Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 12:42


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: KARAĐORĐE - istina i mit  |  Poslato: 19 Jan 2017, 22:29
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Termopile srpskih hajduka

Tako je Ranke okarekterisao bitku na Čokešini u kojoj su srpski junaci izginuli do poslednjeg od neuporedivo brojčano jačih Turaka. Na Ostružničkoj skupštini Karađorđe je ustaničku vojsku podelio u 12 nahija pri čemu je svaka nahija imala po jedan tabor.

Resized Image - Click For Actual Size
Tanasko Rajić

NA Ostružničkoj skupštini, prema vestima uhode E. G. Maretića, Karađorđe je ustaničku vojsku podelio na dvanaest nahija, pri čemu je svaka nahija imala jedan tabor (puk). Tabori su sastavljeni od deset do dvanaest buljuka (četa). Usvojeno je načelo subordinacije. Svi vojnici polagali su zakletvu vernosti, a za izdajnike bila je predviđena kazna nabijanja na kolac. Plen je pripadao svima, a snabdevanje do dve nedelje padalo je na teret sela i nahije. Oni koji su bili oslobođeni nošenja oružja, obavljali su intendantsku službu. Ustrojen je jedan konjički odred od dvesta do trista vojnika, radi patroliranja i raznošenja hitnih pošiljki.
Revolucija je oplemenila hajdučiju, a hajdučija je Revoluciji dala najbolje borce. Učešće u Revoluciji 1804. godine, najznačajnija je uloga koju su hajduci odigrali. Oni nikada dotad nisu bili u prilici da korisnije posluže svome rodu. Tokom prve polovine 1804. godine teško je bilo razlikovati hajduka od odmetnika i ustanika. Organizovani u srpsku vojsku, oni su bili prvi revolucionari na ovim prostorima. Hajdučija kao nacionalna pojava dosegla je tako svoj vrhunac. U voždu Karađorđu hajduci, odmetnici i ustanici gledali su svoje oličenje. Revolucija je prvi put objedinila sve hajdučke čete, harambaše i hajduke na zajedničkom poslu. U tome, kao što smo videli, nije uspeo poslednji austrijsko-turski rat, čak ni na onom užem prostoru poznatijem kao Kočina krajina.

**NAROD NIJESU AJDUCI...**

USPOSTAVITI hajdučko jedinstvo nije bilo nimalo lako; ipak, sasvim je sigurno, većina hajduka utopila se u redove srpske revolucionarne vojske, samo je manji deo ostao neprilagodljiv. Stanoje Glavaš, Teodor Boinović, Hajduk Veljko, Vule Ilić Kolarac, braća Nedić, Milosav Lapovac, i drugi, predstavnici su onih koji su napustili hajdučiju zarad revolucionarnih ciljeva.
Bilo je i onih čija je hajdučka narav sasvim okorela, kroz njih je još tekla krv zaražena hajdučijom. NJihov najbolji predstavnik je Ćurčija.
Već je Orašački zbor bio u velikoj dilemi. Okupljeni su se u jednom trenutku zapitali da li vođa naroda može da bude hajduk, pa makar i bivši. Glavaš je odbio ponudu kao poznati harambaša:
**Dobro, braćo! Ja sam ajduk, i mene ajduci slušaju, i slušaće me; ali sav narod nijesu ajduci, pak će ljudi sjutra reći: kuda ćemo mi za ajdukom? U ajduka niti ima kuće ni kućišta: sjutra kad Turci navale on će u šumu, a mi ćemo ostati na mejdanu, da nas Turci robe i araju. Nego vi postavite starješinu koga čoveka između vas, koji je i do sad bio s narodom; a ja ću činiti, što mogu, kao i do sad**.
Knez Teodosije nije hteo da bude **starješina ajdučki četa**, odnosno **poglavica ajdučki**. On je potom dao predlog, koji se može uzeti kao srednje rešenje, da vožd bude bivši hajduk, koji je u tom trenutku uživao ugled manje poznatog domaćina, borbenog duha. Pri razmatranju ove pojave za nas su bitne Teodosijeve reči kojima je istakao da je Karađorđe poznat kod Turaka kao hajduk. Ako bi Turci ugušili ustanak, krivica bi se prebacila na njega i na ostale ajduke**. Poraz ustanika bio bi poguban po hajdučiju, ali i pobeda, ukoliko se hajdučija ne bi utopila u Revoluciju. Već se u radu Orašačkog zbora nazirala hajdučka tragedija.
Boj na Čokešini, koji se odigrao na Lazarevu subotu, 28. aprila, 1804. godine, otkriva nam jedan od prelomnih momenata u odnosu hajdučije i ustaničke vojske. Junaci ovog boja, braća Nedić priključili su se sa svojom hajdučkom družinom ustanicima koje su predvodili Jakov i Mateja Nenadović. Pre bitke na Svileuvi i osvajanja Valjeva, oni i harambaše Damnjan Kutišanac i Panta Damnjanović logorovali su na Gomilici i sprečavali Šapčane i Zvorničane da pomognu Poreč Aliji. Ovaj deo Jakovljeve vojske razbio je Turke na Svileuvi 11. marta. U toj bici ranjen je Mijailo Nedić, pa je pred bitku na Čokešini vidao rane kod kuće u Osečini. Posle Svileuve Jakov se uputio Šapcu i opseo ga. Kad je saznao da su zvornički paša Vidajić i Mula Nožina prešli Drinu kod Lešnice, s namerom da pomognu opsednutim Šapčanima, on je sa odredom od četiri stotine ustanika krenuo manastiru Čokešini, vodeći sa sobom pomenute hajdučke harambaše.

PRIZOR SRPSKE NESLOGE

KOD manastira čekao ih je harambaša Đorđe Ćurčija, od kog su dobili obaveštenje o turskoj opasnosti. Nisu poznati svi momenti oko sukoba Jakova i Ćurčije, ali se sa sigurnošću može reći da harambaša nije bio zadovoljan brojem vojnika koje je doveo valjevski komandant, kao i mestom gde se trebalo tući s Turcima. Ćurčija je predlagao da se ustanici povuku u planinu i tamo pruže otpor. Jakov je bio za zatvaranje u manastirske zidine i sačekivanje Turaka na busije. Bez ozbiljna razloga ljut na Jakova, koji je morao glavninu vojske ostaviti da čuva Šabac, Ćurčija je odbio predlog svog komandanta izgovarajući se da nije **drvo vrbovina** koje se može podmladiti posle seče, i napustio ih je sa družinom od oko trista hajduka.
Ni Nedići, za koje Vuk tvrdi da su se već ponapili, nisu pristajali na Jakovljev ispravan savet, već su se i oni s njim zavadili - lep prizor srpske nesloge u trenucima opasnosti. Uvidevši da tvrdokorne i pripite hajduke, do tada njemu potčinjene, ne može da ubedi, Jakov je napustio Čokešinu odmah za Ćurčijom (27. april). U ovom slučaju, dakle, Jakov Nenadović se ponašao kao vojskovođa koji ima ideju, Ćurčija kao harambaša koji čuva snagu, a Nedići **kao komite pobesnele od pića i od junaštva**, zapazio je Slobodan Jovanović.
Uoči bitke vojska se pričestila, onako kako se radilo pred odlučujuće događaje. U manastirskom zapisu stoji: **16. dne April pričesti sja so voini. A i tu že bist Gligorija, Dimitrija Nedić i njihov že sestrić Panta Damnjanović i bist jego Damnjan Kutišanac i bist že 300 momaka i bist že pop Milan; pričastisja svjatim pričastijem, črez svjaščenikom i gospodinom Kostadinom Hadžijom**. I Višnjićeva pesma **Boj na Čokešini, koja realno oslikava događaj, pominje pričešće **bez kanona i bez ispovjedi** i zakletvu **da brat brata u boju ne izda**.
Turci nisu smeli proći kroz Kitog, već su krenuli severnim padinama Cera prema Šapcu. Otančane hajdučke družine dočekale su ih iznad manastira, na Lipovcu više brda DŽikovca. Prema popisu izginulih lica u ovom broju, koji je sastavio možda isti sveštenik što nam je ostavio zapis, Srba je bilo najmanje tri stotine dvanaest. Narodna pesma peva o sedam hiljada trista Turaka, što je možda preterano. Ako je Turaka i bilo toliko, sigurno je da nisu svi započeli borbu. Ona se vodila ceo dan, na ogolelom brdašcu Lipovici i u Lipovačkom potoku. Tu su, na otvorenom terenu, dočekani Turci. Nedići nisu stigli ni da se ukopaju, ako su uopšte imali nameru to da čine. Ginuli su hrabro sve do kasnih popodnevnih časova, kad im je ponestalo džebane. Tada je Turcima stigla pomoć, pa se preostala malena družina od njih deset povukla do Lipovičkog potoka. Već tad svi su bili izranjavani, dok su Nedićima bile prebijene noge. Dalje nisu mogli jer su već bili opkoljeni. Tu su pružili poslednji otpor.

JUNACI **SRCA SLOBODNOG**

POŠTO su savladali ustanike, Turci su spalili manastir i sva njegova dobra i povukli se u Lešnicu. Izbegli iguman Hadži Konstantin i đakon Todor Mojić, sa majkom Nedom i meštanima zatekli su, petog dana posle bitke, stravičan prizor - tri stotine tri premlaćena, isprelamana i isečena hajduka i ustanika i osam (ili devet) teških ranjenika, sasvim nepokretnih. Sahranili su ih na mestu pogibije, a ranjene preneli u popaljeni manastir i zapojili mlekom. Ali, čim su ovi uzeli hranu, obeznanili su se i poumirali. Ukopali su ih uz manastir, gde se danas nalazi spomenik čokešinskim junacima. Prema natpisima sa nadgrobnih spomenika, zapaža se da su u boju na Čokešini učestvovali mladi ljudi, uglavnom dvadesetogodišnjaci. Beše to mlad pojas ustanički i hajdučki. Najstariji su bili Gligorije Nedić (oko trideset pet godina) i sveštenici Spasoje i Milan. U njihovoj mladosti nalazila se veličanstvena snaga otpora.
Vojska kneza Mijaila Ružičića, **iz lijepa sela Metkovića**, stigla je kasno, pa u bici nije učestvovala.
Ova slavna bitka, u kojoj je Višnjić epski opevao junake **srca slobodnoga**, traži od istoričara da postavi pitanje opravdanosti otpora kakav su odabrali Nedići i ostale hajdučke harambaše. Dočekati nadmoćnu tursku vojsku na otvorenom brdu, neukopani, nije prihvatljivo s vojničkog stanovišta. Narodna pesma pominje četvoricu harambaša, a možda ih je bilo više, koji nisu mogli da shvate da pred sobom imaju regularne turske jedinice, a ne haračlije ili trgovački karavan. Koliko je boj bio epski inspirativan za Višnjića, toliko je bio poguban za hajdučiju.
Čokešina je bila katastrofalna za hajduke, kako one koji se još nisu priključili ustaničkoj vojsci (Ćurčija), tako i za one koji su već bili u njenom sastavu (Nedići), ali su u jednom trenutku pokušali da se od nje otrgnu. Za razumevanje hajdučije kao pojave bitna je upravo ova velika koncentracija hajduka u vojsci Jakova Nenadovića (više od trista) i u Ćurčijinoj družini (oko trista). Takva skupina harambaša i hajduka na jednom mestu više se nikada nije pojavila na našim prostorima. Jakov je tu pustio da deo neposlušnih hajduka, predvođenih Nedićima, izgine u borbi s Turcima, a sa Ćurčijinima se obračunao sam. Zato je Ranke bio u pravu kada je okarakterisao boj na Čokešini kao **Termopile srpskih hajduka**.
Pored navedenog, valja ukazati i na to da su čokešinski junaci onemogućili bosansku vojsku da pruži pomoć opsađenom Šapcu, koji se ubrzo predao Proti Mateji (1. maj). Bila bi to neposredna posledica boja na Čokešini.

VOŽD OKRENUO ĆURAK

TEŠKO je utvrditi koliko je obračun državnih vlasti sa hajdučijom uticao na istaknute starešine da optužuju vožda za hajdučku prošlost i zbog toga mu spore pravo na upravljanje Srbijom. Vuk smatra da se ovakvo držanje vojvoda prenelo i na zvaničnu tursku vlast, koja je Karađorđa držala **samo za arambašu**. Možda je i vožd tome davao povoda.
U drugoj verziji **Prve godine Srpskog vojevanja na daije**, Vuk je zapisao i ovo. Videvši Glavaša i Ćurčiju ispred Beograda, u vreme jedne opsade, Karađorđe ih je zagrlio i rekao im: **Vi ste krila moja; samo me dobro slušajte: ja ću vas u srebro i u zlato obliti, a u svilu i kadivu obući**. Jeste da hajdučka krv nije voda, ali ovo vreme nije bilo naklonjeno negovanju hajdučkih sklonosti. Na sreću, vožd je to brzo osetio, pa je okrenuo ćurak. Iskustvo stečeno u poslednjem austrijsko-turskom ratu znao je da iskoristi pri organizovanju ustaničke vojske. Kad ovo uporedimo s izjavom beogradskog paše - da je Karađorđe samo običan harambaša - jasno je da su Turci ušli u **Srpski rat**, kako se Vuk izrazio na jednom mestu, s lošom procenom snage srpskog naroda i njegovog predvodnika. Zabluda da ratuju protiv hajduka, a ne naroda, odnosno da je reč o buni, a ne Revoluciji, najbolje je iskazana u rečima Turaka u boju na Čokešini: **Juriš za vjeru Muamedovu, da pobijemo ove ajduke, pak će onda sva zemlja biti mirna**.


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KARAĐORĐE - istina i mit  |  Poslato: 19 Jan 2017, 22:36
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Prvi trijumf ustanika

Tri puta su Turci jurišali na ustanička utvrđenja kod Ivankovca i tri puta bili odbijeni, da bi potom pod zaštitom noći napustili Paraćin. Portu su plašili uspesi Srba, pa je odmah izdata naredba o angažovanju novih snaga za pohod protiv ustanika.

Slika
Prota Mateja Nenadović

KARAĐORĐE je 30. jula uputio Protu Mateju Nenadovića od Karanovca prema Užicu, a sam je otišao u Jagodinu radi pripreme vojske za odbranu od Hafis-pašina napada iz pravca Niša. Srpskim ustanicima pred Užicem vožd je poručio, posredstvom Prote, da nastoje da sa Užičanima održe mir sve dok se on ne obračuna sa novim vezirom, a ukoliko u tome ne bi uspeli, da ih na bilo koji način onemoguće da ga napadnu s leđa.
Iznenađeni uspesima raje, potišteni u svojoj nemoći, Užičani su uputili ustanicima reči prekora: **Vala, rajo, oteli ste Karanovac, uzmite jošt Užice, pak onda idite uprav u Stambul**. Mnogobrojna srpska vojska spalila je tursku varoš i primorala muslimane iz utvrđenja da sklope mir. Užice je dobilo dvojnu upravu, srspko-tursku, pošto su iz njega proterani svi zulumćari predvođeni Omer-agom, Begom Novljaninom i Omer-agom Fočićem. Prota Mateja je u **Memoarima** zabeležio da su užički Turci rukama pipali srpske topove i, kad su se uverili da nisu drveni, pustili poneku suzu, a jedan od njih primetio: **E, odista oće da se mijenja carstvo**. Užička nahija našla se u rukama Srba, za vojvodu postavljen je Aleksa Popović.
Karađorđe je užurbano pripremao Šumadiju i Pomoravlje za sukob sa Hafis-pašom. Nemajući dovoljno strpljenja da sačeka rezultate borbi oko Užica, krenuo je sam, sa jednim delom vojske, ovima u pomoć. Kod Rudnika susreo je pismonošu s vešću da se grad predao, pa se vožd vratio u okolinu Jagodine da nastavi pripreme za odlučan obračun sa Hafis-pašom.

VIŠE NEMA RAZGOVORA

IVANKOVAC je najsvetliji ustanički događaj posle Orašca, a pre Mišara. Ustanici su već bili ovladali celim Beogradskim pašalukom. Iako su drugačije mislili i radili, oni se javno nisu suprotstavili sultanu. Nailazio je trenutak kad su i takvu odluku morali da donesu. Milenko Vukićević i starija istoriografija verovali su da je to **najznatniji trenutak u ustanku**. Naglašavamo da su ustanici već bili pripremljeni da se Turskoj odlučno suprotstave. NJihovu rešenost najbolje je iskazao Milenko Stojković u pismu Redžep-agi adakalskom: **A za Hafis-pašu ako pitaš, mi čujemo da on jednako kupi vojsku i govori da hoće na naš vilaet da udari, da robi, i mi mu nećemo s puta svratiti dokle jedan očima gledamo**.
Samouvereni paša hvalio se velikom veziru, u arizi od 19. jula, da je krenuo u kaznenu ekspediciju protiv Srba, bacivši pod noge njihovu izjavu lojalnosti. Verovao je da su mu ustanici pisali iz straha od turske moći. Obećavao je kao taoce čitave porodice najviđenijih srpskih starešina.
U selu Ivankovcu, istočno od Ćuprije, Stojković se pripremao: podigao je tri šanca, u kojima je imao samo jedan gvozdeni topić, a dovoljno bećara, dobrovoljaca i vojnika, predvođenih istaknutim vojvodama jugoistočne Srbije - Petrom Dobrnjcem, Stevanom Sinđelićem, Ilijom Stošićem, Pauljem Matejićem i Milisavom Đorđevićem. Oni su zaposeli položaje na desnoj obali Morave. Ustanici su nameravali da navuku Hafis-pašu na prostor od Gilja do Ivankovca, između dve vatre, voždove i Stojkovićeve. Otkrivši ustaničku nameru vezir je poslao Milenku pregovarače, ponudivši mu kneštvo u Pašaluku. Odgovoreno mu je da Milenko više voli da bude srpski komandant nego turski beratlija, i da neće biti prolaza dok su on i njegovi ustanici živi. **Više nema razgovora**, poručio mu je Stojković.
Uoči bitke stigla je ruska novčana pomoć i poruka o organizovanju vojske, što je izazvalo oduševljenje ustanika. Na Porti je, istovremeno, ruski poslanik Italinski izrazio nezadovoljstvo zbog upućivanja Hafis-paše u Beograd.
Hafis je nameravao da pređe Moravu i carigradskim drumom pohita Beogradu. Kad je došao do Morave video je da je reka nadošla i saznao da ga na onoj strani čeka Karađorđe. Promenio je plan i okrenuo svu vojsku prema Milenku. Pre odlučne bitke Sinđelić je razbio turski izvidnički odred na Jasenjaru. Uvidevši da sva vojska kreće prema njemu, Stojković je podigao na Ivankovcu čitav sistem zemljanih utvrđenja.

ČESTITKA POZVAN OGLUA

BITKA je počela 18. avgusta i trajala je ceo dan. Dve turske kolone uspele su da zaobiđu Ivankovac, ali nisu mogle da ustanicima nanesu veće gubitke. Glavnina je napala s čela, i posle upornih, čak i kijačkih borbi, uspela je da zauzme mali šanac i prva dva reduta. Ustanici su u velikom šancu izržali sve turske napade. U junačkoj odbrani istakao se Stevan iz Prova, koji je zadobio sedam rana. Trešnjev topić, u nekim izvorima pominje se kao prangija, raspao se od pucnjave. Kad je pao mrak, Turci su odlučili da se povuku u Paraćin.
Sutradan vožd je prešao Moravu i sa Stojkovićem zaposeo položaje iznad Paraćina. Tog dana obe ratujuće strane pripremale su se za nove okršaje. Tri puta su Turci jurišali na ustanička utvrđenja 20. avgusta, i triput su bili odbijeni. Pošto je u jednom, još nerazjašnjenom, sukobu bio ranjen sam vezir, Turci su iskoristili zaštitu noći i napustili Paraćin. Tako su sultanovi vojnici, umesto da trećeg dana napajaju konje na Dunavu, kako su obećavali, to morali da rade u Nišu i na Nišavi. Poraz Turaka upotpunila je vezirova smrt **ili od stra ili od sramote**, beleži Prota Mateja, ili, što je verovatnije, od zadobijene rane.
Karađorđe nije dopustio svojoj vojsci da prelazi granicu Beogradskog pašaluka, pa je Paraćin ostao pošteđen.
Ivankovačka bitka uverila je ustanike da imaju snage da se odmere i sa moćnim Carstvom. Pobedu je ustanicima čestitao i Pazvan Oglu, neiskreno naravno, i sa zadnjim namerama. Samopouzdanje u njoj stečeno svsrtava Ivankovac u red najvećih bitaka Srpske revolucije. Više se nije moglo nesmetano ići iz Carigrada u Beograd. Poraz Hafis-pašin zaustavio je napade i sa Drine. Karanovcem, Užicem i Ivankovcem, **trima slavnim pobedama opojeni, svaki Srbin i Srpkinja pesmu peva gordo**, zapisao je Prota Mateja.
Neki momenti u radu srpske deputacije u Carigradu ostali su nerazjašnjeni. Ona se smestila kod carigradskog patrijarha i, posle savetovanja s knezom Italinskim, a tačno mesec dana od njenog datiranja, podnela je sultanu molbu. To je bilo sve što su postigli na Porti. Oni su jedva uspostavili vezu sa Italinskim, ali su potom održavali s njim dobre odnose. Deputate je primio samo ćehaja-beg, niži činovnik Porte. Karađorđe i starešine su u dva maha, posredstvom Ipsilantija, molili rusku diplomatiju da podrži rad deputata. Između Novakovića i Živkovića, uz to, nije bilo saglasnosti. Čardaklija je, uz pomoć Italinskog, uspeo da u Srbiju uputi Nišliju sa zadatkom da izvesti Karađorđa o pripremama Hafis-pašinim za napad, i da odnese ustanicima pismo vaseljenskog patrijarha. Živković j u Srbiju stigao posle Ivnkovačke bitke.
Tad su Novaković i Lazarević saznali da će ih poslati Hafis-paši u Niš, da ih iskoriste u borbi protiv ustanika, pa su se, da to spreče, ukrcali 23. avgusta na jednu rusku lađu i otplovili u Odesu. Tako se njihova misija završila bez uspeha. Jedini opipljiv trag njihovog rada bila je ona ustanička molba, koja je nesumnjivo uticala na Portu da bez odlaganja uputi Hafis-pašu u Srbiju: njoj je sve bilo jasno.

DEZERTERI BRINU TURKE

NEUSPEH ove misije konačno je uverio ustanike da je neophodno nastaviti borbu za oslobođenje celog Beogradskog pašaluka. Na to ih je podsticala i Rusija. Pre nego je Porta, saznavši za poraz na Ivankovcu i Paraćinu, preduzela mere za novu ofanzivu, ustanici su postigli još jedan uspeh.
Na Skupštini u Borku doneta je odluka da se oslobodi Smederevo i da se u njemu smesti tek osnovani Praviteljstvujušči sovjet. Srpsku vojsku poveli su Karađorđe, Katić i Marković. Redžep-aga adakalski molio je vožda da ne napada carski grad. Oni su mu odgovorili 19. septembra, i uveravali ga da su prinuđeni da osvoje grad jer u njemu žive lopovi koji su ubili obor-kneza Đušu Vulićevića s trojicom buljubaša, da su oteli trideset kola voždovog kukuruza, da sprečavaju trgovinu i da odbijaju pregovore sa ustanicima. Srbi su saterali Turke u utvrđenje, ali nisu uspeli da ga osvoje.
Karađorđe nije imao strpljenja ni vremena da sačeka da se Turci predaju, već je, više puta, odlazio na beogradsko ratište radi kontrolisanja opsade ovog najznačajnijeg mesta i utvrđenja. Komandu nad smederevskim trupama prepuštao je Mladenu Milovanoviću. Turci su se, posle duže opsade predali na Aranđelovdan 1805. godine. Bila je to poslednja vojna akcija u drugoj ustaničkoj godini, i posebno značajna zbog događaja koji će se uskoro odigrati u znamenitom despotovom gradu.
Poraz Hafis-pašin ostavio je mučan utisak u Carigradu. Portu su plašili naredni uspesi Srba, pa je odmah izdata naredba da se prestonički vojni korpus sa artiljerijom pripremi za pokret. Rumelijskom i bosanskom paši i zapovedniku Niša naređeno je da budu spremni za nov pohod protiv ustanika. Umesto korpusa, Porta je iz prestonice u Niš uputila dve artiljerijske baterije. Krajnja razdraženost i rešenost da se Srbi po svaku cenu pokore, splasnula je na Porti čim su počele dosadne jesenje kiše, prvi vesnik budućih mirnijih zimskih dana. Vojnu akciju usporavala je i turska lenjost da brzo imenuju novog beogradskog vezira. To zvanje priželjkivao je Pazvan Oglu. Hroničari su zapisali da je bilo i dezertera među malobrojnim turskim snagama koje su bile upućene prema srpskoj granici. Ruski dokumenti govore da se **turska vojska, krećući se iz Rumelije prema Srbiji, znatno plašila tog naroda**. A Rusi su i dalje ubeđivali Srbe da što pre zauzmu Beograd.

PROTA KOD KATIĆA

NENADOVIĆI su uspostavili prijateljske odnose sa Jankom Katićem odmah po izbijanju ustanka. Kad se Prota Mateja vratio iz Rusije, početkom 1805. godine, prvo je posetio Katića, pa potom Karađorđa. Česti su dogovori između Janka Katića i Jakova Nenadovića. Prota je pisao nadahnuto i sa osobitim uvažavanjem o Katiću. NJihovi odnosi bili su srdačni sve do Katićeve pogibije (1806). Vuk je bio u pravu kad je tvrdio da su posle Teodosija Marićevića **od ostali naijskih poglavica najstrašniji bili za Đorđija Janko Katić i Jakov Nenadović**. U početku ustanka oni su držali da vodž ne samo nije veći od njih **nego da nije ni kao oni**. Teodosijeva smrt nagnala ih je na privremenu pokornost. Oni su, ipak, ostali najistaknutije ličnosti, posle vodža, u prvim ustaničkim godinama.

(Nastavlja se)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KARAĐORĐE - istina i mit  |  Poslato: 19 Jan 2017, 22:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sultan sprema odmazdu

Selim Treći odbio je austrijsko posredovanje u korist Srba, rešen da pokori pobunjene podanike. Šta je srpska deputacija tražila od austrijskog monarha? Ustanici naručili 30 topova u Lajbahu, ali isporuka stopirana.

Slika
Stevan Sindjelić

GODINA 1805. donela je Srbiji potpunu političku, sudsku, finansijsku i vojnu organizaciju. Do osnivanja Sovjeta (Upravnog ili Narodnog), vrhovna vlast bila je u rukama vožda i Skupštine. Tek nastala opozicija pokušala je da ograniči voždovu vlast ovom ustanovom i njenim ovlašćenjima. Prvi pokušaj te vrste, međutim, na Skupštini u Bogovađi, odnosno Borku, završio se bez uspeha. Karađorđe je, pored vojne, i dalje vršio i civilnu vlast. Najbolju potvrdu pruža jedan akt koji je vožd izdao u Topoli 2. septembra 1805. godine. Atestatom (ukazom) potvrdio je Mihaila Radivojevića iz Milićeva Sela za obor-kneza **po užičke nahije** (knežina Rujno). Da je vrhovnu civilnu vlast vršio do kraja godine, kazuje njegovo otpuštanje savetnika. Sastav Saveta kakav nalazimo na molbi sultanu od 12. decembra 1805. godine kao da je njegova zamisao, jer se tu Savet pojavljuje kao ustanova sa dvostruko manje članova nego što ih je želela opozicija, i propisivala uredba.
Savet se, ipak, sve više nametao kao bitan činilac u deobi vrhovne vlasti. Starešine su uzdrmale voždovu vlast i dobro je potkopale, ne uspevši još da je ograniče. **Ali pri svemu ovome Sovjet se nije smeo Kara-Đorđiju suprotiti ni u čemu, a Kara-Đorđije mogao je Sovjetu zapovijedati**, tvrdio je s pravom Vuk Karadžić. Dakle, vožd se u vršenju civilnih i vojnih dužnosti održao iznad Saveta, u starom zvanju. Nesporna je činjenica da je, uz vožda, sva akta potpisao i predsednik Saveta, a još značajnija da su to učinili i članovi Skupštine. U tom trouglu - vožd, Skupština, Savet - očigledno je Karađorđevo prvenstvo, kao i namera starešina da ograniče njegovu vlast. Započelo je **otimanje ondašnjijeh velikaša oko vlasti**, kaže Vuk u naslovu svog poznatog dela o Savetu.

NAPOLEON - POTPORA TURSKOJ

KUČUK Kajnardžijski mir (1774) doveo je Rusiju na balkansku granicu i osigurao joj prednost u rešavanju Istočnog pitanja. Napoleonov nagli uspon, početkom 19. veka, narušio je ravnotežu sila u Evropi i bitno uticao na tok ratovanja u Srpskoj revoluciji, na Prvi i Drugi ustanak. U austrijsko-rusko suparništvo na Balkanu umešala se odlučno Francuska, posle uspelih ratnih pohoda prema centralnoj Evropi. Napoleon je 13. novembra 1805. ušao u Beč, a 27. oktobra 1806. godine u Berlin. Kod Austerlica razbio je austrijsko-rusku vojsku (2. decembra 1805) i Požunskim mirom naterao Austriju da se odrekne svih teritorija u Italiji i na jadranskoj obali.
Prestalo je da postoji Sveto Rimsko Carstvo, sa Austrijom kao naslednikom njegove krune. Požunski mir doveo je na Balkan Francuze. Za vreme pregovora u Požunu Taljeran je nudio Austriji da zaposedne Srbiju, Besarabiju, Moldaviju s Vlaškom i severnu Bugarsku, i tako odvoji Rusiju od Turske. Napoleon, ipak, nije odobrio predloge svog ministra inostranih poslova, jer nije bio spreman da potpuno kida odnose s Aleksandrom Prvim. Uspostavljanje francuskog protektorata nad Turskom i potiskivanje Austrije i Rusije sa Balkana zadovoljilo je careve pretenzije.
Promena Napoleonovog stava prema Turskoj, koja je usledila krajem 18. i početkom 19. veka, ostavila je znatne posledice na događaje iz vremena Prvog i Drugog ustanka. Napoleon je napustio politiku rasturanja i založio se za održanje Turske. Iz ovakvog odnosa prema Porti proizašla je Napoleonova antipatija prema srpskim ustanicima.
Početkom 1806. fracuska vojska zaposela je Dalmaciju do Neretve, potom je ušla i u Dubrovnik. Ruska flota i Crnogorci zaposeli su Boku Kotorsku. Francuzi i Rusi tako su se sve više primicali srpskim ustanicima, čime je njihov uticaj postajao znatniji. Od tada pa do 1815. godine sudbina Srba zavisila je od međusobnog odmeravanja vojne i diplomatske moći ovih dveju sila. Tokom 1806. godine one su se nalazile na dva kraja srpskog geografskog prostora - Jadranu i Dunavu - spremne da aktivno učestvuju u srpsko-turskom sukobu.
Zaoštravanje odnosa u Evropi pospešivalo je već iskazanu ratobornost Srba i Turaka. Sa svih strana ustanicima su počela stizati upozorenja o turskim pripremama za rat. Čini se da je to prinudilo ustanički vrh da se još jednom sastane u vojnom logoru kod Ostružnice, na Mali Božić 1806. godine. Okupljanje srpskih starešina odmah posle Smederevske skupštine moralo je da ima jak motiv. Podsticaj je došao, najverovatnije, sa strane, od Rusije ili Austrije.

SRBI PIŠU PREDSTAVKE

KARAĐORĐE je sa Smederevske skupštine odjahao ka Beogradu. Maloj Skupštini u Ostružnici, gde je doneta odluka da se upute molbe trojici vladara - turskom, ruskom i austrijskom, prisustvovali su vožd, Prota Mateja, u ime Saveta, i nahijske starešine. Još je Batalaka zapazio da su ustanici u molbi sultanu (sve tri datirane su 24. januara 1806) opisali svoje nevolje i svoju tugu od Hadži Mustafa-paše do tih dana. Oni i dalje nisu odricali podanstvo sultanu, iskazujući spremnost da plate dvostruki danak. Međutim, nisu nikako pristajali da ponovo potpadnu pod jaram odmetnika, a bili su spremni da se do poslednjeg suprotstave vojsci koju bi sultan poslao da ih pokori.
**Život nam je na teret i ako smo osuđeni sa potomstvom našim na večito robstvo volimo sami žertvovati svoju decu nego ji ostaviti svireposti naših ugnjetača**, pisali su padišahu. Molili su ga još jednom da im fermanom potvrdi prava prema molbi od 13. maja 1805. godine.
Molbe ruskom i austrijskom caru slične su sadržine. U njima se ustanici žale na turska nasilja i na odsustvo pravde, mole ih da podrže srpske zahteve na Porti i da umilostive sultana kako ne bi slao vojsku na Srbijance. U svim trima molbama ustanici zahtevaju jednu mešovitu komisiju da ispita uzroke Srpskog ustanka. Ukoliko bi se dokazala nevinost ustanika, oni bi imali pravo na sultanovu milost, shodno podnetim zahtevima. Vukićević je uočio u ovome bitnu promenu ustanika u vođenju spoljnih poslova. U prvoj ustaničkoj godini tražili su strano jemstvo, sada - međunarodnu garanciju u vidu posebne komisije, koja bi, očigledno, utvrdila stanje koje odgovra Srbima. Skupština je izabrala izaslanstvo od tri člana (Prota Mateja, Boža Grujović, Miloš Urošević) koje će uručiti molbe austrijskom i ruskom caru.
Karađorđa su, pored ovih državnih poslova, očekivali i drugi, vojni, upravni... Istog dana on je potpisao ukaz o postavljenju Nikole Nikolajevića za nadzornika Ostružničke skele. Naglašavamo da je ukaz izdao na predlog Saveta, i skeledžiji naložio da izvršava zapovesti ove ustanove. Da li je to bio znak da je otpočeo složan i zajednički rad, shodno odlukama Smederevske skupštine?
Ustanici nisu smeli da zapostave naoružavanje, s obzirom na to da im je rat neprestano visio nad glavom. Oni su, početkom godine, poručili u Lajbahu trideset topova, ali su ovu isporuku onemogućile vrhovne austrijske vlasti.
Mir se tražio na razne načine, a ratovanje nije prestajalo. Da li su srpski miroborci u ratom uskovitlanoj Evropi imali izgleda na uspeh?

BLOKADA SA SEVERA

SRPSKA deputacija predala je molbu austrijskim vlastima a potom vodila razgovore sa sekretarom carske kancelarije Valenburgom. Izaslanici su tražili od Austrije: 1) da utiče na sultana da pristane na mirovne pregovore i odustane od upućivanja vojske na Srbiju, 2) da im dozvoli nabavku oružja i municije i potpomogne im veštim vojnim starešinama, 3) da im dopusti traženje utočišta na njenom tlu u slučaju turske vojne premoći. Austrija je bila spremna da im izađe u susret samo u prvom zahtevu, pod uslovom da ustanici traže ono na šta Turska može da pristane. Već 12. marta 1806. obratio se pismom austrijski car sultanu predlažući mu da se spor izravna mirnim putem.
Carev brat, nadvojvoda Karlo, vojni ministar, zamolio je beogradskog, vidinskog, zvorničkog, travničkog i skadarskog pašu da obustave svako nasilje i krvoproliće dok se ne obave mirovni pregovori. On je o tome obavestio vožda Karađorđa i od njega zatražio miroljubivo ponašanje. Bečki dvor uputio je instrukcije slične sadržine i svom internuncijusu. Vožd i Savet odmah su odgovorili nadvojvodi Karlu obećavši mu da će se truditi da uspostave mir, ukoliko ga bude htela druga strana.
Usled izmenjenih političkih prilika, pre svega Napoleonovog uticaja na Portu, Selim Treći odbio je austrijsko posredovanje u korist Srba, rešen da pokori pobunjene podanike. Neuspelo posredovanje donelo je još i zatvaranje austrijske granice za ustanike, radi otklanjanja sumnje kod Porte da pružaju pomoć Srbima, što je, u vreme turskog napada, Srbe dovelo u težak položaj.
Austrijanci su savetovali deputate da ne putuju u Petrograd. Molbu za ruskog cara oni su preuzeli, s namerom da mu je dostave. S obzirom na to da su deputati, pošto predaju molbu, imali da obave i usmene razgovore, odlučili su da doture caru novu molbu posredstvom ruskog poslanika Razumovskog. Od cara su tražili pomoć u novcu, oružju, municiji, i nekoliko ruskih pukova. Pošto su očekivali da svi Srbi ustanu i ujedine se, zatražili su da na čelo te vojske od dvesta hiljada ljudi stane veliki knez Konstantin Pavlovič.

IDI ČUVAJ SVINJE

NA Smederevskoj skupštini Savet se konačno konstituisao. Upotpunjavanje Saveta članovima nije bilo ni lako ni bezbolno. Vožd je izbacio iz ovog tela savetnika Đuricu Stošića iz Ćuprijske nahije, zbog nesavesnog obavljanja dužnosti:
**Brat Đurica, kad si prestupio zakletvu i nisi nad narodom nadziravao, i nisi čuvao ovce; a ti uzmi kapu pak idi čuvaj svinje, i srećan ti put.**
Otpuštajući ga vožd nije dao ni ruku da mu celiva. Ne može se tačno utvrditi kad je vožd izbacio iz Saveta ćuprijskog predstavnika, pre ili posle scene koju je Vuk opisao, a govori o donošenju uredbe o Savetu. Čini se verovatnijim da je prvo izbila rasprava oko Saveta kao najvišeg organa vlasti, da je potom doneta uredba i tek na kraju izvršene dopune i izmene savetnika. U svakom slučaju, sve navedeno bilo je obavljeno pre 12. decembra 1805. godine, kada je potpisana molba sultanu i pismo ruskom caru. U jednom nepotpisanom pismu Stefana Živkovića, od 17. decembra 1805. navodi se Prota kao predsednik Saveta i dodaje: **I sad iz ove Skupštine (misli se na Savet) jesmo izvadili kneza Aksentija i jošt drugij nije postavljen, no jesu metuli za vreme 4 buljubaše da svršuju posao.** Šta se u međuvremenu dogodilo, nije lako utvrditi, usled oskudice podataka u izvorima.

(NASTAVLJA SE)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KARAĐORĐE - istina i mit  |  Poslato: 19 Jan 2017, 23:03
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Džihad protiv Srba

Porta je naredila pašama oko Srbije koje mere da se preduzmu protiv nevernih Srba, a te mere pratila je i fetva šeik-ul-islama o ratno-verskom pohodu. U pripremama za rat, sultanovu vojsku pripremali su Napoleonovi oficiri.

Slika

ITALINSKI je u vreme putovanja delegacije u Beč izvestio cara da je ”Porta rešila da razori svu Srbiju mačem i ognjem”. Rusija ne sme ravnodušno da gleda njihovo stradanje, niti pak da dopusti da se okrenu Francuzima. Predložio je da se utiče na Portu da obustavi vojne pripreme protiv Srbije. Ustanike su savetovali po ko zna koji put, da ne prestaju da uveravaju sultana da će ostati njegovi podanici.
Italinski je očekivao instrukcije kako bi mogao da posreduje na Porti za spas srpskog naroda. Ruska diplomatija, uz carevu saglasnost, založila se za ispunjenje srpskih zahteva, koji bi se potvrdili posebnim hatišerifom. Srbi će, zauzvrat, sultanu pomagati svojom vojskom i isplaćivati danak. Rusi su pismeno obavestili ustanike o svojim koracima na Porti, poslali im deset hiljada dukata i naglasili da su Francuzi njihov zajednički neprijatelj.
U međuvremenu je Italinski predao ustaničku molbu od 12. decemra 1805. godine reis-efendiji, koji je tačno ocenio držanje ustanika prema Porti. On je tvrdio da se srpske starešine pretvaraju: s jedne strane mole za milost a s druge tuku muslimane. Ustanički zahtevi za mir učestali su otkad su saznali da Porta ozbiljno namerava da krene i oružjem uguši ustanak. U međuvremenu su stigla nova uputstva Italinskom, a razmenjena su i pisma između ruskog cara i sultana, i austrijskog cara i sultana. Usled ojačalog Napoleonovog uticaja u Carigradu, Porta je ostala uporna da preduzme odlučne mere prema Srbima. Zalaganje Rusije i Austrije stoga je primila veoma hladno.

KOJU MILOST SRBIMA?

ZAMENIK ministra spoljnih poslova izjavio je austrijskom dragomanu da je pismo nadvojvode Karla, upućeno turskim pašama, sasvim suprotno Portinim naredbama izdatim istim upravnicima, koje se ne mogu opozvati. Na kraju razgovora, Portin predstavnik je rekao: ”Da bi Srbi dobili milost, treba da je traže s konopcem o vratu i da otpočnu time što će izdati najkrivlje između sebe.” Bila je to ozbiljna pretnja, koja je slikovio iskazivla opasnost u koju su zapali Srbi. Oni jesu bili svesni opasnosti, ali na pokornost nisu bili spremni. Karađorđe nije nameravao da ponovi grešku kao Nemanja, i ode u Carigrad.
Francuska je hrabrila Portu u nastojanju da upotrebi najjače mere radi ugušenja srpske pobune. Kad je Napoleonov general Sebastijani došao za poslanika u Stambol, krajem jula, ruski uticaj je pao je nisko a francuski je dosegao najvišu tačku. Sebastijani je u Bukureštu izjavio Ipsilantiju: ”Vreme je da se uguši Srbijanska buna, za koju ste vi okrivljeni da ste je pomagali”.
Pred ofanzivu turske vojske na Srbiju, raspored stranih sila bio je ovakav: Rusija i Austrija bile su spremne da verbalno uzmu u zaštitu ustanike, prva još da ih vojno i materijalno potpomaže, dok je Francuska sasvim stala iz Turske.
Zborno mesto rumelijske vojske i dalje je bilo u Sofiji. Vojni odredi sakupljeni oko Carigrada upućeni su prema Srbiji. Ruski poslanik u Carigradu nije imao dobro mišljenje o turskoj vojsci (”nedisciplinovana banda”) kojoj će se suprotstaviti smeli i do očajanja dovedeni Srbi. Posebnim fermanima i bujruldijama Porta je naredila pašama oko Srbije koje mere da preduzmu. NJih je pratila fetva šeih-ul-islama da je u pitanju ratno-verski pohod (džihad) protiv nevernih Srba. Fetva je zasnovana na Koranu, u kojem se nalaze ove propovedi: ”Biti se s nevernicima dok nestane većih ustanaka i dok ne ostane samo vera Alahova” (2, 19), ”Ubijajte nevernike gde god ih nađete” (4. 91) i ”Ubijajte sve nevernike” (9, 36).
U fetvama, koje su najčešće sličnog sadržaja, nalazimo sledeće mere odmazde protiv pobunjenika, kakvim su proglašeni Srbi: ”Dopušta se i smatra zakonito ubijanje sveg stanovništva koje je ustalo protiv padišaha i njegove vlasti.” I još: ”Da se napadne ceo njihov kraj i da se razori, ljudi da se pokolju svi do jednoga, žene i deca da se zarobe, drveta da se poseku i usevi da se opustoše ognjem ili vodom.” Ovi navodi nas uveravaju da bi bila blaga mera da su Srbi s konopcem o vratu zatražili oproštaj. Rumelijskom valiji Ibrahim-paši data su neograničena prava da uguši srpski ustanak i potom pokupi oružje od svih hrišćana u severnom delu Turske.

VERSKA I BOŽJA ZAPOVED

IZ turskih dokumenata saznajemo da je Porta strahovala od pada Niša u ruke ustanika, odakle bi se Ustanak potom raširio na sve strane. U jednoj bujruldiji piše: ”Stoga je sultanova vlada rešila da postupa oštro i nemilosrdno s podignutom i pobunjenom rajom. Zato se izdaje zapovest da se ubija, uništava i strelja svaki buntovnik, pa ma se gde uhvatio, samo da bi se u korenu mogla uništiti klica ustanka.” Dakle, Srbi su proglašeni neprijateljima din-islama, što je predstojećem ratu dalo izrazito versko obeležje.
Ne samo da su pretnje bile zastrašujuće, već je i sila koju je Turska počela da okuplja na granicama ustaničke države bila strašna. Na Porti se ozbiljno shvatio rat sa ustanicima i on se brižljivo pripremao. Rat sa Srbima trebalo je efektno i uspešno okončati i povratiti vojničku slavu Stambolu, davno još nestalu. Baš zato ona i jeste bila oprezna, što se vidi iz jednog fermana u kojem stoji i upozorenje bosanskom veziru: ”Nemoj misliti da je ovo posao kao drugi poslovi, nego je ovo vjerska i Božja zapovjed.”
Nije li sve to nagoveštaj da moćno Tursko carstvo dobija dostojnog protivnika na Balkanu! U fermanu se još podvlačila sledeća obaveza Muhamedovih vernika: ”Prema odredbi šerijata, muslimani su dužni da vode sveti rat (džihad) sa gore navedenim ustanicima. Treba objaviti na sve strane da će oni koji u ovom vjerskom pitanju budu nemarni i ne izvrše svoju dužnost, biti pozvani na odgovornost i na ovom i na onom svijetu i snosiće posledice za to.”
Sultanovu vojsku pripremali su za rat Napoleonovi oficiri. Oni su izradili ratni plan koji će Portinim vojskovođama poslužiti valjano i 1813. godine. Bosanski vezir pokazao je više živahnosti od rumelijskog valije u pripremnim operacijama. Krajem 1805. bosanska vojska brojala je oko dvadeset hiljada, a s proleća 1806. godine trideset hiljada vojnika. NJoj se s juga pridružila hercegovačka vojska, predvođena Sulejman-pašom Skopljakom, pošto je prethodno ugušila ustanak Drobnjaka. Ona je, preko Novog Pazara, imala da napreduje dolinom Raške i Ibra. Ibrahim-pašine trupe koncentrisale su se oko Niša, a brojale su oko četrdeset hiljada ljudi. Severno od njih nalazile su se jedinice čuvenog Pazvan Oglua. Vojnička sila dostojna poštovanja, pred kojom bi i poneko carstvo moglo zadrhtati. Turci su, dakle, u velike bitke 1806. godine ušli spremni.
Francuski oficiri zamislili su trostrani napad na Srbiju. Prvi korpus turske vojske napadao bi s istoka, od Vidina, uz Dunav, drugi preko Drine, s centrom u Zvorniku, a treći s juga.

PRVI ZNACI UJEDINJENJA

FRANCUSKI oficiri koji su učestvovali u pripremi turske vojske za napad na Srbiju, računali su na to da se Srbi bore na svom ognjištu, za život i slobodu. ”Ta nužnost da se pobedi ili umre pruža Srbima znatnu prednost u odnosu na turske vojnike, koji nemaju neposrednih stimulativnih interesa.”
Sistem odbrane Srbi su izradili na Smederevskoj skupštini. Na osnovu brojnih izvornih podataka, Milenko Vukićević je rekonstruisao ustanički ratni plan. Milenko Stojković imao je da pođe niz Dunav i zauzme Poreč i Kladovo, Petar Dobrnjac uz Moravu na Paraćin, Ražanj i Sokobanju, Stanoje Glavaš, Mladen Milovanović i Vule Kolarac u pravcu Kruševca, Radič Petrović uz Ibar ka Raškoj i Novom Pazaru, Milan Obrenović ka Višegradu i Novoj Varoši, Jakov Nenadović i Luka Lazarević da opkole Šabac. Oko Beograda su bile opsadne čete pod zapovedništvom Miloja Petrovića i Vase Čarapića. Duž cele granice, u šančevima, bile su smeštene odbrambene jedinice. Maretić tvrdi da je ustanička vojska brojala trideset tri hiljade ljudi, od toga konjanika oko tri hiljade, sa svega četrdeset osam topova i četiri merzera. U Smederevu je bilo glavno skladište oružja i municije.
Na osnovu posrednih podataka može se zaključiti da su ustanici na Smederevskoj skupštini (1805) razmatrali i mogućnost spajanja s Crnogorcima i zajedničkog ratovanja protiv Turske. Uvereni da je za ovako demonstrativno istupanje potrebna ruska saglasnost, ustanici su pokušali da je i dobiju posredstvom izaslanika Čardaklije. Oni su ozbiljno razmotrili kakve su im mogućnosti da izađu izvan granica Beogradskog pašaluka, i kakve mogu biti posledice tog agresivnog čina. Učestali izveštaji o Portinim pripremama za rat bitno su uticali na donošenje odluke da se ratna dejstva prenesu i na Bosnu, Crnu Goru, Kosovo, Niš i Vidin. Saglasnost Crnogoraca o zajedničkom ratovanju ustanici, međutim, nisu imali.

BURNA SKUPŠTINA

VESTI o upućivanju turskih jedinica bosanskog i ostalih vezira na Srbiju, a posebno netačan glas da su deputati ubijeni u Carigradu, delovale su šokantno na Karađorđa i ustanike. NJih je obuzeo veliki strah, ”jerbo ovo sad nije šala, već se je ovo car razsrdio - a vi sami znate, da mi protiv cara i nismo, i ne možemo po slabosti sile raditi”, pisao je Grujović izbeglim deputatima. Kod ustanika se osetila užurbanost u pripremi odbrane, naročito posle upozorenja ruske diplomatije da ih očekuje silan napad. Užurbano je opravljena smederevska tvrđava i u nju dovlačene rezerve hrane i municije.
U takvim uslovima održana je Smederevska skupština, u prvoj polovini decembra 1805. godine. Skupština je bila burna, čak je u jednom trenutku postojala opasnost da se završi skandalom. Po odlukama koje je donela bila je jedna od najdalekosežnijih. Nije bez značaja ni to što je radila u poslednjoj srpskoj srednjovekovnoj prestonici. U njoj je već radio Praviteljstvujušči sovjet, koji je s voždom obavio pripreme za zasedanje Skupštine. U prostorijama Saveta, na vidnom mestu, našla se slika cara Dušana. Sve je bilo spremno za donošenje značajnih odluka, za uspešno okončanje druge ustaničke godine.

(NASTAVLJA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KARAĐORĐE - istina i mit  |  Poslato: 19 Jan 2017, 23:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Prvi program ujedinjenja

Vožd Karađorđe i Savet bili su uvereni da bi ratni uspeh doneo ujedinjenje tri države - Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Na poziv za borbu protiv Turaka, mitropolit crnogorski se radovao obnovi srpske slave, ali ne i da učestvuje kao saveznik.

Slika
Spomenik Karađorđu

NIJE jednostavno dovesti u sklad ustaničko intimno uverenje o nadmoći nad turskom vojskom i zahteve da se turska agresija na Srbiju zaustavi posredstvom Rusije i Austrije. Tako u pomenutom pismu Čardakliji Telemah uverava da su ustanici spremni da se izbore za slobodu svih Srba u Turskoj, ukoliko im Rusija to dopusti i pomogne im. Zatim je dodao: ”A vrlo bi dobro bilo da nam se dopusti da se sastanemo s Crnogorcima, a i njima da se piše da pristanu na to”.
Prepiska crnogorskog mitropolita, u narodu poznatijeg kao vladika, Petra Prvog i vožda i Saveta (27. februar 1806) govori da je crnogorski stav bio u suprotnosti s ustaničkim namerama. Naime, crnogorski mitropolit je hvalio njihov ”neustrašivi duh viteške hrabrosti”, kojim su proterali careve neposlušnike, a svoje tlačitelje. Osudio je Francuze, najveće neprijatelje njihovog pokrovitelja i njihove slobode. Iz pisma saznajemo i to da je posredstvom posebnih izaslanika bila uspostavljena veza između Srbije i Crne Gore. Tu vezu održavale su jedinice s južnog fronta. Vladika je s nestrpljenjem očekivao odgovor ”kako o Vašem biću i sostojaniju, tako i o Vašim delam i namerenijam”.

SRBI PREDLAŽU SAVEZ

ODGOVOR vožda i Saveta crnogorskom mitropolitu (16. april 1806) višestruko je značajan. Između Crnogoraca i Srbijanaca ne postoji nikakva razlika nacionalne prirode, više puta se isticala zajednička srpska narodnost (”vaše slavne Serblje, cernogorske vitezove”) i prošlost. Naredna rečenica potvrđuje dobro shvaćeno nacionalno jedinstvo: ”To mi dobro znamo i sav svijet s nama zna i govori da su Cernogorci oni Serblji koji ćedu u obščemu izbavljeniju pervu pomoć rodu svome učiniti”. Uvereni da im predstoji zajednička borba za slobodu i nezavisnost, oni su predlagali Crnogorcima savez - ”nerazrješimi sojuz graždanstva, sladčajši i vječni”. Iz te borbe i saveza proisteklo bi ujedinjenje.
Tome su, tvrdili su vožd i Savet, najodlučniji protivnici Bosna i izbegli muslimani iz Beogradskog pašaluka. Stoga su nudili mitropolitu da bude posrednik u izmirenju ustaničke Srbije sa Bosnom. Ukoliko ne bi bilo uspeha u pregovorima, preklinjali su mitropolita srpskom krvlju, da učestvuje u zajedničkoj borbi protiv Bošnjaka. Vožd i Savet bili su uvereni da bi ratni uspeh doneo ujedinjenje sve tri zemlje - Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Deo tih reči prenosimo, zbog njihovog značaja: ”Da nam se s vojskom čto se skorije može na pomoć nađete i da takija s leđa otuda na Bosnu udarite, da dižemo sve što se čestitim krstom krsti, da ustane i Bosna i Hercegovina na obščeje sviju Serbalja izbavlenije, i da pobjedimo nevjernu nama i caru našemu Bosnu i da živimo zajedno i ujedno kako što nam Bog zapovjeda, koji je u nas jednu istu serbsku krv ulio i jednim nas blagočestijem prosvjetio, tako da živimo i da budemo jedna braća, jedno tjelo, jedno serdce i jedna duša i ljubezni sograždani”, ali pod ruskim pokroviteljstvom.”
Ovo je prvi pisani ustanički program ujedinjenja Srba, u kojem, osim govora o objedinjenju triju zemalja, nema nikakvog nagoveštaja u pogledu uređenja i oblika vladavine. Može biti od interesa titulisanje mitropolita, koje je inače bilo neuobičajeno - ”Vaše visokopreosvješčenjejše knjažeskoe svjetlosti”. Karađorđevo prvenstvo sluti se samo na osnovu njegove titule, inače do ovog vremena retko korišćene - ”vožd Serbov”.

JAK RUSKI UTICAJ

NEKI dan kasnije Boža Grujović je obaveštavao Čardakliju o uspesima ustaničke vojske i dva puta istakao želju da se sastanu s Crnogorcima. Ustaničke težnje su očigledne, i skoro da su bile iste kao i one iz 1809. godine.
Mitropolit crnogorski, posle zaposedanja Boke, zajedno s ruskom flotom borio se protiv francuza na dubrovačkom primorju. Pod jakim ruskim uticajem, on je Francuze smatrao glavnim protivnikom, a ratovanje u Dalmaciji oslobodilačkom akcijom koja je njene žitelje spasavala ”ljutog ropstva i nevolje”. To je bio razlog što je on maltene s nevericom primao vesti da se hercegovački i albanski Turci spremaju da napadnu Crnu Goru, a rumelijski i bosanski Srbiju - a na snazi je tvrdi mir i savez između Rusije i Turske. Petar Prvi se stoga usudio da upozori Karađorđa, u odgovoru od 19. maja, da ostane s vojskom u granicama Pašaluka, sasvim suprotno od onog što su Srbi hteli. Držeći se ruskih saveta i dajući prednost ratu u Dalmaciji, on je, dakle, privremeno odbio voždov plan o zajedničkom ratovanju i ujedinjenju.
Kod vožda i Saveta osetila se užurbanost posle značajnih vojnih uspeha postignutih s početka 1806. godine. Oni nisu imali strpljenja da dočekaju mitropolitov odgovor, već su mu se obratili novim pismom (10. jun). U njemu nema novih predloga, već se samo jače ističe potreba stupanja u ”položitelni sojuz koji je meždu starima i praotcima našima, dok su slavni bili, bio, sirječ u družestvo oružija i u meždusobni obranitelni i napadatelni savez”. Petru Prvom nuđene su sve privilegije koje poznaju prirodni, građanski i politički zakoni. Vožd i Savet zamolili su ga da razglasi njihove ideje u Dalmaciji i Hercegovini, i zajedno sa Gavrilom Šibalijom učini što pre ”jednu jaku i silnu diversiju”.
Mitropolit nije bio spreman za takvu akciju. NJegovi odgovori voždu i Savetu bili su kratki i suvoparni. On se, doduše, na kraju pisma Karađorđu (1. avgust) radovao obnovi srpske slave, ali nije bio oran da u tome učestvuje. Zauzet sukobom s Francuzima, mitropolit je savetovao ustanicima da izvlače korist iz dobrih rusko-turskih odnosa i ostanu verni sultanu.
Ovakvo držanje Petra Prvog nije oduševilo ustaničko vođstvo. Crnogorci neće preduzeti nijednu ozbiljniju akciju protiv onih koji su bili u ratu s ustaničkom Srbijom, a događaji koji će uskoro uslediti pokazaće da mitropolitova procena nije bila dobra i da je propuštena jedna od retkih prilika za zajednički i obostrano koristan posao.

RATOVANJE CELE ZIME

RATNI sukobi nisu prestajali cele zime 1805/6. godine. Ratovalo se kao da zime nije bilo. Ustanici su pošli u ofanzivu odmah posle svršetka Ostružničke skupštine. Milenko Stojković je zauzeo, krajem januara, Poreč, preko Miroč-planine spustio se u Timočku krajinu, osvojio Negotin, a potom i Kladovo. Petar Dobrnjac je zaposeo Paraćin, Ražanj i Aleksinac. Turci su mu pružili žestok otpor u Ražnju, koji nisu uspeli odbraniti, ali jesu Sokobanju. Mladen Milanović i Stanoje Glavaš uspešno su suzbili vojsku leskovačkog paše i osvojili su Kruševac, takođe, krajem januara. Potom su se približili Nišu i kod Kuršumlije razbili jedan arnautski odred. Radič Petrović, koji se jedini potpisivao kao ”kordun komendant”, mada je očigledno da su i ostale starešine na granici bile u tom svojstvu, prodro je uz Ibar i pripomagao Pazarskoj nahiji, koja se prethodno pobunila, da se oslobodi. Milan Obrenović je dopro do Višegrada i Nove Varoši.
Pazvan Oglu krenuo je prema ustaničkim ofanzivnim četama i sukobio se s njima na DŽivdžibarama, nedaleko od planine Rtanj. Petar Dobrnjac, Paulj Matejić, Milija Zdrvković Resavac i Milisav Đorđević razbili su ga u februaru i prinudili da pristane na mir. Na južnom frontu ustanici su, posle prvih uspeha, doživeli poraz na Deževi. Sulejman-paša Skopljak razbio je još jednom Radiča Petrovića, na Cveti (6. april), pa je oplenio i upalio manastir Studenicu.
Karađorđe je, prema dogovorenom planu, trebalo da pripomogne opsadi Beograda, Šapca i severnog dela drinskog fronta. Vožd je te zime dosta vremena provodio među beogradskim opsadnim trupama. Na Sv. Jovana napali su Turci ustaničke čete na Kamalju, gde se on nalazio. Ustanici su uspeli da suzbiju Turke, pošto je prethodno Janko Katić podelio megdan s turskim junakom Demom. U Železniku je Karađorđe zatekao sedam srpskih leševa bez glava, pa je ljutito prekoreo zapovednike što nisu dobro čuvali stražu. On je redovno opominjao starešine i vojnike na oprez prema Turcima. Austrijska uhoda Maretić zapazio je lakovernost i naivnost Srba, a lukavstvo i podmuklost Turaka.
Čini se da je na Ostružničkoj skupštini preovladalo mišljenje, protivno voždovoj volji, da se glavnina srpskih trupa oko Beograda uputi prema Šapcu i zauzme ga pre ulaska bosanske vojske u Mačvu. Vožd je, uoči sastanka Skupštine, naložio Jakovu Nenadoviću da jurišem osvoji Šabac. Ako ne uspe, on će doći i zauzeti ga za dva dana. Opsada Šapca bila je i razlog što Jakov nije prisustvovao Skupštini. Tih dana su ustanici zauzeli Krupanj i kod Lešnice porazili Turke.

(NASTAVLJA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KARAĐORĐE - istina i mit  |  Poslato: 19 Jan 2017, 23:36
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beograd pod opsadom

Ušančeni, ustanici su u opsadi držali Beograd računajući da će se Turci predati. Neuspeo juriš, posle topovskog granatiranja beogradske varoši. Vožd traži od Petrograda pomoć u novcu, vojnoj opremi, oficirima..

Slika
Prvi srpski ustanak, slika Katarine Jovanović

POSLE kraćeg predaha na Ceru, kod Čokešine, vožd se uputio prema Šapcu, uznemiravan od turskih četa. U blizini Mišara, kod Jelenče, podigao je šančić i bio napadnut pre nego se valjano ulogorio. Mehmed-kapetan Vidajić i Osaman-kapetan Gradački ipak su, posle celodnevne borbe, bili razbijeni. U jednom trenutku voždov šanac bio je opkoljen i dobro pritisnut, pa je postojala opasnost da Turci upadnu u njega i sve iseku. **Tu je Karađorđe bio u velikoj opasnosti, kako je sam u šancu govorio: *po duši te te šljivare bosanske, kako neće da se bez zla okanu***, zapisao je Prota Mateja.
Spasao ga je u iznenadan i odlučan napad Petra Molera, kaonskog kaluđera Makarija i Jovana Belova iz obližnje šume, pred samo veče. Pouzdani izveštač Konstantin Jovanović javio je mitropolitu Stratimiroviću da je na bojnom polju ostalo dvesta Turaka, a da je znatno više ranjenika odvedeno u šabačku tvrđavu. Jedno vreme posle bitke šabačka posada nije se usuđivala da vrši ispade u Mačvu, koja je, zbog čestih pohara, bila već ponovo spremna da se potčini Turcima.
Hasan-paša Srebrnički iskoristio je zauzetost ustanika oko Šapca pa je prešao Drinu i napao Brankovinu i Valjevo. Ranjeni Jakov nije mu se mogao suprotstaviti. Samo se povukao na obližnji vis odakle je gledao kako gore njihove kuće i crkva. Karađorđe se, saznavši za ovaj pohod, uputio prema Valjevu odmah posle boja kod Jelenče, sa odredom od šesto vojnika. Kod planine Slovac uspeo je, s valjevskom vojskom, da suzbije Turke, koji su već bili zauzeli Valjevo i spalili ga. Turci su vraćeni preko Drine tek kad su od Beograda došli Janko Katić i Vujica Vulićević.

PAD MAČVE I POCERINE

RATNI pohod prema Valjevu iskoristili su Turci da ponovo, ulogoreni u Badovincima, poharaju narod i prinude žitelje Mačve i Pocerine da im se potčine. Ratovanje nije prekinuto ni kad se vožd povukao u Topolu, ostavljajući na severozapadnom frontu Katića i Vulićevića. Potom su, na Čučugama, Luka Lazarević, Živko Dabić i Jakov Nenadović razbili Osmana DŽoru (15/16. april). Smrt travničkog vezira samo za kratko vreme primirila je bosanske muslimane.
Stigavši u Topolu vožd se obratio pismom Sulejman-paši Skopljaku (17. april), u kojem ga je podsetio da je prešao na teritoriju Beogradskog pašaluka i da robi i pali nedužnu raju. Predložio mu je da se povuče, jer ni on ne namerava ulaziti u druge pašaluke. Osim ovog sumnjivog obećanja, on je izneo da je dobio od sultana ferman i da očekuje dolazak muhasila. Ukoliko ovaj ne prihvati predloge, on je pretio da će mu se primaći, a to je značilo i tući se. Skopljak se, međutim, više nije mogao ni zavarati ni uplašiti.
Opsada Beograda nikada nije napuštana iako su njene jedinice često odlazile na druge frontove, naročito prema Šapcu i Drini. Maretić navodi da je u maju bilo oko dvadeset hiljada ljudi pod Beogradom. Uoči Vaskrsa Karađorđe je morao da napusti Topolu i dođe do Resnika, gde su Turci učinili prodor. LJut, s pravom, izrezilio je zapovednike što nisu dovoljno budnim okom čuvali šančeve. Sredinom maja vožd se pojavio na Vračaru, gde se tri dana vodila žestoka bitka. Četvrtog dana izašli su Turci iz grada i napali ustanike, među kojima su bili, pored vožda, Jakov Nenadović, Miloje Petrović, Vasa Čarapić, Sima Marković, Janko Katić, Vujica Vulićević, Petar Dobrnjac, Marko Savić i drugi. **Žestoki je boj bio da ne može biti žešći**, sećao se Jokić.

SAMOVOLJA ALIJE GUŠANCA

POŠTO je ustanicima pristigla artiljerija iz Smedereva, krajem maja otpočelo je bombardovanje Beograda. Početkom juna izvršen je juriš na srpski deo varoši, u tri kolone. Mnogobrojni gubici nagnali su Srbe na povlačenje. Neki dan kasnije izveden je noćni napad na grad u prisustvu vožda Karađorđa, ali rezultata nije bilo. Ustanicima nije mogao pomoći ni Ilija Ugričić Trebinjski (Bej Novokreščeni), koji je s njima hrabro jurišao na beogradsku varoš. U julu su ustanici uspeli da privremeno zauzmu Sava kapiju. **Posle toga celo leto do pred samu jesen svaki drugi treći dan izlaziše Turci i bismo se**, veli Jokić.
Nemoćan da sam osvoji tvrđavu islama na Dunavu, Karađorđe se obratio za pomoć Austriji. Nadvojvodi Karlu pisao je 4. juna i podrobno mu izložio kakve sve nesreće i štete trpe Srbi i Austrija od samovoljnika Gušanac Alije. On moli visoki dvor da nađe načina, milom ili silom, da ukloni vođu krdžalija iz Beograda. **Kad ja uđem u Beograd, ne samo daću sa pašom živeti u miru, već ću odmah obavestiti visoku Portu da ćemo ja i sav narod kao i ranije, ostati sultanovi verni podanici i da ćemo verno predavati svoje dažbine. Granica će tada opet biti otvorena i prestaće prolivanje krvi.** Karađorđe je imao više prilika da se uveri kako je teško osvojiti Beograd i oterati Gušanica, pa je čudno što je poverovao da će u tome Austrija imati uspeh. On nije tražio vojnu intervenciju, već austrijsko posredovanje, posle koga bi krdžalije napustile utvrđenje. Potom su vođeni pregovori sa Gušancem i od njega zatražena predaja, pod određenim uslovima. On ih je, naravno, odbio.
U pismu komandantu Petrovaradinske regimente Ženejnu, vožd je, iz milosti prema Srbima i radi uspostavljanja mira na granici, predlagao da od **Gušanac Alije zatraži da dođe u Zemun i da se preda Vašoj ekselenciji**. Otkud Karađorđu naivna pomisao da bi se krdžalija tek tako odrekao položaja gradskog zapovednika? Austrija se u ovom pitanju držala neutralno.
Do juna vožd je ostao pod Beogradom. Vojsci je izdao zapovest da se strogo drži defanzive. Sredinom juna boravio je u Smederevu. Odatle se uputio Šapcu i Mačvi, gde se naglo pogoršalo stanje. Novi bosanski vezir Mehmed Husev-paša, pošto je preuzeo komandu i uključio u vojsku sve kapetane i paše, ulogorio je trupe s one i s ove strane Drine. Pokušaj Stojana Čupića da uznemiri Turke upadom u Bosnu nije dao željene efekte. Pod pritiskom silne turske vojske iz Bosne i Šapca, pokorile su se Turcima Mačva i Pocerina, kao i pre dve godine. Ova slabost Mačvana i Poceraca počela se ispoljavati još s početka godine. **Mačvani verlo slabi ljudi i koliko Turaka nije toliko se više oni poplašili**, obaveštavao je Isaković Stratimirovića. Turska sila, česti upadi iz Bosne, spaljena i uništena sela, život u planinskim zbegovima i na tlu Austrije, mnogobrojni neuspeli pokušaji osvajanja Šapca, bitno su uticali na ovakvo držanje Mačvana i Poceraca.

POHVALE ILIJI UGRIČIĆU

PRVI znatniji okršaj ustaničke trupe su dobile. U bici kod Aliagingog Salaša (9. jun) Stojan Čupić odneo je znatnu pobedu. Potom je u Kitogu razbijena četa Derviš-bega iz Gradačca, koja je napustila Šabac i krenula prema Drini. Kad se Jakov Nenadović vratio od Beograda Šapcu, a potom stigao i vožd, usledili su jači napadi na ovaj grad. Drugim napadom na Šabac komandovao je sam Karađorđe (26. jun), ali uspeha nije bilo iako je posada spala na mali broj. Mada je stanje na severozapadnom frontu bilo daleko od poželjnog, Karađorđe je morao da pohita prema Moravi, odakle je grozila nemala opasnost. Baš tada uputio je Mačvanima bujruldiju bosanski vezir dajući im amenstiju ako ostanu pokorni.
Poslednjeg dana juna vožd je bio u Smederevu, odakle je uputio pismo komandantu Moldavske armije Miheljsonu, puno hvale za Iliju Ugričića, prvog ruskog oficira srpskog porekla među ustanicima. On je Srbima pružao vojničke usluge tokom opsade Beograda, a oni su imali nameru da ga zadrže radi organizovanja vojske. **Gde god se on nalazio, ulivao je našim ratnicima novi duh**, pisao je vožd Miheljsonu i tražio pomoć u novcu, oružju, municiji i oficirima. Pismo sličnog sadržaja uputio je i ministru inostranih poslova A. J. Budbergu.
Vožd, Savet i mitropolit Leontije obratili su se posebnom molbom (30. jun) ruskom caru, u kojoj su podvukli da su suviše iznureni neprekidnim ratovanjem i istrošeni kupovinom ratnog materijala koji trostruko skuplje plaćaju. Ustanici su u teškom položaju jer su napadnuti sa svih strana jakim turskim jedinicama i ukoliko im brzo ne stigne pomoć u novcu, vojnoj opremi, oružju, oficirima (posebno artiljeristima), teško da mogu da se odbrane. Oni će pre, podvukli su još jednom, **svi do jednog krv svoju proliti i živog dati, žene i decu našu u oganj i vodu baciti, nego sebe i svoj porod ponovo staviti u nečovečni tiranski jaram**.
Sutradan je vožd potpisao punomoćje Petru Ičku da vodi pregovore s Portom o miru, i odmah se uputio na moravski front.

PISMO SELIMU SULTANU

POSLEDNJIH dana rada Skupštine ustanici su pisali pisma i molbe radi sprovođenja nekih njenih odluka. Umesto sultanove molbe, koju je odneo Dunav, sačinjena je nova, 12. decembra, s potpisima trideset sedam narodnih prvaka. Prota Mateja u jednom pismu ističe da su Srbi radi ovog **arzmazara držali opštenarodnu Sobor**. Dakle, sastavljanje ovoga akta bilo je osnovni zadatak Skupštine. U molbi nema ustaničkih zahteva: od sultana se samo traži da fermanom prizna postojeće stanje. Izuzetno je značajna ova promena odnosa Srba prema Porti, i u punom je skladu s odlukom o neplaćanju danka. Ustanici su u molbi opisali stanje u Srbiji u periodu od Pećanske do Smederevske skupštine. Optuživali su Turke za nemire, a posebno Hafis-pašu, koji je na to svesrdno podsticao. Naglasili su još da su odigli **svenarodni ustanak** da bi se oslobodili dahijskog zuluma i da bi se **čvrstim zakonima ogradili** od svakog nasilja. Nisu odricali isplatu danka, što se može shvatiti kao jedan njihov neiskren, taktički potez. Pošto su još jednom istakli **da mi jedinstveno ni onog zuluma ni nasilja, ni tiranstva trepti ne možemo, protiv kojeg naoružani jesmo**, zamolili su sultana da spreči bosanskog i ostale paše da napadaju Srbiju. Oni očekuju od Selima, svog cara, da nešto učini za spas srpskog naroda. Posebni zahtevi nisu traženi, jer se živelo u uverenju da sultan ima na umu njihovu molbu od 13. maja, na osnovu koje bi im izdao ferman o faktičkom stanju.
Istog dana adresovano je i pismo na ruskog cara, iz kog se takođe vidi da su ustanici živeli u velikom strahu od silne turske osvete: **I mi danju i noću drhitmo, očigledno našu pogibiju videći.** Uzdaju se samo u njegovu carsku reč, koja ih može kod sultana spasiti.
I treće pismo potpisano je 12. decembra, ono je upućeno Italijanskom, ruskom poslaniku u Carigradu. Pored molbe da traži njihov arzmazar kod sultana, u pismu se izražava i očekivanje da ih on zastupa na Porti. Sva tri akta potpisao je i Karađorđe kao vožd i komandant Srba, sa Protom Matejom kao predsednikom Saveta.

(NASTAVLJA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KARAĐORĐE - istina i mit  |  Poslato: 19 Jan 2017, 23:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pogibija Hajduk Veljka

Prilikom jednog od svakodnevnih obilazaka šančeva, oko 10. avgusta, legendarnog junaka Krajine slučajno je pogodilo topovsko đule.

Slika
Hajduk Veljko

PROROČANSKE reči uputio je vožd Karađorđe vlaškom knezu Karadži 27. aprila 1813. godine: **Mi smo poraženi i uistinu ne znamo, šta će sa nama biti i šta mi treba da radimo**. Najava poraza samo je deo proročanstva, koje je upotpunio novim, isto tako značajnim za sudbinu ustaničke Srbije: **Naprotiv, pak, ako Turci i budu živeli ovde kao i ranije, onda će se bez sumnje rasplamsati novi ustanak, i prema tome nikada više neće biti ni mira ni sreće**. U isto vreme i Nedoba je izrekao sličnu misao.
Obnarodovanjem ratne proklamacije, oko Petrovdana, počela je vojna. Šaljući komandantima proklamaciju, vožd ih je upozoravao da je turska namera da ne udaraju na šančeve, već da ih zaobilaze i prodru u unutrašnjost, da pale i narod odvode u roblje. Zbog toga je sve pogranično stanovništvo odvukao i smestio u planinske zbegove i u rezervi držao više vojnika nego na prvoj, isturenoj liniji.
Bosanski vezir stigao je u Zvornik 13. jula, a četiri dana kasnije Turci su prešli Drinu i opkolili Lešnicu i Loznicu. Nekoliko dana ranije Hajduk Veljko se tukao sa Turcima u Vidinskom polju, a kad se on povukao, Redžep-aga je prešao Timok 28. jula i pošao na Negotin. Kod manastira Bukova Srbi su u prvoj bici suzbili Turke, ali u drugoj bici Jusuf-aga isterao ih je iz šančeva. Potom su Turci odmah opseli Negotin. U isto vreme krenule su turske trupe iz Niša prema Deligradu.

VEZIR KOD KARAĐORĐA

PRODORI turske vojske iz sva tri pravca bili su žestoki i ubojiti. Najgore je, ipak, bilo na severoistočnom bojištu. Negotin su Srbi branili iz pet šančeva, i dve kule. Zahvaljujući jednom vlaškom špijunu, Turci su znali sve o njegovoj odbrani. Nešto kasnije, početkm avgusta, Karađorđe je naredio porečkom vojvodi Jovanu Stefanoviću da **obesi ili sažeže pred narodom** drugog uhvaćenog špijuna. Hajduk Veljko ispratio je negotinske žitelje i svoju porodicu u Poreč i čim su ga Turci opkolili zatražio je pomoć glavnokomandujućeg protiv Rumelije, Mladena Milovanovića. Karađorđe i Milovanović, uvidevši da opasnost postoji i sa Drine i sa Timoka, odlučili su da se vojska sa južnog fronta podeli: Pljakićeve trupe povukli su k Deligradu, a Obrenovićeve uputili ka vojsci Prote Nenadovića. Ministar vojni nije imao smelosti da pošalje pomoć Hajduk-Veljku dok mu ne stigne Pljakić, što je bitno uticalo na ishod ratovanja kod Negotina. Uzalud ga je vožd podsticao na to, a Pljakića požurivao.
Malobrojna Veljkova konjica više puta je izlazila iz šančeva nanoseći neprijatelju gubitke, sve dok Turci nisu podigli svoje šarampove. U ovim borbama poginuo je Hajduk Veljko, onako kako priliči velikom junaku. Stečeno bogatstvo nije hteo da sklanja sa porodicom, zadržao ga je pri sebi: **Sramota bi bilo, da Turci dođu u moju kuću, pa kod, tolike slave i imena mog, ništa u njoj da ne nađu**. Kad mu je veliki vezir u ime sultana ponudio vezirstvo u Beogradu za predaju Negotina i izdaju vožda, odgovorio je: **A zar on ne zna da sam ja vezir kod Karađorđa!**
Prilikom jednog od svakodnevnih obilazaka šančeva, oko 10. avgusta, slučajno ga je pogodilo i usmrtilo topovsko đule. Taj slučaj doprineo je mnogo nastanku priča o njegovoj, doista, dotad neiskazivanoj hrabrosti. **U vrijeme Ahila i Miloša Obilića on bi zaista njihov drug bio, a u njegovo vrijeme, Bog zna, bili se oni mogli s njim isporediti**, pisao je bez preterivanja Vuk Karadžić. Pokušaj da se prikrije njegova pogibija nije uspeo ni kod Srba ni kod Turaka. Sahranjen je sutradan pored crkve. Komandu je preuzeo njegov brat Milutin, kog je postavio Mladen Milovanović, a Karađorđe potvrdio vojvodom. Veljkovom smrću strah je obuzeo branioce i oni su u noći između 16. i 17. avgusta napustili Negotin. Ustanici su ostavili u šančevima znatnu količinu municije i robe i, savlađujući mnoge prepreke, povukli se u Poreč. U isto mesto pristigli su, koji dan kasnije, branioci Tekije, koju su spalili i napustili čim su saznali za sudbinu Negotina.
Veliki vezir se iz Vidina uputio u Negotin da bi obišao ovo ustaničko poprište, pa se vratio natrag. Uspesi na istočnom ratištu učinili su velikog vezira i Turke gordim. Turska prethodnica na čelu sa Redžep-agom izbila je pred Kladovo 20. avgusta. Grad je branio vojvoda Živko Konstantinović, koji se uplašio turske sile i noću pobegao sa sudijom Jocom Petrovićem i svojim momcima.

TEŠKO BEZ VOŽDA

BOLESNI vodž boravio je tih dana u Topoli i Voljavči, odakle je izdavao naredbe za sva ratišta. Kad su mu se za pomoć obratile opkoljene vojvode Golupca, Gradišta i Tekije, on je naredio Milovanoviću da im je hitno pruži upućivanjem tri hiljade konjanika i ličnim odlaskom na ratište. Vožd je slao ohrabrujuća pisma na sve starne. Sve komandante je uveravao da će stići ruska vosjka do Krstovdana. Osim odbrane utvrđenja, tražio je od vojvoda da zaseku busije na prevojima i dobro se organizuju, pa im Turci neće moći ništa. Braniocima Kladova preporučivao je da brane grad i čuvaju **da Turci planinu ne uvate i da ne prođu dalje**.
Karađorđe je potvrdio Milutina Petrovića za vojvodu, a potom ga bodrio u nekoliko pisama. Pred neobuzdanim turskim naletima i svakodnevnim obračunima neubedljiv utisak ostavljale su njegove reči da ima **tri nedelje dana kako Moskovi jednako u pomoć idu**. Ministru vojnom naredio je da mu pošalje u pomoć odred od šest stotina ljudi. I Živku Šljiviću obećavao je pomoć iz Deligrada, te da će prvi put posle pada u postelju, lično doći na ratište.
Karađorđevo odsustvo osetilo se brzo na svim ratištima. NJegovo prisustvo iz ranijih godina i njegova strogost nisu se mogli ničim nadoknaditi. Neka njegova pisma nisu stigla na odredište, za neka nije bilo vremena da se pročitaju. Bolest **vrućinšćinu**, kako ju je sam nazvao, nije mogao brzo da zaleči, a stanje na ratištima bivalo je sve teže.
Brojčana nadmoć turske sile, neprekidna grmljavina topova, masovno ubijanje poraženih, odsecanje glava, ušiju i noseva i slanje u Travnik, Vidin, Jedrene, Niš i Carigrad, vratili su strah u srpske duše. Snaga srpske odbrane time je znatno pokolebana. Turska osveta bila je grozna i nemilosrdna. Turci nikom nisu praštali, zbog čega je **neki paničan strah trenutno ukočio snagu Srba**. Nemarnost i neizvršavanje njegovih zapovesti od strane nekih vojvoda razbesnelo je vožda, ali usled odsustva sa ratišta on taj bes nije imao nad kim da iskali. Srpskim vojvodama je naređivao: **Tako sve da narodu objavite i vojsku oslobodite i ohrabrite, zašto se vojska dosta uplašila**. I u tim kritičnim trenucima tražio je od njih da se lepo ophode prema narodu.

PRESUDE VELIKOG SUDA

STRAH da će im porodice pasti u turske ruke najviše je uticalo na srpske ratnike da dezertiraju. Ovo bežanje bilo je privremeno, dok se porodica i pokretna imovina ne sklone u planinske zbegove. NJih su pratile sporadične pobune u nekim jednicama i knežinama. Sve skupa srdilo je vožda i on se ljutito obraćao vojvodama što njihove trupe nisu u punom sastavu. Ova pojava narušavala je odbrambenu moć Srbije. Sve glavnokomandujuće i četrnaest vojvoda prekorevao je što nisu sprečili dezertiranje, naredivši im da isteraju **do poslednjeg čoveka na vojsku**.
Bilo je i onih koji su, uvereni u tursku nadmoć, prelazili u neprijateljske redove. **I koga uvatite da beži u Turke, izlomite sve, i ruke i noge**. Vojnim zapovednicima dao je sva prava u kažnjavanju dezertera i prebega, oslobodivši ih bilo kakve sudske odgovornosti. Svima koji ga ne bi poslušali zapretio je da će platiti glavom kad se pojavi kod njih. Međutim, ove pretnje, iako nisu bile nežnije od prethodnih, nisu više imale blagotvorno dejstvo iz ranijih godina.
Sutradan posle bekstva kladovskog komandanta, Turci su savladali zbunjenu gradsku posadu. One branioce koji nisu ostavili svoje živote na bedemima neprijatelj je prepustio pobedonosnom maču, tačno u ponoć između 25. i 26. avgusta. Turci su se, potom, uputili prema Brzoj Palanci i Poreču.
Poreč se dugo i junački branio, zahvaljujući tome što je bio dobro utvrđen i što su ustanici na četiri obližnja ostrva podigli jaka utvrđenja. NJih je branila posada od dve hiljade odvažnih boraca pod zapovedništvom Hadži Nikole. Tu su se našli preživeli branioci Negotina sa vojvodom Milutinom Petrovićem. Vožd je 13. septembra obavestio vojvodu Jovana Stefanovića o pogubljenju Živka Konstantinovića i Joce Petrovića i preklinjao ga da ne izneveri svoj rod, jer bolje je da svi **izginete nego da to mesto upustite**. Sve koji bi napustili utvrđenje čekala je smrt, isto kao i one koji bi došli pod tursku sablju. Glava se mogla očuvati na ramenu samo ako se odbrani Poreč.
Veliki narodni sud uhapsio je u Beogradu i osudio na smrt Živka Konstantinovića i Jocu Petrovića. Oni su javno pogubljeni kod krsta sv. Andreje 15. septembra. Tim povodom Veliki sud, u voždovo ime, izdao je proglas o njihovom kukavičkom držanju u Kladovu, o presudi i vešanju. **A pri tom svima na znanje dajem i javljam kako malome tako i velikome i istinu svima govorim: koji god od vojinstva svoje mesto ili šanac ostavi i ne bude hteo ondi gdi je naređen bijući se umreti za svoju veru i zakon, za svoj rod i otečestvo, za svoju slavu i carstvo nebesno, što će ga narod i njegovi potomci slaviti i blagosiljati i sveće mu paliti**.

HRABRI BRANIOCI

VOJVODA Jovan Stefanović bio je **junak gori od Živka Kladovskog**, zapisao je Vuk. Kad su se turski ratni brodovi neopaženo primakli Poreču, zahvaljujući magli, njegovi branioci su još deset dana pružali otpor. U noći između 20. i 21. septembra pao je poslednji šanac na Porečkom ostrvu. Tad je deo posade, prebegao na banatsku stranu, a preostali su isečeni, među njima i hrabri branilac Hadži Nikola.
Turci su ovim pobedama otvorili put ka Smederevu i Moravi. Ratujući protiv ustanika i oni su ispoljavali izvesne slabosti. Veliki uspesi izazvali su surevnjivost, pa su se njihove starešine pozavadile. Umesto Redžep-age za zapovednika prethodnice postavljen je silistrijski serasker Ahmed-paša, koji je poveo čete uz Dunav stigavši krajem septembra do ušća Morave.
Najuspešnije branili su se ustanici na jugoistočnom ratištu. Mladen Milovanović držao je komandu čvrsto u svojim rukama, pružajući dugo otpor Turcima. U početku su Srbi imali uspeha, ali do veće bitke nije došlo. Jedan izvor beleži da je u više manjih okršaja poginulo pet ajana, četiri hiljade turskih vojnika, dok je hiljadu zarobljeno. Karađorđe je bio zadovoljan uspesima vojnog ministra.
Jednak Ahilu i Obiliću, tako je o Hajduk-Veljku pisao V. Karadžić
Smrt legendarnog junaka Hajduk-Veljka

(Nastavlja se)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: KARAĐORĐE - istina i mit  |  Poslato: 20 Jan 2017, 00:05
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zamukla srpska zvona

Karađorđevo bekstvo iznenadilo i pokolebalo hrabre branioce otadžbine. Miloš Obrenović odlučio da ostane u pokorenoj zemlji.

Slika


VOŽDOVU nepokretnost i neučestvovanje u ratnim operacijama, osim u jednoj bici, objašnjavamo sledećim postupcima: Do početka ratnih operacija u julu, on je bio zauzet radom na svom imanju i topolskom gradu i crkvi. Potom se skoro dva meseca lečio. Istovremeno ga je obuzela ideja o preseljenju u Rusiju.
Samo jedan izvor pruža drugačije uverenje o Karađorđu u vreme turskog napada na Srbiju. Grofu Meternihu dostavljen je izveštaj, poslednjeg dana jula, u kojem se tvrdi da su Turci nadmoćniji od Srba. Uprkos tome, Karađorđe je odlučio da, ako zapadne u bezizlaznu situaciju, po ugledu na Mustaf-pašu Barjaktara i Pazvan Oglua, odleti u vazduh sa svojim topolskim dvorcem. Nema sumnje da su se i ovakve misli vrzmale u njegovoj glavi.
Vožd je letnjih meseci 1813. godine bio razdiran najcrnjim slutnjama i bolešću. To nije moglo da ostane nezapaženo, ne samo od austrijskih špijuna, već i ustanika. Branioci Deligrada su čuli, u vreme prvih turskih napada, da Karađorđe **imade neku boljku na srcu** i da je umro. Uskoro, zatim, proneo se glas da **život Svetoga Kralja škripi**, što se tumačilo kao **znak da će Srbija da propadne**.
Najtežu optužbu protiv Karađorđa i njegovog držanja, uoči pada Srbije, izneo je Vuk Karadžić. Istorik Prvog srpskog ustanka beleži da se vožd, dok su drugi ratovali, **tajno prepravljao da beži u Nemačku**. Novac i deo pokretnog imetka prebacio je u Topčider i tu ga zakopao. Sačuvan je spisak njegovih stvari i stoke razdeljen raznim licima, a datiran je 1. septembrom. Dakle, već tada je Karađorđe pripremio svoju porodicu i stvari za seobu. Odluku o seobi, ipak, nije tada doneo.

PRIPREME ZA ODLAZAK

VOŽDOVO pismo od 22. septembra, upućeno iz Zabrežja Janićiju Ćuriću, rešava mnoge dileme. Karađorđe pominje svoj odlazak u Topčider, koji je u neposredoj vezi sa Vukovim kazivanjem. On je očekivao Andriju Jokića iz Topole da mu dotera u Topčider nešto svinja, koje je nameravao da proda u Austriji. Boraveći na Savi, on je gledao kako narod u sve većem broju beži u susedno Carstvo. Sela su već opustela. Polovina beogradskog garnizona pobegla je iz grada, pa je morao da odjuri u Beograd. Uveren u opasnost koja je pretila sa svih strana, vožd je obavestio svog sekretara da će iz Beogada otići u Topolu **da uzmem moju familiju i tvoju i da poručim za Savu i Saru, da i one dođu i da i svedem u Beograd da i Turci ne porobe**.
Obe porodice ostaće u Beogradu sve dotle dok ne zapreti velika opasnost, a **ako bude nužde, kud sav narod onuda ćemo i mi**. Iako je pisano svega dvanaest dana pre pada Srbije i njegovog prelaska u Austriju, Karađorđe još nije nameravao da prebaci porodicu preko granice, već samo da je skloni da ne bi pala u tursko ropstvo, ne zaboravljajući Savu i Saru, supruge Pljakića i Karamarkovića. On je tada planirao preseljenje u Beograd, a ne u Austriju, mada ni ovu mogućnost nije isključivao. Za nas je bitna i njegova namera da organizuje odbranu Beograda i potom ode na Moravu i prema Drini, u zavisnosti od toga gde će biti potrebniji.
Tri dana pre pada, Karađorđe je korio Pavla Popovića što je zakupio nekoliko lađa i s njima preseljavao narod u Austriju. Radi ohrabrenja malodušnih i poplašenih žitelja, sam se pojavio u Beogradu 30. septembra i tvrdio da nema **nikakve nužde da se selimo**. On je javno nastupao tako samo još tog dana. Budući da je bio uveren da je seoba Srbalja neminovna, ništa mu drugo nije preostalo osim da je sam organizuje. Istog dana obratio se austrijskom generalu Červenki obaveštavjući ga da je izdao naredbu da se privremeno obustavi nekontrolisano prelaženje reke. Narod je, u strahu i žurbi, ostavljao, bacao i na druge načine upropašćavao imetak. Zato je izdao zapovest da svako sa svojom pokretnom imovinom dođe do obala reka i tu sačeka, kako bi **spokojno i bezbedno prešli**. Za tako organizovani prelazak više nije bilo vremena, a preplašeni narod niko više nije mogao zaustaviti.
Karađorđe nije mislio samo na preseljenje svoje porodice. Kad mu je bilo sasvim jasno da se ustanici ne mogu odbraniti, on se iz logora kod Šapca obratio pismom caru Aleksandru (31. agust), iznoseći mu da je pad Srbije neizbežan. Posle pada sledila je strašna osveta svirepih i ogorčenih Turaka. Molio je cara da posreduje kod austrijskog vladara da se omogući ustanicima preseljenje u Rusiju, ili da ih susedna monarhija primi pod svoje okrilje.

SRBIJA NA SAVI

SAVETOVAN od Nedobe, Karađorđe je zamolio velikog vezira za šestonedeljno primirje. Ako se ne prestane sa razaranjem Srbije, sultan neće imati **nikakve fajde od puste zemlje**. Vožd je uputio u Petrovaradin baronu Sigentalu sekretara Stevana Jevtića radi posredovanja kod velikog vezira. Od svega toga nije bilo ništa, baron je odbio da interveniše, a gordi vezir nije ga udostojio odgovora.
Ratne operacije dovele su austrijsko-srpske odnose u poseban položaj. Najjednostavnije možemo ga iskazati navodeći reči dve odgovorne ličnosti obe države. Mladen Milovanović je u martu, ljut zbog bekstva Ivana Jugovića, izjavio austrijskom tumaču, kojem je nameravao da ograniči kretanje u Beogradu: **Ovo je naša zemlja, vaš car nema ovde ništa da zapoveda**. A kad je svima bilo jasno da će Turci pobediti, grof Meternih je zapisao na jednom izveštaju: **Još ne vidim Srbiju potpuno pokorenu, protiv čega uostalom nemam ništa**. U tim teškim trenucima za ustanike, Austrija je dopustila snabdevanje hranom turske vojske sa svoje teritorije.
U vreme sveopšte turske ofanzive, kad su neuspesi na ratištima i predomišljanje oko seobe razdirali vožda, on je morao da rešava više sitnijih pograničnih sporova sa Austrijom. Pritisnuti od Turaka, njih su izazvali ustanici, pa je Karađorđe bio prinuđen da se pravda pred smirenim petrovaradinskim generalom. Vožd je dao zadovoljenje austrijskoj strani, ponajviše za to da bi je umilostivio i odobrovoljio za prijem sve mnogobrojnijih izbeglica.
Karađorđe nije dobio odgovore ni od austrijskog ni od ruskog cara pre napuštanja Srbije.
Front na Moravi se stabilizovao i dobro držao. Tako nije bilo pored Save, pošto su Bošnjaci prodirali do šabačkog polja. Tu su se ušančene vojske više merkale nego borile.
Nekontrolisano preseljavanje nije uopšte prekidano i pored voždovog nastojanja da se organizuje. Stekao se utisak da se cela zemlja seli. Sve skele bile su prepune. Poslednja tri dana septembra Nedoba i mitropolit Leontije preseljavali su svoje stvari u Zemun, a arhimandrit Melentije Nikšić prebacio je u kontumac ćivot svetog Kralja. I Jakov Nenadović pripremao se za seobu. Cela Srbija spustila se na obale Save i Dunava.
Vožd Karađorđe stigao je u Beograd, 29. septembra i odmah zaustavio preseljavanje Beograđana. Čak je vratio neke stvari ruskog agenta i mitropolita. Tada se vožd, posle toliko vremena, ponovo sreo sa mitropolitom Leontijem. On i Nedoba neprekidno su nagovarali vožda da napusti Srbiju. Umesto u Zemun, on se sa mitropolitom, 2. oktobra, uputio ka Moravi, gde je Milovanović pregovarao sa Redžep-agom. Očekivalo se da će mitropolit, pošto je bio u dobrim odnosima sa adakalskim zapovednikom, potpomoći pregovore. Karađorđe i mitropolit boravili su kratko u šančevima Mladena Milovanovića i Vula Ilića. Tu su saznali da su Truci probili front na Moravi i odmah su se vratili u Beograd. Srpske trupe pod komandom Vula Ilića, povlačeći se prema Beogradu, pobile su sve Turke u Smederevu. Turske trupe, hitajući prema Beogradu, zaustavile su se u Grockoj, gde su, sveteći se za prethodni pokolj, poubijali sve srpske žitelje (4. oktobar)

TOPOVI NA BOSFORU

U RANO jutro 3. oktobra, vožd Karađorđe sa porodicom, Nedobom i Leontijem prebegao je u Zemun. Bila je nedelja i kiša je padala ceo dan, a crkvena zvona nisu više pozivala Beograđane na jutrenje. On se na preseljenje odlučio pod pretnjom turskog prodora sa Morave, a u nemogućnosti da organizuje odbranu Beograda, u kojem više nije bilo ni vojske ni stanovnika. Beograd je ostao prazan, pošto je prethodno Cincar Janko isekao beogradske Turke. Pobedonosna sultanova vojska sa vezirom Behrem-pašom ušla je u grad 5. oktobra, ne verujući da je grad ostao pust i nebranjen. Zastava sa polumesecom ponovo se vijorila na beogradskim bedemima. Srbija je bila pokorena, iako se Deligrad držao još pet nedelja, a srpske trupe pored Save još nekoliko dana. Veliki vezir Huršid-paša ušao je u Srbiju tek posle pada Deligrada.
U šabačkom gradu, na vest o voždovom bekstvu, sastali su se Sima Marković, Luka Lazarević, Miloš Obrenović, Mateja Nenadović, Stojan Čupić i Petar Jokić. Voždov prelazak u Austriju izenadio je i pokolebao hrabre branioce otadžbine - **vojska se upropasti od stra i od čuda**. Obrenović je bio ljut na Simu Markovića, a svi skupa razočarani u Karađorđa. Odlučili su da upute Petra Jokića i Miloša Obrenovića da **uvate Beograd** i organizuju njegovu odbranu. Konjanici su stigli do Paleža, gde su saznali za ulazak sultanove vojske u Beograd. Čim je Sima Marković prebegao u Austriju, za njim su krenule preostale starešine i vojska. Bošnjaci su ušli u Šabac noću 5/6. oktobra.
Samo jedan među prethodno pomenutim braniocima Šapca imao je hrabrosti da ostane u pokorenoj zemlji - Miloš Obrenović. Ni Jakov Nenadović nije uspeo da ga ubedi da napusti Srbiju. **Ja, brate, u Nemačku ne ću, niti imam kuda, da ja s golim životom bežim u Nemačku, a Turci za života moga da robe i prodaju moju staru majku i ženu i decu! Bože sačuvaj! Nego idem u moju naiju, pa kud ostali onoliki narod, tuda ću i ja: dosta je naroda izginulo sa mnom, ne će biti nikakava nepravda, ako i ja s narodom poginem i propadnem**.
Narod je upamtio i Karađorđevo kukavičko i Obrenovićevo junačko držanje. To je bitno uticalo na svest potonjeg naraštaja u oblikovanju likova srpskih voždova. Zbog neodlučnog držanja i napuštanja Srbije, Karađorđe je izgubio ulogu vođe - postao je politički mrtav. Zato što se hrabro borio i što je odlučio da ostane sa narodom i sa njim deli sudbinu, koja je bila teža od izbegličke, pred Milošem se otvorio put slave. Prvi je pao, drugi se uzdigao i preuzeo ulogu vođe srpskog naroda.
Kad je posle nekoliko dana stigla vest u Carigrad o padu Srbije, tri dana su po tri puta pucali topovi u gradu na Bosforu u slavu turske pobede. Srbi su privremeno izgubili državu i bili pokoreni. U tom trenutku njihova budućnost bila je sasvim neizvesna.


ROPSTVO I SMRT

NIKADA Srbi sa područja ustaničke države nisu bili u težem i bezizlaznijem položaju nego u drugoj polovini 1813. godine. U septembru i oktobru sva Srbija još jednom je gorela, kao i početkom 1804. Umesto turskih hanova, sada je vatra gutala srpske domove. Oblaci dima na nebu, potoci krvi na zemlji. Izbezumljen i zastrašen narod proklinjao je svoje starešine, koje su se sklanjale od njega i bežale ispred Turaka. Iako su Turci brzo napredovali i zatvarali prelaze na Savi i Dunavu, ogromna masa stanovnika uspela je da se prebaci na područje Austrijskog carstva.
Razbijena vojska, popaljena sela, na sve strane leševi i odsečene glave, svirepi Turci željni osvete, bekstvo starešina, a **glas topovski glasom glasu odgovara**. Ceo narod stavljen je izvan zakona, ali Turci su se najokrutnije poneli prema Šumadiji, odnosno Beogradskoj, Smederevskoj, Kragujevačkoj i Valjevskoj nahiji. Dvanaest dana bilo je dopušteno vojsci da seče sve od reda. **U takvom krajnjem nedoumiju, pomislim, nebo visoko, zemlja tvrda, a od Cesarije Turci vodu zatvorili, begati se nema kuda, a braniti se ne možemo. Neizbežimo robstvo i smrt pred očima vidim**, zapisao je Prota Mateja. Stradali su oni koji su ostali u Srbiji, davili su se oni koji su prelazili reke, a propadali oni koji su verovali da su srećni što su se dočepali austrijskog zemljišta. Posle tolikih patnji, strah od Turaka ponovo se uselio u duše Srbijanaca.

K R A J


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 55 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker