Srbija Forum http://srbija-forum.com/ |
|
Iz života slavnih Srba http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=54&t=3103 |
Stranica 2 od 2 |
Autoru: | Senka [ 03 Jul 2016, 01:31 ] |
Tema posta: | Re: Iz života slavnih Srba |
Anegdota: Književnik bez zanimanja
Tražio Đuro Jakšić od upravnika policije objavu da pređe u Zemun, koji se u to doba nalazio u inostranstvu, a Tucaković ga strogo pita: — A ko si ti i kako se zoveš? — Đorđe Jakšić. — A šta si? — Književnik. — Ama, ne pitam te to — nervira se policijski birokrata — nego kaži mi svoje pravo zanimanja: čime se baviš? — Gospodine upravniče, nemam ja drugog zanimanja — prkosno će Jakšić. — Ja sam po svom prvom zanimanju pesnik i dramatičar, što će reći — književnik! Upravnik sleže ramenima i pritisnu zvonce na stolu a kad stiže ćata on pokazujući na Đuru, reče: — Dela, ćato, zvao sam te da ovom objavu napišeš. Zove se Đorđe Jakšić. — Izvinite, a kakvo zanimanje da stavim dotičnog — ponizno će ćata mrljajući perom po tabaku. — Napiši — reče upravnik policije. — Napiši, književnik bez zanimanja. Kad je ovo ćata sročio on upita: — Gospodine upravniče, a da li da rečenom Jakšiću izdamo besplatnu objavu ili da naplatimo taksu? — Dabome, napiši, besplatno – reče upravnik dobronamerno i dodade: — To je po Cukićevoj policijskoj uredbi. Tamo član 49. glasi: skitnice, Cigani, muzikanti i druga slična im lica bez stalnog zanimanja, dobijaju objavu besplatno. Zato izdaj i ovom nesrećniku Jakšiću, književniku bez zanimanja, besplatnu objavu! |
Autoru: | Senka [ 24 Dec 2016, 01:07 ] |
Tema posta: | Re: Iz života slavnih Srba |
Skandalozni ministar Pavle Marinković, u beogradskoj čaršiji poznat kao Paja Bunda, poticao je iz ugledne porodice političara, ali se on sam, kao porodična crna ovca, u tu politiku više gurao no što su ga u nju zvali. Kada ga je predsednik Vlade dr Vladan Đorđević izbacio iz diplomatske službe jer je u Atini pokušao da provodadžiše za samog kralja Aleksandra Obrenovića, Paja je uzeo lik žrtve političkog nasilja. Pavle Marinković Stavio se u službu naprednjaka, sikćući protiv vlasti, a u korist "potlačenog naroda". Od javnosti je dobro krio da šuruje i sa radikalima. I opet je dočekao svojih pet minuta. Naime, njegova prijateljica Draga Mašin trebalo je da se uda za kralja Aleksandra. Lud od sreće Paja je jurio fijakerom po Beogradu i svima redom nudio fotelju ne samo na kraljevskoj svadbi, nego i u budućoj vladi! Od jednog ozbiljnog trgovca, koga je skoro na silu uvukao u fijaker, umalo nije dobio i batine. Konj se uplašio i propeo, a kočijaš je potom u besu najurio obojicu. Međutim, Beograd se više nije tresao od smeha kada je Paja Bunda posle udaje srpske kraljice postao ministar prosvete. Ipak, i odatle je ubrzo najuren jer se udvarao ženi svog kolege. Novu priliku je Pavlu Marinkoviću pružio radikalski prvak Nikola Pašić po dolasku Karađorđevića na vlast 1903. godine. Tajno mu je dao novac da pokrene list "Pravda", navodno glasilo suparničke, Demokratske stranke. Odatle je trebalo da se, tobože, napadaju radikali, samo da bi Pašić dobio priliku da se briljantno brani od navodne nepravde. Pašić je uočio da je Marinković, iako skandal-majstor, zapravo sjajan publicista. Ova igra je trajala godinama, a Pavle je za to nagrađen poslaničkim mestom u Bukureštu. Posle Prvog svetskog rata Paja Bunda je postao ministar vera. Tada je doneo odluku da obnovi Pećku patrijaršiju, tek oslobođenu iz Otomanskog carstva. On je postavio i prvog patrijarha. Uskoro se Paja umorio od lomatanja kroz život. Povukao se iz javnosti i umro zaboravljen 1925. godine. Imao je 59 godina. Ipak, zaboravljen nije. Čaršijske anegdote nisu mogle da sakriju činjenicu da je Pavle Marinković bio osnivač Etnografskog muzeja, Bogoslovije i Ženske učiteljske školu. I sve to u vreme vladavine Obrenovića, kada je pravio i najveće skandale. Rošava nevesta Nadajući se novoj fotelji u Vladi pod kraljem Aleksandrom Obrenovićem, Pavle Marinković je pronašao novu priliku. Đina, prijateljica kraljice Drage, nikako nije mogla da se uda. Onako ružnu i rošavu nisu je hteli ni najniži oficiri. Ali, Paja Bunda se rado ponudio za muža, i na podrugljiva dobacivanja samo je kratko odgovarao: - Rošava Đina ministru je fina! Jer ja ću gospodo biti ministar, a vidite kako ćete! Taman je sve bilo dogovoreno, kada su Obrenovići stradali u Majskom prevratu. vestionline |
Autoru: | Senka [ 24 Dec 2016, 01:24 ] |
Tema posta: | Re: Iz života slavnih Srba |
Srpska Sara Bernar Iako nije bila Srpkinja, Olga Ilić smatrana je velikom srpskom glumicom. Nazivali su je srpskom Sarom Bernar. Olga Ilić u kostimu Dezdemone iz Otela. Fotografija nastala 1900. godine Olga Ilić - Ilićka, glumica, tragetkinja, komičarka i pevačica "meraklijskih pesama punih sevdaha", rođena je u Solunu 1880. godine kao vanbračno dete Francuza Gastona Santa i majke Marije Gašparović, koja je imala zamršeno balkansko poreklo. Genetski zapis je uz pomoć okolnosti i sudbine Olga preokrenula u svoju korist - još kao dete postala je glumica. Najranije detinjstvo provela je u francuskom manastiru. Kada je imala sedam godina umire joj otac, pa je majka odvodi u Niš, gde dobija zaposlenje u hotelu Evropa kao konobarica. Olga je imala svega deset ili dvanaest godina kada je, pukim slučajem, zaigrala, i to mušku ulogu, na daskama pozorišta Sinđelić u samom hotelu. Iako je mapa njenih kasnijih putešestvija bila vezana za Balkan, upravo će kroz taj hotel s glasovitim imenom kročiti duhom u svet najznačajnijih dramskih likova evropske i svetske pozorišne baštine. Međutim, prvu ulogu koju Olga priznaje za svoju istinsku glumačku inicijaciju odigraće u svojoj četrnaestoj godini u komadu, opet simboličkog naslova, "Trnje i lovorike". "Ceo moj život bio je jedan venac gde je trnje bilo upleteno lovorikom", piše ona u autobiografiji "O njoj, koja se ne vraća". S kakvim talentom se susrela nišlijska publika "koja još nije izašla iza visokih zidova patrijarhalnosti" bilo je sasvim očigledno kada je sa petnaest dobila da igra, ni manje ni više nego ulogu Dezdemone u Šekspirovom "Otelu". Partner joj beše mnogo stariji i iskusniji Ljuba Stojanović, koji se prvo zgranuo kada je ugledao devojčicu u kratkoj suknjici s lutkom. Ali, na kraju pedstave, uz ovacije publike, snažno je zagrlio, pa je, kako se Olga kasnije šalila, Dezdemona mogla biti "dva puta udavljena". Oficiri u zaprezi Olga Ilić bila je ljubimca beogradske publike i lepa žena, pa je imala bezbroj udvarača. Kažu da su oficiri, tada na najvećoj ceni kao mladoženje, uvek čekali da Olga završi predstavu u Narodnom pozorištu. Kad bi ušla u fijaker, isprezali su konje i umesto njih vukli glumičinu kočiju. Tada je prvi put okusila slast slave i sa sedmog neba, u koje se beše vinula, "pala direktno u cirkus". Tih dana u Nišu gostovao je cirkus Fiori. Videvši graciozne akrobatkinje posute šljokicama kako hodaju po žici s crvenim amrelima, a po svemu sudeći i zaljubivši se u jednog klovna, bilo je sasvim prirodno da ostane u toj najlepšoj dečjoj sobi gde su sve igračke oživele. Upala je u svet "crne magije" iz koga nipošto nije htela da ode čak ni uz pratnju policijskog pisara. Ali, đavo joj nije dao mira, ubrzo potom obrela se u Pikolo teatru, lutkarskom pozorištu, iz koga su je pod prinudom bacili u najsuroviju realnost - brak. Udala se za glumca Kostu Ilića, čije je prezime morala uzeti, ali Kostu nikada nije zavolela kao ljubavnika, već ga je do pred sam kraj života mrzela kao tiranina. Nije mogla da mu oprosti zato što je u svom tiranskom gnevu tresnuo njenu omiljenu lutku o pod, pa joj je ispalo njeno "začuđeno plavo oko koje je umelo i da spava". To oko bilo je Olgina detinja duša, koju je život hteo ozbiljno da uništi. Tako su Olga i Kosta, u njihovoj zamršenoj ljubavnoj vezi punoj mržnje, gonjeni glumačkom strašću i boemskim nemirom, lutali balkanskim gradovima. Igrali su u Varaždinu, Splitu, Šabacu i ko zna gde sve ne, prikazujući raskoš svog talenata jer Kosta je takođe bio darovit glumac, izvrstan komičar i pevač. vestionline |
Autoru: | Senka [ 25 Dec 2016, 01:27 ] |
Tema posta: | Re: Iz života slavnih Srba |
Ono naše, što nekad bejaše: Bogataš u 20. godini Čuveni veletrgovac Miša Anastasijević bio je dobrotvor koji je svoj burni život najmanje provodio u srpskoj prestonici, ali je ostao jedan od njenih najizdašnijih darodavaca. Starom Beogradu je ostavio najlepše zdanje - svoju palatu i namenio je 1863. godine srpskom narodu "za prosvetne potrebe", kako je naložio u pismu upućenom ministru prosvete. Bista kapetana Miše Anastasijevića Rođen je 1803. u gradiću Poreču na Dunavu. Ubrzo je ostao bez majke Ruže, a tokom Prvog srpskog ustanka izgubio je i oca Anastasa, malog trgovca i ratara. Od njegovog imena je kasnije izveo prezime. Anastas se pre smrti bio oženio drugi put, izvesnom Miljom, i ona se o Miši starala kao da mu je majka. Detinjstvo mu je prošlo između Poreča i izbeglištva preko Dunava. Bio je već uveliko trgovački pomoćnik kada je knez Miloš Obrenović, vođa Drugog srpskog ustanka, 1817. došao u Poreč i za načelnika postavio Joksu Milosavljevića. Čuvši za sposobnog momka, Joksa ga je uzeo za carinika. Ovo zanimanje je značilo veliku vlast, a mladiću je omogućilo da upozna najbogatije trgovce. Tako je Miša, napuštajući carinu 1822, imao već oko 300 groša i znao je da je rođen za trgovinu. Odmah je pokazao izvrsnu sposobnost organizacije i nos za pronalaženje unosnih prilika. Već prve godine rada kapital Miše Anastasijevića je prelazio 6.000 groša, pa je on sa 20 godina života svrstavao među imućne ljude. Tada je rešio da se ženi. Izabrao je Hristinu, sestru Sime Uroševića, sekretara kneza Miloša. Šurak mu je pomogao da dođe do kneza i počne da sarađuje sa njim u trgovini stokom i rogovima, jelenskim i volujskim, bez kojih se u Evropi nisu mogli zamisliti češljevi i dugmeta. Prvo bogatstvo je zaradio na odluci Austrije da zabrani svojim trgovcima da prelaze na tlo Srbije. Knez Miloš je odgovorio zabranom srpskim trgovcima da prelaze u Austriju, a dozvolio austrijskim da dolaze u Srbiju i da kupuju stoku, ali samo oko skela. Miša Anastasijević je tu bio glavni posrednik: od seljaka po unutrašnjosti Srbije jeftino je kupovao stoku i prodavao je skupo na skelama. Tako je zaradio 40.000 groša i postao jedan od najbogatijih ljudi Srbije. Dečak učitelj Zahvaljujući pomajci Milji u rodnom gradu je Miša Anastasijević bio jedan od svega nekoliko dečaka koji su išli u školu. Imao je svega deset godina kada je uzet za učitelja u tek otvorenoj školi! Stekao je ugled "pismenog čoveka" pa ga je Bejšir-aga sa Adakale uzeo za pisara. Iz ponosa nije dugo ostao u službi kod Turčina, pa se vratio u Poreč i zaposlio kao trgovački pomoćnik, za mnogo manju platu nego što mu je davao aga. vestionline |
Autoru: | Senka [ 25 Dec 2016, 01:34 ] |
Tema posta: | Re: Iz života slavnih Srba |
Ono naše, što nekad bejaše: Srpski monopolista sa Dunava U mladim godinama Miša Anastasijević je radio kao saraor, onaj koji golim rukama, uz pomoć konopaca, tegli rečne lađe uz obalu. Kapetan Miša poklanja zdanje otadžbini Odatle je 1827. postao dumendžibaša, starešina kormilara, pa je upoznao sve tajne prometa na Dunavu. Tih godina je zbog regulacije Dunava potopljena ada sa njegovim rodnim Porečom, a naredbom kneza Miloša, na obali reke osnovan je novi grad, Milanovac. Posle sultanovog Hatišerifa o samostalnosti Srbije, 1833. godine je Miloševa kneževina dobila na upravu Đerdap i Krajinu. Promet robom je porastao, a stanovništvo se množilo, pa su se pojavile i nove potrebe, naročito za solju. Miloš je Miši Anastasijeviću dodelio zvanje dunavskog kapetana. To je bila počasna titula, a njena prava vrednost bila je u trgovačkim privilegijama. Vešti preduzetnik ih je iskoristio tako da je stekao monopol u prometu solju iz Vlaške i Moldavije. Sve do abdikacije kneza Miloša 1839, oprezni Anastasijević se nije razmetao bogatstvom i poslovnim uspesima. Vuku samo pozajmica Pomagao je Miša Anastasijević mnogim piscima da objavljuju knjige, osim jednom - velikom jezičkom i književnom reformatoru Vuku Karadžiću. Njemu je novac samo pozajmljivao. Postao je doživotni predsednik i finansijer prvog Beogradskog čitališta. Kada je, kao vodeći trgovac solju, zakupio i monopol na uvoz soli iz Austrije, postao je vlasnik čitave trgovine ovom dragocenom robom na jugoistoku Evrope. Stvorio je prvu srpsku multinacionalnu kompaniju koja je zapošljavala 10.000 ljudi, imala 23 ispostave na Savi i Dunavu i preko 70 brodova. Imao je i devet spahiluka u Vlaškoj. Glavna kancelarija mu je bila u Bukureštu, a uprava u Beogradu. Koliko su vredela kapetan Mišina imanja i koliko je zarađivao, danas je nemoguće proceniti, ali se zna da je on davao zajmove mnogima, pa i samoj Moldaviji. Od 1842. uspostavio je prijateljstvo sa novim srpskim vladarom Aleksandrom Karađorđevićem. Priređivao je balove i večere u čast njegove žene, knjeginje Perside, za više od stotinu zvanica, zakupljivao parobrod za izlete dvorske svite po Dunavu. Ali, Anastasijević nije bio galantan samo prema dvoru. Postao je veliki dobrotvor koji je novac delio kapom i šakom. Spasavao je trgovce od propasti, svom prijatelju Iliji Garašaninu oprostio je ogroman dug, a najviše je ulagao u prosvetu. Na spahiluku Kležani u Vlaškoj osnovao je škole za mušku i za žensku decu koje je besplatno pohađalo 162 đaka Rumuna, Srba i Bugara. Prilagao je i za Narodno pozorište, za crkve, škole i siromašne kao što niko nikada pre njega nije činio. vestionline |
Autoru: | Senka [ 08 Okt 2017, 16:04 ] |
Tema posta: | Re: Iz života slavnih Srba |
Kako su se družili Nušić i Ilić? Srpski komediograf Branislav Nušić i pesnik Vojislav Ilić, u vreme vojevanja u Jagodini posle primirja u srpsko-bugarskom ratu, svaki na svoj način, opisali su jedan pogreb u ovom gradu - Nušić u kratkoj priči "Sprovod", a Ilić u pesmi "Sivo sumorno nebo". Branislav Nušić "Pogreb jednog promrzlog druga, možda suseda, bio je iz Beograda, ostavio je neizbrisiv trag u sećanju i Ilića i Nušića. Slika tog sumornog sprovoda u Jagodini, po kiši i blatu, sa taljigama i umornim pokislim kljusetom, koje ih jedva vuče, ostavilo je trag u njihovom delima", piše jagodinski istoričar Ninoslav Stanojlović u knjizi "Nušić i Jagodina" u izdanju Pozorišnog festivala "Dani komedije" u Jagodini. Ubrzo posle rata, još iste godine, s jeseni 1886. godine, obojica su opisali taj prizor, svaki na svoj način, ali gotovo isto i skoro istim rečima. Nušić u prozi, u kratkoj priči - sličice iz srpsko bugarskog rata "Sprovod", a Ilić u jednoj od svojih najbolji pesama "Sivo sumorno nebo". Obe stvari objavili su u novosadskom "Stražilovu", listu za zabavu, pouku i književnost, piše Stanojlović. Ovaj poznati jagodinski istoričar i publicista, napominje da je posebno značajan istrojski pisani zvor, vezan za Nušića i Jagodinu, sećanje Petra Pere T. Aranđelovića, tadašnjeg apotekara koji je na gotovo literaran način predstavio Nušićeve jagodinske dane, odnosno ličnosti i događaje, koji su čuvenog srpskog komediografa, naveli četvrt veka docnije da napiše glasovitu komediju "Put oko sveta. Čudnovati doživljaji Jovanče Micića Jagodinca, u dest slika, sa pevanjem i igranjem". "Sa sigurnošću možemo tvrditi da je Nušić, tada još Alkibijad Nuša, prvi put posetio Jagodinu 1883. godine", dolazeći u posetu bratu Konstantinu Đ. Nuši, magistru farmacije koji je imao apoteku u Ćupriji. Posećujući svog brata Alko, kako su tada zvali Nušića, često je dolazio u posetu jagodinskom apotekaru Antoniju Šohaju. Ličnost apotekara Šohaja poslužila je Nušiću, kasnije, za lik apotekara Zemljičke u "Putu oko sveta", napominje Stanojlović. O vojevanju u Jagodini sam Nušić piše: "bilo je to još 1885. godine u srpsko - bugarskom ratu. Bio sam tada kaplar u sedmom puku i borio se na Slivnici. Po zaključenju primirja naša vojska se povukla u gradove da tu kantuje i da se reorganiše i opremi za slučaj ponovljene akcije. Petnaesti puk, kojemu je komadant bio major Radomir Putnik, upućen je tada u Jagodinu na kantovanje", piše Nušić, uz napomenu da je taj puk "u prošlim borbama imao velike gubitke i radi popune ljudstva, svi dobrovoljci koji su se tada upisivali u Beogradu upućeni su u 15. puk". Za njihovu obuku nedostajao je podoficirki kadar, koji je naročito u velikom broju izginuo. Toga radi, stiže jednog dana sedemom puku naredba da izebere deset "otresitijih" kaplara koji će obučavati dobrovoljce i regrute. I mene su ubrojali u "otresitije" i ja sam tako sa ostalima upućen u Jagodinu u 15. puk, piše Nušić o svom vojevanju u Jagodini. "Dobio sam vod od dvadesetak vojnika da ga obučavam i možete zamisliti moje iznenađenje, kada sam na čelu tog voda, kao dobrovoljca, opazio Vojislava Ilića. Tako sam ja morao da obučavam Vojislava Ilića, te je od mene naučio koja mu je leva, a koja desna noga i šta je to disciplina", piše Nušić. O tom susretu, Nušić još piše, da je u "vodu bilo deset do petanest Beograđana dobrovoljaca" od kojih je tadašnji komandir čete obrazovao poseban vod "da mu ne kvare ostale vojnike". Na Jagodinskom polju, kada sam primao vod, "podviknuh vodu 'Mirno!' Beograđani se ukrutili, pođoh strogim, kaplarskim pogledom da pergledam svoj vod. I možete zamisliti kako sam se zaprepastio kada na desnom krilu voda, u nekom starom, otrcanom šinjelu spazih Vojislava Ilića, Ukrutio se propisno i ne trepće očima već me gleda pravo u oči". Ja ne mogoh da se uzdržim od smeha, zabravih na svoj visoki položaj, i pritrča Vojislavu te se izljubismo. O zajedničkom vojevanju sa Ilićem u Jagodini Nišić piše: "Provodili smo tada jedan buran bohemsko-vojnički život, delili sve što smo imali i novac i hleb i ćebe, pod kojim smo spavali, pa čak i ljubav. Zajednički smo se zaljubili u jednu lepu Jagodinku i izjavljivali da će nam samo tako draga biti ako nas bude obojicu podjednako volela". Glavni junak u Nušićevom "Putu oko sveta" Jovanča Micić, sigurno je bio dobrodušni i srdačni kafedžija Jovanča Simić, vlasnik tada glasovitog lovačkog kafenčeta imenom "Dardaneli", napominje Stanojlović. Jagodinsko lovačko kafanče "Dardaneli", imenjak onovremene kultne skadarlijske "restoracije", odavno više ne postoji, napominje jagodisnki istoričar i dodaje "ostalo je neizbrisivo saćanje da se u njemu 'rodio' i iz njega u beli svet otisnuo, vazda glasoviti Jagodinac, Jovanče Micić, trgovac i svetski putnik". b92 |
Autoru: | Senka [ 21 Okt 2017, 21:38 ] |
Tema posta: | Re: Iz života slavnih Srba |
PRIČA KOJA LEDI KRV U ŽILAMA: Kako je Mija Aleksić preživeo MASAKR U KRAGUJEVCU! Sećanje jednog od najvećih srpskih glumaca Mije Aleksića na oktobar 1941, na dan koji će mu obeležiti život i ostati u večnom sećanju Osvanuo je 20. oktobar 1941. godine. Mama Sinđa ustala je rano i otišla da kupi hleb za doručak. Otac Velimir meškoljio se u krevetu. Misli su mu bile na ruskom frontu. Da li zaista Nemci imaju toliko uspeha kako javlja radio Sovjeti su u povlačenju. Mija je tog dana imao matematiku, koja mu nije išla nešto naročito od ruke, i očekivao da bude prozvan... Znao je da ništa ne zna. Ili jedva nešto malo više od toga. Udešavao je frizuru pred ogledalom i samom sebi predskazivao: - Jadniče, ako se danas izvučeš na času, živećeš sto godina! Ni na kraj pameti mu nije bilo da će doživeti jedan drugi čas, koji će mu obećati život eventualno za 24 sledeća sata. Aleksići su stanovali u kući Mike Dragićevića. Njihovo dvorište se nalazilo između Rudničke i Ulice prestolonaslednika Petra. Prostor dosta uvučen, van spoljnjeg domašaja i kontrole. Mija je krenuo napolje, da prošeta po avliji. Možda će mu na čistom vazduhu nešto iz te proklete matematike ući u glavu. Uzeo je udžbenik. Prelistaće današnju lekciju na brzinu. Nije mu ovo prvi put da se tako vadi. Zar se sad uči začu grmljavinu s leđa. Nije, tata, nego da prokontrolišem znanje... odgovori u cvrkutu. Jesi li se dobro spremio Kao i uvek... reče Mija široko i neodređeno. Na vratima se sudari s majkom. Natrag! vrisnu Sinđa. Držala je grčevito crnu veknu na grudima, da prikrije srce, koje je pretilo da izleti. Šta je skoči, Velimir. Nemci kupe ljude... Kako? Kupe. Videla sam na ulici mitraljeze i njihovu vojsku. Vode sve živo što stignu. Izvlače iz kuća... Jao, nama! Kućom odjeknu lelek narikače s Rudnika. Velimir još nije shvatao. Kako to kupe? Zašto Ne znam! drhtala je majka. Hajde, bežite! Šta čekate! HOROR Nacisti vode učenike i Kragujevčane na streljanje Očev pogled zaustavi se na Miji. Usne mu zaigraše. Ne... uzimaju... i decu Videla sam da vode i decu. Mija zgrabi lepinju i knjige. Kuda ćeš ciknu majka. Strah me je da ovde ostanem. Idem u školu. Šta bude njima, neka bude i meni. I, potrča napolje. Sine, ne idi! obeznani se Sinđa. Ali, on je već preskočio kapiju. Mija je išao u Drugu mušku gimnaziju, koja se nalazila takoreći preko puta njegove kuće. Bila je to stara, adaptirana zgrada, u kojoj su smeštena samo dva odeljenja osmog razreda. Neki minut do osam. U učionicu je već prodrla spoljna atmosfera. Kako je ko pristizao, donosio je sve novije i novije vesti. Kažu da će da vode na prisilan rad u Nemačku... More, jok, pravo u internaciju, u kažnjeničke logore! Neki kažu... Šta kažu? Može da bude svašta. Šta je to svašta? Tajac. Niko se ne usuđuje da izgovori najstrašniju reč. U grobnoj tišini ušla je Branka Ranković, koja je imala prvi čas srpskohrvatski jezik. U glavi joj se mutilo. Jedva je nazirala katedru. Da li ovu decu poslednji put vidia Oči razreda bile su uprte u nju. Neme, nepomične. Jedva je čula sebe. Deco, danas ćemo govoriti o... U tom momentu vrata se otvoriše. Na pragu Nemac sa šlemom, u crnom, kišnom mantilu, šmajser uperen na đake. Dočekaše ganeme, nepomične oči. Osetivši da nije napravio efekat, German se vrati natrag, zatvori vrata, pa ih nogom razvali. Los, los! Urlao je zverski. Četa đaka... Profesorka stade ispred mašinske puške. Suze joj grunuše niz lice, ali glas je bio prodoran. Šta će vam deca? Zašto ih dirate? Šta su vam ona skrivila? HOROR Nacisti vode učenike i Kragujevčane na streljanje Očev pogled zaustavi se na Miji. Usne mu zaigraše. Ne... uzimaju... i decu Videla sam da vode i decu. Mija zgrabi lepinju i knjige. Kuda ćeš ciknu majka. Strah me je da ovde ostanem. Idem u školu. Šta bude njima, neka bude i meni. I, potrča napolje. Sine, ne idi! obeznani se Sinđa. Ali, on je već preskočio kapiju. Mija je išao u Drugu mušku gimnaziju, koja se nalazila takoreći preko puta njegove kuće. Bila je to stara, adaptirana zgrada, u kojoj su smeštena samo dva odeljenja osmog razreda. Neki minut do osam. U učionicu je već prodrla spoljna atmosfera. Kako je ko pristizao, donosio je sve novije i novije vesti. Kažu da će da vode na prisilan rad u Nemačku... More, jok, pravo u internaciju, u kažnjeničke logore! Neki kažu... Šta kažu? Može da bude svašta. Šta je to svašta? Tajac. Niko se ne usuđuje da izgovori najstrašniju reč. U grobnoj tišini ušla je Branka Ranković, koja je imala prvi čas srpskohrvatski jezik. U glavi joj se mutilo. Jedva je nazirala katedru. Da li ovu decu poslednji put vidia Oči razreda bile su uprte u nju. Neme, nepomične. Jedva je čula sebe. Deco, danas ćemo govoriti o... U tom momentu vrata se otvoriše. Na pragu Nemac sa šlemom, u crnom, kišnom mantilu, šmajser uperen na đake. Dočekaše ganeme, nepomične oči. Osetivši da nije napravio efekat, German se vrati natrag, zatvori vrata, pa ih nogom razvali. Los, los! Urlao je zverski. Četa đaka... Profesorka stade ispred mašinske puške. Suze joj grunuše niz lice, ali glas je bio prodoran. Šta će vam deca? Zašto ih dirate? Šta su vam ona skrivila? Nemac je odgurnu. Naiđoše i drugi. U dvorište, u kolonu po tri, drali su se folksdojčeri. Paralizovanih čula, u potpunoj bespomoćnosti, učenici se povinovaše naredbama. Mama Sinđa nosila je svom sinu zimski kaput. Mijo, Mijice, teraće vas u internaciju, biće ti tamo hladno, evo ti kaput, i ovaj hleb... Nemci su žurili da pokupe ljudsko meso, gurali decu u redove i vrhovima bajoneta gonili ih da što pre pođu. Kolona kreće. Četa đaka... Mija zgrabi majčinu ruku, poljubi je. Poslednji pogled na dvorište, na dragu kuću, na Velimira, koji je stojao kao kip, okamenjen ubolu. Nije imao snage ni da podigne ruku, da mu mahne. Vriska žena, koje su trčale za svojom decom, plač i kuknjava, i nemačko: "los, los!", ispunili su to kragujevačko podne, 20. oktobra, 1941. godine. Mija je u školu otišao u mantilu. Skide ga i dade svom drugu, Branku Nikoliću, koji nije poneo ništa. On obuče zimski kaput. Rukeim se dodirnuše, prsti čvrsto stegoše. Šta bude, neka bude, uzdahnu Aleksić. Celog dana nepregledne mase Kragujevčana slivale su se u barake. U jednoj od njih bilo je strpano i Mijino odeljenje. Čega se seća naš junak iz tih tragičnih danaa Obara glavu. Teško govori. Nesvesno privlači sinčića Velibora sebi. - Ne znam... Jedna potpuna praznina. Svedenost na ništa. Na mahove oštar bol: zašto da umrema Strah od smrti, otpor... Pa, onda,potpuna tupavost, apatija... slike iz detinjstva, likovi roditelja, sestre, drugova... Film se lagano odvija, hteo bih da traje u beskraj. Zatim, zračak nade. Možda će nas pustiti, nekud oterati. Ovo je samo privremeno... Čuli su se pucnjevi. Rafali... Bilo nam je jasno šta nas čeka. Video sam oca i majku u crnini za mnom. Velimir je pustio bradu, posiveo... Počeo sam da plačem. U sebi... Znači, tu je kraj... Dvadeset i prvog oktobra, oko 19 časova, Nemci su ih pokupili iz barake da ih sprovedu u pivarsku školu. Oba osma razreda drugemuške gimnazije. Idete kući, rekao je jedan banatski folksdojčer. Izgleda da su Nemci namirili broj. Ali, ko da veruje! Gledale su ga neme, nepomične oči osamnaestogodišnjaka. Mija se uhvati za slamku. Je l' to sigurno? Folksdojčer zaklima glavom. Ima nas koji ovde blizu stanujemo. Možemo li da idemo kući? Ovaj je pitao nekoga. Taj je odobrio. Pustiše njih desetak. Ostale su odveli u pivarsku školu i predali ih Ljotićevcima. Tako su ostali živi učenici oba osma razreda druge muške. Onog dana jedino Bušetić nije došao u školu. Nemci su ga pokupili istreljali s drugima. Mija otvara vrata kuhinje. Slika, koju neće da zaboravi do kraja života. Mama Sinđa u crnini. Zavijena u crnu maramu. Velimir ostario za deset godina. Usukao se. Nove bore išarale lice. Sede oboje na klupi. Kao dva spomenika od kamena. Bezizrazne oči zure u nepoznatog. Ko je ovaj dečko na vratimaa informer |
Autoru: | Senka [ 24 Okt 2017, 12:36 ] |
Tema posta: | Re: Iz života slavnih Srba |
VENČAO IH KRALJ, A RASTAVIO RAT: Bili su NAJBOGATIJI PAR SRBIJE, a njihova ljubav ličila je na bajku dok nije postala TRAGEDIJA Kada se danas pomene porodica Dunđerski, najveći broj ljudi odmah pomisli na tragičnu ljubavnu priču Lenke i Laze Kostića ovekovečenu i u seriji „Santa Maria della Salute” koju je domaća publika nedavno gledala. Ipak, mnogo manje je poznato da je u ovoj porodici bilo još velikih, a i tragičkih ljubavnih drama. A, upravo takva bila je romansa beogradskog gradonačelnika Vlade Ilića i njegove supruge Olge Jovanović (po majci Dunđerski). Već samim rođenjem Vladin život izgledao je kao posut ružama. Vladimir (Vlada) Ilić, najmlađi sin Koste Mumdžije, rodio se, 19. septembra 1882. Osnovno obrazovanje je stekao u rodnom mestu, a posle je školovanje nastavio u Beču i Ahenu. Bio je prvi tekstilni industrijalac iz tadašnje Srbije sa akademskim obrazovanjem. Pouzdano se zna da je govorio francuski i nemački, a po nekim svedočenjima i engleski jezik. Kao najobrazovaniji u porodici, Vlada se uskoro našao na čelu velike tekstilne imperije -posle kratkog boravka u Leskovcu otac ga je poslao da vodi poslovanje koncerna u prestonici. – Po Vladinom povratku iz Nemačke ramišljalo se o razvoju biznisa, ali i o ženidbi. Kosta je, po već oprobanom receptu, najmlađeg sina oženio iz familije svojih poslovnih partnera. Tako će Vlada postati suprug Olge - “najveće srpske mirazdžike” i unuke Lazara Dunđerskog – počinje priču o ovoj romansi za Dnevno.rs Saša Stanković, autor monografije o Vladi Iliću, pod nazivom "Prvi moderni gradonačelnik Beograda”. Spajala ih je ljubav i veliko bogatstvo Olga Ilić dobila je u miraz od majke dvorac Damaskin u Hajdučici, Foto: Wikipedia Prvi moderni gradonačelnik Beograda Vlada Ilić je na mestu prvog čoveka Beograda bio od januara 1935. do septembra 1939. godine. Za to vreme, jugoslovenska prestonica je po prvi put postala prava, evropska metropola i grad koji je išao u korak sa svim svetskim trendovima. Više o radu i sudbini ovog čoveka možete pročitati OVDE! Rezultat sedmogodišnjeg rada Saše Stankovića, profesora vlasotinačke Gimnazije, prva je kompletna i sveobuhvatna monografija o Vladi Iliću, pod nazivom "Prvi moderni gradonačelnik Beograda". Recezenti ove istorijske studije su doktori nauka Predrag J. Marković i Ivan M. Becić, a izdavač je Kulturni centar Vlasotince. Predstavljanje knjige je do sada održano u Vlasotincu, Leskovcu, kao i dva puta u Beogradu, a monografija će se naći i na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Beogradu na štandu knjižare Giunti (Papirna krila). Lazar Dunđerski imao je dvojicu sinova i tri ćerke – Jelenu/Lenku, Milku i Olgu. Dok je Lenkina tragična sudbina prepričavana širom Srbije, priče Milke i Olge manje su poznate. Olga Dunđerski se udala za kasacionog sudiju Stevana Jovanovića i tako postala gospođa Olga Jovanović Dunđerski. Jednoj od ćerki dala je svoje ime i upravo ona se kasnije udala za Vladu Ilića. – U skladu sa njihovim bogatstvom kum na svadbi im je bio budući srpski kralj Aleksandar Karađorđević – ističe Stanković. Dunđerski i Ilići bili su poslovni partneri i usko su sarađivali. Na primer, kredit Srpske banke u Zagrebu, u kojoj je Lazar bio glavni akcionar, bio je neophodan da Vlada Ilić od male štofare na Karaburmi stvori veliku Kraljevsku srpsku povlašćenu fabriku vunenih tkanina “Koste Ilića i sinova” u Beogradu. Olga Ilić dobila je u miraz od majke dvorac Damaskin u Hajdučici. Dvorac je bio popularno mesto za zabavu gospode između dva svetska rata. I danas se stariji meštani ovog mesta u Banatu sećaju glamuroznih balova, raskošnih damskih haljina i bečke muzike koja se orila dvorom bogatih trgovaca. Najveći dobrotvori Beograda Olga i Vlada Ilić sa beogradskom decom na Božić, Foto: Privatna arhiva Ipak, daleko od toga da su Dunđerski i Ilići mislili samo na zabavu. U prvom redu, reč je bila o veštim trgovcima i biznismenima. Nakon Vladinog postavljenja za gradonačelnika Beograda, njegove obaveze samo su se umnožile. Vlada i Olga živeli su u skladnom braku punom ljubavi. Nažalost, nisu imali potomstva, ali su zato ljubav poklanjali drugoj deci. Njihov dom u Beogradu bio je mesto mnogobrojnih priredbi, tu se delila pomoć siromašnima i pokloni prestoničkim mališanima, naročito pred velike praznike – Uskras, Božić, Materice, Očeve… U javnosti ime Vladine supruge Olge najviše se pominjalo prlikom humanitarnih akcija. Prve jeseni po dolasku Vlade Ilića na mesto gradonačelnika Beograda, uvedena je Zimska pomoć za svu prestoničku sirotinju i formirao se Akcioni odbor za zimsku pomoć čija je predsednica bila kneginja Olga Karađorđević, a jedna od članica Olga Ilić – priča Stanković i dodaje da je kao primer drugima Olga poklonila 100 zimskih odela i 105 zimskih kaputa za siromašnu decu. Pomoć bračnog para Ilić pružala se i van Beograda – darivali su štof, pšenicu, hranu… Olga se pominje kao jedan od najvećih donatora za žrtve Drugog svetskog rata kada je posle trećeg savezničkog bombardovanja Beograda priložila 500.000 dinara za nastradale. Teški dani za predratne bogataše Nekadašnja vila Olge i Vlade Ilića u Beogradu, Foto: Saša Stanković Kraj Drugog svetskog rata razdvojio je Olgu i Vladu. Ilić je uhapšen i osuđen na kaznu robije od deset godina i na konfiskaciju celokupne imovine. U presudama je kao glavna krivica Vlade Ilića navedena to što su njegove fabrike radile tokom rata i na taj način "jačale ratni potencijal okupatora". – U vilu Vlade i Olge Ilić u Venizelosovoj ulici upala je rulja koja je sve opljačkala, a nova vlast nikad nije kaznila počinioce ovog nedela. Do sredine 90-ih vila je bila u vlasništvu Geneksa, pa sedište Jugoslovenske levice, a zatim hotel funkcionera JUL-a Nenada Đorđevića – objašnjava naš sagovornik. Pričalo se da je bivšeg gradonačelnika Beograda od pogubljenja spasao lično VInston Čerčil koji je intervenisao kod Josipa Broza Tita. Umesto toga, proveo je 7 godina u zatvoru u Sremskoj Mitrovici gde su mu bivši radnici donosili pakete. Pušten na slobodu krajem 1951. godine, ali ubrzo je doživeo šlog i umro u mansardi svog rođaka, 3. jula 1952. Sahranu su mu organizovali nekadašnji radnici. – Olga je te godine poniženja preživela prodavajući nakit, ali i zahvaljujući seljacima koji su joj poklanjali hranu na pijaci kada bi je prepoznali. Na primer, samo od novca uzetog od prodaje jednog francuskog prstena, Ilići su živeli 3 godine – kaže Stanković. Olga Ilić je supruga nadživela za sedam godina. Preminula je 1959. godine. Tako su nekad najbogatiji Srbin i njegova supruga, naslednica najbogatijeg Vojvođanina, završili bez potomstva, u krajnjoj bedi i poniženju. Na neki način, oni predstavljaju simbol uspona i pada srpske građanske klase koja je nastala i opstala pod turskom, odnosno ugarskom vlašću, a zatim nestala u prvim godinama komunizma – zaključuje autor monografije o vlasotinskom industrijalcu i gradonačelniku Beograda. Okružni sud u Beogradu je februara 2009. usvojio zahtev za rehabilitaciju Vlade Ilića i ništavnom proglasio presudu Vojnog suda iz 1946. godine. U obrazloženju piše da je Ilić "morao da bude proglašen narodnim neprijateljem da bi ta osuda bila osnov i opravdanje za državu, da preuzme njegovo bogatstvo“. Potomci Vlade Ilića i danas se bore kako bi povratili bar deo imovine svog slavnog pretka. danasrs |
Stranica 2 od 2 | Sva vremena su u UTC + 2 sata |
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/ |