Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 11:16


Autoru Poruka
vuja kojic
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 02 Dec 2014, 16:04
Korisnikov avatar
SIROTINJA RAJA

Pridružio se: 06 Dec 2012, 23:15
Postovi: 9836
Lokacija: što dalje od nekih ljudi

OffLine
ajduk valjda, evo pitaj susjede dal postoje Srpski vitezovi

_________________
Nije sve u sarkazmu,
ima nešto i u klasičnom podjebavanju.


Vrh
vuja kojic
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 02 Dec 2014, 16:08
Korisnikov avatar
SIROTINJA RAJA

Pridružio se: 06 Dec 2012, 23:15
Postovi: 9836
Lokacija: što dalje od nekih ljudi

OffLine
Odoh ja sad......
a ti ako ne znaš proguglaj šta piše na turbetu cara Murata [migg.gif]

_________________
Nije sve u sarkazmu,
ima nešto i u klasičnom podjebavanju.


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 02 Dec 2014, 16:18
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
vuja kojic je napisao:
ajduk valjda, evo pitaj susjede dal postoje Srpski vitezovi


Šta me briga šta neko drugi misli o tome...a što ti misliš da 'ajduci nisu bili i vitezovi?
A što se Murata tiče,ubio ga je srpski vitez Miloš Obilić. [namigusa.gif]

_________________
Slika Slika


Vrh
vuja kojic
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 05 Dec 2014, 15:27
Korisnikov avatar
SIROTINJA RAJA

Pridružio se: 06 Dec 2012, 23:15
Postovi: 9836
Lokacija: što dalje od nekih ljudi

OffLine
Ajd Senka nastavi, nemamo valjda samo ovoliko vitezova.

_________________
Nije sve u sarkazmu,
ima nešto i u klasičnom podjebavanju.


Vrh
Ophisaurus
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 16 Dec 2014, 22:11
Korisnikov avatar
Mr. G
Mr. G

Pridružio se: 10 Feb 2014, 23:47
Postovi: 2943

OffLine
Slika


Slika


Upoznajmo se sa njegovim likom i čuvenim mačem „zmajevcem“.

Njegovom maču je nemoguće uteći, a Turci o njemu ne znaju previše, jer „ni jedan Turčin koga sam sreo nije poživeo dovoljno dugo da o meni priča„.
Ni nalik Lanetu Gutoviću iz filma "Boj na Kosovu."


Kosanički vojvoda Ivan, sin Ognjena Kosančića, viteza iz pratnje Dušana Silnog.

Kosančić je bio najbolji mačevalac u srpskoj vojsci, poznat i po osobenom načinu borbe sa dva mača – dugim i kratkim. Bio je poznat i kao Zmaj od Radana, što se dovodi u vezu sa njegovom pripadnošću viteškom Redu Zmaja ili Redu Svetog Đorđa. U narodu se zbog njegovih sposobnosti verovalo da je od vilinskog roda, da je neranjiv i da govori nemušt jezik. Kosančić je bio izuzetno obrazovan, govorio je tečno nekoliko jezika, od svih srpskih vitezova on je najbolje poznavao Osmanlije, njihove običaje, zakone, vojnu taktiku...

Kosančiću se pripisuju epiteti slični onima koje je imao Sveti Đorđe i ostali sveti ratnici. Takođe, prisutne su i analogije sa starim slovenskim paganskim božanstvima.
Kosančić je bio jedan od dvanaestorice vitezova koji su predvodili napad na turskog sultana u Kosovskoj bici.


Muka Srbije je što danas nema Kosančiće.
Više obzira prema sebrima imao je jedan srpski plemić u „mračnom" srednjem veku nego što to imaju današnji moćnici za svoje glasače.

_________________
Mr. G


Vrh
vuja kojic
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 17 Dec 2014, 14:37
Korisnikov avatar
SIROTINJA RAJA

Pridružio se: 06 Dec 2012, 23:15
Postovi: 9836
Lokacija: što dalje od nekih ljudi

OffLine
Tačno Ofi, malo je poznato jer se nigde ne pominje da su u srednjovekovnoj Srbiji bili održavani viteški turniri. Danas je na žalost priča o dvanaest odabranih vitozova reda zmaja u našem narodu mit, i izaziva podsmeh kod većine građana. Germanizacija naše istorije je uspela, i ko zna čega se još moramo odreći. Da li je prilikom bombardovanja 6.4. 1941. slučajno spaljeno 300 000 knjiga među kojima je bilo mnogo i srednjeg veka ?

I da, mit ne mora biti laž ili izmišlotina.

_________________
Nije sve u sarkazmu,
ima nešto i u klasičnom podjebavanju.


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 28 Nov 2016, 22:34
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ХАЈДУК ВЕЉКО ПЕТРОВИЋ

Slika

Хајдук Вељко Петровић је један од најпознатијих српских јунака из Првог српског устанка. Био је изузетно храбар и о његовој храбрости и јунаштву написано је много песама.

Slika

Вељко је био мршав и висок човек. Имао је смеђу косу и мале бркове. Његови образи су били суви и дугуљасти, нос кукичаст, а уста широка. Још као дечак разликовао се од својих вршњака. Дражи му је био лов на дивље свиње и слушање прича старијих од игре са својим друговима. Често је молио старије да му причају приче о српским јунацима и њиховим биткама са Турцима. Маштао је о томе да и он кад порасте постане познати српски јунак. Поред прича о јунацима обожавао је музику, игру и песму. Његов немирни дух рано га је одвео у хајдуке. Није се плашио Турака и радо је ишао у бој са њима. Сваки пут пре одласка у битку звао је музичаре да му свирају и да га песмом испрате, а после битке волео је да уз музику пије и дуго се весели. Вељко је био храбар и помало необичан. Био је прек и својеглав и често је долазио у сукоб са својим старешинама. Због свог понашања брзо је постао популаран и омиљен међу српским народом. Девојке су га волеле и маштале о њему, а он је сву своју љубав поклонио Чучук Стани, својој другој жени. Стана му је била слична и пратла га је свуда, чак и када је ишао у бој са Турцима. Вељка , рођеног у Леновцу код Зајечара , његов немирни дух још 1803. године води у хајдуке. Четовао је са познатим харамбашом Станојем Главашем , са чијом се рођаком Маријом касније и оженио и имао двоје деце.

Slika

У почетку Првог српског устанка Вељко је ратовао са Станојем Главашем, Ðушом и Вујицом Вулићевићем. Уз дозволу Совјета, 1807. године, диже на устанак свој родни крај, Црну реку. Лична храброст и јунаштво од Вељка врло брзо чине једног од највећих српских хероја о коме се песме певају и већ за живота га уводе у легенду. Карађорђе га именује за војводу и поверава му да чува Бању, а касније и Неготин где је јуначки погинуо бранећи Крајину од Турака.
Хајдук Вељко Петровић, војвода Крајински, чува источну границу Србије, обезбеђује ред и мир у Крајини, утврђује Град и шанчеве око њега. На тај начин Неготин добија значајну улогу у обезбеђењу српске границе према турској видинској армији.

Slika

Међународни положај Србије 1812.године, након што Русија завршава рат против Турске миром у Букурешту, све се више компликује. Турци нуде Србима амнестију под условом да стање у Србији буде као пре устанка. Медутим, Срби не желе поново Турке у својим градовима, већ траже аутономнију од Порте и тако рат постаје неизбежан. После првих сукоба са Турцима почетком 1813.године, Вељко је са својом коњицом продро до Видина и запленио доста стоке. Медутим, Турци су већ припремили напад на Крајину. Почетком јула 1813.године, код села Буковча, долази до првог већег боја у коме је Вељко са својим бећарима до ногу потукао део турске војске. После три дана велика турска војска је прешла Тимок и упутила се ка Неготину.

Slika

Упркос саветима многих да би са расположивом војском, која је бројала мање од три хиљаде људи наспрам 16.000 Турака, Крајину могао успешније да брани са околних брда, Вељко, ипак, одлучује да Турке сачека у утврђеном Неготину. Свакога дана је Хајдук Вељко излазио у сусрет Турцима и са неисказаном храброшцу се са њима тукао, али надмоћнија турска војска је, ипак, успела да се одржи и да се опрезно примакне утврђеном Неготину. Узалуд је Вељко сваке ноћи јуришао у турске редове и борио се надљдуском снагом, време је овога пута радило за Турке. Вишедневна опсада Неготина потпуно је исцрпела његове браниоце. Муниција је била при крају, а помоћ није стизала. За то време Турци су били све ближе Вељковим шанчевима и непрекидно су тукли топовима неготинска утврђења. Гореле су и у пламену нестајале неготинске брвнаре, тресла се Баба Финка од турских ђулади, рушиле су се дрвене куле. Причало се да је Вељко наредио да се покупе све металне ствари, тањири и калајна кандила и да се претопе у пушцану муницију, па је на крају и талирима (метални новац) пунио топове када су Турци негде учинили јуриш.

Slika

9. августа 1813.године, погинуо је Хајдук Вељко на Абрашевом шанцу, у тренутку када је бодрио своје борце да истрају. Турско ђуле окончало је живот прослављеног Крајинског војводе. И узалуд су његови најближи саборци пет дана крили његову смрт. Војска је врло брзо осетила да је Вељко погинуо и преко ноци, кроз неготински рит, побегла у Пореч. И, како је то записао Вук Караџић: ”Врло брзо цео онај крај, а потом и сва Србија позна да Вељка нема”. Остао је његов животни мото „Главу дајем, Крајину не дајем“. Мокрањац му је посветио VI руковет.


srpskoblago

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 18 Dec 2016, 02:38
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Birčanin Ilija

Ilija Birčanin je bio knez podgorske knežine valjevske nahije koga su ubile turske dahije u seči knezova 1804. godine u okolini Valjeva. Rođen je 1764. godine. U „Memoarima" prote Mateje Nenadovića navodi se da je rođen u Suvodanju kod Valjeva, dok savremeniji izvori navode Kostraču kod Milića (Birač). Sahranjen je u manastiru Ćelije u blizini Valjeva. O Iliji Birčaninu 1862. godine Joksim Nović Otočanin je napisao knjigu „Birčanin Ilija oborknez ispod Međednika“. Pominje si u pesmi pesmi slepog pevača Filipa Višnjića "Početak bune protiv dahija", u kojoj je narodni pevač opevao njegovo junaštvo i u "Memoarima" prote Matije Nenadovića u kojima je opisan kao običan čovek koji se plaši smrti.

(Osvrt na epsku pesmu "Početak bube protiv dahija" i "Memoare" Matije Nenadovića)

Slika

Kroz dugogodišnje patnje i stradanja srpskog naroda pod turskom vlašću jedini koji su ulivali nadu neutešnom narodu i davali mu snagu da istraje bili su srpski junaci. O njihovom junaštvu i hrabrosti ispevane su mnoge pesme, ali je istina o njima u većini slučajeva potpuno drugačija od onoga što su narodni pevači o njima pevali. Jedan od takvih junaka bio je i Birčanin Ilija, srpski knez i vojskovođa.
U pesmi “Početak bune protiv dahija” Ilija Birčanin je opevan kao nepokolebljiv i neustrašiv junak koji je štitio nejak srpski narod od surovih turskih osvajača i snažno se borio protiv nepravde. Bio je nepobediv, a Turci su ga mogli nadjačati samo na prevaru kada je bez oružja, svog vernog buzdovana koga je o unkašu nosio. Kao i svaki srpski junak bio je pametan i vešt borac, hrabar i samouveren. U sebi je imao nešto čega su se njegovi neprijatelji mnogo plašili, kao da je bio saliven od vekovnog gneva i tuge celog naroda. Kad bi govorio iz njega je izbijao mrak nezadovoljstva. Svetio se Turcima za njihova nedela i ubijao ih bez imalo milosti. Njegova sablja je uvek bila žedna turske krvi, a pred njegovim podvizima, snagom i mudrošću turska nadmoć se pretvarala u prah. Čak i pred samu smrt, kad ga je turska vojska zarobila, nije izgubio hrabrost, niti veru u sebe. Autor pesme, guslar Filip Višnjić lik Ilije Birčanina stvorio je po uzoru na legendarnog srpskoj junaka Marka Kraljevića, zaštitnika potlačene srpske raje. Kao i Marko Kraljević, on je junak bez mane, osvetnik i zaštitnik srpskog naroda koji je uvek siguran u sebe i svoju pobedu na svakom megdanu.
U “Memoarima” Matije Nenadovića Ilija Birčanin je opisan kao sasvim običan čovek koji se plaši smrti i kome je sopstveni život važniji od junačke časti i dostojanstva. Uhvaćen i zatvoren u tamnicu nije se ponašao onako kako to dolikuje časnom i ponosnom srpskom velikašu. Nije bio hrabar i samouveren, niti neustrašiv i nepokolebljiv junak koji bi radije umro nego kukavički molio za život.. Bio je sebičan i mislio je samo na sebe i svoju dobrobit. Suočen sa smrću i nespreman da prihvati svoju tragičnu sudbinu, Ilija je molio za svoj spas. Tražio je od svojih poznanika da sakupe novac i otkupe njegov život, koliko god da on košta. Na taj način je pogazio svoj ponos, ukaljao svoju čast i svoje dostojanstvo i uništio sve moralne vrednosti koje odlikuju pravog srpskog junaka

Početak bune protiv dahija
(odlomak pesme)
Dok pogubim Birčanin-Iliju,
Obor-kneza ispod Međednika,
Evo ima tri godine dana,
Od kako se vrlo posilio:
Kudgođ ide, sve kr’ ata jaše,
A drugoga u povodu vodi;
On buzdovan o unkašu nosi,
A brkove pod kalpakom drži,
On Turčinu ne da u knežinu<,
Kad Turčina u knežini nađe,
Topuzom mu rebra isprebija,
A kad Turčin stane umirati,
A on viče na svoje hajduke:
„More, sluge! tamo pašče bac’te,
Đe mu gavran kosti naći neće.“
A kad nama porezu donese,
Pod oružjem na divan iziđe,
Desnu ruku na jatagan metne,
A lijevom porezu dodaje:
„Memed-aga, eto ti poreze,
Sirotinja te je pozdravila,
Više tebi davati ne može.“
Ja porezu započnem brojiti,
A on na me očima strijelja:
„Memed-aga! zar ćeš je brojiti?
Ta ja sam je jednom izbrojio.“
A ja više brojiti ne smijem,
Već porezu ukraj sebe bacim,
Jedva čekam, da se skine b’jeda,
Jer ne mogu da gledam u njega;
On je paša, a ja sam subaša.



Epska pesma “Početak bune protiv dahija” u kome je opevana seča kneževa i prilike u Srbiji pred Prvi srpski ustanak u znaku je podgorskog kneza Ilije Birčanina. Bez ove narodne pesme on bi bio pomenut samo kao žrtva seče narodnih prvaka jer za razliku od druga dva valjevska kneza, Alekse Nenadovića i Nikole Grbovića, ime Ilije Birčanina se skoro i ne sreće u istorijskim izvorima nastalim pre i tokom I srpskog ustanka. On se ne pojavljuje kao istaknuta ličnost, niti ima naznaka da je njegova porodica imala zapaženu ulogu tokom ustanka. Čak ni austrijska dokumenta iz 1804, u kojima se pominje seča knezova i imena žrtava ne pominje se njegovo ime. Po svemu sudeći, on je za svoje savremenike bio ličnost iz drugog plana, zasenjena neospronom ulogom i značajem Alekse Nenadovića. Međutim, posle kneževe smrti, u narodu počinje da se stvara jedna mitska slika koja je, nezavisno od njegovog realnog značaja, raširena ne samo u tradiciji Valjevskog kraja, već celog srpskog naroda. Ta slika se zasniva na njegovoj snazi i neustrašivosti, ali verovatno i povrenju koje mu je narod, kao knezu, ukazivao. Tako je stvoren mit o zaštitnku nejakih od turskih zuluma:
On Turčinu ne da u knežinu:
Kad Turčina u knežini nađe,
topuzom mu rebra isprebija.
O snazi i neustrašivosti „oborkneza ispod Međednika“ postoje i mnoge legende. Jedna govori o tome kako je jednom prilikom, noseći porez u Valjevo, nabasao na zasedu hajduka, koji su čekali da ga opljačkaju, a on, ne osvrćući se, odjahao dalje i nabasao na čopor izgladnelih vukova, sa kojima je bez problema izašao na kraj. Mitski lik Ilije Birčanine koji je stvorila narodna tradicija, postao je svojevrsna personifikacija mitskog lika Kraljevića Marka. Tako se, na izvestan način, mit o narodnom zaštitniku iz vremena turskih osvajanja pretočio u lik junaka iz vremena novih turskih zuluma, koji su prelili čašu narodnog strpljenja i pokrenuli borbu za konačno oslobođenje. Poput Marka i Ilija Birčanin je stalno na konju („gde god ide on krhata jaše“), koristi isto oružje, u njegovo vreme već zastarelo („on buzdovan o unkašu nosi“), iste su im i osnovne karakteristike lika („i brkove pod kalpakom suče“). Turci ga mogu pobediti samo na prevaru i kada je bez oružja (po tradicionalnoj verziji njegovog hvatanja). Ona na novi način predstavlja besmrtnog Kraljevića Marka, koji se posle viševekovnog sna probudio da povede narod u odsudnu bitku za oslobođenje. Šta više, po nekim elementima narodne tradicije ni Ilija Birčanin nije bio posečen, već je uspeo da pobegne, i kao odmetnik, „veća je jada turcima zadavao“. Smatra se da je stvaranjem njegovog hrabrog lika narodni pevač želeo da ispuni osnovni zadatak svoje umetnost - da stvori junaka sa kojom je okolina zadovoljna i koga prihvata samo onakvim kako je u pesmi opevan iako je svesna da u zbilji nije tako. Ne žaleći ni reči ni trud da Birčanina prikaže što „strašnijim“ u očima dahija, u suštini, pevač je želeo da privuče pažnju slušalaca i podseti ih da u srpskom narodu, u svakoj njegovoj generaciji postoji hrabar i nesalomiv junak, heroj tog vremena. Na toj paraleli, koja se razvila u narodnoj svesti, nastao je i jedan crtež nepoznatog autora na kome je Ilija Birčanin istovetan sa likom Kraljevića Marka sa poznatih ilustracija. Otuda se sa pravom može posumnjati da li poznati opis Ilija Birčanin kao čoveka visokog, krupnog, snažnog, crne puti i dugih, gustih brkova odgovara i njegovom realnom liku, ili je i to proizvod tradicije.


Izvor: Vladimir Krivošejev, Biografski leksikon

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 18 Dec 2016, 02:51
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Hrabre vojvode umrle u tuđini!

Bitka na Ivankovcu, jedna je od najvećih slavnih pobeda u prvom srpskom ustanku. Petar Dobrnjac i Milenko Stojković se istakli u bitkama protiv Turaka, ali su se zamerili voždu

Slika
Obnovljena kuća Petra Dobrnjca u Požarevcu, koja predstavlja svojevrsni muzej

U utorak, 18. avgusta, navršilo se tačno 211 godina od čuvene bitke na Ivankovcu, jedne od najvećih u Prvom srpskom ustanku, u kojoj su se po hrabrosti posebno istakle vojvode Braničeva, Petar Dobrnjac i Milenko Stojković. Ova bitka vodila se 18. avgusta 1805. godine, na brdu Ivankovac kod Ćuprije, kada su se srpski ustanici po prvi put sukobili sa turskom vojskom, koja je krenula u osvajanje Beograda, predvođena čuvenim Hafiz-pašom.

Iako su bili brojčano daleko nadmoćniji i bolje opremljeni, turski vojnici su izgubili ovu bitku, pa je Hafiz-paša bio primoran da se povuče prema Paraćinu.

Najzaslužniji za pobedu na Ivankovcu, na kojoj je front bio dug čak 15, a dubok četiri kilometra, bili su resavski vojvoda Stevan Sinđelić (1770-1809), njegov kum Petar Todorović Dobrnjac (1771-1831) iz Dobrnja i Petrov pobratim Milenko Stojković (1769-1831) iz Kličevca.

Nakon ove bitke, kao priznanje za hrabrost i pobedu, Petar je proglašen za vojvodu i za bimbašu - zapovednika 1.000 ljudi. I pored sve slave i zasluženih počasti, on je zbog sukoba sa Karađorđem proteran iz zemlje 1809. godine. Naredne se vratio u Srbiju, na intervenciju Rusije. Međutim, 1811. godine ponovo je proteran, da bi 1831. umro u Rusiji od posledica zapaljenja pluća.

Iz Srbije je otišao i Petrov mlađi brat, knez Stevan Todorović Dobrnjac, kako bi izbegao kaznu jer je, sa Markom Abdulom, učestvovao u neuspešnoj Abdulinoj buni protiv kneza Miloša Obrenovića. Otišao je u Rusiju kod brata Petra, gde je i preminuo 1835. godine. Besan zbog podizanja Abduline bune, knez Miloš je u Dobrnju zapalio svu imovinu braće Petra, Stevana i Nikole Dobrnjca. Na tome se nije zaustavio, već je zapalio i seosku crkvu i proterao sve meštane, u čije je kuće uselio Srbe iz Ćuprije, Paraćina i sa Kosmeta.


Slika
Bista Petra Dobrnjca u Požarevcu


Dve godine nakon Petra Dobrnjca, iz Srbije je proteran i Milenko Stojković, takođe zbog sukoba sa Karađorđem, jer se sa njim nije slagao oko političkih pitanja. On je po zanimanju bio terzija (krojač), a taj zanat izučio je u manastiru Nimnik. Kasnije je postao poznat po junaštvu u borbama protiv Turaka, ali i po haremu, u kojem su bile čak 42 žene. Harem je raspustio neposredno pre odlaska iz zemlje u progonstvo. U izgnanstvu je i umro, 1831. godine, u jednoj varošici na Krimu.


Slika
Bista Milenka Stojkovića u Požarevcu

LIKVIDACIJA DAHIJA



Vojvoda Milenko je 1804. godine, u dogovoru srpskih i turskih vlasti, predvodio uspešnu borbu protiv dahija - uzurpatora vlasti: Kučuk Alije, Mule Jusufa, Fočić Mehmed-age i Aganlije. Borba protiv njih, u kojoj je učestvovalo 37 srpskih i turskih vojnika, trajala je osam sati, nakon čega su likvidirani, a njihove glave donete u Beograd.



KUĆA DOBRNjČEVIH



Petar Dobrnjac u Požarevcu je imao dve kuće, u dvorištu u Nemanjinoj ulici, koje samo ograda deli od kuće Mirjane Marković, udovice nekadašnjeg predsednika Srbije i Jugoslavije, Slobodana Miloševića. Jedna od tih kuća je srušena, a druga je obnovljena i danas se u njoj, poznatoj kao Kuća Dobrnjčevih, nalazi izložbena postavka sa originalnim pokućstvom.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 18 Dec 2016, 03:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Vojvoda koji je mnogo nervirao Karađorđa

Budući da se ne slažete sa dobrom naroda, otpuštate se i ne dozvoljava vam se da u Srbiji živite. Ostaje vam vremena do 20 dana da se sa familijom u inostranstvo iselite”, poručio je februara 1811. jednom od svojih najistaknutijih vojvoda Petru Todoroviću Dobrnjcu vrhovni vožd naroda srpskog Đorđe Petrović Karađorđe.

Slika
Sabor u Orašcu 14. februara 1804. označio je početak srpskog ustanka

Poruka je u vidu otvorenog lista, kao presuda, prikovana na zidove kuća i sve veće raskrsnice. Shvativši da se Karađorđe ne šali, Dobrnjac preko Kladova odlazi u Vlašku, gde ostaje sve do smrti 1831.

Reagujući na nedavni tekst o osnivaču prvog srpskog harema, inače Dobrnjčevom saborcu vojvodi Milenku Stojkoviću, čitalac “Blica” Miroslav Borivojević, profesor računarstva i informatike iz Smedereva, skrenuo nam je pažnju na knjigu “Vojvoda Petar Todorović Dobrnjac i njegova braća”, koju je, zajedno s ćerkom Miroslavom, objavio 2004. povodom obeležavanja 200 godina od Prvog srpskog ustanka.

Nepokorne vojvode

Petar Dobrnjac, koji je sa vojvodom Milenkom Stojkovićem gospodario prostorom između Morave, Dunava, Timoka i Niša, bio je poznat kao čovek koji nije trpeo da mu bilo ko zapoveda, pa ni Karađorđe, čija je u Srbiji tog vremena bila poslednja.

Rođen u selu Dobrnju, po kome su Dobrnjci i dobili nadimak, Borivojević je, kaže, objavom ove knjige, zasnovane na obimnoj istoriografskoj građi uz obilje citata iz Delovodnog protokola pisama Petra Dobrnjca pronađenog u zaostavštini Vuka Karadžića nakon smrti njegove kćerke Mine, bar delimično ispravio nepravdu prema jednom od retkih vojvoda koji nisu imali svoju monografiju.

Knjiga je tu, ali grobovi Petra i njegove braće Stevana i Nikole daleko su od zavičaja, rasuti po Besarabiji i Vlaškoj.

Slika
Vojvoda nije trpeo da Karađorđe naređuje
U spisu “Karađorđe u govoru i tvoru” M. Đ. Milićević je zabeležio čuvenu anegdotu koja se i danas koristi kao ilustracija za ljudsku tvrdoglavost.

Ne mogavši da ubedi Dobrnjca u ispravnost svojih stavova, iznerviran Karađorđe je uzviknuo: “Kojekude, govoriti a mom k…, a Petru Dobrnjcu - sve je jedno”.

Rođen 1771. godine, nakon hajdukovanja u mladosti, Petar Todorović Dobrnjac se 1804. među prvima odazvao na Karađorđev poziv na ustanak. Nakon herojstva iskazanog u bici na Ivankovcu 18. avgusta 1805. dobija čin vojvode.

Slede ratni uspesi u zauzimanju Paraćina, Ražnja i Aleksinca, a najveću slavu vojvodi Dobrnjcu donosi pobeda na Deligradu koja ga uvodi u red najvećih srpskih junaka i vojskovođa, ali - uz imidž večitog opozicionara i jednog od najvećih neposlušnika voždovih.

Vuk Karadžić je zabeležio kako se Dobrnjac “toliko osilio da nije mario za Karađorđa kao da ga nema na svijetu”. I, logično, sujetni vožd uskoro je smislio političku nameštaljku...


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 61 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker