Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 12:10


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 21 Sep 2015, 16:06
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Poslednja kneževa šetnja

Pucala su trojica, a potom su noževima isekli već mrtvog vladara. Ministar Hristić izvadio spisak iz džepa i naredio hapšenja

Slika
Atentat u Košutnjaku

ANDRAŠIJEV miljenik Beni Kalaj stigao je u Beograd 19. aprila 1868, kad su se već raznosile "glasine o postojanju nekakve zavere". Bilo je primetno da "društvene zabave nema, a ako se organizuje, ne uspeva". U kafanama, malim seminarima demokratije, zloslutna tišina, "ne čuje se nikakav razgovor". Tu onespokojavajuću atmosferu, ministar Hristić tumači knjazu kao da je "sve u najboljem redu". A noću su gradom projahivale patrole na konjima, "što znači da je i policija nešto primetila".

Premda je na prvom koraku, prilikom uručenja akreditivnih pisama knjazu, pokazao primetnu zbunjenost, Kalaj je ubrzo izbio u prvi red salonskih gransenjera. Aristokratski ton uočio je i u knjaževom stilu. Kalaj je bio pravi mešetarski veštak u diplomatskoj odori. On pred Mihailom ne skriva svoj strah od panrusizma da bi saznao da li je knjaz potpuno raskinuo s Rusijom. Mihailo ne sluti taj mamac, on se ispoveda: "Istina da u Srbiji postoje simpatije prema Rusiji, ali zato nijedan Srbin ne želi rusku vladavinu".

Nevidljivi dah zavere stvorio je "jedno naročito stanje iščekivanja, nestrpljenja i strepnje". Zabeleženo je da se knez "nigde u društvu nije pojavljivao".

No, u "tiha mesta Košutnjaka" odlazili su knez, Katarina i Anka. Tu je Mihailo pozom mladića milovao pomamnu mladost Katarininu. A Anka je neposustalom energijom krvomutnice sračunato vodila kćer, da konačno postane kneginja srpska. Tri dana pre kobnog 29. maja, knez je verio Katarinu. Uzneseni Mihailo ne primećuje da su svuda odnosi "bili usiljeni, neprirodni". Srbija je bila utonula u ritam laži i zbrke.

Tog popodneva 29. maja 1868. nebo još nije najavljivalo dažd, dok su "dvorska kola sa četiri konja", koja je terao knez hitala ka Topčideru. Uz njega su bili samo ađutant, kapetan Svetozar Garašanin, i dvorski momak Mita Timarčević. Kod kapije košutnjačke čekale su ih gospa Tomanija, Anka i mlada Katarina.

Knez je zaželeo "da ode pešice preko brda do druge dosta udaljene česme". Za tu stazu gotovo niko nije znao, jer je bila skoro prosečena, i to po kneževom nalogu. Knez je išao napred sa Katarinom, za njima Anka, pa gospa Tomanija, koju je pod ruku vodio ađutant Garašanin. Momak Mita bio je na začelju. Nosio je ogrtače damama.

Usred šume, kad je knez štapićem nešto pokazivao ustreptaloj Katarini, "ugledaše oni tri čoveka gde stoje, dvojica s jedne, a treći s druge strane staze. Sva trojica poskidaše kape levom rukom, držeći desnu iza leđa". Knez je u jednom času prepoznao Lazara Marića, bivšeg predsednika smederevskog suda, koji je zbog ubistva žene izdržavao robiju u Topčideru. U trenu je Mihailo posumnjao. Stao je, kažu, za trenutak, kao da se hteo vratiti, ali valjda nije hteo da se pokaže strašljiv, pa je odmah rekao, napred".


MISLIO SAMO NA ŽENIDBU

DVADESETAK dana pre topčiderske katastrofe, Kalaj je, seizmografski precizno, u svoj dnevnik zapisao da je ministar Hristić, gvozdenom rukom, stvorio "zadivljujući sistem špijunaže". Kao da je slutio da ta moćna birokratska poluga dostavlja neuverljiva upozorenja knjazu, "koji misli samo na svoju ženidbu". Mihailo nije verovao da će se naći tako rđavi Srbin koji će ugroziti njegov život. Zato i ne prihvata posebnu pratnju da ne bi pomislili kako se uplašio.

Čim je knez promakao "odmah na prvom koraku opali na nj prvo Kosta Radovanović, a za njim Marić i Rogić, koji jedared, a koji i dvared". Poklecnuvši na kolena, Mihailo u ropcu uzviknu: "Nemojte ljudi!" Kosta "sapundžija", "hijena u ljudskom obliku" udari velikim nožem knjaza po glavi i "on se prevrte na leđa i ne mače se više". U ubilačkom besu, svedoči hroničar, "nastade seča po licu, po glavi, po rukama već mrtvog kneza".

Anka je "kao lavica kidisala na Marića i Kostu". Ona u rvanju očupa Mariću punu šaku kose. U tom gušanju, jedan Marićev hitac smrtonosno pogodi ovu ženu neutoljive ambicije. U tom krvavom metežu Katarina "naže bežati niz brdo i dobi kuršum u pleća". A Garašaninov sin, koji priteče u pomoć knezu sa isukanom sabljom, bio je ranjen u ruku, "te se sruši na zemlju".

Loša procena kneževe bezbednosti srušila se tog časa, kao avet na Srbiju, i taj zao duh vitla njome više od 140 godina. Knez je bio "varvarski iskasapljen".

Kada je postavljen na katafalk, Mihailo je bio mučenik jedne ideje, sin Velikog Miloša. Srbija se pretvorila u crni plašt. Hroničar opisuje tužan momenat kad je prišla jedna sitna žena, sva u crnini, koja "jecajući kleče pored sanduka kneževa". Bila je to kneginja Julija, "koja na glas o smrti njegovoj pohita u Beograd da ga do groba isprati".

Kad je kovčeg, gde se kroz "zaklopac lepo vidi knjaževo lice", bio spušten u kriptu Saborne crkve, okončana je Mihailova epoha u Srbiji. Bio je ponedeljak, 3. jun 1868. Svi su se već okrenuli novom knezu, još dečaku, koga je iz Pariza dovodio Jovan Ristić. Samo je velika tuga svedočila o vladaocu, čiji je testament nepovratno izgoreo u dvorskoj furuni.

Pukovnik Žabarac je mrtvog kneza dvorskim kolima preneo u Beograd. Knez je namešten kao da sedi, zbog teskobe u kolima. Kod Akademije je Žabarac povikao kočijašu - "Boško, teraj svečanim galopom, jer knjaza voziš". Čuli su se povici zbunjene svetine - "Živeo knjaz!"

U Dvoru su kočije s mrtvim knezom dočekali dvoroupravitelj Anastas Jovanović i sekretar Dimitrije Joksić. Ministar Hristić mirno je potom naredio da se hapsi po spisku izvađenom iz džepa. Beograd je te večeri utonuo u korotnu tišinu, kojoj je gest italijanskog konzula Skovasa dao uzvišen ton. On je uskočio u kočije i "poljubio u čelo mrtvog kneza i brišući suze seo na donje sedište kraj oficira".

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 21 Sep 2015, 16:09
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srbija Miloševog sina

Kuražno stao pred sultana tražeći izlaz iz turskog pašaluka. Gvozdena pesnica u satenskim rukavicama

Slika

VELIKI bečki slikar, rafinirani portretist Lepold Kupelvizer bio je na zalasku karijere kada je 1856. ovekovečio lik balkanskog princa Mihaila Obrenovića. Prepoznao je u sinu kodža Miloša svu negdašnju sirovost balkanske politike, njenu prevrtljivost i pretvornost. No, prinčeve oči nudile su novu energiju, odlučni zamah stečen u evropskim adresama, vidno brušen u salonima i tajnoj diplomatiji.

Taj majstorski portret, umogome nalik na slike Habzburga, dugo je krasio centralnu dvoranu dvorca u Ivanki. Naslednici kneginje Julije, grofovi Bos-Valdek, čuvali su ga kao vrednu relikviju, fascinantno podsećanje na balkansku epizodu u životu grofice Julije Hunjadi. U zimu 1944. dvorac su poharali pripadnici specijalnog odreda SS - pukovnika Skorcenija uništivši taj slikarski znak kuda je Srbija stremila.

Ekonomski istoričari smatraju da je velika balkanska ujediniteljska akcija, planirana da 1866. promeni fasade Otomanskog carstva, mogla da proizvede i prvi moderni slom evropske berze. Mihailo je nameravao da proda skupocene lične predmete i da povuče novac iz evropskih banaka, čime bi proizveo efekat zemljotresa, ali se priklonio diplomatiji i 1867. dobio - gradove. Još od 1862, kada je od Rusije dobio zajam i znatnu količinu modernog oružja, pritiskao je velike sile da prisile Portu da mu učini ustupke, znači odlaganje rata i srpski steg na gradovima.


ŠTO SE BORE MISLI MOJE

MIHAILO je strasne strofe pesme "Što se bore misli moje" posvetio imaginarnoj dami, lepoti koju je sanjao, a ne Katarini Konstantinović, koja tada nije bila ni devojčurak. Arhivska istina kazuje da je zlaćanu strunu srca svog, kao rođendanski dar, izneo pred blisku rođaku Kleopatru, rano ugaslu lepoticu. Kneževo srce je govorilo:
Što se bore misli moje. Iskustvo mi ćutat' veli.
Bež'te sada vi oboje, nek' mi srce govori.
Prvi pogled oka tvoga, sjajnom suncu podoban, plenio je srce moje, učinio robom ga.
Da te ljubim, ah, jedina, celom svetu kazaću, samo od tebe, ah, premila, ovu tajnu sakriću.


Kao ključnu baštinu osmogodišnje Mihailove druge vladavine valja pre svih izdvojiti stvaranje dobro ustrojene narodne vojske, doduše, nedovoljno moćne da bude predvodnička sila u rušenju umornog lava sa Bosfora. Mihailo je stoga u kapućehaji Jovanu Ristiću, upornom i veštom diplomati u Carigradu, video dobitnu kartu na koju je čvrsto zaigrao. Išao je i lično na podvorenje sultanu i elegantno dobio ono što mu oružje nije garantovalo!

Kao stalni posetilac bečkih teatara, jer iz Ivanke do carske Vijene karucama je tek nekoliko sati, Mihailo je bio opčinjen idejom da u Beogradu podigne veliko pozorište. Od cigala iz tek razrušene zloglasne Stambol kapije, i uz izdašne darove bogatih trgovaca, koje je knežev prilog vidno premašio, počela je marta 1868. gradnja nacionalnog teatra.

Još kao mlad princ, kome su tutori bili ustovobraniteljski oligarsi, voleo je scenu na Đumruku i gostovanja glumaca iz preka. Stoga je pozvao Jovana Đorđevića iz Novog Sada da u Beogradu ustroji moderno pozorište, nacionalni glumački centar. Pucnji u Košutnjaku nakratko su prekinuli knežev projekat, ali je već 30. oktobra 1869. igrana predstava "Posmrtna slava knezu Mihailu".

Najveći plod mihailovske epohe u Srbiji jeste jačanje diplomatije, vera u njene mogućnosti, premda je sin Milošev ispod satenske rukavice krio gvozdenu pesnicu. Bio je kuražan da stane pred sultana i da traži prava za Srbiju za koju je 1863, u poruci kneginji Juliji, naveo da nije turska zemlja, već srpsko slobodno dobro, nikako pašaluk!

Budući da je bio znalac ekonomskih tablica višeg reda (učio je kameralne nauke), video je nemale minuse u Srbiji. Nije imala ni pristojne gimnazije, licej nije bio univerzitet, a Društvo srpske slovesnosti nije bila akademija nauka. Sve je bilo u povoju, gvozdeni plug je bio nedostižan u času kada je Evropa igrala na kartu - gradnje železnica. Osim ministra finansija Koste Lazarevića Cukića i Vladimira Jovanovića, koji se krio kao liberalni predvodnik, nije imao još dostojno umnih glava da Srbiji daju impulse. Verovao je, ipak, u narod i zato je bio spreman da sve svoje blago pokloni Srbiji. Nije primetio, živeći u dvorskoj kutiji od slonovače, da se u Srbiji sprema duga mračna noć i da će se naći Srbin spreman da povuče oroz na jednog takvog vladaoca.

Mihailo je Srbiji za osam godina druge vlade ponudio reformski put, korak po korak. Najpre, traženje puta za stvaranje zdrave narodne privrede. Sem nešto oružnica i topolivnice u Kragujevcu, u Srbiji nije bilo industrije, a ona je temelj vojske, čuvara suverenosti. Potom sledi temeljna izgradnja civilnog administrativnog aparata i vojnih institucija, te duhovnih ustanova (nacionalni teatar i učeno društvo). Zbog tih skokova, Mihailo je pao kao žrtva zavere, budući da se zarad državnih interesa okretao Zapadu, a napuštao Istok.

I sad plašt knežev natkriljuje Srbiju. Skriva tajnu satenske rukavice u rukama čuvara balkanske kapije. Izlivenog u bronzi, delo majstora Enrika Pacija i to na centralnom mestu na Trgu republike u Beogradu.

Kraj


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 21 Dec 2016, 22:18
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Dve pesme kneza Mihaila

Pored romanse “Što se bore misli moje”, Mihailo Obrenović napisao još dve pesme. Narodnu bajku “Čardak ni na nebu, ni na zemlji”, Vuk Karadžić zapisao onako kako je knez Mihailo slušao u detinjstvu od svojih dadilja

Resized Image - Click For Actual Size

UGLAVNOM je nepoznato da je osim popularne komponovane pesme “Što se bore misli moje”, knez Mihailo autor i drugih poetskih sastava, koji su prethodili kultnoj romansi i neki čak štampani. Reč je o dve knez Mihailove pesme: “Svetski putnik” i “Molitva kneza srbskog Mihaila na bregu morskom”, objavljene 1844. godine u “Srpskom narodnom listu”.

Posle svrgavanja s vlasti, 1842. godine, knez Mihailo (1823-1868) živeo je u emigraciji, pretežno u Beču. U to vreme, kao što pokazuju i navedene pesme (verovatno je bilo i drugih njegovih nesačuvanih poetskih pokušaja), ispoljio je afinitet prema književnosti i književnicima, takođe i prema muzici. U Beču je tada živeo i knez Miloš, takođe emigrant, koji je održavao prijateljske odnose s Vukom Karadžićem. Po Miloševoj želji, Vuk je bio Mihailov savetnik i duhovni vaspitač (o čemu svedoči i njihova prepiska). U tom svojstvu su njih dvojica zajedno putovali u Berlin i boravili na obali Severnog mora. Na tom putovanju ispevane su (ili zapisane) i dve navedene kneževe pesme, što potvrđuju sačuvani prepisi kneževog rukopisa ovih pesama. Ispod naslova pesme “Svetski putnik” sa strane je stavljeno: “U Drezdi (Drezdenu) 10. Julija 1844.”, a upravo naslov druge pesme upućuje da je ispevana na obali Severnog mora (“na bregu morskom”).

Prepis kneževog rukopisa ovih pesama našli smo u rukopisnoj ostavštini Đure Daničića, koja se čuva u Arhivu Jugoslovenske akademije nauka u Zagrebu (Arhiv Jugosl. Akad. sign. 15 7 B). Te prepise, uz kratko pismo Daničiću, poslao je Konstantin (Kosta) Branković, rektor Velike škole i cenzor, na Daničićevo traženje 1862. godine. Daničić je u to vreme bio i učitelj srpskog jezika kneginje Julije Obrenović.

Knežev afinitet za književnost potvrđuje i Vukovo svedočanstvo da je upravo u Berlinu od kneza Mihaila zapisao maštovitu narodnu bajku “Čardak ni na nebu ni na zemlji”, onako “kao što je on slušao u detinjstvu od svojih dadilja”. Doduše, Vuk je knežev tekst, kao i tekstove drugih kazivača, ne samo opismenio, nego i literarno preradio, sažeo i oplemenio ekspresivnim narodnim jezikom.


Molitva
“Na čast carem krune i svetila Bogatirom korablje i more,
Meni moja Srbija je mila,
Za nju ginem i njene oltare. SILEN! K svetom prenesi
me kraju
Da t’ u rodu ime Tvoje slavim, Neću prestol, neću zemlje vladu, Srbstvo milo i Srbiju tražim.”
(Poslednje dve strofe iz pesme “Molitva knjaza srpskog Mihaila na bregu morskom”)

Kneževe pesme nastale su u vreme kad i Branko peva u Beču. Međutim, kneževi pokušaji pripadaju, više po duhu nego po jeziku - uglavnom narodnom, predbrankovskoj eposi klasicističko - sentimentalističke poezije, koju predstavljaju J. Subotić, V. Živković, N. Borojević i dr. Čini se da su knezu Mihailu kao ugled poslužile onovremene nacionalno-rodoljubive budnice (Subotićeve pesme) “Srbin”, “Srpkinja” i slični sastavi drugih autora.

Pesma “Svetski putnik” ima deset katrenskih strofa (40 stihova) i ispevana je u rimovanim sedmercima. Pesma je dijaloška: jedna strofa sadrži pitanja autoru, a druga odgovore, kao što pokazuju početne dve:

“Stan’ putniče tko si ti,

Imaš koga od roda,

Je li živa jošt mati,

tako dičnog poroda?



Srbskog ja sam porekla,

Narod ceo moj je rod,

majka mi je umrla,

No živ mi je jošte Bog...”

U narednim strofama pesnik se žali na svoju prognaničku sudbinu, vajkajući se da će mu grob biti u tuđini, jer je ostao bez svog zavičaja i u završnim stihovima pesme kaže:

“Nisam zemlje gospodar,

Jedno srce ja imam,

Od sirote to je dar”

Pesma “Molitva kneza srbskog”... ispevana je u klasičnom desetercu. Ukupno ima 44 stiha, odnosno, jedanaest katrenskih strofa. Manje je tečna od prethodne i više je natrunjena slovenizmima. I ona sadrži autobiografske elemente kao i prethodna. I u njoj se srbuje, poziva na pravdu: “Pravdu, Bože, jerbo stradam za nju...” Ima i nepravilnih rima; završne strofe pomalo polemički iskazuju i navodno odricanje od vlasti i naglašenije apostrofiraju rodoljubive emocije. Obe pesme su neke vrste elegije, a i lamenti (“Ja sad sedim i plačem na moru”) i veoma su politizirane i polemičke, a u drugoj se prečesto traži božja pomoć.


Što se bore misli moje
Što se bore misli moje,
Iskustvo mi ćutat’ veli,
Bež’te sada vi oboje,
Nek’ mi srce govori.
Prvi pogled oka tvoga,
Sjajnom suncu podoban,
Plenio je srce moje,
Učinio robom ga.
Da te ljubim, ah, jedina,
Celom svetu kazaću,
Samo od tebe, ah, premila,
Ovu tajnu sakriću.

Važno je konstatovati da je knez Mihailo neuporedivo više doprineo srpskoj književnosti i kulturi kao izdašan mecena ljudima od pera nego svojim skromnim poetskim pokušajima. Bio je mecena Vuku, Branku Daničiću, Svetozaru Miletiću, Iliji Vujiću, kompozitorima Alojzu Kalauzu (iz Beča) i Korneliju Stankoviću. Po Vukovom nagovoru pomagao je i slovačke slaviste: P. J. Šafarika i Ljudevita Štura, a i pesnika Đorđa Markovića Kodera, koji je kao poliglota bio prevodilac knezu Milošu, a mladog Mihaila je 1838. učio mačevanju.

U literaturi je dosta pažnje posvećeno pesmi “Što se bore misli moje”, čini se više zbog pitke Stankovićeve melodije nego zbog teksta pesme. U mogućnosti smo da saopštimo i nepoznate podatke o njenom stavljanju u note zahvaljujući proučavanju srpske književne periodike u 19. i 20. veku. Iz novosadske “Sedmice” (1855) u rubrici “Književne vesti” doznajemo sledeću novost “Poznati komponista g. Alojzije Kalauz, koji je dosad više srbskih arija u glazbu stavio, izdao je pesmu srbsku: ’Što se bore misli moje’ u varijacijama za klavir”.

U istom listu (1857) piše: “Ovih dana izašle su u Beču kod Gustava Albrehta dve kompozicije

Slika

našega komponiste g. Kornelija Stankovića i to: ’Što se bore misli moje’ za fortepijano u varijacijama - posvećana Pravoslavnoj opštini pančevačkoj: ’Sremsko kolo’ i narodna pesma ’Čija li je taraba?’ za fortepijano”. Kao što vidimo, bilo je više stavljanja u note ove pesme, i to pre od bečkog kompozitora Kalauza, a zatim od K. Stankovića.
Dragocene su vesti objavljene i u “Prosvetnom glasniku” (1942). U članku Koste P. Manojlovića piše:

“Knez Mihailo je dao Korn. Stankoviću 1.200 groša za putovanje po Srbiji, za beleženje melodija naših narodnih pesama”. Navodi se da je istu sumu ranije dao i Alojzu Kalauzu, koji je u Beogradu izdao dve sveske svoje zbirke naših narodnih pesama 1854-1855, dok su mu druge dve sveske ostale u rukopisu kod Društva srpske slovesnosti. Uz navod da je K. S. komponovao pesmu “Što se bore misli moje”, sa varijacijama, kaže: “... koju mu je pevao knez Mihailo u dva maha u Beču, u kući trgovca Mojsilovića, i koju je posvetio pančevačkoj opštini.” Navodi se i da je K. S. “komponovao srpsku Marseljezu iz 1848, Sterijinu pesmu ’Ustaj, ustaj Srbine’, za klavir i posvetio je knezu Mihailu. Pesme: ’Tavna noći’ i ’Sećaš li se onog sata’ posvetio je kneginji Juliji Obrenović Hunjadi”.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 22 Dec 2020, 02:19
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
I da nije bio vladar, stekao bi slavu: Da li znate "skriveni" talenat Kneza Mihaila?

Osim što je bio veoma obrazovan vladar, vešt diplomata i veliki vizionar, knez Mihailo Obrenović je uživao i u pisanju pesama. Veliki broj ovih zapisa danas je izgubljen, ali su tri pesme ovog vladara Srbije sačuvane i do današnjih dana.

Slika

Sve danas poznate pesme kneza Mihaila nastale su u periodu njegovog progonstva nakon svrgavanja sa vlasti 1842. godine kada je on živeo u Beču i raspolagao velikim bogatstvom svoga oca, kneza Miloša.

Najpoznatija je svakako ljubavna pesma “Što se bore misli moje”.

"Molitva kneza srbskog Mihaila na bregu morskom"

(poslednje dve strofe)

Na čast carem krune i svetila
Bogatirom korablje i more,
Meni moja Srbija je mila,
Za nju ginem i njene oltare. SILEN!
K svetom prenesi me kraju
Da t’ u rodu ime Tvoje slavim,
Neću prestol, neću zemlje vladu,
Srbstvo milo i Srbiju tražim.

Decenijama se verovalo da ju je knez napisao jer je bio zaljubljen u svoju blisku rođaku Katarinu Konstantinović, koju nije smeo da oženi. Međutim, 2003. godine je otkriven originalni dokument sa posvetom koju je knez Mihailo uputio za 15. rođendan Kleopatri, ćerki kneza Aleksandra Karađorđevića.

Češki kompozitor i pijanista Alojz Kalauz prvo je komponovao ovu pesmu, a sredinom pedesetih godina 19. veka ponovo ju je preradio Kornelije Stanković i ta pesma je za vreme druge vlade kneza Mihaila redovno izvođena na balovima u Beogradu, a u tom obliku sačuvana je sve do današnjih dana, piše Istorijski zabavnik.

O tome da li su između kneza Mihaila i princeze Kleopatre postojale neke simpatije ili čak i ljubav koja bi mogla da zauvek pomiri dinastije Karađorđevića i Obrenovića i danas se raspravlja.

Resized Image - Click For Actual Size

“Što se bore misli moje

Što se bore misli moje,
Iskustvo mi ćutat’ veli,
Bež’te sada vi oboje,
Nek’ mi srce govori.
Prvi pogled oka tvoga,
Sjajnom suncu podoban,
Plenio je srce moje,
Učinio robom ga.
Da te ljubim, ah, jedina,
Celom svetu kazaću,
Samo od tebe, ah, premila,
Ovu tajnu sakriću.”

Što se tiče umetničkog rada kneza Mihala, osim pesme “Što se bore misli moje”, sačuvane su još i pesme “Svetski putnik” i “Molitva kneza srbskog Mihaila na bregu morskom”.

Obe su nastale 1844. godine prilikom putovanja kneza Mihaila u Berlin i njegovog boravka na obali Severnog mora i obe su po obimu veće od pesme “Što se bore misli moje”. “Svetski putnik” ima 10 strofa (40 stihova), a “Molitva kneza” 44 stiha, odnosno jedanaest strofa.

Ipak, pre nego kao pesnik, knez Mihailo je ostao upamćen kao veliki zaštitnik i mecena srpskih književnika i pesnika. Tokom boravka u izgnanstvu, po očevoj želji, njegov savetnik je postao Vuk Karadžić.

Mihailo Obrenović i najpoznatiji reformator srpskog jezika uskoro su postali veliki prijatelji, a upravo je mladi knez bio taj koji je Vuku onako “kao što je on slušao u detinjstvu od svojih dadilja” prvi ispričao narodnu bajku “Čardak ni na nebu ni na zemlji”. Vuk je priču prema sećanjima kneza Mihaila zapisao i zahvaljujući ovome mi i danas znamo za nju.

Pomoć umetnicima nastavio je i po povratku u Srbiju 1860. godine. Osim Vuku, knez Mihailo je bio mecena i Branku Daničiću, Iliji Vujoviću, kompozitoru Korneliju Stankoviću… njegove dalje planove prekinulo je ubistvo 1868. godine na Košutnjaku.


b92

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 22 Dec 2020, 02:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ŠTO SE BORE MISLI MOJE
Zabranjena ljubav Mihaila Obrenovića: Do smrti je voleo, napisao joj najlepšu pesmu koja se do danas peva! (FOTO)


Za vreme druge kneževe vladavine, setni stihovi redovno su pevani na balovima u Beogradu. Kleopatra Karađorđević bila je ceo život u srcu srpskog vladara

Resized Image - Click For Actual Size

Mihailo Obrenović rođen je 1823, a ubijen u atentatu na Košutnjaku 1868. godine. Bio je knez Srbije u dva navrata: od 1839. do 1842. i od 1860. do 1868. godine.



Isterao je Turke iz Srbije, udario temelje modernoj državi, ali u ličnom životu bio je manje uspešan.


Nesrećno oženjen mađarskom groficom Julijom, bio je zaljubljen u Katarinu Konstantinović, ćerku svoje sestre od tetke, ali nije mogao da se njome oženi.



Bojeći se da će knezu opasti ugled u narodu, tom su se braku protivili srpski političari, a i crkva je branila ženidbu sa bliskom rođakom. Između dve njegove vladavine, na čelu Srbije bio je knez Aleksandar Karađorđević, a Mihailo je živeo u imigraciji, pretežno u Beču. U to vreme ispoljio je sklonost ka književnosti, kao i prema muzici. U Beču održava prijateljske odnose sa Vukom Karadžićem, koji mu je savetnik i duhovni vaspitač.



Zajedno su putovali u Berlin i boravili na obali Severnog mora, a tokom tih putešestvija, Mihailo piše pesme Svetski putnik i Molitva kneza srbskog Mihaila na bregu morskom", koje su objavljene 1844. godine u Srpskom narodnom listu.

Slika

Šest godina kasnije, srpski knez napisaće i Što se bore misli moje, pesmu koja će ostati popularna do dana današnjeg.

Što se bore misli moje
Iskustvo mi ćutat` veli,
Bež`te sada vi oboje
Nek mi srce govori.



Prvi pogled oka tvoga
sjajnom suncu podoban
plenio je srce moje,
učinio robom ga.



Da te ljubim, ah, jedina
celom svetu kazaću,
sam` od tebe, ah, premila,
ovu tajnu sakriću.

Sve do 2003. verovalo se da je bila namenjena Katarini Konstantinović, a onda je u jednoj urušenoj somborskoj kući slučajno pronađen notni zapis melodije za ovu pesmu kompozitora Alojza Kalauza. To je autentični dokument na 18 strana, štampan u Beču, na francuskom jeziku, a na njemu je Mihailova posveta upućena Kleopatri Karađorđević.

Resized Image - Click For Actual Size
Kleopatra Karađorđevićfoto: Wikipedia

Kleopatra, rođena 1835, bila je ćerka kneza Aleksandra Karađorđevića i kneginje Perside, sestra potonjeg kralja Petra I Karađorđevića. U februaru 1855. godine udala se za Milana, sina uglednog političara i predsednika vlade Avrama Petronijevića. Umrla je u banji Glajhenberg samo pet meseci posle venčanja, a sahranjena je u porodičnoj grobnici u Topoli, kasnije u Crkvi Svetog Đorđa na Oplencu.



Češki kompozitor i pijanista Alojz Kalauz, koji je u Srbiju došao 1843. godine i u Beogradu davao privatne časove klavira, komponovao je muziku na stihove Što se bore misli moje za Kleopatrin 15. rođendan.



Sredinom pedesetih godina 19. veka, muziku za ovu pesmu ponovo je komponovao Kornelije Stanković i ta je melodija za vreme druge vlade kneza Mihaila redovno pevana na balovima u Beogradu.



Mnogo kasnije ju je otpevao i Zvonko Bogdan.


stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 22 Dec 2020, 03:26
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Knez Mihailo je bio najveći gospodin među srpskim vladarima


SRPSKI, A SVETSKI



Knez Mihailo važi za vladara iz evropske ere prosvećenog apsolutizma koji se može porediti sa monarsima iz dinastije Romanov ili Habzburg.

Slika

Kakav je gospodin i šmeker (u najpozitivnijem smislu) bio naš knez Mihailo Obrenović! Kakvi hipsteri, frajeri i ostali umišljeni urbani fenomeni, pogledajte srpskog kneza kao vrhunski obrazovanog evropskog gospodina sa besprekornim držanjem!

Knez Mihailo Obrenović III (samo kod dinastije Obrenović kod naše tri novovekovne dinastije u rimski redni broj vladara računa se svako ko je stupio na tron bez obzira na činjenicu ponavljanja imena) učinio je velike stvari za svoju kneževinu i svoj narod.

Tokom svoje dve vladavine (1839-1842 i 1860-1868) ustrojio je po najsavremenijim modelima onog vremena narodnu vojsku i ustanovio je proces njene obuke započevši državne kampanje ozbiljnog naoružavanja.

Upravo vojska koju je knez Mihailo ustrojio bila ključna sila u dva srpsko-turska rata za nezavisnost 1876-1878 u kojima nam diplomatski putem nije bilo dozvoljeno da oslobodimo i ujedinimo ceo srpski narod pod turskom vlašću od Vardara do Bosanske Krajine.

Kao izuzetan diplomata, knez Mihailo je dobio ključeve utvrđenih gradova u Srbiji u kojima su još uvek bili turski garnizoni i to bez rata. Pošto se kolevka srpskog romantičarskog nacionalizma (ne i šovinizma) nalazila u Sremu, Banatu, Bačkoj i Baranji, mnogi naši rodoljubi – Srbi Prečani su mu zamerili što nije borbom isterao Turke iz preostalog malog broja kasarni po utvrđenim gradovima Kneževine Srbije.

S obzirom da mu se otac pokazao kao veliki junak u bojevima sa Turcima, poput onog na Ljubiću kod Čačka, očekivalo se da će srpski knez povesti svoju vojsku obučenu i opremljenu po najboljim evropskim merilima u konačni boj sa Turcima. No, naš veliki knez je učinio to diplomatski uz sjajno balansiranje srpske pozicije u odnosu na velike sile.

Knez Mihailo je posle Karađorđa prvi pozicionirao Kneževinu Srbiju kao ”Pijemont srpstva”. Drugim rečima, od kneza Mihaila su počeli da se kuju planovi o svesrpskom ujedinjenju i ne samo srpskom, već i jugoslovenskom.

Naime, u vizijama glavnih stratega spoljne politike poput Filipa Hristića i Ilije Garašanina na srpsko ujedinjenje naslanjalo se i jugoslovensko, koje je na insistiranje kneza Mihaila podrazumevalo i pravoslavne Bugare tada porobljene u Osmanskom carstvu.

Knez Mihailo je naročito insistirao na zbližavanje sa drugom srpskom novovekovnom državnom – Kneževinom Crnom Gorom, sa kojom je potpisao niz sporazuma okumivši se sa knjazom Nikolom Petrovićem-Njegošem.

Knez Mihailo je oformio Ministarski savet kao prvu vladu posle Karađorđevog praviteljstvujuščeg sovjeta, u kojoj je ključnu ulogu vodio Ilija Garašanin, inače politički protivnik njegovog oca kneza Miloša. Ilija Garašanin je jedna od najznačajnijih ličnosti srpske novovekovne istorije, vrhunski intelektualac i političar kome se stalno treba vraćati posebno u ova mutna vremena kada nam otimaju Kosovo i Metohiju.

Knez Mihailo je uveo konzistentnu izradu metalnog novca – srpskog dinara, prvi put posle srednjeg veka. On je štampao prvu poštansku marku i u potpunosti sredio poštanski sistem u Srbiji kao jedan od najboljih u Evropi tog vremena. Paketi naručivani preko kataloga iz Austrougarske su bez problema stizali do kupaca u Knjaževcu ili Kraljevu, na primer.

Knez Mihailo je osnovao i izgradio Narodno pozorište (i oko njega Pozorišni trg kako se pravilno zove ”Trg republike”), Botaničku baštu, višestruko je pomagao i Veliku školu u Beogradu, kako se tada zvao Beogradski univerzitet.

Knez Mihailo nije mnogo mario za demokratiju čija težnja je prethodila njegovoj drugoj vladavini u vremenu Ustavobranitelja i koja se nakon njegove smrti 29. maja 1868. nezadrživo razvijala nakon donošenja Namesničkog ustava 1869. Uopšte borba između apsolutističkih i demokratskih tendencija karakterisala je sve naše monarhe tokom vladavine dinastije Obrenović.

Međutim, knez Mihailo važi za vladara iz evropske ere prosvećenog apsolutizma, nekoga ko može da se poredi sa caricom Katarinom II Romanovom ili carem Nikolajem I Romanovim, ili carem Jozefom II Habzburgom ili Karlom III Burbonom.

I nemojte nikada da kažete da se u Beogradu nalazite sa nekim ”kod konja” jer time vređate našeg časnog kneza koji ponosno jaše tog konja na Pozorišnom trgu koji je on ustanovio. Jašući tog konja, naš časni knez rukom pokazuje ka jugu gde i dan danas naše zemlje Stare Srbije – Kosovo, Metohija i Južna Srbija (današnja ”Severna Makedonija”) čekaju oslobođenje i ujedinjenje sa maticom.

Preuzeto sa FB stranice Istorija Srba


baštabalkana

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KNEZ MIHAILO - čuvar balkanske kapije  |  Poslato: 18 Jan 2021, 23:48
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Tri ljubavi kneza Mihaila Obrenovića

Resized Image - Click For Actual Size
Mihailo Obrenović, detalj, ilustracija: Marija Perić

Da li je za vladara bitno da bude lep? Recimo da nije, a opet, svakako i jeste. Mislim da će se većina složiti da se među mnogim junacima srpske istorije po lepoti mora izdvojiti knez Mihailo Obrenović, čovek za kojeg pouzdano znam da bi i danas imao mnogo obožavateljki, možda i više nego onomad.

Od tate Miloša Mihailo je nasledio ljubav prema ženama. Međutim, dok je Milošev odnos prema ženi bio više u skladu sa narodnom epskom poezijom (ne onaj deo sa vilama), dotle je Mihailo ljubavi proživljavao burno, dugo, i zbog žena ozbiljno patio. Daleko od epike, njegov ljubavni život je pre bio elegija. S obzirom na to da je odrastao u velikim evropskim prestonicama, melanholična crta mogla bi se pripisati i vaspitanju ili trendu sredine veka, ali je naš pesnik-vladar, ili vladar-filozof iz svojih ljubavnih patnji crpeo i inspiraciju, pa su nam u nasleđe ostale ne samo priče, već i pesme. Jedna od najpoznatijih, koju će kasnije komponovati Kornelije Stanković, a horovi širom Evrope rado pevati, je Što se bore misli moje.

Možemo zaista reći da je za kneza važilo ono „sve prave ljubavi su tužne”. A zbog koga se bore kneževe misli?

Marija Berkhauz

Resized Image - Click For Actual Size
Marija Berkhauz, ilustracija: Marija Perić

Kada je upoznala kneza Mihaila, Marija Berkhauz imala je svega šesnaest godina. Razmišljati o ljubavi i stvarima koje uz to idu, u 19. veku bilo je sasvim legitimno u tim godinama (eto jedne stvari koja se od tada nije promenila). Kao što smo već rekli, knez je bio lep, mlad i u nekoj vrsti plemenitog izgnanstva iz rodne zemlje. Ono mu je donelo ne samo lepe manire i dobro obrazovanje, već i količinu slobodnog vremena potrebnu za razvijanje tajne veze sa svojom sluškinjom. Da, umalo da zaboravimo, Marija je bila kneževa sobarica, ali ne francuska, već iz Rogaške Slatine (što nikako ne zvuči zavodljivo pa ćemo zaobići igru rečima). Iz njihove šetogodisnje veze rodio se sin Viljem, a knez je svoju vanbračnu porodicu snabdeo kućom u Beču i pozamašnom količinom novca. Ipak, vanbračni sin nije mogao da nasledi presto pa je knezu preostalo jedino da Mariju preboli i pronađe sebi ženu dostojnu srpske krune.

Za vanbračnog sina kneza Mihaila možda ste i čuli, ali ne pod imenom Viljem. Nakon što je Marijin muž, izvesni austrijski lekar, prevazišao sve granice iskorišćavanja kneževe kase, Mihailo je doveo Viljema u Srbiju, gde ga je školovao nekoliko godina, a zatim ga na dalje školovanje poslao u Švajcarsku. Godine 1866. svojom voljom Viljem prelazi u pravoslavlje i menja ime u Velimir, a prezime pravi od imena svog pradede, tj. Miloševog oca Teodora. O Velimiru Teodoroviću potrebno je napisati najmanje jedan zaseban članak, ali evo razrešenja za one koji se često voze trolama a nisu znali po kome stanica Velimira Teodorovića nosi ime – bio je to vanbračni sin kneza Mihaila i sluškinje Marije, veliki srpski intelektualac i dobrotvor.

Julija Hunjadi

Resized Image - Click For Actual Size
Julija Hunjadi, ilustracija: Marija Perić

Najlepši par Evrope – tako su ih zvali. On, visok, crn, naočit, uvek uredno očešljan i obučen. Ona, po rečima tadašnjih očevidaca – srednjeg rasta, neobično bele kože, neuporedive lepote – „one vrste lepote svojstvene rasi kojoj priprada”. Savršen par koji se u javnosti uvek ponašao ljubazno, odmereno, učtivo, po protokolu. Prosvećeni, obrazovani, lepih manira. Mecene kulture, umetnosti i nauke. Diplomate, a ne ratnici. Par bez dece. Par koji ne spava u istoj sobi.

Kada je knez Mihailo saznao da ga Julija vara tri godine je patio i preboljevao ovu činjenicu. Julija je održavala tajnu vezu sa knezom Karlom Arenbergom tokom čitavog braka, ali i posle njega. Pre nego što osudimo kneginju za zločin preljube treba napomenuti da je veza sa Arenbergom postojala i pre pojave kneza Mihaila na njenom ljubavnom nebu. Dakle, brak iz političkih razloga, ali u ovom slučaju ljubav je pobedila. Knez i Julija nikada se nisu zvanično razveli, barem ne u analima srpske crkve, ali su dobili neku vrstu razrešenja, kako se to tada govorilo „od stola i od postelje”. Ipak, proći će punih jedanaest godina nakon kneževe smrti pre nego što se Julija ponovo uda za svoju ljubav iz rane mladosti. Nadživela je Arenberga, i kralja Milana, i kralja Aleksandra, i početak, i kraj Prvog svetskog rata. Umrla je 1919. godine a oni koji su je posećivali tih poslednjih godina života govorili su da je za kneza i Srbiju uvek imala najlepše reči.

Kada je 1862. godine otpočelo bombardovanje Beograda, Mihailo je bio van grada a Julija je odbijala da napusti dvor. Jedva su je naterali da se ukrca na kočije i krene put Topčidera. Julija se sećala da su joj žene na ulicama bacale u kočije bebe i malu decu koja još nisu mogla da hodaju, kako bi ih spasila bombi i haosa koji je zavladao gradom.

Katarina Konstantinović

Resized Image - Click For Actual Size
Katarina Konstantinović, ilustracija: Marija Perić

Ponovo se knez zagledao u šesnaestogodišnju devojčicu, s tom razlikom što je ovog puta on već pregazio četrdesetu. Da stvar bude gora, devojčica je bila njegova rođaka, sestra u trećem kolenu, Katarina Konstantinović. Ni Vlada ni Crkva nisu sa oduševljenjem primile ovu vest, pa je kneževa ljubav ostala polutajna nekoliko godina. Obećao je knez Iliji Garašaninu da se više neće ženiti, mada je potajno tražio dozvolu od sveštenika. Pod budnim okom svoje majke Anke, koja je imala veliku želju da joj ćerka postane knjeginja, Katarina je pravila društvo Mihailu godinama. Razmenili su medaljone sa slikama i ostale, za to doba, uobičajene znake naklonosti. „Njihova stvar” bile su šetnje Topčiderom, pre svega stazama koje nisu bile utabane i poznate mnogima, a jedna takva šetnja završila se kobno. 29. maja 1868. godine. Prilikom šetnje sa Katarinom, knez Mihailo je ubijen. Uz sebe je, u levom džepu kaputa, imao Katarininu sliku, maramicu i notes sa svilenim koricama na kojima mu je izvezla reči vera, ljubav i nada. I da priča bude još malo crnja, tri dana pre ubistva knez je konačno prelomio da posluša srce umesto društva i tradicije i zaprosio je Katarinu.

Kada je, mnogo godina kasnije, Katarinino telo sahranjivano, na mestu gde se nalazila stara Skupština, konji koji su vukli pogrebnu kočiju, stali su i odbili da nastave put. Oni koji se sećaju govorili su da su onog dana, kada je knez pošao u svoju poslednju šetnju Topčiderom, njegovi konji stali na istom tom mestu i da ih je knez dugo umirivao pre nego što su pristali da nastave put.

*

Mada bismo o nesrećnim ljubavima sprskog prestola mogli da napravimo serijal (i to kakav!) to nećemo učiniti, bar za sada. Ipak, u narednom broju pročitajte kakva je sudbina snašla Katarinu Konstantinović, devojku za koju bismo mogli reći da je imala sve (srce lepog kneza) ali koju su, kao i u svakoj dobroj ljubavnoj tragediji, sreća, mir i blagostanje veoma vešto zaobišli. I to nekoliko puta.

piše: MoonQueen


casopiskus

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 76 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker