Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 21:05


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Znameniti Srbi kroz vekove  |  Poslato: 09 Jul 2012, 02:10
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Pupin - velikan priznatiji u Americi

Akademici podržavaju ideju da Mihajlo Pupin dobije spomenik u Beogradu. Petrović i Šijački: Pupin zaslužuje muzej i spomenik, ali i mnogo više od toga

Slika
Mihajlo Pupin

SA pet centi u džepu, bio je samo jedan od hiljada iseljenika koji su 1874. godine zakoračili na dok Kasl Gardena u Americi koji, poput njega, nisu govorili ni reč engleskog. Čitavu "ušteđevinu" potrošio je na parče pite sa šljivama, u kojoj je od šljiva bilo mnogo više - koštica. I dok je smišljao kao će zaraditi sledeći obrok, niko nije mogao da zamisli će baš taj dvadesetogodišnjak - Mihajlo Pupin - uskoro postati jedan od najvećih naučnika u Americi, osnivač prve velike laboratorije, bogat i uspešan, najuspešniji srpski lobista u Sjedinjenim Državama.


Danas njegovo ime nose brojne naučne institucije, bulevar u Beogradu, škole... A ipak, čini se da njegovo delo u Srbiji nije ni izbliza poznato i priznato koliko je zaslužio. "Novosti" su, zajedno sa fondacijom "Mladen Selak" pokrenule akciju da se Srbija oduži Pupinu tako što ćemo mu podići spomenik u Beogradu i osnovati muzej posvećen velikom naučniku.

Da je to najmanje što je Pupin zaslužio, slažu se i naši sagovornici iz Srpske akademije nauka i umetnosti.

SA DOKA DO KEMBRIDžA

PET godine po dolasku u Ameriku Pupin je zarađivao kao fizički radnik i paralelno učio engleski, grčki i latinski jezik. U jesen 1879. godine položio je prijemni ispit i upisao studije na koledžu Kolumbija u Njujorku. Studije je završio 1883. godine sa izuzetnim uspehom iz matematike i fizike, i onda se vratio u Evropu, u u Velikoj Britaniji nastavio školovanje na Kembridžu. Posle toga je upisao studije eksperimentalne fizike na Univerzitetu u Berlinu kod čuvenog profesora Hermana fon Helmholca, gde je 1889. godine odbranio doktorsku disertaciju.

- Lepo je što Mihajlo Pupin ima veliki bulevar, ali on zaslužuje mnogo više - kaže akademik Zoran Petrović. - Bilo bi lepo da dobije i spomenik, a da li će on biti ispred Elektrotehničkog fakulteta ili na nekom drugom trgu, o tome bi trebalo da odluče gradske vlasti, kao i fakulteti koji koriste tu zgradu.

Profesor Petrović kaže da je Pupin puno uradio na povezivanju privrede i nauke i da je bio veliki organizator koji je zaslužan za osnivanje prve velike laboratorije iz koje je poteklo 20 dobitnika Nobelove nagrade.

- Pupin je podsticao ulaganja privrede u osnovnu nauku, ali i komercijalizaciju osnovne nauke - objašnjava profesor Petrović. - U Americi ga smatraju i za veoma značajnog pisca. Za autobiografiju "Od pašnjaka do naučenjaka" dobio je Pulicerovu nagradu, i to delo smatra se izuzetno važnim jer je, umetnički veoma uspelo, opisao uspon imigranta u Americi. Pupin nije imao previše patenata, ali je njegov značaj i doprinos razvoju nauke veliki. Za razliku od Tesle, koji je imao veliki broj genijalnih patenata, ali je bio usamljenik, Pupin je bio stabilniji čovek koji je imao veliki uticaj. Za sledeću godinu pripremamo veliku izložbu o Pupinu, a jedna manja o istorijskoj ulozi Mihajla Pupina biće otvorena u septembru.

Akademik Đorđe Šijački uveren je da Srbija mnogo duguje Mihajlu Pupinu.

- On je jedan od naših najvećih naučnika. Svakako da zaslužuje muzej i spomenik, ali i mnogo više od toga - kaže profesor Šijački.

Pupinovo ime i danas nosi Svetska laboratorija za fiziku na Univerzitetu Kolumbija, koju je on osnovao i koja je 1966. godine zbog istorijskog značaja postala nacionalni spomenik SAD. U Americi je 1958. godine ustanovljeno odličje Medalja Mihajla Pupina, koja se dobija za nacionalne zasluge i među čijim dobitnicima je petoro nobelovaca.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 03 Avg 2012, 05:17
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Morava bila inspiracija Biničkom

U rodnom mestu slavnog kompozitora, u selu Jasika obeležena tri velika jubileja posvećena poznatom muzičaru

Slika

STANISLAV Binički (1872-1942), jedan od najvećih srpskih kompozitora, napisao je čuveni „Marš na Drinu“, ali jedna druga reka bila mu je inspiracija - Morava. Tako kažu u njegovom rodnom selu Jasika, gde su ovog vikenda obeležili tri velika jubileja neposredno posvećena velikom muzičaru.

- Proslavljamo 180 godina od osnivanja škole, koja nosi njegovo ime, 140 godina od rođenja kompozitora i 10 godina naše muzičke manifestacije - kaže, za „Novosti“, Lidija Užarević, predsednica KUD „Stanislav Binički“. - U Kruševcu već 40 godina postoji muški kamerni hor, koji takođe nosi njegovo ime, a ovde u Jasiki, pored škole, gde je ranije bila kasarna i gde se Binički rodio, jedna ulica je po njemu nazvana, ona što vodi do crkve u kojoj je kršten.


Kruševac je ranije imao bogat legat posvećen čuvenom umetniku, ali je on sada skoro opustošen.


SELO SA UMETNIČKOM ŽICOM

U Jasiki skoro svako zna da je Stanislav Binički učio od Mokranjca, da je bio horovođa pevačkih društava, osnovao Operu 1920. godine, kao i da je komponovao jednu - „Na uranku“ 1903. godine, po tekstu Branislava Nušića. I samo selo, simbolično, ima žicu za umetnost: više od 40 muzičara, slikara i umetnika različite branše.

- Ponosni smo što je Binički ovde rođen - priča nam Mile Vesić, hroničar Jasike. - I moj otac Mihajlo, koji je isto bio hroničar, pričao je o Biničkom. Znamo da je njegov otac Stevan bio komandat pontonjerske jedinice. Kada je dobio premeštaj, nastavio je na jug.

- Morava je Stanislavu brusila sluh - nastavlja Lidija Užarević. - Porodica je do njegove treće godine živela u zgradi gde je nekada bila kasarna, a danas škola. Ovde je u dvorištu prohodao.

Zabeleženo je i da se Binički umalo nije udavio u jednom bunaru, ali ga je izvesni Tufegdžić spasao sigurne smrti. Sve te priče dobro znaju i u školi, koja broji 450 učenika. Direktor Bratislav Pavlović nam kaže da je to obaveza svakog đaka. Stanislav Binički je svega tri godine živeo u svom rodnom selu, ali se one i danas, posle skoro vek i po, u selu prepričavaju.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 03 Avg 2012, 05:19
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Obnavljaju Pupinov muzej

Akcija “Novosti”: Meštani Idvora žele da obnove i osavremene muzej posvećen Mihajlu Pupinu. Postavka iz 1979. je smeštena u staroj zgradi škole, podignutoj još 1843. godine

Slika

NEMA meštanina banatskog sela Idvor koji ne zna, onako „iz ruke“, bar jednu anegdotu o Mihajlu Pupinu. Makar onu o srpskom pastirčetu koje je u Ameriku došlo sa pet centi u džepu i uspelo da postane jedan od najvećih svetskih naučnika. Pupina u Idvoru gledaju kao onog dalekog rođaka koji je iz malog sela otišao pravo u legendu i pružio im nadu da će i oni, u svojoj banatskoj ravnici, jednom postati deo tog velikog sveta.

I ne treba se onda iznenaditi što su se pomalo ljutnuli na ideju da se čuvenom naučniku sagradi muzej u Beogradu. Smatraju da je muzeju Mihajla Pupina mesto upravo u Idvoru. Kompleks posvećen najpoznatijem žitelju Idvora, koji je svoju ljubav prema zavičaju pokazao i uzevši naziv mesta za svoje srednje ime, obuhvata njegovu rodnu kuću, zadužbinu i muzejsku postavku posvećenu njegovom životu i delu.


- Zvanično nemamo status muzeja, ali imamo najviše eksponata vezanih za Pupina u Srbiji i ta kolekcija bi mogla da se još obogati - kaže direktor ovog kompleksa Stevan Kapunac.


ZAHVALNI VUDROU VILSONU

Slika

IDVORCI podržavaju ideju da njihov najpoznatiji meštanin dobije spomenik u Beogradu, ali imaju planove i da sami podignu spomenik njegovom prijatelju i 28. predsedniku SAD - Vudrou Vilsonu.
- Vilson je, zajedno sa Pupinom, zaslužan što je ovaj deo Banata ostao u Srbiji i mi smatramo da bi trebalo da pokažemo zahvalnost - objašnjava Dušan Belić.

- Svake godine imamo oko pet-šest hiljada posetilaca, najviše đaka na ekskurzijama. Ako bi bio otvoren muzej u Beogradu, to bi nas stavilo u drugi plan.

Zaista, čini se pomalo nepravednim oduzeti Idvorcima čast da imaju muzej posvećen Mihajlu Pupinu. Biografiju naučnika koji je za mnoge u Srbiji samo maglovito sećanje na školske lekcije iz fizike, u Idvoru svako zna u detalje. Nema nikoga ko nije makar prelistao Pulicerovom nagradom ovenčanu autobiografiju „Od pašnjaka do naučenjaka“. Ipak, za muzej dostojan imena jednog od najvećih srpskih i svetskih naučnika to nije dovoljno.

Postavka je smeštena u staroj zgradi škole, podignutoj još 1843. godine. Sastavljena je 1979. godine i od tada nije ni menjana. Sve se nalazi u jednoj velikoj oronuloj, pomalo memljivoj i loše osvetljenoj prostoriji. Muzej Vojvodine pripremio je novu postavku, ali se čeka rekonstrukcija zgrade.

- Još 2004. godine, kada je obnovljena rodna kuća Mihajla Pupina, napravljeno je i idejno rešenje za rekonstrukciju muzeja - priča Dušan Belić, predsednik Mesne zajednice. - Od toga, međutim, nije bilo ništa. Opština pomaže koliko može, ali potrebno nam je da se država više uključi i obezbedi potreban novac.

Slika

Idvorci se trude da ostvare još jednu Pupinovu želju - da njihovo mesto postane „centar znanja“. Naučnik je, nekoliko godine pred smrt, podigao zadužbinu u rodnom mestu u kojoj je trebalo da bude otvorena poljoprivredna škola. Nije stigao da ostvari ovu zamisao, ali su njegovi sugrađani preuzeli stvar u svoje ruke. Ove godine, u Pupinovoj zadužbini, drugi put je održan naučni kamp za mlade talente.
- Da se ostvarila Pupinova ideja i da je Idvor 1935. godine dobio Poljoprivrednu školu, ko zna gde bismo bili danas - komentariše Stevan Kapunac. - Pa ni Kembridž nije mnogo veći od Idvora.


SPOMENIK VELIKANU

„NOVOSTI“ su, zajedno sa fondacijom „Marin Selak“, uz podršku SANU pokrenule akciju da se Mihajlu Pupinu podigne spomenik u Beogradu. Na tome već radi i Obrazovno-istraživačko društvo „Mihajlo Pupin“. SANU će uskoro obnoviti i predlog Vladi Srbije da se u prestonici otvori muzej posvećen velikom naučniku.



Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 03 Avg 2012, 05:25
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Obnova rodne kuće Milutina Milankovića

U Dalju, u rodnoj kući srpskog naučnika koga je NASA uvrstila među deset najvećih u svetu svih vremena, uređuje se „svemirska soba“, kao spomen na njegova otkrića

Slika
Crni bor zasađen kada je rođen veliki naučnik, star je 133 godine

U rodnoj kući Milutina Milankovića u Dalju, adaptiranoj u kulturno-naučni centar uređuje se „svemirska soba“, kao spomen na otkrića srpskog naučnika koga je NASA uvrstila među deset najvećih u svetu svih vremena.

- Pre tri godine započeli smo rekonstrukciju i opremanje Milankovićeve kuće. Pokušali smo da kroz stalnu postavku ispričamo priču o njegovom životu i delu, što smo manje-više uspeli - kaže Đorđe Nešić, upravnik centra „Milutin Milanković“.


- Ipak, priča o njegovim otkrićima delovala je manje-više apstraktno. Da bismo posetiocima, naročito deci, dočarali njegova naučna otkrića bili su nam potrebni dinamički eksponati.

Prvi eksponat već je useljen. To je integrisani elektro-mehanički model precesionog ciklusa kretanja Zemlje. Idejni tvorac ovog svojevrsnog svemirskog simulatora je prof. dr Aleksandar Petković, a realizovao ga je tim stručnjaka okupljenih oko inženjera Radomira Putnika. Izgled eksponata estetski je dopunio vajar Borivoje Lukić, a neka slikarska rešenja dala je Sandra Milanović.

- Naš model dinamički prikazuje i objašnjava njegovu teoriju o kretanjima Zemlje koja utiču na klimatske promene na našoj planeti - objašnjava Putnik.

Slika

Model pokreće trofazni elektromotor koji obavlja četiri različite radnje - okretanje Zemlje oko svoje ose, nezavisno kretanje Zemljinog ekvatora na kojem su napisani meseci u godini, prividno kretanje Sunca oko Zemlje i opisivanje kruga laserom na delu Severnog i Južnog neba u varijacijama oko tri stepena.

- Napravićemo fontanu koja će biti postavljena u dvorištu. Globusom u obliku kostura biće predstavljen položaj Zemlje u kosmosu, a sa 12 fontana biće dočarano kretanje naše planete oko Sunca. Predviđeno je da se ugrade pet „redova“ mlaznica koje bi puštale vodu u tačno regulisanim vremenskim razmacima kako bi na taj način vodeni mlazovi i „sprej“ dočarali deo nebeske sfere.

Milankovićeva teorija o ledenom dobu, takođe, će eksponatom biti dočarana publici. Podsetimo, njegove proračune ciklusa ledenog doba, posle petogodišnjih provera u vodama okeana, potvrdili su naučnici NASA 1976. godine.

- Model bi se sastojao iz tri dela, prvi koji bi prikazivao Zemljinu kuglu sa rasporedom ledenih

masa pre 41.000 godina. Drugi deo bi predstavljao topljenje ledenih masa i glečera u vidu vodenog zida i ponovno vraćanje života koji bi simbolično predstavljao akvarijum sa čovečijom ribicom. Treći deo bi prikazivao Zemljinu kuglu sa rasporedom ledenih masa u današnje vreme - objašnjava Putnik. - Sinhronim okretanjem obe kugle biće dočarano kako se po površini Zemlje „kreću“ ledene mase u pomenutom vremenskom razdoblju.
Milankovićeva rodna kuća od pet stotina kvadrata većim delom je obnovljena. Najveći finansijer je opština Erdut, a novac su dali naše i hrvatsko ministarstvo kulture. Ostalo je nedovršeno oko stotinak kvadrata. Uređeno je i dvorište, po zapisima iz Milankovićevih „Uspomena“, koje se proteže gotovo do Dunava. U njemu centralno mesto zauzima crni bor visok oko 15 metara i star 133 godine, posađen kada je rođen veliki matematičar, fizičar i klimatolog. U njoj se čuva i originalni rukopis njegovog čuvenog dela „Kanon osunčavanja“.



NA REDU TELESKOP

Naredna investicija biće nabavka velikog teleskopa, koji će biti postavljen u dvorištu ispred kuće s pogledom na Dunav, nebo i zvezde koje je srpski naučnik tako često posmatrao i proučavao.


Novosti


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 10 Dec 2012, 23:09
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Milutin Milanković

MILANKOVIĆ JE UZORAO NEBESKU BRAZDU PRI KRAJU DRUGOG, A REZULTATE TOG RADA POŽNJEĆEMO U TREĆEM MILENIJUMU

Slika
MILUTUN MILANKOVIĆ (1879 – 1958.)

Milutin Milanković, astronom, geofizičar, klimatolog, matematičar, inženjer pronalazač, doktor tehnike, univerzitetski profesor, književnik, rođen je u Dalju 28. maja 1879. u uglednoj porodici. O svojim precima, u rodoslovu koji je sastavio za period od 1690. do 1940. godine, Milanković kaže:
«Milankovi potomci, koji se po njemu nazvaše Milankovićima, živeli su u Dalju dva i po veka. Svojim sposobnostima i težnjom ka višem popeše se u rang intelektualaca i fakultetlija već svojim trećim kolenom, mojim pradedom Todorom, koji je svršio pravne nauke, a školovao i svoje sinove». (Uspomene, doživljaji i saznanja, 1879 – 1909., Detinjstvo i mladost, str. 10.)

Slika

Milutinov otac Milan i majka Jelisaveta, iz ugledne osječke porodice Muačević, izrodili su šestoro djece, od kojih je troje umrlo u djetinjstvu i ranoj mladosti, a dugovjeki su bili samo Milutin, njegova sestra bliznakinja Milena i mlađi brat Bogdan, poznati romanista i muzikolog. Milan Milanković držao je radnju s kolonijalnom robom koja je dunavskim lađama pristizala iz Beča, Požuna i Pešte. Milutinov otac umro je vrlo mlad, kada je Milutinu bilo samo šest godina, tako da je brigu o djeci i imanju od preko pedeset hektara oranica i vinograda, pored majke, preuzeo njihov ujak Vasa Muačević, koji će voditi brigu o Milutinu sve dok ovaj ne počne samostalno da privređuje kroz inženjersku praksu.
Milutin nije redovno pohađao osnovnu školu, nego je imao privatne učitelje i sva četiri razreda osnovne škole položio je odjednom1889. godine. Veliki uticaj na formiranje Milankovićeve ličnosti imala je rodna kuća i njezino okruženje, posebno veličanstveni Dunav koji je proticao pored njihove bašte.
«Kada je pala noć, a na nebu se pojavile zvezde u onom bezbroju koji se viđa samo u slobodnoj prirodi, Dunav je izgledao lepši, tajanstveniji i veličanstveniji no preko dana. A kada ga obli mesečina, bio je čaroban. Bilo je uživanje sedeti u našoj bašti, posmatrati njegove srebrne talaščiće i slušati njihov šum. S one strane njegove mešala se sa tim šumom pesma hora bezbrojnih pevača. To su bile žabe… Rado smo slušali tu muziku. Ona je bila himna životu, prirodi i večnom zvezdanom nebu nad našim glavama.» (Nav. djelo, str.78.)

Slika

Godine 1889. Milutin se upisuje u realnu gimnaziju u Osijeku. Ovdje će presudnu ulogu u njegovom životnom opredjeljenju imati profesor matematike Vladimir Varićak, docniji poznati matematičar, član JAZU i SANU.
«Već mi je Varićak govorio da u carstvu nauka ima negde nenaseljenih i neobrađenih krajeva izvan ili između gustih naučničkih naselja. Stadoh da razmišljam gde se nalaze ti sasvim ili nedovoljno obrađeni krajevi da bih onde mogao steći svoj skromni naučnički posed, a možda i celo vlastelinstvo.»
Godine 1896. upisuje se Milanković na studije građevinske tehnike, gdje za 6 godina stiče zvanje diplomiranog inženjera, a 1904. godine postaje doktor tehničkih nauka. Od 1905. do 1909. radi kao građevinski inženjer u nekoliko bečkih firmi, a afirmaciju stiče kao projektant armirano – betonskih građevina. Prijavljuje šest patenata čijom primjenom će biti izgrađeni brojni objekti na području tadašnje Austro-ugarske monarhije.

Slika

Na poziv poznatih naučnika Jovana Cvijića, Mihaila Petrovića i Bogdana Gavrilovića, Milanković napušta unosni posao i prihvata mjesto vanrednog profesora primjenjene matematike na tek osnovanom Univerzitetu u Beogradu. Na ovoj dužnosti ostaće sve do penzionisanja 1955. godine.
U međuvremenu izabran je za redovnog člana SANU i dopisnog člana JAZU, proveo je prvi svjetski rat u internaciji u Budimpešti, objavio svoja najznačajnija djela, učestvovao na međunarodnim naučnim skupovima.

Slika

Umro je u Beogradu 12. decembra 1958. godine, a po vlastitoj želji, njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Dalj, 1966. godine, gdje počiva u svojoj porodičnoj grobnici s roditeljima, sestrom, braćom i brojnim precima među kojima je bilo i seljaka i ratnika, oficira i generala, dvorskih savjetnika i narodnih tribuna, pronalazača i filozofa.
Povjerio je svojim mještanima, Daljcima, da vode brigu o njegovim zemnim ostacima, a njegov duh i djelo odavno su dio svjetske baštine.
Milanković se bavio krucijalnim kosmičkim i ljudskim pitanjima, suncem i ledom, od čijeg međusobnog odnosa zavisi pojava i opstanak života u svemiru. U skromnim uslovima, uz pomoć papira i olovke, matematički je objasnio uzroke, nastanak i trajanje ledenih doba na Zemlji, dokazao vezu između nebeske mehanike i klime na Zemlji, postavio teoriju pomjeranja sjevernog Zemljinog pola.
Najznačajnija Milankovićeva djela su O primeni matematičke teorije sprovođenja toplote na probleme kosmičke fizike i Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primena na problem ledenih doba.

Slika
Sa sinom Vaskom

Pored toga, Milanković je značajan i kao književnik. Njegova knjiga popularne nauke Kroz vasionu i vekove jedna je od najboljih u svom žanru, kao i trotomni memoari Uspomene, doživljaji i saznanja, gdje su sjećanja na rodnu kuću, Dalj i njegovu okolinu ispisani izuzetnim lirskim tonovima.
Milanković je tvorac dosad najpreciznijeg kalendara, u kojem je kalendarska godina svega 2 sekunde duža od sadašnje tropske godine. Milankovićev kalendar zahtijevao bi korekciju tek za 28.000 godina. Ovaj kalendar zvanično je prihvaćen na Vaseljenskom saboru u Carigradu 1923. godine, ali nikada nije primijenjen u praksi.
Kao i svi vizionari, Milanković nije doživio da njegove teorije steknu punu afirmaciju. Tek od 1976. godine kada su emprijska istraživanja dokazala preciznost Milankovićevih teorija, njegov ugled u svjetskoj nauci vrtoglavo raste.
Njegovo kapitalno djelo Kanon osunčavanja i njegova primena na problem ledenih doba svrstano je u najznačajnija naučna djela 20. vijeka. Milutina Milankovića svjetska nauka uvrstila je među 5 najvećih naučnika 20. stoljeća, a NASA, agencija za svemirska istraživanja, među 15 najvećih naučnika svih vremena koji su se bavili planetom Zemljom.
U Milankovićevu čast jedan krater na Mjesecu, jedan na Marsu i jedan planetoid nazvani su njegovim imenom. Jedna od budućih ekspedicija na Mars nosiće Milankovićevo ime. UNESCO je 2009. godinu, povodom 130. godišnjice naučnikovog rođenja, proglasio Milankovićevom godinom. U svijetu se održavaju međunarodni naučni simpozijumi posvećeni Milankoviću, a globalna promjena klime na Zemlji čini njegovo djelo trajno aktuelnim.


milutin-milankoviccom

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 26 Feb 2013, 02:54
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Даљани далеко стигли – Милутин Миланковић

Малобројне су српске породице чија би генеалогија сезала даље од породичног памћења. Наш познати научник Милутин Миланковић потиче из једне такве. О овом нашем прослављеном астрофизичару и математичару писали смо у више наврата, последњи пут пред крај прошле године, али треба подсетити да је његово име дато једном планетоиду и по једном кратеру на Марсу и Месецу, чиме му је и светска наука одала посебно признање

Slika
Милутин Миламковић у униформи аустроугарске војске

У породици Миланковић чува се турски јатаган, дар последњег мухафиза Али Риза-паше, команданта Београдске тврђаве 1867. године, чува и печат војводе Стевана Шупљикца, првог Србина који је одликован француским орденом Легије части, а чуван је и несачуван златни џепни сат с почетка 19. века, лични дар Наполеона Бонапарте. Већ и ова три насумице побројана предмета, сваки за себе, део су не само породичне него и наше националне историје.
Па какав је био и какав је уистину историјат грађанске породице Миланковић из Даља, коју је у својим успоменама приказао др Душан Миланковић обухвативши раздобље дуже од три века?
Почев од родоначелника Миланка, по коме је и стечено породично име, Миланковићи су се више бавили сточарством него земљорадњом и највише трговином крупном стоком. Затим, већ у трећој генерацији Миланкови потомци стекли су највише, универзитетско образовање. Изгледа да би се понајпре у тој чињеници и могао наслућивати одговор.Онај први Миланковић, Тодор (1769–1841) који је у Бечу стекао диплому правника, вратио се у завичај, у Даљ, да би као управитељ патријаршијског властелинства помагао своме народу.
Тодор је имао шесторицу синова од којих су петорица прионула на науке и на универзитете. Урош, Тома и Георгије определише се за правне науке. Тома је по завршетку школовања био „фишкал дијецезе пакрачке и главне пожешке вармеђе присајединитељ” и доцније поджупан у Славонској Пожеги. Георгије се находио као „славног доминијума у Даљу рентмајстор и адвокат”. Његов млађи брат Марко, монах и учени теолог, постао је епископски протосинђел, „члан чесне конзисторије” и професор Богословије у Сремским Карловцима. Умро је у чину архимандрита манастира Ораховице не дочекавши, што му је било намењено, да га хиротонишу за владику.
Најстарији Тодоров син Урош и најмлађи Димитрије заслужују посебан осврт.
Урош је по завршетку права стекао високо филозофско образовање. Своје филозофске расправе писао је и објављивао на немачком и на српском језику. Захваљујући њему, како је приметио др Миодраг Поповић, први пут су на српском језику изложени принципи дијалектике. Његов савременик песник Сима Милутиновић Сарајлија сматрао је да је дело Уроша Миланковића достојно „словенске филозофије”.

Slika
Мајка Милутинова, Јелисавета, рођена Муачевић

И најмлађи међу браћом, Димитрије, школовао се, иако не на универзитету него у војној академији. После завршене Терезијанске војне академије у Винер Нојштату пред њим се указивала изгледна официрска каријера у богатој Хабзбуршкој монархији, уређеној војсци и у једној од најкултурнијих држава Европе. Шта га је навело да све то напусти и да, као двадесеттрогодишњи официр, пребегне из Беча у Београд, може се само нагађати. Тај његов корак, који је проглашен дезертерством, његова породица морала је да пропрати јавним одрицањем „преко новина”.
А он? Најпре је у престоници вазалне кнежевине био писар у Управи града Београда. Али под патронатом Илије Гарашанина и поготово од доласка на престо кнеза Михаила напредовао је, корак по корак, све до положаја начелника Военог попечитељства, професора Војне академије и начелника Ђенералштаба. Према породичном предању помињу се и његове заслуге за развој оружарства у Крагујевцу, па и то да је у Србији увео војну музику.
Каријеру му није омео ни породични удес када је остао удовац. У другом браку ородио се с породицом Шупљикац и постао зет пуковника Јована, чији је рођени брат био српски војвода Стеван Шупљикац, исти онај витез коме је лично Наполеон Бонапарте указивао почасти за потврђено јунаштво.
На себи својствен начин Димитрије Миланковић био је личност која импонује. С много разлога. Он је умео да задобије поверење већ остарелог књаза Милоша онда када је важан државни посао успешно обављао између Београда, Беча и Брисела; умео да буде десна рука Илије Гарашанина у смутним и надеждним временима; да утеши бискупа Штросмајера жалосног што Хрвати немају своју историју; да буде пријатељ и кореспондент песника Симе Милутиновића Сарајлије док се налазио у Петрограду; да с последњим турским командантом Београдске тврђаве Али Риза-пашом пријатељује делећи истоветно истанчан музички укус; поштовали су га као команданта града Београда и ђенералштабног официра на коњу; као господственог Србина на ладовању у Ројчу (Рогашкој Слатини), затим као најомиљенијег рођака у загребачком дому „пресвијетлих” племића Мошинских; па да нарочито нагласимо: као мудрог саветодавца свог синовца Милутина Миланковића, што му овај никад није заборавио.
Можда првенствено зато што му је живот Димитрија Миланковића био толико привлачан и занимљив, Милутин Миланковић му је у својим „Успоменама”, у издању Српске академије наука и уметности, посветио једно значајно поглавље с наглашеном благонаклоношћу.
Међутим, изгледало је да Милутин није баш рођен под срећном звездом. Од најранијег детињства остао је сироче. С непуних осам година. Уместо са оцем Миланом, живео је са Змајевим стиховима на његовом споменику. Запамтио је ујака и поочима Васу Муачевића како га као добри дух прати и подржава све док није докторирао у Бечу. Можда је и Димитрија Миланковића, свога деда Миту, онолико заволео зато што је и сам, и на сличан начин, напустио Беч да би наставио живот и каријеру у Београду, добро знајући као Србин где му је место. Памтио и Дунав, као судбину, и свој Даљ, као неугаслу љубав, чувајући бар успомену на родитељски дом који је неумитно ишчезавао. Вратио му се најзад, последњом опоруком, да би почивао тамо где је највише волео и уз оне које је толико волео. Први Србин бечки доктор техничких наука, пројектант, градитељ и изумитељ, пионир у градитељству новим преднапрегнутим бетоном, коме је указана и таква част да обнови зграду Политехнике у Бечу у којој је студирао; затим математичар и астроном. Милутин Миланковић имао је кротку и мудру нарав лулаша. Страсну иначе као што је уобичајено имају они који на тај начин уживају дуван. Страсно је волео и музику. Обожавао оперу. И слава и научни успех. Али шта све то значи у дану кад се роди син? Милутин Миланковић као да је само чекао дан рођења свог јединца, и то зато да би му дао име Василије. Дао, дабоме, по своме ујаку из Осијека Васи Муачевићу захваљујући коме је и успео да постигне у животу све што је наумио и да се у науци, којој се посветио, вине високо, толико можда и тако наизглед као да је до звезда.
И да се још нешто не заборави. Радости у његовом родитељском дому највише је доприносила дечија граја његових двеју сестара – Милене, његове близнакиње, и Видосаве, као и четворице браће – Љубише, Владана, Војислава и Богдана. Тројицу браће је, нажалост, још у младићству однела онда неизлечива туберкулоза. Остао му је само најмлађи Богдан (1885–1966).
Богдан Миланковић је на свој начин био особена и занимљива личност. Иако је у Бечу окончао студије докторатом из романистике, у енциклопедијама уз његово име пише да је био и музиколог и градитељ виолина. Изгледа да су његове разнородне и вишеструке даровитости и определиле његов животни пут. Био је професор у музичким школама у Сарајеву, у ком је живео, био и један од оснивача Сарајевске филхармоније, музички критичар и аутор књига о музици. Осим тога дугогодишњи управник Земаљског музеја у Сарајеву и дописни члан Српске академије наука и уметности у Београду.
Имао је две кћери. Убавка Миланковић-Јањић (1922–1995) посветила се балетској игри и кореографији, па је у Сарајеву основала и прву балетску школу. Старија кћер Јелисавета Миланковић-Илић (1917–2003) била је један од најбољих познавалаца грађанске баштине породице Миланковић и најбољи приповедач о њиховој даљској постојбини.

Slika
Стефани, Милутинова праунука, последњи нараштај с презименом Миланковић.

У породици Миланковић уочљива је и извесна самосвесна својеглавост, као нека породична одлика. Она, изгледа, није мимоишла ни Јована Миланковића (1869–1936). Овај дипломирани правник и српски дипломата од каријере био је син Димитрија Миланковића и Јелисавете, рођене Шупљикац. Иако је послат у Беч на припрему доктората из своје струке, правних наука, своје усавршавање, па можда делом и дипломатску каријеру, подредио је својој највећој страсти. Била је то музика. Свирао је виолину. Као аматер завршио је „мајсторску” за виолину на Бечком конзерваторијуму. Пријатељевао је и из свог задовољства музицирао с многим музичарима у Бечу током дванаестогодишњег службовања у дипломатији, па у Паризу и у Минхену, а у Варшави му је лично чешки композитор Јозеф Сук доводио свој гудачки квартет да би музицирали у српском посланству.

Иако му живот није био песма, очигледно да је музика, на свој изазован и чудесно привлачан начин, била изразито културно обележје дипломатске каријере Јована Миланковића.
Јованов син др Душан Миланковић (1914–2006), завршивши правне науке на Београдском универзитету и одбранивши докторску дисертацију из области међународног саобраћаја и васионског права, између два рата и непосредно после Другог светског рата био је у дипломатској служби да би се доцније окренуо својој ужој, правној струци.
Уман, али изразито скроман, он је на концу својих сећања у књизи под насловом „Моји Миланковићи из Даља” приложио и краћу биографију. Негде при крају сасвим је кратко навео да „има две кћери и два унука”. А могао је навести, али није, да је млађа кћер Вера композитор и професор на Музичкој академији у Београду. Старија кћер Марија, која живи у Великој Британији, професор је информатике на Универзитету Мидлсекс у северном Лондону. Удата је за Мајкла Аткинсона, пројектанта информатичких система који се користе како на берзама злата тако све до депоа петролеја. Марија и Мајкл имају двојицу синова: Хенрија-Душана-Едварда, који је лекар специјалиста ортопед, и Џорџа-Јована-Милутина, који је адвокат. Млађи Џорџ-Јован-Милутин ожењен је Београђанком Јеленом Предић, доктором биохемије.

***
Још би се штошта могло додати о потомцима Миланковићевих из Даља који су данас и у Аустралији, и у западној Европи и другде по свету.

Slika
Породица Миланковић у башти куће у Даљу


Змајева песма на споменику
Милану Миланковићу у Даљу


Стан’, путниче, стан’, човече,
Да му души даш
Један оченаш!

Стан’, путниче, стан’, Србине,
Спомену му дај
Један уздисај!

А молитва с уздисаји
Нек се здружује.

Ко је многим био много
За род дел’о све што је мог’о

То заслужује.


zabavnik

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 27 Feb 2013, 00:05
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ОРФЕЛИНОВО
Slika

Објавио је прву књигу поезије код Срба и написао можда нашу најлепшу књигу. Био је и зналац неколико страних језика, бакрорезац, гравер, цртач, калиграф, члан Бечке академије наука, виноградар, травар...

Slika
Захарија Орфелин био је човек од много знања

Да је среће и правде, а пре свега онога чега у нас никада није било, пре свега памети, новосадски Универзитет би се звао по њему, по Орфелину. А овако? Овако су му дали уличицу са четири кућерка, гурнули га и скрајнули, као што су га вазда и за живота гурали. Па је морао све сам, успркос свих. Па он је, такав, сам самцијат, он је био цела једна академија, са све природним и друштвеним наукама и уметношћу,
наравно.
Тако говори Василије, којег ја, али само у себи, зовем чика Васке, јер чини ми се да би, иако има седамдесет једну годину, оно чика тешко поднео. Тако говори док стоји испред мене, висок и витак, са белом брадом, налик на пророка. Говори мало повишеним тоном и као да мери сваку реч, али не зато што прориче, већ зато што је наглув и што жели да буде сигуран да, кад већ он не чује, његов саговорник разуме све шта је рекао.
– Срећан сам – каже Василије и дигне кажипрст десне шаке, као да ставља нагласак на своју срећу – срећан сам што бар годину Захаријина рођења засигурно знамо, ону 1726, и срећан сам што бар њу није успео да сакрије и извитопери, а да ли је рођен у Вуковару, како већина мисли, или пак у Петроварадину, сасвим је свеједно. Извесно је да је, и овако и онако, био Сремац. Али, све ти то знаш!

Међу три вука

И стварно знам, и у том знању је драж Василијевог говора. Његова антикварна књижара зове се „Орфелин” и моја издавачка кућа зове се „Орфелин” и ово није први пут да слушам како Василије приповеда о Захарији Орфелину. Ништа неочекивано неће изговорити, промениће, можда, понеку фразу, редослед, направиће паузу тамо где прошли пут није, али и он и ја смо у тој причи, јер велике приче понављањем ништа не губе, оне само постају све веће, као кад два човека од непријатеља постану пријатељи – као Енкиду и Гилгамеш – као кад се неко после дугог рата дуго враћа кући, као кад неко смогне снаге да разуме и опрости, као Бановић Страхиња.

Slika
Slika

-Срећом знамо кад је рођен, можда и где, али о његовом школовању ништа! За себе је, после, тврдио да је самоук, али тешко да би неко сам, без ваљаног основног знања, савладао толико вештина, обучио се у бакрорезачкој уметности, научио онолико језика – латински, немачки, француски, руски, италијански – тешко да би неко постао 1749, у двадесет трећој својој години Захарија магистер, славенскија школа новосадскија, без формалног образовања. А Орфелин је тврдио да је то баш тако, као да је желео да изникне ни из чега, ниоткуда. Не знам када је почео да се скрива и прерушава, ни због чега је то чинио. Не знам, али слутим, јер то је опако, опако време. Грађански слој чине официри, свештеници и трговци. Први су бахати грубијани, што и у цркву на коњима улазе, други се колебају између Русије и Аустрије, и све тако загледани у даљину не виде оне са којима живе, ни њихову муку, полажући право на народ као на стадâ, трећи згрћу новац. И ту, међу та три вука, стоји наш Захарија. И каже да се зове још и Орфелин. Неки тврде да је то спој имена два митска, грчка певач, Орфеја и Лина, други да је то име преузео од неког француског медаљара, трећи, склони алхемији, упозоравају да се тако звао најважнији камен у круни. Биће, ипак, да је Орфелин своје презиме посудио из језика француског, где та реч значи сироче.

Зашто се крио?

Василије овде застане, увек застане. Као да му та реч стегне грло. И закашље се. Потом седне. Сад обојица седимо, у његовој антикварници, док нас обавија полумрак и мирис старих књига. И ћутимо. Топло је, мада је децембар. Напољу, на тргу који никако да постане трг, већ је дуго био аутобуска станица, а сада је паркинг, свађају се два пијанца. Они живе ту, око тезги и биртија на Рибљој пијаци, ово је њихов крај. Добро је да људи неко место осећају као своје.
– А шта је то сироче урадило? – пита ме Василије, гледајући негде у страну.
И почиње да набраја.

Slika

– Објавило је прву књигу поезије код Срба, објавило је прву световну књигу и први часопис, Славеносербски магазин, 1768, у Млецима, у штампарији Димитрија Теодосија, за коју је, ваљда, и сáмо заслужно, донело је прве просветитељске идеје, написало и објавило најлепшу нашу књигу 18. века, можда и најлепшу нашу књигу икада, животопис руског цара Петра Великог, која је Пушкина подсетила на Бориса Годунова, било је бакрорезац, гравер, цртач, калиграф, члан Бечке академије уметности, коректор, у Венецији и у Бечу, лексикограф, преводилац, историчар, природњак, популаризатор науке, познавалац трава и вина, нарочито лековитих, травних вина. И полемичар. За његову песму „Плач Сербији” рекли су да је безобзирно немилосрдна, безмало против свих и сваког ко је икада одлучивао или руководио судбином Срба. И мистификатор је било, то сироче.
– Знаш – каже Василије – то никада нећу схватити. То ће остати у слутњи. Зашто је толико мистификовао, зашто се крио?
Још је рано да Васке прича о овој чудној страни Орфелинове личности. Она као да га плаши па одгађа говор о њој, одгађа га као што се покушава одгодити неминовно. Безуспешно. И још се чини да је њему, Василију, Орфелин близак и драг и због те стране, чудне, необичне, а живе, да она од једног песника, писца, историчара – шта све Орфелин у том веку наше немаштине није био – да она од Захарије чини живог човека.

Мртав сам

Јер, можда су његова постигнућа разлог да га памти историја, историја као наука, уџбеници и читанке – бар би тако требало да буде, мада сада није, али ће, можда, једном бити – али тек са Орфелиновим страхом, зебњом и сумњама, то је једна потпуна историја душе, интимна и стишана, без помпе, историја као повест, као прича, а само у таквој повест-историји може опстати успомена на људе, праве људе, а не на њихове пожељне, поједностављене љуштуре, и само зато Васке прича, изнова и изнова, своју причу о Захарији Орфелину.

Slika
Први листови „Историје Петра I” спадају у мала ремек-дела европских књига 18. столећа

– Ти знаш – каже Василије – да Захарију овде није имао ко да разуме, ни официри, ни трговци, ни свештеници. Поготову се, као петао просвећености, замерио овим потоњим. А они су били веома моћни, у свеопштој беди нашој, у којој није било никога да чита Орфелинове песме, у којој није могао да нађе ниједног сарадника за Славеносербски магазин, мада је позивао на сарадњу, па је изашао само први и једини број, у којој никога није било брига за његова историјска истраживања, па се дуго није ни знало ко је аутор Историје Петра Првог. Ти знаш, све је било глуво око њега. Дирљиво је када гледаш како Захарија покушава да се мења, ваљда мислећи да је квар у њему, колико нових подручја, нових могућности открива, на колико врата покушава да куца.
Пише Искусног подрумара, саветник за виноградаре, пише Вечити календар, покушавајући да популарише науку, настоји да сачини Травник, прву нашу књигу о лековитом биљу. Сасвим се мења, из корена. Већ је болестан, веома, и на прагу старости коју никада неће дочекати. Али, не одустаје. Све ће да учини да нађе саговорника. Самозадовољна слепост, глувоћа и немост, све је што затиче. Зато не чуди што у предговору свом Вечитом календару, који се појавио 1783, у Бечу, код Јосифа Курцбека, који је имао монопол на штампање наших књига, Захарија сам за себе каже да је мртав. Он о себи говори у трећем лицу и назива се покојником. Болестан је, од болести грудне, јектике, туберкулозе, са крвопљувањем и не зна да ли ће доживети штампање књиге. Болест га је збунила, како сам каже.

Обрнута басна

– А протосинђел Кирил Живковић – наставља Васке у једном даху и понавља, као да жели да се то име упамти – протосинђел Кирил Живковић, игуман манастира Гргетег, касније епископ пакрачки, купио је на иришком вашару Вечити календар. Тобоже је био радостан и пун жеље да прочита књигу. А онда, када је прочитао предговор – а прочитао је, до тада, према властитом признању, чак триста предговора – онда се све у њему, протосинђелу, узбуркало. Јер, како се Захарија усудио прогласити мртвим. И као сви добри и пристојни људи, протосинђел Кирил сажаљева Орфелина, јер се подсмеху изложио. Али протосинђел није обичан читалац, он је нека врста литерарног жбира, он је веома добро упућен од кога је и колико је новца добијао Захарија. Па га кори. Тако му преподобни, тобоже учени Кирил замера што је он, Захарија, потрошио сто дуката, које је на име своје Калиграфије добио од царице Марије Терезије, а по препоруци чувеног Јакоба Шмуцера, при томе заборављајући да је Орфелин патио због те Калиграфије јер су му избацили најбоље стране, спочитава му и педесет дуката добијених од Саве Вуковића за штампање Вечитог календара. Ко о чему, протосинђел, свештено лице, под монашким заветом, опрости му Боже, само броји дукате. Јавно. И то туђе. О својима ћути.

Slika
„Словенско-влашка калиграфија” из 1778. године штампана је у Венецији
у техници бакрореза

Осиони Кирил Живковић иде и даље и тврди да је Орфелин сам крив за своју болест и сиромаштво, кори га и наводи примере античких писаца који су и у немаштини и болештинама и даље стварали. Сретни, слепи, глуви, неми, безосећајни Кирил Живковић, игуман манастира Гргетег, касније епископ пакрачки, ушушкан и уљуљкан неплодним животом црквеног администратора, наводи Захарији све предности које је уживао а које није умео да цени. Незахвалник. Тако је то писмо протосинђела Кирила Живковића Захарији Орфелину један од најсрамнијих докумената наше културне историје, манифест неразумевања и осионости, у којем, као у некој врсти обрнуте басне, коју је смислио и сачинио неки цинични ум, Езоп из пакла, трут придикује пчели радилици. Орфелину је, изгледа, било суђено да све искуша на властитој кожи.
Василије није никада помињао ову епизоду са Кирилом Живковићем. Игнорисао је протосинђела, као што је био мајстор да игнорише глупе и надобудне људе искључивши слушни апарат, једноставно се затварајући у своју глувоћу.

Беч је далеко

Ово је вероватно последњи пут да о Орфелину разговарамо на овом месту, у Васкетовој антикварници. Поставили су му, Василију, немогуће услове. Истераће га одавде, са свим његовим књигама, затвориће једину антикварну књижару у граду. А и коме требају старе, прашњаве књиге? Књиге морају бити нове и сјајне, морају приповедати о успеху и срећи, о безграничној снази позитивног мишљења, о чудесним исцељењима, о вештини и добробити секса, о томе како треба непрестано радити на самом себи, као да је човек сам свој објект. То су књиге за расцепљене лудаке, књиге које скривају све о чему говоре – срећу, успех, здравље, мишљење, љубав, рад. Те књиге треба да продају насмејане и цвркутаве девојке, које не воле да читају, јер књиге смарају, али воле да лепо изгледају и да су позитивне, а не наглуви старци са седим брадама.
– Замерио му је – прича даље Василије – и што се он, Захарија, у својој беди три године потуцао по фрушкогорским манастирима, Беочину, Гргетегу и Великој Ремети. Каже, тамо је имао све, а ево како се незахвалним и сујетним показао. Кирил Живковић само што није Захарију назвао псом.
Она два пијанца напољу сад сложно и гласно певају. Песма је бестидна, па Васке устаје и затвара врата књижаре. Окрене се, скрсти руке на леђима и ослони се на врата. Светлост допире иза њега, тако да му не видим лице.
– Јован Рајић је записао, 30. јануара 1785. године: „Умре љубезни мој брат Захарија Орфелин у Новом Саду, на епископском мајуру, пребедно.” И сам је епископ Јосиф Шакабента, Захаријин покровитељ, те године изгледа био у невољи. Месец-два пре смрти писао је Захарија калуђерима у Великој Ремети да му пошаљу његово звонце. Он више нема гласа, лежи у постељи, па кад га спопадне кашаљ и гушење да може да позвони, да у помоћ дозове некога. Такво звонце, каже, кошта у Бечу форинту. Али, Беч је далеко, а и кад би био ближе он нема ту форинту.

Slika

Василије још стоји у контрасветлу, не разазнајем му лице, али осећам да је овог пута све другачије, да ће се данас можда одмотати скривено клупко приче о Орфелину.
– Нису му послали то звонце. Умро је без гласа, сам, на Сајлову.
Ћутим. Василије ми прилази између полица претрпаних књигама. И седа крај мене. Готово да шапуће.
– Знаш, ту преко је Саборна црква, и Катедрала је близу, и Алмашка и Успенска. Све то има звона и све то сигурно звони, окупљају се људи. Али ја их некако не чујем, та велика звона. Ваљда је крива ова моја глувоћа. А чујем оно Орфелиново звонце!
Напољу пијанци певају. И спушта се ноћ.


забавник

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 08 Jun 2013, 08:34
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
MATEMATIČAR SA DUNAVA I SAVE

Po svom naučnom radu i rezultatima Mihailo Petrović Alas spada u najveće srpske matematičare. Bio je osnivač Beogradske matematičke škole, a svojim radovima utro je put kibernetici

Slika

Beogradski alasi sa Dunava i Save na rukama su 9. juna 1943. godine, u okupiranom Beogradu, od Kosančićevog venca do Saborne crkve preneli kovčeg sa posmrtnim ostacima „svog majstora“ Mike Alasa. U povorci su bili đaci, studenti, šegrti, radnici, akademski profesori, članovi sviračkog društva „Suz“, koji je osnovao 1896. godine. Od pokojnika, jedne od najpopularnijih ličnosti starog Beograda i svetski poznatog matematičara Mihaila Petrovića, govorima su se oprostili episkop Venijamin, Milutin Milanković i Nikola Popović. Negde u daljini čuo se zvuk violine, instrumenta koji je Mika Alas svirao još od detinjstva.

Danas njegovo ime predstavlja jedno od najvećih u oblasti matematike. Po svom naučnom radu i rezultatima spada u najveće srpske matematičare i među vodeće svetske, a smatra se začetnikom kibernetike. Njegova zasluga u Srbiji posebno je velika kao osnivača Beogradske matematičke škole.

Mihailo Petrović Alas rođen je 24. aprila 1868. godine u Beogradu, na Savskoj padini. Otac Nikodim, profesor Bogoslovije, i majka Milica, ćerka protojereja Saborne crkve, imali su petoro dece (Mihaila, Radivoja, Miloša, Novicu i Mariju). Mihailo je bio najstariji.

Završio je Prvu beogradsku gimnaziju, a zatim upisao Prirodno-matematički odsek Filozofskog fakulteta u Beogradu. Studije u Beogradu završio je 1889. godine. Po završetku Velike škole otišao je na studije u Francusku, mada nije dobio stipendiju od države. Godinu dana spremao je prijemni ispit da bi mogao da se upiše na Ecole normale superieure. Važio je za jednog od najboljih studenata.

Na Sorboni je diplomirao matematičke nauke 1891. godine, a fizičke nauke 1893. Radio je na pripremi doktorata, i 21. juna 1894. godine odbranio je doktorsku disertaciju iz oblasti diferencijalnih jednačina na Sorboni i stekao stepen Docteur és sciences mathematiques (doktor matematičkih nauka).

Slika

Povratak u Beograd

Petrović se vratio u Beograd 1894. godine, kada je u novembru postavljen za redovnog profesora Velike škole. Do 1938, kada je otišao u zasluženu penziju, bio je redovni profesor za teorijsku matematiku na Filozofskom fakultetu.

Zakonom o univerzitetu od 1905. godine, kada je Velika škola ukinuta, svi profesori su „stavljeni na raspolaganje“. Prvih osam profesora novoosnovanog Univerziteta u Beogradu postavio je ministar prosvete, I među njima su bili Petrović i Jovan Cvijić. Taj odbor osmorice kasnije je birao ostale nastavnike u svim zvanjima. Petrović je postao šef Katedre za matematiku. Bio je prodekan fakulteta (1909–1913) i dekan 1908. godine.

Za počasnog doktora filozofije beogradskog Univerziteta izabran je 1939. godine, i tom prilikom dao je prvi put izjavu za novine: „Bog mi je svedok da ovome nisam kriv.“

Naučni opus Mihaila Petrovića je obiman. Objavio je 14 monografija i oko 260 stručno-naučnih rasprava. Prvi doktorat iz matematike, a drugi na Univerzitetu u Beogradu, izrađen je pod mentorstvom Petrovića (kandidat Mladen Berić, odbranjen 13.05.1912). Kasnije je kod njega doktoriralo još 10 matematičara. Pored toga izveo je i više od 40 generacija matematičara na put prosvete. Objavljivao je naučne radove u najuglednijim časopisima sveta.

Biran je za člana više akademija nauka, u Beogradu, Zagrebu, Pragu, Varšavi i Bukureštu, i naučno-matematičkih društava (Beograd, Pariz, Prag, Krakov, Lajcig, Lavov, Palermo, itd.). Pored toga, primio je više odlikovanja: ordenje Svetog Save od petog do prvog reda, Medalju Miloša Velikog, Orden Belog orla, Orden rumunske krune, itd.

Zaslužan je za stvaranje novih naučnih disciplina: matematičke fenomenologije i teorije matematičkih spektara, a svoje radove znao je da prezentuje na brojnim međunarodnim naučnim skupovima, i njegovo ime postalo je poznato širom Evrope. Zahvaljujući njemu matematičke nauke u Srbiji prvi put izlaze na scenu na kojoj su i danas prisutne. Petrović je došao do impozantnih rezultata u diferencijalnim jednačinama, teoriji funkcija, algebri i računarstvu. Njegove rezultate koristili su mnogi naši, ali i strani naučnici. Nekoliko diferencijalnih jednačina, specijalnih funkcija i nejednakosti nose njegovo ime, a čuveni matematičar Kartan zapisao je da Petrović pripada grupi retkih naučnika koji su zasnovali nove naučne discipline. Bavio i pronalazaštvom, i patentirao je pet pronalazaka koji su bili zaštićeni.

Dosta je držao do svog vojnog čina rezervnog inženjerskog pukovnika, pa je sarađivao i sa vojskom, naročito na polju kriptolografije. Njegovi sistemi šifrovanja bili su u upotrebi u vojsci i diplomatiji. Pronalazak daljinar otkupljen je i realizovan za potrebe Vojnotehničkog zavoda u Kragujevcu i Rusiji. Konstruisao je i jedan tip zupčastog prenosnika, koji je bio preteča automatskih menjača na automobilima. Bio je začetnik kibernetike, a za hidrogenerator je dobio Zlatnu medalju na Svetskoj izložbi u Parizu 1900, a 1907. godine Počasnu diplomu Matematičkog društva u Londonu.

Njegova predavanja odlikovala su se jednostavnošću, što je bila dobitna formula za privlačenje studenata. Imao je strogo merilo koje je preneo i na svoje studente, time je doprineo da nastava matematike u srednjim školama zauzme značajno mesto. Nastavu je izvodio po uzoru na parisku školu. Pedagoške metode kako na predavanjima, tako i na održanim seminarima bile su dobar način uvođenja mladih u nastavnički i u naučni rad. Održao je 16 kurseva i seminara. Objavio je tri univerzitetska udžbenika koji su napisani na osnovu održanih predavanja i seminara.

Slika

Zaljubljenik u reku

Kao pasionirani putnik proputovao je kroz sve evropske zemlje i upoznao njihove gradove. Obišao je i severni i južni pol i pisao putopise. Najpoznatija njegova dela su: „Kroz polarnu oblast“, „U carstvu gusara“, „Sa okeanskim ribarima“, „Po zabačenim ostrvima“, „Roman jegulje“, „Đerdapski ribolovi u prošlosti i sadašnjosti“.

Bio je član Međunarodne naučne ekspedicije za ispitivanje Severne polarne oblasti. Tom prilikom upoznao je način života Eskima, i učestvovao u lovu na kitove. Pred kraj života išao je u još tri naučne ekspedicije, u osvajanje Severne i Južne polarne oblasti. O svim tim putovanjima i krstarenjima napisao je četiri knjige.

Kada je počeo Drugi svetski rat imao je 73 godine. Ne mareći za svoje godine prijavio se komandi generalštaba koja ga je sa grupom oficira rasporedila u Sarajevo. Nakon kapitulacije odbio je da obuče civilno odelo i izbegne nemačko zarobljeništvo. Odveden je u Nirnberški logor iz kojeg je izašao posle tri meseca zahvaljujući princu Đorđu Karađorđeviću, koji se za to založio kod svoje tetke Jelene, kraljice Italije.

Umro je u Beogradu, u sobi svoje kuće na Kosančićevom vencu, 8. juna 1943. godine.

Slika

Alas

Bavio se ribarstvom, te otuda i njegov nadimak Alas. Godine 1882. postao je ribarski šegrt, 1888. ribarski kalfa, a 1895. položio je ispit za ribarskog majstora. Na međunarodnoj izložbi u Torinu 1911. godine dobio je Zlatnu medalju za izložene eksponate iz ribarstva.

Slika

Prijatelj princa Đorđa

„Časovi na Dunavu sprijateljili su nas do te mere da mogu reći da se prava veza između profesora i mene, koja je godinama trajala, sve do njegove smrti – začela baš na Dunavu, u društvu prosti h ribara sa mrežama u rukama. Dunav i ribarenje bili su začetak te nepomućene sloge, koja je čudila moga oca i okolinu dvora, kao što je čudila i neke prijatelje čuvenog naučnika…“, napisao je princ Đorđe Karađorđević o svom prijatelju Miki Alasu.


akter

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 08 Jun 2013, 08:41
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ČOVEK KOJI JE VEROVAO U MOĆ OBRAZOVANJA

Zasluga za razvoj hemije i nastave hemije u Srbiji u velikoj meri pripada Simi Lozaniću, profesoru, hemičaru, prvom rektoru beogradskog Univerziteta, koji je tvrdio da bi sve u životu našeg naroda bilo savršenije da je prosveta bila naprednija

Slika

Profesor dr Sima Lozanić jedan je od velikana srpske nauke. Bio je hemičar, prvi rektor beogradskog Univerziteta, predsednik Srpske akademije nauka u dva mandata.

Godine 1905., kada je izabran za prvog rektora beogradskog Univerziteta, ostale su zabeležene njegove reči koje je izgovorio prilikom otvaranja: „Naše nekadašnje verovanje da će se srbstvo ujediniti ne bukvarom, već oružjem, bilo je kobno po našu narodnu misao. Ja verujem obrnuto, da će prosveta biti glavni činilac u rešenju tog bitnog našeg pitanja, i da bi ono bilo već rešeno da smo prosvetu bolje negovali. Verujem stoga što je prosveta sila koja postiže sve smerove. Da nam je prosveta bila naprednija, sve bi u životu našeg naroda bilo savršenije, pa i uspešnije.“

Slika

Od pravnika do hemičara

Sima Lozanić rođen je u Beogradu 1824. godine, gde je završio pravne nauke, a zatim je otišao u Cirih, potom u Berlin gde je studirao hemiju. Doktorirao je na univerzitetu u Cirihu 19. marta 1870. godine.

Bio je profesor Velike škole odmah po završetku doktorata 1872. godine, a zatim i Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu do 1924. godine. Kada je osnovan beogradski Univerzitet 1905. godine bio je među prvih osam redovnih profesora koji su birali ostali nastavni kadar.

Reformom 1873. godine Filozofski fakultet podeljen je na dva odseka: Istorijsko-filološki i Prirodno-matematički, koji je obuhvatio hemiju. Od 1880. godine hemija se izučavala samo na Prirodno-matematičkom odseku Filozofskog fakulteta. Novom reformom iz 1896. godine Filozofski fakultet je podeljen na četiri odseka, od kojih je za nastavu hemije bio nadležan Prirodno-hemijski odsek. Razvoj Filozofskog fakulteta dovodi uskoro, 1900. godine, do nove podele na 11 grupa, od kojih je jedna bila zajednička za fiziku i hemiju.

Godine 1872. Lozanić, koji je kao profesor hemije na Velikoj školi i Univerzitetu proveo više od pola veka, nasleđuje profesora Raškovića. Pored toga bio je predsednik Univerzitetskog odbora i rektor Univerziteta, predsednik Srpske akademije nauka u dva mandata. Prvi put na to mesto postavljen je ukazom od 1. septembra 1899. godine, a drugi put 1. februara 1903. godine.

Slika

Aktuelan i danas

Pored naučnog doprinosa u raznim oblastima hemije, zbog čega se još i danas citira u hemijskoj literaturi, njegove najveće zasluge odnose se na razvoj hemije i nastave hemije kod nas. Zahvaljujući svom ugledu i položaju na Velikoj školi, a kasnije i na Univerzitetu, bio je u prilici da svaku reformu iskoristi za unapređenje nastave hemije i naučnog rada. To je omogućilo da naša hemija ne zaostaje za hemijom koja se izučavala na ostalim univerzitetima u Evropi.

Tome su u najvećoj meri doprineli njegovi udžbenici neorganske hemije, organske hemije, hemijske tehnologije i analitičke hemije, koji ne samo da su bili na evropskom nivou, već su u izvesnim oblastima i prednjačili. Tako je Lozanićev udžbenik iz neorganske hemije bio prvi evropski univerzitetski udžbenik u kojem se pominje Mendeljevljev periodni sistem elemenata, i jedan od prvih koji sadrži poglavlje iz termohemije. U njegovim udžbenicima iz organske hemije jedinjenja su predstavljena strukturnim formulama, a klasifikacija izvršena prema funkcionalnim grupama.

Bavio se naučnim i stručnim radom u skoro svim oblastima hemije, a poznati su njegovi radovi u kojima je ispitivao reakcije CO i CO2 sa drugim supstancama pod dejstvom tihog električnog pražnjenja. Objavio je više od 200 naučnih radova iz primenjene i eksperimentalne hemije.

Izvršio je prvu analizu termalne vode Gamzigradske banje 1889. godine.

Slika

Čuvena trojka

Velika škola je 1905. godine reorganizovana u Univerzitet po ugledu na ostale evropske univerzitete. Pri tome je Filozofski fakultet proširen na 15 grupa, od kojih je jedna bila Grupa za hemiju, a Hemijska laboratorija prerasla je u Hemijski zavod Univerziteta, koji kasnije, 1924. godine, postaje Hemijski institut. Filozofski fakultet je 1927. godine proširen na 27 grupa, među kojima su bile i Grupa za hemiju i Grupa za praktičnu hemiju.

Posle Prvog svetskog rata podignuta je nova zgrada Hemijskog instituta na mestu stare hemijske laboratorije u zadnjem delu Kapetan Mišinog zdanja, koja je imala tri studentske laboratorije sa po 24 radna mesta, slušaonicu sa 240 mesta, dva profesorska i dva asistentska kabineta, biblioteku i nekoliko malih specijalizovanih laboratorija. Bila je skromnija od one kakvu je Sima Lozanić planirao pre rata, po ugledu na tadašnje moderne hemijske institute u Nemačkoj, ali značajno je doprinela razvoju nastave hemije na beogradskom Univerzitetu.

Lozanić je zajedno sa Jovanom Žujovićem i Josifom Pančićem činio čuvenu trojku, koja je izvela na put prvu generaciju studenata zaslužnu za razvoj i unapređenje nauke o postanku i svojstvima planete i životu na njoj. Ta generacija je razvila, razgranala i unapredila geologiju i paleontologiju u Srbiji do te mere da je njihov rad označen kao herojski period. Prvi među njihovim učenicima bio je Svetolik Radovanović.

Sima Lozanić je otišao u penziju 1924. godine, a nastavu iz neorganske i organske hemije preuzeo je njegov sin Milivoje S. Lozanić (1878–1963), koji je još 1908. godine bio izabran za docenta za hemiju na beogradskom Univerzitetu. Odmah posle Drugog svetskog rata od nastavnog osoblja na Hemijskom institutu radila su dva nastavnika i jedan asistent: redovni profesor Milivoje Lozanić, vanredni profesor Vukić Mićović i asistent Sergije Lebedev. Već sledeće godine izabrana su dva vanredna profesora, Đorđe Stefanović i Svetozar Jovanović.

Bio je i član Srpskog učenog društva, dopisni član Srpske kraljevske akademije, a redovni član od 6. januara 1890. godine, predsednik Srpskog hemijskog društva bio je u periodu 1907–1912. godine.

Slika

Diplomata i učesnik ratova

Lozanić je bio je ministar privrede, ministar inostranih dela u periodima 21. mart–15. oktobar 1894. i 23. decembar 1902–23. mart 1903. godine, ali i diplomata i učesnik svih tadašnjih ratova. Dao je pun doprinos unapređenju privrede, industrije, politike i nauke u Srbiji. Bio je poslanik srpske vlade u Londonu, takođe i predsednik Srpskog komiteta za pomoć izbeglicama, i na čelu misije u SAD za pomoć i podršku Srbiji od 1917. godine.

Doktor Sima Lozanić preminuo je 7. juna 1935. u Beogradu, u 89. godini života.

Pre dvadeset godina njemu u čast održana je izložba pod nazivom „Sima Lozanić u srpskoj nauci i kulturi“ u organizaciji SANU, a njegov naučni rad proučavala je Snežana Bojović, hemičar po struci, koja je napisala knjigu „Sima Lozanić“ 1996. godine.


akter

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znameniti Srbi u istoriji čovečanstva  |  Poslato: 12 Jun 2013, 08:02
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Josif P. Pančić

Od Dalmacije preko Beča do Beograda

Slika

Josif P. Pančić, lekar i prirodnjak, rođen je 1814. godine u selu Ugrini, u Bribirskoj opštini, na padinama severnog Velebita. Osnovnu školu je završio u Gospiću, gimnaziju u Rijeci, a medicinu u Budimpešti 1842. god, gde je odbranio doktorsku disertaciju pod naslovom „Taxologia botanica“. Za vreme boravka u Beču zbližio se sa Vukom Karadžićem, na čiji predlog je odlučio da dođe u Srbiju. Ovde je prva zaposlenja dobio kao lekar, najpre u Jagodini 1846. god, a godinu dana kasnije u Kragujevcu, gde je ostao do 1850. god.

Za profesora Liceja u Beogradu bio je postavljen 1853. god, gde je predavao prirodne nauke, odnosno jestastvenicu. Licej je 1863. god. prerastao u Veliku školu, koja je smeštena u poklonjenu velelepnu zgradu kapetana Miše Anastasijevića (danas „Kapetan Mišino zdanje“), u kojoj je J. Pančić nastavio profesorski rad unapređujući svoja predavanja i saznanja iz botanike, zoologije, mineralogije i petrografije. Tokom svoje univerzitetske karijere šest puta je bio rektor Velike škole. Društvo Srpske slovesnosti izabralo ga je za svog dopisnog člana 1850. god. Redovni član obnovljenog, preimenovanog, Srpskog učenog društva postao 1864. godine, a njegov predsednik bio je od 1879-1882. godine. J. Pančić je bio prvi član i prvi predsednik Srpske kraljevske akademije od 5. aprila 1887. do 25. februara 1888. godine. Botaničkim proučavanjima stekao je tako veliki ugled da je 1867. godine bio izabran za dopisnog člana tek osnovane Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a 1868. godine za dopisnog člana Mađarske akademije nauka.

Svojim pionirskim, ali svestranim i temeljitim radom na izučavanju biljnog i životinjskog sveta, Pančić je stvorio osnove za razvoj botanike i zoologije u Srbiji, te se sa pravom smatra njihovim osnivačem. Pančić je prevashodno bio botaničar, ali nije zapostavljao i druge grane biologije, kao i prirodnjačke nauke uopšte. Dela kao što su „Ribe Srbije“ (1860), „Ptice Srbije“ (1867) i „Ortoptere u Srbiji“ (1883) na najbolji način to potvrđuju. Pančić je pronašao i opisao i dve nove vrste skakavaca za nauku Pyrgomorphella serbica i Poecilimon orbelicus.

Njegovo interesovanje za biljni svet započelo je još u ranoj mladosti, u rodnom kraju, gde je sakupljao biljke sa Velebita i Like. Kasnije, prilikom službovanja u Rukbergu, u Banatu, obišao je južne Karpate i Deliblatsku peščaru i sakupio obiman materijal.

Akademik J. Pančić umro je u Beogradu 28. februara 1888. godine. Njegova poslednja želja bila je da počiva na Kopaoniku, planini koju je posebno voleo, često posećivao i predano istraživao. Stoga su 1951. godine njegovi posmrtni ostaci preneti iz Beograda, u sanduku od omorike, i sahranjeni u mauzoleju na vrhu Kopaonika, koji sada nosi ime Pančićev vrh, ispraćeni od strane planinara, akademika, profesora Beogradskog univerziteta, studenata i brojnih poštovalaca širom Srbije.


Danas

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 67 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker