Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 11:04


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 31 Okt 2016, 18:03
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Naši naučnici za večnost (5): Ljubite nauku i domovinu

Naše nekadašnje verovanje da će se Srpstvo ujediniti ne bukvarom, već oružjem, bilo je kobno po našu narodnu misao. Ja verujem obrnuto, da će prosveta biti glavni činilac u rešenju tog bitnog pitanja, i da bi ono bilo već rešeno da smo prosvetu bolje negovali. Verujem stoga da je prosveta sila koja postiže sve smerove, rekao je 2. oktobra 1905. godine na svečanosti prilikom otvaranja Beogradskog univerziteta akademik Sima Lozanić.

Slika
Akademik Sima Lazović

Polje njegovog rada bilo je ogromno: hemičar, profesor, predsednik Akademije nauka, rektor Velike škole i prvi rektor Beogradskog univerziteta, političar i kraljevski poslanik u Londonu, ministar inostranih dela i ministar narodne privrede.

Sima Lozanić je rođen 8. marta 1847. godine u Beogradu, gde je završio najpre pravne nauke na Velikoj školi, a onda studirao hemiju u Cirihu i Berlinu.

Pošto se vratio u rodni grad, radio je kao profesor Velike škole na Katedri za hemiju. Njegovim dolaskom u Veliku školu počeo je brzi razvoj nastave hemije kao moderne discipline dostojne najvećih evropskih univerziteta.


Zahvaljujući Lozaniću, Velika škola je stekla dobro opremljenu laboratoriju i biblioteku, a on je, primenjujući najnovija saznanja, stečena tokom studija u inostranstvu, uveo u nastavu velike promene. Prevazišao je staru teoriju, formule i zastarele terminologije i doneo novu klasifikaciju organskih jedinjenja, modernu nomenklaturu, strukturne formule i atomske mase.

Januara 1894. godine Lozanić je prihvatio je poziv premijera Đorđa Simića da u njegovoj vladi radi kao ministar privrede. Od tada, narednih 11 godina proveo je u državnoj upravi. Godine 1905, kada je Velika škola prerasla u univerzitet, Lozanić je izabran za prvog rektora. Na svečanosti otvaranja u govoru je poručio:

- Biti karakteran nepokolebljivo i gajiti vrline stalno jesu osobine univerzitetskog građanina kao čoveka. Ljubiti pak svoju domovinu iznad svega, biti gotov i žrtvovati joj i sam život jesu osobine univerzitetskog građanina kao sina jednog naroda. Verujem da će i naš univerzitet umeti odgajati takav duh kod svojih građana.

Sima Lozanić je odlikovan ordenom Svetog Save prvog reda. O tom događaju su izveštavale sve novine.

Uskoro je Lozanić ukazom kralja Petra Karađorđevića odlikovan i ordenom Takovskog krsta prvog reda. Kao ministar privrede i ministar inostranih dela svojim radom je veoma doprineo napretku privrede, industrije, politike, kulture, nauke. Deleći sudbinu svog naroda i države učestvovao je u svim ratovima svog vremena. Sima Lozanić je umro u 88. godini 1935. u Beogradu.

U ime Srpske kraljevske akademije, od velikog uma oprostio se kolega Bogdan Gavrilović rečima: "Radniku bez sporednika i prvom vitezu naše nauke."

Fakultet na čekanju

Osnivanje Poljoprivrednog fakulteta u okviru Univerziteta u Beogradu nisu podržali srpski privrednici i poljoprivredna društva, pa ni sam ministar privrede, nego samo kolege naučnici u Savetu Filozofskog fakulteta i geolog Jovan Žujović, koji je postao ministar prosvete. Otvaranje Poljoprivrednog fakulteta u mahom zemljoradničkoj zemlji bilo je neophodno, ali je ipak moralo je da čeka celu deceniju. Konačno, na zalaganje upornog Lozanića, fakultet je otvoren 1905. godine.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 31 Okt 2016, 18:06
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Naši naučnici za večnost (6): Od Srbina do Jugoslovena

Istaknuti istoričar književnosti, akademik, profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, predsednik Srpske književne zadruge, urednik Srpskog književnog glasnika, član Srpske akademije nauka i umetnosti i rektor Beogradskog univerziteta - sve to je bio Pavle Popović.

Slika
Pavle Popović

Važio je za jednu od najuticajnijih ličnosti srpske nauke i kulture i jednog od najcenjenijih profesora filologije na Balkanu.

Stogodišnja tradicija

Iz predavanja dvojice profesora nastale su dve važne knjige: Popovićev "Pregled srpske književnosti" i Skerlićeva "Istorija nove srpske književnosti".
One su predstavljale celu srpsku književnost, podeljenu na četiri oblasti: narodnu, staru, srednju, tj. dubrovačku, i novu književnost.
Takvo sagledavanje srpske i jugoslovenske književnosti proisticalo je iz bogate, stogodišnje tradicije bavljenja južnoslovenskom pisanom reči, kojoj su značajne priloge dali i Slovenac Jernej Kopitar, Čeh Pavel Šafarik, Hrvat Vatroslav Jagić, Srbin Stojan Novaković. Slična podela važila je i za hrvatsku književnost koja je obrađivana komplementarno sa srpskom.
Rođen je 16. aprila 1868. u Beogradu, gde je završio Veliku školu. U duhu tog vremena Popovićevo obrazovanje je uglavnom delom bilo vezano za proučavanje francuskog jezika i književnosti. Zbog toga je mladi filolog nastavio školovanje u Ženevi i Parizu, u oblasti istorije i teorije književnosti, a otuda i njegovo najvažnije delo iz tog razdoblja, 1893. godine, nazvano "Francuski moralisti".

Popović je unapredio školstvo u Srbiji i pišući novi udžbenik francuskog jezika, koji je učenicima trebalo da olakša usvajanje ovog romanskog jezika, a profesorima predavanje.
Po povratku u Srbiju, između 1889. i 1901. godine, Popović je dobio mesto profesora književnosti i srpskog jezika gimnazije u Šapcu, a 1904. godine postavljen je na mesto profesora Velike škole, potonjeg Beogradskog univerziteta.

Tu je predavao više od 30 godina. Bila je to važna godina za srpsku jezičku nauku. Popoviću se 1905. na istom predmetu pridružio Jovan Skerlić, čuveni književni kritičar i političar. Njih dvojica će zajedno, sve do Skerlićeve smrti 1914, predavati istoriju srpske književnosti.

Pre početka Prvog svetskog rata Pavle Popović se bavio proučavanjem srpske književnosti i književne istorije, kao i srpskim kulturnim životom. U časopisu "Nova iskra" objavljivao je kritičke članke o komadima u Narodnom pozorištu. Kada je 1909. godine objavio Pregled srpske književnosti, svu pažnju naučnog rada je stavio na koncept srpske književne istorije. Međutim, ovaj odnos prema nacionalnoj književnosti je promenio sa početkom Velikog rata, kada se promenila i politička klima u Srbiji.

Popović je rat proveo u Londonu kao član Jugoslovenskog odbora i uređivao bilten "Pres ekstrakts". Tad je postao jedan od velikih zagovornika jugoslovenske ideje u zemljama Antante.

U Engleskoj je napisao i knjigu "Jugoslovenska književnost", čije se prvo izdanje pojavilo u Kembridžu 1918. Kao jedan od tvoraca nove države tom knjigom je želeo da pokaže da njen troimeni narod, Srbi, Hrvati, Slovenci, ima i zajedničku književnost. Stav koji je Popović izražavao nije bio njegov lični. To je bio stav snaga koje su stvarale novu državu, a pre svega stav Jugoslovenskog odbora.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 31 Okt 2016, 18:10
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Naši naučnici za večnost (7): Oda Jugoslaviji

Već tokom Prvog svetskog rata srpski filolog i profesor Pavle Popović je ušao u politiku na nove, zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca. Napustio je svoju ideju o samobitnoj srpskoj književnosti i početkom 1918. godine objavio delo "Jugoslovenska književnost".

Slika
Pavle Popović

To je prva od nekoliko knjiga u kojima će paradigma jedinstvene jugoslovenske književnosti predstavljati osnovicu Popovićevog rada. Prilikom pristupanja Srpskoj kraljevskoj akademiji 1922. godine, održao je besedu "Jugoslovenska književnost kao celina".

Osam godina kasnije, za francusko područje objavio je još jedan pregled jugoslovenske književnosti, koji je četiri godine kasnije objavljen i na srpskom jeziku kao "Ogled o jugoslovenskoj književnosti".

Pregledu srpske književnosti se Popović nikada nije vratio.

Pavle Popović je između dva svetska rata imao ogroman autoritet u srpskoj i jugoslovenskoj nauci o jeziku. Njegov "Pregled" je imao bar 10 izdanja.

Čiji su Dubrovčani

Dok se dubrovačka književnost u istorijama srpske književnosti smatrala delom srpske, ili bar zajedničkom srpsko-hrvatskom književnošću, kod Antuna Barca ona je izostavljena iz srpske književnosti i uključena samo u hrvatsku, što je i bilo nastojanje hrvatskih istoričara još od 19. veka. Međutim, to je učinjeno i u ediciji Srpska književnost u sto knjiga koju je objavila Matica srpska i Srpska književna zadruga 1958. do 1966, zatim u Nolitovoj ediciji Srpska književnost u književnoj kritici u osam knjiga 1965, kao i u Istoriji srpske književnosti Jovana Deretića 1983. godine.
Beogradska katedra za srpsku književnost pretvorila u Katedru za jugoslovensku književnost, i pod tim imenom, katedre su trajale u mnogim univerzitetskim centrima do pred kraj šezdesetih godina 20. veka. Potom su postale katedre za jugoslovenske književnosti.

Međutim, jugoslovenska književnost je počela da se raspada još mnogo pre no što se raspala istoimena država. Nagoveštaj tog raspada bila je knjiga "Jugoslovenska književnost" koju je, po nalogu Komiteta za saradnju sa inostranstvom, pisao Antun Barac 1954. godine.

Iako je imala isti naslov kao i knjiga Pavla Popovića, u njoj se zapravo prati poseban i odvojen razvoj srpske, hrvatske i slovenačke literature, i to više nije bila istorija jedne književnosti.

Posle Drugog svetskog rata ni Pregled srpske književnosti Pavla Popovića nije bio preštampavan, a o autoru se gotovo i nije više pisalo. Pavle Popović tu degradaciju svog rada nije doživeo. Umro je 1939. godine u Beogradu.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 31 Okt 2016, 18:14
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Naši naučnici za večnost (8): Ne može ženskinja da leči

Prva srpska lekarka, doktorka medicine s činom ratnog poručnika, Draginja Ljočić, jedna je od najzanimljivijih žena u modernoj istoriji Srbije.

Slika

Izjednačavali su je sa muškarcima jedino u ratovima kada je bezbroj puta dokazala da je odličan lekar, ali ova hrabra žena nije uspevala da pronađe i zadrži posao u državnoj službi u svojoj struci.

Iako je njena borba često bila bezuspešna, ugled Drage Ljočić je ostao neukaljan.

Rođena je 1855. u Šapcu. Posle velike mature, potom i odslušanih predavanja na prirodno-matematičkom odseku Velike škole, odlučila je da se otisne u inostranstvo.

Upisala se na Medicinski fakultet u Cirihu 1872. godine. Uporna i hrabra, svojim primerom je podstakla i druge nadarene žene da se odvaže i nastave svoje školovanje van granica Srbije. Studije je Draga prekinula 1876. godine, kada su do nje stigle vesti da je Srbija zaratila sa Turskom.

Vratila se u otadžbinu, prijavila kao dobrovoljac i dobila čin sanitetskog poručnika. Tokom srpsko-turskih ratova lečila je ranjenike u Beogradu i u Svilajncu.

Studije je uspešno okončala 1879. godine i postala prva žena lekar u Srbiji. Međutim, kada je u miru pokušala da se zaposli, suočila se sa ogromnim otporom konzervativne sredine, koja nije rado gledala ženu na bilo kom stučnom polju.

Bolje nije bilo ni u razvijenijim zemljama, mlada Šapčanka bila tek četvrta žena koja je doktorirala medicinu u celoj Evropi! Sačuvana je molba Ministarstvu unutrašnjih dela kojom je Draginja Ljočić tražila dobijanje prava za bavljenje lekarskim pozivom.


Ono glasi: "Ja sam svršila medicinski fakultet na ciriškom Univerzitetu i položila doktorat medicine, hirurgije, babičluka i očnih bolesti, što dokazujem priloženom diplomom. Na osnovu ovoga, molim gospodina ministra unutrašnjih dela da mi izvoli dati dozvolu da u Beogradu praktikujem, a ako bi trebalo još kakav uslov da ispunim, molim gospodina ministra samo neka narediti izvoli, i to ću ispuniti."

Iako je Srbija oskudevala u lekarima, ministar unutrašnjih dela je odbio molbu uz obrazloženje "da ženskinji ne može dozvoliti lekarsku praksu". Tek posle nekoliko godina, zahvaljujući intervenciji načelnika saniteta dr Vladana Đorđevića, ministar je popustio, pod uslovom da dr Draga Ljočić položi državni ispit. Dobila je posao u Opštoj bolnici u Beogradu 1882. godine, ali samo kao lekarski pomoćnik.

Otkaz zbog diskriminacije

U srpsko-bugarskom ratu 1885. dr Draga Ljočić je radila kao jedini lekar u tri beogradske bolnice: Opštoj državnoj, Zaraznoj i Bolnici za ranjenike. I pored toga, ministar policije Ilija Garašanin postavio ju je za tzv. sekundarnog lekara. Zbog diskriminacije, Draga se obratila se ministru unutrašnjih dela 1889. tražeći ravnopravnost s muškarcima u službi. Umesto odgovora dobila je otkaz.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 31 Okt 2016, 18:18
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Naši naučnici za večnost (9): Penzija nije za ženu

Pokazujući bezbroj puta svoje stručno znanje, veliku hrabrost i rodoljublje kao bolničarka u srpsko-turskom ratu (1876-1878), iz kojeg je izašla kao prva žena s činom oficira, i to poručnika, a potom i kao aktivni učesnik Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, Draga Ljočić se umesto s lovorikama, uvek susretala sa zavišću muških kolega i otvorenim neprijateljstvima.

Slika
Spomenik Dr Dragi Ljočić

Za državnu službu mnogo puta joj je odbijen zahtev uz izgovore koji su prelazili i granice apsurda, da bi joj, i to tek posle lične intervencije kraljice Natalije, bilo dopušteno da obavlja privatnu praksu.

Materinsko udruženje

Draga Ljočić je često besplatno lečila decu, a osnovala je i Materinsko udruženje za staranje o napuštenoj deci. Uspela je da se izbori za zgradu, a nije dočekala otvaranje bolnice za žene i decu "Dr Elze Ingliš" na Dedinju, za čije se postojanje izuzetno zalagala. Bolnica je otvorena tri godine nakon njene smrti.
Draginja Draga Ljočić, prva lekarka u Srbiji, u burnim godinama od kraja 19. veka pokazala je neverovatnu požrtvovanost kao ratni lekar. Zato je postala i prva žena poručnik u svojoj otadžbini.

Međutim, sve ove zasluge dovele su je tek do unapređenja u pomoćnog lekara, i to sa daleko manjim pravima od svojih kolega: manja plata bez povišica, s istim brojem dežurstava kao i muškarci, iako je bila majka, i bez prava na penziju.

Njeni dopisi tadašnjem Ministarstvu unutrašnjih dela i odgovori istog dana pokazuju koliko se u to doba i sam dopis s konkretnim stručnim zahtevima jedne žene smatrao svetogrđem. Ipak, Draga Ljočić nikada nije propuštala da se bori za svoja prava.

"Iz prakse dosadašnje gospode ministara izlazi da ja mogu kao lekar služiti državu i preko trideset godina državne službe i da ni u položaju, ni u plati ne krenem nimalo dalje", govorila je.

Jedan od niza takvih odgovora, ovog puta od načelnika Saniteta, naročito je živopisan: "Ženskinja po samoj svojoj fizičkoj prirodi pozvano je da se naslanja na jačeg od sebe, na čoveka koji će rukovoditi u njezinom životu." Usput joj je pripisana i nestručnost u medicini.

"Da li bi gospođa Ljočić mogla biti sreski lekar, okružni, opštinski ili vojni lekar? Ko zna prirodu ženskinja koja je udata, taj neće mnogo tražiti razloga da kaže da gospođa Ljočić ne može nijednu od gore pobrojanih dužnosti vršiti", dodaje se u jednom od odgovora na molbu za posao. Kada je Draga otpuštena iz službe jer se pobunila zbog diskriminacije, nastavila je da se bavi privatnom lekarskom praksom, i to veoma uspešno.

Hrabra Šapčanka se još u Cirihu upoznala s idejama ruskih nihilista, što je odredilo njene političke poglede, vodila je upornu, iako često donkihotovsku borbu za svoja prava. Konačno, 1924. godine priznata joj je penzija.

Draga Ljočić je upamćena i kao jedna od najvećih dobrotvorki u istoriji naše medicine, što joj je obezbedilo ipak veliki, iako prećutni, ugled u društvu. Odlikovana brojnim medaljama za hrabrost u ratovima za oslobođenje zemlje, umrla je 1926. godine u Beogradu.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 31 Okt 2016, 18:21
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Naši naučnici za večnost (10): Na poternici Trećeg rajha

Autor "Istorije srpskog naroda", najobuhvatnijeg pregleda srpske istorije, jeste Vladimir Ćorović, istoričar, profesor i dekan Filozofskog fakulteta u Beogradu, rektor Beogradskog univerziteta i član Srpske kraljevske akademije. Rođen je 1885. u Mostaru, u poznatoj srpskoj trgovačkoj porodici.

Slika
Vladimir Ćorović

U ranoj mladosti, po ugledu na starijeg brata, tada već priznatog književnika Svetozara Ćorovića, objavljuje pesme i kratke priče, ali se vrlo brzo okreće nauci da bi na Bečkom univerzitetu studirao slovensku filologiju, arheologiju i istoriju.

Doktorsku disertaciju o Lukijanu Mušickom počeo je da piše još za vreme studija, da bi je odbranio na istom univerzitetu već 1908. godine. Dve godine kasnije oženio se Jelenom Skerlić, sestrom velikog srpskog književnog kritičara i političara Jovana Skerlića.

Do 1919, kada je izabran za vanrednog profesora na Filozofskom fakultetu u Beogradu, živeo je sa suprugom u Dubrovniku, Sarajevu, Mostaru, Zagrebu, i to sasvim skromno, prikupljajući građu za naučni rad. To se može i pročitati u pismima koja je upućivao Skerliću.

Odbio carev prsten

Zlatni prsten cara Franje Josifa, nagradu koju je trebalo da primi kao najbolji student Bečkog univerziteta, Vladimir Ćorović je odbio. Bio je to svojevrsni znak protesta zbog austrougarske aneksije njegove domovine, Bosne i Hercegovine 1908. godine.
U politici je mlađi Ćorović bio celog života. Zbog saradnje sa Mladom Bosnom i sumnje da je bio umešan u atentat na austrijskog princa Ferdinanda, bio je osuđen na osam godina robije u Banjalučkom procesu.

Amnestiran je nakon tri godine, zajedno sa drugim političkim zatvorenicima, pod pritiskom svetske javnosti. Vladimir Ćorović je bio pristalica jugoslovenstva, ali i mason visokog ranga i izraziti antifašista. Zbog toga ga je Treći rajh odmah po okupaciji Beograda osudio na smrt.

Međutim, Ćorović je, znajući da je na nacističkoj crnoj listi, napustio Beograd zajedno sa još nekim jugoslovenskim političarima. Međutim, na putu ka Engleskoj, poginuo je u avionskoj nesreći 12. aprila 1941. godine.

Iza njega su ostale brojne studije kao što su "Istorija Jugoslavije", "Odnosi između Srbije i Austrougarske u 20. veku", "Borba za nezavisnost Balkana", koje i dan-danas pomažu u tumačenju političkih odnosa na Balkanu.

Poslednje delo "Historija Bosne", izašlo je iz štampe 1940. godine. Ličnu Ćorovićevu biblioteku spasao je od Gestapoa Alojz Šmaus, veliki prijatelj srpskog naroda i srpski zet, tadašnji direktor tek osnovanog Nemačkog naučnog instituta u Beogradu, gde ju je čuvao, kako je sam govorio "u iščekivanju boljih vremena".

Veći deo upravo završene studije o istoriji Srbije čuvao je tokom i posle rata njegov izdavač Petar Petrović, dok je manji deo rukopisa ostao u Ćorovićevoj široj porodici. Ironijom sudbine, istoričar Vladimir Ćorović je proglašen za narodnog izdajnika i državnog neprijatelja.

Prišivena mu je etiketa "krvavi rektor", podstaknuta činjenicom da je bio rektor Beogradskog univerziteta u vreme studentskih antidržavnih demonstracija 1936. godine, a posleratni naučnici, kao po nepisanom pravilu, njegove monografije, studije i članke nisu citirali. Konačno, njegovi rukopisi su objavljeni 1989. godine, pod naslovom "Istorija Srba", i od tada je ovo delo doživelo brojna izdanja.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 31 Okt 2016, 18:25
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Naši naučnici za večnost (11): Dijalekti otkrivaju istoriju

O značaju filologa Aleksandra Belića najbolje govori nadimak koji su mu dali njegovi učenici - Aleksandar Veliki Belić, a neretko je dobijao i epitet velikog Vukovog naslednika.

Slika
Profesor Belić

Rođen je 1876. u Beogradu gde je otpočeo studije Filozofskim fakultetu. Tu mu je predavao čuveni Ljubomir Stojanović koji je imao veliki uticaj na Belićev naučni rad.

Školovanje nastavlja na Univerzitetu u Odesi, a potom odlazi na Moskovski univerzitet gde je počeo da se bavi naučnim radom još kao student 1897. godine.

Tada je objavio prve radove u časopisu ruske akademije. Već u tim prvim delima, Belić pokazuje interesovanje za istoriju srpskog jezika.

Posthumni rođendani

Svoje originalno učenje o jeziku Aleksandar Belić je izložio u svom delu "O jezičkoj prirodi i jezičkom razvoju" iz 1941. u kojem daje svoje shvatanje prirode jezika, njegovog porekla, unutrašnjeg života i razvoja. Imao je mnogo poštovalaca koji su za njegova života obeležavali jubileje naučnog rada, a posthumno godišnjice njegovog rođenja. Za 25-godišnjicu naučnog rada njegovi učenici i saradnici pripremili su Zbornik filoloških i lingvističkih studija.
Profesor Fortunatov, poznati ruski lingvista, najviše je uticao na mladog i talentovanog Srbina i stvorio od njega velikog naučnika. Dalje školovanje Belić je nastavio u Lajpcigu gde je 1900. odbranio i doktorsku disertaciju o imenicama u slovenskim jezicima.

Radeći na stvaranju istorijske gramatike srpskog jezika, Belić je uvideo značaj dijalekata i opisao ih kao "najbistrije i najdublje izvore za proučavanje prošlosti i sadašnjosti svakog jezika".

Njegova najznačajnija dela iz ove oblasti su "Dijalekti južne i istočne Srbije" iz 1905. i "Pravopis srpsko-hrvatskog književnog jezika" iz 1923. koji su mu obezbedili ugledno mesto u slovenskoj filologiji. Od 1906. godine postao je redovni profesor na Beogradskom univerzitetu, a od 1906. godine i redovni član Srpske kraljevske akademije. Njegova pristupna beseda nosila je naziv: "Osnovne crte istorijskog razvitka srpskog jezika".

Od 1911. Belić počinje da se interesuje i za slovenski akcenatski sistem i piše "Akcenatske studije" koje su u ovo doba predstavljale najznačajnije delo iz oblasti uporedne gramatike slovenskih jezika, a 1913. pokreće i uređuje čuveni časopis "Južnoslovenski filolog" kako bi povezao lingviste svoga doba. Zalagao se za obnovu Leksikografskog odseka pri Srpskoj akademiji nauka, pa je još pre Prvog svetskog rata počeo da prikuplja građu za Rečnik srpsko-hrvatskog književnog i narodnog jezika koji se još izrađuje u Institutu za srpski jezik pri SANU. Bio je rektor Beogradskog univerziteta 1933. i 1934. godine, a tri godine kasnije postao je i predsednik Srpske kraljevske akademije. Na toj poziciji bio je sve do svoje smrti, ukupno 23 godine.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 31 Okt 2016, 18:28
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Naši naučnici za večnost (12): Doktor za zmije

Srpski prirodnjak, zoolog, herpetolog, akademik, profesor univerziteta, član Srpske akademije nauka i umetnosti, autor brojnih udžbenika i veliki popularizator nauke, bio je Milutin Radovanović. Rođen je 1900. u mačvanskom selu Tabanović kod Šapca.

Slika
Milutin Radovanović

Još u šabačkoj gimnaziji veliki uticaj na njega ostavila je helenska filozofija, kao i prirodne nauke, posebno Darvinova i Hekelova evoluciona učenja. To ga je podstaklo da upiše biološku grupu Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Jeni, u Nemačkoj.

Postoji dosta pisanog svedočanstva o njegovim studijama na Filozofskom fakultetu Tiringijskog državnog univerziteta u Jeni i na Filozofskom fakultetu Leopold-Frances Univerziteta u Inzbruku u Austriji, gde se posvetio specijalnoj zoologiji i velikom zoološkom praktikumu kod čuvenog hidrobiologa, profesora Adolfa Štojera. U Jeni je diplomirao, potom i doktorirao 1928. godine na temu "Otrovni aparat zmija".

Od 1929. godine radi kao profesor u gimnazijama u Kotoru, Smederevu, Beogradu. Jednu godinu, do 1932, proveo je i na Zoološkom institutu Filozofskog fakulteta Univerziteta Kralja Aleksandra Prvog u Ljubljani, a potom je nekoliko godina, do 1938, kao kustos, radio u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu.

Ukazom Ministarstva prosvete 1938. godine i na traženje istaknutog profesora na Filozofskom fakultetu, Borivoja Drobnjakovića, Milutin Radovanović je postavljen za upravnika Zoološkog odeljenja Muzeja srpske zemlje u Beogradu kome je poklonio svoje zbirke reptila, egzotičnih zmija i prepariranih glava gmizavaca. Bio je i vanredni profesor Poljoprivredno-šumarskog fakulteta Beogradskog univerziteta u Sarajevu, kao i docent na Katedri zoologije. Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu.

Posle Drugog svetskog rata, zahvaljujući međunarodnoj naučnoj reputaciji, Milutin Radovanović je postavljen za vanrednog profesora na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Beogradu. Objavio je 47 stručnih i naučnih radova, šest knjiga, dve brošure i veliki broj popularno-naučnih članaka od kojih su mnogi objavljeni u inostranim časopisima u Nemačkoj, Austriji, Engleskoj i Francuskoj. Poginuo je u avionskoj nesreći u Nambiji 20. aprila 1968. godine zajedno sa članovima nemačkog zoološkog društa, tokom naučno-istraživačke ekspedicije.

Akademik i u Indiji

Milutin Radovanović je 1954. izabran za počasnog člana Akademije za zoologiju u Agri, u Indiji. Na predlog Prirodno-matematičkog odeljenja 1958. izabran je za dopisnog, a 1968. godine i za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, na odeljenju za prirodno-matematičke nauke.

Držao je nastavu na fakultetima u Jugoslaviji i na mnogim univerzitetima u zapadnoj Nemačkoj. Sarađivao je sa brojnim naučnim institucijama u zemlji i svetu, učestvovao u istraživačkim ekspedicijama, bio predsednik i član Uprave Srpskog biološkog društva. Među osnivačima je Zavoda za zaštitu i naučno proučavanje prirodnih retkosti NR Srbije 1948, član prvog Stručnog saveta Prirodnjačkog muzeja u Beogradu 1953, rukovodilac Herpentološkog odseka Instituta za ekologiju i biogeografiju SANU.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 11 Dec 2016, 17:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srbin koji je izumeo dirižabl

Prošlo je skoro 100 godina od smrti Ognjeslava Kostovića (1851–1916), srpskog konstruktora i pronalazača, koji je prvi u svetu projektovao dirižabl sa čvrstom konstrukcijom, skoro dve decenije pre grofa Cepelina. Kostović je takođe napravio prvi vazduhoplovni benzinski motor na vodeno hlađenje i električno paljenje, patentirao arborit, po mnogima prvi veštački, sintetički materijal, ali i uređaj za vađenje potopljenih lađa i više tipova gnjuračkih odela, što su samo neki od oko stotinu izuma zbog kojih je u Rusiji nazivan „kraljem pronalazača“. Ujedno je bio i prvi srpski balonista, odnosno prvi Srbin koji je sam konstruisao balon i njime leteo!

Slika
Ognjeslav Kostović kao kapetan očevog broda „Sloga“, više godina prevozio je šlepove sa žitom Dunavom

Uprkos tome, Kostović je još uvek nedovoljno poznat svetskoj, ali i našoj javnosti. Ovo je posledica toga što se Rusija tada nalazila izvan glavnih tokova svetske nauke i tehnologije, kao i činjenice da je naš pronalazač uveliko sarađivao s ruskom vojskom, pa su njegovi projekti dugo ostali pod velom tajne.

Prema rečima istoričara Čedomira Janića, osnivača i prvog direktora Vazdu­hoplovnog muzeja, Kostović je pripadao imućnoj srpskoj porodici trgovaca žitom, koja se početkom 19. veka naselila u selu Vranjevo kod Novog Bečeja. Rastao je u Bečeju i Budimpešti, gde je završio gimnaziju i Visoku tehničku školu, a pored srpskog, mađarskog i nemačkog jezika koji su se govorili u kući i okruženju, u školi je naučio i francuski.

Podvodni izumi

– Posle studija, Ognjeslav je kao kapetan očevog broda „Sloga“ više godina prevozio šlepove sa žitom Dunavom, između nemačkih luka i Odese. U Rusiju je došao leta 1878, i već tada je iza sebe imao čitav niz izuma vezanih za konstrukciju brodova i hidrotehničke radove pod vodom. Između ostalog, konstruisao je regulator broja obrtaja elise prilikom ljuljanja parobroda na velikim talasima koji je dugo korišćen na brodovima u Rusiji i više zapadnih zemalja, zatim uređaj za vađenje potopljenih plovila sistemom podvodnih balona, kao i više tipova gnjuračke opreme. Ipak, najznačajniji Kostovićev izum iz perioda pre dolaska u Rusiju svakako je projekat podmornice – kaže Janić.

Sličnu podmornicu, dugačku 22 metra i tešku 180 tona, Kostović je predstavio ruskom prestolonasledniku Aleksandru Aleksandroviču oktobra 1887, u Sankt Peterburgu. Ruske vlasti su bile zainteresovane, ali pošto Kostović nije želeo da otkrije tajnu materijala od koga je trebalo izgraditi podmornicu i način njenog pogona, pregovori su prekinuti početkom 1880. Iako planovi podmornice nisu sačuvani, veruje se da je srpski pronalazač nameravao da kao pogon primeni benzinski motor, što je tada bila potpuna novina, a za gradnju trupa materijal arborit.

– Arborit je vrsta šperploče, materijal koji je Kostović verovatno otkrio još tokom boravka u Austrougarskoj. Sastojao se od slojeva tanko ljuštenog furnira koji su pod dejstvom vodene pare i pritiska spajani posebnim lepkom-cementom, što je takođe bio Kostovićev pronalazak. Zahvaljujući tom lepku, arborit je impregniran protiv truljenja, upijanja vlage i dejstava nafte i kerozina. Pored toga što je korišćen za izradu najvažnijih delova dirižabla, arborit je upotrebljavan i za gradnju čamaca, buradi i pontonskih mostova – objašnjava Janić.

Slika
Prvi idejni projekat za dirižabl iz 1879. godine

Unapređena letelica

Inače, Kostović se, po dolasku u Rusiju, uz svu borbu za ostvarivanje sopstvenih patenata iz oblasti pomorstva, priključio i grupi poznatih ruskih stručnjaka i oficira, koji su nastojali da unaprede razvoj vazduhoplovstva u ovoj državi. Učestvovao je u pokretanju prvog ruskog vazduhoplovnog časopisa „Vazduhoplovatelj“, čiji se prvi broj pojavio januara 1880, a bio je i inicijator osnivanja Ruskog vazduhoplovnog društva i njegov prvi predsednik.

– On je još 1879. prijateljima predstavio leteće modele helikoptera, mahokrilca i aviona. Ipak, posle neuspešnih eksperimenata s letelicama težim od vazduha, a na inicijativu čuvenog Mendeljejeva, Kostović se posvećuje izradi dirižabla. Idejni projekat prve verzije ove letelice sačinio je još 1879. To je zapravo bila kombinacija dirižabla i mahokrilca, jer su na trup dužine preko 60 metara i prečnika 12 metara postavljena velika pokretna krila. Revolucionarna novina u odnosu na ranije dirižable, koji su praktično bili izduženi baloni kojima se nije moglo upravljati, bila je u tome što je Kostović predvideo čvrstu konstrukciju od arborita – napominje naš sagovornik.

Janić dodaje da je Kostović do kraja 1881. izvršio nekoliko izmena na projektu, od kojih je najznačajnija bila zamena motora na komprimovani vazduh benzinskim motorom od 80 konjskih snaga, koji je posebno konstruisao za dirižabl. Takođe je izbacio i pokretna krila, i tako dobio racionalnu konstrukciju koja je skoro dve decenije prethodila dirižablima Davida Švarca i grofa Cepelina.

Izrada dirižabla, koji je nazvan „Rusija“, započela je 1882. u Ohtenskom brodogradilištu i sa prekidima, zbog finansijskih i tehničkih problema, trajala sve do 1888. Za finansiranje ovog projekta, Kostović je osnovao akcionarsko društvo, uložio lična sredstva i energiju, ali kada je bilo dovršeno oko 80 odsto letelice, radovi su prekinuti jer je izostala finansijska pomoć ruske vojske, bez koje dirižabl nije mogao biti završen.

Najvažniji izum

– Benzinski motor za dirižabl je Kostovićev najvažniji ostvaren izum. Napravljen je istovremeno kada je i Gotlib Dajmler, rodonačenik benzinskih motora, napravio motor istog tipa, s tim što je ovaj Kostovićev imao nekoliko originalnih rešenja: dok je Dajmlerov motor iz 1885. imao jedan cilindar i osam KS, Kostović je imao u izradi motor sa osam cilindara u „bokser“ rasporedu i oko 80 konjskih snaga. Neka od ovih rešenja, kao što je električno paljenje, hlađenje motora i podmazivanje tarućih površina, primenjivaće se u izradi svih kasnijih modela benzinskih motora – kaže Janić, i dodaje da se originalni primerak Kostovićevog motora, koji je konstruktor patentirao 1888, nalazi u vazduhoplovnom muzeju u Monjinu kod Moskve.

Uređaj za bombardovanje

Od osamdesetih godina 19. veka do svoje smrti, Kostović je radio na realizaciji mnogih interesantnih ideja. Tako je 1884. godine predložio uređaj za bombardovanje neprijateljske teritorije pomoću niza malih povezanih balona ispod kojih su, preko sajli, upućivane bombe ili mine na udaljeni cilj. Iste godine je sam napravio balon „Helios“ i njime više puta leteo nad Sankt Peterburgom, ušavši u istoriju kao prvi srpski balonista.


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi kroz vekove  |  Poslato: 02 Apr 2017, 20:13
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Od austrijskog soldata do rektora Liceja

Žureći da stane u red slobodnih i naprednih evropskih zemalja, Srbija je udarila temelje visokog obrazovanja još usred meteža Prvog srpskog ustanka. U Beogradu je 1808. osnovana prva Velika škola, daleka preteča Beogradskog univrziteta, ali je trebalo je da prođe još trideset godina da bi za njene katedre došli ugledni profesori, a iz klupa izlazili pravi naučnici.

Slika
Velika škola krajem 19 veka

Kada je otvoren Licej 1838. u Kragujevcu, donet je i prvi nastavni program za niže školstvo, gimnaziju. Srpski đaci su konačno dobili priliku da izučavaju istoriju, pravo, filozofiju, evropsku statistiku, Bibliju, da uče crtanje i strane jezike, nemački i francuski.

Za sve ovo, a naročito za redovnu nastavu matematike, pobrinuo se prvi rektor Liceja i njegov prvi profesor, Atanasije Nikolić.

Studirajući filozofiju u Beču, on se zaljubio u algebru i geometriju. Ali, para za dalje učenje nije bilo. Svoju muku je slučajno otkrio ocu jednog mladića, kome je držao privatne časove, a ovaj ga je obavestio da će naučiti "mnogo matematike" ako upiše Vojnu akademiju u Beču, koju je pomagala država.

Te studije su Atanasija Nikolića odvele i do fakulteta inženjerstva u Pešti. Kada su ga 1838. pozvali iz Srbije da bude profesor matematike i crtanja u novosnovanom Liceju u Kragujevcu, najpre je stigao u Beograd. Ambiciozni profesor se odmah bacio na posao: prvi udžbenik algebre napisao je i objavio već 1839, a Osnove geometrije dve godine kasnije. Od tada se srpski obrazovni sistem neprestano razvijao.

U Kragujevcu je Nikolić organizovao prvu proslavu Svetoga Save u školi i otada to postaje praksa u svim srpskim školama. Sa piscem i ministrom prosvete Jovanom Sterijom Popovićem osmislio je osnivanje Društva srpske slovesnosti, buduće Akademije nauke, čiji je bio jedan od osnivača 1842. Kada je Licej premešten u Beograd preselio se i rektor Atanasije Nikolić.

Ko je bio Atanasije Nikolić?

Atanasije Nikolić je rođen u Bačkom Brestovcu 1803. godine. Bio je čovek od poverenja srpskog kneza Mihaila Obrenovića i čuvenog srpskog političara Ilije Garašanina. Iako po obrazovanju naučnik, radio je u raznim službama, pa i u policiji. Zaslužan je i za uređivanje Beograda. Pored udžbenika pisao je i drame, pouke iz poljoprivrede, književne prikaze, a sakupljao je i narodne pripovetke.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 55 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker