Srbija Forum http://srbija-forum.com/ |
|
Znamenite Srpkinje kroz vekove http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=54&t=439 |
Stranica 12 od 12 |
Autoru: | Senka [ 06 Apr 2017, 15:39 ] |
Tema posta: | Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove |
Zbog ove crnke tamnih, radoznalih očiju nastali su čuveni stihovi „Pevam danju, pevam noću“ Predstavljamo vam Minu Karadžić-Vukomanović. Bila je sedmo od trinaestoro dece Vuka i Ane Karadžić. Rođena u Beču, progovorila na nemačkom, u Beogradu je provela najlepše dane. Usred austrijske prestonice nosila je srpsku narodnu nošnju, a zbog nje su se srpske narodne umovorine prvi put čule na nekom stranom jeziku. S njom se ugasila Vukova loza, a ona živi kroz čuvene stihove Branka Radičevića „Pevam danju, pevam noću“. Sve to i mnogo više čini lik Vilhelmine Mine Karadžić-Vukomanović (1828-1894). "Autoportret", najpoznatije delo Mine Karadžić, čuva se u Narodnom muzeju u Beogradu Rođena u bečkom predgrađu Landštrase, krštena je u katoličkoj crkvi pod nemačkim imenom, kao i sva ženska deca Vukova. Muška su pak, prema dogovoru Vuka i njegove supruge, bila krštena po pravoslavnom obredu i nosila su srpka imena. Jedino preživelo žensko dete, Mina je bila Vukova ljubimica. Uvek u centru dešavanja Vukove izuzetno posećene kuće, bila je u društvu mnogih njegovih cenjenih prijatelja i saradnika, a još kao crnokosa devojčica tamnih očiju od Jerneja Kopitara dobila je nadimak Cigančica. Iako nema podataka da je išla u školu, zahvaljujući privatnim učiteljima bila je veoma obrazovana. Pored maternjeg nemačkog jezika, tečno je govorila srpski, engleski, francuski i italijanski jezik, služila se ruskim. Kod čuvenog profesora Grosmana išla je na časove muzike, volela je operu, u njenoj zaostavštini sačuvano je i deset likova poznatih muzičara. Mina Vukomanović Karadžić, bojena talbotipija, Beč, 19. vek „U nameštenoj sobi, u kojoj se ručavalo i pohode primale, bijaše jedna jedina stvar od luksuza – a to je klavir “, beleži istoričar, putopisac i prevodilac Zigfrid Kaper opisujući Minin životni prostor. Kada ju je život odveo u Beograd, od klavira se nije mogla odvojiti. Sa njom je iz roditeljskog doma otišao i on. Minino muzičko umeće pominje i Branko Radićević u pismu Đuri Daničiću. Ove velikane srpskog jezika i poštovaoce Vukovog rada Mina je upoznala u svojoj kući, kao redovne očeve goste, a posebne simpatije stekla je kod pesnika Radičevića. – Bolestan i usamljen, nezadovoljan sobom i događajima oko sebe, Branko se u Zemunu seća večeri u Vukovom domu i Mine kraj klavira. Moli Daničića da zamoli Minu neka mu "otsvira onaj Quartet što ga ja rado slušam, a ti ga poslušaj mesto mene" – beleži Stevan Radovanović u knjizi "O znamenitim Srpkinjama XIX veka". Gabriel Decker, Mina Karadžić, dagerotipija iz 1847. godine Njena velika ljubav bilo je i slikarstvo. Na časove crtanja išla je kod kapelana Jozefa Pfajfera, a usavršavanje je nastavila u ateljeu Fridriha Šilhera, pa kod živopisca Grubera. Posle Katarine Ivanović, ona je druga slikarka u srpskoj istoriji umetnosti. Za njom je ostalo oko 20 ulja na platnu, od koji su najpoznatiji njen „Autoportret“ i portret brata Dimitrija. Na slovenskom balu u Beču 1847. godine Mina upoznaje Austrijskog pesnika Ludviga Augusta Frankla. Pored toga što je Frankl na balu spazio "slavnog sakupljača narodnih pesama, apostola književnosti svoga roda", video je i "viti lik kćeri njegove u divnom srbijanskom narodnom odelu". Kada mu je Mina kasnije pokazala svoje prevode srpskih narodnih pesama na nemački jezik, Frankl je imao jasan stav: "Znate li zapravo šta je Vaša dužnost? Trebalo bi da postanete tumačem srpskih pesama koje su Nemcima još nepoznate." Godine 1852. u Beču je objavljena zbirka pesama "Gusle-Serbishe Nationallieder". Dobar poznavalac jezika, Mina je prevodila srpske narodne umotvorine na nemački jezik, o kojima je pohvalno govorio Jakob Grin, a u Berlinu je 1854. godine štampan prevod srpskih pripovedaka, uz koje su prvi put na stranom jeziku objavljene i srpske narodne poslovice. Knjiga u kojoj je i sam Vuk neposredno učestvovao, imala je velikog odjeka u književnom svetu. Kao odani saradnik svog oca, Mina je vodila njegovu prepisku sa tadašnjim najuglednijim ličnostima kao što su braća Grim, istoričar Leopold Ranke, nemačka pesnikinja Talfija... U njen "Spomenar" upisali su se Jakom Grim, karlovački mitropolit Josif Rajačić, Njegoš... Sačuvane su njene putopisne beleške po Srbiji, beleleške o revolucionarnoj 1848. godini u Beču, kratka biografija njenog oca, "Sećanja na Branka", prepiska sa pesnikinjom Milicom Stojadinović Srpkinjom. Od 13 dece Dimitrije je bio jedini preživeli muški potomak Vukov U kući svoga oca, uvek punoj učenog sveta, Mina je imala mnogo obažavalaca, ali najviše svedočanstava ostalo je o simpatijama velikana srpskog romantizma Branka Radićevića. U Mininom "Spomenaru", koji predstavlja svedočanstvo jednog vremena i atmosfere u Vukovom domu, među mnogim uglednim gostima koji su ostavljali svoje misli, želje, poruke i crteže, zabeležena je i Brankova pesma "Mini Karadžić u spomencu". – Bješe to na Badnji dan 1874. godine. Vuk je gostio svoje znance i prijatelje, a jedan od tijeh donio je meni na dar knjižicu spomenicu. Ja zaredah da mi svaki od gostiju što u nju upiše, a dođoh i na Branka. Dok se okrenuh, a Branko je već napisao: "Pevam danju, pevam noću, pevam, sele, što god hoću...– beleži Mina. A kada je srce lepe Vukove ćerke osvojio ruski lekar Flor Ognjev, nizak rastom i grbav, sa kojim se i verila 1846. godine, Branko je pisao Đuri Daničiću: "Ako ne lažem, ovo će biti Minin muž. Kažu da je i njega Bog stvorio; može biti dušu, ali telo – ne". Veridba koja je izazvala muke u životu mladog pesnika ipak je raskinuta naredne godine. Gotovo deceniju kasnije Vuk ruku svoje ćerke daje Aleksi Vukomanoviću, profesoru beogradskog Liceja i bratancu kneginje Ljubice, koji je radi lečenja oka došao u Beč. Zbog čoveka kog je volela, Mina odlazi u Beograd i 1858. godine venčava se u beogradskoj Sabornoj crkvi, uprkos prvobitnoj želji roditelja da to bude u katoličkoj crkvi u Beču. Krštenjem dobija ime Milica. Njenu sreću kruniše rođenje sina Janka. Minin sin Janko nastradao je u tzv. amerikanskom dvoboju, kasnije poznatom kao ruski rulet Skorom smrću supruga kao da prestaje sva sreća u kojoj je Mina uživala od devojačkih dana do kraja kratkog bračnog života. Odbija mesto upravnice Više škole u Beogradu. Vraća se u Beč, neguje prvo bolesnog oca, koji umire 1864. godine, uz majku bdi tokom osmogodišnje bolesti. Umire joj i brat Dimitrije, koji se odao piću i kocki, a vrhunac njene tragedije donosi smrt 19-godišnjeg sina Janka, pitomca vojne škole u Rusiji. Minin život u samoći ugašen je 31. maja 1894. godine u Beču. Prema njenoj želji, posmrtni ostaci preneti su u grad u kome je proživela najsrećnije dane. Sahranjena je na Tašmajdanskom groblju u Beogradu, pored muža i sina, čije je telo premešteno iz Rusije. Ipak, do konačnog staništa, Mina i njena porodica čekali su sve do 1905. godine, kada su premešteni u grobnicu porodične crkve Vukomanovića u Savincu kod Gornjeg Milanovca. Pesnik Teodor Stefanović Vilovski, Minin prijatelj, možda ju je najbolje opisao: "Mina Vukomanovićka bila je dostojna kći Vukova... Cela njena pojava odavala je Srpkinju koja je u svemu činila čast narodu iz kojeg je nikla... Uopšte je Mina Vukova bila živi izvor za istoriju doba u kojem je njen otac vodio borbu za srpski jezik i pravopis." pressonliners |
Autoru: | Senka [ 08 Jan 2020, 01:49 ] |
Tema posta: | Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove |
Mileva Simić - Orden Kralja Aleksandra za pedagogiju i književnost Uz dozvolu školskog saveta, upisala je Učiteljsku školu u 12 godina, kao najmlađa učenica. Pisala je pripovetke i komade za Opisivali su je kao obrazovanu, mudru, dobre i vesele naravi, rado viđenu u najotmenijim krugovima. Biografija Mileve Simić, zabeležena je na stranicama časopisa "Srpkinja, njezin život i rad, njezin kulturni razvitak i njezina narodna umjetnost do danas". Rođena je na Sretenje, 15. februara 1859. godine u Novom Sadu, u domu viđene porodice u čijem društvu su svi voleli da borave. Bila je ćerka akademskog slikara Pavla Simića, koji je po narudžbini dobrotvorke Marije Trandafil oslikao ikonostas Nikolajevske crkve, a u Somboru ostavio pečat na unutrašnjosti Crkve Svetog Đorđa. Otac njene majke Jelisavete je bio ugledni advokat i gradonačelnik Novog Sada Grigorije Jovšić, tako da je familija bila "potkovana" znanjem i statusom sa svih strana. Očev posao je nalagao "čergarski" život. Tamo gde je on slikao, porodica se selila. Mileva je tako iz Novog Sada najpre stigla u Sombor i kao dobra učenica osnovne, potom Devojačke škole, veoma radoznala i uporna, poželela je da u 12. godini upiše učiteljsku školu. Bila je, međutim, premlada da bi joj se želja ispunila, jer su propisi drugačije nalagali. Ali, to je nije sprečilo da odustane i uz očevu pomoć, koji je pozvao profesora i katihetu Vukićevića, dobila je specijalnu dozvolu Školskog saveta. Postala je, na veliku radost, učenica Srpske učiteljske škole. I to ne bilo kakva. Imala je najviše ocene i pohvale nastavnika. Sa takvim uspehom, već u 15. godini je izabrana za nastavnicu tek otvorene Srpske više devojačke škole u Novom Sadu. Oko ove ustanove će se vrteti čitav njen radni vek, jer je tu ostala više od tri decenije, učila decu, a jedno vreme i uspešno upravljala školom. Koliko je ozbiljno pristupala struci, videlo se po njenom odnosu prema đacima, a to je, zapisala je, naučila od Milice Stojadinović Srpkinje, sa kojom se srela kada je završila školu, a ona joj ispričala sa čime će se sve susretati u radu, kako da vaspitava učenike, koje vrednosti su neophodne da bi dete izraslo u dobrog čoveka. Velike i važne lekcije savladala je od ove mudre žene. Na njen razvoj i želju za književnim radom je mnogo uticala njena tetka, Dafina Nana Natošević, supruga dr Đorđa Natoševića, čija je kuća bila stecište srpske intelektualne elite. Tu je uvek "ključala" umna, konstruktivna rasprava. A, Mileva se lako uklopila, jer im je intelektualno dorasla, a književni dar je bio očigledan još od detinjstva. Volela je da čita, vrlo brzo je počela i da piše. To je, međutim, postalo zvanično 1876. godine kada je javno istupila kao književnica. Izašla je sa "Knjigom za narod" u izdanju Matice srpske, a potom ju je ista kuća nagradila za posebnu igru "Retka sreća". Kao pedagoški radnik, struci je doprinela izdavanjem školskih knjiga - "Kućarstvo" i "Pedagogija", koje su prema odluci Školskog saveta zavedene u srpske učiteljske škole. Sakupljala je srpske narodne ženske pesme u Sremu, Banatu i Bačkoj, insistirala na čuvanju srpskog jezika, vere i ponosa, nazivajući ih trima svetinjama. Sarađivala je u uglednim časopisima - "Srpkinja", "Javor", "Dubrovnik", "Srpska zora", "Stražilovo", "Delo","Branik", "Ženski svet"... Iako se nikada nije udala i nije se ostvarila kao majka, obožavala je decu i pisala je za njih. Bile su to poučne pripovetke, pedagoške, književne, ali i moralne, i krasile su stranice listova "Neven" i "Spomenik". Mileva se deci posvetila i tako što je za njih napisala čak šest pozorišnih komada. "Drugarice", "Dobrovoljni prilozi" i "Plaženik" su objavljeni. Osim pedagoškog i književnog rada, Mileva je bila veoma vredna i uspešna i kao prevodilac. Na srpski jezik je prevodila dela popularnog mađarskog pisca Jokia Mora, o kome je dosta i pisala. U časopisu "Javor" su objavljeni i njeni tekstovi o Hajneu i slikaru Jovanu Klaiću. Kao nagrada za sve ono što je postigla kao pedagoški radnik i književnica, odlikovana je ordenom Kralja Aleksandra Kraljeva Doma Prvog stepena sa krunom. Važno je spomenuti i to da je list "Srpkinja..." 1913. svrstava među prve četiri saradnice književnih društava tog doba i proglašena je za uzor-učiteljicu. Osim toga, Mileva je bila i počasna članica Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja. U Novom Sadu je živela do kraja života, a umrla je 1946.godine i sahranjena na Almaškom groblju. OTAC PAVLE ČUVENI SLIKAR Milevin otac Pavle je slikao najviše ikonostase, ostavljajući pečat, od crkve u Pirošu, preko manastira Kuveždin, šabačke, starofutoške, crkve u Đurđevu, u Senti, kapele Platona Atanackovića na Almaškom groblju u Novom Sadu, Saborne crkve u Somboru... Bio je i vrsni portretista, a izdao je i dve litografije - Majska skupština 1848. i Crnogorski pevač. vecernjenovosti |
Autoru: | scepa [ 24 Jul 2020, 00:06 ] |
Tema posta: | Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove |
Najlepse srpkinje |
Autoru: | Senka [ 22 Dec 2020, 01:50 ] |
Tema posta: | Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove |
Očevo delo slavila do kraja života: Sećanje na Gitu Predić Nušić Pola veka od smrti Gite Predić Nušić, osnivača tri dečja teatra i ćerke slavnog pisca. Komediograf govorio da nije bilo komada u kome ona nije nešto "dodala" DA sam u svojoj mladosti mogla sama da odlučujem o svojoj profesiji, bila bih glumica. Ali, roditelji to nisu želeli, osobito otac koji je inače sve prosto "gurao" u pozorište. Možda je mene i brata odvraćao baš zato što je pozorište poznavao i sa scene i iza kulisa - govorila je ćerka našeg najpopularnijeg komediografa, Margarita Gita Predić Nušić. Glumica nije postala, ali je celog života radila u pozorištu i za pozorište. Ovih dana, na kućnoj adresi (u Šekspirovoj 1) njen otac, Branislav Nušić, "dobio" je još jedno spomen-obeležje, u godini kada se navršava pola veka od Gitine smrti. Rođena je u Prištini 28. aprila 1894. godine (gde je Nušić u to vreme službovao), a kada je stasala otac joj je predlagao razne hobije - samo da se ne bi odlučila za glumu. Iako je, po sopstvenom priznanju, bila "totalno nemuzikalna", dve godine je pohađala časove kod najboljih učitelja. Tek pošto se uverio da joj muzika ne ide od ruke, upisao ju je na vajarski odsek Umetničke škole. Usavršavala je primenjenu umetnost u Pragu, Parizu i Zagrebu, odakle je u zimu 1914. došla u Skoplje da se pridruži ocu, tada upravniku tamošnjeg Narodnog pozorišta. Tu se, kako je govorila, zaljubila u najlepšeg mladića u gradu, Milivoja Predića, mladog pozorišnog pisca i posle samo nekoliko nedelja postala je gospođa Predić. Mladoženja se već naredne, ratne godine našao na Krfu, a Gita je sa roditeljima otišla u Pariz i nastavila studije primenjene umetnosti. Po završetku rata u Kolarčevom univerzitetu otvorila je Školu za primenjenu umetnost opšteg smera, a deceniju kasnije i Rodino pozorište. U ovom teatru igrala su deca, pa je tako trebalo da bude i 19. januara 1938. godine. Ulogu u predstavi imao je tada dvanaestogodišnji Vlasta Velisavljević. - Gita je uradila tokom života mnogo toga, a jedna od najznačajnijih stvari je osnivanje prvog dečjeg pozorište u Beogradu. U Narodnom pozorištu spremali smo se da igramo "Put oko sveta". Bila je to adaptacija Nušićevog komada, namenjenog deci. Umesto Javanče Micića glavni junak je bio mali Jovanče, opančarski šegrt kojeg je gazda tukao, zbog čega je rešio da pobegne u svet... Ali, tog dana je umro Nušić, pa je premijera otkazana. Pamtim da je celo Narodno pozorište bilo zavijeno u crno, u znak žalosti za slavnim piscem, a u foajeu je izložen njegov kovčeg. Puno ljudi je dolazilo i donosilo cveće - seća se Velisavljević. Jedna od najpoznatijih "Rodinih" predstava iz tog perioda je "Rista sportista", nastala po komadu glumice Ljubinke Bobić. Koliko je bila popularna, potvrđuje i podatak da je 1939. počeo da izlazi istoimeni strip u "Politici". Pod okupacijom Rodino pozorište nije izvodilo predstave, a odmah po oslobođenju Gita je postavljena za direktora Pionirskog pozorišta. Jedno vreme je vredna Nušićeva kći bila i upravnik internata Filmske akademije u Beogradu, u njene zasluge spada i to što je uspela krajem 1950. da od novih vlasti dobije saglasnost za osnivanje Pozorišta "Boško Buha", na čijem se našla čelu. Uvek u teatru i oko njega, uspela je Gita (uprkos protivljenju oca) da se, ipak, nađe i na sceni: prvi put u predstavi s Nušićevim potpisom, "Naša deca". Igrala je i u komadu "Kod belog konja" sa tada slavnim glumcem Perom Dobrinovićem, a u "Vračari" s prvom Koštanom - Dragom Spasić. Da je ocu bila ne samo ponos i dika, već i desna ruka, potvrđivao je i sam, ističući da nema njegovog komada u kome ona nije nešto "dodala" ili "uštinula". Preminuo je na Gitinim rukama, dok mu je čitala novinske odjeke poslednje premijere održane u zagrebačkom HNK... Gita je do smrti istrajavala u negovanju uspomene na ime i delo Branislava Nušića. Između ostalog, 1956. godine poklonila je legat Muzeju grada Beograda s delom piščeve zaostavštine - "turskom sobom", rukopisima, sabranim delima, fotografijama, dokumentima, zbirkom karikatura, ličnih predmeta, diplomama, odlikovanjima. Umrla je 26. februara 1970. godine: u beogradsku Šekspirovu 1, stigla je na nosilima, posle operacije u Ljubljani. Kada je u zimskoj sumaglici ugledala očevu kuću, zaplakala je od sreće. Nedugo potom je i izdahnula. DECA GLUMCI IDEJA za osnivanje Rodinog pozorišta potekla je od Branislava Nušića, a osnivači su bili njegova ćerka Gita, zet Milivoje Mima Predić i rođaci Nušićevih: glumica Sofija Vukadinović i njen suprug, novinar Živojin Bata Vukadinović. Epitet "povlašćeno pozorište" značio je da je bilo oslobođeno od plaćanja taksa. Mnogo dece, takozvanih "rodinaca", kasnije su postali vrsni umetnici. Među njima su, uz Vlastu Velisavljevića (na slici), baletski igrač Milorad Mišković, primabalerina Katarina Obradović, glumici Renata Ulmanski, Petar Slovenski, Olga Spiridonović i drugi. novosti |
Stranica 12 od 12 | Sva vremena su u UTC + 2 sata |
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/ |