Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 19:01


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 26 Apr 2013, 01:27
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Petar II Karađorđević opet u otadžbini (11): Pod standartom na Dedinju

Posmrtne ostatke Petra Drugog (1923-1970) na beogradskom aerodromu "Nikola Tesla" dočekali su, uz državne počasti, članovi porodice, premijer Srbije Ivica Dačić i zvaničnici Vojske Srbije. Nakon puta iz SAD, telo kralja Petra Drugog je predato na čuvanje Žandarmeriji i preneto u kapelu Svetog Andreja Prvozvanog na Dedinju, gde će biti do sahrane, koja bi trebalo da se održi na Oplencu na proleće.

Slika
Opelo u dvorskoj kapeli Svetog Andreja Prvozvanog

"Naš plan je da on bude sahranjen sredinom maja na Oplencu. Radimo na tome da se u Srbiju vrate i kraljice Marija i Aleksandar, a cilj je da se vrati i princ Andrej", rekao je prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević, sin poslednjeg srpskog kralja.

"Ovo je veoma emotivan dan za moju porodicu i mene i ovo je dan kada se ostvario san. Moj otac, kralj Petar, je konačno kod kuće i uskoro će biti sa svojim precima na Oplencu", rekao je Karađorđević.
 
Slika
Najviše državne počasti

"Povratak u otadžbinu je bila najveća želja mog oca, koji je iznad svega voleo svoju zemlju i svoj narod. O tome je govorio često, svaki put kada bismo nas dvojica bili zajedno. Danas se konačno vratio u Srbiju, u zemlju svojih predaka i svojih sunarodnika. Vratio se da bi nama pomogao da razumemo sopstvenu istoriju, kao i da naučimo da je poštujemo. Ovim činom vraćamo sebi identitet, jer kako govori i izreka - ko sebe ne poštuje ni drugi ga neće poštovati", rekao je princ Aleksandar Karađorđević.

Kovčeg kralja postavljen je u kapeli svetog Andreja prvozvanog u okviru dedinjskog dvorskog kompleksa, a bio je prekriven kraljevskom standartom sa simbolima Kraljevine Jugoslavije.

Srpski patrijarh Irinej služio je liturgiju u Crkvi Svetog Andreja Prvozvanog. Na liturgiji je bilo nekoliko stotina građana, kojima su se obratili premijer Ivica Dačić i savetnik predsednika Oliver Antić. Premijer Dačić je kratko prokomentarisao nakon liturgije da je: "Ovo posao od izuzetnog državnog i nacionalnog značaja", i da se na ovaj način ispisuju stranice srpske istorije, odnosno da Srbija tako kompletira svoju istoriju.

Dačić je rekao da je povratak posmrtnih ostataka kralja Petra Drugog Karađorđevića u Srbiju doprinos preko potrebnom jedinstvu i ujedinjavanju srpskog naroda. Ukoliko u zemlju budu vraćeni posmrtni ostaci i ostalih znamenitih Srba, biće upotpunjena srpska istorija, rekao je premijer Dačić i istakao rešenost Vlade Srbije i predsednika države da omoguće povratak tela ostalih preminulih članova porodice Karađorđević i drugih istorijski značajnih ličnosti.
 
Slika
POTOMCI RIVALA SADA ZAJEDNO: Princ Aleksandar Karađorđević s premijerom Dačićem i patrijarhom Irinejom
 

"Zemlja koja zaboravlja svoju istoriju osuđena je da je ponovo proživi. Srbija treba da bude jaka i postojana, a ne može da bude takva ako ne poštuje samu sebe", rekao je Dačić.
 
Bez kralja ne valja?
 
Posle vraćanja posmrtnih ostataka Petra Drugog Karađorđevića u Beograd, ponovo je pokrenuta rasprava o tome da li bi Srbija trebalo da postane monarhija. Neki smatraju da je obraćanje prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića na Vidovdanskom saboru 1992. godine razbilo je iluzije o povratku srpske monarhije. Dok jedni ističu da je monarhija jedina alternativa obnovi posrnulih temelja države Srbije i uz Srpsku pravoslavnu crkvu jedini faktor za uspostavljanje jedinstva naroda, drugi smatraju da je kruna politički prevaziđena, a nije mali broj ni onih koji načelno jesu za kraljevinu, ali na mestu monarha ne žele da vide prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića. Prema poslednjim istraživanjima, tek oko 20 odsto građana Srbije podržava uspostavljanje kraljevine. Dragoljub Acović, član Krunskog saveta, uveren je da je ideja monarhije uvek bila živa pa je to i sada.

- Povratak monarhije zavisi, pre svega, od političkih snaga i toga da li će imati snage da se izbore za nešto što je državi potrebno i korisno, a i njima bi, na određeni način, pružilo izlaz iz teške situacije - rekao je Acović.
Prema njegovim rečima, savremena srpska istorija ne bi ni mogla da bude napisana bez doprinosa koji su joj dali članovi loze vožda Karađorđa. Srpski patrijarh Irinej izjavio je da Srbiji "nedostaju car ili kralj" i paralamentarna monarhija u kojoj bi kralj bio ujedinitelj naroda.
"Srbiji nedostaju car ili kralj, odnosno neki oblik parlamentarne monarhije u kojoj bi kralj bio ujedinitelj naroda", rekao je patrijarh
novinarima, posle liturgije.

On je istakao da je Srbija sve postigla s kraljem i da bi parlamentarna monarhija za Srbiju bila korisna. Patrijarh je naveo da je prenos posmrtnih ostataka kralja Petra Drugog Karađorđevića veliki događaj u koji pre 10 godina niko nije verovao.

"Pre 10 godina niko nije verovao da će se kralj Petar, kome su oduzeta sva prava, svečano vratiti u svoju zemlju. Ovo je rezultat ispravljenog stanja i gledanja, jer država Srbija zvanično dočekuje kralja", rekao je Irinej.

Član Krunskog saveta Dušan Babac izjavio je ranije da doček i nije trebalo da bude događaj prvog ranga, već će takav događaj biti krajem maja, kada se bude organizovala državna sahrana na Oplencu.

"Današnji prenos pre svega ima simboličan značaj, i to u smislu pomirenja sa nama samima", izjavio je Babac.

"Kralj Petar će se konačno pridružiti svojim precima u Kraljevskom mauzoleju na Oplencu. Do tog trenutka počivaće u miru u kapeli pri kraljevskom dvoru na Dedinju u Beogradu. Povratak kralja Petra Drugog u Srbiju veoma dirljiv događaj, od velikog istorijskog značaja i veoma smo ponosni što se kralj Petar Drugi konačno vraća kući", rekao je ranije princ Aleksandar Karađorđević.

Ekshumacija i prenos posmrtnih ostataka kralja Petra Drugog Karađorđevića obavljeni su u potpunosti u skladu sa zakonima i pravilnicima države Ilinois u Sjedinjenim Američkim Državama, gde je kralj Petar Drugi sahranjen 1970. godine, saopšteno je iz Belog dvora.

- Ovim se potvrđuje da su sve procedure potrebne po zakonima države Ilinois u celosti ispoštovane. Prema tim zakonima, prestolonaslednik Aleksandar, kao jedini naslednik prvog naslednog reda kralja Petra Drugog, imao je valjano i puno ovlašćenje da pokrene i sprovede postupak ekshumacije i prenosa posmrtnih ostataka Kralja Petra Drugog, a shodno savetima advokata Tomasa J. Karačića, iz Čikaga - navodi se u saopštenju.

Kako se dodaje u saopštenju, prema važećim zakonima u SAD, ovlašćenja princeze Eve Marije Karađorđević, kao izvršioca testamenta kralja Petra Drugog, prestala su u celosti u vreme kada je ostavina zaključena od državnog suda 1980. godine. Eva Marija Karađorđević je tom odlukom u potpunosti oslobođena bilo koje dalje odgovornosti ili dužnosti, dodaje se u saopštenju. U saopštenju se kaže i da je Eparhija srednjozapadnoamerička SPC, pod čijom se upravom nalazi i groblje u Libertivilu u Ilinoisu gde je bio sahranjen kralj Petar Drugi obaveštena o svim navedenim aktivnostima, sa kojima se i složila. Sa tim postupkom su, kako se dodaje, bili upoznati i ambasador SAD u Srbiji, kao i ambasador Srbije u SAD.

- Namera je bila da se pri povratku ostataka kralja Petra Drugog oda počast pokojnom kralju, pri dolasku u Srbiju i u Kraljevsku kapelu na Dedinju, pre nego što će biti prenet na konačno odredište u Kraljevski mauzolej na Oplencu - navodi se u saopštenju.
Kako se dodaje u saopštenju, doći će i do dugo odlagane državne sahrane kralja Petra Drugog, uz najviše državne počasti, kasnije ove godine, a pošto je kralj Petar Drugi bio šef jedne od država saveznica iz Drugog svetskog rata, sve te države će imati priliku da pošalju svoje predstavnike na zvaničnu sahranu.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 26 Apr 2013, 01:35
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Petar II Karađorđević opet u otadžbini (12): Večna kuća na Oplencu

Kada porodica Karađorđević obavi sve pripreme za prebacivanje kovčega kralja Petra Drugog u kriptu na Oplenac, verovatno posle prenošenja ostataka i njegove majke, kraljice Marije, te supruge kraljice Aleksandre i brata princa Andreja, kralj će napokon naći svoj mir. Za njega je rezervisano posebno mesto, u severnom kraku kripte na Oplencu.

Slika
Zadužbina je izgrađena u srpsko-vizantijskom stilu

Crkva Svetog Đorđa na Oplencu predstavlja objekat autentične lepote i rafiniranog izgleda. Građena kao hram i mauzolej vladarske porodice Karađorđević, ona dominira krajolikom u koji se uklapa kako prefinjenim izgledom tako i materijalom od kog je sačinjena, a čija belina u kontrastu sa zelenilom šuma oko nje i plavetnilom neba, predstavlja savršeni sklad.
 
U kripti 39 grobnica

Zadužbinska crkva Svetog Đorđa, smele i neobične arhitekture, izgrađena je u srpsko-vizantijskom stilu. To je petokupolna građevina, sa velikom glavnom kupolom i četiri manje, koje su nešto niže i nalaze se na krajevima ravnokrakog krsta.
Ispod glavnog kubeta nalazi se masivni polijelej od bronze prečnika 9 metara, težak 1.500 kilograma. Naopako postavljena kruna u polijeleju simbolizuje tugu srpskog naroda zbog propasti srpskog carstva na Kosovu 1389. godine.
 
Ime crkve

Crkva je posvećena Sv. Đorđu. Izbor mesta je bio logičan jer je Topola bila prva prestonica za vreme ustanka; rodno mesto Karađorđa je dvadesetak kilometara udaljeno, isto kao i Orašac u kome je doneta odluka o podizanju ustanka 1804. a i mesto na kome je ubijen (Radovanje) je u blizini. Tako i lik sveca na polukružnom mozaiku iznad ulaza nesumnjivo podseća na Karađorđa. Autor je Paja Jovanović, a mozaik je izrađen u Veneciji.
U Oplenačkoj crkvi sabrane su kopije iz 60 srpskih manastira. U mozaiku je urađeno 725 slikanih kompozicija (513 u hramu i 212 u kripti) na kojima se nalazi 1500 figura. Ukupna površina mozaika je 3.500 kvadrata. Ugrađeno je oko 40 miliona staklenih kockica, koje imaju 15.000 nijansi boja, a izrađene su u Italiji i Nemačkoj.

U kripti se nalazi 39 grobnica sa nadgrobnim pločama od dečanskog oniksa. Na Oplencu je sahranjeno dvadeset dva člana dinastije: dva sarkofaga se nalaze u gornjem delu hrama, u severnoj pevnici je sarkofag kralja Petra Prvog (1844 - 1921), ktitora crkve, a u južnoj sarkofag Karađorđa Petrovića (1762 - 1817), prvog vladara obnovljene Srbije i rodonačelnika dinastije Karađorđević, dok je u kripti sahranjeno 20 članova dinastije, među kojima i dva vladara, knez Srbije Aleksandar Karađorđević (1806 - 1885) i kralj Jugoslavije Aleksandar Prvi Karađorđević (1888 - 1934). Crkva i kripta predstavljaju nerazdvojnu celinu, koja je znalački ukomponovana.
 
Slika
U kripti na Oplencu ima 39 grobnica
 
Bogata filigranski rađena ornamentika, savršeno skladan mozaik, sa vešto i planski odabranim motivima, izuzetno lepe spoljašnjosti i precizno odabranog mesta gde će se zidati, svojom monumentalnošću i lepotom, ova crkva predstavlja biser arhitekture i dekoracije toga vremena.

Neposredno po dolasku na presto Majskim prevratom 1903. Petar Prvi Karađorđević, unuk Đorđa Petrovića - Karađorđa, vođe Prvog srpskog ustanka, je izabrao mesto za dinastičku zadužbinu, crkvu - mauzolej, na vrhu Malog Oplenca, iznad šumadijske varošice Topole.
 
Zidovi mali za imena stradalih

Prvobitna zamisao kralja Petra bila je da se na zidovima crkve urežu imena svih vojnika i oficira koji su pali u ratovima 1912. i 1913. godine. No, kako je ubrzo po ovim ratovima, dok crkva još nije bila završena, usledio Prvi svetski rat (1914-1918), u kojima je Srbija izgubila oko 350.000 vojnika - ratnika, to se od ove zamisli moralo odustati. Rešenje se našlo u ideji izgradnje mozaika na unutrašnjim zidovima. Ceo živopis je izrađen u mozaiku. Verno su reprodukavane najlepše freske iz 60 srednjovekovnih crkava.
Kraj Topole Karađorđe je imao kuću i imanje gde su ga zatekli dani Prvog srpskog ustanka. A u Topoli je bila ustanička prstonica. Karađorđe je 1808. nekom vrstom ustavnog akta od svojih pristalica proglašen naslednim voždom, čime je stvorena dinastija Karađorđevića.

Mesto podizanja kraljeve zadužbine istovremeno treba da simbolizuje i kontinuitet vlasti dinastije, koji su Obrenovići prekidali, koju je uspostavio Karađorđe pokrećući Srbiju na oslobođenje od turske vlasti i buržuasku revoluciju.

Godine 1904. astronomski je određen pravac istok-zapad, obavezan za pravoslavne crkve, a 1907. kupljeno zemljište, položen kamen temeljac i raspisan konkurs za arhitektonsko rešenje. Izabranim arhitektonskim rešenjem sa konkursa kralj i stručna javnost nisu bili zadovoljni pa je raspisan novi konkurs na kome je izabrano rešenje mladog Koste J. Jovanovića.

Izgradnja po ovom rešenju koje je ispunilo zahteve i u pogledu monumentalnosti i u pogledu odražavanja srpsko-vizantijskog stila, započeta je 1910. a već 1912. stiglo se do mogućnosti da crkva bude osveštana. Pošto je odlučeno da se fasada obloži belim venčačkim mermerom, u blizini je, na Venčacu iznad Aranđelovca, otvoren majdan. Venčački mermer postao je svetski čuven.

Tri nedelje posle osveštanja crkve započeli su Balkanski ratovi (17. oktobra 1912.) a ubrzo i Prvi svetski rat. Radovi su bili obustavljeni, a kralj Petar je umro 1921. ne dočekavši da crkvu vidi završenu.
 
Karađorđev grob

Za vreme okupacije Srbije od strane Austrougarske nedovršena crkva je pretrpela oštećenja. Radove je nastavio kralj Aleksandar i po okončanju, 1930. crkva je po drugi put osveštana.

Od 1947. do 1991. crkva je bila kao spomenik kulture od izuzetne važnosti otvorena za posetioce. Crkva je treći put osveštana 1991. od kada se u njoj ponovo obavljaju bogosluženja nedeljom i crkvenim praznicima a i nadalje je otvorena za posetioce kao muzej.
 
Slika
Karađorđev grob
 

Iznad portala, u krugu, izvajan je stari porodični Karađorđev grb, sa čijih strana stoje dva Šumadinca. Grb je uglavnom identičan sa grbom Kraljevine Srbije iz 1882. godine. Unutrašnjost je još upečatljivija od monumentalnog i lepog spoljašnjeg izgleda. Pod crkve rađen je u Milanu, izveden je od raznobojno poliranog mermera, po uzoru na crkvu Sv. Luke u Fokidi i crkvu u Palermu.

Stubovi su od čuvenog italijanskog mermera iz Karere. Kripta je ukopana ispod cele crkve i ona je takođe ukrašena mozaičnim ornamentima i kopijama fresaka. Kapela u kripti je od pećkog oniksa. U kripti se nalazi 39 grobnica sa nadgrobnim pločama od dečanskog oniksa. Na Oplencu je ukupno sahranjeno 19 članova dinastije Karađorđević iz pet generacija.
 
Slika
Oplenačka crkva Sveti Đorđe
 

Ispred crkve Sv. Đorđa je nevelika prizemna kuća koju zovu Petrova kuća u kojoj je sada manja postavka sa izloženim predmetima vezanim za Karađorđeviće. Pored crkve Sv. Đorđa na samom Oplencu ima još nekoliko objekata vezanih za dinastiju Karađorđevića, koji uz Karađorđev grad udaljen ne više od 1,2 kilometara predstavljaju celinu.

U naosu su sahranjeni Karađorđe (na desnoj, južnoj strani) i Petar Prvi, na severnoj strani. "Posle četiri sahranjivanja na pet mesta (glava je bila i posebno sahranjena), 9. septembra 1930. godine, Karađorđeve kosti su prenete iz crkve Sv. Bogorodice u Karađorđevom prestonom gradu u Topoli u dinastičku zadužbinu na Oplencu.

Uz zapadni zid južne apside je kraljevski presto za kralja i kraljicu. Načinjen je od poliranog zelenog mermera, sa naslonom ukrašenim u zlatnom mozaiku i sedefu i, u sredini i dvoglavim orlom. Nasloni za ruke su od dečanskog mermera, a sedište počiva na izvajanim lavovima. Očigledno je da opis govori o prestolu pre oštećivanja, a Karađorđev portret u mozaiku verovatno pokriva mesto dvoglavog orla. Spomenik Karađorđu je u njegovom rodnom selu Viševac, dvadesetak kilometara od Oplenca.

KRAJ


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 26 Maj 2013, 20:05
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prvi put objavljene fotografije: Monarh u kopačkama

Hiljadu fotografija o životu Petra Drugog Karađorđevića. Objavljene u monografiji „Povratak kralja“ Aleksandra Jevđevića

Slika
Prvi put objavljene fotografije u monografiji „Povratak kralja“ Aleksandra Jevđevića

SLIKE kralja Petra Drugog kao tinejdžera u dresu sa fudbalskom ekipom, kao dečaka u opremi za fiskulturu ili u izgnanstvu sa Čerčilom i Ruzveltom, samo su deo više od 700 fotografija koje su prvi put objavljene u monografiji „Povratak kralja“ Aleksandra Jevđevića.


Poslednji monarh Jugoslavije, decenijama pamćen samo kao kralj koji je proteran iz sopstvene zemlje, tako će konačno u javnosti dobiti i drugo lice. To je lice nesrećnog dečaka koji je prerano morao da postane kralj i mladića koji je bez svoje krivice ostao i bez trona i bez države. Uprkos teretu koji mu je istorija nametnula, voleo je iste stvari kao i njegovi vršnjaci - fudbal, filmove, devojke, automobile i avione.

- Sakupio sam i objavio 1.000 fotografija od kojih sedamdeset odsto nikada nije objavljeno - kaže Jevđević.

- Na tome sam radio gotovo petnaest godina. Tu su fotografije Petra Drugog sa vladikom Nikolajem u poseti našim vojnicima, sa sokolovima na Banjici, sa logorovanja na Triglavu, sa majkom i bratom Andrejem u Miločeru...

Slika

U drugom delu knjige Jevđević se bavio umetničkim delima posvećenim poslednjem kralju Jugoslavije. Sakupio je pesme koje su više od 90 godina, čak i tokom komunističkog režima, ispevane o Petru Drugom. Od neimenovanih narodnih pesnika do akademika Milosava Tešića i Matije Bećkovića stihovima su opisali gotovo čitav kraljev život - od rođenja i krštenja, preko ratnih godina do smrti. Sačuvano je i oko 80 radova naših poznatih slikara kojima je inspiracija bio poslednji monarh Jugoslavije.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 21 Sep 2015, 16:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srbija slavi naslednika

Za dinastiju Karađorđevića najvažnije je bilo da dobije naslednika prestola, koji će produžiti lozu dinastije, a time, verovalo se, i obezbediti stabilnost države

Slika
Princ Petar prima raport

ZA dinastiju Karađorđevića najvažnije je bilo da dobije naslednika prestola, koji će produžiti lozu dinastije, a time, verovalo se, i obezbediti stabilnost države. Zbog toga je rođenje prvog sina kralja Aleksandra i kraljice Marije smatran prvorazrednim događajem. Kad je došlo to vreme, kraljica je boravila i letnjoj rezidenciji na Bledu, u Sloveniji, pa su preduzete sve potrebne mere za očekivani porođaj. U poslednjem trenutku kralju Aleksandru je diskretno skrenuta pažnja da Srbi ne bi nikako prihvatili da se, eventualno, naslednik prestola rodi van Srbije. Kraljica je smesta upućena za Beograd a njeni porođajni bolovi otpočeli su već na putu.

Po dolasku u Beograd, lekarski konzilijum koji je vodio porođaj „potvrdio je“ svojim potpisima da je 6. septembra 1923. godine u 2 časa i 55 minuta, posle ponoći, „rođeno zdravo muško dete“. Prema dvorskom protokolu, porođaju kraljice morali su da prisustvuju i najviši predstavnici Vlade i Skupštine, koji su potpisali protokol da su se „uverili“ da je kraljica 6. septembra rodila muško dete... U zemlji je rođenje prestolonaslednika obeleženo topovskim salvama i veseljem. U Dvor su od naroda stizale čestitke i darovi.

Krštenje prestolonaslednika Petra obavljeno je 21. oktobra u Dvorskoj kapeli, uz prisustvo kuma, zastupnika britanskog kralja Džordža, princa Alberta, vojvode od Jorka. Po obredima Srpske pravoslavne crkve, krstio ga je patrijarh Dimitrije osvećenom vodom iz svih glavnih reka Jugoslavije.

Kraljica Marija, obrazovana po engleskim uzorima, opredelila se da i svoju decu odgaja na sličan način. Mladi prestolonaslednik bio je prepušten engleskim dadiljama i vaspitačima. Njegov otac, kralj Aleksandar, iako zauzet državnim poslovima, nalazio je vremena da usmerava svog naslednika. Želju da mu sin nasledi njegove vojničke sposobnosti simbolično je izrazio na taj način što ga je odmah po krštenju upisao za redova 5. čete, 2. bataljona 6. pešadijskog puka, koji je nosio njegovo ime.

Kao simbol zajedničke države, prestolonaslednik Petar je postavljen za počasnog starešinu Jugoslovenskog sokolskog saveza. Kralj je zatim učinio još jedan sličan gest: povodom sedmog prestolonaslednikovog rođendana 6. septembra 1930. godine na vojnoj svečanosti na Banjici, dotadašnje proslavljene ratne srpske zastave pukova zamenjene su jugoslovenskim zastavama. Sve te manifestacije bile su okrenute više ondašnjim političkim potrebama zemlje, nego što su se mogle odraziti na vaspitanje mladog kraljevića.

U javnosti je razvoj prestolonaslednika Petra praćen sa velikom pažnjom i svakoj pojedinosti u njegovom životu pridavan je veliki publicitet. S obzirom na dužnosti i obaveze koje su ga u budućnosti očekivale, on se na to već od ranog detinjstva navikavao, učestvujući u protokolarnim počastima i uživajući poseban tretman i uvažavanje kako roditelja tako i javnosti. Iako je to bilo možda i preveliko opterećenje za njegov uzrast, proveo je srećno i ispunjeno detinjstvo imajući uvek vremena i za igru i za zabavu.

Školovanje je započeo sa šest godina, kada se sa roditeljima preselio u tek izgrađenu privatnu rezidenciju na Dedinju, u prvo vreme nazvan „Beli dvor“. Ovde je za njega pripremljena posebna učionica, a prvi učitelj mu je bio profesor Tihomir Kostić, koji je svakodnevno dolazio u Dvor da bi ga podučavao. Časovi su započinjali molitvom, a zatim nastavom iz oblasti nacionalnih i prirodnih nauka. Pored učenja osnovnih školskih predmeta, velika pažnja je posvećena prestolonaslednikovom fizičkom odgoju, sokolskim vežbama, planinarenju i jahanju. Veće interesovanje pokazivao je za praktične stvari, mehaniku, naročito za automobile i jedrilice.

Pri kraju osnovnog školovanja, časovima prestolonaslednika, u nekoliko navrata, prisusustvovao je i kralj Aleksandar. On je 24. juna 1933. godine, u prisustvu učitelja, sam propitivao svog sina iz pojedinih predmeta. Mesec dana kasnije, 29. jula, kralj je opet bio prisutan i tom prilikom izrazio zadovoljstvo uspehom svoga sina na završetku treće godine.

U jesen 1933. godine otpočela je nastava po programu za četvrti razred osnovne škole. Časovima prestonaslednika 19. marta 1934. godine prisustvovao je i načelnik Odenjenja za srednju nastavu, koji je, posle propitivanja gradiva iz pojednih predmeta, izjavio da je „potpuno zadovoljan“ postignutim uspehom, posebno u preciznosti pisanja i računanja. Petog aprila 1934. konstatovano je da je završen rad na osnovnom obrazovanju prestolonaslednika Petra i da mu predstoji nastava po programu za gimnaziju.

Kraljica Marija je želela da školovanje nastavi u nekom engleskom koledžu. Kralj Aleksandar je to nerado prihvatio, jer, kako je govorio, „ne želi da njegov sin postane Englez“ i pristao je da to školovanje traje samo godinu dana. Izbor je pao na jednu pripremnu Sendrojd školu u Kobemu, pa je prestolonaslednik 18. septembra 1934. krenuo sa svojim vaspitačem Sesilom Perotom u Englesku. Do austrijske granice automobilom ga je ispratio otac i na rastanku mu uputio uobičajene savete. Tog trenutka mladi Petar nije mogao ni naslutiti da će tada poslednji put videti svog roditelja živog.

UBILI SU NAŠEG KRALJA

U pripremnom koledžu Sendrojd, gde je bio razvrstan u odeljenje za inteligentnije učenike, proveo je svega dvanaest dana. Jednog jutra, tog tragičnog oktobarskog dana, probudio ga je vaspitač Perot. Rekao mu je da mora hitno da se vrati u zemlju. Tek u Londonu, tadašnji jugoslovenski poslanik, Đurić skupio je hrabrost da mu saopšti istinu: „Desila se užasna stvar! Ubili su našeg kralja! Vi ste sada naša nova nada“.
(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 21 Sep 2015, 16:48
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zakletva novom kralju

Imao je samo jedanaest godina kada se dogodio veliki prelom u njegovom žovotu

Slika
Kralj Petar i kraljica Marija

IMAO je samo jedanaest godina kada se dogodio veliki prelom u njegovom žovotu. Teško je mogao da shvati da je njegov otac, kralj Aleksandar, ubijen u Marseju, a još teže da razume da je on, prestolonaslednik Petar, sada kralj Jugoslavije. Da bi ga poštedela velikog bola, njegova majka kraljica Marija nije dozvolila da vidi mrtvog oca, niti da prisustvuje ispraćaju njegovih posmrtnih ostataka iz Marseja.

Za to vreme su u Beogradu preduzimane nužne, Ustavom propisane mere. Zajednička sednica Narodne skupštine i Senata održana je 11. oktobra 1934. na kojoj su se svi poslanici i senatori, članovi vlade i Namesništva, na čelu sa knezom Pavlom, zakleli na vernost novom kralju Petru Drugom. Sledećeg dana u prestonicu je doputovao i mladi kralj, u pratnji kraljice majke i kneza Arsena. Na železničkoj stanici dočekalo ih je mnogo sveta i ispratilo sve do Dvora na Dedinju. Zakletvu novom kralju već su polagali vojnici, oficiri i državni činovnici. U zemlji je proglašena šestomesečna državna žalost, koja ja trajala od 9. oktobra do 9. aprila sledeće godine, od toga šest nedelja, ili četrdeset dana, duboka žalost.

Ispraćaj posmrtnih ostataka kralja Aleksandra i pogrebni ceremonijal ostavili su na mladog kralja neizbrisive bolne utiske. Kraljev kovčeg bio je izložen u velikoj sali Starog dvora kako bi građani odali poslednju poštu svome kralju. Nekoliko dana, od jutra do ponoći, prolazila je pored kraljevog odra nepregledna reka ljudi u žalosti. U jednoj kratkoj pauzi bilo mu je dozvoljeno da poslednji put vidi svog mrtvog oca. S obe strane kovčega stajali su gardisti, pognutih glava i s oborenim puškama, nepomični kao kipovi, dok su se suze slivale niz njihove obraze.

Prvi deo pogrebnog ceremonijala počeo je ujutru 18. oktobra u Sabornoj crkvi, gde je patrijarh Dimitrije, u pratnji episkopa, održao opelo. Po završetku ovog obreda, povorka, na čelu s mladim kraljem i kraljicom Majkom, išla je iza kovčega na lafetu sat i po vremena ka železničkoj stanici, zaobilaznim putem i sporednim ulicama kako bi se što većem broju građana omogućilo da odaju poslednju poštu svome kralju. Na ulicama Beograda narod je ispratio kraljev kovčeg klečeći. To se ponovilo i od Mladenovca do Topole i Oplenca, gde se tiskalo oko pedeset hiljada ljudi, uglavnom seljaka, koji su stizali peške da bi odali poslednju poštu svome ratnom komandantu.

Do tada nije zabeleženo da su ljudi tako spontano i duboko iskazivali svoj bol. Ponavljale su se biblijske slike plača i ridanja: na kolenima, pod sugestijom nekog unutrašnjeg bola, ljudi su se udarali u grudi i naricali na iskonski način, bez stida i ustezanja. Stotine žena po selima povezale su crne šamije oko glave; seljaci su, po nekom prastarom običaju, išli gologlavi i nosili gunjeve naopako. To je trajalo i posle kraljeve sahrane sve do četrdesetodnevnog pomena...


CEO DAN U ŠKOLI

RADNI dan kralja Petra počinjao je u 7 ujutru, a završavao se u 21 čas uveče. To vreme je prekidano redovnim odlaskom na Oplenac (najčećše na pomen svome ocu) ili kratkim posetama knezu Pavlu, na čaj ili ručak. U vreme raspusta odlazio bi na Bled ili na crnogorsko primorje, gde je kraljica Marija završavala letnjikovac u Miločeru.

Svi ti prizori iskazivanja velikog poštovanja njegovom ocu, kod kralja Petra, jedanestogodišnjeg dečaka, pobuđivali su, osim tuge, i osećaj velike odgovornosti. Pitao se, može li on odgovoriti nadama i očekivanjima naroda i vršiti vladarsku dužnost tako uspešno kao njegov otac? Da li je on dostojan tolike počasti, koja mu se na svakom koraku iskazuje? Bio je svestan svog teškog položaja. Svom mlađem bratu govorio je: ”Ja sam kralj jedne nesreće”.

Sve ga je podsećalo na umrlog oca, kralja Aleksandra: preselio se u njegovu sobu i spavao je u njegovom velikom krevetu, ulazio u njegov radni kabinet i sedao za njegov pisaći sto. Ljudi oko njega govorili su mu šta bi trebalo da čini da bi se pripremio za vršenje kraljevske dužnosti i krenuo stopama svoga velikog oca...

Gimnazijsko školovanje nastavio je po ubrzanom sistemu nastojeći da završava dva razreda za jednu godinu, a to nije bilo nimalo lako. Pri Dvoru na Dedinju, u posebnoj kućici, samo za njega otvorena je privatna škola. Direktor ove škole i u isto vreme njegov guverner bio je profesor Jeremija Živanović, koji je odredio i nastavnike za pojedine predmete.

Angažovani su najugledniji profesori: francuski jezik mu je predavao profesor Radoje Knežević, istoriju profesor Vladimir Ćorović, matematiku profesor Demetrović, nemački jezik profesori Brešnik i Janjić, vaspitač Perot ga je i dalje podučavao engleski, dok su mu ”narodni jezik” ili srpskohrvatsko-slovenački predavali guverner Živanović, zatim profesor Petrović itd.

Opterećivanje nastavom umnogome je lišavalo mladog kralja druženja sa vršnjacima i svih radosti dečaštva. To je moglo stvoriti kod njega otpor prema učenju, što je njegova okolina mogla tumačiti kao lenjost... Najveći otpor pokazivao je prema uključivanju novog predmeta kosmografije. Ipak, završio je malu maturu u leto 1937. godine. Svečanost povodom završetka školske godine kralja Petra održana je u Velikoj sali Starog dvora, 28. juna 1938. Prisustvovali su, pored uglednih ličnosti, i namesnici na čelu s knezom Pavlom. Upadljivo je bilo odsustvo kraljice Marije.


(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 21 Sep 2015, 22:10
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Bura oko testamenta

Predsednik Vlade Nikola Uzunović tražio da se kraljeva oporuka poništi

Slika

DOK se najmlađi suveren tadašnje Evrope pripremao za kraljevski poziv, vladarsku dužnost u njegovo ime vršilo je Namesništvo sa knezom Pavlom na čelu. Na osnovu člana 42 Ustava Kraljevine Jugoslavije, koji je predviđao da u slučaju kraljeve maloletnosti kraljevsku vlast vrši namesništvo, kralj Aleksandar je još 5. januara 1934. godine na Bledu sastavio svojeručno pisan testament, kojim je za namesnike odredio: kneza Pavla Karađorđevića, dr Radenka Stankovića, senatora, i Ivana Perovića, bana Savske banovine.

Tekst ovog testamenta objavljen je već 10. oktobra u ”Službenim novinama” zajedno sa protokolom sa sednice vlade o njegovom prihvatanju. Tek će se kasnije otkriti da je sastanak u Dvoru na kome se raspravljao o testamentu bio buran i da ovu Kraljevu oporuku neki od prisutnih nisu hteli da prihvate. U svakom slučaju, kad je otvoren testament i pročitan njegov sadržaj, među prisutnima bilo je dosta iznenađenja i neverice, jer su neki znali da je ranije postojao kraljev testament u kome su se spominjala imena sasvim drugih ličnosti.

Prema nekim dosta pouzdanim izvorima, kao najveći oponent spominjao se aktuelni predsednik vlade Nikola Uzunović, koji je predlagao da se testament poništi i da onda Skupština iz svoje sredine izabere tri kraljeva namesnika. Knez Pavle se tome usprotivio, a podržao ga je i đeneral Petar Živković, rekavši o pronađenom testamentu: ”To je poslednja volja kralja Aleksandra, koja se bezuslovno mora poštovati... Mi nismo ovde pozvani da dajemo savete, niti da kritikujemo poslednju volju kralja Aleksandra, nego smo se sastali da čujemo i saslušamo testament, koji moramo izvršiti”.

Kada se mnogo kasnije u raspravu o testamentu uključio i Slobodan Jovanović, oglasio se pismenom izjavom i sam knez Pavle, iznevši sve pojedinosti pri otvaranju testamenta, kao i sam sporni moment: ”... Uzunović je otvorio testament i pročitavši imena naznačenih namesnika, buknuo je, jer nije mogao progutati Stankovićevo naimenovanje... i predložio je kao bolje, da spalimo testament. Ja sam to energično odbio i rekao mu da postoji i druga kopija testamenta na adresu kraljice Marije” - napisao je u svojoj izjavi knez Pavle.

Knez Pavle je rođen u Petrogradu, u Rusiji, 27. aprila 1893. godine. Sin je kneza Arsena, brata kralja Petra, strica kralja Aleksandra. Majka mu se zvala Aurora Demidov di San Donato. Njegovi roditelji su se razveli kad mu je bilo jedva tri godine. Posle rastave sa ženom, koja se preudala za italijanskog grofa Nogera i živela kratko, knez Arsen je poslao svoga sina bratu sa molbom da se o njemu brine. Knez Petar, koji je tada živeo u Ženevi, prihvatio je svoga sinovca i nije ga odvajao od svoje dece.

Kad je 1903. godine knez Petar postao kralj Srbije, knežević Pavle je sa deset godina produžio školovanje u Drugoj beogradskoj gimnaziji, gde je i maturirao. Posle toga nastavio je školovanje na Oksfordskom univerzitetu, gde je studirao savremenu istoriju i umetnost. Studije na Oksfordu nastavio je posle rata i završio 1921. godine, sa diplomom ”master of arts”.


PAVLE NAJBLIŽI

POLOŽAJ kneza Pavla, kao kraljevog namesnika, bio je neosporan. Od svih živih Karađorđevića, on je jedino bio sposoban da dođe na kormilo države imajući u vidu da se Aleksandrov brat, princ Đorđe, još nalazio u duševnoj bolnici, a Pavlov otac, knez Arsen, bio je već prestar.

Boraveći neko vreme u Italiji, knez Pavle se zagledao u jednu italijansku princezu i imao je nameru da se njome i oženi. Kralj Aleksandar ga je odvraćao od toga navodeći kao razlog dosta loše odnose sa svojim zapadnim susedom, kao i činjenicu da je princeza katolikinja. Srećom, knez se ubrzo zaljubio i isprosio grčku princezu Olgu, ćerku princa Nikole od Grčke i Danske i velike kneginje Jelene Vladimirovne, koja je vodila poreklo od ruske carske porodice Romanov. Svečanost sklapanja braka održana je neposredno posle krštenje prestolonaslednika Petra, 21. oktobra 1923. godine.

Moglo se samo postaviti pitanje zašto za jednog od namesnika nije uzimana u obzir kraljica Marija, za koju se tvrdilo da je ranije bila u kombinaciji. Kralj Aleksandar je bio svestan nedostatka nezavisne volje svoje supruge i zato je starateljstvo nad svojom decom poverio Namesništvu, iz kojeg je ona bila isključena. Jovan Dučić je pisao kako mu je kralj Aleksandar govorio da je najviše voleo da razgovara sa svojim rođakom knezom Pavlom, Meštrovićem i sa njim, Dučićem, upravo zato što je u njima video, pre svega, intelektualce. Njegov izbor kneza Pavla motivisan je ne samo rođačkim vezama i prisnim odnosima već i uverenjem da knez, kao nezavisan i prefinjen duh, svojom ljubaznošću i ličnom privlačnošću, poznavanjem svih modernih jezika, uz to dobro upoznat sa njegovim mislima i nastojanjima, može najbolje odigrati ulogu zastupnika državnih interesa, a istovremeno biti i staratelj i vaspitač maloletnog kralja.

Testament je napisao posle Orebovog pokušaja atentata na njega u Zagrebu, u decembru 1933, o čemu je s ogorčenjem pisao svome rođaku. Poslednje trenutke pred odlazak za Francusku kralj Aleksandar proveo je sa knezom Pavlom. Putovali su zajedno automobilom kroz Crnu Goru i razgovarali sve do ispraćaja pred polazak broda ”Dubrovnik” za Marselj. Izgledalo je kao da je kralj pred taj važan put želeo, u poslednjem momentu, da uputi kneza Pavla u sve tajne državne politike i da mu pruži potrebna uputstva ako bi se nešto desilo u njegovom odsustvu. U testamentu od 5. januara 1934, kao da je nešto naslućivao, Aleksandar ispisuje ovu poslednju rečenicu: Moj sprovod da bude skroman - čisto vojnički - bez stranaca.



(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 21 Sep 2015, 22:32
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Regent po izboru brata

Aleksandar dinamičan, Pavle stidljiv i zatvoren. Knez Pavle nije znao prilike u zemlji, niti ga je to zanimalo

Slika
Knez Pavle

PO mišljenju Milana Antića, ministra dvora, koji će taj položaj zadržati i u vreme namesništva, Aleksandar je kneza Pavla, kao mogućeg namesnika do punoletstva svog sina, uvek držao na pameti, ali je propustio stvaranje njegovog autoriteta za vršenje te odgovorne funkcije. Međutim, teško je stvarati nekome autoritet, ako on sam ne poseduje kvalitete da se nametne svojom ličnošću, sposobnostima i radom. U istoriji su poznati slučajevi, koje neki smatraju pravilom, da posle nestanka s javne scene jednog vladara, jake i snažne ličnosti, nastaje velika praznina koja se oseća decenijama.

Knez Pavle posle rata nije stalno živeo u zemlji, niti je imao kakav važniji položaj u javnom životu: bio je predsednik Crvenog krsta, Aerokluba, Džokej-kluba, a nešto kasnije unapređen je u čin gardijskog potpukovnika. Politika mu je bila potpuno strana. Kada je preuzeo položaj namesnika, knez Pavle je površno poznavao prilike u zemlji. Nije ni pokazivao interes za to, jer su ga više zanimali umetnost i ljudi koji nisu imali neke veze sa politikom.

Po mnogim svojim odlikama, knez je bio sušta suprotnost pokojnom kralju. Za razliku od Aleksandra, koji je bio dinamična ličnost, Pavle je bio povučen, stidljiv po prirodi, zatvoren u sebe, nespreman da se bilo kome suprotstavi ili približi, više sklon zakulisnim radnjama nego da otvoreno izloži svoje stavove. Prema opažanjima ministra dvora Antića, kralj Aleksandar je bio ”borac za ideju, za vlast i veličinu. Otvoren prijatelj, otvoren neprijatelj. Knez Pavle je bio špica i prznica. Pamtio je i zlo i dobro, ali nikad nije naglo reagovao”.

Za razliku od Aleksandra, koji je u svojim javnim istupanjima imao političkog dara da privuče svoje sagovornike, Pavle nije imao ni takvog dara ni stila, njegov govor često je bio isprekidan, delovao je umorno ili nesigurno. Hladnog držanja i zvaničan u odnosima sa ljudima, odavao je pravog aristokratu iz vremena poslednjih ruskih kneževa. Takvim svojim držanjem knez Pavle je, prema mišljenju ministra dvora Antića (koji mu je, inače, bio veoma naklonjen), stvarao utisak ”da nema nikakvih demokratskih tradicija i da je bio veći autokrata od kralja Aleksandra”.

Ali ono što je možda najvažnije, knezu su nedostajale stvaralačka snaga, volja i odlučnost za obavljanje poslova, kojih se prihvatio. Iz toga je proisticala njegova nesigurnost, koju su i drugi primećivali. Kada ga je vajar Meštrović posetio, neposredno posle kraljeve pogibije, knez Pavle mu se žalio da ”nije dorastao svojoj ulozi”. Rekao mu je da ga politika nikad nije zanimala, a da ga kralj ni u šta nije upućivao. Ispovedao se kako bi najviše voleo pobeći i sve ostaviti, kako ga u Beogradu svi mrze, kako su neiskreni, prosto mu se zgadilo. Žalio se i na druge namesnike, koje nije trpeo. Kada bi se našao u teškoj situaciji da rešava složene međunarodne probleme, padao bi u depresiju i govorio kako bi voleo da nije živ.


U DRUŠTVU PRINČEVA

KNEZ Pavle je živeo sa svojom porodicom dosta skromno u jednoj vili na Topčideru, od apanaže koju je dobijao od dvora. Možda je i zbog toga boravio često u inostranstvu i bio gost na dvorovima s kojima je bio povezan rodbinskim vezama. Družeći se i živeći sa prinčevima i kraljevima, kod njega se prirodno jaljala težnja da u svemu dostigne njihov nivo i živi njihovim životima.

Knez Pavle je bio, očigledno, drugačije prirode i mentaliteta, a njegova nevolja je bila u tome što su ga u narodu upoređivali s kraljem Aleksandrom, koji je bio harizmatična ličnost, stekavši tu harizmu još u pobedonosnim ratovima koje je vodio. Svojom pojavom Pavle je, još od mladosti, davao utisak zamišljenog, više žalosnog nego veselog princa. U stanju je bio da satima sedi sa svojim mislima, a da nikakvu odluku ne donese. Melanholija je svakako proizvod njegovog duševnog stanja usamljenosti: ostao je rano bez majke, napušten od oca.

S druge strane, bio je svestan svog aristokratskog porekla, ponosan više nego drugi na svoju ”plavu krv”. Još u vreme gimnazijskog školovanja u Beogradu, njegov profesor Milorad Pavlović zapazio je neke karakteristične osobine mladog kneza. Skrenuo je pažnju kralju Petru, njegovom staratelju, na neke kneževe odlike, koje ukazuju da nije isključeno da se zanese uobraženjem: ”Kod njega, zasad, preovlađuje osećaj nad razumom - što nije dobro. U crtama njegovog lika ima ženske mekoće i ženske lepote. Možda je to odlika porodična, ali i kad bi to bilo, trebalo bi da se u duhu ispoljava i muška energija predaka.”

Docnije, za vreme studija na Oksfordu, provodio je dane po engleskim i škotskim dvorovima. Sprijateljio se sa princom od Velsa, vojvodom od Jorka, budućim kraljem Džordžom VI, vojvodom od Glostera i vojvodom od Kenta. Vremenom je stekao više manire engleskog princa, navikavši da obavezno nosi polucilinder i kišobran. Međutim, u svojoj zemlji knez Pavle se vratio rođacima, koji su ga smatrali jednakim, ali su se ipak rangirali uvek više i zauzimali najviše državne položaje, što je kod njega, obuzetog kompleksom više vrednosti, stvaralo osećanje potiskivanja.

Posle pogibije kralja Aleksandra, knez Pavle je imenovan za namesnika. Prvi put je dobio mogućnost da vlada, istina u ime jednog maloletnog kralja, ali sa svim prinadležnostima i privilegijama koje jednom vladaru u državi pripadaju. Njegovu ambiciju podsticala je supruga, grčka princeza Olga. Za razliku od svog supruga, važila je za energičnu ženu, spremnu da raspravlja i o problemima iz političkog života. Insistirala je još 1930. godine da se u Porodičnom pravilniku za članove Kraljevskog doma Karađorđevića utvrdi i za kneza Pavla i za nju titula ”kraljevskog visočanstva”.


(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 21 Sep 2015, 23:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Uzimam kraljevsku vlast

Pozivam sve Srbe, Hrvate i Slovence da se okupe oko prestola, piše u proglasu. Mladi kralj nije bio uključen u plan prevrata

Slika
General Dušan Simović

ZNALO se u jednom delu javnosti da se nešto sprema u vojsci ako Jugoslavija potpiše Pakt, a vođa pučista đeneral Simović upozorio je i vladu i kneza Pavla. On je 23. marta u razgovoru s predsednikom Cvetkovićem, a zatim i u audijenciji kod kneza Pavla pretio ”narodnom revolucijom”. Da vladu odvrati od potpisivanja Trojnog pakta pokušao je i patrijarh Gavrilo u razgovoru sa knezom Pavlom predočavajući mu da bi to izazvalo revolt u narodu.

Vlada na sve to nije reagovala i knez Pavle je 26. marta, uveče, krenuo vozom na svoj uobičajeni boravak na Brdo kod Kranja. Išao je sam, bez kneginje Olge i dece, što navodi na misao da nije slutio šta se može dogoditi u Beogradu.

Tehnika vojnog udara izvršena je perfektno bez posledica po ljudske živote. Sve je započelo 27. marta u 2.20 rano ujutru: pučisti su za samo jedan sat zauzeli najvažnije državne institucije (zgradu Ćeneralštaba, Radio-stanicu, Glavnu poštu) i uhapsili Cvetkovića i članove njegove vlade. Pri tom nisu nailazili ni na kakav otpor, a bila je samo jedna slučajna žrtva (jedan policajac). Ono na šta nisu računali bilo je kako dospeti na Dedinje, do Belog dvora i kraljeve palate.

Glavni akteri puča đenerali Borivoje Mirković, Dušan Simović i major Živan Knežević računali su na kralja Petra kao glavnu polugu prevrata, a da ga nijednom rečju nisu obavestili šta pripremaju, kada planiraju da izvrše akciju i kakvu su mu ulogu u tome namenili. Očigledno, računajući unapred na njegovo raspoloženje, doveli su ga u nezgodan položaj i sve se moglo katastrofalno završiti. Od trenutka kada ga je 27. marta rano ujutru (u 6 sati) probudio sobar i obavestio da se nešto događa u gradu, iznenađen svim tim, kralj Petar se našao zarobljen u Dvoru pod snažnim pritiskom đenerala Kosića da se pučistima pruži otpor. Na đeneralov zahtev, otišao je u Štab Garde na Banjicu i izvršio smotru gardista da bi se proverila njihova spremnost da brane kralja. Naređeno je i komandi artiljerijskog puka Garde da topovi budu upereni prema gradu.

Za to vreme u zgradi Ministarstva vojske razgovaralo se o sastavu nove vlade. Okupljenim liderima opozicionih stranaka obratio se đeneral Simović ovim rečima: Gospodo, dajem vam pola sata vremena da se dogovorite ko će koje ministarstvo da primi, a ako se ne složite, ja ću vam pročitati. Pošto se dogovor tako brzo nije mogao postići, Simović je jednostavno pročitao spisak članova vlade, rezervišući za sebe mesto predsednika.


KOMUNISTI ZATEČENI

PREMA svedočenju Milovana Đilasa i Svetozara Vukmanovića Tempa, demonstracije su predvodili predstavnici nacionalnih udruženja ”Narodne odbrane” i ”Sokola”, koji su nosili slike mladog kralja, uzvikujući njegovo ime. Tek od njih su saznali da je svrgnuo Namesništvo kneza Pavla i da je kralj Petar stupio na presto. Oni dalje tvrde da su to iskoristili da organizuju svoje pristalice i pridruže se demonstracijama sa glavnim zahtevima za podršku Sovjetskom Savezu. Sa tim parolama komunistički aktivisti su istupali u svojim govorima na Slaviji, kod Vukovog spomenika i na raskršću kod ”Londona”.

Prvi dokument te vlade bio je Kraljev proglas o stupanju na presto. Tekst proglasa, po svemu sudeći, izdiktirao je Slobodan Jovanović, mada se o njegovo autorstvo otimaju Radoje Knežević, koji će kasnije biti imenovan za ministra Dvora, i đeneral Simović. Spremljenu proklamaciju odneli su na Dedinje majori Živan Knežević i Lazar Janjić sa namerom da je kralj potpiše i pročita preko Radio Beograda. Na dvorskoj kapiji kapetan Delibašić je odbio da ih propusti, a nije hteo ni da primi proklamaciju i odnese je kralju na potpis. Prolaz se mogao probiti samo tenkovima, a major Knežević nije hteo pucnjavu i krvoproliće u neposrednoj blizini kraljevog dvora. Bilo kako bilo, tek kraljeva proklamacija ostala je nepotpisana, a vlada je, ipak, odlučila da je obznani.

Oko 9 sati pre podne kapetan Jakov Jovović tekst kraljevog proglasa o stupanju na presto pročitao je na Radio Beogradu: U ovom teškom trenutku za naš narod odlučio sam da uzmem u svoje ruke kraljevsku vlast. Namesnici, koji su razumeli opravdanost mojih pobuda, odmah su sami podneli ostavke. Moja verna vojska i mornarica stavili su mi se odmah na raspoloženje i već izvršavaju moja naređenja. Pozivam sve Srbe, Hrvate i Slovence da se okupe oko prestola. To je najsigurniji način da se u ovim teškim prilikama održi red unutra i mir spolja. Mandat za sastav vlade poverio sam armijskom đeneralu Dušanu T. Simoviću.

U tom trenutku, najvažnije stvari iz kraljevog proglasa nisu bile ostvarene: niti je kralj Petar bio u mogućnosti da odlučuje o preuzimanju prestola, niti je mogao da poveri mandat Simoviću, niti su namesnici podneli ostavke.

Posle objavljivanja ovog proglasa, a i pre toga, kad se saznalo za izvršenje prevrata, narod je spontano izašao na ulice da manifestuje podršku promenama. Kao da je nezadovoljstvo u narodu dugo tinjalo i odjednom provalilo i izlilo se u masovne demonstracije, koje su se valjale ne samo u Beogradu, već i u nekim većim gradovima Srbije. U velikim povorkama ljudi su emotivno izražavali proteste uzvicima i transparentima protiv potpisivanja Pakta i svrgnutog režima i, istovremeno, sa nacionalnim i zastavama Engleske i Grčke klicali su mladom kralju Petru, noseći njegove slike, kao i slike patrijarha Gavrila.

Narodu se prvi obratio patrijarh Gavrilo ispred Patrijaršije, a govorio je i preko radija ističući kralja Petra II kao glavnog nosioca ”narodnog ideala”. Vođstvo Komunističke partije bilo je zatečeno, jer nije znalo za pripremanje puča. Štaviše, tog dana, 27. marta, Pokrajinski komitet za Srbiju izdao je proglas u kome je osudio imperijalističku i ratnohuškačku politiku Engleske.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 21 Sep 2015, 23:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pavle pakuje kofere

Vlatko Maček savetovao regenta Pavla da se silom odupre pučistima. Oficiri dočekuju kneza, ali bez pozdrava

Slika
Knez Pavle sa porodicom

DOK se još plivalo na talasu narodnog oduševljenja, u vladi je rasla napetost. Do 3 sata po podne, tog dana, 27. marta još ništa nije bilo rešeno: kralj se nalazio u Dvoru na Dedinju, čuvala ga je jedna četa gardista; knez namesnik je još bio van Beograda na putu i zaustavio se u Zagrebu; druga dva namesnika nalazila su se u Belom dvoru. Neke vođe pučista razmišljale su da se ispali neki topovski hitac na Beli dvor; đeneral Mirković je čak predlagao da se knez Pavle, ako bude tvrdoglav, strelja, ali su se tome usprotivili Radoje Knežević i sam đeneral Simović.

I na Dedinju je raslo uznemirenje. Kralj Petar je čuo proklamaciju, emitovanu u njegovo ime više puta preko radija, i shvatio da je prevrat već izveden i da je vojska uzela stvar u svoje ruke. Uskoro je video i trupe koje opkoljavaju Dvor. Đeneral Kosićje već je naredio gardistima da otvore vatru, a neki u Gardi insistirali su da se zatraži podrška Dunavske divizije, koja se još nije pridružila pučistima. Kralj je, međutim, to odbio i zahtevao da se pregovara sa predstavnicima vojske. Namesnik Stanković je razgovarao sa Simovićem i ministrom Ninčićem, dok je maršal Dvora Boško Čolak Antić imao sastanak sa Slobodanom Jovanovićem, od koga je saznao da se knez Pavle vraća u Beograd oko 19 časova. Kralj je tada zatražio da se izgura njegov blindirani auto, koji se nalazio u garaži. Na Dedinju je napetost počela da popušta: čekalo se samo naređenje kneza Pavla ili kralja Petra.

Dvorski voz je zaustavljen u Zagrebu u 7 sati ujutru. Knez Pavle je obavešten da je izvršen prevrat u Beogradu i da pučisti traže od njega da prihvati to stanje, podnošenjem ostavke. Maček i Šubašić, s kojima je razgovarao na Banskim dvorima, savetovali su mu da se odupre pučistima, pošto ima na raspolaganju vojsku IV armijske oblasti u Hrvatskoj, pod komandom đenerala Augusta Marića. Knez te sugestije nije mogao da prihvati shvatajući da bi to značilo građanski rat. Imao je i dva lična razloga više: prvo, zbog brige za svoju porodicu, koja se nalazila u Beogradu; drugo, što nije želeo da se stvori utisak da je protiv kralja Petra, koji je već stupio na presto.


NAROD KLIČE KRALjU

SLEDEĆEG dana, 28. marta održano je blagodarenje u Sabornoj crkvi i obavljene su nužne formalnosti: po stupanju na presto kralj je položio zakletvu na Ustav, a novi ministri sa Simovićem na čelu položili su pred patrijarhom zakletvu kralju. Zatim je kralj obišao grad, ispunjen svetom: ljudi su ga, noseći zastave i parole, pozdravljali uzvikujući njegovo ime.

U razgovoru sa britanskim konzulom u Zagrebu Rapom knez Pavle je delovao mirno, filozofski se mirio sa sudbinom, s jedinom željom da što pre napusti zemlju. Izjavio je da Simovićeva vlada i nije tako loša i savetovaće Mačeku da uđe u tu vladu, kako bi se sprečio raspad zemlje. Jedino strahuje od brze intervencije Nemačke, ali on nije strateg da prosuđuje vojnu situaciju.

Istog dana uveče stigao je dvorski voz u Beograd i knez Pavle je odmah doveden u zgradu Ministarstva vojske gde su se nalazili članovi vlade. Oficirima je naređeno da na stepenicama dočekaju kneza, ali da ga ne pozdrave. Simović ga je uveo u veliku dvoranu, gde je knez Pavle potpisao akt o svojoj ostavci, a zatim obavestio o tome i druga dva namesnika sa molbom da i oni to učine. Posle toga, došao je u Beli dvor da bi se spakovao za odlazak. Knez je odmah pozvao đenerala Leka, tada još upravnika Dvora, i zamolio ga da mu donese iz njegove kase i iz blagajne kneginje Olge svu gotovinu, kao i ugovore o kupovini imanja na Brdu kod Kranja.

Kralj Petar, koji se tada nalazio u Belom dvoru i pomagao svome stricu da se spakuje, primio je potom i đenerala Simovića. Već „imenovani“ predsednik vlade izvršenje prevrata mu je prikazao kao rezultat spontanog revolta naroda, koji su podržavale snage vazduhoplovstva i beogradski garnizon. Kralj je od Simovića tražio samo dve stvari: da se njegova majka, kraljica Marija, odmah vrati iz Londona i da se njegovom sricu, knezu Pavlu, ništa ne desi; štaviše, njemu će se i dalje isplaćivati iz državne kase neka vrsta apanaže. Pošto je Simović sve to prihvatio, kralj Petar je te večeri oko 10 sati potpisao već obznanjenu proklamaciju o stupanju na presto, o ostavci namesnika i imenovanju nove vlade.

Prilikom novih demonstracija 28. marta napadnut je nemački poslanik Heren i demoliran nemački informativni centar. U narodu se slavila pobeda sa različitim znamenjem: pod nacionalnim trobojkama i crvenim, komunističkim zastavama, sa parolama koje su nagoveštavale duboke podele u budućnosti.

Pred Simovićevom vladom stajalo je dosta problema. Pre svega, ona nije bila još kompletirana zbog neulaska predstavnika Hrvata, a od toga je zavisila i politička stabilnost zemlje. U pregovorima sa Mačekom brzo je prihvaćen njegov uslov da se položaj Banovine Hrvatske, postignut sporazumom prethodne vlade, ne menja. Ali vođa Hrvata tražio je i nešto više. Rekao je da ne može imati vere u mladog kralja, da on nije dovoljna garancija da, posle izvesnog vremena, druga grupa oficira neće napraviti novu revoluciju i odbaciti Sporazum Cvetkovć-Maček. Zahtevao je da se obrazuje Namesništvo, pod imenom Krunski savet, koje bi, u ime kralja, donosilo sve odluke. Svaki član Saveta, predstavnik Hrvata ili Srba, imao bi pravo veta, tako da bi Šubašić mogao to pravo da upotrebi kad god bi Maček to od njega zahtevao.

U pregovorima sa Mačekom Slobodan Jovanović je jedva uspeo da ga ubedi da odustane od tog zahteva, predočavajući mu da ne može vlada, koja je narod „oslobodila od jednog zakonitog Namesništva, da mu nametne jedno nezakonito Namesništvo, u obliku Krunskog saveta“. Kada je vlada, najzad, kompletirana 31. marta, već se našla u ozbiljnim spoljnopolitičkim teškoćama.


(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KRALj PETAR II - poslednji srpski monarh  |  Poslato: 21 Sep 2015, 23:40
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Englezi iza prevrata

Britanska vlada pozdravlja puč u Beogradu, na kome je zdušno radila. Puč nije izvela vojska nego 29 zaverenika

Slika
Demonstracije 27 marta

KAO što se i očekivalo, britanska vlada je zdušno pozdravila vojni udar u Beogradu, koji je priželjkivala i na kom su radile njene tajne službe. Nije nikakva tajna i da je novčano pomagala ljude koji su propagirali puč kao jedino rešenje pružanja otpora. Čerčil je odmah pomišljao kako bi se mogla ostvariti stara ideja o uvlačenju Jugoslavije u rat protiv sila Osovine. O izvedenom puču izvestio je poslanike Donjeg doma ovim rečima:

„U Beogradu je izbila revolucija, i ministri, koji su juče prodali čast i slobodu svoje zemlje, nalaze se iza brave... Na osnovu svega, mi možemo očekivati da će jugoslovenska vlada uraditi šta treba radi odbrane slobode i integriteta svoje zemlje... Britanska imperija i njeni saveznici povezaće svoju sudbinu s jugoslovenskom nacijom i nastaviti put i borbu, zajednički do potpune pobede“.

U Berlinu je Čerčilova izjava u parlamentu shvaćena kao objava rata na Balkanu. Hitleru je ona poslužila kao neposredan povod da, bez objave rata, napadne Jugoslaviju. Govoreći kasnije pred Rajhstagom, firer je to potvrdio ovim rečima: „Svi smo bili zaprepašćeni vešću o prevratu, koji je sprovela šačica plaćenih konspiratora. Oni su stvorili stanje koje je britanskom premijeru omogućilo da presrećan izjavi kako na kraju svega ima da saopšti nešto radosno. Kad sam ovo čuo, odmah sam naredio da se Jugoslavija napadne. Prema Hitlerovoj volji, taj napad je trebalo da bude munjevit i bezobziran, da se Beograd zbriše s lica zemlje, a Srbi urazume za večita vremena, dok bi se Hrvati poštedili...“

Čerčil je već 27. marta zatražio od državnog sekretara Idna i generala Dila da otputuju u Kairo, a odatle za Atinu i Beograd, i ambasadora Kembela ovlastio da obavesti novu vladu o potrebi da otkaže Pakt sa Nemačkom i pomogne odbranu Grčke. Kada je to saopšteno ministru Ninčiću, on je odgovorio Kembelu da ne može ništa definitivno da kaže o politici nove vlade. Dodao je da državni udar nije izveden samo zbog potpisivanja Pakta već i zbog nezadovoljstva radom prethodnog režima. Nešto konkretniji je bio ministar saobraćaja Boško Jevtić, obaveštavajući britanskog ambasadora da je obustavljen železnički saobraćaj između Jugoslavije i Nemačke, što bi moglo da znači i prekid ekonomskih odnosa i nagoveštaj vršenja pritiska iz Berlina. U takvim prilikama želi se izbeći svaka provokacija, pogotovu što Hrvati još nisu potvrdili svoj ulazak u vladu.

Po nalogu britanskog premijera Čerčila 31. marta u Beograd je došao general Dil, radi dogovora o vojnoj saradnji. Posle razgovora sa predsednikom Simovićem i ministrom odbrane đeneralom Bogoljubom Ilićem, pripremljen je tekst sporazuma u kome su dve glavne tačke: a) ako Jugoslavija bude napadnuta od Nemačke, britanska vlada će pomoći svim svojim snagama; b) ako Grčka bude napadnuta od Nemačke, izvan Jugoslavije, jugoslovenska vojska će se priključiti britanskoj vojsci u Grčkoj i ukazaće svu pomoć.


OPOZVAN FON HEREN

DOK je dobronamerni Fon Heren pokušavao da odvrati svoju vladu od rata sa Jugoslavijom, u Beogradu se još pokušavalo da se u Berlin pošalje ministar Ninčić, a u Rim potpredsednik vlade Slobodan Jovanović. Tražilo se i od britanske vlade da omogući povratak u zemlju Stojadinovića, pošto Nemci u njega imaju više poverenja. Sve je to palo u vodu kada je Nemačka opozvala svog ambasadora Fon Herena iz Beograda.

Međutim, kada je sutradan ovaj sporazum trebalo da se potpiše, jugoslovenska strana je tražila izvesne modifikacije, posebno kada se radi u slučaju nemačkog napada na Grčku. Kako je to razumeo general Dil, u položaju u kome se Jugoslavija nalazi, njeno eventualno vojno angažovanje u Grčkoj (zbog protivljenja Hrvata) izazvalo bi rascep zemlje, radi čega se traže garancije u formi čvršćih britanskih obaveza, na političkoj osnovi, koje on, kao vojnik ne može da potpiše. Dil nije mogao da nagovori Simovića da primi Idna, koji je radi toga čekao u Atini. Dobijajući takve izveštaje iz Beograda, i u britanskom Forin ofisu se realnije gledalo na situaciju u Jugoslaviji.

Pučisti su došli na vlast pod parolom „Bolje rat, nego pakt“, a onda su uvideli da im je jedina spasonosna politika pod sloganom „Bolje pakt, nego rat“. U Simovićevoj vladi bili su zastupljeni i predstavnici najznačajnijih političkih stranaka Srbije, koji su se ranije protivili Sporazumu Cvetković-Maček, a onda su bili prinuđeni da taj sporazum prihvate da bi zadržali Hrvate u vladi. I Simoviću nije ništa drugo preostajalo nego da pokuša uveriti Sile osovine da će poštovati Pakt, potpisan od vlade koju je on srušio.

U tom cilju ministar Ninčić posetio je Fon Herena i, uz izvinjenje za antinemačke ispade u vreme demonstracija, uveravao ga da će jugoslovenska vlada poštovati sve međunarodne ugovore uključujući i najnovije Trojni pakt, potpisani 25. marta u Beču. Nemački poslanik primo je ovo k znanju i učinio je sve da svoju zemlju odvrati od agresije na Jugoslaviju. Obaveštavajući Ribentropa da jugoslovenska vlada prihvata potpisani Pakt, Fon Heren je i puč od 27. marta prikazao u nešto drukčijem svetlu:

„Nije ga sprovela vojska, već samo 29 zaverenika, većinom mladih vazduhoplovaca... Stanovništvo Beograda nije uzelo učešća u prevratu u bilo kom obliku... Veselje prva dva dana bilo je izraz raspoloženja zbog stupanja mladog Kralja na presto i ulaska uglednih Srba u vladu... Ekscesi tokom prvog dana bili su organizovani od strane komunista i Jevreja, protiv volje vlade i naroda... U narodnim masama ima mržnje prema Italiji, a ne prema Nemačkoj. Pod ovim prilikama kaznenu ekspediciju protiv Beograda ne bi razumeli, već bi kao nepravdu shvatili i oni jugoslovenski krugovi koji su prema nama prijateljski raspoloženi... Ne bi se smelo desiti da Nemačku vode impulsi, već jedino odgovarajuće vojne potrebe.“

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 43 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker