Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 19:55


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: Srbi...zanimljivosti...  |  Poslato: 28 Avg 2013, 00:54
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Krnjača: Od kuće napravio etno - muzej

Arhitekta Željko Utvar poseduje u svom domu zbirku od 2.600 etno-predmeta koje je sakupljao po celoj Srbiji. Kupuje po buvljacima, selima... Više od dve trećine eksponata srpske narodne nošnje

Slika

I predmeti su kao i ljudi - pamte i pričaju, kaže arhitekta Željko Utvar (35), otvarajući vrata svog doma u beogradskom naselju Krnjača, u kojem od vremena i zaborava gotovo deceniju čuva i dopunjuje svoju retku i dragocenu etno - zbirku.


Škrinje pune veza, salta - deo prizrenske narodne nošnje, svadbarski pojas iz Kosovskog Pomoravlja sa srebrnjacima, pozlaćeni pojasevi i pafte, pirotska keramika, opanci i jeleci, ne samo što su ukras stare porodične kuće u kojoj Željko živi sa majkom Mirom već su i deo izuzetno vrednog etnološkog blaga koje mladi arhitekta sakuplja i na kojem bi mogli i muzeji da mu pozavide.

Od prve oslikane preslice, koju je pre devet godina kupio od jednog domaćina u Petrovcu na Mlavi, Željko ne prestaje da traga za predmetima koji su u minulim vekovima krasili srpske kuće. Danas je, kaže, ponosan na svoju etno-zbirku sa 2.650 najrazličitijih predmeta, od kojih su pojedini rariteti.

- Etnologija je moj život - kaže Željko, pokazujući najstariji predmet, koplje iz paleolita koje je nedavno dobio na poklon od jednog trgovca.

SKUPLjA ISTORIJU
Ljubav prema starinama Željko prenosi i na sestriće, Dušana i Vladu. Iako mali, opčinjeni su sobom-muzejom u kući njihovog ujaka. Pomažu mu, čiste, glancaju predmete, raspituju se...
- Svakog vikenda u tri ujutru idem na buvljak. Prodajem stari novac, marke, fotografije, slike. Sve što zaradim odmah uložim u neki predmet za moju kolekciju.

Svaki komad očisti od prašine, žižaka, zatim ga dugo premazuje, pa tek onda voskira. Pre nego što ga pridruži zbirci u podrumu, odstoji mesec dana.

Prostran hodnik načičkan starinama vodi do sobe pune keramičkih ćupova, figura, bakarnog posuđa, alata... Na zidovima stotine preslica, sa ljubavnim porukama.

- Malo je poznato da su ih pravili momci da bi ih na vašarima darivali devojkama - kaže Željko. - Po njima su iscrtavali slike iz svakodnevnog života i ispisivali nežne reči. Svako selo imalo je i svog majstora-presličara.

Više od dve trećine eksponata su narodne nošnje iz svih krajeva Srbije. Pronalazio ih je, govori, na tavanima, ali i na stovarištima, buvljim pijacama, kupovao od kolekcionara i naslednika.

- Prošpartao sam celu Srbiju, zavirivao kojekuda, cenjkao se i molio da dođem do pojedinih predmeta - kaže. - Opčinjen sam srpskom nošnjom na kojoj je iscrtana duša naroda. I kad je bilo teško, kad se vojevalo i slavilo, vredni majstori šili su i vezli nošnju.

Zahvaljujući Željku, brojni vredni primerci su sačuvani.

- Na drvljeniku sam pronašao kaftan srmom vezen spreman za spaljivanje. Mnogo tog blaga je nestalo ili uništeno jer se verovalo da stare treba sahranjivati u najlepšoj nošnji, a da njihove stvari treba spaliti.


GROF JAGODIĆ
U UTVAROVOJ kolekciji su i drveni držači za čizme grofa Elemer fon Jagodića, o čijem je sinu nedavno snimljena TV serija.

Iako su mu svi ovi predmeti u srcu, izdvaja svadbarsku nošnju iz Knjaževca koju je dobio od prijatelja njegovog pokojnog oca, Rusomira Zdravkovića. Srcu mu je prirasla i zlatnožuta košulja iz sredine 19. veka. To je i najskuplji primerak u zbirci. Sašile su je terzije za bogatu nišku gospođu. Platno je protkano svilenim nitima pa otkriva da je, zapravo, srpsko platno - svila.

- Malo je naroda, poput našeg, koji se može pohvaliti tako vrednom odećom - kaže Željko.

U početku je ljubav prema stvarima iz prošlosti zbunjivala i Željkove roditelje. Majka Mira seća se da su ga kao malog više od igračaka interesovali neobični predmeti i kamenje. Umesto patika, tražio je da mu kupe rog sa zida komšije lovca.

- Vremenom, prepoznali smo njegovu strast, ponosni na uspeh u školi i fakultetu. Ali za njega, iako talentovanog arhitektu, posla nema - kaže sa vidnom gorčinom majka Mira.

Da ne gubi vreme, sa arheolozima iz Narodnog muzeja radio je na zaštiti spomenika u Gamzigradu, Babušnici, pomagao na iskopavanju rimskih lokaliteta u okolini Požarevca, istraživao je vinčansku kulturu, obilazio muzeje...

- Svakodnevno učim o našoj istoriji, ponosan na bogatstvo i širinu srpske tradicije i običaja - kaže ne gubeći nadu da će njegova zbirka zainteresovati Ministarstvo kulture.

Žao mu je što nema bolje uslove za čuvanje, jer predmeti ne trpe dnevnu svetlost, a prostorija mora da ima odgovarajuću vlažnost.

- Nedavno mi je jedan privatni kolekcionar nudio sto hiljada evra za moju zbirku - kaže Željko. - Njena materijalna vrednost nešto je veća, ali ni za kakve pare se ne bih od nje odvojio. Ona je moje neprocenjivo blago.

Slika

Novosti

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srbi...zanimljivosti...  |  Poslato: 13 Sep 2013, 02:24
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Neobični Beograđani: Dragan Perić, „namćor ovdašnji“

Samo jedan čovek u stanju je da bude pisac, autor, urednik i distributer časopisa „Repata zvezda“, u kojem uporno skuplja priče i fotografije starog Beograda

Slika
Kopitareva gradina, danas ugao Đure Daničića i Džordža Vašingtona. Brka sa šeširom bio je vlasnik vinarije, i verovatno peče rakiju za prodaju

Ovaj entuzijasta živi u vremeplovu na ulicama starog Beograda.

Samo jedan čovek u stanju je da bude pisac, autor, urednik i distributer časopisa „Repata zvezda“, u kojem uporno skuplja priče i fotografije starog Beograda. Naš sagovornik Dragan Perić sebe zove „namćorom ovdašnjim“ i „kapetanom vremeplova“, a nama za ljubav otvorio je arhivu svojih fotografija, kao i srce, i ispričao neke nesvakidašnje priče.


- „Repata zvezda“ dobila je ime po kafani koja se nalazila na mestu današnje Narodne banke u Ulici kralja Petra - počinje priču Perić. - Pored te kafane nalazila se i kuća u kojoj je rođen Branislav Nušić, a zatim je izgradnja banke otpremila ova zdanja u istoriju.

Mnoga istraživanja Perića su vraćala u kafanu, instituciju u kojoj je nastajala srpska istorija. Za njega je najlepša ona pripovest o tome kako je veliki pesnik Vojislav Ilić napisao Svetosavsku himnu, koju mališani i danas svake godine recituju o danu Svetog Save.

Urednik i pisac

Slika

Naš sagovornik je više od 30 godina radio kao tehnički urednik u različitim dnevnim i nedeljnim novinama, u kojima je i objavio značajan broj tekstova. Trenutno je nezaposlen, ali uz ogroman entuzijazam „živi“ na trgovima starog Beograda i u njegovim kafanama. Autor je romana „Obična priča“ u kojem čitaoca vodi ulicama Beograda iz 1926. godine.
- Ova pesma napisana je u legendarnoj kafani „Dardaneli“ koja se nalazila na današnjem Trgu republike u blizini Narodnog pozorišta. Pesnik je napisao bukvalno za desetak minuta, dok je dečko kojeg su poslali iz štamparije cupkao pored stola stežući banku (desetodinarku), koju nije smeo da da Vojislavu pre nego što dobije pesmu u ruku. To je bila naredba urednika, a banka je, uzgred, već uveliko bila popijena.

Perić pominje i da je inicijativa za osnivanje društva „Cvijeta Zuzorić“ koje je kasnije podiglo veliki umetnički paviljon na Kalemegdanu takođe rođena u kafani, ovog puta Pozorišnoj kafani na Trgu republike, a ne u Akademiji nauka, kako bi neko pomislio.

- Kafane su bile i pravi vojni dobrovoljački štabovi u doba balkanskih i Prvog svetskog rata - nastavlja Perić. - Tako su se, na primer, komite vojvode Vuka (Vojina Popovića) skupljale u kafani „Crni konj“, na Varoš kapiji, odnosno na uglu Pop Lukine ulice i Kosančićevog venca, a četnici - dobrovoljci su svoj „kafanski štab“ imali u „Zlatnom burencetu“ u Prizrenskoj ulici iznad Zelenog venca.

Možda najlepša priča koju nam je ovaj entuzijasta ispripovedao vezana je za ime palate „Devanha“ preko puta današnje Beograđanke.

- Prema priči koju ja znam, ovo nebično ime je prvo bilo ime britanskog broda, koji je tokom Prvog svetskog rata prevozio naše ranjenike od Krfa do Bizerte - pripoveda Perić. - Napao ih je nemački sumaren (podmornica) i tada se Nikola Uzunović, deda poznatog glumca Tanasija Uzunovića, zakleo da će, ukoliko preživi, podići ovu palatu i da će joj dati ime broda. Postojanje ovog lepog zdanja govori da je brod preživeo sukob, upravo kao i Uzunović, koji je održao reč.

Slika
Najčešći „model“ mašine za pranje veša u 19. veku


Slika
Kočijaš koji se profesionalno bavio prevozom ljudi i robe zaprežnim kolima


Novosti


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srbi...zanimljivosti...  |  Poslato: 12 Apr 2014, 23:31
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Pamtim pet ratova, Gavrilo Princip mi je poremetio detinje planove

Najstarija Beograđanka Antonija Tonka Nikolić (105) za „Beogradske priče“ ispričala svoju životnu storiju: Kao kao petogodišnjoj devojčici uskraćena joj vožnja prvim automobilom u Sarajevu, jer je izbila gužva zbog atentata

Slika
Baka Tonka Nikolić

PROŠLO je stotinu godina od atentata u Sarajevu, kada je Gavrilo Princip pucao u Franju Ferdinanda, a još postoji dama koja pamti da joj je to poremetilo neke snove iz detinjstva. U Beogradu i danas živi Antonija Tonka Nikolić, rođena 1909. godine, koja je u vreme pred početak Prvog svetskog rata imala pet godina. Živela je u Goraždu, a otac Jakov Fajt i majka Anđa bili su ponosni što su prvi u tom mestu kupili automobil.

- Ne sećam se koji je to auto bio, ali znam da nam je bilo obećano da će svu decu provozati u njemu, i to smo s nestrpljenjem očekivali - seća se najstarija Beograđanka tih dana. - Otac je mislio da nas poveze ka Sarajevu, ali je grad bio blokiran, nastupila je velika gužva zbog ubistva, i naša vožnja je propala. To je bilo prvo razočaranje iz detinjstva koje pamtim...



PUT KA BEOGRADU

Naša sagovornica je starica koja dostojanstveno nosi svoje godine, i vrlo čistog uma nam pripoveda svoje priče, osvežavajući sećanja. Na pitanje da li je najstarija u Beogradu, odgovara vispreno: „Bogme, i šire!“

Na naše zaprepašćenje, još neke slike iz detinjstva je jasno sačuvala, pa nam govori i da se mnogo sveta skupilo u Sarajevu tog juna 1914. godine, kada su ispraćani posmrtni ostaci austrougarskog prestolonaslednika i njegove supruge Sofije. Ona kaže da se sve odvijalo u gužvi na sarajevskoj železničkoj stanici, odakle su upokojene nesuđene vladare vozom otpremili ka Beču.

Slika

Tonka Nikolić je najmlađe od 11 dece koliko su imali njeni roditelji, i do danas je nadživela svu braću i sestre. Četvorogodišnju osnovnu školu je završila u Sarajevu, a onda su se roditelji preselili u Goražde. Otac joj je bio nemačkog porekla po ocu, bio je kovač i kolar, a zanat je završio u Beču. Majka Anđa bila je Srpkinja iz Bosne.

- Udala sam se 1930. godine za rođenog Beograđanina Milorada Nikolića, inače Cincarina - nastavlja priču baka Tonka. - On je bio snalažljiv i dovitljiv čovek, radio je svakakve poslove i lako ih je menjao ukoliko bi neki krenuo naopako. Prvo je bio taksista u prestonici, 1928. godine, a onda je vozio autobus. Jednom je, zbog neke utakmice vozio fudbalere Sarajeva u Goražde i tamo smo se sreli. Odlučili smo da se uzmemo, moji su bili protiv, ali ljubav je to... Uskoro sam se obrela u Beogradu.

SAHRANA KRALjA ALEKSANDRA

BAKA Tonka se jasno seća sahrane kralja Aleksandra Karađorđevića posle atentata u Marselju, 1934. godine. - Bila je velika gužva, svi su se sjatili na ulice, a u Beograd su došli i „silni carevi“ sa svih strana - pripoveda nam baka Tonka. - Ja sam bila u špaliru ispred „Londona“. Tamo sam čekala povorku. Jasno se sećam. Još sam mnoge poznate Beograđane ispratila na večni počinak, tada je bio red da se uglednim ljudima dođe na sahranu, a ovo je bio mali grad. Sećam se kada je umro Vladislav Ribnikar, mislim da su njega ispratili negde izvan grada, vozom sa železničke stanice, a zatim sahrane Moše Pijade u Aleji velikana na Kalemegdanu...
Baka Tonka se seća glavnog grada iz tih, tridesetih godina prošlog veka, i kaže da je to bio miran i živopisan grad.

- Beograd je bio mali, imao je jedva oko 250.000 stanovnika - nastavlja priču naša sagovornica. - Pamtim da sam prvo videla tramvaj koji vodi od Kalemegdana do Slavije. Grad je bio nekako više gospodski i srdačniji nego danas. Ljudi su se drugačije družili. Bilo je više prijateljstva. Danas je drugačije vreme, mi ovde više ne znamo ni ko su nam komšije, a nekada smo znali sve o svima i svako je svakome priticao u pomoć.

Okrećući se unazad ka svom živopisnom životu, Antonija Nikolić podseća da je preživela pet ratova! Pored nje su „protutnjala“ dva balkanska rata, Prvi i Drugi svetski, i najzad onaj prilikom raspada Jugoslavije. U dug vek stane i mnogo lepog i mnogo ružnog, kaže ona.

- Pre rata smo počeli život u Jatagan mali, pa smo se brzo preselili na Dorćol. Moj muž Milorad i ja smo lako sklapali prijateljstva i svake večeri bismo se družili, uglavnom po kućama. Tada je bilo takvo vreme, uveče bismo išli u goste ili bi neko dolazio kod nas. Imali smo puno prijatelja i među Jevrejima, njih je bilo mnogo u Beogradu pre rata i bili su fini ljudi. Kada je počeo rat, skoro svi su nestali u logorima. To je bilo strašno i teško mi je palo. I taj rat je bio strašan, kao i svaki drugi. Sećam se kada su počele da padaju bombe 6. aprila ujutru, 1941. godine. Mnogi su tada stradali.

Za vreme Drugog svetskog rata, baka Tonka se seli sa mužem sa Liona, gde je prethodno bila, na Konjarnik. Uzeli su u zakup kuću oko koje je bio vinograd. Večito snalažljivi muž Milorad dosetio se da počne da pravi plavi kamen, neophodan vinogradarima, i tako su trampili ovaj proizvod za brašno i seljačke proizvode, pa su nekako preživeli. Posle rata se opet sele, ovog puta u Kozarčevu ulicu, gde Tonka Nikolić i danas živi.



NEMCI, RUSI, NAŠI...

Posle četvorogodišnje okupacije, naša sagovornica se dalje seća oslobođenja, Rusa, partizana... Kaže da je htela da vidi Peku Dapčevića kako će, na belom konju, da ujaše u slobodni Beograd, ali nije uspela da se probije kroz gužvu. Slikovito pamti sve koji su tih godina protutnjali kroz grad.

- Za vreme okupacije su Nemci bili mirni, makar ih ja tako pamtim. Nisu nas dirali ukoliko im se ne suprotstavljamo. Štaviše, ja sam se porodila 1941. godine sa sinom Dušanom, i kada sam ulazila u nemačku komandu da uzmem propusnicu, čak su mi i pomagali da se popnem uz stepenice. Bili su strašni ako im se neko suprotstavi, i streljali su sto za jednoga. To je bilo užasno.

Sa druge strane, partizani koji su došli, bili su „i ovakvi i onakvi“. Neki su bili dobri, a drugi, bogme drski. Sve je zavisilo kako koji naiđe. Rusi su umeli da budu nezgodni, sećam se da su došli do naše kuće u čijem podrumu je bilo vina i rakije jer smo gajili vinograd, i bilo je pravo čudo kako su sve brzo popili. Strašno je bilo posle oslobođenja, kada su ubijali sve koji su sarađivali sa Nemcima. Sećam se, tu kod škole „Vojislav Ilić“ bila je jedna velika rupa. Tu su partizani streljali Nemce koje su uhvatili, a i naše koji su sarađivali sa okupatorom. Boga pitaj koliko ih ima da i danas leže tamo, ispod igrališta. Rat je veliko zlo, ode mnogo dobrih ljudi.
Još jedan rat je prošao, godine su prolazile, a muž Milorad se opet dosetio da promeni zanimanje. Ovog puta rešio je da pravi dečje igračke, lampione za jelke, a proslavio se družeći se sa seljacima na Cvetkovoj pijaci. Shvatio je šta im treba i ubrzo je počeo da pravi „grad“, kako kaže baka Tonka, odnosno omalenu spravu kojom bi voćari merili broj gradi u rakiji i tako znali njenu jačinu. Evo, već 60 godina je u njenoj porodici sačuvan taj zanat, pa sin Dušan, inače penzioner, i danas priča o tome kako ponekad napravi poneku takvu spravicu.

Slika

Antonija Tonka Nikolić je imala tri sina, od kojih je najstariji Nikola umro. Ostali su joj Dragan i Dušan, kao i unuci Saša, Milorad i Vladimir, i unuke Vesna i Sandra. Pored njih, nanizalo se dvoje praunučadi, Jovan i Laza, koji su joj posebna sreća u životu.

PET DANA DO BEOGRADA

KADA se udala za Milorada, Tonka Nikolić je prvo otišla u Makedoniju, u Kruševo, da upozna njegove roditelje. Zatim je sa mužem prvi put krenula ka Beogradu. Te, 1930. godine vozovi su iz Makedonije do Beograda išli izuzetno sporo. - Sećam se, mogla sam da izađem iz voza, kako bih protegnula noge, malo bih pešačila pored kompozicije, idući istom brzinom kao i voz, a onda opet ušla unutra. Do Beograda nam je trebalo pet dana!

- Muž Milorad i ja smo se uvek dobro slagali. On je bio dobar i vešt, snalažljiv čovek i nikada nije očajavao kada bi neki posao krenuo nizbrdo, već bi odmah smišljao šta će novo da radi. Umro je 1967. godine, pa sam ja, evo, udovica već 46 godina. Šta da vam kažem? Bilo je mnogo i dobrog i lošeg u mom veku. Najveća radost je bila kada su mi se rađala deca, unučad i praunučad, a najteže mi je bilo kada sam sahranila muža i sina. Nema ničeg težeg za majku nego da sahrani svoje dete.



ŽIVOTNI SAVET

Pa opet, kaže Tonka, lepo se živelo. Posle ovako raskošnog životnog iskustva, ona razume mlade ljude, i ima poneki savet za njih:

- Danas se ljudi ne slažu kao nekad. Svađaju se, nervozni su, sve im smeta. Razumem ja njih. Nemaju posla, ne žene se i ne udaju na vreme, nemaju način da steknu stan... Jasno mi je zašto su nervozni. Ali je veoma bitno da se ljudi slažu i poštuju. Da se ne svađaju, iz sloge se sve dobro rađa.

Od svih decenija koje su ostale iza nje, naša sagovornica izdvaja neke za koje kaže da su bile najbolje. Pitamo je kada se ovde, po njenom sećanju najbolje živelo, a ona kao iz puške, bez dvoumljenja kaže: „Za vreme Tita“!

- Tada se najviše gradilo, bilo je posla za sve, svi su mogli da idu u banju! - šarmantno poredi ova i „ona“ vremena naša vremešna dama. - Svako je imao pravo da se leči, i onaj čistač ulica, kada se razboli, lepo je mogao da ode u banju o trošku preduzeća i da mu posle toga bude dobro! Gde je to sada? Svet je bio veseliji, ne znam ni ja zašto, ali tako je bilo.


SVEMOGUĆI MILORAD

SUPRUG baka Tonke, Milorad Nikolić bio je svestran, a među prvima je provezao auto marke „lanča“ kroz Beograd. Njegov sin Dušan priča da je otac za vreme služenja vojnog roka naučio da se bavi fotorafijom, a kada je izašao iz vojske sa nekim fotografom Žikom Stojkovićem kod Đerma je rešio da pravi foto-papir, jer ga nije bilo u Beogradu, a nekako u to vreme je počeo da pravi i razglednice, koje su u ono doba zvali „ajnzec-karte“. Posle je počeo da pravi „bombice“, kako su zvali preteče današnjih petardi, ali mu je jednom eksplodirao barut i odneo jedno oko. Prvi u Jugoslaviji je počeo da izrađuje plastiku, praveći dečje zvečke, prešao zatim na spravu za merenje jačine rakije, u međuvremenu je pravio kugle za jelke...

- Nije bio mnogo školovan, ali je hemiju znao u prste i družio se sa profesorima - govori Tonkin i Miloradov sin Dušan. - Čak je patentirao aparat za proizvodnju struje koji je radio na temperaturnoj razlici vazduha i vode. Želja mi je da obnovim tu spravu, imam neke njene delove, možda ću uspeti da „probudim“ očevu genijalnost i da jednom, ipak, napravim tu mašinu.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srbi...zanimljivosti...  |  Poslato: 13 Feb 2017, 20:28
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Baka Slavka i deda Miodrag slave 70 godina braka i poslali su vam jaku poruku o ljubavi (FOTO)

Brak Slavke i Mije Tanasića je najdugovečniji u istoriji sela...

Slika

Slavka (89) i Miodrag Tanasić (92) iz Banovog Polja, upoznali se kao deca, zavoleli i uzeli posle rata i do današnjeg dana žive srećni, uzajamno se poštujući, obasuti ljubavlju i pažnjom svoje dece, unučadi i praunučadi, a sada slave sedamdesetu godišnjicu braka, piše Mačvapres.

Miodrag je 1941. prvi put sreo Slavku, ljubav svog života. Bili su deca. Nisu ni slutili da će ih sudbina spojiti za ceo život, da će zajedno doživeti duboku starost u srećnom braku dugom sedamdeset godina.

Miodrag – Mija je bio je vižljasto seljače iz domaćinske kuće. Imao je 15 godina. Slavka, devojučurak od 12 godina, u rodnu Mačvu, u Banovo Polje, izbegla je sa majkom iz Slavonije. Igrali su se po banovopoljskim sokacima, rasli i sazrevali u ratnom vihoru. Mija je kao golobradi osamnestogodišnjak 1944. otišao u rat, a Slavka se sa majkom posle oslobođenja vratila u Hrvatsku. Ponovo su se sreli u proleće 1947, za Uskrs, u Banovom Polju. On tek odslužio vojsku i stasao u momka za žendibu. Ona – naočita devojka stasala za udaju.

Slika

– Videla je moja majka na groblju i kad je došla kući kaže mi: “Mijo, došla Slavka iz Antunovca. Da vidiš kakva je dobra devojkara. Ajde da je uzmemo za snaju!” – A ja, ni pet ni šest, odmah otrčim preko bašče kod komšije Milorada gde je ona bila. Razgovarali smo i ona pristane da zajedno idemo na neku svadbu u selu. Kad smo se vraćali kući, ja navalio da je ubeđujem kako hoću s njom da se ženim. Pred Miloradovom kućom ja opet pitam da se uda za mene. Čuo Milorad o čemu se radi, pa reče Slavki: “Pa, dobro, Slavka, znaš Miju, udaji se nego šta ćeš!” I Miloradova žena Mirka je navijala za žendibu, i Slavka pristane. Otrči Milorad kod mojih kući da im javi da sam se oženio. Oni već bili polegali, otac istera Milorada iz kuće, ne verujući mu šta priča. Uverio se kada sam Slavku doveo kući – priča deda Miodrag.

– Kad me pitao da se udam za njega, ja sam mislila da se zafrkava sa mnom – priča baka Slavka. – On je bio iz bogate kuće, a ja sirota. Samo mi majka ostala, otac i braća izginuli u ratu. Bio je navalio da se ženi, čak je hteo da ide kod majke u Antunovac da je pita. Ja sam znala da me tamo neće dobiti jer sam imala dosta prilika za udaju. Posle je i on odustao od te ideje jer je znao kako je moja majka stroga i da bi me samo odveo nazad kući, a ne i dobio za ženu – nastavlja baka Slavka.

Svadba je bila na Malu Gospojinu 1947. godine. U domaćinskoj avliji veselje je trajalo tri dana. Venčali su se u opštini i crkvi, ali slike sa venčanja nisu uspele jer se učitelju Zdravku Martinoviću, koji je bio i fotograf, pokvario aparat.

Slika

Sedam decenija su Mija i Slavka ostali zajedno. Vredno radili, gradili, rađali decu.

– Brak je najvažniji. I ljubav, sloga i poštovanje. Mija je dobar, nikad me nije ni izgrdio. A i ja sam uvek postupala kako treba. Mislili smo oboje o kući i deci – kaže baka Slavka.

– Nikad se nismo posvađali, a kamoli viknuli jedno na drugo. Ni nas dvoje, niti neko u kući od familije. Moj otac mi nikad ništa nije branio, a ni ja mojoj deci. Nema domaćina u našoj kući, niko nema potrebe nešto krijući da uradi ili uzme. Kad imamo svi imamo. Lepo se slažemo. Ako se ne slažemo i ne dogovaramo, to nije kuća – dodaje deda Mija.

Ponosni su na obe ćerke koje su završile fakultete i udale se, kao i na sina koji je ostao da živi i radi na imanju u Banovom Polju. Porodica se uvećala za sedam unučadi i devetoro praunučadi, pa za krsnu slavu za stolom sede četiri generacije. Takvim bogatstvom se retko ko može pohvaliti.

Slika

Iako gazi desetu deceniju, deda Mija je kao mladić. Za čas će biciklom otići do prodavnice u centru sela, a ni jedan posao u kući i dvorištu njemu nije težak. Šeretski osmeh ne silazi sa njegovog lica, a dogodovštine iz prošlosti može pričati u nedogled, a da ne dosadi. Baka Slavka se slabo kreće i ne izlazi iz kuće, a mlada snaha Rosa, udata za unuka Milana, najčešće joj je na usluzi.

– Nana Slavka i deka Mija su primer koji treba slediti. Njihova dugovečnost i brak koji traje sedamdeset godina mogu da budu inspiracija nama mlađima jer njih dvoje potvrđuju da je ljubav, a ne interes, najvažnija za bračnu zajednicu – kaže Rosa.

Šef mesne kancelarije u Banovom Polju Mile Jovičić potvrđuje da je brak Slavke i Mije Tanasića najdugovečniji u istoriji sela.

-Niko još nije doživeo sedamdeset godina zajedničkog života. Bilo je dugih bračnih zajednica, čak i pedeset godina i više, ali sedamdeset nije. Deda Mija je jedan od najstarijih meštana Banovog Polja, a njegova kuća čestita i ugledna – dodao je Jovičić.


telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srbi...zanimljivosti...  |  Poslato: 06 Mar 2017, 14:51
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Niče muzej slatkog u Kraljevu!

Kraljevačka familija Cvetić promovisala ideju o očuvanju tradicionalne srpske poslastice. Kreće od trešanja, šumskih jagoda i ribizli, preko kajsija, bresaka, šljiva i dunja, pa sve do tegli od smokava, lubenica i pomorandži

Slika

SLATKO je dobro ukuvano voće, neke vrste povrća ili latice ruža u šećernom rastvoru velike koncentracije. Ono je prvo posluženje za početak dana, a služi se i kasnije uz svaku kafu, uzima se kada u kući nema kolača, ali se pre svega služi gostima u znak dobrodošlice i gostoprimstva. Nekada je darivano u specijalnim prilikama i bilo je veoma cenjeno kao poklon. Karakteristično je za građanske kuće u Srbiji sve do sredine 20. veka, kada se umeće kuvanja slatka prenosi na selo, gde se danas kuva više nego u gradu.

Ovako Kraljevčanka Marina Lukić Cvetić, istoričar umetnosti i v. d. direktora Zavoda za proučavanje kulturnog razvoja i inicijatorka ideje da se u porodičnoj kući Cvetića u centru Kraljeva otvori muzej slatkog, u samo nekoliko rečenica objašnjava definiciju i gotovo fenomen tradicionalne srpske poslastice.

- Preteča slatkog je voće u medu, koje je iz Vizantije stiglo u srpsku srednjovekovnu kuhinju. Otkrićem šećera i njegovom proizvodnjom, započeto je kuvanje slatkog na Mediteranu. Osim Srba, na isti način spremaju ga i Grci, Cincari, Jevreji, Makedonci i Bugari - priča gospođa Lukić Cvetić. - Mnogi putopisci koji su u 19. veku prošli Srbijom zabeležili su u gradovima obavezno posluženje slatkim i vodom. Tako je Oto Dubislav Pirh, prilikom posete Srbiji 1829. zapisao da "u kući beogradskog trgovca žena donosi ritopečkog vina, voće, i slatko koje ovde veoma dobro prave".

Prema njenim rečima, knjeginja Ljubica je u Ljubičevu, dok je knez Miloš boravio u Kragujevcu, kao "vrhovna domaćica" prela, mesila i pekla hleb i kuvala slatko. A opisujući srpsku slavu, Feliks Kanc je posebno naglasio da se u kući ministra, profesora, bankara, oficira, advokata i lekara, kao i u kući najskromnijeg trgovca i zanatlije, posetiocima za dobrodošlicu služe - slatko i kafa.

Slika

- Slatko je deo kulturnog identiteta čaršije, života i običaja građana, a u Kraljevu ga prvi pominje novinar Adam Smit 1895. godine, koji je, takođe, opisao posluženje na slavi. I danas se, u svakoj kući koja drži do tradicije u gradu na Ibru, kuva slatko. Kako počne sezona voća, tako i domaćice kreću sa pripremanjem slatkog, najpre od trešanja, šumskih jagoda i ribizli, pa od kajsija, bresaka, šljiva i dunja, a potom i od smokava, lubenica i pomorandži - naglašava Marina Lukić Cvetić.

Slika

U porodičnoj kući Cvetića u Kraljevu, otkako je napravljena 1908. pa do današnjih dana, kuva se i služi slatko. Ovaj građanski specijalitet Cvetići autentično čuvaju na šifonjeru i poklanjaju ga gostima i prijateljima. U cilju očuvanja i promocije kulturnog i gastronomskog nasleđa i običaja, kao i u cilju otvaranja novih sadržaja koji će ući u turističku ponudu i naći svoje mesto na kulturnoj mapi Kraljeva i Srbije, pokrenuta je i inicijativa za otvaranje ovog muzeja u očuvanom ambijentu salona sa početka 20. veka, pod nazivom "Muzej slatkog - Kuća Cvetića".

Slika

- Imajući u vidu kulturno nasleđe koje kao zajednica baštinimo na ovim prostorima, naša dužnost kao pojedinaca je da u 21. veku ne ostanemo prebrisani, već da bogate slojeve zajedničkog, građanskog identiteta konzerviramo, prezentujemo i sačuvamo za budućnost. Projekat "Muzej slatkog", koji u saradnji sa Narodnim muzejom u Kraljevu želimo da realizujemo u "Kući Cvetića" ima upravo ovakvu funkciju - kaže Marinina kćerka Lidija Cvetić, glumica i doktor nauka umetnosti i medija. - Podizanjem svesti o značaju kulturnog nasleđa u sopstvenom okruženju očekujemo da će primeri naše lične, porodične dobre prakse biti podsticaj i drugima da brinu o svom, a samim tim našem, zajedničkom nasleđu.

Slika
Lidija Cvetić i Marina Lukić Cvetić

PROMOCIJA

U prisustvu brojnih zvanica održana je promocija inicijative za otvaranje Muzeja slatkog u porodičnoj kući Cvetića. Osim posluženja ovim tradicionalnim specijalitetom i kafom, posetioci su bili u prilici da se upoznaju sa umetničkom zbirkom i uživaju u jedinstvenom ambijentu salona u kojem se na istom mestu, duže od jednog veka, nalazi ormar na kome su tegle sa slatkim, kao i kredenac u kojem je raspoređena kolekcija posuđa, poslužavnika, uštirkanih šustikli i svega što je vezano za posluženje.

Slika

KUĆA CVETIĆA

"Kuću Cvetića" 1908. sagradio je je Filip Cvetić, kraljevački trgovac vinom. Sa suprugom Darinkom za života je odgajio trinaestoro dece, a u svoju porodičnu kuću utkao je značenja koja i danas evociraju sećanja na vreme kada se Kraljevo kao varošica ugledalo i razvijalo prema kulturnim standardima Evrope. Njegovi naslednici tu i danas žive i trude se da ničim ne naruše autentičnost i originalnost. Praunuk Dragomir Cvetić, diplomirani mašinski inženjer, kuću i dvorište perfektno održava, njegova supruga Marina Lukić Cvetić, kao istoričar umetnosti enterijeru vraća ranije vrednosti, a njihova kćerka, dr Lidija Cvetić, posebno se angažuje oko formiranja interaktivnog "Muzeja slatkog".


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Srbi...zanimljivosti...  |  Poslato: 23 Mar 2017, 00:19
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Kako je nastala pesma „Dimitrije, sine Mitre“



Slika




Dugo se smatralo da je poznata pesma „Dimitrije, sine Mitre“ narodna pesma. Međutim, skoro smo saznali da nije. Autor pesme je Stana Avramović Karaminga iz Vranja. Stana je bila jako ugledna vranjanska pevačica i uzor mnogim kasnije poznatim pevačima.



Slika
Slika KUD Sevdah – u sredini se nalazi Stana Avramović Karaminga



Stana je umrla 1969. godine i na sahrani su po njenoj želji svirali ovu njenu pesmu. Ona ju je ceo život malo menjala i bilo je par verzija pesme. Pred samu smrt je rekla prijateljima „Sve nesam rekla, sve i neje za pesmu…“ i ispričala kako je pesma nastala.

Pesma je inspirisana pričom o Dimitriju koji je bio njen brat od tetke i Stani po kojoj je ona kasnije dobila ime. Karamingin otac Toma je bio ujak Dimitriju. Za priču je saznala od majke koja joj ju je tek na samrti ispričala.

Dimitrije je oženio Stanu za koju se priča da je bila najlepša devojka od Vranja do Niša. Mnogo su se voleli, ali nisu mogli da imaju dece. Kako su godine prolazile polako je porodica počela da zanoveta, pa bi recimo kada bi krenuli u crkvu nedeljom svekrva Bosa govorila „‘Ajde sine, ‘ajde pa i dete dovedi„.

Vremenom je i Dimitrije počeo da prebacuje ženi „Badava, Stano, tvoja lepota, kad nisi rodila muško ili žensko. Svi se kunu u decu, a ja u tebe!“

Od nesreće koja ju je izjedala Stana reši da sebi oduzme život i obesi se. Međutim, za to sazna ujak Toma i pokuša da joj pomogne tako što je posavetuje da tajno zatrudni sa drugim čovekom kako bi porodica ponovo bila sretna.

Tako i bude, Stana zatrudne u četrdesetoj godini sa drugim čovekom. Polako se vraćala sreća u porodicu, svi su je pazili i čuvali od posla da bi iznela trudnoću. Međutim, porođaj je bio težak i Stana umre na porođaju. Dete je preživelo…

Sedam dana kasnije ujka Toma reši da kaže istinu Dimitriju:

„Pre nego što odemo na Stanin grob, moram nešto da ti kažem. Izjedosmo Stanu, prvo tvoja majka, pa ti i onda ja.“.

Dimitrije je bio zbunjen.

„Tako je. Tvoja majka, što je kinjila. Ti što si nerodan, a ja što sam je savetovao s koga da ide. Da znaš, dete nije tvoje.“

Dimitrije bi čvrst, pa odgovori ujaku „Ako, ujko. Nema veze. Mi smo hteli dete da usvojimo, a ovo je bar moja Stana rodila.“

Sutradan, na grobu, pred rođacima dok su Stani davali prvu subotu, Dimitrije reče: „Ovde, pored moje Stane da me pokopate…“ i pre nego šte je iko mogao da ga spreči, izvadi pištolj i ubije se.

Tri dana nakon smrti Stane i Dimitrija, od tuge umre i njegova majka Bosa, malo kasnije i Toma.

Tako je Stana Karaminga izgubila oca. Za sećanje sastavila je kratku ali kao planina veliku pesmu o svojoj tetki i njenom sinu Dimitriju. Do svoje osme decenije je krila pozadinu pesme jer govori o zloj sudbini porodice i o samoubistvu.

Za kraj preslušajte pesmu i razmislite o pozadini pesme.



phpBB [media]


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Srbi...zanimljivosti...  |  Poslato: 19 Apr 2017, 23:01
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
РАЗГОВОР ВЛАДИКЕ НИКОЛАЈА И ТЕСЛЕ



Slika




Свети владика Николај Велимировић преминуо је на данашњи дан 1956. године.
Иначе, био је пријатељ Николе Тесле.
Њих двојица су се звали имењацима, а наводно је забележена и једна анегдота о њиховом разговору о науци и вери.

Како је записано, Тесла је позвао владику у своју лабораторију.

Чим је владика отворио врата Теслине лабораторије, Никола је ставио у покрет хиљаду неких точкова.

– Имењаче, шта то уради? Каква је то сила? – питао га је владика Николај.

– Имењаче, ти си школован човек, ваљда знаш шта је то? – одговори Тесла.

– Шта је то?

– Струја, имењаче!

– Кад си тако велики стручњак за струју, реци ми да ли ће твоја наука открити начин да се та сила струје види голим оком.

– Никада – каже Тесла.

– Па што онда народ тражи Бога да види? Сила постоји и када се не види – на то ће Свети владика Николај.


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Srbi...zanimljivosti...  |  Poslato: 07 Maj 2017, 22:49
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
NAJPOZNATIJI SRBI U SVETU




Ako se izuzmu političari koji su nas devedesetih ocrnili i vrhunski sportisti koji su formirali najjači srpski brend, u svetu se Srbi prepoznaju uglavnom po ljudima koje u našoj zemlji malo ko zna.



SVETSKI POZNATI SRBI



1. Novak Đoković, trenutno najpoznatiji čovek na svetu čije ime svi vezuju za Srbiju. Iako je imao incident u Kanadi, kad su ga najavili kao tenisera iz Hrvatske, njegovo insistiranje na patriotizmu i "šišanje u Areni" koje su objavili svi svetski mediji sigurno ga stavljaju na čelo liste "srpskih brendova".

2. Nemanja Vidić, trenutno naš najpoznatiji fudbaler. Navijači Mančestera su mu spevali pesmu "Došao je iz Srbije, sve će da vas pobije".

3. Vlade Divac, popularnost ovog košarkaša je daleko premašila i njegove košarkaške sposobnosti. Tokom svoje karijere imao je prilike da bude ambasador svoje zemlje u razgovorima sa američkim predsednicima i u najgledanijim tok-šou emisijama u Americi, zbog čega je i danas jedan od retkih ljudi koga svuda prepoznaju kao Srbina.

4. Marina Abramović, jedna od najcenjenijih umetnica današnjice. Izvodila performanse u najznačajnijim galerijama i muzejima savremene umetnosti u svetu.

5. Predrag Stojaković, iako je na zalasku karijere i dalje važi za jednog od najboljih šutera NBA lige, i prepoznaje se gde god da se pojavi.

6. Emir Kusturica, jedino prepoznatljivo lice srpskog filma; stekao je svetsku slavu osvajanjem dve kanske nagrade i snimanjem u Holivudu.

7. Goran Bregović, njegova muzika se pušta na žurkama širom sveta.

8. Slavica Eklston (Slavica Radić), kao bivša supruga vlasnika Formule 1 Bernija Eklstona punila je stranice tabloida, i nikad nije skrivala svoje srpsko poreklo.

9. Marko Jarić, globalnu prepoznatljivost duguje supruzi Adrijani Limi, brazilskoj manekenki koja važi za jednu od najlepših žena planete. Ceo svet zna da se udala za "srpskog košarkaša".



POZNATI U NAUCI, TEHNOLOGIJI I MEDICINI



1. Jasmina Vujić, prva žena šef odseka katedre za nuklearni inženjering. Član je Udruženja dekana svih nuklearnih fakulteta u SAD.

2. Veselin Mitrović, Profesor na Medicinskom fakultetu Univerziteta Gete u Frankfurtu. Jedan od vodećih stručnjaka u Evropi za uvođenje novih lekova za lečenje srčane slabosti.

3. Bogdan Maglić, nuklearni fizičar, jedan od tvoraca koncepta hladne fuzije. Bio predsednik Korporacije za višu fiziku na Univerzitetu Prinston i rukovodilac u NASA centru za vasionsku tehnologiju.

4. Dušan Šiđanski, osnivač Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Ženevi i profesor na univerzitetima Prinston i Harvard. Savetnik predsednika Evropske komisije Žozea Baroza i predsednik Evropskog centra za kulturu.

5. Borko Đorđević, jedan od najcenjenijih plastičnih hirurga, u emisiji "Holivudski noževi" izabrali ga među 10 najboljih na svetu. Ulepšavao Nensi Regan, Za-zu Gabor, Džoan Kolins, Larija Kinga, Eltona Džona.

6. Gojko Lalić, doktor organske hemije s Harvarda i profesor na Univerzitetu Vašington u SAD kao tridesetogodišnjak objavio nekoliko revolucionarnih radova i patenata s nobelovcima Derekom Bartonom, Robertom Bergmanom i najpoznatijim živim hemičarom Ilajom Korijem.

7. Jelena Božilović, doktorka nauka sa Univerziteta Gete u Frankfurtu, gde radi u Institutu za hemiju i medicinsku biohemiju.

8. Dušan Stojanović, poznati ekonomista donedavno radio u američkoj Federalnoj banci za hipotekarne kredite u Sent Luisu.

9. Vladimir Malešević, softver inženjer, magistrirao elektrotehničke nauke na čuvenom Univerzitetu Kornel. U "Motoroli" je na poziciji program menadžera.

10. Srđa Trifković, doskorašnji glavni urednik američkog magazin "Kronikl", poznat politikolog u konzervativnim naučnim krugovima u Americi.

11. Kosta Karl Savić, američki istoričar koji je 1999. osujetio namere Martija Ahtisarija da dodeli odlikovanje nacističkom oficiru iz Drugog svetskog rata. U naučnim krugovima često kritikovan zbog "prosrpskog gledanja na istoriju".

12. Stiv Pejović, profesor ekonomije na Univerzitetu Teksas, jedan od priznatijih ekonomskih stručnjaka u Americi.

13. Branko Milanović, vodeći ekonomista Svetske banke, naročito za oblast borbe protiv siromaštva. Ubedljivo naš najpoznatiji ekonomista.

14. Miodrag Stojović, genetičar koji je svojih "pet minuta svetske slave" zaradio kada je uspeo da klonira ljudske matične ćelije u medicinske svrhe.

15. Nenad Marković, naučnik koji je na Univerzitetu Berkli radio na projektu tehnologije korišćenja vodonika kao izvora energije.

16. Nadežda Basara, radi u Nemačkoj u Centru za hemoterapiju, onkologiju i presađivanje koštane srži i jedan je od najvećih svetskih stručnjaka u toj oblasti.

17. Ljubica Latinović,epidemiolog koji radu u meksičkom Ministarstvu zdravlja. Javnosti postala poznata prošle godine u vreme pandemije svinjskog gripa.

18. Zoran Krivokapić, profesor Medicinskog fakulteta, demonstrirao najsavremeniju metodu operacije kancera debelog creva na klinikama u Kaliforniji, Njujorku, Tokiju, Moskvi, Temišvaru, Bukureštu.

19. Krunoslav Subotić, bivši direktor Instituta u Vinči, vodio eksperimentalna ispitivanja za pronalazak dva nova hemijska elementa.



POZNATI U KULTURI I NA FILMU



1. Čarls Simić, među najpriznatijim živim pesnicima u Americi. Rođen kao Dušan Simić. Bio konsultant za poeziju biblioteke američkog Kongresa i dobitnik Pulicerove nagrade.
2. Željko Lučić, operski pevač nastupao u "Metropoliten operi", "Kovent gardenu", Nacionalnoj operi u Parizu. Najpoznatiji po izvođenju opera Đuzepea Verdija.
3. Mirko Ilić, strip-autor i grafički dizajner iz Njujorka koji je radio za "Njujork tajms", "Volstrit džurnal" i magazin "Tajm"
4. Dušan Petričić, jedan od najboljih svetskih karikaturista čiji radovi su objavljivani u "Njujork tajmsu", "Volstrit džurnalu" i "Toronto staru"
5. Dejan Ilić, dobitnik Oskara za tehnička dostignuća, proslavio se radom na filmovima o Džejmsu Bondu. Doktor je fizičke hemije i dobitnik svetske nagrade za inovacije. Profesor na univerzitetima u Nju Džersiju, Parizu i Londonu.
6. Zoran Perišić, stručnjak za specijalne efekte na filmu, radio je na filmovima o Supermenu kao i na filmu "Povratak u Oz".
7. Marek Đorđević, čuveni dizajner "Rols-Rojsovog" modela "fantom" i "Ferari F 360".
8. Miljen Kreka Kljaković, radi kao scenograf sa najpoznatijim svetskim rediteljima.
9. Piter Bogdanović, reditelj u poznim godinama i dalje je priznat u svetu filma. Smatra se vodećim rediteljem alternativnog "Novog Holivuda".
10. Sven Stojanović, jedan od najcenjenijih svetskih reditelja nastupa uživo. Bio je glavni reditelj nekoliko izbora za pesmu "Evrovizije"
11. Saša Aleksander, američka glumica srpsko-italijanskog porekla Suzana Drobnjaković. Iako nikada nije bila u Srbiji, tečno govori srpski. Proslavila se ulogama u serijama "Marinci" i "Dosonov svet".
12. Miki Manojlović, glumac koji živi u Parizu, a najviše radi u Francuskoj i Kanadi, gde glumi u najgledanijim filmovima. Bio je nominovan za nagradu "Feliks", koju dodeljuje Evropska filmska akademija.
13. Bojana Novaković, glumica koja živi i radi u Australiji. Igrala je u filmu "Seven Pounds" zajedno sa Vilom Smitom, i u trileru "Edge of Darkness" sa Melom Gibsonom i Rejom Vinstonom. Kada ne glumi, radi kao prevodilac za srpski jezik. Dobitnica je nagrade Australijske akademije za film za najbolju glavnu žensku ulogu u TV serijama.
14. Ljuba Popović, poznati slikar koji živi i radi u Parizu.
15. Katarina Oksenberg, ćerka kneginje Jelisavete Karađorđević, najpoznatija po ulozi u seriji "Dinastija". Sprema snimanje filma o svom dedi knezu Pavlu.
16. Vladimir Veličković, slikar iz Pariza i francuski akademik.
17. Anica Dobra, glumica živi u Frankfurtu, uglavnom radi u Nemačkoj.
18. Predrag Bjelac, igrao Igora Karkofa u filmskoj ekranizaciji Harija Potera
19. Stoja Dol, jedna od trenutno najpopularnijih porno-glumica u Americi. Ime Stoja je uzela po porodičnom prezimenu Stojanović. Dobitnica je porno Oskara.
20. Lolita Davidović, kanadska glumica.


POZNATI U SPORTU



1. Borislav Stanković, "doživotni" generalni sekretar FIBA. Smatra se ocem moderne evropske košarke i član Kuće slavnih u Americi.
2. Milorad Čavić, srpski plivač poznat među ljubiteljima ovog sporta po istorijskim okršajima sa najboljim plivačem u istoriji Majklom Felpsom.
3. Željko Obradović, košarkaški trener koji je "bog" u Atini.
4. Dragan Stojković Piksi, fudbalska legenda u Japanu.
5. Siniša Mihajlović, trener italijanskog kluba Fjorentina.
6. Dejan Stanković, jedan od najpoznatijih fudbalera u Italiji.



POZNATI U MEDIJIMA



1. Volter Bogdanić, urednik istraživačkog tima "Njujork tajmsa" i dobitnik tri Pulicerove nagrade za novinarstvo.
2. Aleks Mačeski, doskorašnji glavni urednik novina "Plejn diler".
3. Ruška Bergman, urednik italijanskih magazina "L'Uomo Vogue" i "Vogue Italija", najpoznatija kao lični stilista Majkla Džeksona.
4. Anka Radaković, preteča Keri Bredšo. Smatra se pionirom seks-kolumnistkinja, čijim koracima je krenula i Kendas Bušnel, po čijim kolumnama je snimljena popularna serija "Seks i grad"


Vrh
neno
Post  Tema posta: Re: Srbi...zanimljivosti...  |  Poslato: 15 Maj 2017, 20:50
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine
Kad bi znali čijom KRVLJU je okupana pesma „ŠOTE, MORI ŠOTE“, više NIKADA se nebi VESELILI UZ NJU

Iako je narodna pesma “Šote, mori šote?” prilično vesela, ona je nastala zbog jednog monstruoznog događaja u kojem je živo spaljeno šestoro dece pastira, koji su bili Srbi.

Naime, ova pesma nastala je po Šoti Galici, ženi albanskog odmetnika sa Kosova Azema Bejte, koja je spalila šestoro srpskih čobančića pevajući pesmu “Šote mašala”.
U srpskom narodu sačuvano je sećanje na taj užasan događaj kada je Šota uhvatila šestoro dece kod stada na planini Mokri, povezala ih, naložila vatru i sve ih bacila u oganj.

Dok su deca gorela Šota je sa “kačanicima” igrala svoju igru oko vatre, orgijala i pevala “Šote, mori šote, šote mašala, davno želim šote, mori, da te igram ja”.

Na mestu stradanja nevine dece podignuta je spomen-ploča koja je stajala do kraja Drugog svetskog rata, a onda su je komunističke vlasti uklonile kako bi sačuvali “bratstvo i jedinstvo”.


Telegraf.rs


Vrh
Pilipenda
Post  Tema posta: Re: Srbi...zanimljivosti...  |  Poslato: 07 Feb 2018, 18:39

Pridružio se: 07 Feb 2018, 14:03
Postovi: 32

OffLine
neno je napisao:
Kad bi znali čijom KRVLJU je okupana pesma „ŠOTE, MORI ŠOTE“, više NIKADA se nebi VESELILI UZ NJU

Iako je narodna pesma “Šote, mori šote?” prilično vesela, ona je nastala zbog jednog monstruoznog događaja u kojem je živo spaljeno šestoro dece pastira, koji su bili Srbi.

Naime, ova pesma nastala je po Šoti Galici, ženi albanskog odmetnika sa Kosova Azema Bejte, koja je spalila šestoro srpskih čobančića pevajući pesmu “Šote mašala”.
U srpskom narodu sačuvano je sećanje na taj užasan događaj kada je Šota uhvatila šestoro dece kod stada na planini Mokri, povezala ih, naložila vatru i sve ih bacila u oganj.

Dok su deca gorela Šota je sa “kačanicima” igrala svoju igru oko vatre, orgijala i pevala “Šote, mori šote, šote mašala, davno želim šote, mori, da te igram ja”.

Na mestu stradanja nevine dece podignuta je spomen-ploča koja je stajala do kraja Drugog svetskog rata, a onda su je komunističke vlasti uklonile kako bi sačuvali “bratstvo i jedinstvo”.


Telegraf.rs


Nikad nisam voleo tu pesmu.


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 75 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker