Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 11:26


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 18 Dec 2016, 03:14
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
STANOJE STAMATOVIĆ GLAVAŠ: Hajduk koji je bio strah i trepet za Turke

Slika

Stanoje Stamatović Glavaš rođen je u selu Glibovac 21. februara 1763. godine, a ubijen je na današnji dan 25. februara 1815. godine.

Bio je poznati srpski hajduk, vojvoda Smederevske nahije, jedan od mogućih kandidata za vođu ustanka i jedan od najistaknutijih starešina i junaka u Prvom srpskom ustanku.

U selo Glibovac kod Smederevske Palanke, roditelji Stanoja Glavaša, Dimitrije i Marica, su se doselili bežeći od turskog zuluma.

Već u prvim bitkama nakon podizanja ustanke, Stanoje se istakao kao veliki junak. Posle osvajanja Tvrđave Rudnik, Stanoje postaje desna ruka vožda Karađorđa i prati ga svuda.

Istakao se u boju na Deligradu i u opsadi Beograda. Predvodeći 2500 pešaka, 500 konjanika i sa jednim drvenim okovanim topom, Stanoje je, početkom septembra 1806. godine oslobodio Prokuplje i Kuršumliju od Turaka.

Turci su ga se toliko bojali, da nisu čak smeli ni njegovo ime da izgovore glasno, jer su smatrali da će tako navići zlo.

Slika
Spomenik Stanoju Glavašu u Baničini

Po nalogu Sulejman paše, Turci su ga ubili 25. februara 1815. godine, nakon propasti Hadži-Prodanove bune. Iskasapili su mu celo telo, a odsečenu glavu su odneli Sulejman-paši na uvid, posle čega je dugo stajala okačena na čengel ispred Stambol kapije.

Sestra Stanoja Glavaša otkupila je njegovu glavu i sahranila je zajedno sa telom u mestu Baničina.


opanakrs

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 18 Dec 2016, 03:35
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Petar Dobrnjac

Slika

Petar Todorović Dobrnjac je bio ustanički zapovednik u Prvom srpskom ustanku. Sin trgovca Todora Vlahovića. Imao je i dva brata, kneza Stevana Todorovića Dobrnjca i trgovca Nikolu Todorovića Dobrnjca. Vlahovići su poreklom iz Crne Gore. Došli su na teritoriju Srbije sa prostora grada Kolašin za vreme Velike seobe Srba u XVII veku.

Slika

Rodio se 1771. godine u požarevačkoj nahiji, u selu Dobrnju kod Petrovca na Mlavi. U mladosti je bio hajduk neko vreme, a potom je održavao imanje i trgovao uglavnom živom stokom. Karađorđe je od ranije znao za Petra. Pozvao ga je da se priključi u borbi protiv Turaka. Godine 1804. bio je buljubaša (zapovednik čete) pod Milenkom Stojkovićem. 1805. godine učestvovao je u boju na Ivankovcu protiv Hafiz-paše, posle koje ga je Sovjet proglasio bimbašom (zapovednik nad 1000 ljudi) i vojvodom. Na njegovu iniciajtivu su se Srbi na Ivankovcu pregrupisali i ušančili. Posle bitke kod Deligrada (1806), protiv skadarskog Ibrahim-paše, dolazi u red prvih starešina u zemlji. Kada je Karađorđe 1809. godine podelio vojsku na četiri dela, južni deo, koji je bio usmeren ka Nišu vodio je Miloje Petrović. Zbog svađe između Dobrnjca i Miloja Petrovića Trnavca izostala je pomoć vojvodi Stevanu Sinđeliću, u boju na Čegru (1809), što je dovelo do srpskog poraza. Miloje se uplašio da ako Petar i Stevan napadnu zajedno imaju mnogo veće šanse da osvoje grad Niš i time bi stekli veliko bogatstvo. Zbog toga je zaustavio Petra i doveo do velikog poraza, mada je Stevan Sinđelić pokazao veliku hrabrost i odlučnost. Niko nije mogao da mu stane na put da sa svojih 2000 Resavaca u Niš uđe prvi. Petar Dobrnjac i Stevan Sinđelić su bili kumovi. Posle pada Deligrada (1809) napustio je Srbiju zbog neslaganja sa Karađorđem. 1810. se vratio u zemlju na intervenciju Rusije, ali je 1811. ponovo proteran. Po slomu I srpskog ustanka (1813. godine), Petar je pokušao da učini nešto za Srbe i Srbiju, ali mu se nije dalo. Išao je čak do Pariza i Peterburga kod Rodofinikina, ali bezuspešno.

Slika
Reljef - portret Petra Dobrnjca (spomen školi kralja Aleksandra Karđorđevića u Orašcu)

Petar je primao od Rusije godišnju penziju od 300 dukata, a posle zaključenog mira između Rusa i Turaka 1812. godine iz Karavlaške se seli u Besarabiju, gde je držao boljarska sela pod zakup i vratio se trgovini.

Slika
Spomenik u Požarevcu

U II srpskom ustanku (1815) je bio poverenik kneza Miloša kod ruskog cara Aleksandra I, ali se nije vraćao u Srbiju.

Petar Dobrnjac je imao tri sina, dvojica su umrla u Peterburgu, u kadetskom korpusu, a treći je živeo na obali Morave u selu Praćini (danas Končarevo) blizu Jagodine. Kuća u kojoj je živeo više ne postoji. Morava je tokom poplave presekla meandar i odnela kuću. Pored tri sina imao je i ćerku Ljubinku. Ona je bila udata za Kuzmana, sina Luke Lazarevića. Petar je umro u Jašiju 1831. godine. Lečio se u bolnici pokraj crkve Svetog Spiridona u Jašiju. U toj Bolnici je i umro od zapalenja pluća. Crkva više nije verski objekat, ali je pretvorena u bolnicu koja i dalje nosi ime ovog sveca. Sahranjen je u dvoruštu crkve mada nigde ne postoji obeležje tačnog mesta njegove večne kuće. Kada se potpisivao po prvi put u životu potpisao se kao Petar od Jagodine na austrijskom dokumentu.

Slika
Petar Dobrnjac na konju.Krećemo u boj, đogane moj. Pobeda na Deligradu.

Potomci Petra Dobrnjca i danas žive u selu Končarevu kod Jagodine. Deo zemlje na kome je bila stara kuća, koju je odnela Morava, ostao je sa vlaške strane (desna obala). Budući da u blizini nije bilo mosta, pre više decenija, vlasnici zemlje iz porodice Todorović su je prodali zbog nepristupačnosti. Kumstvo porodice Todorović (Miroslava i Miroljuba) sa porodicom Sinđelić je očuvano do danas.

Vuk Karadžić ga ovako opisuje: "Bio je krupan i pun čovjek, i više plav nego smeđ. Kad je izišao iz Srbije (1811. godine), može biti da mu nije bilo još punijeh 40 godina. Bio je šaljiv i ne samo govorljiv nego i rječit: kad bi što pripovijedao, tako je znao redom govoriti kao da čita iz knjige. Kao starješina, bio je veliki junak, osobito znajući ljude k sebi privući i nagovoriti ih da ga slušaju; nepogodan je bio za one koji su htjeli da mu zapovijedaju, ali prema svojijem područnicima i drugovima bio je vrlo ljubazan. Čitati nije znao, ali je bio onda jedini starješina u Srbiji ovoga reda koji je pisarima znatnija pisma (na veliku gospodu) kazivao riječ po riječ."

Petar Dobrnjac je ostao zapamćen po izreci koju je prvi izgovorio Karađorđe:

„Govoriti, a mom k...., a Petru Dobrnjcu, sve jedno!”

koja je izrečena početkom 1807. godine kada je Karađorđe saznao da je Dobrnjac u Paraćinu na svoju ruku pobio turske poslanike koji su pošli na pregovore u Beograd. Danas se slična poslovica koristi za opis nekoga ko je tvrdoglav i nedokazan.


wiki

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 23 Dec 2016, 23:26
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pucanj u bure baruta

Turci su u opkoljenom Nišu brzo saznali da srpskom vojskom komanduje ne samo više ruku, nego i da im je na čelu nesposobni Miloje Petrović.

Slika
Čegarski junak: Vojvoda Stevan Sinđelić

Dok su se srpske glavešine prepirale oko toga da li Niš napasti odmah ili čekati da gradska posada posustane, Turci su dočekali pojačanje. Kada ih je bilo više nego Srba, odlučili su da najpre razbiju najjaču kariku u srpskoj opsadi - šanac vojvode Stevana Sinđelića sa 3.000 ratnika. Velika sila je 19. maja 1809. krenula Niša u odsudni napad na brdo Čegar.

Sinđelić ju je dočekao otporom kakav se nije očekivao. Šanac je ubrzo opkoljen mrtvim turskim vojnicima, ali su ih živi Turci uporno preskakale sve dok nisu uskočili među srpske ratnike. U šancu se zametnula najstrašnija borba. Tuklo se kundacima, handžarima, čak i golim rukama. Videći šta će se dogoditi, Sinđelić je otvorio kapiju na šancu i povikao: "Braćo! Spasavaj se ko hoće i ko može!". Onda je krenuo u sredinu, gde je u lagumu stajala sva municija. Prekrstio se, nategao kuburu i njome pucao u barut i metke...

Pričalo se kasnije da se zemlja strahovito potresla i da je nastao gust mrak od dima. Međutim, vojvodama iz ostalih šanaca komandant Miloje je zabranio da priteknu Resavcima u pomoć. Na komandu se oglušio samo mlavski vojvoda Matejić, ali je stigao prekasno. Sva turska vojska je izginula, ali i svi Sinđelićevi junaci. Srpska vojska se u neredu povukla ka Deligradu. Nešto kasnije, Miloja Petrovića je narodni sud zbog bitke koju nije morao da izgubi osudio na smrt i pogubio.

Rešen da za sva vremena zaplaši hrišćansku raju, turski komandant Huršid-paša naredio je da se odseku glave poginulih srpskih junaka i od lobanja sazida Ćele-kula. Hroničar Milan Đ. Milićević je, pišući o tom strašnom spomeniku srpskog rodoljublja, zaključio: "Dokle god bude na svetu junačkih srca, dokle god se bude cenila služba visokim idealima, i najposle, dokle god preziranje smrti bude isključiva svojina velikih duša, dotle će Stevan Sinđelić biti dika i nada ne samo Resavi nego i svoj zemlji srpskoj".

Petorica iz legende

U legendu je ušlo da su u Sinđelićevom šancu na Čegru preživela samo petorica mladih momaka, koji su se sakrili među leševima. Kada su ih Turci ipak otkrili, pokušali su da ih prevedu u islam, a pošto su to oni odbili, osudili su ih na vešala. Resavci su uspeli da se otrgnu, skoče u Nišavu i pobegnu u srpski pašaluk.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 20 Jan 2017, 01:20
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ARSENIJE LOMA

Slika

Vojvoda Arsenije Loma dolazi u red onih ratnika koji su svom snagom stali na branik slobode narodne, a slobodnu otadžbinu svoju videli nisu. I za njega se može reći, kao i za tolike druge, da je umro na granici Obećane Zemlje. Loma se rodio u rudničkom Kačeru u selu Dragolj oko 1770.god. Preci su mu došli iz Gojne Gore, a dalje poreklo možda treba tražiti u Pivi. Kada je buknuo Karađorđev ustanak Loma je morao imati preko 30 godina i već je kao buljubaša vodio okršaje protiv Turaka. Vojničkim poslom Loma se morao naučiti znatno ranije, a možda i kod Stanoja Glavaša. Sa sigurnošću se tvrdi da je Loma učestvovao i u Orašcu na biranju vođe prvog srpskog ustanka, kao i da je u njegovoj kući u Dragolju u to vreme napravljen važan dogovor o ustanku.

U prvoj velikoj pobedi ustanika, osvajanju Rudnika, februara-marta 1804.god. pored Karađorđa učestvovao je i Loma sa saborcima Lazarom Mutapom, Milanom Obrenovićem, Kara Petrom, Janićijem Đurićem, Stanojem Glavašom, Jovanom Lazićem i drugim viđenijim Rudničanima. Pred mrak, 18.februara, Karađorđeva vojska bila je pred velikim gradom Rudnikom, a 19. februara pozvani su Turci na predaju. U zoru, 20.februara, četiri hiljade ustanika napalo je Turke. Bekstvom drumom za Čačak, zloglasni Sali-aga Đevrić, brat dahije Kučuk-Alije, starešina turskog grada na Rudniku izbegao je smrt. Time je 6-og marta oslobođen od Turaka prvi grad Srbije, odnosno ovo je bila prva pobeda Srba nad Turcima od kosovske bitke do tog vremena. Loma, zajedno sa Mutapom, kreće na Čačak te uz pomoć Milića Drinčića sa 300 konjanika grad biva oslobođen 24. marta. Slede pobedničke bitke za Užice i Karanovac (Kraljevo). Posle vojevanja u Sandzaku Loma dovodi živalj iz tog kraja u opustelu Šumadiju( Navodi se da je došlo 74 familije, koje danas čine starosedeoce ovog kraja).

Istorijski izvori navode Arseniju Lomu kao vojvodu još od 1806.god. od velikih bitaka i pobeda na Mišaru i Beogradu. Međutim, zvanično je Loma postao vojvoda, kao i druge rudničke starešine, Milić Drinčić i Lazar Mutap tek 1811.god. Malo je vojvoda Loma imao mirnih dana u toku Prvog ustanka. Sa svojim Kačercima išao je s fronta na front, ali je izgleda najviše ratničkih dana proveo na Deligradu, na veoma važnom utvrđenju između Ražnja i Aleksinca. Kuršid-paša postupa tada lukavo - obilazi Deligrad, napada Srbiju i brzo stiže do Beograda. Vožd, sa mnogim ustaničkim vođama, 21.septembra 1813.god. prelazi u Austriju. Loma drži Deligrad dugo posle pada cele Srbije. Videvši krah ustanka vraća se u svoj kraj, brani rudničke zbegove, tako da u ovom kraju nije bilo velikih odmazdi i zuluma. Loma, zajedno sa nerazdvojnim saborcima Lazarom Mutapom i Milićem Drinčićem, ali i Milošem Obrenovićem, dakle najviđenijim Rudničanima, ne prelazi Savu.

Slika

Stanje u Beogradskom pašaluku nije nikad bilo gore, niti Turci suroviji. Posle prvog i nečuvenog krvavog čišćenja Srbije od turske sablje, kad je osetio da nema drugog izlaza i da nešto može da učini za narod, Miloš Obrenović se predao u Takovu Ali-agi Serčesmi, a ovaj mu je ostavio sablju kao znak dostojanstva. Čim je narod čuo za ovo, poče dolaziti svojim domovima iz zbegova. Miloš pozove vojvodu Lomu, Mutapa i Drinčića da se, sa izvesnom garancijom, predaju Turcima što oni i učine. Loma odbija da ide na noge beogradskom veziru Sulejman-paši, osećajući da će nastradati kao Stanoje Glavaš. Turski plan je bio isti kao i 1804.godine u seči knezova. Zato se prvi ljudi dogovaraju i bez Miloša Obrenovića šta dalje da čine, sklanjajući se sasvim od turske sile. Drugog izlaza nije bilo osim novog ustanka. Već 8.februara 1814. godine u Topčideru nalazimo vrlo agilnog Lomu koji je najaktivniji u pripremi novog ustanka. Najpoznatiji su oni sastanci u Rudovcima i Vreocima pošto su na njima donete konačne odluke o dizanju na oružje i bez Miloša Obrenovića. Zbog sve goreg stanja i turskog zuluma srpski prvaci prave dogovore prvo u Topčideru zatim Lominoj kući u Dragolju pa kod Nikole Milićevića u manastiru Vraćevšnica. Donosi se odluka da se ustanak podigne, ako treba i bez Miloša Obrenovića. A ako on ne prihvati da se ubije da ne bi stao na tursku stranu. Izgleda da je Loma vodio glavnu reč i dobio pravo da Miloša Obrenovića ubije ako se ne prihvati voćstva.
Loma je bio svestan da bez Miloša ustanak ne može da uspe, a posebno ne, ako je na protivničkoj, turskoj strani. Potvrđuju to i njegove reči u Rudovcima: „Da nikada ništa od ovoga dogovora biti ne može, ako i Miloš rudničke nahije sadašnji knez, i to s nama ne pristane. Da će gledati da Miloša narodnom ustanku privoli, a ako ne htedne, da će ga on kao Turčina smatrati i u prvoj ga zgodnoj busiji ubiti, da ne služi ni Turcima, kad neće svome prejadnome narodu. . " Dok Miloš okoliša i odlaže ustanak, Loma ostavlja kod njega Mutapa, Garašanina, Vučića i druge zaverenike da ga čuvaju u Crnući i da ne ode Turcima, a on odlazi da sprema narod na novu bunu. Oružanom akcijom u Jasenici Loma započinje i drugi ustanak, pre njegovog javnog obnarodavanja u Takovu. Loma nestrpljivo prelazi zatim u svoju kačersku knežinu, opkoljava Rudnik i osvaja ga 10. aprila 1815.god.

„Pošto je opkolio grad, kad se smrklo, Lomo naredi da svaki vojnik naloži po deset vatri, i da neprestano pored tih vatri vojnici pretrčavaju tamo i ovamo, tako da Turcima, koji to iz grada gledaju, izgleda da ima vojske u Srba mnogo, kao na gori lista. Srbi su bili na ovim položajima: na Zvezdi, Javoru, Marjancu, na Selakovića livadi i na Azni i Kraljevici. Mnogi savremenici a kasnije i istoričari svi odreda tvrde da je Arsenije Loma prvi počeo drugi ustanak i tako primorao Miloša Obrenovića da se stavi na njegovo čelo. Loma je, dakle, počeo vojne operacije još 8. aprila, dok je 11. i 12. aprila konačno rešeno javno obnarodovano u Takovu da se ustaje ponovo na turke. I opet je prvi utvrđeni grad koji je napadnut bio Rudnik i ponovo se vojvoda Loma na njemu sukobio sa Agom Tokatlićem, kojega je sa Rudnika prvi put najurio 6. marta 1804.godine. U ovom drugom sukobu oslobađajući utvrđeni Rudnik po nevremenu, Loma gine. Pogođen je kuršumom iza uha dok je ispraćao, uz veru, Tokatlića i njegove ljude. U času smrti Arsenije Loma imao je oko 40-45 godina.

Slika

Vuk Karadžić, koji je bio dobro obavešten, ali i često kritičan kada je opisivao događaje iz ustanka, tvrdi da je Loma po svaku cenu želeo da ubije Tokatlića, rudničkog zlotvora, pa je, bez obzira na zakletvu „na najtvrđu veru - na hleb i so", naredio svojoj četi da presretne Turčina i ubiju ga. On tvrdi da je Tokatlića na putu za Užice ( na mestu sadašnje rudničke škole) presreo, sa drugom, izvesni Martinović iz Bosute, i tražio da mu aga vrati ranije oduzete pištolje. Pošto aga to nije želeo Martinović opali iz puške na Tokatlića, a kad priđe Turčinu da mu iz pojasa uzme oružje ranjeni aga uzvrati i ubije ga. Onaj drugi Srbin dotuče Tokatlića. Nastane pometnja među Srbima i Turcima, ali tada brzo reagova Loma, pa umiri zavađene strane. Rudničkog muselima Tokatlića zakopali su gde je i poginuo.
Njegov sestrić, željan osvete zbog ujaka, pokuša da ubije Lomu jataganom, ali mu to ne uspe. Turčin uvreba trenutak, trgne pištolj, skreše Lomi u potiljak, pa obode konja i odlete put Užica. Loma padne s konja i ubije se o zemlju još više jer je njemu bilo na kantar 110 oka. Kad Srbi to vide, potegnu oružje i poubijaju gotovo sve ostale Turke. Teško ranjenog Lomu prenose u kuću Marka Rakića, bliskog rođaka Lominog zeta Periše Rakića, gde je i umro i pored čije je kuće i sahranjen. Ubistvo Lome jako je pogodilo Miloša. On to i ne krije u svojim sećanjima:,, Jako me je ovo opečalilo budući da u početku boja prvog i iskrenog druga izgubim." Na spomeniku, koji je podignut u slavu izginulim ratnicima iz prvog svetskog rata, 1926.god, i u koji su prenete Lomine kosti piše: „U postolju ove piramide počivaju posmrtni ostatci Arsenije Lome vojvode kačerskog". Na česmi, podignutoj još 1899.god. stoji natpis: „Blagorodni narod sreza kačerskog podiže ovaj spomenik vojvodi Arseniju Lomi". Značaj kačerskoj junaka najbolje su opisali Milan Đ. Milićević i Konstantin Nenadović. „Loma je bio junak u boju, mudar na dogovoru, zato je svud bio uvažavan. Grdne je rane imao. Stasa je bio visoka, snage krupne, pune, smeđ, dugih, a retkih brkova, niz leđa mu je uvek visila pletenica kose, a na sebi je svakakad nosio zelenu dolamu. On je bio i veliki ustalac za narodnu stvar. " Loma nije bio samo ratnik i megdandzija, nego stvarni organizator Prvog a posebno Drugog ustanka. I uvek među prvima koji su smelo ulazili u prelomne događaje oba ustanka. Otuda je njegova ličnost ne samo lokalnog značaja, nego i ugrađena u samo tkivo srpske revolucije s’ početka XIX veka.


rudničkiportal

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 20 Jan 2017, 01:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 17 Feb 2019, 18:59
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
JUNAK NAD JUNACIMA: Zmaj Ognjeni Vuk

Slika


U srpskoj narodnoj književnosti mnogo je uspelih predstava junaka koji nose natprirodne osobine, jedan od najuspelijih svakako je Zmaj Ognjeni Vuk.

Osobinama koje mu je dodelilo kolektivno pamćenje i narodni pevač, Vuk se svrstava u korpus junaka sa svojstvima zmajevića karaktarestičnim za opšteslovensku usmenu tradiciju. Istorijski podaci govore da je Vuk Grgurević (u narodu poznat kao Zmaj Ognjeni Vuk, Zmaj Despot Vuk) sin slepog Grgura Brankovića, a unuk despota Đurđa Brankovića.

Kao mladić bio je u dobrim odnosima sa Turcima, da bi kasnije prešao u službu mađarskog kralja Matije i postao zapovednik srpskih četa u Sremu i okolini. Ratovao je sa Mađarima protiv Čeha, Poljaka, Austrijanaca, a naročito protiv Turaka, zbog čega je uživao veliki ugled kod naroda. Dobio je na posed teritorije: Kupinovo, Slankamen, Berkasovo, Bečkerek, Bijelu Stijenu i druge. Vuk je slavu stekao borbama pod Šapcem i Smederevom.

Čuven je i njegov smeli pohod na Sarajevo 1480. godine. U stalnoj borbi sa Turcima, Vuk Grgurević je umro 1485. godine. Radoš Ljušić zapisuje kako je Vuk Grgurević „zbog svoje velike hrabrosti i mnogih uspešnih pohoda protiv Turaka ostao upamćen u narodnoj poeziji kao Zmaj Ognjeni Vuk“. Inače, Vuk je bio oženjen Varvarom, ćerkom hrvatskog velikaša Sigismunda Frankopana, koja se posle Vukove smrti preudala za jajačkog bana Franju Berislavića.

Poetska biografija Vuka Grgurovića isprepletana je sa mitskim osobinama o poreklu zmajevitog junaka. U pesmama dolazi i do anahronizama i pojave „zabranjenog“ porekla od mitskog bića. Za Vuka se često navodi da je direktni potomak despota Đurđa Brankovića (u rukopisnoj pesmarici Teodora Dobraševića, Vuk je sin Đurđa i Jerine), ponekad je direktni potomak samog zmaja koji obljubljuje Vukovu majku, žena Zmaja Ognjenog Vuka je najčešće ljuba Barbara, a brat mu je Andrijaš. U nekim pesmama Vuk Grgurević je opevan kao brat svog deda Đurđa i Lazara. Često je i podvođenje Zmaja Ognjenog Vuka i Vuka Jajčanina pod istu ličnost u srpskoj narodnoj poeziji. U krug pesama o Vuku Grgureviću uključene su i pesme o Vuku Jajčaninu, koje se za ovog junaka mogu vezati preko izvesnih istorijskih asocijacija: veza sa Jajcem, pohod na Sarajevo, neprijatelj sa kojim se sukobljava – Alija Đerzelez – i samo ime Vuk. Specifičnost ovog kruga pesama činilo bi to što se u njima jedan segment sudbine istorijskog lika – vezanost Vuka Grgurevića za Bosnu i pohod na Vrhbosnu iz 1480. godine – otelovljuje kao zasebni junak, Vuk Jajčanin. Osim istorijskih isprepletanosti loze Brankovića čiji je izdanak Zmaj Ognjeni Vuk, važno je vezivanje zmajolikih osobina za poetski identitet ovog junaka. Pojava zmajolikog tipa junaka česta je u slovenskoj tradiciji. Ovakav junak na mističan način dolazi na svet, čini velika junaštva, a njegova smrt vezana je za magijske rituale ili za mitološka bića (najčešće vile). U zbirci pesama koja nosi naziv Kosovo, Novica Šaulić je zapisao pesmu o zmaju i njegovoj pogibiji nakon napastvovanja knjeginje Milice. Zmaj govori da je otac tri junaka: Relje, Miloša i Vuka. Takođe, zmaj govori da se najviše plaši svog trećeg sina – Vuka, koji je nasledio zmajevite osobine i neiscrpnu snagu. Sličnu tematiku ima i pesma „Zmaj Nikodin i knjeginja Milica“. Na ovaj način se potvrđuje mišljenje da pesma „Carica Milica i zmaj od Jastrepca“ pripada opšteslovenskom predanju o zmajevićima (potomcima zmajeva). Ovakvi junaci nose posebni skup osobina. Osim njihovog neobičnog porekla, javlja se i kratko detinjstvo, brzo sazrevanje i sticanje fizičke snage. Zmajevitog junaka prati oneobičeno obeležje koje se primećuje još pri rođenju. Tako u Erlangenskom rukopisu javljaju se pesme u kojima se rađa dete sa obeležjima zmaja i vuka, a u Srpskom rječniku (1852) uz odrednicu „Zmajognjeni“ stoji i pesma u kojoj Jerina govori o osobinama deteta:

„Nije čedo kakvana su:
Vučja šap­a i orlovo krilo,
I zmajevo kolo p­od p­azuom,
Iz usta mu modar p­lamen bije,
Materi se ne da zadojiti“

Posebno mesto zauzimaju pesme koje obrađuju tematiku junačke smrti. Ovaj krug pesama najuže je vezan za mitološke, arhetipske predstave u kojima je junak smrtno ranjen, a u pomoć mu dolaze mitski pomoćnici. Tako se u pesmi „Kad je Vuk Ognjeni umro, šta je naredio na samrti“ javljaju vila i zmaj koji otiru rane Vuku. U krugu pesama koje obrađuju ljubavne motive i začeće, zmajeviti junak prikazan je kao pohotljiv ljubavnik. Čini se da zmaj kao partner zavodi devojke koje nakon toga ostaju verne svom ljubavniku.

Slobodan Zečević govori da je „prema raširenom verovanju zmaj jako pohotljiv, verovalo se da su njegove veze sa lepim ženama veoma razgranate i mnogobroje. Zmaj ženama dolazi noću kroz kamin. Kada uđe u kuću, pretvara se u lepog čoveka. Takve bi žene obično bile blede i ispijene, a gubile bi i polni afinitet prema ljudima.“ Drugi krug epskih pesama prikazuje Zmaja Ognjenog Vuka kao istorijsku ličnost čije je herojsko ponašanje u prvom planu. U ovim pesmama nema toliko povezanosti junaka sa mitskim bićima, ali je Vuk svakako moralno i fizički hiperbolisan. U pesmi „Ženidba Zmaj-Despota Vuka“ opisan je junački megdan sa Đerzelez-alijom. U ovoj pesmi je uspeli lik verne ljube koja pomaže dragom u borbi. Pesma „Porča od Avale i Zmajognjeni Vuk“ donosi potpunu hiperbolizaciju, gde se Porča od Avale i Đerzelez-alija pribojavaju Zmaja Ognjenog Vuka isto koliko se plaše i samog Boga.

U pesmama dugog stiha, tematski okviri su isti, ali su stilski postupci znatno drugačiji. U bugaršticama ima pesama sa više isprepletanosti mitskog i istorijskog, kao i češćeg „prizivanja“ neobičnih bića i pomagača. Kod Valtazara Bogišića ima više pesama koje su vezane za Zmaja Ognjenog Vuka kao što su: „Barbara sestra kralja bosanskoga, kralj ugarski i despot Vuk“, „Kad se Vuk Ognjeni ženio“, „Kad se svadio Ognjeni Vuk i ban Pav’o Strijemljanin“, „Kada je Vuk Ognjeni odmjenio od kopja kralja bosanskoga“ i „Kad je Vuk Ognjeni umro, šta je sve naredio na samrti“.


intermagazin.rs,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 68 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker