Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 10:26


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Srpske princeze i vladarke  |  Poslato: 14 Jul 2012, 13:13
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Ko su sve bile srpske vladarke?

Srpska srednjovekovna istorija prilično je škrta podacima kad su u pitanju vladarke. Bile su grčkog, bugarskog, mađarskog, venecijanskog, nemačkog i francuskog porekla, ali su pojedine imale veliki uticaj, otvoreno se mešajući u vođenje države. Druge su bile samo supruge pošto im nije dozvoljeno da imaju bilo kakav udeo u vođenju politike zemlje.


Međutim, to ne znači da su potpuno bile inferiorne i bez ikakvog uticaja. Kada je bilo potrebno i one su vrlo vešto uspevale da ostvare svoje namere, bilo da favorizuju savez sa Mađarima ili da proguraju ugovor za svog rođaka.

1. CARICA JELENA KANTAKUZIN (14. VEK)
Jedina žena na Svetoj gori

Slika

Jelena je bila bugarska princeza, sestra bugarskog cara Jovana Kantakuzina, i srpska carica, žena cara Dušana. Iako je ovo možda najskladniji brak Nemanjića, car Dušan je ipak bračnu sreću skupo platio. On je jedini Nemanjić koji nije svetac, jer je odveo ženu na Svetu goru. Priča se da su bežali od kuge ali ni to nije dovoljno za opravdanje smrtnog greha. Katolički izvori je mrze, a Mavro Orbini za nju kaže: "Perverzna dama, neprijatelj katolika". Prema vizantijskim izvorima, Jelena je pratila muža u ratnim pohodima, na Solun i protiv Bosne. Neki izvori tvrde da je Dušan hteo da se rastavi od nje jer nije imala dece i 1336. započeo pregovore da se oženi ćerkom nemačkog cara Fridriha Lepog. Već u zimu 1336. ili u proleće 1337. Jelena je na sumnjiv način dobila sina Uroša, i tako učvrstila svoj položaj na dvoru.


2. KRALjICA ANA DUKENI (13. VEK)
Vragolanka slobodnog ponašanja

Slika

Ana Dukeni je bila Grkinja i ćerka epirskog despota Teodora I Anđela. Bila je udata za kralja Radoslava, unuka velikog župana Stefana Nemanje. Crkveni izvori kažu za nju sve najgore, navodivši da je "dama krajnje slobodnog ponašanja" a da "Radoslavu kao da to nije smetalo". Bio je na vlasti do 1234. kad ga s prestola zbacuje brat Vladislav. Radoslav s Anom beži u Dubrovnik, kasnije u Drač. Po nesigurnim crkvenim izvorima Ana odlazi sa jednim franačkim vitezom. Kralj Radoslav sav skrhan vraća se u Rašku, sveti Sava ga miri sa kraljem Vladislavom. Dobio je od brata na upravu oblasti u Zeti i Severnoj Albaniji. Radoslav se oko proleća 1234. zamonašio i dobio monaško ime Jovan. Zamonašio ga je stric Sava. Navodno se lepa Ana pod stare dane vratila ocu u Epir i zamonašila.


3. KRALjICA JELENA ANŽUJSKA (14. VEK)
Dolina jorgovana za princezu

Slika

Jelena Anžujska je bila supruga kralja Stefana Uroša Prvog. Najverovatnije je rođaka Karla I, kralja Napulja i Sicilije, koga je u pismu nazivala rođakom. Princeza Jelena u Srbiju je došla oko 1250, kada je mladi Uroš u njenu čast po čitavoj Ibarskoj dolini posadio stabla jorgovana, njeno omiljeno cveće. Podigla je katoličke crkve u Kotoru, Baru, Ulcinju i Skadru, obnovila mnoge srpske manastire i izgradila Gradac na Ibru. Nakon smrti muža, zamonašila se u crkvi Svetog Nikole na Skadru, koji je takođe osnovala, gde je i umrla 1314, a sahranjena je u manastiru Gradac. Legenda kaže da se tri godine nakon smrti u snu javila jednom monahu i da su po otvaranju njenog groba otkrili očuvano telo, nakon čega je proglašena svetiteljkom. Sa kraljem Urošem je imala četvoro dece: Dragutina, Milutina, Stefana i Brnču.


4. DESPOTICA MARA BRANKOVIĆ (15. VEK)
U sultanovom haremu

Slika

Mara, ćerka despota Đurđa Brankovića imala je čudesnu sudbinu. Stupa na veliku istorijsku scenu onog trenutka kada je ugovoren brak između nje i Murata II, turskog sultana. Marin miraz je neprecizno iznosio veći deo Srbije i kupovao mir njenom ocu u neko dogledno vreme. Mara se udala 1435, imala je 23, a njen muž Murat 38 godina. Neki izvori tvrde da nikad nije ni konzumirala brak s Muratom, niti je imala dece. Bila je jedna od retkih koja se posle sultanove smrti vratila u zavičaj. Ispraćena je uz bogate poklone posinka Mehmeda II Osvajača. Odbila je bračnu ponudu vizantijskog cara Konstantina, a 1457, nakon smrti maćehe Jerine, Mara beži u Otomansko carstvo. Mehmed joj daje dvorac u Ježevu u blizini Svete gore. Tamo je i umrla 1487.

5. KRALjICA ANA DONDOLO (13. VEK)
U miraz donela krunu

Slika

Pošto je Stefan Prvovenčani, pod izgovorom da je šugava, oterao svoju prvu ženu Evdokiju, on se potom oženio Anom Dondolom. Kako je želeo da obezbedi kraljevsku krunu koja mu nije data u Carigradu, on se okrenuo Rimu. Dobio je od pape krunu preko veze, jer je njen deda Enriko Dondolo tada bio sila prvog reda, vojvoda Venecije. Venčanje je održano 1217. u tazbini i bilo je raskošno kao što priliči. Osim krune koju je donela Raškoj Ana je sa sobom dovela puno italijanskih zanatlija i umetnika, koji su doprineli razvijanju srpskog srednjovekovnog stila arhitekture. Rodila je Predislava (kasnije arhiepiskopa Savu II) i Uroša. Umrla je oko 1265. i doživela 60 godina. Sahranjena je u manastiru Sopoćani.


6. KRALjICA SIMONIDA (14. VEK)
Petogodišnja nevesta

Slika

Nakon sklapanja mira između srpskog kralja Milutina i Andronika II Paleologa, vizantijski car je ponudio ruku svoje četvorogodišnje ćerke. Milutinova četvrta žena je poslužila kao garancija mira i prijateljstva između dve države. Kralj je bio ne samo četrdesetak godina stariji od male neveste, već i četiri godine od svog budućeg tasta. Po srednjovekovnim merilima mlade plemkinje su postajale punoletne obično u 12. godini i tada su i udavane. Po zapisima, prilikom prvog susreta Milutin je suprotno običajima sišao s konja i petogodišnju Simonidu dočekao pre kao gospodaricu nego kao suprugu. Tako je postao prvi srpski vladar koji je uspeo da sklopi brak sa ćerkom vizantijskog cara. Zbog preranog stupanja u brak Simonida nije mogla da rađa.

7. KRALjICA MARIJA PALEOLOG (14. VEK)
Zla maćeha

Slika

Marija Paleolog je bila ćerka Andronika II, sinovca vizantijskog cara. Imala je 12 godina kad se udala za najnesrećnijeg srpskog kralja Stefana Dečanskog. Otac ga je oslepeo, a sin bacio u tamnicu i ubio. Sa Stefanom Dečanskim je imala troje dece: Sinišu, Jelenu i Teodoru. Budući car Dušan bio je Stefanov sin iz prvog braka i nije oduševljeno dočekao maćehu koja nije krila da favorizuje svog sina za naslednika, uz podršku Vizantije. Dušan je zato izvršio prevrat, oca zatvorio i preuzeo vlast. Marija nije uspela da napusti Srbiju, već se zamonašila i dobila ime Marta.

8. DESPOTICA JELENA BRANKOVIĆ (15. VEK)
Maloletna udovica

Slika

Jelena je bila najstarija kćerka srpskog despota Lazara Brankovića i žena poslednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i samim tim poslednja bosanska kraljica. Nedugo nakon smrti despota Lazara počeli su pregovori o udaji Jelene, kojoj je u miraz bila ostavljena cela država. U duhu muževljevih nastojanja da se približi Vatikanu, kraljica Jelena se odrekla imena koje joj je dato krštenjem i uzela ime Device Marije, narodno Mare. Ostala je udovica sa samo 16 godina. Posle pada Bosne i pogubljenja kralja ne zna se šta se s njom desilo.



Slika


9. KNEGINjA MILICA (15. VEK)
Čelična dama

Kneginja Milica je poreklom iz vladarske porodice Nemanjića. Njen otac bio je knez Vratko, potomak Nemanjića. Bila je žena kneza Lazara Hrebeljanovića, koji se često naziva carem pošto je bio najveći oblasni gospodar i naslednik cara Uroša. U skladu s tim se i Milica često naziva caricom. Posle njegove smrti na Kosovu, Milica je upravljala narodom i državom jer su joj sinovi bili deca. Išla je lično kod sulatana Bajazita da zastupa interese svoga sina. Kada je Stefan odrastao i postao vladar, napustila je državne poslove i zamonašila se pod imenom Evgenija.



10. KNEGINjA OLIVERA LAZAREVIĆ (15. VEK)
Iz harema u harem

Slika

Olivera je bila ćerka kneza Lazara. Nakon Miličine diplomatske posete sultanu Bajazitu, Olivera je poslata u harem. Venčanje Bajazita i Olivere bilo je poslednja ceremonijalna svadba nekog sultana. Bajazit je poštovao Oliverino hrišćansko poreklo i nije je silom preveo u islam. Bio je veoma blagonaklon prema svom vazalu Stefanu Lazareviću, naročito posle bitke kod Nikopolja, gde mu je doneo pobedu. Oliverina sudbina je postala gorka nakon turskog poraza od Mongola. Tamerlan je uzeo u svoj harem, odbivši ponudu Stefana Lazarevića da otkupi svoju sestru Oliveru. Umrla je u zatočeništ


Vesti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 14 Jul 2012, 13:22
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Vozljubljene vladarke srpske

Slika

Vreme koje opisujemo u ovom tekstu, DžII i DžIII vek, doba je surovosti. To je period kada su krstaši prolazili kroz srpske i bugarske krajeve, tukući se s „glavom naopako“, na „vučji način“, a Romeji su se protiv njih borili (ponekada i Srbi) otrovnim strelama, vešajući zarobljenike na drveće, „vučjim načinom, sa glavom naopako“. Ipak, ovo surovo i mračno doba imalo je i svoje svetle momente, bar što se tiče etikecije na Nemanjićkom dvoru. Nemanjići su svoje plemiće oslovljavali sa „vozljubljena braćo“, a ovi njih sa „vozljubljeni care (kralju)“, odnosno „vozljubljena carice Serbrov“ što bi, u prevodu sa srpskoslovenskog, značilo: sveljubljeni (obožavani) care ili ljubljena carice srpska.
Jovan Kantakuzen pripoveda da, kada srpski plemić dođe kralju, obojica sjašu sa konja, vlastelin poljubi kralja u grudi (na onoj strani gde je srce), tako mu odajući počast. Ako se u istom danu ponovo sretnu, ne silaze sa konja, nego se plemić samo blago nakloni. Na dvorskom prijemu vlastelin klekne na desno koleno i poljubi kralja u ruku, a carici načini duboki naklon čelom dodirujući pod ispod njenih nogu.
„Ko god se držao sebe“, piše dalje,“ morao je imati pratnju. Poslanik, najmanje trojicu na konjima“. Kada se car Dušan ženio Jelenom, bugarskom princezom, carevom sestrom i kćerkom despota Stracimira (8. jul 1332), konjička posluga i dubrovački izaslanici su dobili nove uniforme crvene boje. Darivanje je bilo obavezno. Tako je, na primer, Stefan Prvovenčani, na sastanku u Ravnom, dobio od mađarskog kralja Andrija II skerletnu odeću, ukrašenu dragim kamenjem i biserima, pehar i konje sa zlatnim uzengijama. A Car Dušan je izmenjao poklone sa vizantijskim carem Andronikom.
Na dvoru Nemanjića se govorilo „pesničkim“, gotovo epskim jezikom, punim ukrasnih prideva i metafora. Stefan Prvovenčani je pričao za konje, koje je dobio od mađarskog kralja, da su sijali kao Sunce.

NEPOZNATA KRALJICA

U znamenitom članku Kraljice i carice srpske, Ilarion Ruvarac je pisao o ženama i kćerima Stefana Dečanskog, kao i o srpskim vladarkama za vreme Nemanjića, po prvi put, u srpskoj istoriografiji, na izuzetno kritičan način, ostavivši po strani žitija, legende i mitove koji su se oko njih vekovima ispredali. Sa kakvim se sve problemima pri pisanju susretao, ilustrovaćemo na malom primeru zbrke oko kralja Vladislava i majke cara Dušana.
Prema Ruvarcu, srednji sin Stefana Prvovenčanog, Vladislav, umro je bez dece, mada jedno žitije kaže da mu je žena, Bugarka, rodila dvoje. Ne baš pouzdani istorik, opat Mavro Orbini iz Dubrovnika, veli da je Vladislavova kćerka bila udata za bosanskog kneza Đuru Kačića (Comes Jurra), omiški knez oko 1239-1274, ali nije sigurno da je imala sina. Ako je i postojao, upliće se Ruvarac u ovaj izvor, sin se zvao Teša ili Desa, dok je ženino ime bilo Beloslava (Veleslava, Velinka). Ipak, malo kasnije, Ruvarac izričito tvrdi da je ljuba kralja Vladislava bila kći Jovana Asena, cara bugarskog. Sve drugo on smatra nagađanjem.
Monah Ilarion je pisao o ženama i kćerkama Stefana (Uroš III) Dečanskog. Kada se ovaj prvi put ženio kćerkom bugarskog kralja Smilca, oženio ga je otac, pre nego što ga je oslepeo (posle je, kako žitija navode, Stefan božijom milošću progledao). Ruvarac ne zna ime ovoj kraljici iako je ona izuzetno značajna, s obzirom da je rodila najvećeg srpskog cara Dušana. Reč je o carici Teodori. Umrla je oktobra 1322.g. i sahranjena u manastiru Banjska. Druga njegova žena bila je Marija, kćerka panipersevasta Jovana Paleologa i Irine Metohit, kasnije, u monaštvu, Marte (1312- 1355). Grčki istorik Grigora, lično je poznavao Stefana i Mariju, bejavši u više navrata gost na njihovom dvoru. Marija Paleolog je rodila Stefana Simeona (Sinišu), potonjeg tesalskog cara (1359- 1372) čiji su sinovi Jovan Uroš Duka i Stefan Duka bili gospodari – prvi u Tesaliji, drugi u Farsali. O Siniši i njegovom porodu Ruvarac tendenciozno neće da piše jer su, tobože, „otpali od srpskog carstva“. (Videti njnjnj.vandalija.co.rs)

AMAZONKA JELENA

Oko Jelene, žene cara Dušana, istoričari su vodili najviše polemika. Jireček je smatra najznačajnijom srpskom caricom, dok je Mavro Orbini, mrzeći je iz dna duše, naziva „perverznom damom“ i „neprijateljicom katolika“. Njemu je, kao i nekim zapadnim hroničarima, smetalo što je, sestra bugarskog kralja Jovana, „cara potpuno vezala uza se“. Prema vizantijskim izvorima (Jovanu Kantakuzenu najpre), konzervativnim hroničarima je smetalo što je Jelena pratila muža u njegovim ratnim pohodima! Bila je učesnik pohoda na Bosnu, Solun i Dubrovnik, jašući pored Dušana „Silnog, pod punom ratnom opremom. Hroničari je opisuju kao visoku, lepu i snažnu ženu, vičnu sablji i jahanju. Kod srpskog plemstva „likom i stasom izazivala je udivlenije“, kod neprijatelja zebnju a, kod povesničara - odbojnost jer se, njena ličnost nije uklapala u postojeće stereotipije o „smernim caricama i majkama“.
Drugi razlog netrpeljivosti prema Jeleni je njen boravak na Svetoj gori, gde je bila sa mužem, bežeći od pošasti kuge. Ovo je, po crkvenom mišljenju, smrtni greh, pa je Dušan ostao jedini Nemanjić koji nije kanonizovan za sveca. Mavro Orbini je Dušanovu ženu nazivao Rogozna ili Rogasna – ona je carica Roksanda (Roksanda đevojka) opevana u srpskoj epici. Hrvatski istoričar Šime Ljubić (pisao u drugoj polovini DžIDž veka, savremenik srpskih istoriografa M. Milojevića, P. Srećkovića, I. Ruvarca), kaže da Jelena, zbog svojih „amazonskih kvaliteta“, nije bila bugarskog već grčkog (romejskog) roda.
U pomenutom članku Kraljice i carice srpske, Ruvarac, „između redova“, iznosi svoje nezadovoljstvo Jeleninim boravkom na Atosu, pa kaže da (neimenovani) austrijski letopisi beleže kako je Dušan prosio jednu Nemicu, Jelisavetu, kći nemačkog kralja Fridriha. Odbijen je „kao šizmatik“, tj. kao pripadnik pravoslavne, a ne katoličke vere. Naravno da je ovo spekulacija, ako imamo u vidu da je Dušanovo Carstvo bilo najmoćnije na Balkanu i da su u Srbiji radili brojni Nemci – bilo ih je od vojnika i rudara, do vrhunskih majstora: livaca, kovača, zidara, konjušara, itd. Pre će biti da se desila obrnuta stvar, jer su se Nemanjići i pre Dušana „ženili u Latinima“ te da je verska pripadnost bila sekundarna kad su po sredi bili „dvorski poslovi“.
Takođe, Jelena dugo vremena nije mogla da rodi (verovatno zbog učešća u ratnim pohodima) pa je Dušan imao u planu, ili je to bila tek ideja, da se oženi Jelisavetom Habzburg čiji je otac Fridrih, zbog stasite pojave, imao nadimak „lepi“.

GLAGOČESTIVA CARICA

Povodom Jelenine smrti, jedan zapis iz Hilandara kaže: “Prestavi se carica, srpska Jelisaveta“. Jelisavetom, Dušanovu ženu naziva vizantijski car Jovan Paleolog pišući: “Jelisaveta kraljica, koja je po smrti muževljevoj prebivala u Seru (Srbu)“. Vizantija nije priznavala Dušanovu carsku titulu (nju je mogao nositi samo vladar Romeja) pa njegovu ženu nazivaju: „kraljica monahinja Jevdokija“. Dečanski i Beočinski Pomejnik Jelenu zovu: “glagočestiva carica monahinja Jevgenija“. Bilo kako bilo, Dušanova žena (Po Jirečeku ovo je bio najskladniji brak Nemanjića) je, za srpsku istoriografiju, Jelena. Sa Jelenom je Dušan imao dvoje dece, kćerku čije ime nije ostalo zapamćeno (umrla 1351) i sina Stefana Uroša V (1336- 1371).

LEPA ANA

Kralj Radoslav, na srpskom prestolu od 1228. do 1234. godine, nije sreće imao kao vladar a još manje kao muž Ane Komine, kćerke Teodora I (Duka Komina) Anđela, despota i solunskog cara (1215- 1230). O njoj srpski crkveni izvori beleže sve najgore jer, „krst kralja Radoslava bila je njegova žena“. Ova žena, sa nadimkom „lepa“ bila je „najnestašnija srpska kraljica“ kako piše Jireček u svojoj Istoriji Srba oslonjenoj u velikoj meri na Rajićevu knjigu Istorija slovenskih narodov, najpoče Bolgarom, Horvatom i Serbom.
Istorijski izvori kažu da je nesrećni Radoslav bio toliko pod uticajem „lepe Ane“ da je „izgubio razum“. Njegov brat Vladislav I je pokušao da ga urazumi, s obzirom da su o Ani Srbijom kolale razne priče o njenim ljubavnim avanturama i „raspusnom“ životu. Međutim, pravi razlog Radoslavljeve abdikacije je taj što nije mogao da ima porod jer je, u detinjstvu, preležao težak oblik ovčijih boginja; neugodna bolest je budućeg kralja ostavila sterilnim. Vladislav nije uspeo u bratskom „sovjetovanju“, ali se dokopao, posle brze i uspešne akcije, srpskog prestola, pa je Radoslav morao da, obeskrunjen, beži u Dubrovnik, a potom u Drač, kad je Vladislav preuzeo vladu u primorskim zemljama a Stefan Uroš I u celoj Srbiji.
U Draču je eks kralj doživeo duboko poniženje kada je lepa Ana pobegla za „neku mušku protuvu“, francuskog grofa. Žitije kaže:“Jedan Fruz (Francuz) grozno zapreti kralju smertonosnim mačem, Radoslav se povukao ispred mača i izgubio ženu“. U stvari, njemu je bilo dozlogrdilo da trpi Anino nemoralno ponašanje, pa je jedva dočekao da Ana pobegne sa ovim pustolovom i, da se on, umoran od svega, vrati u domovinu. Zakaluđerio se, uzevši monaško ime Jovan. Sahranjen je 1292 u Studenici.

VELIKI KTITOR SRBIJE

Najznačajnija srpska kraljica bila je Jelena Anžujska, rođaka Karla I Anžujskog kralja Sicilije i Napulja, udata za Stefana Uroša I, srpskog kralja (1243- 1276). Rodila je Milutina i Dragutina, potonje kraljeve koji će učvrstiti primat srpske države na Helmu (Balkan). Imala je još dva sina Priču (Briča, Brnjača) i Stefana, kao i kćerku čije ime nije ostalo sačuvano. Savremene hronike je opisuju kao oštroumnu, darežljivu i visokomoralnu osobu. Nadživela je muža i sina Dragutina. Bila je jednako popularna kod Srba i Latina iz primorja, poštovana od srpske autokefalne crkve i Vatikana. Iza sebe je ostavila trajan pomen; uz sina Milutina, najveći je ktitor SPC.
U Duklji je obnovila čuveni grad Drivast (Drivost, Drvenik, Drvengrad) koji su, u drugoj polovini V veka, podigli srpsko- sarmatski Alani. Grad je bio razoren prilikom jedne od mongolskih najezdi (rušili su ga i Sloveni sa Avarima) i napušten. Jelena ga je naselila Srbima iz zaleđa i danas je on lepo turističko mesto. Podigla je katoličke crkve i manastire franjevačkog reda u Kotoru, Baru, Ulcinju i Skadru, kao i pravoslavni manastir Gradac na Ibru. Jelena je celog svog života materijalno pomagala srpsko monaštvo pa ipak, mnogi istoričari joj zameraju što je „ostala do kraja života u latinskoj veri“. Prednjačio je Ćorović, koji niti Jelenu niti njenog muža Uroša I ne vidi kao velike ličnosti iako su njihovi potomci vladali Srbijom još gotovo 150 godina. Natpisi pojedinih istoriografa, iz DžIDž i početkom DžDž veka, kako je Uroša htela da prevede na katoličku veru, da Srbija sklopi uniju sa Vatikanom, najobičnija su naklapanja, bez uporišta u dokumentima DžIII veka.

KĆERI KNEGINJE MILICE

U Karlovcima, 1868.g, jula meseca, Ilarion Ruvarac piše inspirativno o kneginji Milici, nazivajući je (pogrešno) caricom. U svom radu obilno koristi srpske crkvene letopise (koji su, ovaj put i za njega, pouzdani, što je još jedna Ruvarčeva nedoslednost). Milica je kći kneza Vratka, Vukanovog praunuka. Vukan (Vuk) je bio veliki dukljanski knez i kralj Duklje oko 1205.g, ne pre 1208.g. Oslanjajući se na Žitija Ruvarac jedino greši kada Vukana naziva srednjim Nemanjinim (Simeon Mirotočivi) sinom. To je bio Stefan Prvovenčani, a Vukan je bio najstariji od trojice braće i tri sestre.
Milica je Lazaru rodila pet kćerki i dva sina. Prvu kćer, Maru, Lazar je dao Vuku Brankoviću, gospodaru Kosova. Posle boja, Milica je, htela-ne htela, svoju kći Oliveru dala turskom sultanu Bajazitu. Gotovo svi izvori govore da je jedna Lazarova kći bila udata za bugarskog cara Šišmana no, njeno ime u istoriji ostalo je nepoznato. Mađarski velikaš Nikola Gagrović, oženio je srednju kći Lazarevu i pristao da mu bude vazal. Gagrović je bio veliki ban Mačve i knezu Lazaru je činio niz usluga. Ovu kćer Mavro Orbini naziva Jelenom (možda po inerciji), a Lukarić Jelenom Despinom. Posle nagle smrti svoga muža (zadavio se prilikom jela), Despina se udala za hercegovačkog (humskog) nadvojvodu Sandalja Hranića. Knez Lazar i carica Milica su zaista imali jednu kći imenom Jelena, ali je ona bila udata za gospodara Zete Đurđa Balšića.
Crkvene hronike pominju i kćerku Vukosavu, udatu za Miloša Obilića (Kobilovića). No, Jireček ovo negira, ukazujući da je Vukosava legendaran lik. Ipak, neće biti baš, tako jer Ričard Nouls (Richard Knonjles) engleski ekspert za povest Osmanlijske imperije, pišući, u The General History Of The Turks (Opšta istorija Turske), o Milošu Obiliću i njegovoj važnoj ulozi na Kosovu polju, spominje i njegovu ženu Vukanu. Najmlađu kćer Milica je data čelniku i četovođi Musi. Musići su, poput ostalih zetova, učestvovali u Kosovskoj bici na Lazarevoj strani. Možemo se složiti sa Jirečekom koji tvrdi da je Lazar na Kosovu okupio 35000 vojnika zahvaljujući, između ostalog, svojim kćerima tj. njihovim udajama za vlasteline.


Piše: Miodrag Milanović


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Žene srpskih vladara  |  Poslato: 05 Okt 2012, 16:59
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Potera za sinom Rastkom

Velika županka Ana uzalud pokušavala da odvrati sina od odlaska na Svetu goru. Stefan postao monah Simeon, a Ana monahinja Anastasija

Slika
Vladarka Ana, žena Nemanjina

O srednjovekovnim vladarima Srbije (župani, kraljevi i carevi, potom knezovi i despoti) istorija, uglavnom, obiluje podacima. Neretko se znaju i detalji. Međutim, kada je reč o njihovim ženama, ti podaci su veoma, veoma oskudni. Pa ipak, te žene umnogome su određivale sudbinu države. Stoga važno mesto u nacionalnoj istoriji pripada i ženama srpskih vladara.

Prvim bračnim vezama naših vladara sa stranim princezama obezbeđivan je mir, bar za neko vreme, sa zemljom iz koje je princeza poticala, kao i druge pogodnosti, ali je skoro redovno s tog dvora stizao i snažan uticaj na politiku vladara Raške. Vladarke su to znale da iskoriste.

Veliki župan Stefan Nemanja (vladao od 1166. do 1196) bio je najznačajniji među srpskim vladarima 12. veka. Njegova je glavna zasluga što je ujedinio srpske zemlje pod vlašću svoje porodice. Raška je izbila na Jadransko primorje i tako u svoj sastav uključila dukljansku kraljevinu. Istovremeno, Nemanja je proširio svoju teritoriju, osvajajući vizantijske (grčke) pogranične oblasti na istoku i jugu. Ovladavši delom moravsko-vardarske kotline, Srbija dobija važnu saobraćajnicu koja je spajala srednju Evropu s Carigradom i Solunom, pa tako i s Bliskim istokom. Ovakav geostrateški položaj je i tada, a i kasnije, do naših dana, srpskom narodu donosio česte nedaće, ratove i stradanja.

Stefan Nemanja je bio mudar državnik i neustrašivi ratnik. Odnosio je pobede nad Vizantincima, ali i gubio. Tada bi, za spas svoje države, s konopcem oko vrata, bosonog, izlazio pred cara Manojla Prvog i spasavao Rašku i Rašane... Pa ipak, iako je od početka imao jake inostrane veze, Nemanja je, kako izgleda, za ženu odabrao Srpkinju.

O poreklu prve srpske županke postoje sporenja. Ava Justin Popović (Ćelijski), sada među svetima, u Žitiju svetih tvrdi da je Ana bila kći Romana Četvrtog, epirskog „kralja“ (1168-1171). Međutim, poznato je da Vizantinci nisu imali titulu kralja, već je posle carske dolazila titula despota. Drugi, pak, iznose verziju da ona potiče iz neke srpske vlastelinske porodice. Bilo kako bilo, Ana je svojim životom dokazala da je prava Srpkinja, prava Rašanka, prva, žena prvog čoveka Raške.

Nemanja i Ana su imali šestoro dece. Najpre dva sina (Vukana i Stefana), pa tri kćeri, od kojih se zna ime samo najstarije (Vuka, u monaštvu Efimija). Jedna od kćeri kojima ne znamo ime bila je udata za Manojla, brata epirskog cara Mihaila Anđela, a druga za bugarskog cara Konstantina Asena. Najzad, oko 1175. godine, na svet dolazi najmlađi sin, Rastko, potonji i večni Sveti Sava.

Srbija je bila siromašna, neizgrađena, prilično „varvarska“, kako su je videli Vizantinci i ne samo oni. Život velike županke Ane nije se mnogo razlikovao od života ostalih plemkinja, a ovih opet od života sebarki (seljanki). Muža je bodrila i podržavala, decu vaspitavala i, kako su sve više rasla, strepela za njih.

Rastko je bio njena posebna radost. Voleo je da razgovara s majkom, bio je ljubopitljiv, što je Ana podsticala. Već u 15. ili 16. godini mogla je biti ponosna na njegovu zrelost.

Kako li je velika županka Ana, uz strepnju, morala biti ponosna, na primer, kada su predstavnici te, po nekim susedima, „varvarske“ zemlje Raške, njen muž Nemanja s bratom Stracimirom i sinovima, u Nišu, 1189. godine, dočekali Fridriha Prvog Barbarosu, nemačkog cara, predvodnika krstaša!? Nepismeni Barbarosa mogao je samo da „zine od čuda“ videvši i pripitomljene jelene! Uzgred, Barbarosa je, prilikom jela, radije upotrebljavao svoj nož, nabadajući na njega meso, koje je jeo rukama, nego ponuđenu zlatnu viljušku.

OBNOVIO HILANDAR

MNOGO vremena Nemanja i Ana posvetili su podizanju crkava. U Toplici, kod Kuršumlije, podigao je manastire Sv. Nikole i Sv. Bogorodice. Kasnije, kao vladar, 1171. podiže Đurđeve stupove u Rasu. Svoj najznačajniji, i uopšte najznačajniji srpski hram, posvećen Bogorodici Dobrotvorki, podigao je na reci Studenici, gde je osnovan i manastir. Po povlačenju iz svetovnog života, zajedno sa sinom, monahom Savom, na Svetoj gori iz temelja je obnovio zapusteli manastir Hilandar.
Iako su otac i majka verovali da će Rastko biti dobar knez Travunije (Trebinje) i da će, umesto strica, kneza Miroslava, vladati Zahumljem, on je pobegao na Svetu goru. Tada je Ana ispoljila izuzetnu odlučnost ne bi li ga vratila, tražeći od Nemanje da organizuje poteru. Molila je Nemanju da pošalje najpouzdanije i najspretnije vojvode da ga stignu. Određenu pratnju - poteru gotovo je preklinjala da joj dovede sina. Na žalost roditelja (samo u tom trenutku), ali na slavu Gospoda i sreću i spasenje verujućeg roda srpskoga, knez Rastko je postao monah Sava. Svi istočni hrišćani imaju pravoslavlje, a Srbi još i svetosavlje.

Na državnom zemaljskom Saboru u Rasu, 25. marta 1196. Nemanja se svojevoljno odrekao vlasti u korist srednjeg sina Stefana. Dobro države bilo je iznad svega. Stefan je još ranije bio oženjen Evdokijom (Jevdokijom), kćerkom potonjeg cara Aleksija Trećeg Anđela, koji je, stupivši na tron, odlikovao Stefana dostojanstvom sevastokratora. Najstariji sin Vukan (Vuk) dobio je, još za vlade očeve, s titulom veliki knez, tri oblasti: Duklju i Trebinje, Hvostno kod Peći i Toplicu.

I Nemanja i Ana su se zamonašili. Veliki župan Stefan postao je monah Simeon i povukao se u tek sagrađenu crkvu Svete Bogorodice, manastira u Studenici. Velika županka Ana postala je monahinja Anastasija. Živela je u Bogorodičinom manastiru u Pazaru. Po upokojenju, nakon nekog vremena, sahranjena je u Studenici.

(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Žene srpskih vladara  |  Poslato: 06 Okt 2012, 02:31
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Gresi prelepe Evdokije

Strana princeza koja je dovedena u Srbiju došla je upravo iz Vizantije. Zvala se Evdokija, sinovica cara Isaka Drugog Anđela i kćerka potonjeg cara Aleksija Trećeg

Slika

NASLEDNIK Nemanjin, srednji sin Stefan, bio je mudar i darovit državnik, vaspitan u vizantijskom duhu. Kao snalažljiv diplomata i obazriv i sračunat vojskovođa, ktitor velelepne Žiče, važio je za jednog od najdarovitijih Nemanjića.

Država koju je nasledio Stefan, još za vlade svog oca Stefana Nemanje (1166-1196), znatno je uznapredovala, kako u teritorijalnom tako i u političkom i državotvornom smislu. Iako još "varvarska" za Vizantince, postala je faktor na koji se mora računati. Strana princeza koja je dovedena u Srbiju došla je upravo iz Vizantije. Zvala se Evdokija (Jevdokija), sinovica cara Isaka Drugog Anđela i kćerka potonjeg cara Aleksija Trećeg.

Brak princa Stefana sa Evdokijom sklopljen je, po svoj prilici, 1191. godine. Evdokija je, sa svojom pratnjom, pošla iz Carigrada put Srbije poznatim rimskim putem Vija Egnacija. Idući prema severu, došla je do Skoplja i tu ju je dočekao mladi Stefan.


UDAJE SE NISU POSREĆILE

Evdokija se udavala još dva puta, ali joj se te udaje nisu posrećile. Poslednji trag o njoj datira iz 1219. godine, kada je, u Nikeji, prisustvovala ustoličenju svog bivšeg devera, monaha i arhimandrita Save u čin arhiepiskopa.

Dok je kormilo Raške držao njen svekar Nemanja, Evdokija nije pokušavala da se meša u poslove države. Stefanu je rodila sina Radoslava, rođenog 1192, i kćerku Komninu.

Od trenutka kada je postala velika županka, Evdokija je počela da koristi svoje pravo da učestvuje u vladanju nad srpskom državom. Čak su, izgleda, Srbi morali pristati, stoji zabeleženo, da Evdokija bude učesnica najviše vlasti u Raškoj kao što su bile avguste u Vizantiji. Sigurno je Nemanja dobro razmislio kada je pristao na tako značajnu ulogu svoje snahe, u slučaju da Stefan dođe na vlast. Evdokija je imala jak uticaj na vaspitanje dece, posebno sina Radoslava, koji je učen i naučen da se više oseća kao Grk nego kao Srbin. To će ga kasnije skupo koštati.

Da bi se osvetila mužu za navodna neverstva, Evdokija se i sama upustila u bračne prevare. Postoje izvori koji kažu da ju je Stefan uhvatio u neverstvu, pa je zbog toga naredio da joj se skinu haljine, i nagu, samo u košulji, oterao je iz Srbije. Ima i onih zapisa u kojima se tvrdi da je Evdokija bila bolesna. Navodi se da je imala šugu. Bilo kako bilo, tek, Evdokija je, ne računajući njenu svekrvu Anu, bila prva vizantijska princeza na dvoru Nemanjića, ali i prva žena koja je morala da napusti Srbiju.

SuŠtina tog kraha ipak je bila političke prirode. U to vreme, Stefan je bio u sukobu sa starijim bratom Vukanom. Započela je bitka za vlast koja je Raškoj donela glad, bolesti i pogibiju mnogih ljudi. Vukan je, doduše samo zakratko (od 1202. do kraja 1204), uz pomoć ugarskog kralja Emerika i drugih katoličkih krugova, zbacio Stefana s vlasti. Prognani Stefan koristi ugarsko-bugarsko neprijateljstvo, te, uz pomoć bugarskog cara Kolojana, uspeva da povrati presto. Valja istaći da su, od vremena mešanja ugarskog kralja Emerika u srpske poslove, svi ugarski vladari, sve do 1918. godine, u svoju titulu unosili i Srbiju. To je započeto od samog Emerika, koji je, zbog učinjene pomoći Vukanu, smatrao da je i ova zemlja pod njegovom vrhovnom vlašću.

Promućurni Stefan i sam se počeo okretati prema zapadu. Zašto? Princeza s Bosfora bila je potrebna u vreme sklapanja mira s Vizantijom. To je odgovaralo i jednoj i drugoj strani. Ali, ugled i moć Vizantije naglo su opadali, a Latini su se približavali Carigradu. Evdokija je sada postala smetnja za nove odnose s Latinima.

Nakon deset godina zajedničkog života, Stefan je, 1201. godine, oterao Evdokiju. Carigradska crkva razrešila je njihov brak 1201/1202.

Neverstvo Evdokijino, bez obzira na sve druge okolnosti, ostavilo je traga na Stefanovoj duši. Da nije lako podneo sramotu zbog ženinog neverstva, potvrđuju reči koje je kasnije zapisao: Časna žena u domu muža svoga draža je od svakoga bisera i dragoga kamena.

Stefan se tri puta ženio, ali su sve tri njegove žene bile samo velike županke, nijedna kraljica.

Zbog sukoba s bratom Vukanom, koga su podržavali Ugri, Stefan je tražio saveznika, i našao ga u Bugarskoj. I Bugari su bili neprijatelji Ugara. Ugovor o prijateljstvu je, kako se čini, potvrđen tako što se Stefan oženio bliskom rođakom cara Kolojana (Lepi Jovan). Ona je Stefanu rodila sina Vladislava, koji će postati treći kralj, i Predislava, koji se rano zamonašio, bio zahumski episkop, a potom i arhiepiskop srpski Sava Drugi. Ova žena je umrla 10 godina posle venčanja sa Stefanom. Da li je umrla od tuge jer je Stefan i nju posle nekoliko godina braka oterao?

Da bi ostvario svoj cilj, mudri Stefan nije birao sredstva. Od pape Inoćentija Trećeg tražio je kraljevsku krunu. Zbog protivljenja Ugarske, papa je odbio da mu dodeli kraljevsko dostojanstvo. Ali, Stefan ne odustaje. Kako je Venecija imala priličnog uticaja na političke prilike zemalja na Balkanu, Stefan se zbližio s porodicom mletačkih duždeva. Mletačka princeza Ana Dandolo postaje njegova treća žena.

Stefanov brat Sava, čovek božji, znao je da je ženidba s katolikinjom značila početak saradnje s papom. A kora papinog hleba je tvrda i nije za nas Srbe, govorio je najveći srpski podvižnik i bogoljubac. Brak sa Anom sklopljen je 1207/08. godine. Žena je Stefana nagovarala i on je načelno prihvatio da se odrekne pravoslavne vere, ali to obećanje nije ispunio.

Novi papa Honorije Treći poslao mu je, 1217. godine, zlatnu kraljevsku krunu. Stefan Nemanjić postao je prvi kralj Srbije, prvovenčani kralj.

Ali, iako mnogo mlađa, ni Ana Dandolo nije doživela da postane kraljica. Umrla je pre krunisanja. Stefanu je ostavila sina Uroša, budućeg četvrtog kralja, i kćerku Renijeru.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Žene srpskih vladara  |  Poslato: 15 Okt 2012, 19:43
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Vapaj poniženog kralja

Krajem 1219. ili početkom 1220. godine, princ Radoslav oženio se Anom, kćerkom epirskog despota, kasnije vizantijskog cara Teodora Prvog Anđela Duke Komnina

Slika

OD KADA su Latini osvojili Carigrad (1204) i uspostavili Latinsko carstvo, među državama na Balkanskom poluostrvu vladali su prilično zamršeni odnosi. Na krajnjem severozapadu vizantijske teritorije, na Balkanu, održao se grčki uticaj. Najpre pod Mihailom Anđelom, a posebno pod vladavinom njegovog brata Teodora, koji ga je nasledio, Epirska despotovina beleži veliki napredak. Rastom moći epirske države rastu i izgledi za obnavljanje Vizantijskog carstva.

Epirski despot Teodor, krajem 1224. godine, osvaja Solun. Nestajanjem Solunske kraljevine, latinske tvorevine, prekida se veza između Latinskog carstva u Carigradu i francuskih kneževina u srednjoj Grčkoj i na Peloponezu. Mudri Stefan Nemanjić, prvovenčani kralj, kao da je sve ovo predvideo i, nakon uspešnog i korisnog oslanjanja na zapad, nastojao je da Srbiju što čvršće veže za epirsku državu. Stefan, stoga, nastoji, već 1216. godine, da svog prvenca, sina Radoslava, naslednika prestola, oženi Teodorom, kćerkom preminulog despota Mihaila. Sve bi bilo u redu da se nije usprotivila Crkva, odnosno Ohridska arhiepiskopija, jer su ovo dvoje mladih bili u krvnom srodstvu sedmog stepena. Tako taj brak nije realizovan.

Politički razlozi bili su jači od kanonskog prava, pa je ipak došlo do ženidbe između Radoslava i Ane, bez obzira na krvno srodstvo. I sam epirski despot želeo je da ima podršku Srbije, kao što je Stefan nastojao da se zbliži sa ovim moćnim vladarem. Krajem 1219. ili početkom 1220. godine, princ Radoslav oženio se Anom, kćerkom epirskog despota, kasnije vizantijskog cara Teodora Prvog Anđela Duke Komnina (1215-1230).

KRATKA AVANTURA
ANINA veza s Frugom nije dugo trajala. Posle ove avanture u Draču, nije mogla u Solun, ionako skrhanom i oslepljenom ocu. Uz posredovanje sestre Irine, koja je u međuvremenu postala bugarska carica, kralj Vladislav je Ani dozvolio povratak u Srbiju.
Radoslav, princ prestolonaslednik, dočekao je svoju nevestu na očevom dvoru u Paunima, kod Uroševca, gde je obavljena i svadba. Potom su mladenci otišli na medeni mesec u Zetu, u kraljevski dvor ispod grada Skadra. Interesantno je da je sačuvan njihov verenički prsten na kome, grčkim pismom, stoji napisano: Verenički prsten Stefana, izdanka od loze Duka, primi rukama Ana, iz roda Komnina.

Prvi kralj Raške, Stefan Nemanjić, umro je 24. septembra 1228. godine, kao monah Simon, jer ga je pred smrt zamonašio brat Sava. Od tada se kralj Radoslav (1228-1233) sve više vezuje i oslanja na svog moćnog tasta. Osvajanjem, bolje reći oslobađanjem Soluna 1224. godine, Teodor postaje najmoćniji vladar na Balkanu. Drugoj po redu srpskoj kraljici, prelepoj Ani, nije bilo nimalo teško da svog muža navede "na grčku vodu". To je, u stvari, već učinila njegova majka, grčka princeza Evdokija. Kao dečak, vaspitavan u vizantijskom duhu, Radoslav je bio ponosan na svoje grčko poreklo. Nije mala stvar biti unuk vizantijskog cara (Aleksije Treći, 1195-1203)! Zato ne čudi činjenica da se Radoslav na nekim srpskim poveljama potpisivao grčki kao Stefan Duka. Možemo slobodno reći da je bio veći Vizantinac od svojih savremenika u Vizantiji.

NARUDŽBENICA

Po Teodosiju, koga neki citiraju a neki osporavaju (posebno Mihailo Laskaris, što je razumljivo), kralj Radoslav je u početku bio dobar vladar. Bejaše u svem za pohvalu i izvrstan, ali se posle pokori ženi, radi koje i postrada umom. A vlastela, uznegodovavši zbog maloumlja njegova, odstupiše od njega i priđoše mlađemu bratu njegovu Vladislavu.

Kod Klokotnice, u proleće 1230. godine, bugarski car Asen Drugi potukao je i zarobio Teodora Anđela, oca kraljice Ane. Osvajanjem prostranih oblasti Aninog oca, bugarski car postaje najmoćniji vladar na Balkanu. Nezadovoljna vlastela koristi priliku i sve više prilazi kraljevom bratu Vladislavu. Radoslav i Ana ostaju usamljeni.

Osetivši šta im se sprema, izgovarajući se da žele zimu da provedu u toplijem Primorju, kraljevski par beži iz zemlje s malom pratnjom. Prema Teodosiju, za sve to bila je kriva Radoslavljeva zlonamerna i lukava žena. Jer beše druga Dalida kao prva Samsonu, dodaje kaluđer. Pred zimu 1233. godine, kralj je zbačen s prestola, a nezadovoljna srpska vlastela je na tron uzdigla njegovog mlađeg brata, Vladislava.

Mada svrgnuti vladarski par beži iz Srbije u Dubrovnik, dubrovačka vlastela im priređuje svečani doček. Za to su se pobrinuli zamenici dubrovačkog kneza Jovana Dandola, odnosno potkneževi Petar Belosavić i Todor Krusić. U nemogućnosti da se duže zadrži u Dubrovniku, Radoslav je dobio lađu i sa ženom otplovio za Drač. U ovom arnautskom kraju Ana se, kako beleži Teodosije, predaje čarima jednog stranca, izvesnog Fruga, koji je verovatno bio latinski najamnik, možda i Arbanas.

Bežeći od mača kojim mu je ovaj pretio, poniženi i razočarani Radoslav vraća se u Srbiju. Od strica Save moli oproštaj. Ne traži krunu, već monašku rizu. Arhiepiskop Sava ga je zamonašio i Radoslav postaje monah Jovan. Kao monah, sazidao je pripratu na crkvi svete Bogorodice u Studenici, u kojoj je kasnije i sahranjen. Umro je posle 1235. godine.

U mladosti lepotica, razmažena i ponosita Grkinja, konačno je našla mir i spokoj u nekom od manastira Srbije. Verovatno ne uzimajući ozbiljno Teodosijevu tvrdnju o njoj i Frugu, u nekim našim pomenicima spominje se kao monahinja Ana, koja je nekada bila žena kralja Radoslava, potonjeg monaha Jovana.

(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Žene srpskih vladara  |  Poslato: 18 Okt 2012, 02:41
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Svađe zbog prestola

Radoslava zbacio mlađi brat Vladislav, a njega najmlađi Uroš

Slika
Kralj Vladislav

KRALj Stefan Vladislav Prvi (1233-1243) zbacio je s prestola svog brata po ocu, Radoslava. U tome su mu pomogli kako srpska vlastela, tako i bugarski car Jovan Asen Drugi. Vladislav je bio oženjen Bugarkom iz Trnova, Beloslavom , kćerkom Teodore i Asena Drugog, bugarskog cara.

Izraženu vizantofilsku politiku kralja Radoslava i njegovo oslanjanje na tazbinu, zamenjuje ništa manje izražena bugarofilska politika novog kralja i oslanjanje na moćnog tasta. Gradeći svoj autoritet na autoritetu bugarskog cara, Vladislav je sve više počeo da liči na svog brata prethodnika. Ipak, sa istorijske distance, možemo reći da je Vladislav imao nešto više sreće i sposobnosti od svog starijeg polubrata. Njemu se zlatnim slovima upisuje zadužbinarstvo i pokloni crkvama u Srbiji i na Svetoj gori, posebno prelepi manastir Mileševa. Podignut je 1218/19, a potpuno završen 1235. godine. Isto tako, ako ne i više, za divljenje je njegov odnos prema stricu, arhiepiskopu Savi, čije će mošti preneti iz Trnova u Srbiju i sahraniti u Mileševi.

Poglavar Srpske pravoslavne crkve, arhiepiskop Sava, bio je protivnik nasilnih zbacivanja s vlasti. To je i bio razlog da se, ljut na Vladislava, po drugi put odluči za odlazak u Svetu zemlju. Napušta Rašku, a arhiepiskopski tron će prepustiti igumanu manastira Žiče, svom učeniku Arseniju Prvom. To je bio težak udarac za srpskog suverena i vreme za iskreno kajanje. Svaku reč svoga strica Vladislav je ispoštovao. U odsustvu Save, kralja Vladislava i kraljicu Beloslavu krunisao je novi srpski arhiepiskop Arsenije Prvi.

Za Beloslavu se ne može reći da je upamćena kao naročito slavna vladarka, ali je evidentno da je u vreme vladavine svog muža bila veoma uticajna. Kao izuzetno pobožna, prava pravoslavka, uticala je na Vladislava da gradi sebi zadužbinu. Grandiozna veličina kraljevog strica, arhiepiskopa Save, kao i kraljičina pobožnost doprineli su da se nastavi gradnja crkve na reci Mileševi, kraj Prijepolja..

Srpski narod duguje Beloslavi i trajnu zahvalnost što su se mošti Svetog Save našle na srpskoj zemlji. Naime, vraćajući se s velikog hodočašća po Svetoj zemlji, srpski arhiepiskop je svratio u Trnovo kod Asena Drugog, Beloslavinog oca. Dok je činodejstvovao, iznenada se razboleo i ubrzo umro, 14/27. januara 1236. godine. Načinjen je veliki kameni sarkofag i telo počivšeg je položeno u trnovskoj crkvi Svetih četrdeset mučenika, Asenovoj zadužbini. Cela Bugarska, cela Srbija i ceo pravoslavni svet - zaplakali su!

Arhiepiskop Arsenije je odmah otišao srpskom kralju i otvoreno mu saopštio želju Srpske crkve: Ni pred Bogom ni pred ljudima nije ugodno i pravo da telo našeg Oca ostavimo izvan njegove zemlje, daleko od njegove Crkve i njegova naroda!

Znajući i sam šta mošti obožavanog svetitelja, njegovog strica, znače za sve žitelje zemlje Raške, Vladislav je bio energičan i uporan kod svog tasta. Među više pisama, napisao mu je i ovo: Oče moj, ako sam kod tebe našao ma kakvu milost, nemoj zatvoriti svoje srce prema meni. Daj mi Sveto telo moga strica i Gospodara! Bugarska crkva i sam patrijarh bili su energično protiv. Zato car šalje Vladislavu odgovor: Sine moj, traži od mene što god drugo želiš, ali nemoj me terati da učinim ono što ne mogu da učinim. Tada na scenu stupa bugarska carevna i srpska kraljica. Zajedno s mužem ona je otišla kod oca u Trnovo i energično zahtevala da se telo svetog prenese u Srbiju. Dve i po godine posle Savinog usnuća u Gospodu, na dan 6. maja 1237, Savine svete mošti našle su se u Srbiji, u Vladislavljevoj zadužbini Mileševi.

Uskoro će nastupiti dramatični događaji. Čitava istočna Evropa je uzdrhtala pred navalom Mongola. Njihov upad u Ugarsku, iako samoj Srbiji nije načinjena velika šteta, uticao je na slabljenje pozicije kralja Vladislava. Uz to, te 1241. godine umro je i bugarski car Asen Drugi. Od tada, Bugarska više neće imati vodeći uticaj na Balkanu, a srpski kralj će izgubiti snažan oslonac. Početkom naredne godine, mongolska vojska, vraćajući se prema Crnom moru, gde se nalazila njena glavnina, opljačkala je Srbiju i Bugarsku. Srpska vlastela okupila se oko mlađeg brata Uroša.

Kraljica Beloslava činila je sve da suzbije Uroševe pretenzije na srpski presto. Energično je nastojala da zaštiti muža, a time, naravno, i svoj položaj. U tome nije uspela. U proleće 1243. godine, Vladislav je svrgnut s vlasti. Uskoro su se on i Beloslava pomirili s kraljem Urošem, pa je Vladislav dobio na upravu Primorje (Zetu). Ni on ni Beloslava nikada više nisu nastojali da povrate krunu. Poslednji pomen o Vladislavu datira iz 1267. godine, ali se ne zna godina njegove smrti.

Smene na prestolu Srbije dovele su trojicu sinova Stefana Prvovenčanog na tron. Vladislav je zbacio Radoslava, starijeg brata, ali je doživeo istu sudbinu: njega je zbacio mlađi brat, Uroš. Videćemo da će i Uroš doživeti istu, čak i goru, sudbinu. Bitno je istaći da se u sva tri slučaja braće jasno potvrđuje zavisnost od snage države iz koje je poticala žena. Svaki od kraljeva računao je na pomoć svog tasta i odluke donosio po njegovom savetu. Istina, te odluke ili želje tasta nisu bile na štetu Srbije, ali uvek jesu na korist kraljičinog zavičaja.


SIN STEFAN DESA

Beloslava je bila sušta suprotnost Ani Radoslavljevoj. Bila je verna mužu i uz njega je ostala i posle gubitka prestola. Vladislav i Beloslava su imali sigurno jednog, a možda i dva sina i jednu kćer. Zna se da im se sin zvao Desa, pa ako uz to ime nije dodato nemanjićko Stefan, Stefan Desa, onda je drugi sin bio Stefan. Njihova kći, čije se ime ne zna, bila je udata za omiškog kneza Đuru Kačića.

(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 25 Okt 2012, 04:31
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Presto umesto miraza

Ženidbom sa Evdokijom, Stefan Prvovenčani je dobio i titulu sevastokratora i - srpski presto. Koji je pravi razlog razvoda Stefana i Evdokije(?)

Slika
Stefan Prvovenčani (оkо 1176 - 1228)

Piše: Slobodan Damnjanović

RAZMIŠLJAJUĆI o ženama, španski mislilac Ortega i Gaset, između ostalog, kaže: **Ja mislim da je osnovna misija žena na svetu u sledećem: da budu vrlo zahtevne, da u pogledu usavršavanja muškaraca, budu maksimalno ambiciozne.**
Da li su žene naših vladara bile takve? Da li su vladarke uopšte takve? Teško bi se pozitivno moglo odgovoriti na ovo pitanje; uslov da žena ispuni ovaj zadatak jeste da bude slobodna u izboru svog muškarca. A kraljice i princeze u staro doba uglavnom nisu birane po srcu i uzajamnoj naklonosti, već po interesima države i naroda kome su pripadale. LJubav je veliki pokretač ljudskih dela; žena koja ne voli svog čoveka, ne voli ni njegova dela: prošla i buduća.
Ostaje samo da pretpostavljamo, kako bi istorija izgledala kada bi žene vladara bile onakve kakvima ih prikazuje španski filozof. Jer, u istom članku, on kaže i sledeće: **Kao što ima genijalnih muškaraca, tako ima i genijalnih žena, u čijoj uzvišenoj prirodi... nastaje novi ideal muškarca**.

PORAŽEN ALI OŽENJEN

VLADARSKE žene su u osnovi tužna stvorenja. Kao devojkama, njima je zabranjeno da maštaju o idealnoj ljubavi, kao ženama zabranjeno im je da rađaju decu onome koga vole. Spoljašnju raskoš plaćaju siromaštvom srca. U starosti često su nesrećne, jer gledaju svoje sinove kako se surovo i bezobzirno otimaju za vlast; ili nose teret neostvarenih težnji svojih muževa.
Prva naša princeza potekla sa carigradskog dvora, bila je Evdokija, žena Stefana Prvovenčanog. Da bi dobio ovu princezu za ženu, Stefan, ili tačnije njegov otac Nemanja, prvo je morao da izgubi rat. Godine 1191. Srbi su na Moravi, u ratu sa Vizantijom, pretrpeli značajan i težak poraz. O boju i posledicama jedan Vizantinac piše:
**Naš je car pregazio srpsku silu i oholost, kao gumno puno snopova i pretvorio ih u gomilu slame.**
Iz poraza je Stefan izašao nepovređen, ali oženjen. Jer, kako reče isti autor, likujući: **A šta bi mogli drugo da rade nego na svaki način da gledaju da se spasu.** Usput rečeno, dobro je da i mi ovo mesto pročitamo više puta; ako nema više prinčeva i vladara, ostali su sila i porazi. Dela predaka su uzor i putokaz za njihove nerazumne i nesrećne potomke; u tome valjda i leže veličina i korist istorije.
Dakle, jedan je izgubio boj, a drugi je dobio ženu. Ili kako se to još kaže: **Očevi su jeli grožđe, a sinovima trnu zubi.** Sa princezom Evdokijom Stefan je dobio i titulu sevastokratora; u vizantijskoj vladarskoj hijerarhiji to je bilo treće zvanje; dolazilo je odmah posle carskog i despotskog.
Uz titulu, zahvaljujući ovoj ženidbi, Stefan je dobio i srpski presto. NJegov otac se povukao, a stariji brat Vukan je bio prisiljen da zaboravi običaje i tradiciju, i da presto prepusti mlađem od sebe. NJegov tast ipak nije bio brat vizantijskog cara. Nama ostaje da se pitamo zašto ruku lepe Evdokije nije dobio Vukan. Da li je car Aleksije lukavo predvideo dinastički spor među braćom, pa je zajedno sa sinovicom u Srbiju, kao svadbeni poklon poslao jabuku razdora? Ili se možda tu čula i princezina reč? Ako se već udaje u zemlju, koju su ona i njeni smatrali varvarskom i divljom, neka bar taj divlji i varvarski princ bude lep.

**GOLA** U CARIGRAD

TO što je Vukan već bio oženjen, da se mislilo na njega kao na supruga, i ne bi bio nepremostiv problem: ništa lakše nego da se nepodobna žena vrati ocu ili pošalje u manastir. U ono doba i jedan i drugi način su bili priznati i upražnjavani. Ipak, bez relevantnih podataka, nama ne ostaje ništa drugo nego da nagađamo.
Princeza je na srpski dvor dovedena u vreme kada je njen otac na jednom muhamedanskom dvoru tražio pomoć u borbi za vlast. Ova navika da se kod inoveraca traži pomoć u borbi protiv svojih najzad će se teško osvetiti Vizantiji i njenim vladarima. Turci i ostali - i da nisu hteli - morali su da vide, kako se ova bogata zemlja i blistava kultura raspadaju pod teretom unutrašnjih raskola i bezobzirne borbe za vlast.
A kako je živeo kraljevski par?
Po jednom izvoru, grozno. **Stefan je prebacivao ženi**, piše savremeni posmatrač, **da je šugava, a ona njemu pijanstvo i neverstvo**. Da je princeza stvarno patila od ove opake i ružne bolesti, teško se može poverovati. Ne samo zbog nepouzdanosti istorijskog izvora koji o ovome piše (naime, reč je o čoveku koji je mrzeo Evdokiju i koji je imao razloga da je ocrni u očima savremenika) već i zbog činjenice da se ona, kada je napustila Stefana, udavala još dva puta. Ne samo da ona nije bila unakažena ovom groznom bolešću, postoje jasni nagoveštaji da se radilo o vrlo lepoj ženi.
Spomenuli smo razvod: rekli kako je Evdokija napustila Stefana, a stvari su možda i drukčije stajale. Pravi uzrok rastave ležao je na njenoj strani. Iako je ona mužu prebacivala preljubu, razlog rastanka je bio upravo njeno upražnjavanje ovog greha. Jedan posmatrač piše kako je Stefan svoju suprugu **golu, samo u košulji** poslao natrag u Carigrad.

NASTAVLJA SE


Novosti


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 19 Dec 2012, 21:19
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Ko su bile žene srpskih kraljeva i vladara – srpske princeze, kneginje, kraljice i carice

Ko su bile žene srpskih vladara - najviše je bilo grkinja

Slika

Jelene i Ane najbrojnije

Najviše supruga srpskih vladara nosilo je ime Jelena. To ime nosile su supruge kraljeva Uroša, Milutina i Vukašina, cara Dušana, despota Stefana Lazarevića, Lazara Brankovića i Stefana Tomaševića, kao i supruga vožda Karađorđa. Sledeće najbrojnije bile su Ane. Tako se zvalo pet supruga srpskih vladara. Među njima su žena velikog župana Stefana Nemanje, žene kraljeva Stefana Prvovenčanog, Radoslava i Milutina kao i žena cara Uroša.

Najromantičniji par srpske istorije

O ženi Stefana Nemanje, osnivača dinastije Nemanjić, županici Ani, a potonjoj monahinji Anastasiji, zna se veoma malo. Bila je verovatno grčkog porekla. Upamćena je kao majka prvog srpskog arhiepiskopa Svetog Save i prvog srpskog kralja Stefana Prvovenčanog. Zamonašila se kad i njen muž, 1196. godine. Njene mošti i danas počivaju u manastiru Studenica.

Jevdokija, prva žena Stefana Prvovenčanog, bila je kćer vizantijskog cara Aleksija III Anđela. Njihov brak verovatno je uticao na to da se Nemanja odrekne prestola u korist mlađeg sina Stefana, vizantijskog zeta, umesto u korist najstarijeg sina Vukana. U početku je brak između Stefana i kulturne i obrazovane Jevdokije dobro funkcionisao. Međutim, po Stefanovom stupanju na presto počinju bračne razmirice. Međusobno su se optuživali za neverstvo. Jevdokija je odagnata sa srpskog dvora 1201/02. godine, a njenom proterivanju prethodila je kazna javnog svlačenja i sramoćenja. Ona se udavala još dva puta. Njen drugi brak sa novim vizantijskim carem Aleksijem V Dukom Murcuflom, koji je zbacio njenog oca sa vlasti, bio je iz ljubavi. Treći put su je udali za Leona Zgura, gospodara Korinta, krvoločnog grubijana, koga upošte nije volela. Iste godine kad i Jevdokija i Stefan se oženio, po treći put, Anom, unukom mletačkog dužda Enrika Dandola.

Stariji sin Stefana Prvovenčanog i Jevdokije, kralj Radoslav, bio je oženjen Anom Komninom, svojom rođakom po majci i ćerkom vizantijskog cara Teodora I. Njih dvoje smatraju se „najromantičnijim parom srpske istorije“. Brak sklopljen iz političkih interesa vremenom je prerastao u ljubav. Oboje su bili veoma osećajni i kulturni. Radoslav je bio veoma podložan Aninom uticaju, tražeći u njoj izgubljenu majčinsku ljubav. Ana i Radoslav zamonašili su se 1234. godine, nakon zbacivanja s prestola. Prema jednoj legendi, Ana se za vreme njihovog izgnanstva zaljubila u komandanta Drača i pobegla sa njim.

Sin Stefana Prvovenčanog i Ane Dandolo, kralj Uroš I, bio je oženjen Jelenom Anžujskom, francuskom princezom, čiji su rođaci vladali u mnogim evropskim državama. Istoričari Jelenu opisuju kao „na rečima oštru, po prirodi blagu, životom neporočnu i u zapovedanju krotku ženu“. Jelena je bila „prva žena u istoriji Srbije koja je dostigla divljenje savremenika“. Ova katolkinja bila je ktitor i katoličkih i pravoslavnih hramova. Organizovala je sirotišta i ženske škole, siromašnim devojkama pripremala miraz i darivala sirote i bolesne. Podržavala je sina Dragutina kada je rušio oca sa vlasti, zbog čega je dobila na upravu mnoge teritorije i političku samostalnost. Mlađeg sina Milutina nije podržavala u njegovim političkim i bračnim nestalnostima. Pred kraj života se zamonašila. Sahranjena je u svojoj zadužbini, manastiru Gradac. Srpska pravoslavna Crkva ju je kanonizovala 1317. godine.

Kralj Milutin ženio se pet puta, češće iz političkih razloga, ređe iz ljubavi. Za njega su bile udate: Srpkinja Jelena; ćerka gospodara Tesalije, istoriji nepoznatog imena; Mađarica Jelisaveta, koja mu je bila svastika i koju je oteo iz manastira; bugarska princeza Ana i vizantijska princeza Simonida. Nakon pobede u ratu nad Vizantijom, car Andronik II ponudio mu je sklapanje mira i brak sa vizantijskom princezom. Udovica Evdokija, Andronikova sestra, odbila je da stupi u brak sa Milutinom, pa mu je Andronik za ženu dao svoju petogodišnju kćer Simonidu, koja je stasala u „jednu od najlepših srpskih srednjovekovnih kraljica“. Njen četrdeset godina stariji muž mučio ju je svojom ljubomorom, te je ona nekoliko puta pokušavala da od njega pobegne. Odbijala je da se vrati iz Carigrada, gde je bila u poseti ocu, ali ju je Andronik vratio jer mu je Milutin pripretio ratom. Jednom se u Seru u tajnosti zamonašila, ali joj je polubrat pocepao monašku rizu i uplakanu je vratio Milutinu. Simonida i Milutin nisu imali dece. Neopravdano je optuživana da je uzrok sukoba među Nemanjićima, koji su se zapravo borili za vlast. Simonida nije volela Milutina, ali je volela Srbiju. Naročito joj je u lepoj uspomeni ostalo prijateljstvo sa jetrvom Katarinom i deverom, kraljem Dragutinom. Posle Milutinove smrti Simonida se zamonašila i živela u Carigradu. Kada je Milutin kanonizovan 1324. godine, za njegov ćivot u manastiru Banjska stiglo je zlatno kandilo, dar njegove poslednje supruge, Simonide.

Milutinov sin i naslednik, Stefan Dečanski, ženio se dva puta. Njegov prvi brak i velika ljubav sa bugarskom princezom Teodorom završili su se njenom preranom smrću. Potom se oženio skoro četrdeset godina mlađom vizantijskom princezom Marijom, zbog čega su mu često prebacivali da je nalik ocu. Ovaj skladan brak remetili su jedino njeni rođaci međusobnim političkim razmiricama. O tome koliko je Stefan voleo Mariju svedoči i podatak da je o pobedi nad Bugarima kod Velbužda 1330. godine prvo obavestio suprugu, pa tek onda Državni sabor. Marija je optuživana da je uticala na Stefana da presto ostavi njihovom sinu Simeonu Siniši, a ne sinu iz prvog Stefanovog braka, Dušanu. Kada je Dušan, budući car, pobunom preuzeo presto 1331, Stefan se sa Marijom i decom sklonio u Nerodimlje, odakle je kasnije pobegao, ostavivši porodicu na milost i nemilost Dušanu i pobunjenoj vlasteli. Ubrzo je Stefan ubijen u Zvečanu, ali Dušan nije zlo postupio prema njegovoj porodici. Marija se zamonašila, ali nije otišla u manastir već je nastavila dotadašnji život, a njena deca, naročito Simeon, dobila su zavidan položaj u Dušanovom carstvu. Postoji sumnja da se oko 1337. godine dvadesetpetogodišnja Marija, preudala za visokog Dušanovog velmožu, despota Jovana Olivera.

Najčešće Grkinje, retko građanke

Među suprugama srpskih vladara najviše je bilo onih grčkog (vizantijskog) porekla, čak deset. Njih osam bile su Srpkinje, četiri Bugarke, tri Mađarice, dve Italijanke i tri Rumunke. Među vladarskim ženama bila je i jedna albansko-grčkog porekla i jedna Francuskinja. Za nekoliko njih istorija nije zabeležila nacionalnu pripadnost. Od trideset i tri supruge srpskih vladara samo četiri iz novije istorije nisu bile plemkinje, već građanke. To su bile supruge vožda Karađorđa - Jelena i kneza Aleksandra Karađorđevića - Persida. Supruga kneza Miloša, kneginja Ljubica, takođe je bila građanka. Poslednji srpski vladar koji se oženio ženom koja nije plave krvi, bio je kralj Aleksandar Obrenović.

Strasna političarka

Car Dušan, sin bugarske princeze, i sam se oženio bugarskom princezom, ali iz druge dinastije. Princeza Jelena stigla je iz Bugarske, carevine u opadanju, u srpsko carstvo u usponu. Od početka je podsticala muža na snaženje države, jer je Dušan umeo da bude suzdržan, a ona je u potpunosti osećala potencijal srpske države. Brak pun ljubavi u jednom momentu zapao je u krizu, jer Jelena dugo nije mogla da rodi. Kada se Dušan već spremao da pronađe drugu ženu, Jelena mu je podarila sina jedinca, budućeg cara Uroša. Carica Jelena je bila veoma uticajna i u spoljnjoj i unutrašnjoj politci. Njena uloga u proglašenju carstva i patrijaršije 1345/46. godine, verovatno je bila značajna. U jednoj povelji car Dušan naziva svoju suprugu „carica moga carstva“. Mnogi su se plašili uticajne carice Jelene, jer je bila prilično „netrpeljiva“, za razliku od Dušana. Ipak, svi su je poštovali i slušali. Hrabra i odlučna, pratila je svoga muža i u ratnim pohodima i na diplomatskim putovanjima. Jelena je jedina žena koja je boravila na Svetoj gori. Naime, epidemija kuge 1347/48. godine bila je jedan od razloga da Crkva odobri taj boravak, ali i Dušanov i Jelenin nesumnjivi autoritet.

Posle naprasne smrti cara Dušana 1355. godine, Jelena se zamonašila i nastavila život u Seru. I dalje je bila politički uticajna i umešana u mnoge spletke, pa i ratove. Sukobljavala se sa ćesarom Vojihnom i Uglješom Mrnjavčevićem. Svoje odlične odnose sa sinom, carem Urošem, na kraju je pokvarila, jer se ponašla sve više kao političar, a sve manje kao majka. Nadživela je svoga sina, a knez Lazar, novi vladar Srbije, često se upravo sa njom konsultovao oko političkih poteza i veoma poštovao njen autoritet.

Kneginja Milica, žena kneza Lazara, vodila je poreklo od carske loze Nemanjića. Istorija i narodna poezija pamte je kao idealnu suprugu, majku i sestru. Sa ovlašćenjem kneza Lazara vladala je Srbijom od Kosovske bitke do sinovljevog punoletstva 1397. godine. Potom se zamonašila, ali je i dalje ostala uticajna. Pomagala je sinu, knezu i despotu Stefanu u rukovođenju državom i više puta ga mirila sa bratom Vukom. Ostala je „srca jaka“ i kada je morala posle Kosovske bitke da pošalje ćerku Oliveru u Bajazitov harem. Uvek je vodila politku kompromisa za dobrobit države i naroda. Njena zadužbina, manastir Ljubostinja, prema legendi sazidan je na mestu gde je upoznala i zaljubila se u kneza Lazara.

Despotica Jelena, supruga despota Stefana, bila je sestra vizantijske carice Jevgenije, rodom od Gatiluzija, italijanskih gospodara Mitilene. Nije bila bogata kao što se očekivalo, ali je bila naočita kao i sestra. Jelena se pominje samo dva puta u istoriji, u vezi sa veridbom 1402. i venčanjem 1045. godine. Ona i Stefan nisu imali dece, pa je Despota nasledio njegov sestrić, Đurađ Branković.

Jerina, druga žena despota Đurđa Brankovića bila je lepa, obrazovana, ali „hladna Grkinja“. Imala je veliki uticaj na muža koji joj je, budući popustljiv, dopuštao političku inicijativu. Narod je nije voleo zbog političkih ambiciija, stranog porekla i nepotizma. Smatrajući da je mukotrpna izgradnja Smedereva njen hir, dobila je nadimak „prokleta Jerina“. Tako je narod ostao neosetljiv na njene nesreće: smrt sina Todora, udaju ćerke Mare za sultana Murata II i oslepljivanje sinova Stefana i Grgura. Posle Đurđeve smrti presto je nasledio njihov najmlađi sin Lazar, koji je bio veoma nepravedan prema majci. Despotica Jerina u muci je provela poslednje godine svog života. Možda je bila i zlostavljana, a postoji sumnja da je na kraju i otrovana.

27 vladara, a 33 supruge

Od svih srpskih vladara najviše puta se ženio kralj Milutin. Za četrdeset godina vladavine podigao je četrdeset zadužbina, a ženio se pet puta. Kralj Stefan Prvovenčani stupio je u brak tri puta, dok su se ostali srpski vladari ženili uglavnom samo jednom. Jedini srpski vladar koji se nikada nije ženio bio je knez Milan Obrenović, stariji brat kneza Mihaila koji je umro u dvadesetoj godini, ne stigavši da se oženi. Vladao je Srbijom svega 27 dana, primivši vlast već bolestan i na samrtničkoj postelji.

Ubijale i ubijane zbog ljubavi

Jelena, ćerka obor kneza Nikole Jovanovića postala je supruga Karađorđa Petrovića osamnaest godina pre Prvog srpskog ustanka. Sticajem istorijskih okolnosti, ona će biti prva supruga-građanka jednog srpskog vladara. Sa porodicom i mužem delila je sve nedaće života u ustaničkoj Srbiji, a potom i u izgnanstvu. Umrla je 1842. godine, devet meseci pre nego što će njen sin knez Aleksandar postati vladar Srbije.

Kneginja Ljubica, supruga kneza Miloša, ostala je upamćena kao stroga i samosvesna žena. Zbog različitih političkih stavova često se sukobljavala sa mužem. Miloševa neverstva i mnogobrojna vanbračna deca takođe su bili uzrok njihovih svađa. Jednu od Miloševih ljubavnica, Petriju, Ljubica je ubila 1819. godine. Knjaz joj je ovo ubistvo oprostio zbog trudnoće kao i podrške koju je imala u narodu. Konak kneginje Ljubice sazidan je 1831. godine kao njena beogradska rezidencija u kojoj je živela odvojeno od muža. Umrla je u izgnanstvu, u Novom Sadu, 1843. godine.

Mađarska grofica Julija Hunjadi postala je supruga kneza Mihaila Obrenovića još dok je živeo u izgnanstvu u Austro-Ugarskoj. Mihailo i Julija nisu imali dece, što je bio osnovni razlog njihovog razdvajanja. Mihailo je želeo da se razvede i oženi bliskom rođakom Katarinom u koju je bio zaljubljen, ali Crkva taj brak nije odobrila. Mihailo je imao vanbračnog sina iz jedne mladalačke veze, koji nije imao pravo nasledstva prestola. Prilikom atentata 1868, kada je ubijen knez Mihailo, ranjena je i Katarina. Posle Mihailove smrti, kneginja Julija preudala se za jednog nemačkog grofa, sa kojim je izgleda bila u vezi još dok je bila u braku sa Mihailom.

Kraljica Natalija, supruga kralja Milana, rusko-moldavskog porekla, važi za jednu od najlepših žena savremene srpske istorije. Njihov brak nije bio srećan. Svađe sa Milanom zbog njegovog neverstva i kocke, postale su još žešće posle Milanovog političkog okretanja ka Austriji, budući da je Natalija važila za rusofilku. Brak Natalije i Milana razveden je 1888, a ona je proterana iz Srbije 1891. godine. Živela je u Bijaricu, u Francuskoj. Brak njenog sina Aleksandra sa njenom dvorskom damom, Dragom Mašin, bio je uzrok prekida odnosa majke i sina. Posle sinovljevog ubistva 1903. godine prešla je u rimokatoličku veru i zamonašila se. Bila je veliki dobrotvor i deo imovine ostavila je Beogradskom univerzitetu i crkvama zadužbinama Obrenovića. Imovinu u Francuskoj zaveštala je rimokatoličkoj crkvi. Umrla je 1941. godine u manastiru Sen Deni, pored Pariza. Njeni memoari čuvaju se u Vatikanu i do danas nisu objavljeni.

Supruga kralja Aleksandra Obrenovića, Draga Lunjevica Mašin Obrenović, bila je poslednja Srpkinja i poslednja građanka na srpskom prestolu. Njen deda, Nikola Lunjevica, bio je čuveni trgovac koji je pomagao srpske ustanike 1804-1815. Rano se udala za inžinjera Svetozara Mašina, ali je ubrzo ostala udovica. Sama je izdržavala mnogobrojnu porodicu baveći se novinarstvom i prevodilaštvom. Ostale su upamćene i njene mnogobrojne ljubavne veze sa imućnom i oženjenom beogradskom gospodom. Jedno vreme živela je kao dvorska dama kraljice Natalije u Francuskoj. Tamo se u nju i zaljubio Natalijin sin, Aleksandar koji je, u devet godina starijoj Dragoj, bez sumnje, tražio majčinsku ljubav koja mu je nedostajala. U kratkom braku sa Aleksandrom (1900-1903) Draga se pokazala kao veoma uticajna supruga, često se nepristojno mešala u politiku i bila sklona nepotizmu. Uprkos svom poreklu ona nije bila omiljena u narodu. Njena burna prošlost, obesno ponašanje u braku, nemogućnost da rodi, skandal sa simuliranom trudnoćom, kao i pokušaj da svoju braću proglasi za prestolonaslednike, izazvali su otpor građana, a naročito oficirskog kora. Oficirska zavera protiv kraljevskog para kulminirala je Majskim prevratom 1903. godine, kada su Aleksandar, Draga i njena braća ubijeni, a njena porodica proterana iz Srbije.

Marija, rumunska princeza, ćerka kralja Ferndinanda I Hoencolerna, poreklom Nemca, bila je supruga jugoslovenskog kralja Aleksandra I Karađorđevića. Ovim brakom Karađorđevići su se preko Hoencolerna orodili sa srednjovekovnom dinastijom Nemanjića. Kraljica Marija je kao uzorna i smerna supruga i majka bila omiljena u srpskom narodu. Pokazivala je talenat i interesovanje za umetnost, ali i za humanitarni rad. Bila je ljubitelj automobilizma i prva Jugoslovenka koja je posedovla vozačku dozvolu. Posle muževljeve smrti 1934. godine obukla je crninu i nosila je do kraja života. Umrla je u izgnanstvu, u Londonu, 1961. godine.

Brojno potomstvo

Srpski vladari od XII do XX veka imali su ukupno 94 zakonita potomka – 53 sina i 41 kćer. Vanbračni potomci srpskih vladara poznati su uglavnom kada je reč o novijoj srpskoj istoriji, dok se o onim srednjovekovnim malo zna. Kralj Milutin je iz pet brakova imao samo četvoro dece, a knez Aleksandar Karađorđević i kneginja Persida imali su desetoro dece. Dece nisu imali kralj Radoslav i Ana Komnina, car Uroš i carica Ana, kao i kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga.

. . .


baštabalkana

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 19 Dec 2012, 21:28
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Brakovi srpskih princeza i potomci – 51 brak 158 potomaka 87 zakonitih sinova i 71 kćeri

Kako su nastajali brakovi srpskih princeza. Za koga su se i kada udavale srpske princeze i njihovi potomci

Slika

Četrdeset osam srpskih vladara iz deset dinastija od XII do XX veka (Nemanjići, Kotromanići, Mrnjavčevići, Lazarevići, Brankovići, Balšići, Crnojevići, Petrovići-Njegoši, Obrenovići i Karađorđevići), koji su vladali različitim srpskim državama, imali su 158 potomaka – zakonitih sinova i kćeri. Od toga je 45% , odnosno 71 kćer. Imena mnogih vladarskih ćerki od XII do XV veka, ostala su nam nepoznata. Poznata su nam samo imena njihovih muževa.

Istoriji je poznat 51 brak ćerki srpskih vladara. Njih 13 bilo je udato za vladare ili za plemiće koji su kasnije postali vladari. Ostale su bile udate za plemiće, a u XIX i XX veku stupale su u brakove i sa građanima – osobama bez plemićkog porekla.

Srpski „krunski“ zetovi bili su različitih nacionalnosti. Među njima je bilo najviše Srba (25), Italijana (5), Hrvata (4), Bugara, Slovenaca i Rusa po trojica, Mađara, Arbanaških plemića i Osmanlija po dvojica, i po jedan Grk i Nemac.

Jedna od kćeri velikog župana Stefana Nemanje udala se (oko 1216.) za Manojla Anđela, epirskog despota, kasnije i solunskog cara. Ovaj brak bio je potvrda mira između Srbije i epirske države kojom je tada vladao Manojlov stariji brat, Teodor I Anđeo. Nažalost, Manojlova žena je ubrzo nakon sklapanja braka preminula.

Najmlađa Nemanjina kći, čije ime takođe nije zabeleženo, bila je udata za jednog od plemića bugarske loze Asena. Njihov sin, Konstantin Tih Asen, postaće bugarski car (1257-1277) upravo uz pomoć rođaka iz Srbije i tazbine sa nikejskog dvora. On je imao nesrećnu životnu sudbinu. Zbog slomljene noge, teško se kretao i u vojnim pohodima učestvovao je samo na kolima. U vreme gušenja seljačke bune 1277, vojnici su ga ostavili na kolima, te je bio zarobljen i ubijen. Srpski kralj Dragutin, koji se posle pada sa konja 1282, teško kretao, često se prisećao sudbine svog bugarskog rođaka i plašio se da ga ne zadesi slična sudbina.

Kći kralja Dragutina, Jelisaveta, udata je 1284. za najstarijeg sina bosanskog bana Prijezde I, Stjepana I Kotromanića, koji je vladao Bosnom od 1290-1310. Njihov unuk, Stefan Tvrtko I Kotromanić – bosanski ban (1353-1377) i srpski kralj (1377-1391), pozivajući se upravo na babino poreklo i primogenituru Dragutinove loze u odnosu na Milutinovu, krunisao se 1377. u manastiru Mileševa, za „kralja Srbljem, Bosni, Primorju i Zapadnim stranam“.

Jedina kći kralja Vladislava I (1234-1243) bila je supruga omiškog kneza Đure Kačića. Kačiće su kasnije Mleci svrgli s vlasti zbog gusarenja, ali su i neki drugi srpski vladari udavali ćerke za nove gospodare Omiša – Šubiće Bribirske (kasnije nazvane Zrinskim ili Zrinjskim). Kći kralja Dragutina bila je supruga Pavla Šubića (1272-1312), hrvatskog bana koji je gospodario i velikim delom Bosne. Jelena, kći Stefana Dečanskog i Marije Paleologine, a polusestra cara Dušana, udala se 1347.godine za Pavlovog unuka, Mladena III Šubića, gospodara Omiša, Skradina i Klisa. Mladen III umro je od kuge u Trogiru već naredne godine.

Vladari iz dinastije Kotromanić, koja je vladala Bosnom u srednjem veku (početak XIII do druge polovine XV veka) su i preko ženskih potomaka stupali u krvno srodstvo sa brojnim domaćim i stranim plemićkim i vladarskim kućama. Osim braka Dragutinove ćerke Jelene i bana Stjepana I, i njihova kći Katarina (Katalena) bila je udata za humskog kneza Nikolu, praunuka Nemanjinog rođenog brata, kneza Miroslava. Ćerka bana Prijezde, a sestra Stjepana I, bila je u braku sa znamenitim hrvatskim feudalcem Stefanom Vodičkim Babonićem. Mlađa kći Stjepana II Kotromanića bila je udata 1361. za čuvenog slovenačkog plemića Hermana I Celjskog. Međutim, verovatno je najznačajniji bio brak starije ćerke Stjepana II, Jelisavete, sa Lujem I Anžujskim, francuskim plemićem, a kraljem Ugarske (kao Lajoš I 1342-1382) i Poljske (kao Ludvik I 1370-1382). Bio je najmoćniji vladar svog vremena. U periodu od 1373-1382. i srpski knez Lazar bio je njegov vazal. Njihova starija kći Marija udala se 1387. za novog ugarskog kralja Sigismunda (Žigmunda) Luksemburškog (1387-1437), potonjeg kralja Češke i cara Svetog rimskog carstva. Njihova mlađa kći Jadviga bila je udata za Jagela, kralja Poljske i Litvanije i osnivača čuvene dinastije Jagelovića.

Dinastija Mrnjavčevića dala je samo dva vladara – Vukašina, kralja (1365-1371) i savladara cara Uroša, i kralja Marka (1371-1395), u narodnoj poeziji poznatog kao kraljević Marko. Vukašinova kći Olivera udala se 1364 za Đurđa I Balšića (†1378), gospodara Zete. Posle Vukašinove pogibije na Marici, smrti cara Uroša i raspada Srpskog carstva, ovaj brak više nije imao dobru političku perspektivu. Đurađ, ne samo da nije hteo da pomogne Oliverinom bratu Marku da brani udaljenu Sersku oblast, već se i proširio na račun Zeti bliskih teritorija Mrnjavčevića. Zbog toga je odagnao Oliveru 1371, a potom se oženio Teodorom, ćerkom despota Dejana.

Kćeri iz dinastije Balšić takođe su stupale u brakove sa pripadnicima poznatih plemićkih porodica. Upravo je kćer Đurđa I Balšića iz drugog braka , Jevdokija, bila supruga janjinskog despota Mihaila, iz ugledne plemićke kuće Aćajuolija.

Jelena, kći Balše III Balšića, a unuka Đurđa II i Jele Lazarević, bila je u braku sa Stefanom Vukčićem Kosačom, velikim vojvodom bosanskim i hercegom od Svetog Save, jednim od najmoćnijih bosanskih feudalaca srednjeg veka i gospodarem Zahumlja, tj. Hercegovine (1435-1466). Stefan Vukčić Kosača bio je sinovac i naslednik velikog vojvode Sandalja Hranića Kosače, inače Jelinog drugog muža.

„Munja“ od zeta

Knez Lazar je verovatno najbolje i najveštije od svih srpskih srednjovekovnih vladara koristio brakove svojih kćeri, ali i svojih sestara. Stariju sestru Draganu, Lazar je udao za čelnika Musu (1345-1388). Musina porodica gospodarila je oblašću oko reka Ibra, Raške i Labe i većim delom Kopaonika, a posle sloma župana Nikole Altomanovića, znatno se proširila na račun njegovih teritorija. Zahvaljujući braku s Draganom, Musa, bivši vojskovođa cara Dušana, priznavao je vrhovnu vlast kneza Lazara i njegove teritorije ulazile su u sastav Lazareve države. Musini i Draganini sinovi, Lazar i Stefan, hrabro su izginuli uz ujaka, kneza Lazara, u Kosovskoj bici, a najmlađi, Jovan, bio je mitropolit Toplički.

Najstarija kći kneza Lazara i kneginje Milice, Mara, bila je supruga Vuka Brankovića (†1397). Tako je Lazar, sve do 1389. godine mogao da kontroliše ovog moćnog gospodara, koji je samostalno upravljao Kosovom i formalno priznavao Lazarevu vrhovnu vlast. Kasnije će Vuk biti u sukobu sa kneginjom Milicom, a njegovi sinovi sa despotom Stefanom. Sticajem okolnosti, sin Mare i Vuka Brankovića, Đurađ, ipak će postati naslednik despota Stefana.
Kći Jelena (Jela) bila je udata za Đurđa II Stracimirovića Balšića, gospodara Zete (1385-1403). On je takođe samostalno upravljao svojom oblašću a formalno priznavao Lazara za vrhovnog gospodara. Njihov sin, Balša III (1403-1421), nemajući muških potomaka, ostavio je Zetu u nasledstvo ujaku, despotu Stefanu.

Posle Đurđeve smrti, Jela će se 1411. godine udati za Sandalja Hranića Kosaču, gospodara Zahumlja (1392-1435). Ovaj brak omogućio je opstanak Zete i primirje na južnom Jadranu. Uticaj prefinjene Jele na naprasitog i alkoholu sklonog moćnog bosanskog feudalca pomogao je da se Sandalj privoli politici despota Stefana.

Treća ćerka Lazara i Milice, Teodora, bila je supruga Nikole II Gorjanskog, mačvanskog i hrvatskog bana i ugarskog palatina – kraljevskog rođaka sa visokim položajem u dvorskoj i porodičnoj hijerarhiji. Ova „veza“ na ugarskom dvoru bila je više nego korisna za Lazara, koji je u dva maha bio ugarski vazal.

Kći Dragana bila je supruga Ivana (Jovana) Šišmana, bugarskog cara (1371-1393). Ivan nije bio od velike koristi svome tastu Lazaru kao saveznik u borbi protiv osmanske najezde. Postao je turski vazal, a posle njegove smrti, potomci su mu poturčeni. Bugarske legende pripovedaju da njihov car nije umro već je nestao u oblaku dima u toku bitke kod Samokova.

Posle Lazareve smrti, njegova najmlađa kćer, Olivera, morala je biti data za ženu sultanu Bajazitu I (1389-1402). Verska tolerancija ovog sultana, po majci i babi grčkog porekla, ali i ogroman uticaj princeze Olivere, u koju je Bajazit bio ludo zaljubljen, u velikoj su meri pomagali Srbiji da stane na svoje noge u prvim decenijama posle Kosovske bitke. Bajazit I, čiji je nadimak bio Jildirim (Munja), verovatno je bio najpoznatiji i istorijski najznačajniji srpski zet u srednjem veku.

Despot Đurađ Branković nastojao je da brakovima svojih kćeri poboljša položaj Srbije. Mlađu kćer Katarinu (Kantakuzinu) udao je 1433. za grofa Ulriha II Celjskog, rođaka kralja Žigmunda i jednog od najbogatijih evropskih feudalaca tog doba. Ulrih je bio u odličnim odnosima sa tastom. Zajedno sa vojskama Janoša Hunjadija (Sibinjanin Janka iz naše narodne poezije) i despota Đurđa Brankovića, ratovao je protiv Turaka u Srbiji. Ulrih je pogubljen u Beogradu 1456. kao žrtva političkih previranja u Ugarskoj i mržnje između Celjskih i Hunjadijevih. Nije imao muških potomaka i sa njim se ova plemićka loza ugasila.

Ulrih II Celjski na filmu

Sudbina Ulriha II Celjskog inspirisala je srpske kinematografe da 1911. godine u Beogradu snime film Ulrih Celjski i Vladislav Hunjadi. Film je snimljen u produkciji Svetozara Botorića, režiji Čiča Ilije Stanojevića i sa glumcima Srpskog Kraljevskog narodnog pozorišta. To je drugi srpski igrani film, posle Karađorđa. Prikazivan je u Botorićevom bioskopu Grand, ali je doživeo finansijski debakl.

Stariju kćer, Maru, Đurađ je dao u harem sultana Murata II (1421-1451). Maru su do Muratovog harema u Jedrenu otpratila braća Grgur i Stefan, kao nekada Oliveru Lazarević braća Stefan i Vuk. Mara je pomagala svojoj državi i svom ocu koliko je mogla i često posredovala u pregovorima između Murata II i despota Đurđa. Njen uticaj, međutim, nije ni približno bio jednak uticaju koji je nekada imala sultanija Olivera na Bajazita I. Moguće je da njihov brak nikada nije bio „konzumiran“. Prema nekim istoričarima razlog tome mogao je biti što Mara (kao ni Olivera) nije promenila veru, a Murat II je (za razliku od Bajazita I), bio tvrdokorni muhamedanac. Drugi istoričari, međutim, tvrde da je Murat II bio „naklonjeniji“ dečacima. Umro je 1451. od srčane kapi - izazvane preterivanjem u alkoholu.

Nakon smrti Murata II, Mara se vratila u Srbiju. Njen politički uticaj osetio se tek po dolasku na vlast Muratovog sina, Mehmeda II Osvajača (1444-1481). Njega je Mara odgajila i vaspitavala, te je bio izuzetno vezan za nju, veoma ju je poštovao i nazivao je „majkom“.

Najstarija kći despota Lazara Brankovića (1456-1458), Jelena ili Jelača, udala se 1459. za sina bosanskog kralja Stefana Tomaša, Stefana Tomaševića. Stefan je tako postao poslednji srpski despot (21.03-20.06.1459), a kasnije i poslednji kralj Bosne (1461-1463). Turci su ga zarobili i pogubili u Ključu, 1463.

Crnojevići, poslednji gospodari poslednje srpske srednjovekovne države, Zete, preko brakova svojih kćeri orodili su se sa kotorskim, mletačkim i ugarskim plemstvom, ali ovi plemići nisu imali veliki istorijski značaj.

„Tast Evrope“

U XIX i XX veku najmanje zetova imala je dinastija Obrenović. Ćerke kneza Miloša, Petrija i Savka, bile su udate za Srbe koji su imali austrijske i ugarske plemićke titule, ali nisu bili značajne istorijske ličnosti. U svim ostalim generacijama vladara Obrenovića, više nije bilo ženskih potomaka. Knez Milan je umro mlad, bez poroda, knez Mihailo je imao samo jednog vanbračnog sina, Velimira Teodorovića. Kralj Milan je imao dva sina, a kralj Aleksandar nije imao dece.

Crnogorsku dinastiju Petrović-Njegoš, tačnije, njen svetovni deo, koji je vladao u drugoj polovini XIX i početkom XX veka, činili su knez Danilo I i kralj Nikola I. Ime kralja Nikole I ostaće, između ostalog, upamćeno i po brakovima njegovih kćeri i zvučnim imenima njegovih zetova. Nikola je imao dvanaestoro dece – tri sina i devet ćerki. Dve ćerke bile su udate za kraljeve, a dve za bliske carske rođake. Zato, nije čudo što je istoriografija kralju Nikoli pripisala epitet „tasta Evrope“.

Najstarija Nikolina kći, Ljubica-Zorka, udala se 1883. za Petra Karađorđevića, sina bivšeg vladara kneževine Srbije, Aleksandra (1842-1858) i unuka vožda Karađorđa. Petar je od svoje četrnaeste godine, posle svrgavanja njegovog oca na Svetoandrejskoj skupštini, živeo u egzilu, svuda po Evropi. Posle ženidbe sa Zorkom, živeo je deset godina na dvoru na Cetinju. Tu mu je Zorka izrodila petoro dece. Par nedelja posle poslednjeg porođaja je preminula, u 26. godini. Zbog loših odnosa sa tastom, Petar je 1893. napustio Cetinje i sa troje preživele dece se nastanio u Ženevi. Deset godina kasnije, posle Majskog prevrata 1903, Petar će postati novi kralj Srbije, a 1. decembra 1918. godine, prvi kralj Srba, Hrvata i Slovenaca. Preminuo je u Beogradu 1921.

Dve kćeri kralja Nikole, starija Milica i mlađa Anastazija (Stana), udale su se 1889. i 1907. za braću Romanove - Milica za Petra Nikolajeviča, a Stana za Nikolaja Nikolajeviča Mlađeg. Oni su bili velike vojvode, unuci cara Nikolaja I (1831-1855). Petar i Milica su bili veoma uticajni na ruskom dvoru. Međutim, njih dvoje, kao i Nikolaj i Stana i još neki ruski plemići i intelektualci, bili su, krajem XIX i početkom XX veka povezani s grupom nazvanom „Crni beser“, koja se bavila okultnim radnjama i magijom. S tom grupom bio je povezan prvi ruski mistik tog doba Filip, a kasnije i zloglasni Raspućin. Prema nekim tvrdnjama, upravo su Milica i Stana dovele Raspućina na ruski dvor i upoznale ga sa caricom Aleksandrom. Princ Feliks Jusupov, Petrov i Miličin komšija, opisao je njihov zamak „Znamenka“, kao „centralnu tačku zlih sila“. Petar, Nikolaj, Milica i Stana uspeli su da izbegnu boljševički pokolj tokom Oktobarske revolucije. Emigrirali su u Francusku, gde su i umrli. Unuk Petra i Milice, a praunuk kralja Nikole I, Nikolaj, danas je starešina Doma Romanovih i najozbiljniji pretendent na carski presto.

Iako su Petar i Nikolaj bili u vrhu carske kuće Romanovih, ipak je najčuveniji zet kralja Nikole bio italijanski kralj Vitorio Emanuele III (1900-1946), suprug Nikoline ćerke Jelene. Ovaj, svega 153cm visok, monarh nasledio je vlast od oca Vitorija Emanuela II, ubijenog u atentatu od strane anarhista 1900. godine. I pored protivljenja naroda i skupštine, uveo je Italiju 1915. u Prvi svetski rat na strani Antante i za to, kao nadoknadu, dobio Istru i deo hrvatske obale. Bio je jedan od retkih vladara koji je sa suprugom obilazio front i negovao ranjenike, što im je podiglo ugled u narodu. Međutim, njegov politički sunovrat počinje 1922. Tada je mogao, ali nije sprečio, dolazak Musolinija i fašista na vlast. Dozvolio je uvođenje fašističke diktature u Italiji. Okupirao je Etiopiju i Albaniju. Pristao je na ulazak Italije u Drugi svetski rat na strani Nemačke i Japana. Italija je kapitulirala 1943. i bila okupirana od strane Nemaca. Vitorio je sa porodicom napustio Rim u vreme savezničkog bombardovanja, 1943. Abdicirao je 1946, u korist sina Umberta II. Mesec dana kasnije, Italija je referendumom postala republika. Vitorio je umro u egzilu u Aleksandriji, 1947.

U dinastiji Karađorđević, kao ni kod Obrenovića nije bilo puno zetova zvučnog imena. Karađorđeve ćerke bile su udate za neke znamenite vojvode iz Prvog srpskog ustanka. Ćerke kneza Aleksandra Karađorđevića bile su u braku sa uglednim građanima, koji nisu bili plemići. Starija kćer Petra I Karađorđevića, Jelena, udala se za kneza Ivana Konstantinoviča Romanova (1886-1918), rođaka ruskog cara. Ivan, koga su rođaci od milošte zvali Ivančik, bio je, prema pričanjima savremenika, tanana duša i veoma religiozna osoba. Bio je odlučan da postane monah sve dok nije upoznao Jelenu Karađorđević i oženio se njome 1911. Imali su dvoje dece, Vsevolda i Katarinu.

Ivan se u toku Prvog svetskog rata istakao hrabrošču na frontu, za šta je i odlikovan. Godine 1917. boljševici su ga uhapsili zajedno sa braćom i rođacima i odveli u Alapajevsk u Sibiru. Sve vreme ga je pratila supruga Jelena. Ivan je ubijen 1918. u Alapajevsku i telo mu je bačeno u obližnji rudnik. Kasnije je njegovo telo sahranjeno na ruskom pravoslavnom groblju u Pekingu, koje je oskrnavljeno i prekopano u vreme Kulturne revolucije, a na tom mestu napravljen javni park.

Posle Petra I, ostali vladari iz dinastije Karađorđević nisu imali ženskih potomaka.

Politički brakovi

„Kada se čita istorija srednjega veka, vidi se da su ženidbe i udaje neprestano upotrebljavane da politici posluže stišavajući, odlažući i ublažavajući krize, predupredujući i otklanjajući tegobe, delujući kao kopča i zalog interesima. Pri čisto ličnoj upravi onovremene politike, ovim se sredstvom težilo da se glavne ličnosti, od kojih politika zavisi, stišaju, ublaže i kako god za povoljnije suđenje pridobiju.“ (Stojan Novaković, 1893)


baštabalkana

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 22 Dec 2012, 00:28
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Живот и прикљученија Анке Обреновић

ПРИНЦЕЗА НА ЗРНУ СЛАВЕ И ЗАБОРАВА

Slika

Трећа кћи Јеврема, најмлађег брата кнеза Милоша, имала је лепо детињство, узбудљиву младост, богат живот и трагичан крај. Уз њено име, без обзира на то што је наша повест махом памти као грешницу, иду бројне првине у Србији...



Рођена 20. марта 1821. у очевом шабачком конаку, који је красотом „дворове превасходио”, одмалена је била права принцеза. Имала је бујну природу и жестоку нарав, а била је лепа на мајку Томанију и оштроумна на стрица Милоша. Постала је прва дама Београда, а уз њено име иду бројне првине: прва је Српкиња која је спавала у кревету, у време када га ни кнез Милош није имао, прва је имала кућног учитеља и за музику, прва је водила дневник, не слутећи да ће бити српски првенац у женској дневничкој литератури, учила је језике и објавила прву књигу превода са немачког код нас.
Када је имала само тринаест година, уврстила се у пионире наше књижевности и постала списатељица и прва „преводчица” обновљене Србије. Јевремова мезимица учила је и музику, клавир и гитару почела је да свира 1829, као осмогодишњакиња, када је њена сестра од стрица Савка Обреновић већ била пијанисткиња. Милошева кћи се од 1823. васпитавала у београдском дому италијанског емигранта др Вита Ромите, а Анини кућни учитељи били су Димитрије и Кристина-Тина Тирол, потом и Јосиф Шлезингер.

Звездице уместо имена

У првим деценијама 19. столећа српске књиге углавном су штампане у Будиму, а трговци су их узимали на великом пештанском вашару и разносили прекупцима и претплатницима, међу којима је била и „сијатељна” фамилија Обреновић. А када је у мају 1831. купљена штампарија и следеће године прва књига у Србији дата у штампу, Ана је постала најзанимљивији сарадник тада радо читаних алманаха. У свет „књижества” укључила се под утицајем Тирола и др Јована Стеића, првог квалификованог шабачког лекара коме је Јеврем Обреновић материјално помогао да у Бечу заврши медицину.
У „Забавнику” за 1834. годину „првоначална списатељица” обновљене Србије огласила се преводима „Елеонора Шеврејка” и „Огледало супружанске љубави и верности”. Преводилачки првенац потписала је иницијалима А.Е.О и девет звездица. Зато у „Примечениу Издатеља”, не наводећи јој име, пише да је преводчица скромна Српкиња и даровита дванаестогодишњакиња пред којом је сјајна будућност.
Ан(к)а је сарађивала и у књижевном календару „Уранија”, који је излазио 1837. и 1838. године а уредник Димитрије Тирол га је потписивао као „воспитатељ сијателне фамилије у Београду, словима Књажеско-Србске Књигопечатње”. Да је 1836. објавила књигу превода „Нравоучителне повести” читатељство је обавестио месечник „Голубица” Глигорија Возаровића. Као „Илиркиња из Србије” објављивала је и у „Даници” Људевита Гаја.

Заљубљени конзул

Slika

За време прве владавине кнеза Милоша (1839–1842) написано је више песама посвећених Анки Обреновић. „Литератори” су јој по календарима и магазинима певали оде. Посвећена су јој и два посебна издања, а прво је била књижица коју је „првоначалној србијанској списатељици” у Пешти 1834. лета испевао Данил Младеновић. Песник моли певачицу Сафо да „разгрми славу Списатељке”, тек рођене „Девице која везе златом жеженим” која преводима с немецког жели се „Парнасу на теме попети”.
„Оду тринајстолетној Србкињи Сијатељнејшој Господични Анни Е. Обреновићевој” испевао је Исидор Стојановић. Песмом ју је даровао и Симеон Милутиновић Сарајлија. Књижевник и публициста Теодор Павловић у „Летопису Матице србске” назвао је „крином лепоте”, а за владику Платона Атанацковића била је „прослављена српска звезда”, „Ружица од Истока” и „Српска Аспазија”. „Друга си нам слађана”, поручио јој у песми „Двојака дичност Сијателне Господичне Анне Е. Обреновић” Вукашин Радишић. Јо(в)ан Суботић у оди „Сијателној Господични Анки Е. Обреновић” кличе: „Дижи, дижи песме звук/ нек се ори поље, гора/ нека струји дол и луг/ својим певаш, свог веселиш…”, а за брата рођенога „сладак Сестри сваки труд”.
За заљубљеног конзула Михановића Ана је муза, „анђео” и сунце његове душе. Угледајући се на оца италијанске културе, хрватски песник је своју страст и виђење са фаталном Обреновићевком овековечио сонетом. Петрарка је своју Лауру угледао на јутрењу у Цркви Свете Кјаре у Авињону, а Михановић Анку на пријему у београдском конаку кнеза Милоша. Као из отвореног длана, из песме „Виђење” чита се конзулова опчињеност шеснаестолетном Јевремовом кћерком, а стихови откривају и њен изглед.

Удаја за спахију

Време заљубљивања претворило је господичну Ану у кокету и грешницу. Уживала је у колони обожавалаца и била свесна да о њој сви говоре. Руски историчар Нил Попов тврдио је да је најбоља девојка Србије, а међу онима који су је хвалили био је и инжењер Вилхелм Рихтер. За њега је она „звезда” којој се сви удварају, отмена, образована, идеално лепа, једино људско биће које говори неколико језика „у овој пустој земљи” и „најплеменитији цвет”. А како је Ана заиста изгледала сведочи опис Француза Адолфа Бланкија. Она је 8. августа 1841. године у Бечу на Француза оставила јак утисак, па је забележио:
„Сумњам да се међу својствима која одликују најплеменитије расе жена у осталој Европи може наћи нека слична црта која би се могла применити на личне чари ове српске Књегињице. Човека пре свега изненађује отменост њенога стаса, танког, гипког, високог, и њен ватрени поглед поуздан и благ, упола просвећен, упола варварски. Њена бујна смеђа коса окружује на најособенији начин њено лице нешто снажних али привлачних и живих црта…”
Шест месеци после сусрета са Бланкијем Анка Обреновић се удала за осамнаест година старијег спахију и темишварског финансијског магната Александра Константиновића. Венчање је било 26. априла 1842. а свадба је трајала три дана. Брак је благословио митрополит Петар, кумовао је барон Стеван Дука де Кадар, а стари сват био је руски конзул Вашченко, забележиле су „Новине србске”.
Александар Константиновић је 1858. године изненада умро, а Ана остала са четворо деце: Томанијом, Александром, Катарином и посмрчем Станом. У првој години удовиштва окренула се Јови Герману, удовцу своје сестре Симке. Из везе са њим родила је девојчицу и дала јој сестрино име.
Савременици су Ану Обреновић сматрали фаталном женом. Милан Јовановић-Стојимировић назвао је кобном и „једним лепим чудовиштем”. Када је лепота у питању, за тврдњу му послужила слика на којој лепа Анчица свира клавир, по којој је и данас препознатљива.
Историја сведочи да је до моралног слепила волела власт, своје презиме и своју децу. Обожавала је и раскош, облачила се у европску, турску и српску ношњу, увек луксузно и са укусом. Прва је „оставила” народно одело и носила се по последњој бечкој и париској моди, па су је, многи поспрдно, звали и Анка Помодарка. Свилена хаљина је у то доба била знак „еуропејске” отмености, а у „госпоја Анке луксузне књажеске конаке, морало се да улегне по јевропски вкус, а да си штифлетна и лакована полуципела не види, већ да си само шушка свила и да си у земљу дубоко иде”.

Луди сан о кнежевском трону

Од седам кћери Јеврема Обреновића само је Ана дуже поживела, али је насилно умрла обележена грехом када је своју кћер Катарину гурнула у загрљај кнеза Михаила!
Књажевско брачно небо помрачило се у јесен 1861. године, када је Анастас Јовановић открио да се кнегиња Јулија дописује са аустријским кнезом Карлом Аренбергом. Двороуправитељ је отворио писмо и сазнао да ће се њих двоје прељубника састати у кући у којој су се пре седам година упознали. Српска кнегиња му је писала да јој је неопходно да се виде, „да не би у овој тамници пресвисла”. А када је писмо Анастас ставио кнезу на сто – „тајац је прекрио двор”. Михаило се затворио у кабинет и осам дана касније поверио свом Дневнику:
„Не спавам. У празној тмини бдим. Отишла је. Нагнао сам себе да је испратим до пароброда, али јој руку пољубити нисам могао. Ни додирнути… Седам година је уз мене још неко други постојао…”
У лето 1865. Михаило и Јулија коначно су се растали.
Након нагодбе са Јулијом, четрдесетдвогодишњи кнез планира брак с унуком свога стрица Јеврема. Србија није схватала свога господара, а он није крио да је „очајно” заљубљен у сестричину. Због блиског сродства са малолетном Катарином, то је постало политичко питање првог реда. Кнез се надао да ће црква прихватити његову женидбу, а свој захтев образлагао је тврдњом да „љубавницу неће, нити странкињу за жену... У конкубинату живети нити оћу, нити ми то пристоји”, говорио је, подвлачећи да „лична човекова срећа вреди барем колико и трон”.
Митрополит Михаило нови кнежев брак на видику назвао је „безбожним и нечувеним делом”, а председник владе и министар спољних послова Илија Гарашанин сматрао је да је све то „брука и несрећа која се не да поднети”.

Пуцњи у Топчидеру

Трагедија у Топчидеру учинила је крај неразумној кнежевој одлуци.
Када се 29. ма ја 1868. после подне Михаило извезао у Кошутњак, са њим су биле три Обреновићке – Томанија, Анка и Катарина – а од мушкараца, дежурни ађутант Светозар Гарашанин и дворски момак Мита Тимарчевић. Усред шуме дочекали су их Коста Радовановић, устабаша у сапунџијском еснафу, угледан не само у Шапцу, Лазар Марић и Станоје Рогић. Наоружани ханџарима и револверима, сва тројица су пуцала, а Коста је полумртвог Михаила исекао ханџаром, светећи се због кнежевог одбијања да помилује његовог брата Љубомира, адвоката у Ваљеву, који је због кривотворења осуђен на седам година заточења.
Ађутант Гарашанин, који није стигао ни сабљу да извуче, рањен је у руку. Анка је полетела да брани Михаила. Аустроугарски конзул у Београду Бењамин Калај записао је у свом Дневнику:
„Анку, која је хтела да помогне кнезу, погодила су два метка и она је пала. Катарина је стала да бежи, али су је два метка погодила у леђа, и она се бацила на земљу правећи се мртва. Убице су кнежево лице и главу потпуно искасапили ханџарима... Анки је један метак ушао кроз слепоочницу и изашао на други образ, а други јој се зарио у груди…”
Томанија је једина остала неповређена.
Србија је данима жалила кнеза Михаила и сви Срби били су у црнини.
Ану су већ сутрадан опојали у Вознесенској цркви и на брзину сахранили у породичној костурници манастира Раковица, крај сестре Симке, оца Јеврема и брата Милоша. Погинула је настојећи да заштити у народу омиљеног Михаила, а умрла као најомраженија међу Обреновићима. Српство је и данас памти као грешницу, а забораву је препуштена због приписане одговорности за кнежеву смрт. Време покоре за њу је почело већ 31. маја 1868. године: тада су „Србске новине” донеле само ноту о погребу „земних остатака г-ђе Анке Константиновићке, братучеде блаженопочившег нашег Господара и Кнеза, која је с њим заједно пала као жртва злочиначке руке” .


zabavnik

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 32 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker