Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 14:45


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 11 Jul 2014, 01:05
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Spasenija Marković, prva učena domaćica


Pisala je knjige i vodila školu, učeći naše dame kako da im trpeza bude ukusna i raznovrsna i na koji način da vode kuću

Slika

BRITKO pero, slikarski talenat, dar za arhitekturu, filozofske teze i humanitarni rad - slovili su za "oružja" kojima su se, u 19. i prvoj polovini 20. veka, samo retke žene uspešno služile. Put emancipaciji dama u Srbiji krčila je, na jedinstven način, i Spasenija Pata Marković (rođena 1891. godine). Njeno "oružje" bile su - kulinarske čarolije, a čuveni "Patin kuvar" ostalo je štivo za sva vremena.




I dok su se, mnoge hrabre dame borile protiv stanovišta da je ženama mesto u kuhinji, a ne na visokim pozicijama u društvu, ona je želela da gospođe i gospođice upravo zablistaju kao domaćice. A pritom, u vreme kada je gradila svoj put, nadaleko hvaljena srpska trpeza bila je "pod vlašću" muškaraca. Onda se pojavila Spasenija.

Iako su je uglavnom opisivali kao skromnu i neupadljivu ženu, koja se ni po čemu ne razlikuje od drugih, Branislav Nušić ju je doživeo ovako:

- Od kada uđete u njen dom, vidite da je to dom učene, srpske dame u kome ničega ne manjka. Pomislio bi čovek da u njemu boravi kakva kraljica i da ima bar tuce posluge. Međutim, gospođa Marković ima samo jednu služavku, sa kojom radi iste poslove po kući. Kada vidite da se u maniru velike dame ponaša kao da je njen dom Dvor, dok ne prozborite sa njom ne biste ni poverovali u njenu skromnost i vedar duh kojim ona zrači.

Slika

Ministarska ćerka je bila prva učena domaćica, sa diplomom najpriznatije Bečke škole za vođenje domaćinstva. Znanje koje je stekla u carskom gradu, odlučila je da iskoristi za opšte dobro svojih sunarodnica. Želela je da naše dame nauči kako da im trpeza bude ukusna i raznovrsna, na koji način da vode kuću i da shvate zbog čega je potrebno da domaćica postane ugledno zanimanje. Želela je da Srbiju približi svetu i svet Srbiji. Već 1907. godine, po principima bečkih i mađarskih domaćinstava, objavila je prvi - "Kuvar i savetnik".

- Najbolje knjige koje postoje, to su kuvari. Većinu ostalih nije trebalo ni pisati. Šteta što su pisci kuvara, obično nepoznati - stajalo je u uvodu knjige, gde je Spasenija citirala pisca Henrika Ibzena.
Prvi korak, a već joj se dive. Načinila je delo koje se samom pojavom, a još više sadržajem, razlikovalo od tadašnje feudalne retorike. Prvi korak, a već je osporavaju. Pata je zasmetala mnogim pripadnicima srpske konzervativne struje, jer je za kratko vreme postala popularna, šireći ideju da je moderna Srbija moguća. A, bila je - "samo" žena. Priznanje i osporavanje, u naizmeničnom ritmu, biće njena sudbina do kraja života.

Tokom tridesetih godina prošlog veka, na stranicama "Politike", Pata je vodila stranicu posvećenu kuvarskim receptima. Čitateljke su od 1937. godine slale svoje predloge za "Dobru kujnu dobrih domaćica", koju je uređivala Spasenija. Marljiv rad i dar krunisan je njenom stalnom rubrikom "Jelovnik za danas", u kojoj je svakodnevno savetovala žene kako da, za malo novca, naprave zdrav ručak za četiri osobe. A onda je, 25. februara 1939. godine, izašao "Moj kuvar" na 800 stranica i sa 4.000 isprobanih recepata. Kao autorka neizbežne literature svake domaćice, koja je kasnije bila uzor mnogim znamenitim kuvarima, bila je potpisana - Pata.
Do početka Drugog svetskog rata, ugledna školovana domaćica je vodila školu u kojoj je edukovala žene. Međutim, Pata, koja je tokom rata skrivala jevrejsku decu, uhapšena je kao izdajnik, imovina joj je nacionalizovana, a njeno ime "prognano". Činjenica da je bila jedina školovana domaćica, pomogla joj je da nastavi da radi, kako bi neuke žene učila lepom ponašanju, pristojnim manirima i kulturi vođenja kuće. Bila je odlična u tome. Nezamenjiva.

Slika

Obične žene su je toliko volele, da se novoj vlasti ni to nije svidelo. Optuživali su je da propagira buržoaske ideje, a svi njeni kuvari objavljeni posle rata potpisani su samo sa "SM".

Umrla je 1957. godine u Beogradu, sama i usamljena. "Patin kuvar" ostao je Biblija svake srpske domaćice.


KUĆNI POSAO JE TEŽAK

UUVODU prvog kuvara, autorka je napisala:

- Hrana je ono što nas održava u životu. I baš zato nimalo nije svejedno šta čovek jede, koliko jede i kako je jelo pripremljeno. Samo raznolika hrana može da čovečijem organizmu da sve one sastojke koji su nam potrebni: belančevine, masnoće, skrob, šećer, razne soli, vitamine, a nedostatak tih sastojaka dovodi do raznih poremećaja u organizmu. Kućni posao je težak, ali on je kao i svaki drugi posao, dvostruko težak za onoga ko ga obavlja bez izvesnog znanja i spretnosti.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 10 Okt 2014, 23:00
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Čučuk Stana - mala zavodnica, a velika ratnica


Čučuk Stana je zarobila srce Hajduk Veljka i neustrašivo branila Srbiju od Turaka. Svake noći Veljko i Stana bili su na čelu konjanika, koji su pravili upade među Turke, nanoseći im gubitke

Slika

Neukrotivi i neustrašivi hajduk Veljko Petrović ostao je bez daha kada je 1809. u njegov logor u Poreču ugalopirala devojka na konju, od umora oblivenim znojem i penom. Skliznula je vešto sa sedla i prišla sofri, za kojom je sedeo ustanički vođa Negotinske Krajine, okružen surovim ratnicima.


- Gospodaru, zar ovi tvoji momci ne znaju Turke ubijati nego devojačke darove krasti - odsečno je upitala zajapurena lepotica u muškom odelu, sitnog rasta, blistavih očiju i vatrenocrvenih usana. Sevajući očima ispričala je da su njegovi hajduci, pod izgovorom da skupljaju pomoć za ustanak, opljačkali kuću njenog oca Radovana Plještića u selu Sikole, na Deli Jovanu i uzeli čak i devojačku spremu njoj, Stani, i njenim sestrama Stojni i Stameni!

Niko nije tako razgovarao s Veljkom, od čije plahovite naravi su zazirali i njegovi najbliži saborci. Harambaša je mrgodno slušao, a onda prsnuo u smeh. Naredio je svojim momcima da vrate pokradeno toj čučuk (maloj) Stani, a zatim je istresao gomilu dukata iz kese i darivao hrabru devojku uz reči:

- Sada sam te darivao, moja si.

Međutim, ponosita Stana, kojoj ostade nadimak Čučuk, nije bila kao Turkinje iz njegovog harema u Poreču. Hitro se vinula na konja i odajahala u svoje selo na Deli Jovanu, u kome su živeli Plještići i Nerići poreklom iz Hercegovine.

PISMENOST U SIKOLU

Stanin deda je tokom seobe iz Hercegovine kratko vreme s porodicom živeo u Banatu, a zatim prešao u Srbiju, u selo Sikole, gde je ostao njegov sin Radovan. Letopisci su zabeležili da su Sikoljani bili "bogati ne samo u stoci već i u novcu i veoma trudoljubivi". Sikole je bilo izuzetak i po pismenosti, ni u jednom selu nije bilo "toliko pismenih i čitajućih staraca koliko u ovom, a to zbog toga što Sikoljani ni pod Turcima bez škole nisu bili". Stana je rođena oko 1895. godine i takođe je bila pismena, a tokom života je naučila ruski, poljski, rumunski i grčki jezik. Veruje se da je prva slova savladala u svom selu, jer su Sikole još 1807. imale školu.
Hajduk Veljko je izgubio glavu za njom, a mnoga mesta od Poreča, današnjeg Donjeg Milanovca, do Sokobanje, spominju se kao mesta gde su se sastajali ljuti ratnik i lepa "amazonka" s Deli Jovana. Njen sestrić Mihailo Spasojević zabeležio je da je počela da se oblači u muško odelo dok se školovala u Beloj Crkvi, u Banatu:

- Sve tri kćeri, još dok su male bile, pošalje Plještić u Belu Crkvu, kod tamošnjeg popa, da uče ženski rad. Po želji oca, nosile su tamo muške nemačke haljine, pa su tako nastavile i u zavičaju. Plještić nije do tada imao muškog potomka, najmlađe dete Mihailo, rodilo se mnogo docnije i još je sisalo kada je 1813. godine izbila katastrofa.

U vreme kada se ustanička Srbija rušila, Stana je već tri godine bila Hajduk Veljkova žena. Razlikovala se od njegovih drugih ljubavi, jer je utegnuta u muško odelo, s kuburom i jataganom, jahala uz Veljka u njegove ludo hrabre pohode među Turke. Pošto je Rusija 1813. potpisala mirovni ugovor s Otomanskim carstvom, kojim su Turcima vraćeni gradovi u Srbiji, došlo je do sloma ustaničke države. Većina vojvoda se spremala za bekstvo, ali ne i Veljko koji je ostao veran svom obećanju: "Glavu dajem - Krajinu ne dajem".

Negotinsku nejač je poslao u Poreč, a Stana je ostala s njim i 3.000 branilaca, na bedemu šanca. Negotin je opsedalo 15.000 turskih vojnika pod komandom zloglasnog Rušid paše. Svake noći Veljko i Stana bili su na čelu konjanika, koji su pravili upade među Turke, nanoseći im gubitke, ali ovi su brzo popunjavali redove, a branioci su ostajali bez municije.

- Najposlije mu nestane džebane, osobito taneta i topovskih i puščanih, zato pokupi sva kalajna kandila i kašike i tanjire, te rastopi na puščana taneta. A u topove je, kad su negdje Turci činili juriš, metao najposle i talijere - opisao je Vuk Karadžić poslednju odbranu Negotina.

Prilikom obilaska šančeva 10. avgusta 1813, Hajduk Veljka je usmrtilo topovsko đule. Branioci su još nekoliko dana pružali otpor, a narodna pesma je zabeležila i hrabrost Čučuk Stane: "Žena mu se šest dni bi s Turci v Negotin sos njegovi trista vitezi". Pošto je četiri puta ranjena, Veljkov brat Milutin naterao ju je da se povuče u Poreč, a zatim preko Dunava.

RUŽ OD PAPRIČICE

U Srbiji se s kolena na koleno prenosio recept za ruž, koji je navodno koristila Čučuk Stana kada je zavela Hajduk Veljka. Crvena ljuta papričica se usitni u avanu, zatim se doda med, pokrijte laticama ruže i ostavi da odstoji. Tom smesom su devojke mazale usne pre spavanja, da bi ujutru bile pune, crvene i zavodljive.
Usledilo je potucanje po izbegličkim karantinima u Banatu, gde je srela Hajduk Veljkovog pobratima, grčkog junaka i političara Georgakisa Nikolaua Olimpiosa - među Srbima bio je poznat kao kapetan Jorgać. Osvojio je njeno srce, venčali su se i ratnica iz Negotina postala je majka troje dece, sinova Milana, Aleksandra i ćerke Jevrosime. Georgakis je nastavio da ratuje sa srpskim hajducima protiv Turka u Moldaviji, 1821. su opkoljeni u manastiru Seku i kao Sinđelić i njegovi junaci, digli u vazduh barutanu izginuvši zajedno s Turcima.

Čučuk Stana je imala samo 26 godina kad je opet postala udovica i to sa troje dece. Stariji sin Milan je umro mlad, a Aleksandar se vratio u Srbiju da se bori protiv Turaka. Po jednoj verziji, oženio se u Leskovcu i dobio potomstvo, ali je tragično stradao 1844, godinu dana posle oslobođenja Grčke. Čučuk Stana je umrla u Atini 1849. godine, u bedi, a mnogo kasnije su beogradske novine upoznale srpsku javnost o njenom junaštvu:

- Zna se za grobove njenih sinova, jer su obeleženi krstovima i pločama. Dok joj je kćerka bila živa, znalo se i za Stanin grob, jer je obnavljala grobove braće i majke. Posle njene smrti, zarastao je grob Čučuk Stane i pao u zaborav, jer daleko od Srbije nije imala nikoga od roda, a o njenom patriotizmu i požrtvovanju malo se vodilo računa dok je bila živa.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 10 Okt 2014, 23:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Milica Stojadinović: Rodoljubiva vila iz Vrdnika


Dok je tinjala revolucija u Vojvodini, želela je da krene na ratište i s gitarom u ruci ustanicima peva junačke pesme

Slika
Milica Stojadinović

Vuk Stefanović Karadžić joj je tepao "moja kći iz Fruške", Petar Drugi Petrović Njegoš je navodno govorio da bi bila kneginja Crne Gore samo da on nije vladika, Ljubomir Nenadović ju je slavio u pesmama, Đorđe Rajković joj je posvećivao stihove... Vrdnička vila, kako su zvali Milicu Stojadinović Srpkinju, bila je jedna od naših prvih pesnikinja. Jovan Skerlić je zapisao da su ljudi odlazili da je vide kao da je nekakvo čudo - spisateljsko i neobično lepo. Izazivala je divljenje, ali i uzdahe, mnogih velikana svog doba. I bila je poznata kao Milica, lepa pesmotvorka i srpska pevačica Milica.


Na svet je došla 1828. godine, u sremskom selu Bukovac, koje je njena porodica vrlo brzo zamenila Vrdnikom. Na južnim obroncima Fruške gore, sveštenička ćerka je provela dobar deo života - pesničkog, rodoljubivog...

Bila je darovita, hrabra i radoznala devojčica željna znanja. Učitelj iz Banovaca, gde se kasnije preselila, žalio je što nije dečak, pa da ide dalje na nauke. Ipak, privatno se školovala u Petrovaradinu, učila je nemački i slovački jezik, svirala gitaru. Mnogo je polagala na samostalno obrazovanje, pa je kasnije savladala i francuski i italijanski jezik.

Navršila je tek 13. leto kada je objavila prvu pesmu u "Serbskom narodnom listu", odredivši tada svoje zanimanje. A nedugo zatim, 1848. godine, pozdravila je plamen koji je zahvatio celu staru Evropu, kao prvu svetlost mlade slobode srpske. Bila je veliki rodoljub. Dok je tinjala revolucija u Vojvodini, želela je, po ugledu na Jovanku Orelanku, da krene na ratište i s gitarom u ruci ustanicima peva junačke pesme.


POBOŽNOST I SKROMNOST SU VRLINE


Slika

U DNEVNIKU je Milica zabeležila da bi volela da srpska devojka u prvom redu bude Srpkinja, rodoljubiva, pobožna, skromna i radna, da voli maternji jezik, pradedovsku veru, prirodan život blage naravi. Ponosi se što u kući radi kao i obična seoska devojka, koja knjigu nije u ruci imala.
Čitala je narodne rime, pisala stihove u kojima je veličala spomene stare slave i sjaja, cara Dušana i njegove pohode, Karađorđa i Miloša Obrenovića, plakala nad Kosovom... Pisala je koliko voli Srbiju, "to malo čislo u slobodi", "dragu zemlju gde slobode drvo cveta".

Prvu zbirku pesama je izdala 1850. godine, a potom 1855. i 1869. U međuvremenu je objavljen i njen dnevnik u tri knjige - Miličino najpoznatije i najbolje delo - "U Fruškoj gori 1854". Bila je to dragocena riznica pesama, narodnih običaja, pisama dragim ljudima... Bila je veoma pobožna, pa nije bilo stranice u njenom dnevniku u kojem nije upisana reč crkva, manastir, Bog. Tu je Milica pisala i o prvoj poseti Vuka Stefanovića Karadžića, koji se brinuo da joj pronađe posao i dobro je uda. Iz prepiske sa Vukom saznajemo da je 1857. godine Milica razmišljala da ode u Bugarsku i radi kao učiteljica, ali je sve ponude odbijala.

U Beograd, koji je njoj bio pojam slobode, došla je 1862. godine, kada je veliki grad bio pod bombama, a ona bila na barikadama i pisala tekstove koji se smatraju prvim zapisima "žene ratnog dopisnika".

"Nisam mogla srcu odoleti, da ne vidim vojnike srpske... Ja sam ceo dan u Beogradu bila, i provela sam ga samo u obilaženju barikada i u gledanju radnika", pisala je Milica.
A njen prijatelj i austrijski pesnik Ludvig August Frankl je zapisao:

"Jednoga dana iđaše ona kroz ulice u svom crnom plaštu s raspletenom kosom i zapaljenom svećom u ruci i dovikivaše ljudima kako mogu da budu tako ravnodušni: osvetite sramotu Kosova polja i uzdignite opet carevinu."

Teško je podnela gubitak majke, ali je prekretnicu napravila tek posle očeve smrti, kada se preselila u Beograd, koji je nazivala svojim gradom. To je bio kraj njenog književnog života. Kuću jednog grčkog trgovca u Savamali je izabrala za novi dom, u kojem je umrla 1878. godine u teškom siromaštvu. Sahranjena je od milostinje, na Tašmajdanskom groblju, ali su njeni posmrtni ostaci 1905. godine preneti u Požarevac, gde joj je živeo brat. Na godišnjicu Kosovske bitke, 28. juna 1912. godine, Milici je podignut spomenik u Vrdniku. Osnovna škola u ovoj fruškogorskoj banji nosi ime vrdničke vile. Svakog oktobra se, u Bukovcu, Novom Sadu i Vrdniku, u njenu čast održava manifestacija "Milici u pohode", a od 1994. godine u Vojvodini se dodeljuje prestižna književna nagrada "Milica Stojadinović Srpkinja".


Slika

"Iz ljubavi za poeziju, ona je promašila ceo svoj život, i bila žrtva knjiga i jednog književnog višeg sna života", zapisao je o Srpkinji Jovan Skerlić.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 25 Feb 2015, 22:56
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
"Kolovođa" srpskih sestara Katarina Milovuk


Katarina Milovuk je borbom menjala istoriju. Vojevala je na više frontova, izgarala za nacionalne interese i pravo žena da glasaju i da se obrazuju

Slika

Kraljevi su je poštovali, ministri se plašili, a pričalo se da se njena reč u Srbiji s kraja 19. veka cenila odmah posle mitropolitove. Katarina Milovuk je poznata po antiratnom angažmanu, a sama je vojevala na više frontova, neustrašivo se borila za nacionalne interese i pravo žena da glasaju i da se obrazuju.

Kao jedan od osnivača "Kola srpskih sestara", uz Nadeždu Petrović i Delfu Ivanić, održala je fascinantan govor u Kolarcu i odmah "mobilisala" 3.000 najuglednijih beogradskih dama na humanitarni rad, koji je podrazumevao medicinsku obuku u bolnicama i odlazak na najopasnije frontove u okupiranoj Srbiji, kako bi se pružila pomoć hrabrim srpskim ratnicima. U zbegovima i poljskim bolnicama, više života je odnosio tifus, nego rane u krvavim borbama za slobodu, ali to kao da nimalo nije pokolebalo moderne, bogate i "razmažene" Beograđanke, školovane na prestižnim evropskim univerzitetima. Nesebično pomažući bolesnima, ranjenima i izbeglicama, mnoge su tada žrtvovale, ne samo najsvetliju budućnost, već i život. Katarina je vodila i medijski rat, pa je znanje i uticaj koristila da neumorno izvešatava svet o strašnim dešavanjima u Srbiji.

Da će daleko dogurati postalo je jasno još kada je sa svega 19 godina postala upravnica Više ženske škole u Beogradu. Ipak, ni zavidno obrazovanje stečeno u Rusiji, ni znanje ruskog, francuskog, engleskog i nemačkog jezika, ni poznavanje nota, nisu joj pomogli kod beogradske čaršije. Bila je to 1863. godina i mnogi su se plašili da će devojke, kada se obrazuju, postati neposlušne muškarcima. Milovukovica, kako su je zvali, nije se obazirala, uporno ponavljajući: "Najveća pažnja mora da bude usmerena na nauku, a ne na kojekakve besmislice".

OTAC KOMANDANT, MUŽ UMETNIK

Milovukovica je rođena u pitomom Novom Sadu 1844. godine, kao Ekaterina Đorđević. Porodica se ubrzo preselila u Beograd gde je njen otac dobio oficirsku službu, a nakon bombardovanja 1862. postavljen je za komandanta odbrane grada. Tri godine kasnije, Katarina se udaje za skoro dve decenije starijeg Milana Milovuka, osnivača i prvog horovođu Beogradskog pevačkog društva. Posle njegove smrti, potpuno se posvetila pedagoškom i humanitarnom radu.
Vođena idejom da samo pismene žene rađaju pismenu decu, decenijama se borila sa predrasudama, ali i nedostatkom finansijskih sredstava. Na sreću, imala je podršku u kraljici Nataliji, koja je često sedela u klupi sa običnim učenicama i prisustvovala časovima istorije, veronauke, računanja, ali i kuvanja. Katarina nije imala decu, ali je odškolovala 25.000 devojaka, među njima i buduću kraljicu Dragu Mašin, glumicu Milku Grgurovu, balerinu i novinarku Magu Magazinović, čuvena slikarka Nadežda Petrović i prva školovana lekarka u Srbiji Draga Ljočić. Bila je, kako je govorio kralj Milan, nesporna duhovna svekrva i tašta u stotinama kuća.

Nije joj to bilo dovoljno, 1875. godine je osnovala prvo Žensko društvo, a zatim i Žensku radničku školu za devojke iz siromašnih porodica. U njene mnogobrojne poduhvate ubraja se i pokretanje časopisa "Domaćica", a humanost je odvela na front, gde je tokom srpsko-turskog i srpsko-bugarskog rata bila bolničarka. U penziju je otišla 1893. godine, posle tri decenije vođenja Više ženske škole.

Ali, umesto da se odmara, nastavila je - da se bori. Bila je prva žena u Srbiji, koja je 1897. godine tražila da je upišu u birački spisak. I dok su jedni govorili da je ovaj put preterala, drugi se pitali šta je sledeće, ona je smireno i odlučno objasnila: "Ne znam s kakvim su pravom ljudi prisvojili svu vlast u svoje ruke i upravljaju sudbinom ove zemlje bez naše saradnje, kada je ova zemlja naša koliko i njihova, i mi smo deca ove zemlje i mi s njom delimo i zlo i dobro." Njen zahtev je odbijen na Kasacionom sudu, sa jednim glasom protiv. Ali, ona nije odustala i 1900. godine šalje zahtev kralju Aleksandru Obrenoviću da dozvoli ženama da glasaju. Ponovo je odbijena, ali koliko je bila ispred svog vremena, dokazuje podatak da je Međunarodna alijansa za žensko pravo glasa osnovana u Londonu tek četiri godine kasnije.

Reč poraz nije poznavala, a 1900. godine je u antiratne svrhe prevela nemački roman "Dole oružje" baronice Berte fon Sutner. Trud se isplatio, baronica je 1905. postala prva žena, koja je dobila Nobelovu nagradu za mir. U julu 1913, Katarina je bila jedna od govornica na Kongresu Internacionalne alijanse za žensko pravo glasa u Budimpešti.

Umrla je samo dva meseca kasnije, ne dočekavši proslavu pola veka rada Više ženske škole, kojoj je posvetila život. I poput mnogih znamenitih Srpkinja tog doba - zaboravljena je. Danas ne znamo ni gde joj je grob, a malena ulica sa njenim imenom na Zvezdari, jedini je podsetnik na ženu koja je svojom neustrašivom borbom promenila Srbiju.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 25 Feb 2015, 23:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Isidora Sekulić, kraljica reči i apostolka samoće


Doktorirala je 1922. godine, bila je prvi predsednik Udruženja pisaca Srbije

Slika

"ŠTRČALA sam u svojoj sredini. U školskoj torbici, dolazeći kući, nalazila sam podsmešljive poruke, svoje karikature, i sve se svodilo na to da zabijam nos u knjigu i da se pravim važna. Ja nisam zabijala nos u knjigu, ali su mi oni oko mene pridavali važnost koju sama sebi nisam davala. Naprotiv, uvlačila sam se u sebe i bežala u poslednje redove, u najtamnije uglove. Osećala sam da smetam, da izazivam svojom željom za znanjem".

Ovako je Isidora Sekulić opisivala svoje detinjstvo, svesna da će ako ne uguši žeđ za znanjem zauvek "izazivati" sredinu. Onima koji su je dobro poznavali, bilo je jasno da nijedan podsmeh neće umiriti sveznalačke nagone male Izi. Ali čak ni oni nisu mogli da naslute da će ova devojčica jednog dana postati veliki novelista, putopisac, esejista, prevodilac koji sedam jezika drži u malom prstu... Naravno, ni sama Isidora nije mogla da pretpostavi da će doktorirati, postati prva žena članica SANU, jedna od osnivača jugoslovenskog PEN kluba, prvi predsednik Udruženja pisaca Srbije...

Prve stranice njenog života ispisane su na obali Tise, u selu Mošorin, gde je 1877. godine rođena. Tek je prohodala kada je Bačku zamenila Sremom, jer je njen otac dobio mesto gradskog većnika u Rumi, pa je Rumljani ponosno svrstavaju u znamenite sugrađane. Tu je Isidora krenula u prvi razred, o čemu svedoče podaci donedavno zaboravljeni u prašnjavim knjigama, na tavanu osnovne škole "Zmaj Jova Jovanović". Kako u knjizi "Blagorodne duše" navodi Dušan Poznanović, "pod rednim brojem 37 školske 1883/1884. zaveden je đak prvak Sekulića Isidora, koja je u prvom polugodištu ocenjena 'prva s odlikom', čime su se u to vreme mogle pohvaliti samo još dve devojčice". Nedugo zatim, sa mlađim bratom Dimitrijem i ocem, koji je dobio mesto gradskog kapetana, nastanila se u Zemunu, a u Rumi je, nažalost, ostavila dva groba - starijeg brata Predraga i majke Ljubice.

ZBOG NjEGOŠA I BOGA NA UDARU ĐILASA
PRED kraj života se sve više vraćala tradicionalnim vrednostima, govorila je o ljubavi prema Bogu... Knjiga o Njegošu, kojeg je smatrala najvećim nacionalnim pesnikom, nije se dopala tadašnjoj vlasti, a pogotovo Milovanu Đilasu, koji ju je "dočekao" i kod eseja "Problem siromaštva u čoveku i književnosti", označivši ga kao "najbanalniju popovsku propoved". Pogodile su je te osude i oterale u izolaciju, što je rečima najslikovitije dočarala Jara Ribnikar, kada je rekla: "Gospodin Đilas je uzeo sekiru i ubio jednu staricu". Isidora je samo zapisala da joj nisu dali da bude svoja i pametna, nego su u svemu što je radila uvek tražili nešto tuđe.
U gradu na Dunavu, Isidoru je otac "nagradio" lekcijama koje je svakodnevno učila od grčkih učitelja. Već u 14. godini govorila je pet jezika, bila je daleko ispred svojih vršnjaka i duboko u svetu knjiga.

"U bibliotekama sam bila kao u začaranoj šumi; knjiga je bila moje opuštanje, moj azil i putovanje. Sedela sam po ceo dan sama u kakvom kutiću i prevrtala šarene i svetle kartone po leksikonima i knjigama prirodnih nauka. Tamo se videlo kako bukti polarna svetlost, tamo je bilo onih čudnih tropskih biljaka sa fizionomijama divljih životinja, šuštalo je more i vozile se po njemu grdne galije asirskih veslača..."

Otac je svojoj znatiželjnoj mezimici obezbedio školovanje kakvo je zaslužila, što je zabeleženo 29. juna 1897. godine u zemunskom listu "Novo vreme":

"Gospođica Isidora, ćerka našeg uvaženog gradskog kapetana gosp. Danila Sekulića, svršila je u Budimpešti viši kurs državne pedagogije sa skroz izvrsnim uspehom. Ista gospođica svršila je od prvog osnovnog razreda sve razrede osnovne škole, višu žensku školu u Novom Sadu i Preparandiju u Somboru sa izvrsnim uspehom."

Postala je upravitelj Više devojačke škole, jedno vreme je radila u Šapcu, a onda je 1909. godine stigla u Beograd o kojem je dugo maštala. U njemu je izdala prvu knjigu "Saputnici", koja nije ispraćena dobrom kritikom, ali to nije obeshrabrilo mladu spisateljicu. Po mir i inspiraciju je otišla u zemlju fjordova, gde je uživala u lepotama prirode, divila se irvasima, pisala, ponekad sebe nazivala gospođom Stremnicki, prvi put priznajući da ima i muža. Tako su, 1914. godine, nastala njena "Pisma iz Norveške", kojima je tek kasnije priznata vrednost.

Kada joj je, posle Prvog svetskog rata, umro muž, tugu je lečila u putovanjima širom Evrope, s kojih se vraćala bogatija za nove putopise. Školovanja joj nikad nije bilo dosta, pa je doktor filozofskih nauka postala 1922. godine u Berlinu. Sarađivala je u raznim časopisima, objavila knjige "Đakon Bogorodičine crkve", "Iz prošlosti", "Hronika palanačkog groblja"... Zbog biografije, s kojom je nesumnjivo došlo do preokreta u našoj književnosti, Bogdan Popović je predložio da uđe u Srpsku akademiju nauka i umetnosti, što se, uprkos bojkotu pojedinih, i dogodilo. Koliko nije volela slavu i priznanje, govori pismo u kojem se gotovo pravdala Vasi Stajiću:

"Ja sam skromna, siva figura, nisam bolja od drugih; ne volim značke i povorku koja ide napred. Meni je, dakle, Akademija priredila zbunjenost veliku".

Posete je primala retko, i to četvrtkom, u stanu, koji je ličio na apoteku i bio skromno opremljen, ali bogat knjigama i slikama Njegoša, Mocarta i Šopena. Dušu je hranila u tišini, u njoj je i stvarala, pa su je kasnije nazvali "apostolkom samoće".

Sakrivena među spisima i papirima, isposnički je živela, ali je zato nadahnuto stvarala posle Drugog svetskog rata. Čitaoce je obradovala delima "Zapisi o mome narodu" (1948), "Njegošu knjiga duboke odanosti" (1951), "Govor i jezik" (1956), "Mir i nemir" (1957)". Pisala je o ljubavi prema vojvođanskoj ravnici, karakteru našeg naroda, kulturnom nacionalizmu...

O smrti je govorila kao o poslednjoj borbi koju svako mora sam da izdrži, a ona ju je "iznela" 1958. godine. Njeno telo je uvijeno u beli čaršav i položeno u najprostiji sanduk. Jedna od naših najumnijih žena i najvećih književnica je sahranjena bez govora, venca i pompe. Jer je tako želela.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 26 Feb 2015, 00:14
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Vasilija Vukotić, Orleanka Mojkovačke bitke


Vasilija Vukotić, ćerka slavnog serdar Janka, proslavila se kao bolničarka i ratnica, završila Ruski institut i govorila nekoliko stranih jezika

Slika
Vasilija Vukotić

Hrabra, skromna, lepa i posvećena slobodi srpskog naroda. Takva je bila Vasilija Vukotić, kćerka čuvenog serdar Janka, jedna od žena heroja Prvog svetskog rata. S obzirom na to da mu je sin jedinac imao sedam godina, poveo je u rat svoju mezimicu Gagunu, kako joj je tepao. Kao ordonans - mlađi oficir na službi komandantu, bila je uz oca u najljućim bitkama, protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja.

Mlada devojka je brzo sticala vojne veštine, bila je prst u "šaci spartanaca" serdar Janka, koji su nadljudskom borbenošću živim štitom pravili odstupnicu srpskoj vojsci, dok se povlačila ka Krfu, pred silovitim naletom austrougarske vojne armade.

U čuvenoj Mojkovačkoj bici, na Božić 1916. godine, istakla se izuzetnom hrabrošću, a po lepoti je već bila daleko poznata. Dok se školovala na Ruskom institutu na Cetinju, koji je osnovala carica Marija Feodorovna - Romanov, snevala je o udaji, a ne o bojnom polju. Zajedno sa stotinak devojaka sticala je znanje na srpskom, ruskom i francuskom jeziku, spremala se za nastavnika i vaspitača. Ali, Balkanski ratovi su joj promenili sudbinu. Ostavila je knjigu i postala bolničarka, zajedno sa majkom i brojnim rodoljubivim devojkama.

- Od prvog dana rata, u bolnici je bila i moja majka Milica. Mislim na onaj rat sa Turcima 1912. godine, kada su vođeni bojevi za Skadar i Taraboš, za Bardanjole, za staru Srbiju i delove Raške oblasti. Tada su Kosovo i Metohija pištali pod turskim i arnautskim jarmom. Među ranjenicima, gledajući njihove rane, shvatila sam da je rat najveće ljudsko prokletstvo. Pa ipak, ovaj rat sam pravdala time što je sa pradedovskog ognjišta trebalo prognati kugu i osloboditi srpski živalj koji je vapio za slobodom - zabeležila je Vukotićeva.

NIČIJA NIJE DO ZORE GORELA
Zahvaljujući Vasilijinom svedočenju, poznate su i čuvene reči njenog rođaka Đure Vukotića uoči Mojkovačke bitke, izgovorene na Badnje veče, ispred naloženog Badnjaka:
"Važno je da bratska srpska vojska izmakne. Ako mi izginemo, imaće ko da nas osveti i satre švapsku silu. Ničija nije do zore gorela".
Posle balkanskih sukoba, lepa i plemenita Vasilija, nije dugo uživala u bezbrižnim devojačkim danima. Kada je Austrougarska objavila rat Srbiji, u odbranu roda podigla se crnogorska vojska. Krajem juna 1915. godine, serdar Janko je bio skrhan brigama, umorom, nesanicom i isrcpljujućim borbama, a najžalije mu je bilo to što nema sina stasalog za vojsku, dok su iz pojedinih kuća poginule i tri, četiri muške glave. Čast mu nije dozvoljavala da u borbu zove mladiće iz drugih porodica, a da njegova ostane netaknuta. Sin Vukašin imao je samo sedam godina, pa je doneo odluku i teška srca obratio se svojoj mezimici.

- Jednog dana, dok smo još bili na Cetinju, reče mi: "Spremi se, Gaguna. Od danas ćeš sa ocem. Gde budem ja, bićeš i ti". To je bilo sve što je rekao. Ja - presrećna! Nisam ni pomišljala na opasnosti i iskušenja koja me očekuju - pričala je iskreno Vasilija.

Janko je kćerku postavio za ordonansa sa zadatkom da vojsci prenosi njegove zapovesti i naredbe. Tako je postala učesnik sudbonosne Mojkovačke bitke, jedne od prelomnih u Velikom ratu. Uoči napada Austrougara, u Kolašinu je proslavljeno Badnje veče. Među vojnicima i oficirima, Vasilija je bila jedina žena. Scenu, koja je u mnogome podsećala na poslednju večeru uoči Kosovskog boja, kćer serdar Janka je uporedila sa scenama iz "Gorskog vijenca":

"I evo, u zdravicama, uz podignute čaše, čuju se i reči zakletve da neprijatelju neće ustupiti ni pedalj srpske zemlje, da će radije izginuti na braniku otadžbine".

Sve strahote i patnje, ljudsku klanicu, preživela je ova hrabra devojka. Crnogorski gorštaci su uz velike gubitke fanatično branili položaje i odstupnicu srpskoj vojsci, čije su trupe kasnije uspele da prođu kroz Skadar i tu sačekaju savezničke brodove za Krf. Zabeleženo je njeno detaljno svedočenje o potresnim momentima bitke:

"Ej, moja mala, moja velika Crna Goro! Velika si i veličanstvena na ovaj krvavi praznik, na ovaj sveti dan, pun strave i užasa. Sva si u plamenu, goriš i nestaješ. Tvoji sinovi leže bez krvi, bez svesti, zgrčeni, iskomadanih creva, otkinutih ruku i nogu. Nema ko da ih opoje i sahrani. Ej, Crna Goro, pleme ti ljubim, obraz ti ljubim, krš ti ljubim, ne daj se! Neka Švaba upamti ovaj dan, ovaj pravoslavni Božić, ovaj mraz, sneg obojen i

njegovom krvlju, neka upamti ovo srpsko pleme na čiju je zemlju pošao".
Posle rata, Vasilija se sa porodicom preselila u Beograd. Bila je visoko obrazovana i sjajni poznavalac ruskog i francuskog jezika. Između dva svetska rata se dva puta udavala (za dr Nika Martinovića i generala Boža Vrbicu), oba puta ostala udovica, decu nije imala. Živela je povučeno i usamljeno u Beogradu, gde je umrla 1977. godine. Sahranjena je u porodičnoj grobnici Vukotića na Novom groblju, gde počivaju njeni roditelji. Kapetan Vukašin Vukotić, sin serdar Janka i njen brat, bio je ađutant kralja Aleksandra Karađorđevića.


DETINjSTVO UZ PESME O OBILIĆU

Slika

Do Balkanskih ratova, život Vasilije Vukotić, rođene 1897. godine, po njenim rečima, tekao je ustaljnim redom:

- U kući mojih roditelja, Milice i Janka, u kojoj su se okupljali narodni glavari i ugledni političari Crne Gore, najčešće se govorilo o ratovima. A o čemu bi drugom? Mi kao da drugih tema nemamo. I uvek su te sedeljke bile praćene guslama i pesmom kako je Miloš rasporio Murata. Guslar bi tu malo zastao, pravio pauzu, a meni se činilo da vidim tu sliku.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 26 Feb 2015, 00:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Znamenite Srpkinje: Jelena od Raške, kraljica Ugara

Ćerka Uroša Prvog je bila prava evropska vladarka. Pored slepog muža, praktično je sama vodila veliku zemlju, a za vrhovnog komadanta vojske postavila je svog brata Beloša Vukanovića. Lepa i mudra princeza neustrašivo se obračunavala sa političkim protivni

Slika

Od 12. veka u istoriji Evrope postoje zapisi o srpskim princezama i kneginjama koje su postale moćni i cenjeni vladari u državama Starog kontinenta. U mađarskim zapisima nalaze se dokumenta o Srpkinji - vladarki Ugarske. Naime, kada se Jelena Vukanović, ćerka velikog župana Uroša Prvog Vukanovića i njegove žene Ani Diogen iz Rasa 1130. godine udala za slepog kralja Belu Drugog Arpada (Arpadovića), dobila je titulu princeze od Srbije i kraljice Ugara.

Jelena, princeza od Raške rođena je 1109. godine. Kralj Bela Drugi (rođen 1110. godine) oslepljen je od strane svog strica kralja Kolomana, da ne bi postao kralj Ugarske. On je ipak krunisan 28. apirla 1131. godine. Pregovori o braku uspešno su okončani između 1129. i 1130. godine. Udaja princeze Jelene iz Raške za slepog kralja Belu, naslednika ugarskog kralja Ištvana-Stefana Drugog, bio je poslovni potez zbližavanja i orođavanja dve dinastije u borbi protiv Vizantije. Kada je odlazila da bude vladarka Ugarima, njen otac, kralj Uroš ju je posavetovao:

- Pred Ugrima ne smeš da pokažeš strah. Pored slepog muža i kralja, ti ćeš biti i kralj i kraljica. Moraš mu roditi sinove i postati Ugarka, pa vladaj odlučno i ako treba - surovo.

Princeza Jelena je kao pravoslavka udajom primila katoličku veru. Javnosti je raška princeza i ugarska kraljica predstavljena na saboru u Aradu. Naime, nakon što je Bela Drugi nasledio tron, borbu oko vladarske ugarske stolice nastavio je drugi Kolomanov sin, princ Boris. On je pokušavao da izdejstvuje i pomoć Rusije i Poljske. Saznavši za to, kralj Bela je sklopio savez s austrijskim nadvojvodom Leopoldom Trećim, koji mu je poslao vojnu pomoć.


- Bila je hrabra i stroga vladarka – kaže istoričar Ljubivoje Cerović - Kraljica Jelena sazvala je sabor velikaša u Aradu i naredila da se pogube Borisove pristalice, a njihova imanja zaplene. Pogubila je i sve rođake kralja Kolomona, koji je oslepeo njenog muža Belu Drugog. Svog brata Beloša Vukanovića kraljica Jelena je postavila za palatina i predala mu vrhovnu komandu nad ugarskom vojskom. Jedan deo zaverenika ipak je prebegao u Poljsku i nastojao da ovu državu pridobiju je uvedu u rat protiv kraljice Jelene.

Slika

Princeza Jelena Srpska, kako su je Ugari prozvali, je u miraz svom mužu donela deo Bosne. Za vreme vladavine slepog kralja Bele i lepe srpske Jelene, Ugarska je zauzela deo Dalmacije, Split, Trogir i Šibenik.

Kralj Bela i kraljica Jelena su se lepo slagali i imali šestoro dece. Sinovi Gejza (1130-1162), Ladislav (1131-1163), Stefan (1133-1165) i Almoš spremani su za plemiće i vladare, a kćerke Sofija i Gertruda za princeze i udavače, ali su obe premlade umrle. Bela Drugi zbog slepoće nije imao većeg uticaja na prilike u državi, zbog čega je upravu države prepustio svojoj supruzi Jeleni.

Na saboru u Ostrogonu 1136. godine, Bela i Jelena proglasili su svog sina Ladislava za hercega od Bosne. Kralj Bela Drugi je zahvaljujući sinovima spasio dinastiju Arpad od izumiranja i osigurao joj vlast narednih vek i po. Kada je umro 14. februara 1141. godine, Belu je nasledio sin Geza Drugi, koji je držao majku Jelenu srpsku uvek uz sebe na ugarskom tronu.

Istoričar Ljubivoje Cerović kaže da je Jelena Srpska bila na ugarskom tronu punih 24 godine i da su njeni potomci još dugo posle njenog odlaska sa vlasti bili vladari ne samo u Ugarskoj, već i u drugim evropskim državama.


- Poslednji put kraljica Jelena se pominje u hronikama za 1156. godinu. Verovatno je umrla 1157. godine ili koju godinu kasnije, skoro u isto vreme kad je i njen brat Beloš izgubio vlast na dvoru. Njeni unuci su, međutim, vladali Ugarskom do 1172. godine. A unuke slepog kralja Bele i kraljice Jelene su se udavale za vladare Nemačke, Aragona, Bugarske, Vizantije, Ukrajine i Poljske - piše dr Ljubivoje Cerović.



JELISAVETA

Slika

Druga srpska kraljica Jelisaveta iz roda Kotromanića, udata je 1353. za ugarskog kralja Ludovika Prvog Velikog sa kojim je rodila četiri ćerke. Nakon Ludovikove smrti 1382. godine, Jelisaveta je postala kraljica Ugarske. Bila je jedina žena vladar sve do vremena Marije Terezije. Presto Ugarske je delila sa ćerkom Marijom. Njena druga ćerka Jadviga je udajom za Vladislava Jageloviča krunisana u Krakovu 16. novembra 1384. godine kao kraljica Poljske.


novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 26 Feb 2015, 01:04
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE
Jelena Karađorđević očarala dvor Romanovih


Jelena Karađorđević, supruga kneza Ivana Konstantinoviča: Humanitarnim radom, ali i izuzetnim šarmom, osvetlala je obraz svoje zemlje, kao i carske Rusije. Na frontu Balkanskog rata previjala vojnike

Slika

Život Jelene Karađorđević liči na avanturistički roman. Iako je stalno bila u senci svojih starijih rođaka iz kraljevske porodice, ova srpska princeza je osvetlala obraz svojoj zemlji, ali i carskoj Rusiji. Ipak, lepa kneginja je ostala nepoznanica za domaću javnost koju kopka kakva je zaista bila Jelena Petrovna Romanov - žena kojoj su se divili na evropskim dvorovima?

Ovo pitanje je nedavno postavila i ruska istoričarka Galina Ševcova, koja je trgajući za istinom o srpskoj princezi Jeleni Karađorđević došla do malo poznatih podataka. Rođena je 1884. godine na Cetinju kao ćerka Petra Prvog Karađorđevića, kralja Srbije i princeze Zorke, najstarije ćerke crnogorskog kralja Nikole. Posle rane smrti njene majke Zorke, odrasla je kod tetaka Anastasije i Milice Petrović Njegoš. Išla je u internat manastira Smolni i postala dobra prijateljica velike kneginje Olge, najstarije ćerke cara Nikolaja Drugog.

Preko svoje tetke Jelene Savojske u Italiji je upoznala kneza Ivana Konstantinoviča, unuka ruskog cara Nikolaja Prvog. Venčanju su u Sankt Peterburgu 3. septembra 1911. godine prisustvovali car Nikolaj Drugi i kralj Petar Karađorđević.

- U carskoj Rusiji srpska snaja udata za velikog kneza Ivana iz porodice Romanov, bila je poznata pod imenom Jelena Petrovna Romanov. Živeli su u Peterburgu, u Mermernom dvorcu. Carska porodica je prihvatila Jelenu. Čuvala je mlađu muževljevu braću, šetala sa rođacima, dopisivala se sa "teta Olgom", odnosno grčkom kraljicom Olgom Konstatinovnom, koja je isto bila iz porodice Romanov. Živahna i vesela, sa izvanrednim smislom za humor, brzo je očarala sve koji su bili u njenoj blizini. Zato su je i zvali "čarobnica" – kaže Galina Ševcova.

Slika

U imperatorskoj porodici istakla se društvenim i humanitarnim radom. Pod strogim nadzorom Jelisavete Mavrikijevne, dvorske dame velike knjeginje, Jelena je u januaru 1912. za najsiromašniju decu prestonice organizovala proslavu Božića sa velikom jelkom.
Kada je Srbija stupila u Balkanski rat, kneginja je otputovala kao milosrdna sestra na front, vodila sanitetski odred i previjala ranjenike. Pratila je oca, kralja Petra Prvog, u njegovom putovanju po zemlji i pokazivala da je veza između Rusije i Srbije neuništiva.
- Jelena je studirala medicinu na univerzitetu u Sankt Peterburgu sve do 1914. godine. Kada je počeo Prvi svetski rat knjeginja je stupila u milosrdne sestre Carske Prve armije, u kojoj su se našli na službi i njen muž knez Ivan, dever knez Bagration-Muhranskij i rođak veliki knez Dmitrij Pavlovič. Pomagali su srpskim izbeglicama i zarobljenicima, kao i porodicama poginulih. U vreme Oktobarske revolucije 1917. godine car Nikolaj Drugi je dao ostavku, a Jelenin suprug, veliki knez Ivan i kneginja su uhapšeni i bili zatvoreni u kaznionici Parm. Potom su prognani od boljševika, prvo u Kirov, zatim u Jekaterinburg i najzad u Alapajvesk. Uspela je da izbegne sudbinu svog muža kneza Ivana i njegove mlađe braće koje su zajedno sa ostalim članovima carske porodice žive bacile u rudnik u Alapajevsku. Ali malo ko zna da je Jelena Petrovna učinila sve što je bilo u njenoj moći da iz Rusije izvede i sve koji su je verno služili – od sobarice Johane, do S.N. Smirnova, upravnika njenog dvora, koga je uspela i da oslobodi iz zatvora – piše Ševecova.


Jelena Petrovna nije uspela da se pomiri sa smrću muža. Nije htela da sebi pravi novi dom, zato što je smatrala da će bez njenog "milog princa Žana" kuća uvek biti prazna. Posle njegove smrti, prebačena je u Kremlj da bi 1919. dobila dozvolu da otputuje za Švedsku. Preselila se sa decom u Francusku, u Nicu, gde je ostala do kraja života. Nije se više udavala, odlučila je da ostane tu. Decu je odgajala najčešće prodajom svoje srpske imovine. Pomagala je i deci svoje zaove, knjeginje Tatjane Konstantinovne. Živela je sasvim povučeno, komunicirala samo sa najbližim.
- Ni posle svih muka kneginja Jelena Petrovna Romanov nije prekidala veze sa otadžbinom, jer je u Srbiji imala osobe kojima je verovala.

Širom domovine je bila pokrovitelj ruskih prihvatilišta, škola, naučnih ustanova, društvenih organizacija. Materijalno je pomagala mnogobrojnim posetiocima, dajući svoja lična sredstva, koja su joj pripadala kao srpskoj princezi. I to je činila sve dok je imala mogućnosti. Tako je ova Srpkinja, kao Ruskinja, osvetlala obraz i Srbiji i carskoj Rusiji – tvrdi istoričarka Galina Ševcova.

Slika


ŽIVOT BEZ OTADžBINE

Srpska kneginja je ruskom velikom knezu rodila kćerku Jekatarinu 1914. i sina Vcevoloda 1915. U vreme revolucije i likvidacije porodice Romanov, kneginja Jelena se, preobučena u milosrdnu sestru, sa decom probila do srpskog poslanstva i tako spasla. Poslanik Spalajković ih je potom prebacio u Švedsku i Francusku. U Kanu je 1945. godine preživela progon porodice Karađorđević i umrla 1962, ne videvši svoju Srbiju.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 27 Sep 2015, 14:11
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE

Jelena Lozanić: Dama sa ordenom Belog orla


Ćerka prvog rektora Beogradskog univerziteta, ispred Crvenog Krsta Kraljevine Srbije, u Americi je uspešno sakupljala pomoć za naše vojnike i iznemogao narod

Slika
Sima Lozanić, Jelena Lozanić i Džon Frotingam

U domu Sime Lozanića, naučnika, prvog rektora Beogradskog univerziteta, jednog od predsednika Srpske kraljevske akademije i njegove supruge Stanke, velike humanitarke, koja potiče iz porodice Vučić-Perišić, 12. marta 1885. godine rođena je ćerka Jelena.

Prednosti odrastanja u jednoj od najuglednijih srpskih porodica s kraja 19. i početka 20 veka iskoristila je da bude još obrazovanija i još humanija od roditelja. Nije bila samo inteligentna, znatiželjna i visprena, nego i plemenita, hrabra i istrajna. O njoj se, međutim, nije mnogo znalo ni govorilo, dok se 1910. godine nije istakla kao sekretar Srpskog ženskog narodnog saveza, kada se predano posvetila prepiskama sa inostranstvom. Jelena je želela da žene u našoj zemlji izađu iz senke i verovala je da je to moguće ako budu učile i radile, a društvo ih u tome ne bude kočilo, nego podsticalo. Borila se za pripadnice nežnijeg pola i na kongresu Međunarodnog saveta žena u Kopenhagenu, da bi se 1911. godine na istom skupu, samo u Stokholmu, istakla među mnogobrojnim svetskim učesnicima. Sve ih je zadivila govorom u kojem je branila dame u Srbiji, otvoreno iznela problem u "dvouglu" - rešenje njihovog pitanja i sistem školstva koji im i dalje ne ide na ruku.

Kada je buknuo Balkanski rat, jedan, pa drugi, Jelena nije mogla da sedi skrštenih ruku. Dobročiniteljski poriv, onaj koji se nasleđuje, ali se i neguje, odveo ju je na kurs za bolničarke pri Kolu srpskih sestara. Teorijsko znanje je odmah primenila u praksi. Negovala je ranjenike u sanatorijumu "Vračar", dane i noće provodila brinući o ratnoj siročadi.

A onda je počeo Prvi svetski rat. Jelena je bila predstavnica Crvenog krsta Kraljevine Srbije, koja je u januaru 1915. godine krenula put Amerike. Trebalo je da se sakupi dobrotvorna pomoć za srpsku vojsku i iznemogao narod, a ona je u tome bila više nego uspešna. Skoro pet godina je, ispred Američkog odbora za pomoć Srbiji, radila na prikupljanju novčanih i materijalnih dobara, koje je slala u voljenu otadžbinu. Jelena je to shvatila kao životnu misiju, što je i zabeležila u dnevniku koji je vodila, a koji je 1970. godine objavilo Udruženje nosilaca albanske spomenice. Bila su to zapravo njena pisma, pisana sestri Ani i roditeljima u Srbiji, u kojima je opisivala život koji je, a da nije mogla da pretpostavi, počela da vodi na drugom kontinentu.

Radila je na osnivanju odbora za pomoć, pokretala radionice u kojima su Amerikanke i Kanađanke pravile zavoje i šile odeću za srpske izbeglice, gostovala na univerzitetima, držala predavanja u ženskim klubovima... Bila je očito vrlo talentovana za donatorski rad, pa je lako stigla i do Teodora Ruzvelta, uglednih guvernera, senatora i sveštenika, koji su izdvajali novac za naš narod. Uvek je isticala dragocenu pomoć Mihajla Pupina, koji je, kao priznata "figura" tog vremena, bio njen saradnik u projektima Odbora.


POTOMCI POSETILI VRANjE

Nedavno su Pjer i Filipo, unuci Jelene i Džona, posetili Vranje i pohvalili sjajno gostoprimstvo Srba. Želeli su da saznaju nešto više o dedi kojeg nisu upoznali, ali im je baka pričala da je odhranio oko 600 dece iz Vranja i okoline. Srbiju je posetio i njihov praunuk Mark.
Kad god i gde god je mogla, Jelena je u narodnoj nošnji bitoljskog kraja, govorila o stradanju Srba u Velikom ratu, iskazujući napor da mu pomogne. Svoj život je stavila u drugi plan i istinski delovala, a ne samo propovedala, kao patriota koji neće stati, dok ne bude mir i ne stanu stradanja. Kada je januara 1918. godine Srpskoj vojnoj misiji ukazana čast, na izlaganju istorijskih 14 tačaka Vudroa Vilsona u američkom kongresu, tu su bili Jelena i njen otac Sima. Njena vrednost nije ostala nezapažena, pa je za humanitarni rad odlikovana ordenom Belog orla i Svetog Save višeg stepena.

Ni po okončanju rata i oslobođenja Srbije, ona nije mirovala. Nastavila je da u Americi sakuplja novac za ratnu siročad. Ovog puta, njen najveći saborac je humanista i pukovnik u srpskoj vojsci Džon Frotingam, koji je skoro dve decenije iz sopstvenog džepa odgajao generacije dece u srpskim domovima. Prvi dom za ratnu siročad osnovao je u Đevđeliji, potom u Vranju, a zaslužan je i za Dom srpsko-američkog prijateljstva u Sremskoj Kamenici, koji je u funkciji sirotišta bio do 1933. godine. On je u jesen 1914. godine u Skoplju opremio hiruršku bolnicu sa 200 postelja, sanitetskim materijalom, lekovima i osobljem - kao lični poklon. Odlikovan je Karađorđevom zvezdom, Jugoslovenskom krunom i Krstom milosrđa.

Između Jelene i Džona je planula ljubav, koju su 1921. godine ozvaničili pred oltarom ruske crkve u Njujorku, a kruna ljubavi bila je devojčica Ana. Porodica Lozanić-Frotingam je do 1935. godine živela na jugu Francuske, odakle ja sve vreme pomagala deci u Srbiji. Kada su, iste godine, umrli Jelenin otac i muž, ona se sa ćerkom preselila u Ameriku. Pošto je Drugi svetski rat odjeknuo i u Beogradu, aktivno je učestvovala u osnivanju Odbora američkih prijatelja Jugoslavije, preteče Ujedinjenog jugoslovenskog fonda za pomoć. Do kraja je bila predana svojoj misiji. Velika humanitarka je u večni život otišla 6. februara 1972. godine.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Znamenite Srpkinje kroz vekove  |  Poslato: 27 Sep 2015, 14:23
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ZNAMENITE SRPKINJE

Mara Branković, sultanija i zaštitnica pravoslavaca


Mara Branković, supruga Murata Drugog, vladara Osmanske države. Posle smrti muža, koji je pregovorima pokušavao da reši sporove sa Srbijom, zaklela se da se više neće udavati, iako je prosio vizantijski, a zatim i ugarski car

Slika

Kada pravoslavni vernici posete Svetu Goru, od monaha mogu da čuju divnu priču o turskoj i srpskoj carici Mari Branković, koja je bila velika zaštitnica manastira Hilandar, kao i manastira Svetog Pavla. Tako je Mara, ćerka despota Đurađa Branković ostala upamćena u srpskoj istoriji kao vladarka i kao svetica.

Mara Branković je rođena 1412. godine u Vučitrnu na Kosovu i Metohiji. Bila je jedno od sedmoro dece despota Đurađa Brankovića, koji je kao vladar Srbije pregovora o njenom venčanju za turskog sultana Murata Drugog. Mara je ime dobila po po svojoj baki Mari Lazarević, ćerki kneza Lazara. Posle dogovora, mlada princeza odlazi 1435. godine u turski harem.

Slika

- Priča se da je sultan Murat sam zaprosio Maru. Od nje je bio 15 godina stariji. Imao je nekoliko žena i naslednika, među njima budućeg Mehmeda Drugog Osvajača. Mara je u miraz sultanu donela veliki deo Srbije kao i milion zlatnih dukata. Venčanje je obavljeno u Jedrenu uz veliko slavlje. Murat je veoma voleo novu suprugu, kako zbog njene lepote, tako i zbog njene obrazovanosti. Takođe, Mara je vrlo brzo naučila pravila ponašanja u carskom haremu – piše istoričar Vizantinac Duki.

Murat Drugi je bio naslednik cara Mehmeda i vladao je Osmanlijskim carstvom samo petnaest godina. Upamćen je kao mirotvorac koji je pregovarao sa Srbima i Ugarima. Kao Đurđeva ćerka imala je izvesne privilegije na turskom dvoru tako da je ostala verna svojoj hrišćanskoj veri i brinula se o hrišćanima u svojoj okolini, ali je takođe obavljala ulogu posrednika između svog oca i sultana, zbog čega je ubrzo stekla ugled na turskom dvoru. Kada je sultan umro 1451. Godine, Mara se zavetovala da se više nikada neće udavati. U celom hrišćanskom svetu bila je poznata kao sultanija i potom kao emerisa (emirova udovica) ili čak kao carica.


Sultanov naslednik Mehmed Drugi je cenio emerisu Maru, ali je pokušao da je uda za jednog od svojih slugu. Uplašio se da bi despot Đurađ mogao da prizove Ugre u pomoć, pa je Mehmed posalo Maru kući, obnovio mirovni sporazum sa Đurađom i preko nje pod upravu stavio Toplicu i Dubočicu.

- Mara je u Srbiji postala veoma cenjena, a za svog oca predstavljala je vredan adut u diplomatiji. Ubrzo je stigla nova bračna ponuda – ovaj put od samog vizantijskog cara, Konstantina XI Paleologa, koji je bio udovac bez dece. Odmah je poslao izaslanike na smederevski dvor. Vizantijsko poslanstvo predvodio je Manojlo Paleolog. Mara je odlučno odbila da se ponovo uda i kao izgovor navela da se na to zaklela – tvrdi istoričar Duki.

Slika

Kada je sultan Mehmed Drugi, ponovo poveo svoju vojsku sve do Smedereva i uz put je zauzeo župu Toplicu, despot Đurađ je uspeo da pridobije češkog velikaša Jana Jiskru, koji je kao oblasni gospodar vladao severnom Ugarskom i obećao mu da će ga oženiti bivšom sultanijom Marom. Ugarski izvori su već u septembru 1454. smatrali da je veridba obavljena i da će Jiskra pomoći despotu. Ipak, svadbene planove je odbacila sama Mara koja je bila uporna u nameri da ispoštuje svoju zakletvu.

Despota Đurađa je nasledio sin Lazar, koji je usled porodičnih nesuglasica 1457. godine proterao Maru, njenog slepog brata Grgura i ujaka Tomu Kantakuzina. Oni su prebegli u Tursku. Mehmed Drugi joj je dao imanje u Ježevu koje se nalazilo između Sera i Svete Gore. Sultan je već u martu 1459. potvrdio Mari u neotuđivo vlasništvo manastir Male Svete Sofije u Solunu sa svim njegovim

prihodima.

Kada je 1469. Mara dobila dozvolu da u Ježevo pozove svoju sestru Katarinu, počela je sa njom da dobija sve značajniju ulogu u međunarodnoj diplomatiji onog vremena. Dve sestre su obavljale ulogu nezvaničnih posrednica između Istoka i Zapada, preko Dubrovnika i Mletaka. Mara je zahvaljujući velikoj naklonosti koju je uživala kod sultana Mehmeda, a kasnije i kod njegovog naslednika Bajazita Drugog, uspevala da održi ravnotežu između hrišćana i muslimana u prostranom Osmanskom carstvu. Umrla je u Ježevu 14. septembra 1487. godine i sahranjena u manastiru Bogorodice Ikosifinise u Kosinici.


PORODIČNI PROTRET

Jedini Marin portret nalazi se na Esfigmenskoj povelji, kojom je njen otac avgusta 1429. godine darivao manastir Esfigmen na Svetoj Gori. Povelja predstavlja porodični portret porodice despota Đurđa na kome su prikazani su despot, despotica Irina, Mara sa oko 15 godina, sinovi Lazar, Stefan i Grgur.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 93 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker