimnazije, licej nije bio univerzitet, a Društvo srpske slovesnosti nije bila akademija nauka. Sve je bilo u povoju, gvozdeni plug je bio nedostižan u času kada je Evropa igrala na kartu - gradnje železnica. Osim ministra finansija Koste Lazarevića Cukića i Vladimira Jovanovića, koji se krio kao liberalni predvodnik, nije imao još dostojno umnih glava da Srbiji daju impulse. Verovao je, ipak, u narod i zato je bio spreman da sve svoje blago pokloni Srbiji. Nije primetio, živeći u dvorskoj kutiji od slonovače, da se u Srbiji sprema duga mračna noć i da će se naći Srbin spreman da povuče oroz na jednog takvog vladaoca. Mihailo je Srbiji za osam godina druge vlade ponudio reformski put, korak po korak. Najpre, traženje puta za stvaranje zdrave narodne privrede. Sem nešto oružnica i topolivnice u Kragujevcu, u Srbiji nije bilo industrije, a ona je temelj vojske, čuvara suverenosti. Potom sledi temeljna izgradnja civilnog administrativnog aparata i vojnih institucija, te duhovnih ustanova (nacionalni teatar i učeno društvo). Zbog tih skokova, Mihailo je pao kao žrtva zavere, budući da se zarad državnih interesa okretao Zapadu, a napuštao Istok. I sad plašt knežev natkriljuje Srbiju. Skriva tajnu satenske rukavice u rukama čuvara balkanske kapije. Izlivenog u bronzi, delo majstora Enrika Pacija i to na centralnom mestu na Trgu republike u Beogradu. Kraj Novosti |
Autoru: | Senka [ 22 Dec 2020, 03:26 ] |
Tema posta: | Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije |
Knez Mihailo je bio najveći gospodin među srpskim vladarima SRPSKI, A SVETSKI Knez Mihailo važi za vladara iz evropske ere prosvećenog apsolutizma koji se može porediti sa monarsima iz dinastije Romanov ili Habzburg. Kakav je gospodin i šmeker (u najpozitivnijem smislu) bio naš knez Mihailo Obrenović! Kakvi hipsteri, frajeri i ostali umišljeni urbani fenomeni, pogledajte srpskog kneza kao vrhunski obrazovanog evropskog gospodina sa besprekornim držanjem! Knez Mihailo Obrenović III (samo kod dinastije Obrenović kod naše tri novovekovne dinastije u rimski redni broj vladara računa se svako ko je stupio na tron bez obzira na činjenicu ponavljanja imena) učinio je velike stvari za svoju kneževinu i svoj narod. Tokom svoje dve vladavine (1839-1842 i 1860-1868) ustrojio je po najsavremenijim modelima onog vremena narodnu vojsku i ustanovio je proces njene obuke započevši državne kampanje ozbiljnog naoružavanja. Upravo vojska koju je knez Mihailo ustrojio bila ključna sila u dva srpsko-turska rata za nezavisnost 1876-1878 u kojima nam diplomatski putem nije bilo dozvoljeno da oslobodimo i ujedinimo ceo srpski narod pod turskom vlašću od Vardara do Bosanske Krajine. Kao izuzetan diplomata, knez Mihailo je dobio ključeve utvrđenih gradova u Srbiji u kojima su još uvek bili turski garnizoni i to bez rata. Pošto se kolevka srpskog romantičarskog nacionalizma (ne i šovinizma) nalazila u Sremu, Banatu, Bačkoj i Baranji, mnogi naši rodoljubi – Srbi Prečani su mu zamerili što nije borbom isterao Turke iz preostalog malog broja kasarni po utvrđenim gradovima Kneževine Srbije. S obzirom da mu se otac pokazao kao veliki junak u bojevima sa Turcima, poput onog na Ljubiću kod Čačka, očekivalo se da će srpski knez povesti svoju vojsku obučenu i opremljenu po najboljim evropskim merilima u konačni boj sa Turcima. No, naš veliki knez je učinio to diplomatski uz sjajno balansiranje srpske pozicije u odnosu na velike sile. Knez Mihailo je posle Karađorđa prvi pozicionirao Kneževinu Srbiju kao ”Pijemont srpstva”. Drugim rečima, od kneza Mihaila su počeli da se kuju planovi o svesrpskom ujedinjenju i ne samo srpskom, već i jugoslovenskom. Naime, u vizijama glavnih stratega spoljne politike poput Filipa Hristića i Ilije Garašanina na srpsko ujedinjenje naslanjalo se i jugoslovensko, koje je na insistiranje kneza Mihaila podrazumevalo i pravoslavne Bugare tada porobljene u Osmanskom carstvu. Knez Mihailo je naročito insistirao na zbližavanje sa drugom srpskom novovekovnom državnom – Kneževinom Crnom Gorom, sa kojom je potpisao niz sporazuma okumivši se sa knjazom Nikolom Petrovićem-Njegošem. Knez Mihailo je oformio Ministarski savet kao prvu vladu posle Karađorđevog praviteljstvujuščeg sovjeta, u kojoj je ključnu ulogu vodio Ilija Garašanin, inače politički protivnik njegovog oca kneza Miloša. Ilija Garašanin je jedna od najznačajnijih ličnosti srpske novovekovne istorije, vrhunski intelektualac i političar kome se stalno treba vraćati posebno u ova mutna vremena kada nam otimaju Kosovo i Metohiju. Knez Mihailo je uveo konzistentnu izradu metalnog novca – srpskog dinara, prvi put posle srednjeg veka. On je štampao prvu poštansku marku i u potpunosti sredio poštanski sistem u Srbiji kao jedan od najboljih u Evropi tog vremena. Paketi naručivani preko kataloga iz Austrougarske su bez problema stizali do kupaca u Knjaževcu ili Kraljevu, na primer. Knez Mihailo je osnovao i izgradio Narodno pozorište (i oko njega Pozorišni trg kako se pravilno zove ”Trg republike”), Botaničku baštu, višestruko je pomagao i Veliku školu u Beogradu, kako se tada zvao Beogradski univerzitet. Knez Mihailo nije mnogo mario za demokratiju čija težnja je prethodila njegovoj drugoj vladavini u vremenu Ustavobranitelja i koja se nakon njegove smrti 29. maja 1868. nezadrživo razvijala nakon donošenja Namesničkog ustava 1869. Uopšte borba između apsolutističkih i demokratskih tendencija karakterisala je sve naše monarhe tokom vladavine dinastije Obrenović. Međutim, knez Mihailo važi za vladara iz evropske ere prosvećenog apsolutizma, nekoga ko može da se poredi sa caricom Katarinom II Romanovom ili carem Nikolajem I Romanovim, ili carem Jozefom II Habzburgom ili Karlom III Burbonom. I nemojte nikada da kažete da se u Beogradu nalazite sa nekim ”kod konja” jer time vređate našeg časnog kneza koji ponosno jaše tog konja na Pozorišnom trgu koji je on ustanovio. Jašući tog konja, naš časni knez rukom pokazuje ka jugu gde i dan danas naše zemlje Stare Srbije – Kosovo, Metohija i Južna Srbija (današnja ”Severna Makedonija”) čekaju oslobođenje i ujedinjenje sa maticom. Preuzeto sa FB stranice Istorija Srba baštabalkana |
Stranica 2 od 2 | Sva vremena su u UTC + 2 sata |
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/ |