Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 20:01


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Nadežda Petrović  |  Poslato: 07 Mar 2013, 15:40
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Nadežda Petrović je htela da bude slikar, a ne žena

Ove godine navršava se 140 godina od rođenja najveće srpske slikarke, Nadežde Petrović.

Slika

Slikarstvo je bilo jedan od glavnih razloga zbog kojeg se Nadežda Petrović odrekla ličnog života. Duboko uvređena što je majka njenog verenika, jednog sudskog službenika, tražila od njenih roditelja veliki miraz, ona je 1898. godine raskinula veridbu.
To se desilo pred njen odlazak u Minhen. Već je bila završila Slikarsku i crtačku školu Čeha Kirila Kutlika, tu se upisala kao prva učenica ženskog odeljenja.
Tražeći utehu za to što je veridbu raskinula, iz Minhena piše majci: „O mojoj udaji nema govora više, ja hoću da sam slikar, a ne žena. Žena ima dosta... Ako mi zaista želiš sreću, onda ćeš i ti od mene očekivati da budem slikar, a ne udavača...“
Podršku majke Mileve Petrović, učiteljice u čačanskoj realnoj gimnaziji, sigurno je imala. I sama obrazovana, majka ju je zadojila ljubavlju prema otadžbini, dok je od oca Dimitrija – Mite Petrovića, koji je učio da slika od znamenitog Steve Todorovića, nasledila slikarski nerv.
Pošto na minhenskoj likovnoj akademiji nije bilo odeljenja za žene, Nadežda se upisuje u školu slovenačkog slikara Antona Ažbea. Od Ministarstva prosvete dobija malu stipendiju, nedovoljnu za dalje školovanje. Kasnije, kada se, po očevom savetu, upisala u Državnu školu za primenjene umetnosti u Minhenu, dobila je od Ministarstva privrede veću stipendiju. Ipak, likovno usavršavanje nastavlja u Ažbeovoj školi. Materijalno obezbeđena, potpuno se predala slikarstvu. Evo šta piše ocu.
„Kome i kako da zahvalim na sreći? Oče, Vama, hiljadama i hiljadama puta hvala, sad mi je tek budućnost kao slikara otvorena...“
Nošena ogromnom energijom i voljom pokazala se kao odličan pejzažista, ali i kopista stranih majstora, što je bio jedan od metoda rada u školi koju je pohađala.
Istovremeno, budno je pratila šta se dešava u Srbiji. Od roditelja je tražila da joj šalju novine i knjige kako bi uvek bila obaveštena.
Mnogo je radila i na ličnom, opštem obrazovanju. Redovno je posećivala muzeje i galerije, pozorišta i koncerte, a učila je i strane jezike. Pored likovne umetnosti, pokazala je veliko interesovanje za književnost, pa je 1900. postala članica Literarnog književnog društva.
Po povratku u Srbiju te iste godine priredila je prvu samostalnu izložbu u sali Velike škole u Beogradu. Pored pohvala u časopisima „Brankovo kolo“, „Zvezda“, „Prosvetni glasnik“, u listu „Nova iskra“ pojavila se loša kritika. Pisac teksta očigledno nije shvatao da je tom izložbom počela era modernog slikarstva.
Godinu dana kasnije, Nadežda iz Ažbeove škole prelazi u atelje nemačkog slikara Julijusa Ekstera, gde počinje da radi u prirodi. Krajem 1902. vraća se u Srbiju i nastavlja da mlade podučava crtanju u Višoj ženskoj školi. Aktivna je u svakom pogledu, posvećuje se društvenopolitičkom radu, objavljuje likovne kritike i piše o događajima u kulturi, politici, modi tog vremena...
Mnogobrojne aktivnosti, međutim, nisu je odvojile od štafelaja. Sunčana jutra provodi u Topčideru i slika energično i radosno u društvu Delfe Ivanić, koja joj priča o neuspelom makedonskom ustanku, komitskoj akciji, o mučenjima, vešanjima i proterivanju u Malu Aziju. Nadežda i Delfa odlučuju da pomognu unesrećenima, svoje namere izlažu prijateljima i dobijaju podršku Branislava Nušića, Jaše Prodanovića, Andre Nikolića i, naročito, Nadeždinog oca Mite Petrovića. Dom Petrovića postaje mesto sastanaka i dogovora, a 15. avgusta 1903. održan je najveći ženski miting kod „Kolarca“. Otvorila ga je Nadežda ozbiljnim i dirljivim govorom. Rekla je: „Zar se mi smemo nadati da će nam prosvećena Evropa dati pomoć? Zar je njoj stalo do nekoliko miliona Srba? Otresimo se starog nemara, rastresimo lice nehata, priberimo se...“ Nagrađena je aplauzom koji se prolamao sat vremena. Tako je osnovano „Kolo srpskih sestara“, a Nadežda je bila njegov prvi sekretar.
Krajem novembra 1903. otputovala je u Makedoniju da lično odnese pomoć. Vratila se teško bolesna.
U tom periodu nije imala mnogo vremena za slikanje. Povlači se na porodično imanje u Resniku i u potpunosti se posvećuje umetničkom radu. Tada je nastalo njeno remek-delo „Resnik“.
I sama slabog zdravlja, negovala je teško bolesnu sestru, i više puta se bezuspešno obraćala Ministarstvu prosvete da joj se omogući napredovanje u službi. Želela je da postane klasna nastavnica crtanja, što bi joj, između ostalog, donelo toliko potrebnu povišicu. Uzalud je molila.
Ministarstvo nije imalo sluha ni za njenu molbu da otkupi dve njene slike za 1.000 dinara. Jednostavno, nisu osećali bilo kakvu obavezu da pomognu velikoj umetnici, a iznad svega – velikom rodoljubu.
Godine 1907. Nadežda je otputovala u Beč, videla je Međunarodnu izložbu u okviru secesije, a krajem godine putuje s Brankom Popovićem u Veneciju, Veronu, Firencu... U Ljubljani prisustvuje Osmom slovenskom kongresu novinara, putuje u Split da vidi Prvu dalmatinsku izložbu, a u Beogradu je čekaju pripreme za Izložbu Srpskog umetničkog udruženja.
Baš u to vreme, Austrougarska je objavila aneksiju BiH. Nekoliko dana docnije Nadežda osniva „Odbor Srpkinja“ i saziva miting protiv politike Beča. Obraća se okupljenima: „Sestre i braćo, Evropa je Berlinskim ugovorom zabola nož u srce srpstva, dvema najlepšim pokrajinama, Bosni i Hercegovini. Namesto da je još onda ostavila narodu slobodno samoopredeljenje, ona ga je bacila u novo ropstvo... Skinula mu je lance s nogu da bi mu lakše stavila lance oko vrata...“
Novine su pisale o tom njenom govoru s balkona Narodnog pozorišta: „Jedna čudna žena, mlada, krupna plavuša, napravila je utisak koliko odličnim govorom toliko i pojavom.“
Duboko odana srpskom rodu, Nadežda među prvima postaje članica Narodne odbrane. Veoma je aktivna politički, svesna nadolazeće opasnosti od Austrougarske. Piše Ivanu Meštroviću: „Mi smo isuviše žurno izašli sudbonosnim događajima u susret, kod nas je na pragu rat s Vašom carevinom... Čekamo s oduševljenjem kada će prva puška pući... Ja idem takođe na granicu, kao bolničarka, da poslužim otadžbini i da prinesem svoj život ako zatreba. Ja bogme gotovo zaboravih da sam slikarka, politika me toliko obujmila da nemam ni stanka ni sanka, ne mogu da radim, srce mi je prosto raspolućeno od straha i očajanja za svoj rod...“
Srećom, ipak nije zaboravila da je slikarka! Godine 1910. otišla je u Pariz i odsela u Meštrovićevom ateljeu.
Na vest o očevoj smrti, aprila 1911, vratila se u Beograd. Bilo joj je teško. Dodatni duševni bol doživela je samo godinu dana kasnije, kada joj umire majka, a počinje Prvi balkanski rat. Nadežda se odmah zapućuje na front da bude bolničarka. Preležala je i tifus i koleru, ali nije se predala. Ostaje bolničarka i u Drugom balkanskom ratu.
Ni u tako teškim uslovima ne prestaje da slika, pa su iza surovih vojnih pohoda ostajale slike visoke umetničke vrednosti. Po završetku rata odlikovana je Ordenom za hrabrost i Ordenom Crvenog krsta.
Vest da je Austrougarska 1914. objavila rat Srbiji zatekla je Nadeždu u Italiji, i ona se odmah vraća na front. Svako zatišje koristi da slika. Taj Nadeždin ratni period je, prema ocenama kritičara, bio najplodniji. Tada nastaju slike „Kosovski božuri“, „Gračanica“, „Vezirov most“...
Nudili su joj da bude predstavnik Srbije na konferenciji u Rimu, da pređe u Beograd ili Niš, ali ona odlazi gde je najteže.
U martu, međutim, pada u postelju, ponovno bolesna od tifusa.
„Uz litar najbolje kameničke šljivovice, koju sam joj po želji bio doneo, pretresli smo tada za poslednji put važna pitanja našeg mladog slikarstva. Bio je to razgovor dostojan umetnika i junaka Nadežde Petrović“, pisao je Branko Popović o poslednjim Nadeždinim satima.
Umrla je 3. aprila 1915. na ratištu.

Nadežda je bila i fotograf


Sve do 13. aprila u Galeriji Doma vojske u Beogradu možete da pogledate izložbu „Nadežda Petrović: s obe strane objektiva“, koja baca novo svetlo na rad velike slikarke i otkriva malo poznat aspekt Nadeždinog rada – fotografiju.
Autorka izložbe je dr Jasna Jovanov, upravnica Spomen-zbirke Pavla Beljanskog, koja otkriva da se ljubav prema ovoj umetnosti kod Nadežde javila još u vreme studija, a tokom ratova, balkanskih i Prvog svetskog, postaje prva žena ratni fotograf.



zenablic

_________________
Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Nadežda Petrović  |  Poslato: 17 Sep 2013, 11:14
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Nadežda Petrović (1873 - 1915)

Slike


Slika
Аутопортрет, 1907, Народни музеј, Београд


Mnoge misli, javni nastupi i izjave Nadežde Petrović koja je, sasvim sigurno, sledila ideje kralja Petra Prvog Karađorđevića, zalažući se za jugoslovenstvo i oslobađanje svih okupiranih južnoslovenskih naroda, ostale su upamćene. Zanimljivo je da je još tada, na početku 20. veka, kao rodoljub ali i veliki umetnik, pokušavala da lokalno i nacionalno spoji sa načelima moderne koja se zasnivala na internacionalnom i univerzalnom.


Slika
Gracanica, 1913.


Bavila se poslovima od važnosti za ondašnju državu, ali nije bila političar već umetnik koji je sve posmatrao kroz prizmu umetnosti i u svemu je videla umetnost, napisala je u Katalogu autorka izložbe Ljubica Miljković. Nadežda Petrović se izuzetnim radovima i u svoje vreme izdvajala na polju slikarstva ali je, ujedno, bila i znamenje politički teškog, mada poletnog vremena, slikarka velikih ideala u svakom pogledu.

Rodila se u Čačku, 11. oktobra 1873. godine, a prve slikarske poduke dobila je od svog ujaka, profesora Velike škole u Beogradu Svetozara Zorića. Slikarstvo je kasnije učila kod uglednog slikara i ikonopisca Đorđa Krstića, nastavila obrazovanje u Slikarskoj i crtačkoj školi Kirila Kutlika, gde je provela dve godine, 1896. i 1897, a potom odlazi kod čuvenog Antona Ažbea u Minhen (1898-1901), kasnije i kod Juliusa Ekstera i Angela Janka. Nadežda Petrović je bila i član Društva srpskih umetnika Lada, Srpskog umetničkog udruženja i jedan od sekretara Odbora za pitanja umetničkih poslova Srbije i jugoslovenstva. Organizovala je rad Jugoslovenske umetničke kolonije i priredila izložbu njenih članova u beogradskom Narodnom muzeju.


Slika
More, 1910.


Kao jedan od osnivača i prvi sekretar Kola srpskih sestara (1903), odlazi i odnosi pomoć u Makedoniju i Staru Srbiju, tada pod turskom okupacijom, predvodi proteste protiv aneksije Bosne i Hercegovine, 1908, učestvuje u balkanskim ratovima. Među prvima je primila novoustanovljenu nagradu za revnosnu službu, Orden za hrabrost i Crveni krst. Kao dobrovoljna bolničarka u Prvom svetskom ratu razbolela se od tifusa i umrla u Vojnoj bolnici u Valjevu, u aprilu 1915. godine.

Iza Nadežde Petrović je ostalo skoro tri stotine ulja, tempera, nekoliko akvarela i stotinak skica, studija i krokija. Njena dela, piše Ljubica Miljković, pripadaju tokovima secesije, simbolizma, impresionizma, ekspresionizma i fovizma. Bavila se i likovnom kritikom.

Mnoge misli, javni nastupi i izjave Nadežde Petrović koja je, sasvim sigurno, sledila ideje kralja Petra Prvog Karađorđevića, zalažući se za jugoslovenstvo i oslobađanje svih okupiranih južnoslovenskih naroda, ostale su upamćene. Među njima je i ova rečenica, od nas udaljena čak jedan vek, a toliko bliska i aktuelna:

„Od publike, koja se posvednevno politički zamara i bori, guši senzacionalnim novostima, davi materijalističkim teretom, meničnom literaturom i kafanskim dimom, ne može se tražiti da se oduševljava umetnošću slikarsko-vajarskom ili muzičkim koncertom; na mestima gde se ne može ni piti ni produžavati besprekidne i besmislene polemike sa političkim protivnikom... Ako se na umetnost bude malo više gledalo u svima slojevima kao na apsolutnu potrebu za podizanje nacionalnog duha, obrazovanje naroda i osposobljavanje njegovo za kulturniji ugodniji život, onda će naše reči naći odobravanje...”


Slika
Polje kosovskih Bozura


Zanimljivo je da je još tada, na početku 20. veka, kao rodoljub ali i veliki umetnik, pokušavala da lokalno i nacionalno spoji sa načelima moderne koja se zasnivala na internacionalnom i univerzalnom.

Dela velike slikarke, koja je slikala srpske manastire sa podjednakim žarom i ljubavlju baš kao i Pariz, obale Sene, Bulonjsku šumu, plaže Bretanje, Veneciju, Prizren, srpska ratišta, danas se nalaze u tri beogradska muzeja - Narodnom, Muzeju grada i Muzeju savremene umetnosti, u novosadskoj Spomen-zbirci „Pavle Beljanski” i u Umetničkoj galeriji „Nadežda Petrović” u Čačku.


preuzeto sa artmagazin.info


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Nadežda Petrović  |  Poslato: 10 Nov 2016, 21:23
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ratnica i ljubavnica – Nadežda Petrović (1873-1915)

Slika
Nadežda Petrović, Dereglije na Savi, 1907, Narodni muzej u Beogradu, izložba “Svetlost u mraku Prvog svetskog rata”


Prvi smeli impresionistički koraci i opredmećivanje svetlosti kao samostalne realije začinju se u Srbiji istraživačkim, pa i eksperimentalnim postupcima, a i novim temama, kroz niz umetničkih akcija i inicijativa, osnivanja slikarskih škola i ateljea po ugledu na zapadnjačke, angažmana oko umetničkih grupa i udruženja („Jugoslovenska umetnička kolonija“, „Srpsko umetničko udruženje“, „Medulić“, „Lada“). Ali, pre svega zalaganjem na otvaranju kolektivnih izložbi – od Prve, 1904, do Četvrte jugoslovenske izložbe, 1912. godine, na kojima će svoje slike izlagati mladi umetnici školovani na Zapadu (Mališa Glišić, Nadežda Petrović, Kosta Miličević, Milan Milovanović…). Impresionizam je poslužio kao konačno oslobođenje, možda čak i brutalan obračun sa akademskim slikarskim tradicijama u kojima su figurirale istorijske i religiozne teme. I upravo je sa njima Srbija kaskala na Pariskoj izložbi 1904. godine.

Možda bi i srpski impresionizam dosegao onu prevratničku smelost potpunog razmrvljavanja i raščlanjivanja sveg postojećeg – u svetlost, odnosno razlaganja predstavljenog na suštinske sastavke putem sirovih kolora: bojenih tačaka, crtica i mrlja – u otpor – da nije zatečen u zamku lične drame, da ga u pretpubertetu nisu presekli Balkanski, odmah potom i Prvi svetski rat. Zrnca peščanika zaglavljuju se u usko grlo suštinske egzistencije. Srpski impresionisti zaokupljeni su održivošću, opstankom jednog naroda, a postupak francuskih impresionista za njih, nažalost, biva luksuz, nikako otpor, jer nije isti materijal ljudstva jednog Zapadnjaka i jednog Balkanca – drugačije primaju, očekuju, ali i daju.

Srpski slikari vođeni su minhenskim akademizmom i naturalizmom po bestragiji izranjavljenih a uporno forsiranih pejzaža Srbije, u kojima su po patriotskom porivu težili da uspostave realnost mesta, zaogrnutu islikavanom atmosferom i nekim stidljivim lirizmom zadržavanog sramom. Doduše, donekle i manirima Monea, Manea, Renoara, Pisaroa, Van Goga, ali i dalje otvrdnutu racionalnom disciplinom naučenom kod Ažbea u Minhenu kroz nametnute teme. Ali od viška zadatosti i nametnutoga, eksperiment često izmiče, čak i zataji. Biće ga, ipak, naročito u Miličevićevim i Milovanovićevim pejzažima, prepunim osunčanog vazduha, prenetog s Krfa, Italije i juga Francuske. I moglo bi se reći, Milovanovićevim platnom Most cara Dušana u Skoplju, kao i slikom Dereglije na Savi (1907) Nadežde Petrović, počinje okasneli ali buran i svojevrstan revolucionarni impresionistički period u srpskoj umetnosti, oslonjen na uticaje francuskih i italijanskih impresionista, ali snažno podstican i oblikovan elementima secesije koja je odgovarala umetničkim izražajima, okolnostima mesta i vremena, temperamentu ali i ambicijama naših slikara.

Resized Image - Click For Actual Size
Nadežda Petrović slika Vezirov most, 1913. – tokom Balkanskog rata

Ipak, niko tako snažno, i telesno i duhom, osim Njegoša, nije ušao u samu suštinu svetlosti, urinuo u njeno stvarno osetilno biće, omirisao ojalovljelo balkansko tlo minhenskim i pariskim profumom kao što je to s početka XX veka učinila Nadežda Petrović (1873–1915). Radoholična, kakva je bila, po povratku iz Minhena, gde je studirala u ateljeima čuvenog Antona Ažbea i jednog od osnivača minhenske secesije Julijusa Ekstera (1903), naročito iz Pariza (1912), grozomornom brzinom islikavala je platno za platnom, kao da je naslućivala prerani odlazak. I njeno sunce je izgaralo u trenu, plamenom buktinje zaslepljivalo i nutkalo se, drveće saučesnički krvarilo naočigled konvencionalnih i strogih srpskih kritičara opterećenih tradicionalizmom i akademističkim utegom, putevi se sužavali u šumske bogaze koje nikuda nisu vodile, osim u blještave snove neke nove budućnosti, za kojom su žudeli i čeznuli, zamoreni od ratovanja i umiranja, a nebo otvaralo u transcendentnost vizantijsko plavog s premnogo simbolike. Moglo bi se reći da je to ta istočnjačka eklektička srčanost, demistifikacija dekorativne hromozomske šare mesta s dugim pamćenjem, drugačija od precizne hromozomske cik-cak dorečenosti zapadnjačkog impresionističkog sunca sabijenog u krvav kotur Kloda Monea. I to zapadnjačko sunce smo u neznanju prihvatali kao pretnju, uneli ga u krvnu grupu kao opominjuću konstantu do danas. Ali, Zapad nije naša pretnja! On je različitost, drugost, suprotnost, leukocit, i večito se privlačimo a da se ne mirišemo, ostajemo nedorečeni u izvrnutoj simetriji, ali ipak – harmoniji.

Žena za sve i svja, kako su je još ocenjivali, stroga i stamena, svom težinom stala na zemlju, žena koja se davala odmereno ali nesebično i nepredumišljajno. Ratnica, ljubavnica, patriota, nacionalista, poetesa, pitoresa, neobuzdani romantičar, modernista po svemu, eksperimentator, retoričar, kritičar, ne baš perfekcionista, ipak nadasve vrstan organizator, izgarala bi za svaku pa i najprostiju stvar. Ogoljena do srži, preko noći se obnavljala kao ptica feniks. I svi su je imali, i niko je nije imao. To je zapravo ona krvna receptura, kolajuća alhemija velikih a malih žena, koje svojom neiscrpnom tvoračkom snagom zadivljuju, pa i najveće zavidljivce, a kojih je ovo podneblje izrađalo – a izrađa i danas – kao kukolj.

Slika
Nadežda Petrović, Resnik, 1905, Spomen Zbirka Pavla Beljanskog, Novi Sad

Heroina mesta i vremena, Nadežda Petrović je energično i drsko nadrastala svoju sredinu, kao po božjoj zapovesti migoljila iz mentaliteta palanke u prvu poslekišnu dugu i odonamo crpila svetlost preobražavajući je u boje, stavljajući je pred Srpstvo kao što će je i Njegoš iz kamena premetati u luču. Fanatično oduševljenje prirodom, izazovno podstaknuto grubim i nefingiranim srbijanskim predelima, umnogome su pomogli slikarki da oformi individualan, jedinstven stil i da sve naučeno školovanjem u drugim sredinama, mnoštvene uticaje i akademsko obrazovanje, kanališe i odmeni slobodnim stilom i pronađe sebe u sebi, prevaziđe čak i nadmaši srpski plenerizam koji je svetlost doživljavao i predstavljao na arhaičan i pomalo monoton i staromodan, čak bojažljiv način, i obogati ga eksplozijom svetlosnih boja zrelog impresionizma i ekspresionizma, uvodeći instinktom korifeja srpsku umetnost na velika vrata u savremene evropske tokove. Otuda i studiozan i dalekosežan njen slikarski uticaj na savremenike (Branko Radulović, Natalija Cvetković, Danica Jovanović, Ana Marinković, Vidosava Kovačević i drugi).

Nadežda Petrović je još od Prvog balkanskog rata bila bolničarka. Okružena umiranjima i nadanjima, pratila je srpsku vojsku na svim frontovima, isto kao i 1913. i 1914. u Prvom svetskom ratu, kada je na dužnosti dobrovoljne bolničarke obolela od tifusa. Smrt je zatiče u Valjevu 3. aprila 1915. godine. Zagazila je bosonoga s pariskih pločnika – pravac u srpski kalež i čemer. I oko nje nikada nije bilo nedoumica. Nacionalista u svakom pogledu. Patriota – odličje koje je tako prirodno i ponosno nosila, zajedno sa kosmopolitizmom, na levoj strani – uz srce!


avantartmagazin

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Nadežda Petrović  |  Poslato: 28 Nov 2016, 01:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Nadeždine strasti i prkosi

Roman “Jedan mogući život” Ivanke Kosanić, prva romasirana biografija najveće srpske slikarke 20. veka

Slika
Autoportret Branka Popovića / Autoportret Nadežde Petrović / "Valjevska bolnica"

I DOK je sa zanosom unosila jaku crvenu i žutu boju na nebo iznad dva velika, već naslikana šatora, u sjaju poslednjih vatrenih umirućih zraka sunca, u nejasnoj silueti čoveka koji se kretao prema njoj, prepoznala je Branka Popovića!

Ovim susretom Nadežde Petrović, dok stvara svoje poslednje delo, sa bliskim prijateljem, srodnom dušom i umetničkim saborcem, nadomak Prve rezervne bolnice pored Valjeva, u jeku Kolubarske bitke i epidemije tifusa, otpočinje Ivanka Kosanić roman “Jedan mogući život” (“Agora”), prvi u našoj književnosti čija je glavna junakinja žena koja je obeležila srpsko slikarstvo 20. veka.

- Pokušala sam da između redova te ogromne dokumenarne građe o njenom životu i stvaralaštvu, činjenica zabeleženih u biografijama, studijama, novinskim tekstovima, pismima, zapisima i likovnim kritikama, nagovestim kakva je zapravo bila Nadežda - kaže za “Novosti” niška književnica koja je svoj prethodni roman posvetila Jeleni Dimitrijević, svetskoj putnici, putopiscu, dobrotvorki, prvoj ženi u našoj književnosti kojoj je objavljeno jedno prozno delo (“Pisma iz Niša o haremima”).

Autorka je svoje aluzije i slutnje o Nadeždinoj mogućoj intimi, uplela u fikciju, koju je isprepletala oko poznatih i manje znanih činjenica iz burnog, bogatog, kratkog i tragičnog života slikarke i rodoljuba.

- Vodila je neku vrstu “povišenog života”, u svoj posao i poduhvate unosila je tu povišenu energiju, a sa velikom srčanošću zalagala se i za ideale u koje je verovala, sporila se sa zlom - objašnjava Kosanićeva, dodajući da je Nadežda sva bila između strasti i prkosa.

Bez obzira na to što se čini da se, posle jednog veka od njene smrti, sve zna o slikarki koja je promenila čitavo shvatanje umetnosti kod nas i patriotkinji koja je položila život na oltar otadžbine, najzagonetniji je ostao upravo njen intimni život. U tom delu, autorka Nadeždine romansirane biografije, kaže da je u pomoć prizvala fikciju, posebno opisujući odnose sa muškarcima iz njenog okruženja, od kojih je, tvrdi, ključni i najdublji bio upravo sa Brankom Popovićem.


BUNTOVNI MEŠTROVIĆ

NEIZBEŽNO, jedan od likova je Ivan Meštrović, sa kojim je Nadežda, kaže Ivanka Kosanić, bila bliska na drugačiji način, nego sa Brankom Popovićem: - Oboje su bili prkosni, pružali otpor i protivili se stvarima sa kojima se u svom vremenu nisu slagali - opisuje sagovornica. - Taj prkos je išao iz dubine talenta, a takvih buntovnika sa razlogom, kao što su bili Meštrović i Nadežda, nažalost, danas više nema.
- Nigde se doslovno ne navodi, ali može da se između redova pročita, kako je njihova biliskost bila specifična - priča Ivana Kosanić. - Zajedno su putovali po Evropi, bili su dva srodna bića, ona je pisala kritike o njegovom slikarstvu, a on o njenom. Pišući o tome kako je Nadežda prvi umetnik koji je kod nas izašao u prirodu, Popović je naziva i našim Kurbeom.

Ivanka Kosanić navodi i jedno svedočenje po kome je Branko Popović navraćao u Sićevačku koloniju upravo da bi se video sa Nadeždom. I njihov poslednji susret uoči slikarkine smrti u Valjevskoj bolnici bio je autentičan, kao i to da je uz veliko Popovićevo angažovanje, prvi put posthumno, u punom sjaju predstavljen opus Nadežde Petrović, na izložbi u Paviljonu “Cvijeta Zuzorić” 1938. godine (tragično će život okončati i ovaj slikar i arhitekta - naći će se na spisku 105 intelektualaca i uglednih građana, koji su bez presude streljani, posle oslobođenja Beograda, ali se time Kosanićeva ne bavi u ovoj knjizi).

- Verovala je da nju bolest ne može potpuno da slomi - piše, između ostalog, u poslednjem poglavlju “Jednog mogućeg života”. - Ali, kada je mahnula Branku, a zatim, gledala kako njegov kamion nestaje kao senka u daljini, ona je osetila neko neraspoloženje, psihičku malaksalost koja se prostire na noge i ruke...


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Nadežda Petrović  |  Poslato: 17 Dec 2016, 16:36
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kosovka devojka - Nadežda Petrović

Slika
Nadežda Petrović i vojni lekari

Odlomak iz teksta objavljenog u listu Pijemont 29. marta 1915. o smrti Nadežde Petrović, slikarke i dobrovoljne bolničarke, preminule u Valjevu.

Slika
CC

Jedna dobra duša i jedna velika Srpkinja pala je na bojnom polju od podmuklog neprijatelja: zaraza protiv koje se ona borila najuspešnije braneći od nje branioce naše i spasavajući ih iz čeljusti smrti, da bi smrt zadavila neprijatelja. Iz malog kruga onih hrabrih idealista koji su pre desetak godina snagom fakata počeli raditi na tome da Srbija bude Pijemont ne samo Srpstva no cele Jugoslavije izgubismo nju koja je na tome polju rada bila neumorna i koja je tome poslu i tome zadatku od tada do sada posvetila ceo svoj život, radeći s ljubavlju i voljom, koja je za divljenje i poštovanje. Nadežda Petrovićeva, koja onomadd umre u Valjevu, najmilosrdnija je srpska sestra bila. Onaje bila prva prava naslednica Kosovke devojke. Krst Milosrđa krasi grudi hiljadama naših sestara. One su ga zaslužile predanim radom na negovanju naših slavom ovenčanih ranjenika i pod teretom ratnih tegoba posustalih ratnika. Ni jedna ga sa toliko časti i s toliko prava nije mogla zadenuti za grudi kao Nadežda, jer ni sto najzaslužnijih milosrdnih sestara nemaju zasluga koliko ona jedna.

Slika
Valjevska bolnica (slika Nadežde Petrović)

Među začetnicima novoga pokreta za duhovno Ujedinjenje Jugoslovena Nadežda je bila jedna od najjačih snaga i tome pokretu ona je davala snage predanošću, koja je imponovala i davala podstreka svima njenim sadruzima i saradnicima na tome poslu, koga se prihvatilo nekoliko duhom jakih mladih idealista. Među kolovođama toga pokreta od početka bila je Nadežda i brzi uspesi što ih je na tome pokazala šaka mladih i dotle slabo znanih širim krugovima studenata u mnogome imaju da se pripišu i energiji ove devojke, kojoj imamo malo ravnih druga. Umetnik po osećaju ona je bila, nesumnjivo, i jedna od najobrazovanijih naših ženskinja. Bavljenjem duže vremena u inostranstvu radi svojih slikarskih studija, ona je u kulturnom svetu primila ono što je najlepše i vratila se da posluži svome narodu ne samo kao umetnik i učitelj omladine no i kao javni radnik na našim nacionalnim stvarima. Vaspitana u patrijahalnom srpskom duhu u jednoj čestitoj porodici, u kojoj je od malena zagrevana za srpske ideale i upućivana na dobra dela, ona ih je u svom životu u izobolju činila i čineći dobro bližnjem svome nije štedela ni svoj groš no ni svoj život. Vršeći dobro delo, spasavajući srpske ratnike, ona je sebe žrtvovala (...).

Slika
Nadežda Petrović

Nadežda je bila jedna od onih koje su dale ideju za osnivanje Kola Srpskih Sestara. Godinama je bila jedna od stubova Kola. Za priređivanje jugoslovenskih sastanaka, izložbi, kongresa, ona je najrevnosnije agitovala i na njima vredno radila. Nastojala je da na svakom takvom sastanku bude ma gde on bio od Triglava do Vitaša. Njen skromni dom u Beogradu bio je stecište svih jugoslovenskih umetnika, književnika, novinara, u opšte svih javnih radnika zagrejanih za ideju Ujedinjenja Jugoslavije. Toj ideji ona je predano i s retkom ljubavlju služila i ceo svoj život posvetila. Ostala je devojka, jer je želela da ima slobodne ruke, d aima više i vremena i mogućnosti da radi za svoj narod. Nije htela dati svoje srce jednome, nije se htela vezivati, da je to ne bi sputavalo u njenom radu, da bi slobodna od svih porodičnih veza svoj život mogla posvetiti svome idealu: boljoj budućnosti svoga naroda. Na tome je ona radila i svojom umetničkom kičicom, i perom, i živom reči. Znala je ona i besediti, i pisati, i malati. Bila je jednom reči jedan od najdostojnijih reprezentanata najobrazovanijih savremenih Srpkinja (...)


kolubarainfo

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Nadežda Petrović  |  Poslato: 05 Jan 2017, 00:07
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Nadežda Petrović - heroina za štafelajem

Velika izložba Narodnog muzeja povodom veka od smrti Nadežde Petrović. Biće predstavljena četvrtina opusa koju baštini naša nacionalna riznica

Slika
"Kosovski božuri" nastali 1913

U KOMŠILUKU Narodnog muzeja, u Velikoj galeriji Doma vojske, od sledećeg četvrtaka, naša najveća nacionalna umetnička riznica predstaviće 73 slike Nadežde Petrović. Reč je o četvrtini opusa rodonačelnice moderne u Srbiji, koju baštini muzej na Trgu republike, a biće izloženi povodom veka od Nadeždine smrti u Valjevskoj bolnici.

Postavka upućuje u sva stvaralačka razdoblja velike slikarke, a njen autor je istoričar umetnosti i muzejski savetnik Ljubica Miljković. Moći će da se prati njen razvoj od 1898. do 1913, kao i uticaji secesije, simbolizma, ekspresionizma, impresionizma i fovizma na njen rad. Nadežda Petrović nije samo slikala, izlagala i pratila zbivanja na evropskoj likovnoj sceni nego se trudila da svestranom delatnošću doprinese napretku čovečanstva. Bila je slikar, učiteljica crtanja u Višoj ženskoj školi, pokretač likovnih manifestacija, likovni kritičar, autor pozorišne drame, jedna od osnivača i prvi sekretar Kola srpskih sestara. Bila je član Društva srpskih umetnika "Lada" i Srpskog umetničkog udruženja.

Slika
Žena sa suncobranom 1907.

Organizovala je rad i izložbu Jugoslovenske umetničke kolonije - prve te vrste kod nas. Kao sekretar Odbora za organizaciju umetničkih poslova Srbije i jugoslovenstva, učestvovala je u osmišljavanju programa zahvaljujući kojem su osnovani Umetničko odeljenje Ministarstva prosvete, Muzej savremene umetnosti i Umetnički paviljon Cvijeta Zuzorić, Akademija likovnih umetnosti i Galerija fresaka.
Pored svestranih obaveza povezanih sa umetnošću, Nadežda se posvetila i aktivnostima humaniste. Nosila je pomoć narodima pod turskom okupacijom i predvodila proteste protiv aneksije Bosne i Hercegovine. O pravima Srba i ostalih porobljenih slovenskih naroda govorila je na skupovima kod nas i, zahvaljujući znanju francuskog, nemačkog i ruskog, u inostranstvu. Jedna je od osnivača pariske Lige za nacionalna prava potlačenih naroda. Bila je dobrovoljna bolničarka u balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu. Umrla je od tifusa u vojnoj bolnici u Valjevu, 3. aprila 1915. godine. Dostigla je vrhove u svemu čemu se iskreno i strastveno predavala.

VELIKI PUTNIK

Nadežda je bila i veliki putnik. Posetila je više puta Italiju i boravila u Rimu i Parizu. Izlagala je samostalno u Beogradu i u Ljubljani. Učestvovala je na Prvoj jugoslovenskoj umetničkoj izložbi, Prvoj izložbi Lade i Prvoj izložbi Srpskog umetničkog udruženja u Beogradu, Izložbi Društva Medulić "Nejunačkom vremenu uprkos" u Zagrebu, Salonu Internacionalne unije u Parizu, izložbama u Šantijiu i Lionu, Svetskoj izložbi u Rimu...

Slika
Ostrvo ljubavi 1907.- 1908.


PRVA SRPKINjA FOTOGRAF

Bavila se likovnom kritikom i, prva se među Srpkinjama, bavila fotografijom. Burni istorijski događaji sprečili su je da otvori svoju školu slikanja. Redovno je pratila preglede savremene umetnosti u Nemačkoj, Austriji i Bijenale u Veneciji.

Slika
Valjjevska bolnica 1918.

Slika
"Dereglije na Savi" iz 1907.


vešernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 57 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker