Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 17:37


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 04 Jul 2016, 00:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Senke zaborava nad junacima

Zapisi sa Javora, gde je Srbija pre 140 godina povela rat za nezavisnost protiv turskog zavojevača. Nadgrobna slova kazuju da se ginulo za slobodu

Slika
Potomstvo 1907. godine na Javoru podiglo spomenik junacima otadžbine

UJUTRU, 24. juna (6. jula po novom kalendaru) 1876. , od javorske mehane krenuli su u bojnom poretku bataljoni Prve užičke brigade. Pograničnu vrzinu razvalio je užički prota Milan Đurić. Ispred borbene kolone jahao je na konju komandant udarne grupe Milovan Rašković. Borci idu oprezno, pod zaštitom jutarnje magle, turski nizami su ćutali. Ubrzo nestade tišine. Prosu se puščana paljba i artiljerijska vatra. Poče čuveni kalipoljski boj...

Ovako su, prema očevicima i zapisu Mite Petrovića u "Ratnim beleškama", počele operacije Ibarske vojske na Javoru u Prvom srpsko-turskom ratu, u narodu poznate kao Javorski rat. Vazalna kneževina Srbija, koja je Osmanlijama plaćala danak, ovde je, kao i u dolini Morave i Nišave, povela bitke za nezavisnost.

Posle 140 godina u visovima Javora, na tromeđi opština Ivanjica, Nova Varoš i Sjenica caruje planinski mir. Samo ponegde jekne motorka drvoseče ili zabrunda traktor u okasneloj setvi. Kraj Karađorđeva šanca i spomenika legendarnom majoru Mihailu Iliću i javorskim junacima zastala porodica što se zaputila u stari zavičaj. Tišina kao da poziva na stid.


NAROD NE ZABORAVLjA
- NAROD ne zaboravlja majora Ilića - tvrdi šumar Borko Bradić.
- Nema svetkovine a da se ne pomene da je u njemu kucalo srce drugog Obilića, pevaju drvoseče, rabadžije, malinari, krompiraši. Ilićevo junaštvo, odbrana granice, zbegova i sirotinje - ušlo je u legendu, mladi je prihvataju...
- Ne umeju država i narod da cene svoje junake. Evo, podigli su spomenik, pa ga zaboravili, prepustili sudbini... Država je zaboravila da obeleži 140 godina Javorskog rata, nigde izložbe, ni knjige o tom vremenu, ni TV emisije - kazuje najstariji član porodice Popović odbijajući slikanje kraj belega jer ga je sramota kako se niko ne stara o njemu i okolini, ne kosi trava, a do neba je greh što su plugovi krompiraša sa zapadne strane prilazili tako blizu.

Beli mermerni spomenik, visok preko tri metra, ispod Vasilijinog vrha, podiglo je zahvalno potomstvo dobrovoljnim prilozima 1907. godine na mestu gde su se nalazili kosturnica i krst i to baš na dan početka Javorskog rata, 24. juna. Spomenik je na visu, nedaleko od Vasilijine česme i nekadašnje karaule i carinarnice na srpsko-turskoj granici.

Odavde su junaci krenuli preko granice koja je razdvajala isti narod, postavljena i utvrđena gde nikad nije bila, da pomognu braći što su stradala pod jarmom Turaka.

Slika

Krepi mlaz planinskog studenca sa Veđića česme, krajputašice prema Kušićima. Kamena figura ratnika sa izbledelim epitafom stražari, a u podnožju šiklja trn i položena dva krajputaša, klesana još dok se nije bilo sleglo busenje na grobovima javorskih ratnika, a preživeli se vraćali kućnoj čeljadi i plugu. Rodbina se odužila, a posle više od jednog veka nastale godine poslovične srpske zaboravnosti...


novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 04 Jul 2016, 00:41
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sa krstom i sabljom za slobodu

Junak s Vučjeg dola predvodio narodnu gardu u bici za odbranu Loznice. Prota Jovan Bošković, iz Danilovgrada, borio se u balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu

Slika
Prota Jovan Bošković

Sa krstom u levoj i sabljom u desnoj ruci proveo je svoj vek čuveni pop Jovan Bošković, iz Orje Luke kod Danilovgrada, duhovnik koji je kao učesnik velikih bitaka upisao svoje svetlo ime u besmrtnike.

Prota je ostao zapamćen kao veliki besednik i revnosni sveštenoslužitelj, a kada je trebalo da se brani otadžbina, isticao se hrabrošću i vojničkom veštinom. U balkanskim ratovima bio je vojni sveštenik poljske bolnice Moravske divizije drugog poziva. Ostalo je zapisano da je na početku Prvog svetskog rata organizovao narodnu gardu na čijem je čelu bio u odbrani Loznice od austrougarske vojske. A kada su austrijske trupe prešle reku Drinu, stari prota juriša na njih s prekaljenom narodnom gardom, nanoseći im teške gubitke. U toj bici na Lipničkom polju i sam prota biva teško ranjen. Kuršum mu je prošao kroz levu nogu, nožnicu sablje i pod njom ubio konja na kome je jahao. Drugi metak mu je slomio desnu ruku ispod lakta. I pored teških rana, pop Jovan iz ruku nije ispuštao krst i sablju. Pukim slučajem spasava se ropstva i sa srpskom vojskom kasnije odstupa preko Albanije. Na Krfu postaje sveštenik Petog puka drugog poziva, i sa ovim pukom u prvim borbenim redovima učestvuje u svim borbama.

Događaje iz ratnih dana zapisao je otac Jovan u svom ratnom dnevniku pod naslovom "Ratne crtice", koji je objavljen 1932. u Šapcu. Igrano-dokumentarni film koji je pod nazivom "Bog junačku dušu da im prosti" snimljen po njegovom ratnom dnevniku, fokusiran je na lozničke junake koji su svojim telima u bici na Jadru 12. i 13. avgusta 1914. godine zadržali neprijatelja, kako bi srpska vojska došla na Tekeriš, gde je ostvarena prva pobeda savezničke vojske u Prvom svetskom ratu. Prota Jovan se upokojio u Beogradu 1939. u 84. godini. Po sopstvenoj želji, sahranjen je na Novom groblju.

Iako njegovi zemni ostaci počivaju u Beogradu, on nikada nije napuštao svoj rodni kraj, pa je u njemu i ovih dana, kada je u organizaciji Udruženja građana i poštovalaca Bjelopavlića "Bijeli Pavle" i pod pokroviteljstvom Mitropolije crnogorsko-primorske u Danilovgradu održano kulturno-duhovno veče posvećeno proti Jovanu. Čulo se o junaštvu glasovitog Boškovića, posebno u slavnoj epopeji na Vučjem dolu, ali i drugim bitkama u toku Veljeg rata, zbog čega su mu grudi krasila mnogobrojna odličja. Od kneza Nikole Petrovića dobio je na dar jednu specijalno izrađenu posrebrenu sablju koju je kao sveštenik stalno nosio sa sobom. Međutim, posle određenih nesuglasica sa knezom, 1891. on je napustio Crnu Goru i s porodicom se preselio u Srbiju i nastanio u Loznici, gde je dobio parohiju nastavljajući svešteničku službu.

DOBRO DOŠAO JOVANE!

O proti Jovanu Boškoviću mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije kaže da je i on, kao i svi ostali ugledni Boškovići, bio vaspitan i utemeljen na svetolazarevskom kosovskom zavetu.

- Zbog toga je i sve što je radio i stvarao bilo sveto i čestito. Kroz projekciju filma "Ratne crtice - Bog junačku dušu da im prosti", ovaj divni duhovnik i vitez vraća se u svoj rodni kraj - rekao je mitropolit na svetkovini upriličenoj slavnom Boškoviću. - Dobro došao pope Jovane u svoje Bjelopavliće!


novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 29 Okt 2016, 01:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Za pokoj tuđe i spas svoje duše

Na nadgrobnom belegu Mihaila Žunića u Čačku piše: „Pobedio četiri carevine, tursku, bugarsku, austrijsku i nemačku, nosilac Albanske spomenice”

Slika
Михаило Жунић (Фото: „Јуриш у поробљену отаџбину”)

U bugarskim rovovima voda beše skoro do kolena a s neba je pristizala stalno nova susnežica, pa je teško razaznati da li sviće ili se smrkava. Ali, ni novembar 1915. na Vlasini, preteći i nemilostiv, nije slomio seljake sa Ovčara, predvođene rezervnim kapetanom Radomirom Cvijovićem, učiteljem iz Dučalovića na vrhu planine. Baš su osokolili: njihova četa je na granici minule noći i novog dana ispunila zadatak iako je, kad su ga dobili, izgledalo da im jedino čudo može pomoći. Razbila je bugarski puk. Ko od neprijatelja nije pao ničice, jeste u šake.

Cvijović je u toj turobnoj pomrčini poslao patrole da izvide kako stoji bugarski položaj, ali je već prvi glasnik, vraćajući se posle petnaestak minuta, saopštio da u rovovima nema vojske. Kapetan je odmah razumeo da su Bugari, po strašnom nevremenu, otišli iz rovova dole u selo da bi se ogrejali, ni teške mitraljeze nisu poneli. Smesta je rasporedio svoju četu u napuštene prokope i kad je, u rasvit, bugarski puk pristizao nazad, sasečen je.

Srbi poređaše zarobljenike i podnaredniku Mihailu Žuniću iz stroja se obrati neprijateljski kolega po činu:

– Gospodine starši, vidiš onog našeg mladog oficira – veli bugarski podnarednik, prstom upirući u svog poručnika.

– Vidim – uzvrati Mihailo.

– On je iz jedne ugledne sofijske porodice, roditelji su mu profesori, ali je veliki zlikovac. Mnogo vaših oficira i vojnika lično je zaklao.

Žuniću u tom trenu nije bilo važno da li podnarednik na ovaj način spasava svoju kožu, a biće da je tako, već se brzo okrete bugarskom oficiru, s pitanjem:

– Gospodine poručniče, da li je tačno ovo što priča podnarednik vaše vojske?

A poručnik prkosno veli:

– Jeste, j…. ti majku srpsku. I tebe bih zaklao da sam te uhvatio.

Žuniću udari krv u glavu, pa nije časio. Izvadio je svoj revolver, „ordonans” su ga zvali, i svih šest metaka ispalio u poručnika.

Ratna staza vodila je Mihaila dalje, kroz sva srpska bojna polja, posle svake bitke dobijao je po jedan orden, stekao čin narednika i u zavičajni Čačak vratio se tek 1920, kad su ratne rane počele da zaceljuju. Ali, nosio je ožiljak na duši kakav se nikad ne uklanja: ubio je zarobljenog čoveka, i to ga je grizlo.

Po povratku, na svojoj grobnoj parceli u Čačku načinio je kapelicu i svake sedmice, do upokojenja, tu palio voštanicu, za pokoj duše bugarskog poručnika. I za spas svoje.

Tako je na čačanskom groblju, u ruci srpskog podoficira izgorelo na hiljade voštanica u čast mrtvom neprijatelju, jer je Žunić posle onog događaja na Vlasini, živeo još čak 70 godina, dočekavši penziju kao policijski narednik u Čačku. Sa ovog sveta otišao je 7. jula 1985, i ostavio zapis na belegu od sivog granita, iznad svoje večne kuće, gde je palio sveće Bugarinu: „Žunić Mihailo, 20. 3. 1889 – 7. 7. 1985. borac Srpske vojske 1912 – 1920. Pobedio četiri carevine, tursku, bugarsku, austrijsku i nemačku, nosilac Albanske spomenice”.

Ovu priču, satkanu od surovosti koju kod vojnika izazovu vreme i okolnosti, i od visoke ljudske časti, netremice su 84 godine kasnije slušali pripadnici jedne artiljerijske baterije iz Čačka, na ratnom položaju. Tog aprila 1999. na Pešterskoj visoravni, bejahu, kao Vojska Savezne Republike Jugoslavije, spremni da brane otadžbinu koju je napalo 19 najjačih armija sveta. Kazivač je bio general Milorad Prelević (1932–2007), voljan da podigne hrabrost našim jedinicama, i ta povest načinjena od najtananijih niti duše čovekove, i lepo ispričana, izmamila je suzu svakom vojniku.



politika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 29 Okt 2016, 01:04
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ratni fotograf Miloje Igrutinović

Slika
Милоје П. Игрутиновић (Фото Породична архива)

Potresne fotografije Plave grobnice obišle su svet i reprodukovane su u milionskom obliku u raznim novinama domaćim i stranim, monografijama, čitankama i muzejskim postavkama. Ove biblijske scene nemaju potpisanog autora i razumljivo je da mali broj ljudi, osim arhivsko-muzeološke struke, zna da je njihov autor Srbin, fotograf-amater, Miloje P. Igrutinović.

Njegove fotografije nisu splet slučajnog prisustva. Čudesan je životopis ovog rezervnog narednika-bolničara, učesnika oba balkanska i Prvog svetskog rata. Miloje P. Igrutinović je rođen u selu Šilopaj, pod obroncima Rudnika, gde je završio osnovno obrazovanje. Trgovački zanat je izučio u Gornjem Milanovcu. Prvi balkanski rat prekida njegovu želju za daljim školovanjem. Raspoređen u poljsku bolnicu, Miloje Petra Igrutinović nije bio u prvim borbenim redovima, ali je formacijski često bio životno ugrožen. Uz torbicu zavoja nosio je i mali boks fotoaparat. Po prirodi pedantan i metodičan, svoj fotografski opus Miloje P. Igrutinović je sabrao u nekoliko celina: Prvi balkanski rat, Drugi balkanski rat, Prvi svetski rat u Srbiji, Povlačenje preko Albanije, Srbi na Krfu i Proboj Solunskog fronta. Ovaj vredan dokument nacionalne istorije čuva se u nekoliko ustanova. Arhiv Srbije u Beogradu poseduje u šest arhivskih kutija 1.045 negativa i 1.048 snimaka Miloja P. Igrutinovića.

Zanimljivo je je da ovaj sanitetlija Šumadijske divizije, tek 1916. dobija zvaničnu dozvolu za fotografska snimanja nov aparat 9x12 cm i potreban fotografski materijal. Postoji sačuvan dokument njegovog pukovnika upućen komandantu Druge armije, sa molbom za dalju nadležnost snimaka Miloja P. Igrutinovića, fotografa u štabu Šumadijske divizije.

Na osnovu tog spiska tumačimo sačuvane negative na staklenim pločama. Neprocenjivo je Milojevo dokumentovanje pozadine srpske vojske i „mirovanje” u grčkom arhipelagu; Osvećenje spomenika gospođi Harlej – engleskoj bolničarki, Srpska škola na Krfu, Regent Aleksandar u Solunu posećuje bolnicu koja nosi njegovo ime, Spomen-ploča palim drugovima na kojoj piše: Minuće godine, vekovi će proći, al’ tebi česmice neće niko doći, al’ doći će seni palih drugova, da tvojim žuborom, urlikom vukova, treskom gromova, odjekom lugova, pevaju slavu srpskih pukova. (14. 2. 1917)

Do proboja Solunskog fronta Miloje je raspoređen u fotografsku sekciju u Solunu. Većinu svojih fotografija je autorizovao na licu slike u donjem desnom uglu, rukopisno. Muzej rudničko-takovskog kraja je od privatnih kolekcionara otkupio pet njegovih fotografija velikog formata, ručno kolorisanih. Posle rata, 1925. godine, zapošljava se kao fotograf u tek osnovanom Vojnogeografskom institutu, današnjem Vojnom muzeju. Preporuku za njegov premeštaj u Beograd je lično napisao tadašnji predsednik opštine Gornji Milanovac, navodeći u pismu da je Miloje P. Igrutinović „čovek bez mrlje”. Po penzionisanju, Milojeva velika želja je bila da svoju ratnu fotografsku zbirku preda na čuvanje Vojnom muzeju u Beogradu, ali je odbijen zbog nezainteresovanosti nadležnih u toj ustanovi.

Poštujući očevu želju, Vladan Igrutinović, sin Milojev, posle njegove smrti 1962. godine nudi Državnom arhivu NR Srbije fotografsku zaostavštinu svoga oca na otkup, što je i učinjeno. U arhivskom „Glasniku”, septembra 2008. Saša Đ. Ružesković detaljno opisuje stanje zbirke fotografija Miloja P. Igrutinovića u Arhivu Srbije, napominjući da Vojni muzej, Narodna biblioteka i Istorijski muzej Srbije imaju albume njegovih različitih fotografija. U novijim vremenima, 2001. godine, Vojni muzej se odužio svom fotografu izuzetnom monografijom kustosa, istoričara umetnosti Marine Zeković, „Ratni slikari, fotografi amateri i dopisnici fotografi u srpskoj vojsci 1914–1918”. Knjiga je doživela dva izdanja i u njoj Miloje P. Igrutinović dobija zaslužno mesto među svojim kolegama.

Za vreme Drugog svetskog rata, Miloje se sa porodicom povlači u rodni Šilopaj. Dojavom, dolazi do racije nemačkih okupacionih snaga, kada mu oduzimaju tri fotografska aparata, među kojima i ratni, sa Solunskog fronta. Naredne četiri godine određen mu je kućni pritvor.

U Velikom ratu, Šilopaj je dao otadžbini 104 vojnika, 51 je poginuo. Igrutinovići su imali šest ratnika, trojica su se vratila rodnoj grudi, među njima i nosilac Albanske spomenice, ratni fotograf-sanitetlija Miloje P. Igrutinović. Muzej rudničko-takovskog kraja iz Gornjeg Milanovca sprema izložbu posvećenu „čoveku bez mrlje”, u nadi da će pre toga jedna ulica u Gornjem Milanovcu biti nazvana po njemu.


politika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 29 Okt 2016, 01:07
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Uvek prvi u jurišima

Ratni put potpukovnika Bogoljuba Molerovića iz Vračevića kod Lajkovca, do herojske pogibije na Kajmakčalanu 1916. godine

Slika
Потпуковник Богољуб Молеровић са посилним Видојем Дрозговићем на Кајмакчалану 1916. (Фото Збирка Милоја Бабовића)

Ako su hrabrost i lični primer pravi pokazatelji veličine jednog oficira u ma kojoj vojsci on bio, onda je potpukovnik Bogoljub Molerović, rodom iz sela Vračević kod Lajkovca, koji je komandovao srpskim jedinicama u balkanskim i Prvom svetskom ratu, zaista zaslužio da mu ime bude upamćeno.

Nije bilo bitke u kojoj nije stao na čelo svoje jedinice i poveo je u juriš, u slavu...

Sve do poslednje, u zoru 17. septembra 1916. na Kajmakčalanu.

Bio je komandant drugog bataljona Petog pešadijskog puka u sastavu Drinske divizije, prošao Cer, Čokešinu, Mačkov kamen, Kolubaru, Suvobor, štitio srpsku vojsku u prelazu preko Albanije, stigao do Solunskog fronta.

Na krvavom Kajmakčalanu Petom pešadijskom puku je zapao jedan od najtežih zadataka, osvajanje vrha Floka – isturenog i izuzetno dobro branjenog bugarskog položaja. Srpska vojska je u tim borbama trpela velike gubitke, poginula su i dva komandanta puka.

Uprkos svemu, odstupanja nije bilo, bataljon Bogoljuba Molerovića je u zoru 17. septembra krenuo u odlučujući juriš. Njegovi vojnici u juriš ka pobedi, potpukovnik Molerović u juriš ka večnosti.

U momentu iskakanja iz rova na položaju Virut, pao je smrtno pogođen, navodi valjevski publicista Milorad Radojčić u svojoj knjizi „Besmrtni ratnici valjevskog kraja u ratovima 1912–1918 – vitezovi Karađorđeve zvezde”. Ubrzo potom, dodaje Radojčić, Molerovićev bataljon osvojio je famoznu Floku, a po zauzeću Kočobeja i padom Suvog brega srpska vojska potpuno je ovladala masivom Kajmakčalana.

Za izuzetnu hrabrost i požrtvovanje potpukovnik Petar Molerović je već sutradan po pogibiji posthumno odlikovan Ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima četvrtog stepena. To mu je bila druga Karađorđeva zvezda, prvu je dobio za oficirske zasluge u borbama na Kolubari i Suvoboru, podseća Radojčić.

Hrabrom oficiru pažnju posvećuje i Branko Žujović, novinar Kineskog međunarodnog radija u Pekingu i publicista poreklom iz Vračevića, u svojoj knjizi „Vračević – prilozi za istoriju sela”.

Petar Molerović, navodi on, bio je izdanak stare vračevačke familije Kostića, pripadao je elitnoj klasi oficira Kraljevine Srbije koja je početkom 20. veka, oslanjajući se uglavnom na sopstvene snage, uspela da trijumfuje u dva balkanska i Prvom svetskom ratu.

Molerović, rođen 1876, završio je valjevsku gimnaziju, pitomac Vojne akademije u Beogradu postao je početkom septembra 1896, a prvi ukaz za unapređenje u čin potporučnika ispisan mu je 31. maja 1899. godine. Obavljao je više oficirskih dužnosti, da bi 1905. bio upućen na stručno usavršavanje u Francusku.

Početkom Prvog balkanskog rata 1912. službovao je u 18. pešadijskom puku u Beogradu kao kapetan prve klase.

Za zasluge u borbama dobio je Zlatnu medalju za hrabrost „Miloš Obilić”, Medalju za revnosnu službu i druga odlikovanja. Slede prekomanda u Peti pešadijski puk Drinske divizije, zatim osvajanje Jedrena, učešće u operacijama na Bregalnici i novo ordenje...

Potom i Prvi svetski rat, slavne epopeje srpske vojske od Cera sve do Kajmakčalana, gde je u 41. godini okončan herojski put još jednog velikog srpskog ratnika.

Potpukovnik Bogoljub Molerović sahranjen je sa ostalim poginulim vojnicima svog puka na samom vrhu Kajmakčalana, da bi 1932. godine njegovi posmrtni ostaci bili preneti u porodičnu grobnicu u Čačku, jer je bio oženjen Olgom, ćerkom Aristida Jovanovića, apotekara iz tog grada.

Na spomen-ploči vojnicima iz Vračevića i okoline izginulim od 1912. do 1919. godine, u hramu Svetog Đorđa u manastiru Bogovađi kod Lajkovca, ime potpukovnika Bogoljuba Molerovića nalazi se na prvom mestu.



politika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 29 Okt 2016, 01:10
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zarobljenik legendarnog Vorošilova

Slika
(Фото Породична архива)

Jedinac u oca Koste i majke Ljubice, iz ugledne i bogate pančevačke porodice, Viktor Carina tek što je dobio svedočanstvo o položenoj velikoj maturi u Segedinu, sa ispitom zrelosti u rukama i upisnicom na Univerzitetu u Budimpešti, dočekao je Prvi svetski rat.

Rojilo se mnogo ideja, o jednom bezbrižnom letu koje sledi i živela nada ovog mladog čoveka, kako će s jeseni napustiti dom i otići u mađarsku prestonicu da nauči novi jezik i stekne nove kolege i prijatelje…, a bilo je to leto 1914. godine.

Umesto da se posveti nauci, novonastala situacija diktirala je promenu planova, te on sa drugovima iz đačke klupe biva poslat u vojnu školu.

Tu stiče čin i kao mladi oficir dobija prvo zaduženje – biva postavljen za komandanta „štafle”, današnjim jezikom rečeno, čete za snabdevanje. Nije prošlo mnogo, a mlađani Viktor odlazi na front u Galiciju, u kojoj ga za kratko vreme Rusi dva puta zarobljavaju.

Prvi slučaj desio se kada je pao u ruke belogardejskog komandanta Petljure, koji ga ubrzo pušta, zapravo čim je saznao da je Viktor Srbin, no drugo zatočeništvo je bilo mnogo dramatičnije beleži, Marko Drakšan u knjizi „Pančevo u mom srcu”.

Naime, ruska divizija pod zapovedništvom komandanta Mahnona takođe je bila nepoverljiva prema austrougarskom oficiru koji je čim su ga zarobili ustvrdio da je Srbin.

To iskusnom komandantu nije bio krunski argument, pa su Viktora najpre držali pod prismotrom, a onda i pustili posle mesec dana, ali je on ubrzo postao ponovo žrtva hapšenja čim se vratio na austrougarsku stranu. Tu mu je, po pričama, pretila i smrtna kazna, jer je bilo krajnje sumnjivo „kako su ga to Rusi tako lako pustili”.

Izvor dalje govori, da ga spasavaju drugovi iz oficirske škole, ali i da je za kaznu ponovo morao na daleki ruski front.

Rat se odužio, a Viktor je i treći put završio u zarobljeništvu. Desilo se to kada je sa svojom četom stigao čak do Caričinog grada, kasnije poznatijeg kao Staljingrad.

Komandant, tada već „crvenih” Rusa, zahtevao je od mladog Pančevca da preda celokupno naoružanje i više stotina zaprežnih kola sa municijom i hranom.

Carina pristaje da to učini, ali zahteva da mu se izda potvrda za sve što je oduzeto, kako ga Austrijanci ne bi streljali zbog dezerterstva.

„Crveni” komandant tada se grohotom nasmejao, ceneći da je mladi oficir drzak, ali i hrabar. Ipak, a možda i baš zbog toga, traženu potvrdu mu daje i još pride troja kola da vrati i ranjenike. U potpisu tog dokumenta, koji je Viktor sačuvao stoji ime Klimenta Vorošilova.

Bio je to legendarni vojskovođa ruske Oktobarske revolucije i mnogo godina kasnije sovjetski maršal i predsednik Prezidijuma Vrhovnog sovjeta SSSR-a.

Nažalost, Carina više nije imao kome potvrdu da pokaže. Austrougarska je u međuvremenu kapitulirala i Prvi svetski rat je bio gotov, a trostruki zarobljenik se vratio u svoju kuću u Pančevu koje je sada bilo u novoj državi – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

U nastupajućim godinama Viktor Carina, sa velikim imanjem u rodnom Banatskom Novom Selu i spratnom kućom u Pančevu, ubrzo je postao i vlasnik trgovinske radnje u Pašićevoj ulici u Beogradu.

Tu su se mogle kupiti najmodernije privredne mašine, poznatih evropskih firmi, te mu je posao išao od ruke i odlično napredovao pa je uskoro otvorio i privatnu banku.

Familija Carina u varoši je i ranije poznata po sportskim poslenicima, pa je i Viktor izrastao u cenjenog građanina Pančeva, naročito među ljubiteljima fudbala.

Kada je 1924. godine u gradu na Tamišu osnovan i treći fudbalski klub „Vojvodina”, postao je njegov predsednik, a ostala je i zabeleška da se toliko zalagao za ovdašnje sportiste da se zaputio čak do Budimpešte, kako bi najboljem strelcu pančevačke „Vojvodine” Milošu Đoninu kupio najnoviji model kopački.


politika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 29 Nov 2016, 01:12
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
NAJVEĆI, ZABORAVLJENI SRPSKI JUNAK: Ono kad vas kralj lično zvrcne telefonom da vam se zahvali! (FOTO) (VIDEO)

Zamislite da počinite čin toliko herojski i genijalan da po povratku sa zadatka lično regent Aleksandar skine sa svoje uniforme Karađorđevu zvezdu i okači je na vaše grudi, a potom isto to uradi i francuski general Saraj sa svojim ordenom Legije časti. Evo, mi smo se naježili

Slika
Mihailo Madžarević, jedan od najvećih srpskih junaka iz Prvog svetskog rata. Foto: Arhivska fotografija

Devetnaestogodišnji Mihailo Madžarević iz Valjeva oktobra je 1912. godine tek bio izašao iz podoficirske škole kada je počeo Prvi balkanski rat.

Da li je bio sujeveran ili ne, ne znamo, niti možemo da znamo šta je mislio o tome što mu je majka – pre no što će ga poslati u vojevanje za slobodu svog naroda – u šajkaču ušila amajliju. Ne znamo ni sami šta da o tome mislimo, ali možda o njemu ne bismo danas pisali da se to nije desilo.

Tek, prvi u seriji od tri konflikta u kojima je učestvovao završio je kao narednik, nakon što je zarobio jednu tursku bateriju, a sve to bez i jedne jedine ogrebotine.

Drugi balkanski rat je video na Bregalnici, skoro pa jedino hladnim oružjem – bajonetima. Nakon što se oporavio od kolere, novembra 1913. godine vratio se u Valjevo kao potporučnik.

Resized Image - Click For Actual Size
Jedrene tokom Prvog balkanskog rata. Foto: Wikipedia

Napad Austrougarske u Prvom svetskom ratu dočekao je u Skoplju, da bi potom bio prebačen u okolinu Loznice. Njegova prva akcija je bila skidanje agresorskog izviđača koji je preko livade išao držeći ispred sebe srpsku seljanku kao živi štit. Daljina? Četiri stotine metara! Sutradan su naišli na grob tog čoveka, na mestu na kome je i ubijen. Ispostavilo se da je u pitanju bio oficir, oberlajtnant Fric Majer.

Posle borbi koje su se vodile na Gučevu i posledičnog povlačenja srpske vojske, ranjen je u Kamenici kod svog rodnog Valjeva. Ako mislite da ga je to zaustavilo, pa, grešite, jer ljude kao što je bio Mihailo Madžarević ništa ne može da zaustavi. Ranjen, sa svojim je odeljenjem zaustavio napad neprijatelja.

Kada smo krenuli u moćan protivnapad sa Rudnika i poterali preko Drine nespremne Austrougare koji su već slavili osvajanje Srbije, Mihailo i njegova jedinica naleteli su tokom gonjenja dušmana na kuću u kojoj su se, kako su im seljaci dojavili, krili vojnici Dvojne monarhije.

Slika
Bitka za Verdun tokom Prvog svetskog rata. Foto: Wikipedia

On i dvojica podoficira su razvalili vrata: u prvom prostoriji pijani Mađar je na ražnju vrteo ćurana koji nije ni primetio kada su mu sklonili pušku, a u drugoj ceo vod armejaca kajzera Franje Josifa. Ispostavilo se da su svi bili oficiri. Epilog: Madžarević je dobio zlatnu medalju za hrabrost.

Početkom 1915. mu je majka umrla od tifusa, i nije doživela da proliva suze ponosnice zbog događaja koji će slediti i koji će njenog sina pretvoriti u živu legendu srpske vojske, ondašnjeg “idola mladih”.

Početkom maja bio je već na reci Savi. Svaka četa imala je zadatak da komandu obavesti o neprijatelju na drugoj strani reke, ali pošto je preko puta njih bio i gustiš i ništa nisu videli Madžarević odlučuje da bez dozvole pređe reku sa petnaestak dobrovoljaca.

Resized Image - Click For Actual Size
Mihailo Madžarević, jedan od najvećih srpskih junaka iz Prvog svetskog rata. Foto: Arhivska fotografijaMihailo Madžarević, jedan od najvećih srpskih junaka iz Prvog svetskog rata. Foto: Arhivska fotografija

Na drugoj strani u cik zore zatiče zbunjene i bunovne Austrougare kako se briju. Bez ispaljenog metka sve ih prebacuje na našu stranu i obezbeđuje Vrhovnoj komandi dvadesetak “živih jezika”. Leže da se odmori. Bude ga, neko ga traži na telefon. Uzima slušalicu. Ko je? Sa druge strane stiže odgovor: Petar. Koji Petar, viče Madžarević, traži prezime.

- Kralj Petar.

Stav mirno, lupanje pete o petu. Suveren ga obaveštava da ga je unapredio u čin poručnika. Biva odlikovan Karađorđevom zvezdom, koju dobijaju i ostali učesnici ovog poduhvata. Kralj mu želi sreću i moli ga da se čuva.

Nema stajanja i življenja na lovorikama za junaka naše današnje priče. 13. juna kreće da preotme Mišarsku adu kod Šapca, gde neprijatelji drže i nekoliko zarobljenih srpskih vojnika. Dobija dozvolu da sam smisli taktiku. Odlučuje se za lažni napad na donji špic, a da on sa glavninom zađe neprijatelju iza leđa i iskrca se na gornjem.



Upalilo je. Broj zarobljenih: više od sto. Jedan od njih ga obaveštava: Austrougarskoj su poznati njegovi podvizi i glava mu je ucenjena na 50.000 kruna.

Nedugo potom kod Smedereva zarobljava pun ponton Nemaca iz 83. puka. Braneći odstupnicu preko reke Jezave, poslednji je ostao na mostu. Dok su Švabe urlale, Mihailo je izvadio revolver, nanišanio i skinuo oficira. Potom se hladnokrvno udaljio sa lica mesta kao Klint Istvud u Dolarskoj trilogiji.

Sledio je slom srpske vojske koja više nije mogla da drži silnog i premoćnog neprijatelja, posebno ne nakon što je na bojno polje došao feldmaršal August fon Makenzen. Prelazi Kosovo, Albaniju, uvek štiteći odstupnicu, čekajući da se poslednji vojnik povuče. Odmara se na Krfu, stiže na Solunski front.

Tada dolazi njegov najblistaviji momenat.

Slika
Vojvoda Živojin Mišić i Nikola Pašić. Foto: arhivska fotografijaVojvoda Živojin Mišić i Nikola Pašić. Foto: arhivska fotografija

Naime, Bugari su se dobro bili ušančili na Kajmakčalanu i slamali svaki juriš nas i naših saveznika, a između tog mesta i Dobrog Polja stajao je neosvojivi Kučkov kamen, najviša tačk sa svojih 2525 metara, gde je neprijatelj postavio mitraljez kojim je kosio sve što se mrda. Svi pokušaji da se neutrališe su propadali jedan za drugim.

Jednoga dana na bojnom polju pojavljuju se vojvoda Živojin Mišić, francuski general Saraj i regent Aleksandar. Pritrčava im poručnik Madžarević i traži dozvolu da se on oproba na Kučkovom kamenu. Mišić odbija. Ovaj insistira. Saraj pita o čemu se radi. Objašnjavaju mu. Saraj se misli, kad ludi Srbin hoće da gine ko sam ja da ga u tome sprečim. Daje dozvolu.

Mihailo i njegov narednik uzimaju bombe i kreću da se, usred bela dana, penju kao mitraljeskom gnezdu, prvo preko potoka, pa preko čistine puzeći, pa uzbrdo. Mitraljez, koji je do tada zveketao kao blesav, sada se nije oglašavao. Najednom: nekoliko eksplozija, i kotrljanje Mike Madžarevića i njegovog saborca niz padinu. Kučkov kamen prestaje da bude prepreka.

Slika
Srpska vojska na Solunskom frontu. Foto: Arhivska fotografijaSrpska vojska na Solunskom frontu. Foto: Arhivska fotografija

Dotrčavaju do zabezeknute zapovedničke trojke, raportiraju. Potrešeni regent Aleksandar, budući kralj, sa svojih grudi skida Karađorđevu zvezdu i kači je na Mikine grudi. Generaj Saraj, koji je ostao bez teksta i koji je sada u mislima razmišljao zbog čega on u svojoj vojsci nema ovakve junačine, sa svojih grudi skida orden Legije časti.

Zbog čega Bugari nisu pucali? Pa, Madžarević je danima pažljivo gledao šta se dešava tamo gore i konačno je shvatio da neprijatelj, kada sunce oko podneva najviše upekne, nema nameru da sedi na položaju, u paklenom bunkeru, nego se povlači u hladovinu. E, upravo je u tom trenutku Madžarević napao.

Postao je zbog toga kapetan, i odbio mesto u gardi gde bi se odmorio, već je tražio da ostane na frontu. 2. septembra je učestvovao u opštem napadu na Kajmakčalan i zarobio bugarskog vojnika tako što je oko sebe vezao telefonsku žicu pa dao saborcima da ga vuku ne bi li oteo vezu; ispostavilo se da su isto radili i Bugari tako da im je šaka dopao živ neprijateljski telefonista.


Slika
Srpska vojska u Prvom svetskom ratu. Foto: Profimedia/Mary Evans Picture LibrarySrpska vojska u Prvom svetskom ratu. Foto: Profimedia/Mary Evans Picture Library

Kada su par dana kasnije Bugari krenuli u protivnapad spasila ih je samo alkohol. Evo šta se desilo. Dok su bili u rovovima neki naš vojnik je osetio da preko grudobrana mnogo miriše rakija. Pogledaju oni, kad, imaju šta i da vide: mrtvi pijani Bugari leže na metar od njih. Valjda krenuli u ofanzivu, ali preterali u “ohrabrivanju” pa pali u nesvest. Poslednje što su uradili.

Tog dana je Madžarević ranjen, pa se oporavljao u Bizerti, u Africi. Vratio se i učestvovao u proboju Solunskog fronta. U dnevniku jednog bugarskog oficira kojeg je nožem ubio u borbi pročitali su da je nekoliko dana ranije spasio život bugarskom princu prestolonasledniku Borisu. I to je imalo veze sa Mikom.

Naime, dok je bio sedeo u rovu na straži, među neprijateljem se pojavila hrpa nekih bitnih ljudi, a među njima i jedan u beloj uniformi. Mika, šta će kud će, nema izbora nego da pušku uperi u njega i opali. U zadnjem trenutku neko se bacio na momka u belom i povukao ga u rov, spasivši mu život. Mihailo Madžarević tako umalo nije na spisak recki dodao ime budućeg kralja.

Slika
Srpska vojska u Prvom svetskom ratu. Foto: ArhivaSrpska vojska u Prvom svetskom ratu. Foto: Arhiva

Na kraju ratu, dok je naša vojska pobedonosno jezdila kroz oslobođene predele, u Bijeljini će upoznati popovsku kći i zaljubiti se. Sa njom će roditi troje dece. 1920. godine biće demobilisan. 1933. će objaviti danas teško dostupnu knjigu sećanja, “Kroz sjaj i senke rata”.

Kada je izbio Drugi svetski rat, nakon poraza naše vojske, odbija da pristupi formacijama Nedićeve Srbije (svi koji danas traže rehabilitaciju Milana Nedića bi možda trebalo dobro da razmisle o tome posle svega napisanog). Odvode ga u zarobljeništvo na Banjicu, a potom i u Nemačku.

Po završetku rata odbija da se vrati u komunističku Jugoslaviju, i odlazi u Ameriku. Umire 1965. godine u Libertvilu, gde je i sahranjen u porti manastira.

Njegove kosti još uvek čekaju da ih se nezahvalna srpska država seti, i da ih vrati u otadžbinu.


telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 30 Nov 2016, 17:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Живот и смрт српског Црвеног Барона

ТОБЏИЈА ЛЕТИ
Slika

Почетак нашег ратног ваздухопловства обележио је официр – пилот Бранко Вукосављевић. Иако се по једна улица у Београду и Новом саду зову по њему, то име треба запамтити

Slika

Slikaотпоручник Вукосављевић врло брзо добио је прилику да у крвавој пракси потврди све оно што је научио у клупама Војне академије. Доказао се на челу своје батерије, па је напредовао у поручника у октобру 1912. године. Као водник Друге коњичке батерије, у саставу Прве армије, нарочито се истакао у борбама код Куманова, Велеса, Алинца, Племетвара. Надлежни су уочили да његова батерија не само да прецизно дејствује по непријатељу, већ се и Вукосављевић врло истиче личном храброшћу, стоји усправан док око њега шиште гранате.
После пораза Турске, мало затишје, па удри поново. У Другом балканском рату 1913. године добија и други официрски чин, постаје капетан друге класе, а његова батерија у извештајима је опет означена као најбоља.
Аустроугарска објава рата Србији 1914. године затекла га је на месту командира Шесте брзометне пољске батерије „Шкодиних” топова, а та батерија је дејствовала у свим борбама око освајања Фоче те године. Изгледа да му је некако прешло у навику да се нарочито истиче, па је после рововске војне на том делу фронта унапређен у капетана прве класе, у јуну 1915. године. Август и септембар провео је код Горажда и Чајнича, командујући водом брзометних хаубица. Уочи борби око Новог Пазара, Рожаја, Колашина и Берана, неко се досетио тобџије Вукосављевића, који увек иде где је густо. А тамо се управо спремало да постане врло густо. Поставили су га на положај начелника штаба Јаворског одреда. Тамо је одржавао тесну везу са црногорском Санџачком војском, под командом ђенерала Јанка Вукотића.

Убрзо су се над Србијом надвили тамни облаци. Решено је да се крене ка југозападу, а на том путу кроз беспутне албанске планине нашао се и Бранко са својим Јаворцима. Пљевља, Пријепоље, Сјеница, Нови Пазар, Рожаје, Колашин, па све према Скадру. У повлачењу, некако би се увек задесило да он буде последњи. У заштитници. Тако је та заштитница накратко избацила Аустријанце из већ заузете Сјенице, одакле су угрожавали позадину српске војске. Како је дошло до продора на другим секторима, овај успех није имао очекивано дејство, па се Вукосављевић повукао.
На путу ка Пазару, нашао се одвојен од своје главнине, само са два мала кљусета. Спустио се на друм, и на неколико стотина метара испред себе угледао ватре. Када се мало примакао, све се плавило од аустријских униформи. Као нека греда, препречили су пут и логоровали около. Куд ће, где ће, напред не може, а назад не сме, реши да проба да се провуче. Мало захваљујући тами, а мало више безобразлуку, јер који би се лудак усудио да пролази одмах поред логора, са све коњима, прошао је. Мало по мало, 5. јануара 1916. године стигао је у Скадар. Онако исрцпљеном, полумртвом, море му је одмах повратило снагу, како је касније рекао. Три дана касније, уследио је судбински догађај. Од Скадра до Љеша и Драча пребачен је аеропланом. И то је била љубав на први окрет елисе.

У пилотској елити

Небо, које ће му одредити живот, Бранко Вукосављевић први пут је угледао 23. марта 1887. године, у главном граду Вељкове крајине, Неготину. Рођен у породици Василија, деловође неготинске општине, прилично рано је осетио на својој кожи како живот уме да буде суров. Већ у шестој години остао је без оца. Три месеца касније умире му и једини брат. Остаје сам с мајком, која се упорно труди да му омогући колико-толико нормалан живот. Удовици са дететом то баш и не полази за руком, па је Бранко током школовања принуђен да се почесто сељака по Србији, уздуж и попреко. Малу матуру, 1901. године, и пети разред учио је у Зајечару, шести у Београду, а седми и осми у Крагујевцу. Тамо је и матурирао, 1905. године. Како то обично бива с бистром децом српске сиротиње почетком двадесетог века, да би се школовао, морао је да служи по бољим кућама. Ипак, просветне власти су препознале даровитост младића, па је ослобођен полагања матурских испита, као најбољи у генерацији.
По свршеној гимназији обично се каже да је младић, задојен љубављу према отаџбини, ступио у Војну академију. Тако је и Бранко ступио у 38. класу ниже школе Војне академије, 1. септембра 1905. године. После неколико месеци произведен је у каплара, па следеће године у поднаредника, а у наредника пред саму Анексиону кризу, 1. септембра 1908. године. Какав је био у гимназији, такав је био и на Академији, па је завршио први у рангу у својој класи. У чин потпоручника унапређен је 1. септембра 1909. године, и одмах је додељен Дунавском артиљеријском пуку. Тако ће као тобџија стићи кроз вихоре три рата све до Крфа.
Тамо је намерио да се пријави за артиљеријски пук који је требало да се направи у Русији, у оквиру добровољачке дивизије. Међутим, то би био само повод да дође у Русију, а тамо би одмах тражио да га пребаце на аероплане. Међутим, убрзо је пропао одлазак у Русију, али се отворила нова могућност. Тражени су људи који би отишли у Француску, на обуку за пилоте. Наравно, Вукосављевић се све трчећи пријавио.
Крајем априла напустио је Крф, и у Шартр стигао 2. маја, на челу групе наших официра. Како је био и најстарији официр, и најбоље говорио француски, постављен је за вођу пута. То је била трећа група будућих српских пилота.

Slika

Измешани с Французима, наши су распоређени по разним летачким групама. Бранко је био у екипи „П. Д. М.”, чији је учитељ био искусан пилот Дидије, који је пре тога обучио многе француске асове. Како је било ратно стање, обука је извођена по скраћеном поступку. Одмах пракса, уз нешто мало теорије. Прво су рулали по писти на „пингвину”, па је Дидије одлучио да је доста. Свега два дана касније почело је летење на дуплим командама. Летело са на малим „фарманима”, све изнад Шартра. После свега десет дана обуке Бранко је летео сам. Приликом једног лета, улетео је у олују која га је у ваздуху изненадила. Они са земље били су сигурни да му нема спаса, већ су ожалили и њега и авион, а онда се појавио „фарман”, у положају за слетање. Дочекали су га аплауз и пилотска диплома.
После курса у Шартру, уместо на Солунски фронт, који је жарко желео, послат је у ловачку школу „Нијепор”. Међу елиту француске војске. Свим могућим и немогућим акробацијама на небу скреће на себе пажњу наставника и команданата. Командант школе је тврдио да „овај луди Србин мора да је некако рођен на небу”. Убрзо је прошао и хидропланску школу, школу гађања, да би освануо у акробатској школи у Поу. Сматрало се да је та школа у неку руку овоземаљско чистилиште савезничких пилота. Оно што кроз њу прође, а при том остане живо – печено је. Једноставно, ваља.
Како је Бранко преживео акробатску школу, пребачен је на Солунски фронт. Ступио је на дужност у децембру 1916. године, и то да као командир образује прву ловачку ескадрилу на аеродрому у Вертекопу. Све по угледу на француске ловачке јединице, образовао је такозвано нијепорско одељење. На фронту су се одмах осетиле последице.

Кобни „нијепор”

Савезницима је одмах скочио морал, људи су живнули чим су изнад себе угледали авионе. А итекако је те промене осетио и непријатељ. Иако командант, Вукосављевић је вршио извиђања, са копилотом Милетићем, у дубоку позадину непријатеља. А кад су већ ту, могу да баце и понеку бомбу, чисто да не буде досадно.
Међутим, за пилота ловца извиђање је досадно, па је прешао у једноседе. Први је почео да гони непријатељске аероплане и да води борбе у ваздуху. Дешавало се да сам кидише и на читаве непријатељске ескадриле, ако би се некако задесиле изнад фронта.
Тако се 20. марта 1917. године десило да, крстарећи у „нијепорима” једноседима, Вукосављевић и пратилац му Милетић налете на један непријатељски „авијатик”. Стуштили су се на њега, и убрзо се непријатељ у ковитлацу и пламену срушио на ничијој земљи у кланцима Кожуха. За ову прву победу у ваздуху похвалио га је војвода Петар Бојовић. Похвалама се придружио и ђенерал Сарај, главнокомандујући војске на Солунском фронту.
У сличну акцију полетео је и 3. маја 1917. године. Изнад села Полчишта наишао је на једну ескадрилу немачких „фокера”. Како су се ови управо спремали да навале на њега, Бранко тешко да је имао времена да се безбедно удаљи. Исправно је одлучио – напад је најбоља одбрана и, таман кад су Немци помислили да бежи, окренуо је авион и стуштио се у јато непријатеља. Једна усамљена кокарда наспрам седам црних крстова! Једино што пилоти изнад тих крстова нису знали јесте да Вукосављевић нема обичај да напушта поприште докле год му је митраљез пун.
На висини од око 2500 метара развила се огорчена борба. Штекетање митраљеза мешало се с хуком мотора, напрегнутих до пуцања. Бранко је налетао на непријатеља, пуштао рафале, и брже-боље се губио у облацима. У току једног маневра, са Сунцем за леђима, на њега се окомио један двосед. Немац је из непосредне близине успео да сручи цео рафал. Бранко је баш у том тренутку дошао у реп вођи немачке ескадриле, спремао се да пуца, кад га је нешто пресекло.
Метак је просвирао кроз десно раме, изашавши у висини кључне кости, а даље се заглавио негде у мотору. Машина је почела да дими, авион да губи брзину, а наш пилот је убрзо постао свестан да је тако савршена мета. Одлучио је да пикира. Обрушио се ка земљи под правим углом, а овај маневар изненадио је Немце толико да су га само посматрали. Када је већ изгледало да се сигурно закуцава носом у ледину, исправио је авион и, иако тешко рањен, некако успео да долети до наших линија и беспрекорно слети. Чим је изашао из авиона, онесвестио се, па је у енглеској болници у Скочивиру подвргнут хируршком захвату. Ипак, постигао је циљ – непријатељ је растурен, бомбардовање онемогућено.
Како рана баш и није била наивна, заглавио је на лечењу у Француској. Иако у завојима, време је користио да се упозна с новим авионима „спад”, који су тек увођени у борбену употребу. Нешто му није дало мира, па је на личну жељу учествовао у ваздушним борбама на Западном фронту. У Француској је забележио и другу победу, у непосредном окршају.
У августу 1918. године враћају га на Солунски фронт. При пробоју, његова ескадрила гони непријатеља, Бранко с мале висине бомбардује и митраљира Немце и Бугаре у повлачењу.
По завршетку рата, све ваздухопловне јединице које су водиле борбена Солунском фронту груписане су у Новом Саду. Од тих аероплана и заробљених непријатељских, успостављена је „Аеропланска ескадра”, претеча Команде војног ваздухопловства. Најлогичнији могући избор за команданта био је управо Бранко Вукосављевић. У чин мајора унапређен је 1919. године, а у „Аеропланској ескадри” био је све и свја. Брзо је успоставио ред, и први ђаци већ су почели самостално да лете. А онда је дошао тај 19. јун 1919. године.
Лепо јутро, без облака, обука у току, а на писти и командант. У једном тренутку, биће да су га засврбеле руке, тек, наредио је механичарима да му припреме авион. На његов знак механичари су се одмакли, а авион је хватао залет. Одлепио се од земље и готово вертикално узлетео. Као и сваки пут. На висини од око 150 метара, један оштар окрет надесно и... мотор је стао. Аероплан је почео да се обрушава, и делић секунде касније, у кршу изломљеног „нијепора” окончани су летачка каријера и живот највећег српског пилота. Смрт је била тренутна. И том и таквом смрћу дао је печат целом свом животу, некако се чини као једини могући крај за таквог човека.


politikinzabavnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 25 Dec 2016, 22:40
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
TAKVE JUNAKE SRBIJA VIŠE NE RAĐA: Probajte da ne spavate i ne jedete onoliko koliko su to činili srpski vojnici!

U vojnoj istoriji, borbe na Mačkovom Kamenu, zabeležene su kao najogorčenije, najkrvavije i najdinamičnije borbe. Na samo pet ari sukobile su se dve vojske, boreći se prsa o prsa. Srpska vojska danima nije spavala, niti jela

Slika

Na današnji pre tačno jednog stoleća u završnoj fazi Kolubarske bitke oslobođen je Beograd. Dok se ova bitka smatra najznačajnijom u srpskoj istoriji, bitka na Mačkovom kamenu, koja se odigrala samo dva meseca ranije (a koja je jedna u nizu bitki tokom sukoba na Drini) smatra se jednom od najkrvavijih bitaka koju je vodila srpska vojska u Prvom svetskom ratu.

U vojnoj istoriji, borbe na Mačkovom Kamenu, zabeležene su kao najogorčenije, najkrvavije i najdinamičnije borbe. O ovoj bici do sada nije mnogo objavljivano jer to nije bila pobeda srpske vojske. Ostala je u senci velikih pobeda i na Ceru i Kolubari. Međutim, ova bitka ima veliki značaj, jer nije dozvolila neprijatelju da za tri dana, po Poćorekovom naređenju ovlada Jagodnjom i Sokolskim planinama već posle 13 dana teške borbe neprijatelj je totalno izmoren i desetkovan sa ukupnim gubicima 16.000 izbačenih iz stroja.

Slika
Foto: Arhiva

Iako najveće zasluge, s pravom uvek odnesu komandanti, ne bi trebalo nikada da zaboravimo na sve muke koje je prošao “običan” srpski vojnik, koji je u rat stupio svestan da možda nikada više neće videti svoj dom, roditelje, ženu i decu.

Srpska vojska bila je siromašna – bila je gladna, bosa i nedovoljno opremljena. Izmučena Balkanskim ratovima. Gotovo da nije bilo porodice, kojoj dah rata nije zakucao na vrata. Ipak u doba od pre sto godina, kada je čast porodice bilana prvom mestu, a ljubav prema domovini nemerljiva, retko ko odbijao je da se odazove na mobilizaciju.

Svi vojnici prolazili su kroz istu golgotu i iste muke. Svi do jednog boreći se za svaki pedalj Srbije, za otadžbinu svojim potomcima. Telegraf Vam donosi priču o vojniku Živojinu Marjanoviću koji se borio upravo na Mačkovom kamenu, i drugim vojnicima, njegovim ratnim drugovima, a koju nam je ispričao njegov praunuk Deniša.

Resized Image - Click For Actual Size
Foto: Arhiva

“Nedugo nakon što su se vojnici vratili iz Balkasnih ratova, izmučeni i sa teškim povredama, počeo je i Prvi svetski rat. Na vrata mnogih čiji su se sinovi još uvek oporavljali od teških povreda, stigao je novi poziv za mobilizaciju. Jedna od porodica koje je ovakva sudbia zadesila bila je i porodica Marjanović koja je imala dva sina – Živojina i Jovana.

Sin Živojin još uvek je jako dobro pamtio svaki kuršum iz borbe protiv Bugara, u trenutku kada je dobio poziv da se priključi srpskoj vojsci. Iako je mogao da odloži svoje priključenje vojnicima, jer mu rana na ruci iz prethodnih bitka još nije zarasla, Živojin odlučuje da krene u novi boj. Naime, poziv za mobilizaciju dobio je i njegov brat Jovan, a vaspitanje koje su tadašnje porodice gajile, nije dozvoljavalo da jedan sin ide u rat, a drugi ne. Dva brata tako se uputiše u borbu za otadžbinu, ne znajući da li će se ikada više vratiti u rodni kraj.

Zajedno su bili dok nisu stigli u Srem, gde su ih razdvojili. Živojin je raspoređen u I četu drugog bataljona devetog puka Dunavske divizije, a Jovan u treću armiju. Uskoro su počele borbe.

Prema rečima našeg sagovornika, srpski i austrougarski vojnici borili su se na polju od svega 5 ari, gde je vođena borba prsa u prsa. Četiri dana bez minuta sna, bez vremena za bilo kakav obrok, ukoliko se do hrane i moglo doći, pod konstantnim stresom, željom da se preživi, ali i neprijatelj pobedi.

Slika
Foto: Arhiva

Hrane u ratu nije bilo dovoljno, ne samo iz razloga što nije bila obezbeđena, već i iz razloga što se ona nosila na volovskim kolima, koja su znatno sporije išla od vojske koja je konstantno bila u pokretu i koja je često morala da juriša.

Deniša Marjanović, praunuk junaka naše priče, veruje da Srbija više nikada neće imati junake kakvi su bili naši vojnici koji su znali da odlaze u rat da se bore za otadžbinu ostavljajući kod kuće sve najmilije. Isto tako, borba za tuđ život, za druga i saborca, više se skoro ne viđa.

- Deda Živojin je poginuo nekoliko dana nakon što jeboj počeo. On je naime bio ranjen i nije mogao da se kreće. Njegov drug hteo je da ga spasi i izvuče iz bitke, stavio ga je na leđa i pokušao da ga donese do prvog skrovitijeg mesta. Međutim, dedu je metak pogodio u leđa i tu je pao mrtav. Svi vojnici sahranjeni su u zajedničkoj grobnici na Mačkovom kamenu – kaže naš sagovornik.

Iako se o njima retko govori, junaci tadašnjeg doba bile su i žene, udovice srpskih vojnika, koje su se nakon rata retko preudavale. Uprkos svom teretu koji su morale poneti kako bi odgajale decu u teškim posleratnim uslovima, retko su se preudavale. To je bio slučaj i sa ženom ovog vojnika. Nakon što se rat završio ostala je sama sa dvoje dece mlađe od deset godina. Do kraja života čuvala je uspomenu na njihovog oca.

Slika
Vojvoda Živojin Mišić tokom Prvog svetskog rata. Foto: Wikipedia/SPCA

O speltu životnih okolnosti koja je mnoge porodice tada zadesila govori i primer iz ove priče. Jovan Marjanović, Živojinov brat zbog kog je on i krenuo u bitku, vratio se kući nakon proboja Solunskog fronta. Zauvek je čuvao uspomenu na svog brata svestan da bez nega, kao ni svih drugih vojnika ne bi hodali slobodnom zemljom.


mediors

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 18 Jan 2017, 23:50
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Znate li ko je kapetan Milisav Čamdžija?

Tek u nedelju je u Velikom Borku, rodnom mestu ovog junaka iz 19. veka, prvi put posle Drugog svetskog rata održan parastos i odata počast ovom zaboravljenom heroju.

Pesma ustaničkog kapetana Milisava Čamdžije sa osvojenog turskog topa koji je branio Stambol kapiju, u zoru na dan Svetog Andreje Prvozvanog 1806, označila je povratak Srba u svoju prestonicu Beograd posle nekoliko vekova.

Svečanost koja je juče održana su inicirali izviđači odreda "Sveti Sava", Čamdžije, potomci junaka koji je poginuo pre tačno dva veka u Drugom srpskom ustanku oslobađajući Palež, današnji Obrenovac, pišu "Večernje novosti."

Pridružili su se i meštani i opština Barajevo, kojoj Borak pripada, kao i predstavnici Rečne policije, koji Čamdžiju smatraju svojim prethodnikom.

Slika

MEMORIJAL U BORKU

Čamdžija je posle pogibije sahranjen, po poslednjoj želji, pod skromnim kamenim spomenikom pored brata Ivanka, u rodnom Velikom Borku. Inicijativni odbor sastavljen od meštana ovog beogradskog sela koje predvodi Dragoslav Jovičić Uča, Izviđački odred "Sveti Sava" i potomci najavili su da će, pored njega, do sledećeg godine tu podići mali memorijalni centar.
Danas je malo poznato da je Čamdžijin podvig osvajanja turskog topa koji je branio palisade bio presudan za oslobađanje Beograda.

Naime, ustanici su još od 1804. uspostavili opsadu oko snažno utvrđenog grada koji je branila osmanska posada sa 300 topova. Ni u jesen 1806. vožd se nije usuđivao da juriša na grad sa samo 40 topova, a hladnoća i slabo snabdevanje lomili su moral ustanika.

Knez Sima Marković, iz Velikog Borka, kod koga je Milisav bio kapetan, vojvoda Vasa Čarapić, Zmaj od Avale, Uzun Mirko Apostolović i Konda Bimbaša su prelomili i samostalno krenuli u odlučnu bitku.

Čamdžija se zakleo da će prvi ući u varoš. Na dan Svetog Andreja, odlučni ustanici su krenuli na gradske bedeme, ali se grupa koja je jurišala na najutvrđeniju Stambol kapiju pokolebala kad je smrtno ranjen vojvoda Vasa Čarapić. Preokret je donela gromoglasna pesma Čamdžije koji je osvojio i zajahao turski top: "Hej braćo Srbi, krila sokolova k meni, k meni, ja sam na jendeku!"

Čarapić, Zmaj od Avale je izustio: "Ne bojte se. Eno peva Čamdžija", a poziv Čamdžije začuo je i Karađorđe na Tašmajdanu i, po svedočenju svog posilnog, povikao: "E, sverova Milosav, po duši ga. Juriš, junaci, i mi da ne budemo poslednji."


mondo

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 85 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker