Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 13:36


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Večne kuće slavnih Srba  |  Poslato: 13 Apr 2012, 04:25
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Tragika kraljice Natalije

Posle svirepog ubistva sina Aleksandra i njegove izabranice Drage, Natalija promenila veru i zamonašila se. Iako lista od 48 naslednika još nije definitivna, njena humka je prekrivena travom zaborava

Slika

Pišu: Dijana Dimitrovska i Milena Marković



DA je kojim slučajem znala kakvu će joj kob doneti titula kraljice serbske, kći vlaškog spahije Natalija Petrovna Keško sigurno se za Milana Obrenovića ne bi udala. Ponela je krunu i sudbinu odbačene žene, ožalošćene majke i proterane kraljice koje će nositi do svoje smrti. Najtužnija od svih evropskih kraljica.
Kako je ona intimno proživljavala ove teške dane, međutim, nikada nećemo saznati. U memoarima koji su objavljeni, opisala je svoje detinjstvo i stasavanje sve do 1887. Najzanimljivije detalje: razvod braka, progonstvo 1891. i višedecenijski život u inostranstvu - nije stigla da završi. Proterana srpska kraljica umrla je u manastiru Lardi, nedaleko od Pariza, u takvom siromaštvu da su je sažaljevala i najtvrđa srca.
Kada se udala za Milana, imala je 16 godina. Bili su najlepši kraljevski par. Sreća je brzo krunisana sinom Aleksandrom. Kraljica je porođaj jedva preživela. Njihovo drugo dete, Sergej, umro je pet dana po rođenju. Sahranjen je u crkvi svetog Marka. S ovim nevoljama stigle su i druge.
"Neobuzdan sladostrasnik, on nije bio ispravan muž", pisao je Vladimir Ćorović, jedan od najuglednijih srpskih istoričara, "a kraljica Natalija je bila hladna i prilično ograničena a uporna žena. Između njih su, sem toga, postojale i političke suprotnosti. Kraljica je poreklom bila upola Ruskinja i sva za Rusiju. Kralju je pravila česte scene zbog njegovih bliskih veza sa Bečom."


U TO vreme, ruska diplomatija napravila je Srbiji veliku štetu. Sanstefanskim ugovorom stvorena je Velika Bugarska u koju su ušli ne samo Makedonija nego i najveći delovi Stare Srbije. Ogorčena srpska vlada tada je poručila Rusiji da će Niš braniti od njih, isto kao i od Turaka.
Kralj Milan se upuštao u veze s ženama sa mnogo strasti. Pre braka imao je vezu s udovicom jednog beogradskog advokata, Leposavom, koja se nastavila i za vreme braka, zbog čega je Leposava prozvana "madam Pompadur". Gospe su to ispričale Nataliji. Ona je preduzela prve korake. Pošto su na putu za Topčider prolazili pored kuće Leposave "dok je ona uvek stajala na prozoru nakinđurena, i sa drskim pogledom", zatražila je od Milana da je odatle preseli. On je to i učinio. Zabeležena je i njegova veza s bliskom rođakom Marijom Katardži. A Slobodan Jovanović zapisao je u "Portretima" da se "godinu dana pre razvoda braka zaljubio u običnu građanku Artemizu", ženu Milana Hristića. Svoju vezu nije krio i imao je nameru da se Artemizom oženi, kada podnese ostavku. Nije se oženio iako su dobili vanbračnog sina Đorđa.
Iako je uživala veliku popularnost među Srbima, koji su je nazivali i "srpskom majkom", kralj se nije libio da se od nje razvede. Bio je to skandal kakav nije videla Evropa. Proterao ju je iz Srbije i ona se nastanila, sama, na Azurnoj obali, u vili "Sašino", koju je nazvala po svom obožavanom sinu Aleksandru (Saši). S njim je prekinula odnose saznavši za njegovu vezu sa Dragom Mašin, ženom nižeg staleža i - nerotkinjom.


KRALj Milan bio je takođe utučen. Svome sinu uputio je pismo pre ženidbe koje je bilo skoro proročko: "Naša je dinastija preturila mnoge udare, ali ovaj bi bio najkobniji". Aleksandar mu je odgovorio: izdao je naredbu vojsci da bivšeg kralja ubiju ako proba da silom pređe u Srbiju. Razočaran i duboko zgađen svim, Milan je umro u Beču 29. januara 1901, u četrdesetosmoj godini, sa željom da ga ne sahrane u Srbiji. Telo mu je s toga preneseno u manastir Krušedol, gde je sahranjena i kneginja Ljubica. A kada su Aleksandar i Draga Mašin ubijeni u prevratu, nesrećna Natalija je promenila veru. Prešla je u katoličanstvo i zakaluđerila se. Da pobegne od naroda koji ju je toliko unesrećio.
Njen grob brzo je zarastao u travu. Zaboravljen kao što je i ona za života bila. A onda, "serbska majka i kraljica" vaskrsla je i među Srbe se vratila sto godina kasnije - kada je otvoren njen testament (i memoari) u kome je veliko imanje zaveštala Univerzitetu i Crkvi, a deo u novcu i umetničkim slikama i imanjima ostavila potomcima Jakova Obrenovića, brata knjaza Miloša. Tako je počeo rat za njeno nasledstvo.
Trajao je godinama dok Opštinski sud u Čačku nije povrdio naslednika: Milutina Novakovića, rođenog 1925. godine u Donjoj Gorevnici, kod Čačka. On je čukununuk Jakova Obrenovića.
Ali, tu nije bio kraj. Braća Srboljub i Slobodan Jakovljević iz Gornjeg Milanovca takođe su priznati kao mogući naslednici, kao i grupa od 45 potomaka (u nižim stepenima srodstva). Sada, međusobno vode sporove za nasledstvo.
Da kraljica Natalija nije napisala terstament i memoare ne bi se ni znalo za naslednike. Ovako, loza Obrenovića još živi, a grob najtužnije evropske kraljice i dalje prekriva trava.


RAZVOD

KAKO crkveni sud nije hteo da razvede brak, kralj je to zatražio od mitropolita, što je on i učinio 12. oktobra 1888. Natalija je proterana iz Srbije 7. maja 1891, posle demonstracija u kojima je palo nekoliko mrtvih i ranjenih. Iste godine, u septembru, Milan je istupio iz srpskog državljanstva i odrekao se prava kao član vladarske porodice. Od ruskog cara dobio je za to dva miliona dinara.

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Večne kuće slavnih Srba  |  Poslato: 25 Maj 2012, 18:33
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Ljubav kneginje Julije

Titulu kneginje serbske Julija je nosila dvanaest godina, u početku srećna, kasnije razočarana. Posle smrti supruga, kneza Mihaila Obrenovića, kneginja se preudala za austrijskog grofa Karla Arenberga. Julija je umrla 1919. godine u Beču, gde je i sahranjena

Slika

BILA je toliko ljupka i zanosna da plemeniti srpski knez Mihailo Obrenović nije mogao da joj odoli. Uprkos neprihvatljivim razlikama: katoličkoj veri i „stranskom“ poreklu, uprkos protivljenju velikog knjaza Miloša, Julija Hunjadi postala je kneginja srpska.
Tu titulu nosila je dvanest godina. U početku srećna i vesela, vremenom nesrećna i rastrzana u uraganu emocija koje su život kraljevskog braka razbile u paramparčad.
Istorija je ljubomorno čuvala ovu priču dok je nije na svetlost dana iznela književnica Svetlana Velmar-Janković. Kroz dnevnik koji je knez Mihailo vodio, sa beleškama Anastasa Jovanovića, prvog srpskog fotografa i kneževog prijatelja, i pismima Julije svojoj majci, grofici Hunjadi – priča je sklopljena. Ljubavna priča bez patetike. Bolna i opora.
Njihov brak, 1853, počeo je idilično. Povremeno su živeli u Beču, povremeno na svom dobru Ivanka u Mađarskoj, koje je kupljeno uz novčanu pomoć kneza Miloša.
Za rođendan, kojeg su slavili na Ivanki, Mihailo joj je darivao srpsku nošnju od bele svile i bele kadife, Srmena i zlatnim koncem vezenu a rubinom ukrašenu. Mati njena poklonila joj je 3 poslednje kompozicije Franca Lista, sa posvetom, njegovom rukom ispisanom. Stariji brat prvo izdanje Geteovog „Fausta“, mlađi brat – krzneni ogrtač za jahanje po zimi, naročito udešen, a Anastas Jovanović veliki album pun fotografija. Srećni su bili te 1853. godine.
Sedam godina kasnije umro je knez Miloš Obrenović u svom konaku u Topčideru. Vest o smrti oca Mihailo je primio dok je bio na službi u crkvi. Tada je izašao iz senke kneza naslednika i u sjaju kneza vladaoca se predstavio. Juliji, koja se već više od dva meseca lečila u banji, poslata su dva telegrama. „Jednako se pitam“, zabeležio je Anastas Jovanović, „zašto na glas o teškom stanju gospodarevom, na put nije ranije krenula. Već bi odavno mogla biti u Beogradu. I uz Mihaila, gde joj je mesto stajati.“
U svim evropskim novinama odjeknule su vesti o događaju u Srbiji. Svuda se Mihailov dolazak na vlast najlepšim rečima dočekivao. O maloj kneževini na Balkanu i o njenom knezu, sa velikim uvažavanjem, pišu i engleske novine. Ruski car Aleksandar Drugi podario je Mihailu Orden belog orla. Julija obilazi Evropu i lobira za Srbiju, na šta je Mihailo posebno ponosan.
Dve godine kasnije stigli su oblaci. Anastas Jovanović, preko koga je sva pošta stizala u dvor i odlazila, otkrio je čestu prepisku kneginje Julije sa jednim grofom.
„U ovom januaru ona je već tri pisma grofu poslala“, zapisao je u svojim beležnicama Anastas, „a pet od njega primila. Dođe mi da tog grofa tajno, na dvoboj izazovem.“
U isto vreme Julija je pisala duga, hladna pisma svojoj majci, u kojima Srbija nije više lepa, mala zemlja, već „nesnosna“. Mihailo ništa i ne sluti. U dnevniku piše: „Da Julija nije uz mene, ništa ne bih mogao. Ali ona, moja premila, snagu mi daje, svetlost znači.“
Jedno Julijino pismo Anastas je tajno, sa nespokojem, otvorio i isto tako zatvorio. Imao je šta da pročita. Ona grofu, koji u Trst treba brodom da stigne, svoj dolazak u Beč potvrđuje. Njega takođe u Beču očekuje. Sastaće se u kući u kojoj su se pre sedam godina upoznali (tada je već tri godine u braku sa Mihailom)! Neophodno joj je, veli, da se s njim vidi da ne bi u ovoj tamnici presvisla.
Anastas Jovanović više nije mogao tajnu da krije. Morao je konačno sve da ispriča knezu. Pokušao je alegorično, kroz san. Mihailo nije shvatio. Onda mu je stavio na sto jedno pismo koje je Julija napisala grofu. Pročitao ga je.
„Tajac je prekrio dvor“, zapisao je Anastas. „Mihailo je satima ostao u kabinetu. Nikog nije zvao. Kneginja u svojim odajama, u malom dvorcu, za put se sprema.“
Osam dana kasnije knez Mihailo napisao je u dnevniku: „Ne spavam. U praznoj tmini bdim. Otišla je. Nagnao sam sebe da je ispratim do parobroda, ali joj ruku poljubiti nisam mogao. Ni dodirnuti. Ni reč joj reći … Sedam godina je uz mene još neko drugi postojao. Čak i onda na Ivanki .. “
Grofica Hunjadi stala je protiv svoje ćerke, a uz Mihaila. Brat kneginjin Laslo razgovarao je u međuvremenu sa grofom, koji je voljan da se oženi kneginjom „čim zakonske okolnosti dopuste“. Ipak, nisu se tada razveli. Kneginja se vratila u Beograd, provela manje od godinu dana i opet otišla u Veneciju i Pariz, kako se vidi iz pisama majci. Vratila se u Srbiju 1864, misleći da će kneza opet osvojiti.
Ali nije. U pismu majci priznaje: „On me više neće. Voli me, ali me neće.“
Kako se osećao Mihailo vidi se iz beleške koju je napisao u Aranđelovcu 7. jula 1865: „Nemam je više, izgnao sam je. Ostao sam da u PUSTOTA služim, a bezdno čeka.“
Knez Mihailo nije ipak bio potpuno sam. Iz beležaka Anastasa Jovanovića vidi se i da je imao vanbračnog sina: „Majka mi pripoveda o detetu koje je dr Pacek sa sobom doveo u Beograd. Svi o njemu pričaju. O Viljemu Berghauzu, Mihailovom sinu. Nezakonitom. Osobito dete. Srpska već govori, dobro se uči, lepo druži. Mio.Grehota ako ga Mihailo i zakonski ne prizna za svoga. A da je njegov od glave do pete, vidi se.Ionako se loza Obrenovića tanji, mnogo ženske dece, malo muške, a sva umiru nedozrela. “
Bezdno je ipak sačekalo kneza Mihaila 11. juna 1868; dok je šetao Košutnjakom ubili su radikalsko-karađorđevski zaverenici, kako je pisalo u optužnici. Krivica Karađorđevića na sudu nije dokazana. Ali je ni istorijska nauka, s druge strane, nije ni – opovrgla.
Julija se jedanaest godina kasnije udala za grofa Karla Arenberg. Umrla je u Beču 1919.


večernjenovosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Večne kuće slavnih Srba  |  Poslato: 01 Jun 2012, 15:45
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Povratak samo - nada!

Kraljicu Mariju, udovicu kralja Aleksandra, nikad nije napuštala nada u povratak. Rumunska princeza Srbiju je smatrala svojom otadžbinom. Život okončala u Engleskoj, gde počiva, a počasnu stražu držali prognani kraljevi oficiri

Slika

U SRPSKOJ tužnoj istoriji “večnaja pamjat”, najpevanija je pesma.

Kraljici Mariji-Karađorđević, kćeri rumunskog kralja, bilo je dovoljna tek decenija zajedničkog života sa jugoslovenskim kraljem Aleksandrom, da spozna ovu strašnu istinu naroda kome se s ljubavlju privolela.
- Nema ništa strašnije od ove istine - kazala je još kraljica majka, kako su je zvali u Srbiji, koju je smatrala svojom otadžbinom.
Njen sin princ Tomislav, sećajući se kasnije ovog razgovora, zaključio je: Ima nešto još strašnije: Kad ti "večnaju pamjat" pevaju u tuđini.
Juni 1961. godine, crkva svetog Save u Londonu, kovčeg je u ovaj hram prenet dan pre sahrane, prekriven zastavama kraljevina Jugoslavije i Rumunije. Trojica kraljičinih sinova i unuk Aleksandar stoje kraj njenog odra. Počasnu stražu voljenoj kraljici drže oficiri i vojnici Kraljevine Jugoslavije, prognanici iz otadžbine (“Humke mnogih večna su tuđina”).

VEČNAJA pamjat pevaju dva arhiepiskopa, tri episkopa i još deset sveštenika Srpske pravoslavne crkve. Pesmu trajnog
sećanja prihvata hiljade ljudi. Kovčeg je polako spušten u grobnicu Frognora, kraj mauzoleja britanske kraljice Viktorije, prababe Marije Karađorđević.
Trenutak tišine, nije se čulo da u kovčeg udara grumen zemlje kojoj se Marija posvetila?
Je li ovakvu sudbinu ikada slutila jugoslovenska kraljica? Možda i jeste: zahvaljujući njenoj upornosti u Londonu je i podignuta crkva u kojoj su joj držali opelo.
Posle ubistva muža, kralja Aleksandra Ujedinitelja u Marseju 1934. godine, kraljica Marija ponela je veliki teret obaveza. Ali joj je od svega bilo najvažnije da dostojno sledi kraljev put dobrote “za dobro svojih sinova”, kako je govorila.
Đorđe Karađorđević, brat kralja Aleksandra u autobiografiji “Istina o mom životu” piše:
- Ova, zaista retka žena i majka u meni je izazivala divljenje svojom skromnošću. Sama je kupala svoju dečicu i davala na krpljenje njihove cipelice, dok bi o prazniku majki, Matericama, obuvala mnoge sirotane. Kraljica je zimi, godinama, išla prestoničkim ulicama u istom kaputu, a na prijemima bila je jednostavnije obučena od mnogih svojih zvanica.
Majčinska ljubav i briga za decu, odvela je kraljicu Mariju, u decembru 1939. u Englesku. Želela je da sa Tomislavom i Andrejem, koji su se tamo školovali, proslavi Božić. Nameravala je da se vrati odmah posle praznika. U Beogradu je ostao njen treći sin Petar, maloletni kralj Jugoslavije. Strepela je za njegov život.
Ratne okolnosti i odluke novih komunističkih vlasti kasnije, sprečile su je da se ikada vrati u zemlju.
Moje srce je sada sa Petrom u Jugoslaviji, zapisala je u dnevniku, u Engleskoj, 27. marta 1941. godine... Žalim što nisam pored mog sina i naroda Kraljevine. Petru je uputila i telegram: Neka Bog izlije blagoslov na tebe, sine moj i kralju, i na našu milu otadžbinu.


A KADA je Petar 1944. godine u Crvenom krstu kod Kembridža, gde je bio aktivista, upoznao princezu Aleksandru, kćerku grčkog kralja (živela je i školovala se u Engleskoj), ubrzo ju je verio i rešio da se oženi. Tome se kraljica Marija usprotivila. Princ Tomislav piše: U svima nama, a majci posebno, najsnažnije je postojala nada da ćemo se vratiti u Jugoslaviju. Zato je govorila Petru: Sačekaj kraj rata, pa se ženi. Zar ti sam da se danas veseliš? Neka tu radost oseti sav naš narod u slobodi.
Nepomirljivo je govorila da je svadba nemoralna dok u zemlji narod gine, dokle ga kolju po logorima i masovno uništavaju u Jasenovcu.
Petra su, seća se njegov brat, nažalost, za ženidbu podržavali Hrvati i Čerčil, lično: "Vi ste kralj i samo Vi morate to da odlučite."
I moj se brat oženio, a majka je tugovala. Nije bila na sinovljevom venčanju.
Anka Gođevac je o tom periodu kraljičinog života zapisala: Tuga i fizička patnja iscrpele su Mariju. Od nekad mlade, srećom ozarene žene, postala je životom teško kušana osoba. Njene plave oči jedino su ostale od te, raskošne lepote.
U Londonu petnaest godina kasnije, kraljicu je posetila slikarka Leposava - Bela Pavlović.
Mnogi Jugosloveni navrate da porazgovaramo, kazala je kraljica Leposavi. Stariji su mudriji i odmereniji, iskustvo ih naučilo. Mladi su zaneti, kažu: Kad se vratimo,
osvetićemo se komunistima. Ja im velim: Stanite, ne recite - kad se vratimo, već ako se vratimo u Jugoslaviju. Onda se nikome nećemo svetiti, svi ćemo zajedno, složno da radimo. Da podignemo našu zemlju.
Nadala se i radovala povratku kraljica do kraja života. A padala je kiša i udarao ledeni vetar 3. jula, 1961. godine, kad su je sahranili u crkvi svetog Save u Londonu.


IDEALNA VLADARKA

NAJLEPŠE reči o kraljici Mariji izrekao je vladika Nikolaj Velimirović: U kraljici Mariji narod je našao ono za čim je žudeo - idealnu vladarku, dobru suprugu, požrtvovanu majku, vrednu domaćicu, dostojanstvenu kraljicu.

BURMA I GRB

DANICA i Srđan Čolović, istražujući život Marije Karađorđević, ispričali su u knjizi “Kraljica majka” o njenoj izuzetnoj skromnosti. Sa sinovima je, tokom rata, živela u preuređenoj seoskoj kući, oko 100 km udaljenoj od Londona. Nikad se nije kinđurila, od nakita je imala samo burmu i prsten sa jugoslovenskim i rumunskim grbom i tanku narukvicu sa pločicom na kojoj je bilo ugravirano njeno ime. Ova narukvica je trebalo da posluži za identifikaciju u slučaju pogibije.


Nastaviće se


večernjenovosti

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Večne kuće slavnih Srba  |  Poslato: 13 Jul 2012, 19:32
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Svađe oko mrtvog kralja

Kralj Petar Drugi Karađorđević preminuo je 1970. godine u SAD. Kraljević Tomislav i Andreja želeli su da Petra sahrane u Engleskoj, pored majke.

Slika


NIŠTA me više ne veseli, teško sam oboleo. Svi oko mene znaju da moram u postelju. Ja želim da ustanem. I duša mi je bolesna i ponos, umorni su. Izdaju kao i telo. Vidim dobro svoj kraj, nema mi možda još ni mesec dana. Govorio je kralj Petar Drugi Karađorđević, samo koji dan pre nego što će početkom aprila 1970. godine u bolnici Džon Vesli u Los Anđelesu pasti u agoniju. Imao je tada 47 godina, suprugu Aleksandru i sina Aleksandra.
A samo koji mesec ranije, kako je beležio Petar Salapa, paroh raskolničke crkve u Arkadiji kod Los Anđelesa, kralj je pravio planove kao da će još godinama živeti, mada je svima bilo jasno da su ovo njegovi poslednji dani. Smrt mu je potpisala život u tuđini, 3. novembra 1970. godine, i tog trenutka, dok se mrtvi jugoslovenski kralj još nije ni ohladio, počinje otimačina za njegove mošti.
Srpska emigracija u Americi i sveštenstvo raskolničke crkve želelo je da počiva tu gde je „voleo sa ljudima da božićuje“, kako je govorio na odlasku iz Engleske, gde su ostali njegova majka i braća: Tomislav i Andreja.
POKOJNI princ Tomislav Karađorđević u Memoarima (koje je objavila Zadužbina kralja Petra Prvog u Topoli) iznosi do detalja deo ove sveukupne srpske drame i prokletstva:
- Vest o Petrovoj smrti do nas Karađorđevića dospela je na neuobičajen način. Oni koji su ga oteli, a to su raskolnici, nisu uljudno obavestili nikoga od Karađorđevića... Javio mi se njegov jedinac Aleksandar, koji je tada bio u vojsci u Nemačkoj. Kaže da je njegov drug preko Bi-Bi-Sija čuo da mu je otac umro.
Vest o smrti kralja Petra Drugog bila je tačna, ali je za Karađorđeviće bilo tako potresno kad je objavljeno da je ostavio „testamentarnu želju da bude sahranjen u Livertbilu“
- To su raskolnici, koji su ga kontrolisali preko Milice Anđelković (Eve Marije) alijas Mici Lou, napravili lažni testament i njegovu navodnu želju. Očito, bilo im je potrebno da se kriju iza njega, makar i mrtvog.
"Stupio sam u vezu", piše princ Tomislav, "sa knezom Pavlom. I njemu je ovo sa testamentom bilo sumnjivo. Kaže mi da švajcarske novine (a Pavle je tada bio u Lozani) donose vesti o zaveri i ukazuju na podatak da su raskolnici krili smrt držeći mrtvog kralja Petra tri dana. To znači da su oni kidnapovali njegovo telo, da se uz njega promovišu i naprave paradu. Kneginja Olga, vrlo trezveno, rekla je da testament, čiju kopiju nema niko od Karađorđevića, može biti samo falsifikat...
MNOGO sam se lomio da li da otputujem u Ameriku i prisustvujem sahrani. Nevolja je bila u tome što je Petar jednom pristupio raskolnicima, mada mi znamo da se pokajao i vratio našoj crkvi, pa bi pojava Karađorđevića na sahrani bila tumačena da smo zarili nož u leđa Srpskoj pravoslavnoj crkvi... Njegov sin Aleksandar i ja želeli smo da Petar bude sahranjen pored naše majke (kraljice Marije) u Mauzoleju vindzorske tvrđave. To pravo mu je, kao kralju i potomku engleske kraljice dolikovalo i pripadalo, a imali smo i saglasnost kraljice Elizabete.
Nije vredelo, beleži brat kralja Petra Drugog. Mici Lou i raskolnici falsifikovali su Petrovu umrlicu: glasila je na ime drugog umrlog, nekog Petra Petrovića... Falsifikovano je sve: datum, vreme i mesto smrti.
Manastir Svetog Save u Libertvilu, država Ilinois, četrnaestog novembra 1970, raskolnici sahranjuju kralja Petra Drugog. U povorci od njegovih rođenih iz doma bio je samo brat, princ Andrej, što će po njega kasnije biti kobno. Na odru govori emigrant Dragiša Kašiković: „Kralju naš čestiti, gospodaru, mili zemljače. Morao si u izgnanstvo, sudbina ti je trnov venac namenila. Nosio si ga hrabro, Karađorđevski. Ali ti se kunemo čašću i imenom da ćemo te preneti na Oplenac. U slobodnu Srbiju, koju ti sudbina nije dodelila da ponovo vidiš.“
Čulo se samo škripanje mermerne ploče kojom su ukopnici pritisli grobnicu.



BELEZI

U PORTI manastira u Libertvilu, gde počiva kralj Petar Drugi, iza oltara, sahranjen je Konstantin Fotić, kraljevski ambasador u Vašingtonu. Na ulazu u manastir je spomenik generalu Draži Mihajloviću sa posvetom „ministru vojnom“.

DO MONARHIJE

PRINC Tomislav u više navrata je zažalio što mu braća, kralj Petar i princ Andrej počivaju u tuđini. I on i princ Aleksandar imali su snažnu želju da ih vrate u otadžbinu i sahrane u porodičnu grobnicu. Nadao se da će i majci Mariji tu želju da ispuni... Ni naša crkva, međutim, ni država nisu mu pružile podršku. Iz kojih razloga? Tomislav Karađorđević nije ostavio odgovor na ovo pitanje.

(Nastaviće se)


večernjenovosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Večne kuće slavnih Srba  |  Poslato: 30 Sep 2012, 03:12
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Dug čarobnoj Jeleni

Italijanska kraljica Jelena Savojska, kći kralja Nikole Petrovića, zadužila i svoj narod i narod svoga supruga Vitoria Emanuela Trećeg, ali njenom poslednjem ispraćaju nisu prisustvovali ni Crnogorci ni Italijani.

Slika


OD ROĐENjA je ova žena bila božanstvo. I sahranili su je tako: u povorci hiljade ljudi, u mukloj tišini, kao da žale za najrođenijim.
Odlazak Jelene Savojske, italijanske kraljice, kćeri kralja Nikole, u zimu 1952. godine, potresao je Monpelje i Langdok. Francuzi, u čijoj zemlji je odlučila da završi život vredan čitave enciklopedije, danima su pohodili njen grob. Kao da su joj se oduživali za predsmrtnu samoću i bolest. Štampa je zabeležila: „To su bile hodočasne posete preminuloj čarobnoj Jeleni, mada je plemenitom dušom zadužila više svoj crnogorski i narod svoga muža, Vitoria Emanuela Trećeg, kralja Italije, nego francuski“. Italijani su joj za dobročinstvo u Mesini ipak podigli spomenik za podvig u zemljotresu 1908. godine. U danima razornim za ovaj grad ona je organizovala poljsku bolnicu i u njoj vidala rane unesrećenima i materijalno im pomagala. U danima Velikog rata, sa istom posvećenošću, kraljica je pomagala ugrožene, radeći kao medicinska sestra.
A gotovo čitav vek kasnije, italijanski biskupi su se setili da je svrstaju među - svete, a Sveta Stolica istovremeno je pokrenula pitanje premeštanja posmrtnih ostataka u Rim.
Put povratka se još nije dogodio: proces je dug i složen. Za života je republikanske vlasti nisu zvale. Da jesu?
- Ne bi se vratila. Mati je sve vreme nosila gorčinu progona i Mafaldinu smrt, život je za moje roditelje posle bio mučan, iako su se trudili da uz unuke potisnu sećanja na te dane - govorila je sofijskom novinaru Angelu Kotovu bivša bugarska carica Đovana, kćerka kraljice Jelene.
MAJ 1946, početak puta bez povratka. Jedan od najmučnijih trenutaka u životu Savoja. U knjizi „Jelena od Montenegra“, Miodrag Pešić piše:
Dva motorna čamca i mala pratnja odveli su u izgnanstvo kralja i kraljicu Italije. Ukrcani su na krstaricu koju je pratila torpednjača. Kraljica je na rastanku zagrlila novog kralja Italije, sina Umberta, ali se nije rasplakala iako je znala da će i njegova vladavina biti kratkog veka. Zagovornici monarhije pokušali su da spasu dinastiju i ponudili su Italijanima novog, nekompromitovanog kralja Umberta II. Italijani su se, međutim, glasanjem opredelili za republiku i monarhiji je došao kraj.
Kraljevski par je prognan u Egipat. Kralj Faruk je primio Vitoria Emanuela i Jelenu Savojsku, kao prijatelje a ne kao prognane vladare. Ujutru, 12. maja 1946. godine, on je lično došao u Aleksandriju i posle prijema u njihovu čast, smešteni su u najlepšu kuću u gradu. Nekoliko dana posle, engleske vojne vlasti dobile su od egipatske vlade istu palatu na raspolaganje, pa je kraljevski par opet morao da se seli. I njih i kralja Faruka iz ove neprijatne situacije izvukao je neki bogati Italijan, koji im je stavio polovinu svoje vile na raspolaganje.
U jesen 1946. godine, Vitorio Emanuel kupio je vilu u aleksandrijskom rezidencijalnom kvartu i dao joj ime „Jela“, po njegovoj ženi i ljubavi Jeleni. Mesec dana posle njihovog izgnanstva iz zemlje, prognan je i njihov sin Umberto II. Za njima je u Egipat stigla kći Jolanda, a zatim Đovana, bivša bugarska carica, sa ćerkom i malim kraljem bugarske Simeonom. Nedostajala je samo Mafalda koja je stradala u Buhenvaldu, nemačkom logoru.
Dva dana uoči Božića 1947. godine Vitorio Emanuel otišao je na pecanje. Vratio se sa izlivom krvi u plućima. Sutradan ga je pogodila tromboza i istog dana je umro.
POSLE muževljeve smrti, Jelenino zdravlje se pogoršalo, Egipat je napustila u leto 1949. godine i otputovala, po savetu lekara, u Francusku. Tu ju je posetio i maršal Fon Manerhajm, njena simpatija iz mladih dana, koji je ranjen u dvoboju s knezom Arsenom Karađorđevićem zbog nje, njegove Lenačke. Krajem oktobra, Jelena je odlučila da se vrati u Egipat. Njeno finansijsko stanje bilo je očajno. Novac njenog muža kod "Hambros banke" bio je blokiran, zbog spora sa italijanskom državom koja je zahtevala njegovu konfiskaciju.
Spor oko imovine u Italiji, koju je nasledila od muža, trajao je već dve godine kod suda u Rimu, jer je država tražila konfiskaciju celokupne bivše imovine italijanskih vladara. Pokušala je da proda muževljeve memoare jednoj izdavačkoj kući iz Njujorka, ali se njen sin Umberto suprotstavio. Tražio je da mu ih preda odmah posle očeve smrti.
Kraljica Jelena je 8. januara 1950. godine napunila 77 godina. Nekoliko dana kasnije izrazila je želju da se povuče u starački dom koji su držale italijanske časne sestre. Želja joj nije ispunjena, jer su lekari ubrzo konstatovali rak u trbuhu, i preporučili joj da ode u Francusku kod profesora Pola Lamarka. On je postizao znatne rezultate u lečenju ove bolesti zračenjem. Jelena je otputovala u Francusku, u Monpelje, i odsela najpre u jednom hotelu, a zatim se preselila u vilu profesora Lamarka, koja se nalazila u selu Mas de Ruel u Provansi. Profesoru Lamarku bilo je jasno da radioaktivna terapija, kojoj ju je podvrgavao dva puta nedeljno, nije nimalo uticala na poboljšanje i savetovao joj je da se podvrgne operaciji. Ona je pristala i zloćudan tumor je odstranjen.
Nije joj, ipak, bilo spasa. Umrla je dve nedelje posle operacije, 28. novembra 1952. godine. Sahranjena je na seoskom groblju sela Mas de Ruel o državnom trošku. U trenutku njene smrti, pored njene postelje nije bilo nijedno njeno dete.


JEDNA NEPOZNATA ŽENA

SEPTEMBRA 1943. godine pada fašistička vlada Italije. Kralj Vitorio Emanuel je sklopio primirje, uhapsio Musolinija. Oklopna nemačka divizija je bila nadomak Rima, kad je stigla naredba da se „visočanstvo evakuiše“. Kralj Vitorio Emanuel III održao je poslednji sastanak na aerodromu, a njegov sin Umberto, princ od Napulja, želeo je da se vrati i spase čast dinastije Savoja. Jelena je slutila: ako se vrati, ubiće ga Nemci. Tih dana njihova kćerka Mafalda, Nemica po udaji, supruga Filipa od Hesena, vratila se u Rim po decu. Uhapšena je sutradan i deportovana u nemački logor "Buhenvald". Kad su saveznici bombardovali logor, princeza od Hesena je ranjena, operacija nije uspela... Na grobu je neko upisao „Jedna nepoznata žena“.



SAMILOST DOMOVINE

OČARAN italijanskom kraljicom, crnogorskog korena Petrovića, Renato Barneski je o njenoj smrti u knjizi "Jelena Savojska" ovako pisao:
- Da je pozdravi poslednji put, tačno na vreme, stigla je i kiša koja je pratila sve njene značajne dane. Neometeni kišom, pet hiljada Francuza odalo je poslednju počast stranoj kraljici, duž sedam kilometara koji vodi od Figerola do groblja "Sen Lazar". Svi oni koji su je poznavali, oplakivali su je; neki od njih sa suzama i osećanjima sinovske žalosti. "Ja, republikanski građanin republikanske Francuske, plačem za ovom kraljicom kao da mi je bila majka", rekao je novinarima Pol Lemark, koji je Jeleni najpre dao svoju kuću za njene poslednje godine života, a zatim se pobrinuo da njene posmrtne ostatke drži u porodičnoj kapeli. Posmrtni ostaci Jelene Savojske prebačeni su, 28. decembra 1953, u mermerni grob u Karari, u centralnom delu groblja, gde od tada čeka građansku samilost republikanske Italije kako bi mogla da se vrati u domovinu i pridruži svojim mrtvima pod velikim svodom Pantenona.
(Nastaviće se)


večernjenovosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Večne kuće slavnih Srba  |  Poslato: 02 Okt 2012, 13:59
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Zvanična verzija - infarkt

Andrej Karađorđević nađen mrtav u svojoj garaži u Palm Springsu 7. maja 1990. godine. Bilo je više verzija o uzrocima smrti princa Karađorđevića, ali je, posle osam dana, saopšteno – infarkt. Princ Andrej sahranjen u Libertivilu, kao i njegov brat Petar, ali u raskolničkom hramu

Slika


SRPSKE zastave bile su spuštene na pola koplja, smenjivale su se počasne straže u crkvi Presvete Bogorodice manastira Gračanica u Čikagu. U središtu crkve bio je izložen kovčeg u kome je danima ležao mrtav Andrej Karađorđević. U mimohodu od ranog jutra stotine ljudi: američki Srbi opraštali su se od svog princa, s kojim ih je spojila prognanička sudbina i žal za otadžbinom, kraljevinom.
Andrej Karađorđević (60), najmlađi sin kralja Aleksandra Ujedinitelja i kraljice Marije, tragično je završio život 7. maja 1990. godine.
Prve vesti o smrti nagoveštavale su misteriju: nađen je mrtav u svojoj garaži, u Palm Springsu u Kaliforniji. Mnogobrojni srpski emigrantski živalj bio je šokiran. Do zvaničnog razjašnjenja šta se zaista dogodilo, o tragičnom kraju jugoslovenskog princa, bilo je nekoliko verzija: da su ga ugušili izduvni gasovi automobila, da je digao ruku na sebe, da je ubijen... Tek neposredno pred sahranu, osmog dana od objave smrti, saopšteno je da je umro od infarkta! To je dodatno ustalasalo duhove i podiglo temperaturu u srpskoj emigraciji.
- Moj brat je skončao pod čudnim okolnostima - reći će ubrzo posle sahrane Tomislav Karađorđević. On nikada nije prestao da sumnja u zvanično saopštenje istrage, ako je istrage uopšte i bilo.

NAJMLAĐEM Karađorđeviću put u Ameriku iz Engleske gde se školovao, otvorio je brat kralj Petar II, koji je, dve decenije, pre smrti Andreja, zauvek sklopio oči u „zemlji lepih njujorških Božića“, i tu sahranjen, mimo svoje volje. Ko zna da li bi im tako daleko bio kraj, da nisu upoznali fatalnu Milicu Anđelković iz Vrnjačke Banje, poznatiju u životima braće Karađorđević kao Evu Mariju ili Mici Lou. Tomislav Karađorđević u "Memoarima", navodi:
- Posle Petrove smrti Mici Lou je bila sve bliža Andreju. O tome mi je on potanko pisao. Na kraju mi se obratio za mišljenje, da li da stupi s njom u brak. Smatrao sam da je Andreju taj brak nepotreban, iz više razloga. Čak štetan. Pisao mi je najpre iz Lisabona 1972. godine. Pripremao me je, kasnije sam to razumeo, za svoju odluku da se oženi. Posle mi se javio iz Švajcarske. Poslao mi je razglednicu sa slikom bernardinca. Znao je da ovu pasminu osobito volim... Napisao je kratko: "Posetiću te uskoro s jednom dragom osobom". I, pojavio se sa Mici Lou.
Tomislav Karađorđević piše da je bratu ipak prepustio odluku:
- Voleo sam Andreja i nisam želeo da se mešam u njegov privatni život, mada nisam prestajao da smatram da je taj brak za njega poguban. On je Mici Lou, ženidbom, podario tako željenu titulu princeze, a raskolničkoj crkvi, kojoj je ona pripadala, omogućio da se i dalje kiti imenom jednog Karađorđevića i tako produži agoniju raskola.


PRINC Tomislav sa žaljenjem govori da je njegov brat bio veoma čvrst u odnosu prema raskolnicima. On je verovao da niko ne može da zloupotrebi njegovu privrženost našoj Crkvi. Bio je samosvojan. Govorio je: "Nisam ja ničija lutka..." Kada je jedini od nas iz porodice bio na sahrani i godišnjem parastosu Petru u Livertivilu, tada su raskolnici pokušali da ga zloupotrebe. Nisu uspeli. Pisao mi je tada: "Takva muka me je uhvatila, kad sam video onu bandu od raskolnika..." Zmije, koje dobro znam, našeg Petra su iskoristile do kraja, čak do groba. Pa su došli i kod mene da isto pokušaju.
Princ Tomislav je slutio da mu je brat već u čeljustima raskolništva. Ovo njegovo pismo, kao odgovor vrbovanju, bio je više vapaj očajnika: „Ko se jednom nađe u kandžama Mici Lou, tome nema spasa“, dodaje Tomislav.


PRINC Andrej Karađorđević sahranjen je u Livertivilu, kao i njegov brat kralj Petar, ali u raskolničkom hramu Gračanica. Tako je sudbina braću u smrti surovo podelila. Dva groba na jedva osam kilometara udaljenosti: kralj Petar u porti manastira Srpske pravoslavne crkve, brat Andrej u - Slobodnoj, raskolničkoj crkvi. Prokletstvo porodične loze ili čitavog podeljenog naroda?
- To je moja lična tuga - rekao je Tomislav Karađorđević, posle smrti brata Andreja.
Koju godinu posle, princ Tomislav, zagledan u Oplenac, gde će i sam ubrzo počivati, reći će i ovo:
- Mogla su ta dva groba da budu mesto pomirenja načih ljudi u Americi.
Ali, mrtva usta ne govore. Pravo na odluku gde će i kako Andreja biti sahranjen, donela je Mici Lou. Opelo, pola na srpskom, pola na engleskom, služio je vladika Irinej, mitropolit raskolničke srpske crkve.

IME PO SVECU

NAJMLAĐI sin kraljevskog para Aleksandra i Marije, rođen je na Vidovdan 1929. godine u dvoru Karađorđevića, na Bledu. Ime je dobio po krsnoj slavi, Svetom Andreju Prvozvanom. Krštenje je obavljeno po obredu Srpske pravoslavne crkve, kumovao je princ Pavle Karađorđević. Andrej je pre Milice Anđelković bio dva puta ženjen: s nemačkom princezom Kristinom fon Hese i princezom Kirom Melitom od Lajningena (potomak ruske dinastije Romanov). Iz ovog drugog braka ima sinove: Vladimira (1964) i Dimitrija (1965) i kćer Laviniju (1962).


MISTERIJA TRAJE

ĆERKA princa Andreja posetila je oca u Americi, deceniju pre nego što će misteriozno okončati život. "Obećao je da će mi uzvratiti posetu", ispričala je Lavinija za "Ilustrovanu Politiku". Posle susreta u Americi, videla ga je još jednom.
- Kad mi je brat Vladimir javio o njegovoj smrti, nadirale su uspomene: neke lepe, neke bolne... Nikad neću prestati da se pitam šta ga je ili ko ga je odveo toj tragičnoj sudbini.
(Nastaviće se)


večernjenovosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Večne kuće slavnih Srba  |  Poslato: 02 Okt 2012, 20:57
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
I grobovi u izgnanstvu

Knez Pavle i Olga Karađorđević preživeli najstrašnije dane posle izgona. Princeza Jelisaveta: Želim da ih vratim na Oplenac. Posle stravičnih godina u progonstvu i smrti sina Nikole, kneževski par Olga i Pavle Karađorđević, našao je trunku mira i večnu kuću u Lozani, a njihov sin u crkvi svetog Petra kod Vindzora

Slika

Pišu: Dijana Dimitrovska i Milena Marković
UVEK kad se setim kneginje Olge, setim se i njene priče o brošu, koju mi je jednom prilikom ispričala sa mnogo jetkosti, piše u "Memoarima" princ Tomislav Karađorđević. To je bilo onda kad je tadašnji predsednik Tito sklopio vojni sporazum sa Grčkom i Turskom da ga Alijansa, ako zatreba, štiti od Staljina. Tito je tim povodom doputovao u Atinu, grčki dvor je priredio večeru. Za stolom je bila i kneginja Olga. Njoj je grčki kralj bio bliski rođak.

Na gospođi koja je sedela do Tita, kneginja Olga je primetila vrlo skupoceni broš, jedinstveni primerak. Dotična gospođa je zapazila da kneginja Olga posmatra broš i, ponosna na njegovu lepotu, upitala je kneginju Olgu: "Da li vam se dopada moj broš"? "Ne vaš", odgovorila je hladno kneginja Olga, "to je moj broš". "Ali ovaj broš mi je poklonio Tito", rekla je gospođa. "To ne znam, međutim - taj broš je pre rata pripadao meni", objasnila joj je kneginja Olga. Gospođa se, osećajući se nelagodno, mašila rukom da skine broš i vrati ga kneginji Olgi, ali je ona velikodušno i na svoj dostojanstven i otmen način odvratila gospođu od toga. Rekla je: "Ne, molim vas, ne treba. Vi ste taj broš dobili."

U Lozani, kod ruske crkve, počivaju - knez Pavle Karađorđević, supruga Olga i njihov sin Nikola, stradao u Londonu u saobraćajnoj nesreći. Parcele uredno obeležene slovom L i rednim brojem grobnog mesta: 657, 658, 659.
Ruskinja Larisa Demidova svake nedelje ujutru upali sveću, uveče ponekad u prolazu zastane. Pita se koja li je ovo noć mrtvim Karađorđevićima u izgnanstvu?
Princeza Jelisaveta, najmlađe dete Pavla i Olge, kaže da su joj žive slike martovskog dana 1941, kad su morali na dugi put bez prava na povratnu kartu. “Svetlost je bila jaka, svi su nekud žurili, sudarali se, breze su drhtale. To pamtim.”

ZEMUNSKA stanica 26. marta, već je noć, namesniku knezu Pavlu, posle potpisivanja trojnog pakta u Zagrebu, vlada je poručila da se vrati. A onda, preokret: demonstracije, puč, bombardovanje… Kralj Petar Drugi, navodno, preko radija objavljuje da preuzima vlast.
“Vaše visočanstvo, čekaju vas na staničnom peronu”, kazao je knezu oficir iz pratnje.
U izveštaju je ovaj oficir kasnije ubeležio: "Knez je bio obučen u civilno odelo i bio bled kao krpa. Pitao me je: 'Mogu li da uzmem svoj kaput?' Imao sam utisak da ne gleda u mene kao revolucionara, već kao na svog dželata. Izašli smo na peron na kome je bio postavljen odred pešadije. Čula se komanda: 'Mirno!' Knez Pavle nije obavio smotru. To se nije ni očekivalo. U dvoru se ubrzo pojavio sa celom porodicom. Čim ih je ugledao, kralj Petar im je prišao. Svi smo znali da knez odlazi u izgnanstvo i da je to poslednji pozdrav kralja sa stricem. Suze su nam svima grunule. I kralj je jecao. I knez. I kneginja Olga. I njihova deca.
Kralj je prvo poljubio kneginju Olgu, prinčeve Aleksandra i Nikolu, princezu Jelisavetu. Na kraju - strica. To je za sve nas bio najdirljiviji trenutak. Stajali su tako, dugo zagrljeni, plačući i ljubeći jedan drugog.
Iste večeri, knez Pavle, bio je primoran da napusti Beograd."

Kralj Petar Drugi u svojim "Memoarima" o trenutku rastanka piše: "Ispratio sam ih. Bilo je to tragično zbogom čoveku koji je bio moj najbliži prijatelj i savetnik. Dok sam ga posmatrao kako odlazi, osećao sam svoju novu odgovornost i moju nepripremljenost za nju. Vratio sam se kući usamljen."
Voz je strasno pisnuo, kao da je živ. Prva stanica Grčka. Ovde Karađorđevićima Englezi nisu dozvolili da ostanu. Naložili su deportaciju u Afriku. Izgnanstvo u pustinji traje u živim slikama princeze Jelisavete: "Svima nam je bilo teško. Strahovala sam za živote svih nas."

SEDAM godina posle, knezu Pavlu i njegovoj porodici konačno su dozvolili da uđu u Evropu. Dobili su dozvolu 1948.
Princ Tomislav u "Memoarima" (objavila zadužbina kralja Petra Prvog) beleži: "Knez Pavle je bio razborit i u nejtežim trenucima svog života, pa i kada mu je stradao sin. Andrej i ja smo bili na sahrani 20. aprila (1954) u Ajvaru kod Vindzora. Sahrana je trebalo da se obavi u najužem porodičnom krugu. Knez Pavle je bio dirnut kad nas je video. Uvek sam želeo da čujem njegovo mišljenje, naročito kada je trebalo doneti neke porodične odluke. Dok je živeo u Parizu, više puta sam želeo sa njim da razgovaram o Trojnom paktu. Želeo sam od njega da čujem šta je stvarno tada bilo. Zašto je potpisao taj pakt? Odgovorio mi je diplomatski, kao pravi džentlmen: 'Jednog dana ćete o tome sve pročitati.'"
I, zaista, Kolumbija univerzitet, kome je zaveštao svoja dokumenta i svedočenja, zahvaljujući princezi Jelisaveti, ustupio ih je državnom arhivu Srbije. I dostupni su javnosti. Istorija koju su pisali pobednici sada ima i drugu stranu, a princeza koja nije imala bajku, danas ima nadu da njeni roditelji i brat konačno imaju pravo na večni mir u otadžbini.

- Želela bih da to bude u aprilu - kaže nam princeza. - U aprilu je rođen moj otac.
Iz Švajcarske je princeza Jelisaveta već dobila pristanak i preporuke kako se obavlja prenos moštiju iz ove zemlje. Ona se nada da će i naša država imati toliko sluha za Karađorđevića koji je, kako je 1939. zabeležio Momčilo Jovanović u časopisu “Zvono”, vodio Srbiju, "vešto, mimogred ratne politike”, a to, posle ubistva kralja Aleksandra nije bilo lako.

SMISAO ŽIVOTA

KNEGINJA Olga bila je zaštitnik mnogih humanitarnih društava i predsednik Crvenog krsta. U časopisu “Zvono” (osnovan 1939) zabeležene su ove njene reči: "Nikad nam nije potrebnija zajednička svest da spoji duše i srce našeg naroda, kao u danima teške nevolje. Možda nema molitve pobožnije od saosećanja prema bližnjem u vremenu patnje. Verujem da samo tada čovek može da razume dublji smisao života."

SVIREPI UDARAC

ISTORIČAR Nil Barfur piše da je sudbina, posle duge patnje zbog progona i nipodaštavanja, Pavlu i Olgi zadala još jedan svirep, i poslednji udarac: "Dvanaestog aprila 1954. u Londonu poginuo im je sin Nikola. Automobil koji je vozio skliznuo je sa puta u jarak pun vode. Onesvešćen na sedištu, mladić se udavio. Pavle i Olga, skrhani bolom za voljenim sinom, nikada se nisu oporavili. Pavle je posle sahrane napisao Berensonu: 'Ima stvari od kojih se čovek nikada ne oporavi. Nastavlja da živi mehanički, jer mora da živi, ali za to nema više ni svrhe, ni želje.'"
Princ Nikola sahranjen je u porti crkve sv. Petra u Ajvaru kod Vindzora. Posle smrti kneza Pavla, ekshumiran je i prenet u Lozanu, i sahranjen uz očev grob. Tu im se 1997. godine pridružila i kneginja Olga.


večernjenovosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Večne kuće slavnih Srba  |  Poslato: 03 Okt 2012, 22:07
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Raskoš nije zalog sreće

Kćerka kralja Petra Prvog, žena velikog ruskog kneza kneginja Jelena Ivanovna-Romanov pukim slučajem izbegla muževu sudbinu da bude pogubljena. Počiva u Nici, gde je do smrti povremeno živela kao prognanik iz Rusije, u kojoj, posle revolucije, nije bilo mesta za članove carske porodice

Slika

Pišu: Dijana Dimitrovska i Milena Marković

NESREĆA, moja Jelena ne može da se odbaci kao stara haljina.

Princeza Jelena Karađorđević nije slutila koliko će je ove reči brata Đorđa pratiti do kraja života. Đorđe ih je izgovorio kao utehu sestri u najtežim danima njihovog oca, kralja Petra, dok se s vojskom i narodom provlačio preko Prokletija.
Neku godinu kasnije, Jelena je napisala bratu istu poruku u trenutku kad je mislila da je kraj njoj i njenoj deci. Bile su to godine kada su u Rusiji vlast preuzimali boljševici, a ona kao deo carske porodice Romanov izbavila decu i sebe iz pakla, posle pogubljenja muža, velikog ruskog kneza Ivana Konstantinovića.

Princ Đorđe je o ovom sudbinskom trenutku sestre zapisao: “Srećom da Jelena tada nije bila u Petrogradu, već sa decom na drugom kraju Rusije. Odatle je uz pomoć srpskog poslanika u Peterburgu dr Miroslava Spalajkovića izvukla i sebe i decu u Francusku. Da se zatekla u Petrogradu, ja sada ne bih imao kome da napišem ovo pismo.“

Slika

"Veoma volim Jelenu i ne mogu da prežalim što se ona sa decom tako muči. A, sam sam pred paklom: brat Aleksandar me, za svoj i račun vlade, potisnuo sa scene. Izmislio je da sam nervno oboleo i smestio me iza rešetaka ludnice u Toponici", napisao je Đorđe. Pismo nikada nije stiglo do njegove sestre u Nicu, gde je živela, nakratko, posle progona iz Rusije 1918.

JELENA nije imala stalno mesto boravka. Bila je evropski putnik od one kobne godine, kada je za vreme ruske revolucije uspela da spase sebe i svoju decu da ne podele sudbinu ostalih Romanovih. Na skoro neobjašnjiv način uspela je da se spase iz zatvora, da pobegne usred zime, ozebla i preplašena, zakuca na vrata srpskog poslanstva u Peterburgu.

Diplomatija je dalje zbrinjavala princezu, a ni boljševici nisu smatrali da zbog jedne mlade žene iz inostranstva, zaoštre odnose sa Srbijom.

Đorđe Karađorđević nije mogao nikad da se oslobodi slike kad je, ubrzo posle izgona iz Rusije, iscrpljena, posustala vukući decu po Evropi, a ni reč se nije požalila. U crtama njenog lica prepoznao je tada istrajnost i mirnoću starog kralja Petra Prvog, njihovog oca. Slika sestre, nekad velike kneginje i neveste moćne dinastije Romanov, stalno se smenjivala sa slikom oca u vojničkom šinjelu pogurenog na volovskim kolima, odričući se svih privilegija.
Jelena je, govori princ Đorđe, umela da nosi i sreću i nesreću. Seća se kad je krenula na venčanje u Petrograd. On ju je ispratio na put carskog sjaja i raskoši. Margaret Igar, guvernanta na dvoru cara Nikolaja Drugog Romanova, o Jeleni je ostavila zabelešku: "Bila je prava lepotica ljupkog lica, oštrog pogleda. Bila je veoma jednostavna devojka, iako dolazi sa dvora Karađorđevića. Ona i veliki knez Ivan bili su pravi zaljubljeni par, na opšte iznenađenje čitave porodice Romanov, jer je nežni i introvertni Ivan, pre nego što je upoznao Jelenu, pomišljao da postane monah."
SRPSKA štampa je tada opširno pisala o svadbi srpske princeze Karađorđević i kneza Romanova.

Princ Đorđe beleži: "Naša štampa u ovom venčanju vidi samo državni interes, onaj interes kome moraju da robuju kraljevska deca. Taj strašni državni interes koji nas lišava lepote života običnih.

Sa Jelenom sam posle venčanja jednom dugo sedeo. Čestitao sam joj na svemu, uzgred i na vrednim poklonima od cara. Odgovorila je: 'Misliš da je to zalog sreće?'"

Umrla je u Nici 1962. godine. Bila je potpuno sama.

O poslednjim godinama života Jelene Karađorđević Romanov, u svojim "Memoarima" zabeležio je i princ Tomislav. "Bio sam 1959. godine sa suprugom u južnoj Francuskoj. Tada sam doznao da je tetka Jelena u Nici. Čuo sam da živi veoma teško, u nekoj iznajmljenoj sobi, osiromašena, bez ikakvih prihoda, pa i hrane. Pokušao sam da je pronađem i pomognem joj. Ona je, međutim, odbila svaku pomoć i susret. Nikom, pa ni meni, nije dopuštala da je vidi u tako žalosnom stanju. Do smrti je u tome istrajala."

KRALJICA ALEKSANDRA

KARAĐORĐEVIĆI imaju i jedan grob u Atini. Tu je sahranjena kraljica Aleksandra, žena kralja Petra Drugog. Živeli su zajedno tek tri godine, ali se formalno nikad nisu razveli. Princ Tomislav je zbog takvog života, ali i zbog odrastanja bez oca - grčkog kralja, Aleksandru zvao moja tužna snaha. Poslednje dane provela je u staračkom domu u Engleskoj, gde je i umrla 1993, a kasnije preneta u Grčku.

GROBOVI NA SVE STRANE

OD muških potomaka loze Karađorđevića daleko od otadžbine sahranjen je Karađorđev stariji sin Aleksa, u Kišinjevu (Moldavija, ondašnja Rusija). Voždov unuk Đorđe počiva u Gaštajnu (Austrija). Karađorđev praunuk Božidar - u Versaju, a drugi praunuk Aleksa u Sent Moricu (Švajcarska).
(Nastaviće se)


večernjenovosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Večne kuće slavnih Srba  |  Poslato: 04 Okt 2012, 00:43
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Raka je bila plitka

Pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis streljan posle montiranog Solunskog procesa kao "neprijatelj kralja, Ustava i demokratske slobode". Dugo se, u najvećoj tajnosti, čuvalo kako je ubijen pukovnik Apis. Tako se godinama nije znalo ni gde mu je grob

Slika

Pišu: Dijana Dimitrovska i Milena Marković
- JE LI vreme da se pozdravimo - pita Apis komandanta mesta.
- Vreme je - stiže odgovor.
- Onda, molim te, naredi da dobro gađaju. Da nas ne mrcvare.
Okrenuo se prema grobu u koji će za koji trenutak pasti, pa pogledao u sveštenika koji je stigao da opoje njega i dvojicu osuđenih na istu kaznu - smrt streljanjem: majore Rada Malobabića i Ljubu Vulovića.
Solun, polovina juna 1917, na širokom polju tužne ljudske slave vide se rake u pomrčini. Upališe žandarmi škiljave fenjere. Osuđenici broje rake, broje do tri, za svakog po jedna. U jednoj od njih će završiti svoj put, peške od Beograda preko Albanije, pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, kao izdajnik i neprijatelj kraljevine. Optužen da je pokušao atentat na regenta Aleksandra Karađorđevića, da ukine Ustav i demokratske slobode u Srbiji, zavede režim vojne diktature. Preki sud ga je osudio na smrt streljanjem. Dugo će biti skrivane ove rake, a postaće tajno svetilište srpskim vojnicima do povratka u oslobođenu Srbiju.
Profesor Milan Živanović u zbirci dokumenata sa suđenja objašnjava: „Kralju Aleksandru je bila potrebna jedna ovakva presuda zastrašivanja, pa je montirao proces i osudio oficira i junaka koji je zaslužan za povratak Karađorđevića na srpski presto."
VEST je iz Soluna odjeknula do Beograda. Princ Đorđe, brat regenta Aleksandra (sinovi kralja Petra Prvog) se, čim je čuo da će Apis biti pogubljen, zaputio u Grčku. „Hteo sam da pokušam sve što je bilo u mojoj moći da se smrtna kazna ne izvrši. Aleksandar je jedini mogao da je preinači, pomiluje osuđenike, spase srpsku čast i ne dozvoli da srpski oficiri budu pogubljeni u jeku rata kao izdajnici“, zapisao je princ Đorđe u autobiografiji „Istina o mom životu“.
Ubrzo potom dogodio se susret braće u Solunu. Đorđe je Aleksandra upitao još sa vrata:
- Da li je istina ono što sam čuo? Da li je moguće...
- Šta si čuo?
- Da je Apis osuđen na smrt...
- Istina je. Njegova krivica je dokazana.
- I ti ćeš dopustiti da bude streljan?
- Nisam ga osudio ja. Osudio ga je sud.
- Tako. A ceo taj vaš proces sramota je za sve nas. Za vojsku, za tebe. Evropa je zgranuta. U ovo ratno vreme mi, prognani, streljamo svoje oficire u tuđoj zemlji. Da li vlada zna šta čini? Kako je smela da dozvoli taj proces i tu sramotu.
Đorđe je napisao: "Moj brat Aleksandar je znao da se ja teško rešavam da molim i da ovde danas izgovorene reči nikada neće biti zaboravljene. Izgledalo je kao da će Aleksandar svakoga trenutka prelomiti. Ipak, kolebao se. Lice mu je bilo samrtnički bledo, ruke su mu drhtale. Drhtali su mu i damari na čelu dok se ponovo nadnosio nad svoje papire, rasturene po stolu. Možda je razmišljao o ocu. Šta će reći stari kralj kada mu budem ponovio ovaj naš razgovor. On nikada neće odobriti ovu osudu, prezirao je primenu sile."
ALEKSANDAR je, ipak, odlučio: presuda će biti izvršena.
Apis se, kako su izvestili oficiri, držao dobro, ali je bio bled i glas mu je olako podrhtavao dok se šalio sa pukovnikom Dunjićem:
- Zašto nam ne izabraste neko bolje mesto, negde na visini, tamo odakle se vidi more.
I on i Ljubo Vulović i Rade Malobabić pozdravili su se sa oficirima, pa među sobom... Sišli su u raku. Apis se našalio: „Ovo je za mene plitko.“ (Bio je izuzetno visok, najviši među srpskim vojnicima i oficirima).
A kada su Radu vezali oči, a on zamolio da ga toga poštede, Apis mu je rekao: „Pusti Rade, tako je po zakonu.“
Streljački vod je podigao puške, nastala je mrtva tišina, Ljubo je iz rake izbacio svoj štap: „Molim vas odnesite ga mom drugu majoru Aleksi Saviću, a on neka ga preda mojoj ženi.“ Još je viknuo: "Živela Jugoslavija!"
Kroz solunsku noć, na polju kod Zejtinlika, još se čulo: "Zbogom Rade, zbogom Dragutine, Ljubo..." Poslednje reči i poslednji otkucaji srca. Odjeknuo je rafal.
Potpukovnik Ljubomir Dabić, sveštenik i drugi očevici ove smrti "koja je bila potrebna otadžbini", svedočili su: "Malobabić je već od prvih pet metaka završio. Ostala dvojica su se još podugo mučila, pa je na svakog od njih ispaljeno još po petnaest metaka."
Svedoci su još dodali: "Niko nije povređen u glavu."
U 4 časa i 47 minuta, jutra 16. juna 1917. godine, lekar je konstatovao smrt. Ukopnik je preko Apisa i dvojice njegovih saboraca brzo bacao tuđu, solunsku, zemlju.

POSLEDNJA VOLJA

- IAKO osuđen na smrt i lišen milosti krune, ja umirem nevin, ubeđen da je moja smrt potrebna Srbiji, iz viših razloga. Iz ovog mog ubeđenja potiče i moja duševna mirnoća sa kojom dočekujem poslednji čas - opraštao se pukovnik Apis, a onda podelio svoje stvari i imovinu. Sestriću Milanu Živanoviću, đaku izbeglici - ostavlja konja Zvezdana. Cigarete - žandarima koji su ga čuvali u zatvoru. Drugog konja - Lihtera, ostavlja vojsci, ako još može da posluži.

BELEG BROJ 5025

U KOSTURNICI Zejtinlika pod brojem 5025 počiva pukovnik Apis. Prema kazivanju prvog čuvara groblja, starog Save Mihailovića, solunskog dobrovoljca iz Grblja kod Boke Kotorske, on mu je "grob obeležio i otuda od Bele kule kosti prenosio". Priču ovog časnog starine koji je zaveštao potomstvo da i sam počiva među saborcima na Zejtinliku, nasledio je njegov sin Đura, čuvar groblja do smrti 1961. godine. Danas je pamti Savin unuk Đorđe Mihailović, kustos Srpske kuće u Solunu. On za "Novosti" kaže:
- Pukovnik Apis je u kosturnici pod brojem 5025. Tu je, uz beleg, i njegova slika, samo imena nema. Kad je streljan nije imao nikakva dokumenta, pa je on još pod oznakom N.N. Tužno je to.
(Nastaviće se)


večernjenovosti


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Večne kuće slavnih Srba  |  Poslato: 06 Dec 2012, 21:26
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Kazna odanom ocu

Sinovi kralja Nikole Petrovića, Danilo i Mirko, sahranjeni u Beču. O prenosu zemnih ostataka dvoje kraljevića u Crnoj Gori se zasad ne razmišlja. Danila nije zanimala obnova dinastije, a Mirko nije prestajao da sanja o prestolu

Slika

Pišu: Dijana Dimitrovska i Milena Marković
NARODI koji drže do svoje prošlosti, brižni su i za grobove predaka, neguju ih i paze radi budućnosti, rekao je vladika Amfilohije (Radović), na parastosu prinčevima Danilu i Mirku.

Decenijska nebriga za humke sinova prvog i poslednjeg crnogorskog kralja Nikole Petrovića, gotovo da je zatrla poslednje utočište kraljevića, na srpskoj parceli bečkog Centralnog groblja. Tek pre četiri godine, obnovljena su dva oronula spomenika. Srpska i crnogorska dijaspora u Austriji prikupila je novac, uredila humke, podigla obeležje i pozlatila slova ćirilice na pločama, koje su uporni snegovi i kiše odavno sprali, pa je malo ko znao da princevi na tom mestu počivaju.

Usledio je potom poziv mitropolitu Amfilohiju da dođe i obavi parastos. "Obnovljeni grobovi okupili su, novembra 2003, našu dijasporu srednje Evrope, a nije bilo dana da su grobovi bili bez cveća, uvek neko naiđe i ostavi cvet", izvestila je "Svetigora pres".

O životima sinova kralja Nikole ostala su mnoga svedočenja, ali vrlo kontradiktorna. Prema jednima - zadužili su istoriju Crne Gore. Drugi su istražili - da su bili njen usud. "Glas naroda", izdat u Sarajevu 1919. godine, nekoliko meseci pre nego što će u Beču umreti mlađi kraljević Mirko, beleži: "Samo je zlato moglo da pokrene njihove duše".

"Glas", koji se čuva u patrijaršijskoj biblioteci u Beogradu, na odavno požutelim stranama donosi i faksimile prepiske između sinova i kralja: "Oni pišu iz Austrije, on im otpisuje sa Cetinja". Pismima se dokazuje da je "kraljevićima zlato bilo sve, po njemu su se upravljali, živeli i radili, te za njih ne postoji ništa što se dukatima ne da izmeriti".

ISTORIČAR Živko Andrijašević, koji je istraživao porodične odnose prvog crnogorskog kralja, našao je, takođe, da su po svemu braća bila problematična: Danila nije interesovala restauracija dinastije, Mirko je bio pravi skandal-majstor. Andrijašević još tvrdi: dok su kćeri kralja Nikole bile nadarene za politiku i po svemu ponos kraljevine, "poželjne za sve evropske dvore i priznanja, talentovane i za biznis i za politiku, dotle su prinčevi bili usud Crne Gore, božja kazna za veštog i nadarenog oca".
Andrijaševićev kolega Novak Adžić, kraljeviće, međutim, prikazuje kao vrlo odgovorne otadžbini; Danila rado viđenog na dvorovima tadašnje Evrope, kome je ruski car Nikolaj Romanov dao čin general-majora ruske vojske. Adžić ističe, da je Danilo bio vešt vojni komandant, pa je zavredeo i ključeve od Skadra od turskog generala Esad-paše.
U inostranstvu, navodi Adžić, posle smrti kralja Nikole 1921, Danilo je živeo veoma skromno od apanaže Kraljevine SHS. Oženio se nemačkom princezom Jutom Strelic, venčanje je bilo na Cetinju, princeza je promenila veru i dobila pravoslavno ime Milica. Nisu imali dece. Danilo je umro 1939. godine u Austriji, u bedi, skrhan teškom bolešću.

ZAŠTO su prinčevi Petrovići, a sinovi kralja Nikole i kraljice Milene, odlučili da život završe u Beču? Odgovor na ovo pitanje ponajbolje je dao vojvoda Gavro Vuković, kraljev ministar inostranih poslova koji je, kako kaže: "Vješto otškrinuo vratašca od kabineta cara austrijskog Josifa".
"Danilo je taj, preko kojeg stojim u dosluhu lično s carem", poverio je kralj Nikola ovu tajnu Gavru Vukoviću. Vojvoda Vuković piše: Istina o Danilovoj naklonosti prema Austriji bila je poznata i u Petrogradu "čega radi nisu hteli ni da čuju za njegovo ime".
I Mirkovi su putevi vodili u Beč "za bratom prestolonaslednikom". Tu je i završio svoj život. Iza njega su ostali sinovi Stefan, Stanislav i Mihailo, "o čijem se čojstvu i junaštvu ponajviše zna". I njegova je sudbina, kao očeva - večna tuđina.
Najmlađi kraljević Petar ponajmanje je interesovao hroničare ondašnjeg vremena. Ostalo je zabeleženo, 1932: "Ispusti u 43. godini života svoju plemenitu dušu, u Francuskoj, bez jauka, kako je i živeo. Za njim ne zaplaka ni sin ni kćer, koje je želeo. Samo položi jedan venac Ljubica, njegova žena".

ZA DNEVNU POLITIKU

PRE tri godine bilo je gotovo izvesno da se mošti kreljevih sinova prenesu na Cetinje i tu sahrane, gde počivaju i njihovi roditelji kralj Nikola i kraljica Milena, čije su mošti, zajedno sa dve njihove kćeri vraćene na Cetinje. Danas o tome crnogorski zvaničnici ne govore, a mnogi smatraju da je pokušaj 2000. godine “bio za vajdu dnevne politike", a sad kad je nezavisnost iskovana, prohujalo je sa politikom.

I KĆERI DALEKO

KRALj Nikola i kraljica Milena Petrović imali su 12 dece, a devet kćeri. U zapisima nalazimo da ih je pet sahranjeno u tuđini: Milica u Egiptu, Anastazija i Jelena (Savojska) u Francuskoj, Marija u Rusiji, Ana u Švajcarskoj.
(Nastaviće se)


velernjenovosti

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Google [Bot] i 92 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker