Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 01:12


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Uroš Predić  |  Poslato: 21 Jan 2013, 23:02
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Uroš Predić (1857 - 1953)

Slika

Uroš Predić je, pored Paje Jovanovića, najznačajniji srpski predstavnik akademskog realizma. Školovao se u Beču a život je proveo između Beča, Beograda i rodnog Orlovata. U svom slikarskom opusu najviše je negovao portret, žanr sa nacionalnim motivima i predstave istorijske tematike, ali se bavio i ikonopisom i oslikavanjem ikonostasa, zbog čega se smatra poslednjim značajnim srpskim ikonopiscem. Bio je jedan od osnivača Lade i Udruženja likovnih umetnika i dugogodišnji predsednik ovih udruženja. Dopisni član SANU postao je 1896. a redovan 1910. godine.

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 30 Jan 2013, 14:33
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Uroš Predić (1857 - 1953)

Slika

Uros Predić rođen je u Orlovatu 1857. godine. Nakon završene gimnazije, pančevačke realke koja je kasnije nazvana po njemu, otišao je na školovanje u Beč 1876. godine. Umetničku akademiju u Beču završio je 1880. godine u klasi profesora Gripenkerla. U toku studija dobio je Gundelovu nagradu za slikanje uljem po muškom modelu.

Od 1882. godine radio je u privatnom ateljeu profesora Gripenkerla. Od 1883-1885. bio je asistent umetničke akademije u Beču. U to vreme po upustvu profesora Gripenkerla i arhitekte Hanzena izradio je 13 slika mitološke sadržine za friz parlamenta u Beču.

Godine 1885. vraća se u Orlovat i radi seriju slika iz života lokalnih seljaka. Od 1886-1889. godine boravi u Beogradu, a od 1890. do 1893. u Novom Sadu i Starom Bečeju. Zatim se ponovo vraća u Orlovat gde boravi do 1909., kada prelazi u Beograd gde ostaje do smrti.

Godine 1888. prvi put je u Beogradu izlagao svoje slike. U svom slikarskom opusu najviše je negovao portret, žanr sa nacionalnim motivima i predstave istorijske tematike. Čuveni su njegovi portreti članova Srpske kraljevske akademije, zatim žanr predstave Na studencu, Vesela braća i Siroče na majčinom grobu, kao i istorijske scene Kosovka devojka i Bosansko-hercegovački begunci. Između ostalog bavio se i oslikavanjem ikonostasa zbog čega se smatra da je on poslednji značajan srpski ikonopisac. Među njegovim ikonostasima ističe se ikonostas bečejske pravoslavne crkve i ikonostas u kapeli Bogdana Dunđerskog.

Godine 1896. izabran je za dopisnog, a 1910. za redovnog člana Srpske kraljevske akademije. Bio je jedan od osnivača umetničkog udruženja Lada 1904. godine i dugo ostao predsednik ovog udruženja. Jedan je do osnivača udruženja likovnih umetnika u Beogradu 1919. godine i prvi njegov predsednik.

Umro je u Beogradu 1953. godine a shranjen je, prema sopstvenoj želji, u Orlovatu.


Škola:Umetnička akademija
 Mesto škole:Beč 
Godina završetka:1880
 Klasa:Christian Grieppenkerl 

Samostalne izložbe:
1888. Prva samostalna izložba, Beograd
1890. Novi Sad, Sr. Karlovci, Pančevo, Vršac
1910. Beograd
1920. Beograd
1949. Beograd i Novi Sad, sa Pajom Jovanovićem 
Grupne izložbe:
Jugoslovenske izložbe, I, III, IV
Izložbe Lade, II-VIII, XIII-XIV, XVI, XXI-XXV
1889. Svetska izložba, Pariz
1907. Srpska izložba, London
1911. Medjunarodna izložba, Rim
1921. Izložba likovnih umetnika iz Beograda, Sombor
1927. Staro srpsko slikarstvo u Vojvodini, Novi Sad
1930. Jugoslovenska izlošba, London
1946. Prva izložba Vojvodine, Novi Sad
1947-48. Slikarstvo i vajarstvo naroda Jugoslavije XIX.i XX. veka, SSSR-Poljska-Čehoslovačka-Madjarska
1948. Savremeni vojvođanski likovni umetnici, Novi Sad
1951. Novi Sad kroz istoriju, Novi Sad
1951. Pejsaži Beograda, Beograd 

Nagrade/priznanja:
Grundelova nagrada za slikanje uljem po muškom modelu 

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 06 Mar 2013, 18:45
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Rodnu kuću Uroša Predića srušila država

Jedan od najvećih slikara našeg akademskog realizma Uroš Predić (1857-1953) proslavio je svoje rodno selo Orlovat, dvadesetak kilometara udaljeno od Zrenjanina, a ono mu se tek sada, 60 godina nakon što je umro, na pravi način i dostojno odužuje. Umetnik je na poseban i veoma emotivan način bio vezan za ravnicu i svoju rodnu grudu

Slika
Uroš Predić u ateljeu

Slika
Seoska crkva u kojoj se svake godine održi opelo slikaru

Slika
Uroš Predić i Laza Kostić

Slika
Autoportret

Prepričavajući sudbinu svoje slike "Vesela braća, žalosna im majka" Predić je jednom prilikom ispričao: "Jesen baš kao sad. Žitko blato zagušilo sokake. Svakog dana u ponekoj kući svinjska daća. Cela okolina miriše na vruće čvarke, a pijana pesma ne da ti celu noć da treneš. Gledao sam to i dozlogrdilo mi. Rekoh sebi, treba na neki način pokazati ovim ljudima u kakvu su nesreću zapali, moralno uticati na njih. I počnem da radim sliku...
 
Navraćam jedne nedelje do orlovatskog krčmara, starog druga i prijatelja, kada oko jednog stola skupio se grdan muški narod. Navalili se sad nešto, gledaju, oči im se ucaklile, a usta se svakom razvukla od uva do uva. Eto, ko Rjepinovi Zaporošci, baš tako su izgledali. Priđem da vidim šta je, kad ono - reprodukcija "Vesele braće', otisnuta u poznatom vojvođanskom kalendaru Orao. Gledajući je, seljaci se oduševili, klikću od radosti, izopijali se gore no što sam ih ikad video. 'Gde nas samo, čikane, tako potrefi', pljeskali su me po ramenu!"
 
Majčine suze

Zrenjaninski Narodni muzej koji čuva legat sa oko 900 crteža, zapisa i ličnih stvari Uroša Predića obeležio je prigodnim programom 60-godišnjicu smrti poznatog slikara.
- Među stvarima koje čuva ovaj muzej je čak i maramica sa poslednjim majčinim suzama - podsetila je kustos-istoričar Olivera Skoko.

ZABRANJENA LJUBAV

Upravo slika "Vesela braća" bila je povod da se u Orlovatu pre desetak godina osnuje istoimeno društvo vinogradara, a ono će, na čelu s Boškom Kojčićem, postati i glavni inicijator negovanja uspomene na Uroša Predića u njegovom rodnom selu, koje je toliko voleo i gde sad počiva. Svake godine se održavaju likovne kolonije, ustanovljena je spomen-soba, a 7. decembra položen je kamen temeljac za repliku slikareve rodne kuće, koja je nečijom zlehudom voljom srušena.

- Država je oduzela i 35 lanaca Predićeve zemlje i umesto da je naslede potomci i članovi porodice, ona je rasparčana i dodeljena ko zna kome. Mi vinogradari iz Orlovata na čijoj zastavi je otisnuta čuvena slika Uroša Predića, u njegovu čast organizovali smo lepo veče sećanja, a u holu Narodnog muzeja u Zrenjaninu točilo se sedam vrsta vina poteklog iz naših vinograda i sedam vrsta starih tradicionalnih jela iz onog doba, kad je naš Uroš, veseo i čio jezdio ovim prostorima. Kažu ljudi koji ga se sećaju, da je bio veliki asketa, ali nije izbegavao kafanu i obožavao je da sedne i raspriča se sa običnim ljudima, seljacima, o svemu i svačemu - priseća se Boško Kojičić, prvi čovek orlovatskih vinogradara.

- Uroš po svojoj želji počiva pored roditelja u Orlovatu, gde su kad je umro, cele noći između 11. i 12. februara 1953. godine, u svakoj kući gorele sveće, za dušu čika Uroša, kako su ga seljani zvali - priča Kojičić, uz napomenu da se i sada svake godine u crkvi u Orlovatu održi opelo u čast Uroševu, a mnogi i danas upale sveće za njegovu dušu.

Miodrag Jovanović, penzionisani univerzitetski profesor i autor monografije o Urošu Prediću, kaže da je slikar u Orlovatu proveo najlepše godine života.

- U Orlovatu je zakopan i jedan Urošev neostvaren san. Trebalo je da se oženi Anom, ćerkom oficira strogih nazora, koji nije dopustio brak sa čovekom starijim 16 godina. Ana se nikad nije udala i sahranjena je na koji metar od Uroševog počivališta. "Molim vas, stavite cvetak i na njen krst", poručio je Uroš u oproštajnom pismu kada je saznao tužnu vest o Aninoj smrti - kaže Jovanović.

BEKSTVO IZ BEČA

Predić je posle studija mogao da ostane u Beču kao profesor na akademiji. U austrijskoj prestonici oslikao je svečanu salu državnog parlamenta i onda odustao i vratio se u Srbiju. Živeo je u Beogradu, a svoje srce, govorio je, zaveštao je Banatu i svom rodnom Orlovatu.
 
Noći sa Lazom Kostićem

- Mada je on bio Bačvanin, a ja Banaćanin, a to su ipak velike razlike, divno sam se slagao sa Lazom Kostićem. Mnoge sam noći proveo sedeći sa Lazom na lagodnom banatskom lahoru u dvorištu moje porodične kuće. Pričali smo o svemu i svačemu, šalili se i ozbiljno debatovali, a neretko i slatko zapevali - sećao se Uroš večeri provedenih u društvu poznatog srpskog romantičara.
- Morao sam da se vratim, jer sam Srbin, moja duša traži mesto ovde u zavičaju - rekao je Predić. Najveći deo svog života proveo je u Beogradu. Kada mu se približio kraj, dvadesetak ljudi iz Orlovata je došlo do njega da ga zamoli za dozvolu da bude sahranjen na groblju u rodnom selu. Iako je predviđao da bude sahranjen kraj svog najboljeg prijatelja Bogdana Dunđerskog u kapeli njegovog zamka u Bečeju, na zahtev svojih meštana pristao je da ga sahrane u Orlovatu.

- Samo da to bude skromno i po pravoslavnom običaju - rekao je.

Zrenjanin neguje uspomenu na Predića nazivom jedne ulice i srednje škole kao i bistom u Aleji velikana, ali su Orlovaćani kivni što je svojevremeno skromna kuća Predićevih srušena i ne mogu da dočekaju proleće, kada je najavljen početak radova na izgradnji spomen-kuće.

- Na osnovu prisećanja nekih meštana, kuća bi trebalo da ima autentičan izgled, a u njoj će se naći i brojne stvari Uroša Predića i njegove majke, koje sada čuva Narodni muzej u Zrenjaninu. U okviru manifestacije Dani Uroša Predića ovde će se održavati slikarska kolonija, gde će gosti biti najtalentovaniji srpski slikari, kao i njihovi gosti iz inostranstva - napominje Kojičić.


Vesti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 06 Mar 2013, 18:55
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
AUTOPORTRET UROŠA PREDIĆA > Vrednost u trudu

UROŠ PREDIĆ JE NEZAOBILAZNO IME U ISTORIJI SRPSKOG SLIKARSTVA. ODGOVARAJUĆI NA ANKETE NACIONALNIH INSTITUCIJA, PREDIĆ JE U TRI NAVRATA PISAO SVOJU AUTOBIOGRAFIJU, 1921, 1946. I 1949. GODINE. JEDINI PUBLIKOVANI AUTOBIOGRAFSKI ZAPISI OBJAVLJENI SU U "GODIŠNJAKU SRPSKE KRALJEVSKE AKADEMIJE" 1921. GODINE. U FELJTONU KOJI ĆE "VREME" OBJAVITI U NAREDNIH NEKOLIKO BROJEVA NAĆI ĆE SE SVA TRI PREDIĆEVA AUTOBIOGRAFSKA TEKSTA, OD KOJIH JE AUTOBIOGRAFIJA PISANA 1921. GODINE OBJAVLJENA, ALI SA KOJOM ŠIRA PUBLIKA NIJE IMALA PRILIKE DA SE UPOZNA, KAO I DOPUNE AUTOBIOGRAFIJE KOJE JE PREDIĆ PISAO 1946. I 1949. GODINE, A KOJE SE SADA PRVI PUT PUBLIKUJU. OSIM TOGA, ČITAOCI ĆE IMATI PRILIKU DA SE UPOZNAJU I SA DO SADA NEPOZNATIM DOKUMENTIMA, DELOVIMA PREPISKE I REPRODUKCIJAMA KOJI NIGDE RANIJE NISU BILI PUBLIKOVANI. MATERIJAL JE PRIREDIO DARKO GARIĆ

Slika

Velika retrospektivna izložba Uroša Predića (1857–1953) u Narodnom muzeju 1998. godine samo je potvrdila ono što je i od ranije bilo poznato. Uroš Predić je i dalje cenjen, poštovan i omiljen od strane ljubitelja likovnih umetnosti.
Neobičan je podatak da je ova izložba, realizovana trudom velikog broja stručnjaka i institucija a povodom stopedesetogodišnjice Galerije Matice srpske, u stvari bila druga samostalna izložba starog majstora. Autor izložbe i monografije o Urošu Prediću, koja je tom prilikom prvi put objavljena, prof. dr Miodrag Jovanović te iste godine dobija nagradu Vukove zadužbine.
Prva samostalna izložba Uroša Predića održana je u Građanskoj kasini u Beogradu sto deset godina ranije, tačnije 1888. godine.
Iako je bio jedan od osnivača umetničkog udruženja LADA (osnovanog povodom stogodišnjice Prvog srpskog ustanka u Beogradu 1904. godine), izlagao je, po njegovim rečima, uglavnom na izložbama koje je organizovalo Ministarstvo ili na molbu mlađih kolega.
Taj svoj stav objašnjava sledećim rečenicama upućenim Ilarionu Ruvarcu (1832–1905), arhimandritu manastira Grgeteg i istoričaru, 1905. godine:
"Ja uopšte ne izlažem svoje radove. Svega dvared sam se prevario da to učinim, i to u najužem krugu, bez konkurenata. Svaka konkurenca proizvodi međusobnu zavist među kolegama, mržnju i klevetu, i tu naravno teško baš onima koji su malo bolji. Ja kao miroljubiv čovek mrzim omrazu i izbegavam svaku priliku gde bi se ona mogla izroditi, pa tako i zajedničko izlaganje slika. Ne izlažući, ne samo da izbegavam mržnju onih koji su loši, nego i sebi uštedim neprijatno poniženje ispred boljih od mene."
O njegovom opusu likovna kritika je imala različite, često i međusobno suprotne stavove.
Kritike su se kretale od priznavanja njegovog zanatskog majstorstva, pa do onih prema kojima je njegovo delo anahrono i prevaziđeno.
Jedan od sudova daje i Veljko Petrović u knjizi Srpska umetnost u Vojvodini (izdanje Matice srpske, 1927. god. Novi Sad):
"Predić je ne samo, možda jedini, a sigurno najistaknutiji predstavnik čistog, nedekorativnog realizma u našem slikarstvu, nego je, besumnje, i najintelektualniji umetnik srpski. Predić je stalno nastojao da svoje kompozicije – i crkvene i u žanru – iskonstruiše potpuno samostalno i originalno, uz to, uopšte, vazda je podvrgavao svoja osećanja i svoju maštu razumu, svojoj misli o objektivnoj istini."
Najstroži kritičar dela slikara Uroša Predića bio je – Uroš Predić.
O svom radu ispisuje rečenice koje danas, u vremenu poremećenih vrednosti, deluju nestvarno:
"Pozitivna vrednost mojih radova leži u trudu koji je u njih utrošen i u solidnosti tehnike, a umetnička vrednost im je neodređena... Linearne poteškoće: perspektivu, anatomiju, proporcije, grupisanje i raspored masa, rečju: formalnu stranu, savlađivao sam lako, dok su mi kolorit a naročito ton, zadavali dosta muke... Kompozicije su, dakle konkretne, ali se ne uzdižu do onih za mene nedostižnih umetničkih kvaliteta, koji gledaoca zanose i oduševljavaju, ostavljajući u njegovoj duši trajni upečatak. Ovo preimućstvo imaju samo radovi genijalnih ljudi..."
Ove rečenice su napisane povodom izbora Uroša Predića za redovnog člana Srpske kraljevske akademije...
Darko Garić
(Pismo Matici srpskoj)
10. IV 1949. Beograd
Izvešten pismom od 19. III o.g. da je Matica Srpska naumila da prikuplja materijal za biografije srpskih umetnika pa da i od mene očekuje podrobnije podatke o mojem životu i radu, čast mi je odgovoriti, da sam već ranije primio od S.A.N. iste zahteve koje ću po mogućstvu zadovoljiti; no prethodno je korisno upozoriti Vas, da u Akademiji postoji štampana moja kratka biografija u godišnjaku iz 1920. god, i naštampana u rukopisu koji obuhvata doba od 1920. god. na ovamo. Kada budem tome zahtevu Akademije odgovorio, tada će i Matica Srpska moći da se koristi tim podatcima, a na neka pitanja mogu već sad izjaviti, da ću ostati dužan odgovora, kao na primer gde je pisano o meni. Ja to nisam pratio. Hartija sve trpi. Danas se čita ili ne čita, a sutra se zaboravi. Pravih stručnih kritičara nismo imali, a i danas ih ima vrlo malo i u velikih kulturnih naroda. Koliko sam površnosti, besmislica i lične tašti do sad zapazio, toliko je značajno, da će me razumeti, ko je imao isto iskustvo. Dok je umetnost bila, kao u doba Renesanse, duševna potreba povlašćenih, visoko kulturnih krugova društva i moći Katoličke crkve, kritika je tada bila na visini, poglavito zbog toga, što je bila upoznata i sa tehničkom stranom likovne umetnosti. Otkako se umetnost "demokratizirala" i došla pod uticaj trgovaca i spekulanata, otada je reklama unela svoj razorni elemenat u kritiku, koja je stvarala razne sulude "izme" i proglašavala ludačke drljotine visokim umetničkim delima. Publika, ne imajući volje ni vremena da dublje ulazi u stvar, primala je nametnuto kao neoboriv zakon, kao na primer američki milijarderi, koji su plaćali grdne sume za još grđe radove. Od te bolesti ukusa nismo ni mi bili sasvim pošteđeni, no izgleda da se to već preživelo, i da je umetnost pošla zdravijim tragom. Što se od nje zahteva danas, da ona posluži propagandi ideja koje sada vladaju, to pravom umetniku ne smeta, kao što nije smetala ni crkva, ili ideja slobode, nacionalnog uzdignuća, narodne svesti, političke moći – glavno je da i umetnik bude prožet istim osećajima, i on će stvoriti dela visoke vrednosti.
Na pitanje gde sam do sada izlagao, mogu reći da sam svojom ličnom inicijativom izlagao samo jednom u početku svoga rada za Srbe, i to 1889. god. u Beogradu, Novom Sadu, Somboru, Vršcu. Inače je uvek Ministarstvo slalo moje slike na izložbe, u kojima je Srbija zvanično učestvovala, ili sam izlagao kolektivno, na molbu mojih mlađih kolega.
Prepisku sa prijateljima i poslovnu imao sam dosta živu, dok sam bio izolovan u Orlovatu, ali je mnogo tih pisama propalo seobom i u oba Rata. U većini slučajeva nije bila tako važna, da bi vredelo čuvati je. Fotografije mojih slika postoje u malom broju. Od ikonostasa, koji imaju svaki po nekoiko desetina slika, imam samo kompletni snimak slika na ikonostasu pravoslavne crkve u Starom Bečeju, zahvaljujući dobroti pokojnog mi prijatelja Dr. Paje Martinovića, kralj. beležnika i vrlo spretnog amater fotografa u St. Bečeju. On je koristio priliku, kad sam 1931. god. lično preduzeo čišćenje i osvežavanje mojih slika, pa je sve slike fotografisao i složio u luksuzni album koji se nalazi kod mene, a koji ću zaveštati Matici Srpskoj. Isto tako ću i sva dokumenta koja imam ustupiti Matici Srpskoj kao njen bivši pitomac.

Dopuna autobiografije

"Pre 90 godina, kad sam se rodio, vladao je još uvek starinski, patriahalni način života u selima koja su, kao Orlovat, pripadala tadašnjoj Vojnoj Granici, t.j. uzanom potezu zemlje od Rumunije do Jadranskog mora, naseljenom Srbima, Rumunima, Hrvatima, u svrhu zaštite carevine Austriske od Turskih nasrtaja, i radi sprečavanja krijumčarenja. Administracija je bila vojnička u dvanaest polkovnija ili Regimenti. Svi su muškarci od 20 – 60 god. bili pod vojnom obavezom kao milicija, o svom kruhu i u svom ruhu, sa puškom i bajonetom. U svakom selu zapovedao je po jedan oficir, lajtnant. Nekoliko manjih sela sačinjavalo je Kumpaniju sa kapetanom u većem mestu. Orlovat je pripadao kapetanu Tomaševačkom. Regimenta sa pukovnikom bila je u Pančevu. Seoske kuće bile su od naboja ili čerpića. /t.j. od nepečene cigle/, pokrivene trskom koju su donosili iz Rita kraj Dunava, koji još nije bio regulisan. Zgrade od čvrstog materijala bile su samo Opštinsko Zapovedništvo, takozvana Straža, pošto je u njoj stalno bila posada oružane milicije; Oficirski kvartir, škola i nekoliko gazdinskih kuća. Usred sela bio je širok prazan prostor ‘Plac’ sa crkvom, stražom, školom i oficirskim kvartirom. Plac je bio obrastao travom: troskot, zubača, slezovača, štir, divlja detelina. Samo jedan deo pored bircuza je bio utapkan, na kom se svake nedelje igralo kolo uz svirku gajdaša. To kolo sam naslikao za veliku monografiju ‘Austrougarska u slici reči’ koju je priredio kronprins Rudolf. Original se nalazi u Arhivu u Budimpešti, a prvu skicu olovkom čuvam kod sebe. Na sred placa bio je obično bunar sa točkom i neupotrebljivom vodom. Crkva još nije imala ‘portu’. Docnije je i Plac bio pretvoren u mali park ili ‘skver’ kako se kaže u Beogradu. Selo nije bilo tako blizu reke Tamiš. Kad je pre sto godina moj otac došao u Orlovat, Tamiš je tekao tako daleko od sela, da su tu bile detelinske bašte. U mom detinjstvu tih bašti već nije bilo, nego jarkovi koji su ih ograđivali, a pored njih još i kolski put. Svega toga je nestalo: ‘Tiha voda breg roni’ kaže narod, i to je zaista začudo, šta je ta tiha reka učinila za devedeset godina. Sad nema više ni bašti ni puta pored njih, i ako se ne spreči to odronjavanje obale, kroz još devedeset godina doćiće reka do pod samu crkvu. Prva je crkva bila u severnom kraju sela, i još su se videle uvale, gde su nekad zemunice okruživale tu crkvu, na čijem mestu sada stoji samo krst. Druga crkva je podignuta na južnijem mestu, na kom je ova sadanja, u vizantiskom stilu. Za tu novu crkvu izradio sam i poklonio crkvi sve slike na ikonostasu.
Otkud ime Orlovat ne može da se etimološki objasni. Postoje i druga mesta sličnog imena kao Orlovac a Orlovat ima isti naglasak kao i reč advokat. Naseoba je stara od pre seobe Čarnojevića, a u okolini postoje sela sa mađarskim imenima. Mađari su pobegli ispred Turaka, a na njihovo mesto došli Srbi i zadržali mađarske nazive kao Botoš, Šozo, Sarča, Modoš, Ludoš, Samoš, Farkaždin. Bili su razumniji od mađarskih šovinista, koji su uobrazili kad pomađare imena mesta da će pomađariti i stanovništvo. Botoš je od mađarske reči Bolt što znači dućan. Šozo kako se zove jedna bara blizu sela, staro korito reke, u kom ima šalitre, mađarski Sozo – šalitra. Sarča, mađarski Szarcsa – što znači čaplja, kojih je bilo u bari pored sela. Ludoš, mađarski Ludos znači guščje polje / lud – guska /. Farkaždin, farkas – mađ. vuk, dakle Vukovo selo, Vukovac. Tako imamo i Sentomaš – Sv. Toma, Basahid – Pašin most, Melence – rečno korito, to je lekovita banja Rusanda u blizini sela, svakako isušeno korito Tise koja se tokom godina povukla prema zapadu, kao i sve ostale reke koje teku sa severa na jug usred zakona gravitacije koji je prvi uočio jedan student geofizike na Petrogradskom universitetu. U Sremu imamo takođe mađarskih imena, manastir Fenek, Remete, Grgeteg, koja na srpskom jeziku ništa ne znače, a na mađarskom Fenek – dno, Remete – pustinjak Eremit, Gorgeteg – šljunak, Irig – urog – pećina, a najznačajnije je ime Maradik na Dravi što znači ostatak / maradik /, tj. kada su svi Mađari pobegli preko Drave, tu je svakako zaostalo nešto od begunaca, i po tom se ta naseobina nazvala. Ostatak – maradek. Čak i u Srbiji se sačuvalo jedno mađarsko ime Senj / ugljeni majdan / jer Szen – na mađarskom znači ugalj. Ni jednom srpskom političaru nije palo na pamet da ta imena mesta posrbi, jer nije bilo ni potrebe, kada su stanovnici bili Srbi. O toj temi imao sam jednom prilikom razgovor sa jednim mađarskim plemićem, baš u doba najbešnje mađarizacije nekih mesta u bivšoj Vojvodini, pa sam ga doveo u nepriliku kad sam mu rekao: zašto ne pomađare najpre ime njihove prestonice Pešte, pošto je reč Pešt slovačka i znači što i srpska reč peć, nemački Ofen – a to je nemački naziv Budima, dakle na jednoj obali Dunava nemački Ofen, a na drugoj slovački Pešt, eto to je prestonica Mađarske. To samovlasno menjanje imena mesta je jedna nametljiva drskost političara koji se služe i tako bednim sredstvom da dadu izraza svoje moći, sasvim bespravno primoravajući ceo svet, da u svojim kartografskim zavodima menjaju mape radi beleženja novih imena. Zar nije prirodnije, lepše i pametnije čuvati stare nazive, a narodi neka se menjaju, ostavljajući za sobom imena mesta kao istoriske spomenike u slavu onih koji su ta mesta zauzeli. Kako selo Alibunar živo podseća da su tu nekad bili Turci pod Ali pašom, tako bi i sva ostala srpska imena sela ostala kao korifeji mađarske nadmoći kad bi Srba tu nestalo. U Pruskoj, Saskoj, Šleziji ima puno mesta koja su sačuvala svoje slovensko ime – iako često iskvareno osobinom nemačkog izgovora tuđih reči, dok su nove naseobine dobile čisto nemačka imena. Tako sam ja prilikom jednog izleta u okolini Drezde / Drežđani / začudio saputnike Nemce, kad sam im rekao da su tu svud živeli Sloveni i to baš Srbi i da sam i ja Srbin, pa sam naveo sem Drezdena i imena mesta kroz koja smo prošli; Bjala znači belo, Čoren znači schwarz a Štolpen / Stolpen / znači Sonlen tj. stubovi, pošto je toga imena zamak podignut na bazaltnoj steni čiji okomiti kolosalni stubovi se vide još iz daleka.
*
Pop, oficir, učitelj i još koji trgovac, imali su kao gospoda svoj način života. Popovi iz nekoliko obližnjih sela posećivali su se naizmenice. Najradije su dolazili mojem gostoljubivom ocu, koji je u isti mah bio i najučeniji, pošto je svršio filosofiju u Požunu i govorio latinski i nemački. Mati je kao odlična i dobra domaćica znala da ih najljubaznije ugosti. Koliko puta iskrsnu na nekoliko kola već kasno uveče, pošto su se kod drugog sabrata već razveselili, i onda daj spremaj večeru i piće – a vino smo imali iz našeg vinograda. Otac mi je bio Karlovčanin, pa je znao kako se gaji loza i neguje vino.
Na mom krštenju našlo se šest popova, iz Tomaševca, Botoša, Farkaždina, Ečke, Perleza pa čak i iz Melenaca. Jednog dana kad su ti gosti na nekoliko kola stigli u Orlovat, moj otac nije se našao kod kuće. Bio je zauzet jednom sahranom. Za to vreme su oni sišli s kola i onako u mantijama popeli se na jedan veliki dud koji je stajao usred dvorišta do bunara, i tu sačekaju dolazak moga oca. Kad se kapija otvorila da propusti kola koja su oca dovela, a bratija na dudu počne da kukuriče, kako je ko umeo. Može se zamisliti kako je veselje dalje teklo. U razgovoru su često puta primali razne pouke od oca, ti primitivni nosioci slova božjeg, verujući da otac ‘zna sve’. Jednom baš na dan katoličkog praznika Brašančeva / hrvatski – Tjelovo / zapitaće oca šta taj praznik upravo znači, što slučajno ni moj otac nije znao. No on se ne dade zbuniti, pa ozbiljno odgovori, da je to proslava onog dana, kada je prva vodenica promlela i stvorila brašno, da se ljudi hlebom hrane. Posle izvesnog vremena jedan od te ‘bratije’ prilikom neke konferencije kod Pančevačkog prote stavi prisutnim sveštenicima to isto pitanje o Brašančevu, te ne dobivši odgovora triumfalno izgovori ono što je od mog oca čuo, i svi su verovali, samo se moj otac smešio. Iz ovog se vidi kolika je bila teološka sprema naših popova u ono doba, kad nije bilo ni železnica u našim krajevima, a o drugim izumima da i ne govorim. Najbliža stanica je bila Kikinda, ili Segedin do kog se moglo doći lađom od Titela na Tisi. Tako sam i ja jednom sa bratom putovao lađom do Segedina, gde bi imali da uhvatimo voz za Peštu. No lađa je izgubila mnogo vremena istovarujući raznu robu. pa mal ne odocnismo voz. Ja u zabuni zaboravih i ono malo mađarski koliko sam još znao, pa se glasno posavetovao s bratom, šta da radimo. Kad jedan čovek koji je to čuo, lepo srpski nas zapita, šta želimo i nađe nam kola. Tada je još bilo Srba u Segedinu, a našeg spasioca mal nisam poljubio, i gospodski ga nagradismo.
*
Jauznovi – Tako su se zvale popodnevne užine po Bečko-nemačkoj reči din Jause. Tu su se skupljale ‘otmene gospođe’ tj. žene oficira, popadije, imućnijih trgovaca, većinom posrbljenih Cincara ‘Grka’s, što je imalo za posledicu, da su trgovce ma oni bili Srbi zvali Grcima.
Tada su bili još Krinolini u modi, i to tako široki, da su gospođe pri ulazu kroz vrata morale rukama da pritiskaju suknju uz bokove, te se krinolini napred podignu tako, da su se videle bele, čipkom porubljene gaćice, koje su dopirale do ispod kolena.
Mi, deca, igrajući žmure, sakrivali smo se ponekad ispod krinoline. A šta se na tim jauznovima sve pojelo, to će se danas teško poverovati. Prvo velika šolja ili duboka čaša bele kafe sa debelim skorupom i milihbrotom, posle toga kompot koji se zvao ‘dunst’ od višanja, trešanja, jagoda, malina i drugog voća zimi, a leti sveže voće, naročito grožđe, dinje, lubenice; onda slatkiši: muškacone, gurabije, pusle, štanglice sa orasima ili bademom, sudžuka itd. pa bermeta krofne. Gospoda su se zadovoljavala zakuskom od šunke, sira, salame i dobra vina.
Gospođe oficirke bile su često gazdinske kćeri, a oficiri seljački sinovi iz Granica, najviše iz Like koja je davala Austriji najbolje vojnike.

*
Slika
PRIZOR IZ RODNOG ORLOVATA: Vesela braća,žalosna im majka

Kad sam navršio osam godina morao sam da napustim roditelje i poći na dalje školovanje, najpre u Crepaju u Kompagnieschule sa tri razreda gde se učilo nemački.
To je bilo 1866. god. kada je Austrija bila u ratu sa Italijom i Pruskom. Tu su učestvovali graničari kao elitna vojska, jer je Granica davala sem Milicije i za carsku vojsku odabrane momke u carskom ruhu: Waffenrock, mrke boje, plave tesne čakšire, cokule i ‘čako’ – klobuk. Puške su bile dugačke, podešene od starih kremenjača za kapsle i punile su se ozgo. Na komandu ‘Laden’ vojnik brzo spusti pušku preda se sa kundakom među stopala, izvadi iz ‘patruštaša’ fišek od kartona, otvori ga zubima, izruči barut u cev, spusti i ‘sukiju’, pa izvadivši gvozdenu tanku šipku zadenutu ispod cevi, nabije sukiju, smesti šipku opet na svoje mesto i spusti olovno tane u pušku. Ma koliko brzo radio, za tu proceduru trebalo mu je bar jedan minut, dok su Prusi za to isto vreme mogli da ispale pet metaka iz njihovih ostraguša, koje Austrija tada još nije imala. Zato je i bila, uprkos sve hrabrosti njenih vojnika, bijena od Prusa kod Sadove i Koningratz – a u Češkoj, dok je u isto doba slavno pobedila Talijane kod Kustance, gde su se graničari naročito odlikovali, ulazeći u boj u zbijenim masama tako da su vojnici bili postrojeni u tri reda: Prvi red je pucao klečeći, drugi iza ovog stojeći, i treći iza leđa drugog, pružajući svoje puške između glava i preko ramena drugog reda. Razume se da su tako pred Prusima koji su iz svojih ostraguša pucali ležeći, padali kao snoplje i izgubili bitku.
Video sam kad su se vraćali ranjenici kući 1867. god. sa polomljenim puškama, iskrivljenih dugih bajoneta. Tada su još postojale batine, i toliko sam puta slušao u školi, koja je bila na placu blizu straže u Crepaji, urlikanje kažnjenika koji je imao da izdrži svojih 25 batina – obično kazna za manje prestupe. Za tu svrhu postojale su ‘macke’ kao neki mali drveni konj bez glave i bez repa, preko koga je bio položen krivac, kog su vojnici držali za noge i ramena. Sem toga postojale su i ‘šibe’, strašna, nečovečna kazna za veće zločine.
Tu je krivac imao da prošeta golim telom među dva reda vojnika koji su ga u prolazu šibali leskovim prućem. Tu kaznu nisam video, hvala Bogu.
*
U Pančevu sam pošao u ‘Oberschule’, to je četvrti razred nemačke škole iz koje se prelazilo u Realku, najpre sa šest razreda, a posle 1870. god. sedam razreda i maturom. Nastavni jezik je bio nemački, a profesori odlični tako da je Pančevačka realka bila na glasu čak i u Beču, gde su studenti Pančevci pokazivali najbolju spremu. Profesori su bili tipični za Austrisku vladavinu: Česi, Poljaci, Slovenci, Nemci...
Posle ukinuća ‘Granice’, kad su škole prešle u mađarske ruke, ugled škole se srozao, jer Mađarska nije imala dovoljno spremnih nastavnika za toliko srednjih škola koliko ih je prisvojila od Austrije. Tada su viši razredi učili na nemačkom jeziku sve dok nisu pristigli oni, koji su već od prvog razreda učili mađarski. Ja sam dakle maturirao još na nemačkom jeziku. Moj novi profesor crtanja Mađar bio je najpre berberin, pa pokazavši nešto dara i volje za slikanje, svršio je u Pešti ‘Mintarajziskola’ za dve godine i postao profesor crtanja. Voleo me je, te mi je poveravao dužnost da korigujem crteže mojih drugova i savetovao, da i ja svršim u Pešti onu istu školu, pa da za dve godine budem gospodin čovek, mesto da i dalje derem tur po školskim klupama još 5 – 6 godina. Naravno, nisam ga poslušao, mada sam tad već uveliko slikao uljanim bojama i to napamet, bez modela, uveren da svi umetnici rade iz glave, po sećanju, izuzev portrete.
U Beču sam stupio na novu – novcatu Akademiju na Šilerovom trgu, i sa odličnom svedodžbom mature htedoh odmah da se upišem u ‘Spezialschule fur Historienmalerai’. Profesor Griepenkerl, moj potonji prijatelj, koji je vršio upis, nasmeši se i reče, izvolite najpre u ovu salu i tu uradite po gipsu jednu glavu kao Probezeichung, od koje zavisi Vaš upis, te ja dobih za ravnopravne drugove dečake sa 4 razreda srednje škole, pošto je ta sprema bila dovoljna za prijem u Akademiju. No za kratko vreme sam pretekao te mlađe kolege, i izgleda da je moj profesor već tada bacio oko na mene, da me uzme za svog pomoćnika kao što je i bilo. Moj dalji rad je opisan u Godišnjaku Akademije nauka."

(nastaviće se)


Vreme

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 06 Mar 2013, 19:12
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Autoportret Uroša Predića: Nasleđeno razumevanje lepote

Uroš Predić je 1921. prvi put odgovarajući na molbu Srpske akademije napisao svoju biografiju. Ona je objavljena u Godišnjaku Srpske kraljevske akademije XXVIII, 1914–1919. (Beograd 1921, str. 182–310). Ovde je prenosimo u celosti

Moja biografija mogla bi se ispisati u nekoliko vrsta, jer moji su dani tekli običnim tokom života običnih ljudi, u istrajnom radu bez zanimljivih avantura kojima obiluju životopisi umetnika, bez istaknute uloge u našem društvenom životu, pa i bez osetnih uticaja na našu umetnost. Istina, svaki radenik doprinosi svoj pozitivni deo opštem napretku, pa sam i ja dao svoj prilog, u kojem ima i nešto novoga i originalnoga; ali ne u tolikoj meri, da bi moja pojava činila vidljivu etapu na putu razvića naše kulture. Nisam pošao sasvim novim, neslućenim pravcem, otvarao nove vidike, davao tok jednom pokolenju, stvarao ukus svome dobu i zabeležio svoju ličnu notu, u listovima naše kulturne istorije. Štujući autoritet velikih preteča, koji su svojim delima dali normu priznavanu i nepremašenu kroz dugi niz vekova, ja sam se trudio da im se približim u otmenosti hvatanja, u iskrenosti osećanja, u tačnosti opažanja i u vernosti prikazivanja prirode u slici, a naročito čoveka i njegove duše. Uz to mi je glavna briga bila solidnost tehnike. Ovo ozbiljno pregnuće, a ne stvarni uspesi, pribavilo mi je priznanje Sr. kr. akademije nauka, koja me je izabrala za svoga redovnoga člana, te mi je tim stavila u dužnost da napišem svoju biografiju. Prema gore navedenom, trebalo bi da ceo svoj život svedem na nekoliko suvih podataka i na spisak svojih radova; ali bi u takoj obradi biografija izgubila i ono malo interesa što bi ga imala, i mnogo šta u mojem radu ostalo bi neobjašnjeno, ako ne bi bilo u vezi sa prilikama u kojima sam se nalazio. Rođen sam 7. decembra 1857. godine u selu Orlovatu u Banatu, u negdašnjoj "Granici". Otac mi je bio sveštenik, rodom iz Karlovaca, starinom iz Bosne. Mati mi beše iz uglednog doma Ilijevića u Crepaji u Banatu, potomaka popa Ilije, koji je to mesto naselio. Najmlađi sam od petoro braće. Sestre nisam imao. Volja za slikanjem pojavila se u meni vrlo rano, a objašnjava se tim što sam video, kako starija braća koja su bila već u višim razredima gimnazije, crtaju, akvarelišu za vreme školskog raspusta. Sva su mi braća bila dobri pa i odlični crtači. Koliko tu ima nasleđa, ne može se ustanoviti, jer očini pretci bili su dobri vojnici, a materini – sveštenici i ekonomi. Otac je, istina jako voleo umetnost, mada nije kao diletant praktikovao nijednu njenu granu, ali je već kao student filosofije u Požunu otišao peške u Beč, da vidi čuvenu galeriju slika u Belvedereu i da čuje talijansku operu. Najveći je utisak učinila na njega Koredžova slika Io i Jupiter u oblaku, o kojoj mi je često govorio; pa kada je došlo vreme da i ja u istoj galeriji stanem pred istu sliku, uverio sam se sa dubokim uzbuđenjem, da je otac razumeo šta je lepo, jer je to jedno od onih čudesnih remek-dela slikarstva, koja izgledaju više kao da su pala s neba, a ne da ih je stvorila čovečja ruka.

Slika
"Portret Laze Kostića", 1910.

Mati je vazda visoko cenila sve što čoveka uzdiže iznad praha svakidašnjice. Kraj svega naporna rada u kući, dospevala je da čita srpske knjige i listove, a imala je divno pamćenje, tako da je ponekad pričala one stvari, koje je pre mnogo godina od njega čula, a koje je on potpuno zaboravio. Žudela je za naukom, pa je zato želela da joj sinovi postignu ono, što njoj nije bilo suđeno; ali su sredstva za to bila odviše skromna, te otac gledaše, kako će sinove što pre da izvede na put. Starija braća morahu svršiti one nauke, koje im je on odredio; samo ja kao najmlađi, bio sam u izuzetnom položaju, da postanem ono što me je srce vuklo, otkada se znam. Kao dete od četiri godine, sa svoje ljubavi ka slikama, bio sam slučajno zatvoren u crkvi. Evo kako. Kada je početkom god. 1861. u svim crkvama Karlovačke mitropolije bila oglašena smrt patrijarha Josifa Rajačića, izmolim u matere, da i ja odem u crkvu sa crkvenjakom i bratom Josifom. Dok su oni zvonili, ja sam posmatrao slike, najpre prestone, a posle i u oltaru, gde su celivajuće ikone bile poređane na vrlo niskom banku crkvenog sokla. Crkvenjak odzvoni i, ne videći me u crkvi, ode sa bratom, a vrata zabravi. Tražiše me po celom selu, samo ne u crkvi koja stoji nasred prostranog "placa" usamljena tako, da pored nje slabo ko prolazi. A crkvenjak se zaklinjao i brat potvrđivao da nisam u crkvi, jer su me zvali i nisam se odazivao. Tek uveče prođe jedna žena slučajno kraj crkve i ču moju već promuklu vrisku. Tako budem spasen. Odležasmo i ja i mati nervnu groznicu usled ovog događaja, koji je mogao biti od kobnih posledica po moje zdravlje. Još dugo vremena po tom trzao sam se iz sna od strašne more. Kad sam od pet godina pošao kao dobrovoljac u školu, znao sam već čitati i pisati. Sa naukama koje je mogla dati tadašnja osnovna škola u Orlovatu, bio sam brzo gotov. Moj prvi učitelj nije verovao da je zemlja okrugla i da se okreće oko neke osovine, mada je to morao da predaje. Drugi je već bio savremeniji, interesovao se čak i za moje slike. Tako je jednom izigrao na lutriji jednu moju akvarel sliku Sv. Nikole, išaranu na parčetu pisaće artije. Sliku je dobio jedan moj drug, a sav prihod od 80 krajcara pripao je meni. Ali ne imadoh sreće sa tom svojom prvom zaradom. Putujući sa ocem na tarnicama u Bečkerek, zaspim na putu i ispustim kesicu s novcem, koji sam, radi sigurnosti, držao u ruci, "da ne bi ispao iz džepa". Novci se truckanjem istresu iz kola. Otac mi je nadoknadio štetu, ali me nije lako utešio.

God. 1866, u svojoj devetoj godini moradoh već da napustim roditeljsku kuću, i da pođem u nemačku osnovnu školu u Crepaji; tu sam kopirao mapu Austrije po velikoj školskoj mapi gde su bile upisane granice "Vojvodine". Tu kopiju čuvam i danas i pokazujem je posetiocima kao humorističan ali verodostojan dokument za naše razgraničenje sa Rumunijom i Mađarskom.

Četvrti razred nemačke škole takozvani "Oberschule" svršio sam u Pančevu. Tu sam imao nesreću da usled nehatosti gazdarice Nemice pijem jak ceđ iz kante, iz koje smo obično, bez čaše pili vodu. Jedva sam ostao živ; ali svoje pređašnje rumeno zdravlje nikad više ne povratih Sedmorazrednu realnu školu svršio sam u Pančevu, od 1869–1876. na nemačkom jeziku, dok je u nižim razredima već počela mađarizacija. Bio sam priznat za najboljeg crtača, te sam katkad vršio korekturu mesto profesora, koji je, uostalom, bio jedna čisto mađarska improvizacija, jer Mađari ne imađahu odmah dovoljno spremnih nastavnika za naglo povećanu potrebu, usled proširenja države na račun Srba. Narod je osetio opasnost, te je složno davao otpora pritisku odozgo, sa jednim oduševljenjem kakvo se posle nikad više nije ponovilo u Vojvodini. Dođoše izbori narodnih poslanika za peštanski Parlament. Taj metež na Velikoj pijaci u Pančevu, gde se kuvalo za narod u velikim kazanima, dok se birači grejahu oko vatre skicirao sam na parčetu hartije, koja je išla od ruke do ruke, kao i drugi moj jedan crtež, koji prikazuje pojavu prvog vazdušnog balona u Pančevu. Posle ispita zrelosti trebalo je da se reši kuda ću. Kako sam bio skroz odličan, otac naumi da me da na tehniku; no na molbu matere ostavi meni da sam izaberem, i ja prošaptah da bih voleo da budem slikar, što već odavno nije bila tajna. Bio sam vrlo slab i iznuren od prekomernog rada za ispite, i to je pripomoglo da otac pristane, uveren da je slikarstvo lakše od matematike. U tom uverenju učvrstilo ga je i lično poznanstvo sa Danijelom, tada vrlo cenjenim slikarem, i sa slikarem Čehom, koji se zvao Guč. Otac je zapazio da oba ova umetnika ne rade mnogo, niti je izgledalo da ih rad zamara, a zarađivali su srazmerno mnogo. Guč je tada slikao "templo" u Tomaševcu, i provodio vreme u šetnji, lovu, pecanju, kupanju u Tamišu itd. Dakle jedna prijatna egzistencija, koju je otac želeo meni. Oktobra 1876. stignem u Beč i upišem se u Slikarsku akademiju, u sasvim novoj zgradi na Šilerplacu. Profesor me upita, jesam li omladinac, i pogleda me sumnjivo, kad mu odgovorih da jesam, ali se umiri, kad mu objasnih, da "omladinac" znači "die Jugend", te je prema tome svaki mlad Srbin omladinac. Sa Srbima đacima družio sam se spočetka više, a sastajali smo se u kafani, kamo sam odlazio svake nedelje jedanput da razgledam ilustrovane listove. Posle smo se viđali svake subote uveče u društvu "Zori", gde sam sve ređe odlazio, dok nisam prestao sasvim, jer se pilo i politiziralo više nego što se meni svidelo, a ton ophođenja postajao sve grublji, što se, uostalom, već tada počelo opažati i u Parlamentu i inače. Demokratizacija je išla, nažalost, uporedo sa vulgarizacijom. Iz mržnje prema uglađenim ugnjetačima bi omrznuta i uglađenost. To mi se nije dopalo, pa ja probrah među mojim drugovima Nemcima jednomišljenike po struci, koji su, sa mnom zajedno, imali preča posla, nego da u zagušljivim kafanama rešavaju socijalne probleme. S njima sam leti – zimi, činio izlete u lepoj okolini Beča i pohodio bogate muzeje. Odmah prvih dana, čim sam našao stan i malo se orijentisao u velikoj varoši, odem u Belveder, o kojem mi je otac tako lepo pričao. Čim sam stupio u prostran vestibil, po izgledu viši od svih crkava u našim krajevima, usled majstorski izvedene perspektive na dekoracijama plafona, zablenem se i okliznem na uglačanom mermernom podu, te već pri ulazu u sveti hram Umetnosti učinim svom svojom dužinom duboko metanije, ali na protivnu stranu. Odlazio sam vrlo često u ovaj muzej. Stare škole me nisu prvih godina ni malo zanimale, čak sam se čudio, što čuvaju take slike, koje nisu mnogo bolje od onih u Orlovatu. Koliko je trebalo pomučiti se, učiti, posmatrati i razmišljati, dok sam naučio gledati slike i ceniti svaku prema skali koju postavlja za svaku umetninu vreme i mesto postanka. Moderni, koji su danas također već stari, najviše su me privlačili; ali i među starima bilo ih je dosta, koji su me zanosili do ushićenja, među njima naravno i Io. Rafael me je, priznajem, razočarao, iz razloga moje nespreme, a i zato što su to radovi iz njegova fijorentinskog doba, kada se on još razvijao. Slike su mu vrlo brižljivo rađene, nežne i nadahnute poezijom, ali nisu "plastične" kao što su moderne slike, među kojima sam najvećma cenio veliku istorisku sliku "Poljski sabor" od Jana Maćejka.

I danas visoko poštujem Maćejka kao umni kapacitet, kao virtuoza, kao nepogrešnog crtača karaktera i kompozitora velikog stila; ali je nešto izgubio, od kako sam video u Vatikanu njegovu "Grunevaldsku bitku" u opasnoj blizini Rafaelovih Stanci.

Ovi prvi utisci bili su od presudnog značaja za uobličenje moga ukusa, zato sam se na njima ovde duže zadržao. Kako sam prve godine živeo u Beču sa 25 forinti mesečno, ne treba ovde da opisujem. Stvar je isuviše banalna. Glavno je to, da sam uvek bio zdrav, zadovoljan, veseo i vredan. Sledeće godine dobijem od Matice srpske stipendiju od 250 for. godišnje iz fonda Šifmanova. Godine 1879, bi mi dosuđena Gundelova nagrada od 80 for. za najbolji uspeh u slikanju uljanom bojom po muškim modelima. S tim novcem posetim Minhen, gde bih rado bio ostao da me moja stipendija nije vezivala za Beč. Kada sam školske 1879/80. stupio u razred za slikanje ženskih glava, stigne me dužnost vojne službe, što mi je mnogo smetalo u redovnom pohađanju škole, dok naposletku, kad nastadoše naporni marševi, velike vežbe i manevri, ne prestadoh sasvim odlaziti u Akademiju. Ali sam u naknadu za to ojačao telom i nabrao energije koja mi je trebala da izdržim prvi težak udar sudbine. Otac mi se teško razboli i umre u jesen 1880. god.

Imao sam to zadovoljstvo i tu utehu da me vidi čila i zdrava i dobro upućena. Moj dobri, najstariji brat Svetozar, koji je oca još u životu zamenjivao kao kapelan, prihvati brigu o meni, te me pošalje opet u Beč. Stupih u Meisterschule profesora Gripenkerla, gde sam marljivo slikao, ponajviše studije. Tek pri kraju godine izradim za 14 dana sliku "Amorete" koja se nalazi u našem Narodnom muzeju. Na školskoj izložbi bila je preporučena za prvu nagradu; ali me pobedi sa jednim glasom baron Mirbah, učenik profesora Milera, sa svojom patriotskom slikom "Osvajanje Sarajeva", gde bečki pešački puk juriša na varoš. Već sam bio komponovao i svoju drugu sliku "Isus na gori Maslinskoj" kako moli boga da ga mimoiđe gorka čaša. Ona nije mimoišla Isusa pa ni mene. Tačno godinu dana posle oca umire mi brat Svetozar od tifusa, ostavivši troje siročadi. Očajan, odem profesoru Gripenkerlu da uzmem konačno zbogom. On me je tešio, savetujući mi da odem na kratko vreme kući, pa kad se malo stiša žalost moja, materina i snahina, da se vratim k njemu, on će mi dati posla. Tako i učinih. God. 1882. stupim u njegov lični atelje. Naslikao sam mu devet Muza, po njegovoj kompoziciji i uz to dve porudžbine: jednog Sv. Đorđa "pešaka" za prof. Milana Jovanovića u Novom Sadu, i jedno veliko "Raspeće" za proskomidiju Gornje crkve u Pančevu. Ova je slika usled nevešte manipulacije upropaštena. Utom dobije moj profesor nalog da izradi trinaest slika iz grčko-rimske mitologije i istorije, za friz u zbornici Gornjeg doma bečkog Parlamenta, sazidanog u čisto jelinskom stilu od čuvenog arhitekta Hansena. Ceo taj zamašan posao poveri profesor meni. Pristupim odmah proučavanju istorijskih podataka i komponovanju skica po upustvima prof. Gripenkerla, i još više po savetima samoga Hansena, koji je nastojao da slike što više zadrže karakter reljefa, bez velikih dubina, sa što većim figurama u skučenom prostoru. Tu sam morao da savlađujem svoje realističke naklonosti i da ih podredim strogim zahtevima stila, te se tako stvori srećan kompromis. Slike su imale stila bez ukočenosti, i bile su osvežene realističnim pojedinostima. Zadovoljan mojim radom profesor me predloži kolegijumu za svog asistenta, i god. 1883. budem potvrđen u tom zvanju od Ministarstva prosvete, a svoju stipendiju ustupim Paji Jovanoviću, koji ju je uživao vrlo kratko vreme, pošto mu je uskoro ta malena pomoć postala nepotrebnom.

Tako me moj učitelj priveza još čvršće za se, i preda mi izradu kartona za pomenute slike. Taj sam posao vršio već sasvim samostalno, jer ako je u shvatanju i komponovanju bilo njegova i Hansenova uticaja, pri izvođenju nije bilo potrebe za kakvu bilo korekturu. Već se pomalo raščulo o meni u našim krajevima, te mi ponudiše ukras pančevačke Saborne crkve.

Pošto sam već bio zaposlen, otklonim tu ponudu tim pre, što sam pod uticajem svojih studija već toliko bjo pojelinio, da sam imao malo razumevanja za vizantijski stil, koji sam smatrao kao varvarsku degeneraciju klasičnog grčkog stila, a crkveni životopis kao nižu umetnost, bližu zanatu, što u stvari nije bilo daleko od istine prema onome, kako se ta vrsta slikarstva u nas negovala. Tada još nisam ni slutio da će mi baš to biti glavni posao, u koji ću utrošiti moju najbolju snagu. Radeći na konačnom izvođenju u boji onih slika za Parlament, god. 1885. počeo sam da čeznem za slobodom, za Italijom. Moja nastavnička služba u odeljenju za antiku počela je da me zamara, jer mi oduzimaše najbolje časove za rad vršeći korekturu na radovima mnogo zvanih a malo odabranih. I tako, kada mi smederevska opština ponudi slikarski posao na ikonostasu njihove crkve, koji bi imao da se podigne po nacrtu prof. arhitekta Dragiše Milutinovića, ja prihvatih, jer mi pogodbe za taj rad izgledahu vrlo primamljive. Hiljadu dukata imao bih da primim unapred. Tako snabdeven, otišao bih u Italiju, gde bih pola vremena upotrebio na taj posao, a drugu polovinu vremena na slobodan umetnički rad. Po svršenom poslu dobio bih drugu ratu naplate. Bacim se odmah na potrebne predstudije i počnem komponovati skice za glavne slike, a u isto doba uputim molbu austrijskom Ministarstvu da mi u Palazzo di Venezia, Austrijsko poslanstvo u Rimu ustupi jedan atelje na dve godine, i već avgusta meseca 1885. dobih povoljan odgovor. Dovršivši svoj posao za Parlament, otkažem svoje nastavničko mesto, na kojem sam bio pet semestara i oprostim se sa profesorom. Ostadoh još nekoliko dana u Beču da se spremim za konačan odlazak, kad dobih kartu od profesora, gde me zove da bahnem malo do Akademije. Odoh njemu i on mi prijateljskim tonom reče da još nisam potpuno dovršio svoj posao kod njega, i pokaza mi sliku gde Orest i Filad kleče pred proročicom Pitijom u Delfskom hramu Apola, tražeći zaštite protiv furija. Proročica sedi na tronošcu, čije noge imađahu oblik lavove pandže. Tako jedna pandža, sasvim u senci, ostala je nedovršena, a profesor me zamoli da odslikam šta još treba. Smešeći se obavim tu sitnicu za četvrt sata, a beležim ovo kao karakterističan dokaz koliko je ceo taj posao od moje ruke. Dođoh dakle, zadovoljan i oran, iz Beča u Orlovat, da ovde u miru dovršim skice i učim talijanski. Pređoh i u Beograd gde sam imao tri brata i druge rodbine, i gosteći se, produžim posao sa skicama i izradim pored toga nekoliko portreta. Usred toga srećnoga života dođe sudbonosan obrt; izbije rat sa Bugarima, koji je onako lakoumno započet, da se žalosno svrši. Smederevska opština potroši sve što je bila spremila za svoju crkvu, na negu ranjenika i pomoć postradalima u ratu i dobro je učinila. A crkva im osta sa starim ikonama, dok ih nemački topovi ne uništiše u svetskom ratu. Moje nade, da vidim Italiju, ostaše puste. Moje asistentsko mesto u Akademiji u Beču bi popunjeno; no ja se ni inače ne bih tamo vraćao u položaj, koji sam tako rado napustio. Ostadoh u svome zavičaju i prionem raditi po prirodi, svom predanošću čoveka koji se oslobodio tegobne dužnosti i konvencionalnoga stila.

U bližem dodiru s prirodom i sa ljudima, čije sam radosti i jade poznavao i saosećao još iz detinjstva, dobih nova maha, te naumih da izvedem čitavu seriju slika iz života Srba u Vojvodini, sa namerom, da iznoseći u slikama štetne navike i običaje naroda, utičem na njega, da bi se popravio. Već sa prvom slikom "Vesela braća / žalosna im majka /" doživeo sam kao moralist jedno razočarenje. Moji seljani, a po svoj prilici i svi ostali koji su sliku videli umnoženu u kalendarima, smejali su se dobrodušno, posmatrajući sliku; ali – koji je pio pre, pio je i posle. Original slike nalazi se u našem Muzeju. Dalji plodovi te moje realistične ere, ovo su: "Pod dudom" gde seoska deca u društvu sa prascima i guskama uživaju dudića; u posedu je g. Jov. M. Žujovića, predsednika S.K. Akademije. "Biće belaja" kupio kralj Milan; "Oko bunara" uzeo solunski bankar Alutipi; "Mali filozof", u dece moga brata Radivoja; "Orlovatski svinjar", u mene.

God. 1886. nastanim se u Beogradu kod brata Stevana, koji mi ustupi gostinsku sobu, za radionicu. Tu izradih pandan slici "Biće belaja" sa nazivom "Mali bibliotekar" koju sliku isto kupi kralj Milan. Potom se obratih više romantici, sa slikom "Siroče na majčinom grobu" i "Bosanski begunci". Ove dve slike bile su u Srpskom odeljenju na Pariskoj izložbi, 1889, a kupio ih je dr. Mihailo Pupin, profesor u Njujorku. Sliku "Na česmi" kupio je Marko de Pjen i poklonio je Muzeju u Zagrebu. "Begunce" sam komponovao još 1878. pod utiskom Nevesinjskog ustanka i okupacije Bosne i Hercegovine, i pod uticajem Čermakovih slika, ali sa tom razlikom, što sam više vodio računa o sivim refleksima vazduha, čega u njegovim slikama nije bilo. Naravno da postoji još jedna razlika, a to su nesravnjivo više umetničke osobine njegovih slika prema mojima. God. 1888. priredih prvu izložbu svojih radova u Građanskoj Kasini, u korist Društva Sv. Save. Odziv publike je bio tako jak, da je palo 600 dinara na kasi, mada je ulazna cena bila samo 40 p., a đaci su ulazili besplatno.

God. 1889. Srpska crkvena opština u St. Bečeju, povoljno obaveštena o mom radu, poziva me da im ukrasim crkvu slikama. Braća me salete da primim. Dođoh opet u iskušenje kao i sa smederevskom crkvom, ali ovog puta bez pomisli na Italiju, jer izvođenje mojih gore pomenutih planova, da crpim materijal za slike iz naroda i da radim za narod, zahtevalo je da ostanem tu na vrelu. Samo je zabluda ostala ona stara: da ću biti u stanju da jednako dobro i savesno vršim dva posla, radeći uporedo ili naizmence i crkvene slike radi osiguranja opstanka, i slike iz narodnog života, iz narodnih pesama ili iz naše povesnice. Pristadoh dakle, i polako i nehotično postadoh crkveni živopisac. Jedan deo skica pripremljenih za smederevsku crkvu imao sam već gotov. Uzeh ponovo čitati "Sveto pismo" i proučavati ostala stručna dela o ikonografiji, ne možda zato da ih se slepo pridržavam, već samo radi orijentacije kako bih svesno, a ne u neznanju, odstupio od nasleđene šablone, gde bi to bilo potrebno i moguće. Naš stari, srednjevekovni životopis još uvek sam podcenjivao, te nisam ni pomišljao da posetim naše stare manastire, a pre svega Svetu Goru. Meni je bilo nemoguće da se navijem nekoliko vekova unatrag, nego sam se rešio da predmete crpim neposredno iz Evanđelja, Žitija Svjatih itd. i da ih slobodno shvatim u obimu mojeg znanja i moje mašte, i da ih prikažem modernim sredstvima na savremen način, vodeći pri tom ipak računa o nekim izrečenim propisima i zahtevima pravoslavne crkve. Moji bliži prethodnici malo su davali originalnih svojih kompozicija. Kopirajući po uobičajenim obrascima velikih i malih tuđih slikara, oni su neosetno unosili katoličke elemente u pravoslavnu crkvu naročito u Vojvodini, gde je već i spoljašnji oblik crkvi u najistaknutijem smislu katolički tj. jezuitski. Taka je i srpska pravoslavna crkva u Starom Bečeju. Rezbarije na pozlaćenom ikonostasu izrađene su u najkitnjastijem baroku, tako da i pored najbolje volje nisam mogao u takove okvire smestiti strogo vizantijske slike, što bi proizvelo za svako izvežbano oko nesnosan nesklad. Izradu tih bečejskih slika otpočeo sam još u Beogradu, još uvek u teskobnom stanu moga brata Stevana. Uzgred kao uvek, radio sam i portrete. Najradije sam odlazio na rad domaćinima u kuću, jer sam svuda nalazio više udobnosti nego u svojem stanu, a u isti mah sam uštedeo modelima trud dolaženja k meni.

Pomenuću ovde samo portre kraljice Natalije, u celoj figuri malog formata, u njenom budoaru sa svim dragocenim ćilimima i ostalim nameštajem oko nje. Ova se slika izgubila u katastrofi 29. maja, kao i one druge dve slike koje je kupio kralj Milan.>.

Priredio: Darko Garić




Testament

O tome kakvi su odnosi vladali u patrijarhalnoj porodici Uroša Predića najbolje se vidi iz poslednje volje njegovog oca Petra Predića. Ovaj dokument se prvi put objavljuje u izvornom obliku:

Videći sebe slaba i već u toj starosti u kojoj se dugom životu nadati nije, pri čistoj savesti činim svrhu celog mog bogodanog imanja sledujuće raspoloženje:

1. Dušu moju preporučujem premilostivom Bogu, a telo moje neka se po obredu naše pravoslavne crkve – pri kojoj sam ja skroman sveštenik – shodno mom stanju i dostojanstvu materi zemlji preda.

2. Moju kuću pod broj 171 u Orlovatu sa kućnom mestnom baštom, gumnom i svima tu nalazećim zgradama k tomu i moj vinograd sa kućom u vinogradu i pročim u toj ogradi pod naslovom voćnjaka i detelinske bašte – nalazećom se praznom zemljom a tako isto i ono parče livade, što u sred parohiske sesije leži, ostavljam svom najstarijem sinu Svetozaru, koji mi je ne samo kao kapelan u vršenju mog svešteničkog poziva podpomagao, nego i u domaćoj ekonomiji pa i u snošenju familijarnih briga desna ruka bio. Naše zajedničko življenje ujednostručilo je naše domaće potrebe i troškove, što me je osposobilo, da sam i proče moje sinove a njegovu braću u visokim školama izobraziti mogao tako da oni bez tuđe pomoći svaki svojim naukom za izvestna zvanija osposobljeni budući, samostalno živiti mogu. Svu moju oraću zemlju mojim sinovima Stevi, Radivoju, Josifu i Urošu, da je posle smrti moje i matere njihove na ravne časti podelu.

3. Mojoj dobroj, vrednoj i brižljivoj ženi Mariji – s kojom sam u sretnom braku življeći, priležno radeći i štedeći sve što imam stekao, zaveštavam do smrtno uživanje svega moga pokretnoga i nepokretnoga imanja i ovlašćujem ju, da – u slučaju svoje potrebe kao i zato, da bi izobraženje mog najmlađeg sina Uroša u već započetom pravcu dovršiti mogla; ako na tu cel redovan prihod od svega pokretnoga i nepokretnoga imanja dovoljan bio ne bi, ma koje predmete moga pokretnoga ili nepokretnoga imanja prodati može tako, da joj nijedan od mojih sinova u tom na put stati nesme. Radi osiguranja do smrtnog uživanja moje cele ostavine naređujem da se pravo uživanja na korist moje žene, pri prepisu mog nepokretnoga imanja na moje pod 1. i 2. imenovane nasljednike u gruntovnici uknjiži i ujedno zabeleži, da je moja žena vlastna – ako bi u ovoj tačci predviđena potreba nastupila – ma koji deo mog nepokretnoga imanja prodati. U stvarno pak, uživanje mog nasljedstva stupiće moja deca tek posle smrti moje žene Marije.

4. Svo pokretno dobro, što se pri smrti moje žene Marije u mojoj kući, gumnu ili vinogradu nađe ostavljam mom sinu Svetozaru sa dužnostću, da svakom od svoje braće po tri stotine for. A.v. i to na godinu dana posle smrti moje žene Marije – a ako ju preživim, posle smrti moje – isplati.

5. Svim mojim sinovima preporučujem da i posle smrti naše tako kao i do sad jedan drugom mila i dobra braća ostanu, kao što su i naši svagda dobri i čestiti sinovi bili, jer teško bratu bez brata rođenoga. Mater svoju pak – koja sreće radi vaše, celog svog života samo za brige i muke znade, pazite, počitujte, pomažite, ni u čem na svetu žao joj ne činite, a čim ćete pokazati da ste zaista blagodarni sinovi, i dostojni Božijeg pa i našeg roditeljskog blagoslova.

Ovaj sam testament ja svojeručno napisao i pred umoljenim svedocima svojom rukom podpisao.

U Orlovatu, 27-ga Juna 1879.
Petar Predić
Paroh Orlovatski s.r.

Da je Gospodin Petar Predić, ovdašnji sveštenik i konsistorijalni savetnik u jednovremenom prisudstvu nas sviju umoljenih svedoka predstojeću ispravu, kao svoju poslednju volju izjavio i podpisao, na njegovo zahtevanje svojeručnim podpisom potvrđujemo.

Đurađ Nakarada s.r, Stevan Stanić s.r, Mita Perić s.r, Đorđe Popović s.r


Vreme

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 06 Mar 2013, 19:27
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
AUTOPORTRET UROŠA PREDIĆA > Savesnost umetnika

UROŠ PREDIĆ JE 1921. NA MOLBU SRPSKE AKADEMIJE PRVI PUT NAPISAO AUTOBIOGRAFIJU, KOJA JE OBJAVLJENA U GODIŠNJAKU SRPSKE KRALJEVSKE AKADEMIJE XXVIII, 1914-1919. (BEOGRAD 1921, STR. 182-310). U OVOM BROJU DONOSIMO DRUGI DEO OVIH ZAPISA

Uroš Predić je nezaobilazno ime u istoriji srpskog slikarstva. Odgovarajući na ankete nacionalnih institucija, u tri navrata pisao je autobiografiju, 1921, 1946. i 1949. godine. U feljtonu koji"Vreme" objavljuje biće objavljeni svi umetnikovi autobiografski zapisi, od kojih će dopuna autobiografiji pisana 1949. godine ovde biti prvi put objavljena. Osim toga, čitaoci će imati priliku da se upoznaju s dosad nepoznatim dokumentima, delovima prepiske i reprodukcijama koji nigde ranije nisu bili publikovani. Materijal je priredio Darko Garić.
God. 1890. preselim se u Novi Sad da bih bio bliži bačkoj Konzistoriji koja je ocenjivala moje slike sa verskog gledišta, i da bih uštedeo sebi neprijatnosti prenosa slika preko granice. Pošto sam u N. Sadu dovršio drugu seriju slika, koja je obuhvatala praznične ikone, izložim ih u N. Sadu, Karlovcima, Pančevu i Vršcu. Htedoh u Beograd da ih pokažem publici, ali obostrane pogranične šikane pokvariše mi volju na to. Utom zahte i Čuruška opština da i za njihovu crkvu živopišem ikonostas, no ja ih svesrdno uputim svome prijatelju i drugu Đoki Krstiću, koji je detinjstvo proveo u Čurugu. Ovo nije samo iz kolegijalnosti učinjeno, nego i iz drugih manje delikatnih razloga: prvo, što bi Čuružani imali da čekaju još tri godine, dok ne svršim najpre bečejsku crkvu, i drugo, što sam se još uvek zavaravao, da posle bečejske crkve ne primim nijednu više, jer mi nije bila namera da postanem ikonograf. Ali, međutim, prilike su se tako izmenile da sam ipak morao da se postepeno odričem mojih mladalačkih težnji, prilagođavajući se sili okolnosti. God. 1893, kad sam svoj posao u Bečeju privodio kraju, razboli mi se brat Radivoj, načelnik Ministarstva finansija pod ministrom dr. Mišom Vujićem, koji je uzeo brata kao valjana i spremna čoveka, da bi zajedničkim radom sredili rastrojene državne finansije. Ministarstvo padne, a brat nije imao deset godina državne službe...

Slika
PORTRET STOJANA NOVAKOVIĆA, 1913. godina

Duševna depresija i veliko i grozno razočarenje pogoršaju bolest, kojoj već nije bilo leka. Video sam šta dolazi, i prema tome sam unapred udešavao svoje odluke, da me nesreća ne zateče nespremna. Zato prihvatih opet jednu novu ponudu za crkveni živopis od strane srpske pravoslavne Opštine u Perlezu, i nastanim se u Orlovatu 1894. god., gde sam proveo 15 najboljih godina svoga života, kraj matere, oslobođen svih obaveza varoškog života, koje oduzimaju vremena. Ispunjavanje čovečanskih dužnosti davalo mi je drugu naknadu za napuštanje mladalačkih ambicija. Predadoh se sasvim crkvenom živopisu, koji mene hrani i usrećava druge, našavši da i na tom polju može da se još uvek uradi nešto, što je iznad prosečne visine, pogotovu u nas. Predam se svom zanatu, radeći marljivo pored slika za perlesku crkvu još i slike za dvorsku kapelu karlovačke Patrijaršije i mnoge druge privatne narudžbine. Pri tom sam sa interesovanjem pratio kretanje Umetnosti u Evropi, obavešten iz stručnih listova; ali sve nove pojave koje se oglašavaju tonom velikih otkrivenja, primao sam sa opravdanom skepsom, jer se te razne teorije među sobom potiru. Nekada su učenjaci iz gotovih sjajnih umetničkih dela izvodili svoje teorije, a sada se po napred određenim teorijama i receptima počelo raditi sa očevidnim smerom da u razuzdanoj utakmici privuku pažnju na sebe, svojim abnormitetima koje treba uzimati kao originalnost. Video sam kako se grade reputacije, pravci i škole koje su samo u tome jednake, što se svršavaju na "izme" i što ne priznaju ništa nikom, sem sebe. Kraj svih tih ekstravagancija, lutanja i traženja nečeg novog, Umetnost nesumnjivo korača napred, iako u talasastim linijama. I to je utešno, jer pravi talenti su talenti i u svojim zabludama, a nedarovitima se ne može zabraniti da ne kvare posao kojeg se late. God. 1899. posetim Crnu Goru, na poziv kneza Nikole, radi živopisa u nikšićkoj novoj crkvi, gde sam trebao u roku od 8 meseci da pokrijem sve crkvene zidove istorijskim freskama
Naravno da se tako što ne da izvesti; ali sam bar tim povodom video Crnu Goru i naše Primorje. Posle perleske crkve dođoše drugi veliki poslovi. Od 1900 – 1902. manastir Grgeteg; od 1902 – 1904. crkva Svih svetih u Rumi; kapela Vlade Nikolića u Karlovcima; Dimitrijevića kapela u Melencima; Radosavljevića kapela u Pančevu. Od privatnih slika pomenuću veliku sliku "Sveti Đorđe" za g. Bogdana Dunđerskog u Starom Bečeju. Taj srećni život, ispunjen radom i zadovoljstvom, ozaren materinom neizmernom ljubalju, začinjen dužim posetama mnogobrojne familije i rodbine, nađe po neumitnom zakonu prolaznosti svoj kraj. God. 1907. umre mi mati u 86. godini života. Orlovat mi postade odjednom samo uspomena, naša kuća prazna, i samo jedan brežuljak imao je još privlačne snage za mene. Osetih da sam usamljen i vuklo me nekud, ali kuda? Pomišljah na Beograd, Karlovac, Zagreb, Dubrovnik, kada dobih pismo od brata Josifa sa vešću da je kupio zemljište gde će da sazida kuću, pa me pozva da dođem k njemu i da dozidam i sebi stan i radionicu u dvorištu. Dok se kuća zidala, otpočnem u Orlovatu moj poslednji veći posao: slike za Gornju crkvu u Pančevu, god. 1909., i ulučim vremena da odem na tri meseca u Italiju, tek da me želja mine i da vidim šta sam sve propustio. Posetio sam Veneciju, Firencu, Pizu, Sijenu, Orvijeto, Rim sa okolinom i Napulj sa Pompejom i ostrvo Kapri. Severne varoši nisam video, jer sam se razboleo od nazeba u studenim muzejima, te se moradoh vratiti kući.
U jesen 1909. doselim se u Beograd, gde odmah produžim posao za Pančevo, i dovršim ga 1911. Od privatnih slika navešću sliku patrijarha Lukijana Bogdanovića, kako kleči pred Sv. Nikolom u molitvi, pokazujući rukom na jedan brod sa polomljenim katarkama na uzburkanom moru. Simbolika ove slike je dosta jasna za svakoga koji poznaje prilike onog doba u Vojvodini. Ta je slika bila izložena u Srpskom paviljonu na izložbi u Rimu, ali je ostala neopažena jedino stoga što je poražavajuća pojava Meštrovića bacila sve ostalo u zasenak, i drugo, što slika svakako nosi na sebi znake zastarelosti i opadanja, te su je obesili više ulaza u jednoj sali, da ona užasna skerletna boja patrijarhova mantrosa na remeti moderne harmonije.
Pomenuću još i poveću sliku "Sv. Đorđa" u domu Stevana Manojlovića u Sentomašu; diplomu za društvo "Srpske braće" i diplomu za Invalidski fond "Sveti Đorđe", obe u akvarelu. Nijedna nije dočekala da se štampa niti se za sada zna gde su. Za vreme Svetskog rata sklonio sam se u Kruševac do okupacije; posle okupacije vratim se svojima kući, koja je ostala skoro neoštećena. Dvadeset meseci nisam ništa radio. A kada sam se našao opet u mome ateljeu, povrati mi se volja za rad u kojem sam tražio i nalazio razonode i utehe. Tako postade 1916. i slika naše domaće slave Sv. Nikole sa alegorijom rata i sa svima nama domaćima, okupljenim oko našeg sveca, zabrinuti i neveseli. A on nam pokazuje u otvorenom evanđelju reči Isusove; "Preterpjeviže do konca, toj spasen budet". Kao predstudiju za moju figuru na toj slici izradio sam svoj jedini autoportre koji sam poklonio svome starome i uvaženome prijatelju g. Stevanu Todoroviću, slikaru. Dovršio sam jednu davno započetu sliku "Neverni Toma"; izradio sam likove nekoliko naših glumaca i glumica, studija muških i ženskih i najzad panoramu Beograda sa moga balkona. Imao sam čak i porudžbina od naših, pa i od "neprijatelja". Ovu poslednju reč metnuo sam pod navodom, pošto je ona jedna nepravedna generalizacija. Među njima je bilo dobrih Srba, svesnih Hrvata, pa i bezopasnih tuđina i internacionalnih Jevreja. Pronađoše me uprkos mojoj povučenosti. Vlasti me nisu uznemiravale, jer nisam bio zabeležen u crnoj knjizi, niti sam se ikada bavio politikom, koja mi je nesimpatična zbog dubokog nemorala koji još u dvadesetom veku vlada u njoj. Na mesec dana pred početak sloma Austro – Ugarske, prirediše mađarski umetnici izložbu svojih radova u starom Dvoru, te pozvaše i mene kao kolegu i mađarskog podanika na učestvovanje. Bili su dosta uviđavni, da mi ne zamere, što sam tu neželjenu počast učtivo odbio. Uspeh izložbe nije bio nikakav. Porobljenima nije bilo stalo do slika, a ni osvajači nisu doneli kapitala u Srbiju, da ovde kupuju ono što mogu dobiti i u Pešti, već su gledali da što više ponesu odavde.
Posle oslobođenja nisam opet duže vremena mogao da radim od uzbuđenja sasvim protivnom onom koje sam imao u početku rata. U zimu 1918. po nalogu Nj. V. prestolonaslednika Aleksandra izradim njegovo poprsje i portre u polufiguri vojvode Mišića. Potom sam slikao g. Đuru Vajferta, Mišu Pupina, muzičara Peru Stojanovića, mladog virtuoza "Bracu" Milana Stojanovića, prof. Bran. Todorovića i gospođu, generala M. Rašića, dr. Milenka Vesnića, episkopa Irineja, predsednika Akademije dr. Jovana M. Žujovića, Peru Dobrinovića i mnoge druge. Od kompozicija najnoviji moj rad predstavlja Sv. Savu kao zaštitnika srpske crkve i škole. Ova slika je u Dvoru, a druga ista, ali manja, u upravi Državne štamparije koja će je umnožiti u bojama za srpske škole. Ukupno sam do sad izradio 370 portreta u boji, ne računajući množinu skica i studija. Kompozicija sam izveo otprilike isto toliko. Sada ću da dodam ovde i svoju autokritiku kao pismeni pandan mom autoportretu. Glavna karakteristika mojih radova je savesnost . Ništa nisam uzimao olako. Portreti su uvek slični originalu, bez drugih specijalno slikarskih odlika, kako ih je tačno obeležio g. Bogdan Popović, još pre 30 godina; ali sam vremenom i trudom ipak uspeo da uzdignem nivo tih čisto slikarskih osobina iznad linije osrednjosti. U kompozicije unosio sam, prema predmetu, što više umne sadržine i poezije, kvalitete preko kojih se u izvesnim periodima olako prelazi, jer oni zaista i ne postoje za one koji ih sami nemaju. Linearne poteškoće: perspektivu, anatomiju, proporcije, grupisanje i raspored masa, rečju: formalnu stranu, savlađivao sam olako; dok su mi kolorit, a naročito ton zadavali dosta muke, katkad, osobito u većim stvarima bez zadovoljavajućih rezultata, koje gledaoca zanose i oduševljavaju, ostavljajući u njegovoj duši trajni upečatak. Ovo preimućstvo imaju samo radovi genijalnih ljudi. Pozitivna vrednost mojih radova leži u trudu koji je u njih utrošen; a umetnička vrednost neodređena, prema neodređenosti kritike koja evoluiše uporedo sa umetnošću. Da l’ će se ovaj moj sud saglasiti ili sukobiti sa sudom stručnih kritičara, pokazaće budućnost, ako me ona ćutke ne pregazi. Da završim sa jednom uspomenom. Kada se rešavalo da l’ da budem slikar, otac će me zapitati: "A šta ćeš golube, kada te u starosti izneveri oko i kad zadršće ruka ?" Odgovorih: "Ništa! Onda ne marim da živim." Tako mislim još i danas. Je li to znak zelene starosti? Ne znam. Ne čikajući sudbinu, da me stavi na probu, usrdno molim svemilostivu Parku Atropos, pre nego što bih doživeo tu žalost, da mi u dobar čas Konac naglo preseče.
Beograd, 25. marta, 1921.

 
Bez gunja i opanaka

Kao što je i sam isticao, glavni kvalitet radova Uroša Predića bila je savesnost. Primer te tvrdnje je i "Opis i tumačenje diplome Društva za srpsko narodno pozorište". (preštampano iz 7. broja "Pozorišta" za god. 1901. U Novom Sadu, štamparija Braće M. Popovića, 1901)
Glavna skupština "Društva za srpsko narodno pozorište"od 24. oktobra (5. novembra) 1897 rešila je, da zgotovi diplomu za članove ovoga društva, koji su isplatili celu članarinu, ne bi li se tim načinom umnožio broj članova društvenih. Upravni odbor zamolio je priznatog srpskog slikara i člana društvenog Uroša Predića iz Orlovata, da izradi nacrt za diplomu. Isti se dragovoljno odazvao i podneo je vrlo lep nacrt za diplomu zajedno sa "opisom i tumačenjem" te diplome; a za trud svoj nije tražio nikakve nagrade, ali je želio, da taj originalni nacrt ostane njemu kao članska diploma. Upravni odbor pod br. 116 (U.o. ex. 1899.) prihvatio je rado želju umetnikovu i usvojio je taj nacrt, te je Urošu Prediću ujedno izjavio najtopliju zahvalnost na toj izvrsnoj radnji. Upravni odbor naredio je, da se taj nacrt pošlje na izradu kakvom umetničkom zavodu u Beču ili B. – Pešti, ali da izrada diplome ne bude suviše skupa i da format diplome bude iste veličine, kao što je diploma za članove Matičine. Pregovori oko izrade diplome vodili su se poduže, te se najposle izrada poverila umetničkom rezačkom zavodu Augenera i Gešla u Beču. Diplomu je zgotovio pomenuti zavod ove godine u 1000 primeraka. Diploma je vrlo lepa i ukusno urađena. Upravni odbor odlučio je pod br. 50 (U.o. ex 1901.) da se ta diploma, zajedno sa štampanim Predićevim "Opisom i tumačenjem" pošlje svim članovima. Članu i umetniku Urošu Prediću, akademskom slikaru u Orlovatu, izdaće se, po želji mu, ispunjeni i potpisima i pečatom proviđeni original njegova nacrta ove diplome u ime pravovaljane članske diplome. Saopštavamo ovde doslovce Predićev "Opis i tumačenje" diplome:
Ova diploma pokazuje nam u alegoriji jezgru svega onoga, što nam dramatska poezija posredstvom pozorišta pruža. Da bi se alegorija lakše razumela, dobila je svaka figura svoju etiketu sa natpisom, šta koja osoba treba da znači. To je dovoljno za posmatrača vična čitanju alegorija, da posle kratkog razmišljanja pogodi tok misli izraženih na tom dokumentu; no ipak neće biti na odmet priteći u pomoć posmatraču, jer i najprostija alegorija nikad ne može biti tako jasna, da bi bila otklonjena svaka mogućnost krivom razumevanju. Za to neka ovaj opis posluži gledaocu kao čičerone.
U sred diplome stoji na uzvišenom postamentu glavna osoba ove kompozicije: "Istina", – držeći obema rukama podignuto ogledalo, i pružajući ga preda se upravo prema gledaocu. Na traci više nje nalaze se, osim njena imena, još i ove reči, i to levo: "Tat tvam asi"prastara izreka indiske mudrosti, a znači na srpski: "To ti jesi", čime je ovde obeležen glavni smer pozorišta, da nam istinito i verno, kao u ogledalu, iznosi pred oči sliku života; dok na desnom kraju poznata grčka izreka: "Gnoti seauton"opominje, da poznamo sebe u tom ogledalu Istine. Što se Istini ne vidi lice, ima svoga dvojakog značenja: filosofskog, jer i najveći umovi priznaju, da čovek nikad neće i ne može doći do savršenog poznavanja Istine, do razumevanja suštine stvari, već samo do sve tačnijeg posmatranja pojava – i umetničkog, jer nam i pozorište prikazuje opet samo slike i pojave, iza kojih se krije Istina, a nikad suštu, nagu istinu, nego Istinu u poetskom ruvu, umetničku istinu. Za to i na diplomi Poezija zaodeva istinu svojim lakim, tankim plaštom, jer samo tako ona sme izići pred profane oči neprosvećene mase. Oko te glavne grupe sve je ostalo raspoređeno kao figuralna i mislena dopuna, iznoseći nam u alegoriji, šta ćemo sve videti u ovom ogledalu Istine. Videćemo čoveka, u borbi sa svetom i sa samim sobom, a sve pod uticajem unutrašnjih tajnih sila, težnja i nagona, izraženih na diplomi ukupno pod imenom "Strasti", koja kako u životu, tako i u njegovu ogledalu, u pozorištu, igra glavnu ulogu, te joj je za to i na diplomi ustupljeno najviše mesta. "Strast"je oličena u onoj dosta nezgrapnoj ženskoj prilici, koja se kao pijana izvalila te sa zanosom srče otrovne slasti, i ne uzimajući na um, što je zmija otrovnica spustila u pehar svoju glavu, te smrću začinjava grešno uživanje. U desnoj ruci "Strast"grčevito drži nož, kojim nemilosrdno probada srce svojih nesretnih žrtava. Oko nje, kao predstavnika sviju strasti ukupno, ređaju se simvoli pojedinih joj grana. Tu su u lineti dve glave spojene poljubom, tu su malo niže kocke i kesa s novci, sve zaokruženo ornamentom od stilizovanog maka, što sve ima svoga lako razumljiva simvolična značenja. Malo niže stoji bista Satirova okićena bršljanom i lozom vinovom. On je predstavnik životinjske strane u prirodi čovečjoj. Animalizam istina održava rod čovečanski u večitoj mladosti, obeleženoj vazda zelenim bršljanom; ali je ujedno i izvor sviju zala, jer on čoveka opija i zanosi, (na šta se odnosi loza vinova), dovodeći ga u opreku s razumom i moralom, i ponižavajući ga čak i do životinjske brutalnosti, oličene na crtežu u borbi lava sa tigrom. Dalje vidimo buzdovan, što znači grubu silu i nasilje; mač, u znak krvave borbe; šlem, kao simvol junaštva i viteštva, lovorov venac – slavoljublje i sujeta; kruna – vlastoljublje. Strele i luk biju iz daleka, potajno i nečujno, kao zavist i zloba. Neke od tih strasti mogu biti pokretači velikim delima, mogu se neke ubrojati čak i u vrline po shvatanju klasičnog doba; ali mira ne mogu dati, već naprotiv rastrzaju dušu čovekovu, dovodeći ga do očajanja, pa i do zločina. Svu tu borbu, u svima stepenima žestine i u svim mogućim zapletima vidimo u pozorištu umetnički prikazanu, vidimo joj uzroke i posledice, iz kojih možemo crpsti moralnu pouku, pa, kad smo to učinili, onda je pozorište sa najlepšim uspehom zasvedočilo svoju kulturnu misiju: da nam u zabavi pruža duševne naslade i moralne pouke. Za to je najdostojanstvenija pojava na diplomi ona figura koja predstavlja "Moral". Ozbiljna – ona odvraća lice svoje od tih strasti, podižući ruku na teme mladića, čije su vedre oči poverljivo podignute prema njojzi. Mladić, to je "Mir", a Moral mati njegova. Do desne ruke mladićeve leži ugašena buktinja, a do nogu njegovih stoji ćup sa pepelom, u znak savršene mortifikacije, bez koje nema ni pravoga mira ni hrišćanskoga morala. Poznato je da su Jelini "smrt" slikali u vidu zaspalog mladića sa oborenim i ugašenim lučem, a ovde je skoro isto tako predstavljen mir, za to, što i mir nije ništa drugo, do "smrt strasti". Pošto je pak strast neizbežan pratilac animalizma, a ovaj opet uslov životu, to iz ovog sleduje, da u životu nema i ne može biti mira. Za to ga svi tako želimo i tražimo. Neki misle da će ga naći u zadovoljenju sviju svojih požuda, a drugi opet u tome, ako se odreknu svega, oni ga traže u aktivnoj afirmaciji svojih prava za uživanje ovoga života, a ovi u pasivnoj negaciji. U drami vidimo i jedne i druge umetnički prikazane, a stoji nam na volju, da prema svome temperamentu, karakteru i obrazovanju poklonimo svoje simpatije ovima ili onima. Ako hoćemo pojam mira da proširimo i da ga uzmemo u figuralnom smislu, tada ćemo ga već lakše naći, ako ne u životu, a ono u umetnosti; jer šta je u arhitekturi i skulpturi ravnoteža u podeli mase, simetrija, i srazmera između tereta i nosioca mu; šta je u slikarstvu i muzici harmonija drugo, nego mir ili izmirenje protivnosti, izmirenje glasova, izmirenja boja ? Tako i u svakom dobrom pozorišnom komadu vidimo umetničko izmirenje posle sukoba i zapleta među protivnim težnjama, tako, da i kad vrlina strada, ipak načelo morala pobeđuje, što nas ispunjava neiskazanim zadovoljstvom, duševnim mirom. Tim je jedan niz misli završen i ujedno je zaokvirena jedna polovina diplome. Na drugoj polovini nalazi se tekst, u okviru daljih alegorija, koje stoje u smislenoj i formalnoj vezi s levom stranom. Ovu vezu gore obavlja ornament u vidu pruge sa obrazinama u raznom afektu, više kojih se povlači duž cele gornje ivice dim, što kulja iz rasplamtale buktinje strasti, da se na desnoj strani zgusne u crne oblake, ispod kojih uzburkano more bije o bregove, predstavljajući tako i prirodu uskolebanu besnom borbom elemenata, i stvarajući paralelu između čoveka i prirode. Pozorište se često služi tom paralelom, i postizava time svoje najveće efekte. Dole je spojena desna strana sa levom pomoću grančice mira, ispod koje i priroda svetkuje; nad ravnom površinom mirnog mora rađa se sunce na nebu bez oblaka. Desno gore pomolio je glavu kroz okvir od čkalja Harlekino, budala, i cerekajući se ukazuje prstom na sve ono, što nam leva strana diplome kazuje ozbiljno. On zastupa šaljivu igru, lakrdiju i satiru; podsmevač je kao kos, nestašan kao veverica i bodljikav kao čkalj. Ostali deo okvira sastoji se iz raznih instrumenata za muziku, jer naše pozorište neguje, koliko može, i tu granu umetnosti. Tekst je na ovoj diplomi što može biti kraći, po primeru diplome "Društva Sv. Save". Ako bi se primetilo i zamerilo, što je "Poezija" bez jote između o i e, to nije slučajna pogreška, već je namerno izostavljena jota iz razloga toga, što svi obrazovani narodi tako pišu, pa za što ne bismo i mi Srbi, u toliko pre, što se taj način pisanja baš potpuno slaže sa našim načelom fonetike, jer niko ne izgovara reč "poezija" tako da se čuje j između o i e, kao u reči "pojeo". Svako načelo, kad se tera do krajnosti, vodi apsurditetu. U ostalom, neka naši filosofi presude, a laiku je vazda slobodno učiniti svoje naivne primedbe, i obratiti pažnju stručnjaka na pojedine sitnice, koje su u velikoj gomili stručnog znanja mogle ostati neprimećene. O celini diplome moglo bi se reći da slabo nosi na sebi obeležje srpsko. Uzrok tomu leži u samoj stvari. Pozorište nije samo srestvo za buđenje narodne svesti, nego je u mnogo većoj meri kulturna ustanova, koju smo od tuđih, naprednijih naroda primili, i njim proširili horizont našeg posmatranja. Kad bi se u Srpskom Narodnom Pozorištu davali samo srpski komadi, iz srpskog života, od srpskih pisaca, onda bi i diploma morala malo bolje istaći svoje srpstvo; ali tako bi pozorište izgubilo veću polovinu svoje kulturne i umetničke vrednosti, a diploma svojeg umnog sadržaja. Kultura niveliše što ne može proći bez žrtava. Svi su narodi žrtvovali kulturi mnogo šta, što su im praoci čuvali kao svetinju, pa to smo isto i mi učinili u mnogom pogledu, i činimo u svakom pogledu još i danas, kako u nošnji i običajima, tako i u svima granama privatnog i javnog života, za što dakle ne bi i u slikama ove vrste, gde po samoj prirodi stvari treba više da se istaknu ideje od opšte čovečanskog značaja, sledovali naprednijima od nas? Ostade dakle ova diploma bez vile i bez guslara, bez gunja i bez opanaka, bez seljaka u "negliže"- u i srpskih ćilimova! Gusle su dobile na diplomi dosta ugledno mesto; ali samo kao pozorišni rekvizit, jer u alegoriji one mogu značiti samo"srpski narodni Ep", a nikako dramat. U ostalom i bez svih specifično srpskih atributa ipak se vrlo jasno vidi da je ova diploma srpska: vidi se iz srpskog teksta, bez kojega se i onako ne može razumeti ne samo ova, nego i makoja druga, najsrbinskija diploma. Nema sumnje, da bi se moglo srpstvo bolje naglasiti, nego što je učinjeno ovde; ali to bi mogao učiniti slikar, koji će kad god u dalekoj budućnosti svršiti "Akademiju srpskog živopisa", a da se nikud ne makne na stranu, te da se ne truje tuđinštinom; ili bi trebalo diktovati slikaru sve; što se želi i kako se misli. Meni je sa svim bilo ostavljeno na volju, da po svome shvatanju, znanju i umenju smislim i nacrtam diplomu, što sam s najvećom gotovošću, pored sveg ostalog silnog posla svog, evo i učinio, dajući potpunu slobodu merodavnim licima, da po svom nahođenju učine svoje primedbe i potrebne izmene, ili da mi bez najmanje ozlede mog "umetničkog ponosa" vrate ovu skicu natrag, ako ne bi ni u čemu odgovarala njihovim zahtevima. Ako bi pak ovaj nacrt bio primljen i usvojen, onda bi se moglo poveriti poznatom i veštom peru, da na osnovu ovih mojih podataka zgotovi kratak komentar, koji bi se mogao oštampati i priložiti uz svaki primerak diplome, tako da bi je svaki član mogao bez velike muke razumeti, jer samo tako će naći u njoj možda nekog uživanja, ako joj bude shvatio smisao i značaj. U tom povoljnom slučaju, a po obavljenoj reprodukciji, lepo bih molio, da mi se original diplome nepovređen vrati natrag, snabdeven sa društvenim pečatom i potrebnim potpisima, u ime pravovaljane diplome, koja mi kao društvenom članu pripada. Diploma bi lepša bila, da je izrađena u boji: ali time bi se neizmerno jako povećali troškovi oko štampe. Za svoj trud oko izrade ovog nacrta ne tražim nikakve nagrade.
U Orlovatu, 21. marta 1899.
U. P.


Vreme

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 06 Mar 2013, 19:47
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
AUTOPORTRET UROŠA PREDIĆA > Duh i temperament

UROŠ PREDIĆ JE NEZAOBILAZNO IME U ISTORIJI SRPSKOG SLIKARSTVA. ODGOVARAJUĆI NA ANKETE NACIONALNIH INSTITUCIJA, PREDIĆ JE U TRI NAVRATA PISAO SVOJU AUTOBIOGRAFIJU, 1921, 1946. I 1919. GODINE. U FELJTONU KOJI "VREME" OBJAVLJUJE PUBLIKUJU SE SVI SLIKAREVI AUTOBIOGRAFSKI ZAPISI, OD KOJIH NEKI I PRVI PUT, KAO I DO SADA NEPOZNATA DOKUMENTA, DELOVI PREPISKE I REPRODUKCIJE. MATERIJAL JE PRIREDIO DARKO GARIĆ

Slika
Atelje u Orlovatu

Odgovarajući na molbu Srpske akademije nauka i umetnosti, Uroš Predić je 1946. godine napisao dopunu svojoj autobiografiji iz 1921. godine. Ovaj rukopis od osam kucanih stranica nalazi se u Arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti (dosije umetnika, 2. jul 1946. godine).
Autobiografija
(nastavak od 1921. god.)
Srpskoj Akademiji Nauka i Umetnosti, Beograd
Nastavljajući svoju biografiju koja je dospela do god. 1920., kada je odštampana u XXVIII Godišnjaku Akademije N. i U., čast mi je prethodno napomenuti da će u vezi sa događajima u mojem životu ovde biti zabeleženi samo oni moji radovi koji se ističu svojim dimenzijama, predmetom, idejom ili drugim odlikama, a potpuni spisak da ne ulazi u biografiju, već da se odvojeno štampa. Ovde moram na prvom mestu da dopunim prvi deo moga životopisa, gde je prećutan moj izbor za člana A.N. i U. To je bilo 3. februara 1910., kada sam upotrebio zastoj u mojem radu zbog seobe iz Orlovata za Beograd, na to, da odem u Italiju kamo me već davno srce vuklo. Iznenađen i visoko uznesen tom čašću zahvalim Akademiji sa obećanjem da ću u znak moje zahvalnosti darivati Akademiji portre njenog tadašnjeg predsednika Stojana Novakovića, kao i njegovih poslednika na tom visokom mestu, sve dok budem mogao raditi. Original te slike izradio sam u njegovoj skromnoj sobi za rad u dvorištu njegove stare kuće, sedeći na šamli ispod prozora u jednom teskobnom kutu, zato je slika morala biti manjeg formata i nalazi se još uvek kod mene; a uvećanu kopiju dobila je Akademija. Obe ove slike ubrajam u moje najuspelije portrete. Posle u toku vremena dobila je Akademija portrete još i ovih predsednika: Jovana Žujovića, Jovana Cvijića, Slobodana Jovanovića, Bogdana Gavrilovića, dr. Aleksandra Belića, sem toga još i slike profesora dr. Branislava Petronijevića i Mihajla Petrovića. Kao novoizabrani akademik, umesto govora na svečanom skupu radi ulaska u sva prava akademika, priredio sam izložbu svojih slika i budem proglašen pravim članom Akademije 7. marta 1920. Moj dalji rad neobično se razvio, nikad nisam tražio posla, niti sam učestvovao u konkursima. Mnoge sam slike i poklanjao. 1922. darovao sam Crkvi u Štimlju poveću sliku "Tajne večere".
Osim crkvenih i slavskih slika radio sam i mnoge portrete, kralja Petra i kralja Aleksandra više puta za razna visoka nadleštva, u celoj ili polu figuri, tako i patriarha Dimitrija nekoliko puta. U to doba komponovao sam u akvarel bojama diplomu za Kolo srpskih sestara, koje sam ovim svojim radom toliko obavezao, da sam postao počasni član toga vrednog humanog društva. Ova diploma je po svome dekorativnom efektu, po idejnom sadržaju kao i po marljivosti izrade vredna da se o njoj, kao i toj vrsti rada uopšte rekne koja reč više. U diplomi, ako ona neće da se ograniči samo na goli tekst, ima u slici uočljivo da se izrazi i smer kome ona služi, a to nije uvek tako prosta stvar. Kolo srpskih sestara razvilo je u toku svoga rada tako mnogostranu delatnost, da je teško bilo sve to izneti, simbolično uneti u nacrt diplome, a da ona ostaje ipak jasna i dekorativno lepa. Kako npr. prikazati na diplomi, u slici, sam naziv društva "Kolo srpskih sestara"? Onome ko ne misli izgledalo bi najprostije naslikati Srpske sestre, kako se uhvatile u kolo; ali takvo kolo priličilo bi društvu za negovanje narodnih igara. Reč kolo ima u nazivu Kola s. s. simboličan a ne konkretan značaj. Zato sam "Kolo" prikazao ovako: Usred diplome vidi se veliki krug, sastavljen od dvanaest manjih krugova koji se dodiruju i prikazuju u svom okviru po jednu sestru u narodnom odelu jedne naše pokrajine, u poprsju, pružajući ruke preko okvira svojoj susednoj sestri, levo i desno. Tako su svih dvanaest kružića povezani rukama u jedan sestrinski lanac, u simbolično "Kolo". U sredini polja velikog kruga sedi Milosrđe zaogrnuto plaštom, pod čijim okriljem nalaze zaštitu brižni i nemoćni. Ispod kruga je rezervisano mesto za tekst, a sa strane stoje dve velike figure, levo borac za narodno oslobođenje, desno bolničarka. Sasvim dole u panelu mali geniji (amoreti) dali se na posao: jedan drži predavanje, drugi kupi dobrovoljne priloge, prodaje đurđevak, drži podušja poginulima, razdaje odela, piše kroniku i raznosi kalendar Vardar. Eto! Ko bi od neobaveštenih slutio da jedna diploma može dati umetniku crtaču toliko posla. Kako ova diploma, tako su promišljene i sve ostale koje sam radio za Maticu srpsku, Srpsku braću Jovana Babunskog, Poljoprivredno društvo, Invalidski fond "Sveti Đorđ". God. 1923. izradio sam sliku Dositeja Obradovića za Univerzitet u Beogradu, slobodno komponovao po savremenim slikama, među kojima je najbolja Arse Teodorovića. Na mojoj slici se vidi ambijent; belo okrečena soba, prost kancelarijski sto sa knjigama, stolica u stilu bidermajer, bokal s vodom. Iz te godine da pomenem sliku "Tajne večere" za Josifa Rajačića u Sr. Karlovcima, i slike za crkvu koju je podigao na svom imanju blizu St. Bečeja moj prijatelj Bogdan Dunđerski. Upoznali smo se još u doba kad sam dolazio u Bečej sa slikama za veliku pravoslavnu crkvu Sv. Đorđa. Ovaj moj zamašni rad toliko mu je imponovao, a svakako i moj nenametljiv način ophođenja doprineo da smo postali prijatelji, sa rezultatom da je god. 1907. poželeo da mu izradim veliku sliku njegove slave Sv. Đorđa, a posle je pridošla naša zajednička briga oko podizanja njegove crkve. Kad god bih dolazio u Bečej poslom u velikoj crkvi, na kom sam radio pet godina, bio sam mu gost. Tako i kada sam radi dovršenja njegove crkve morao iz tehničkih razloga baviti se duže vremena na njegovom imanju, gde sam u njegovoj vili u verandi imao svoj atelje, i vrlo ugodan stan u debelom hladu starih orahovih drveta. No njemu ta vila nije bila dovoljna. Imao je strast zidanja. Njegova romantički nastrojena priroda zahtevala je nešto impozantnije, te je po planu peštanskog arhitekta počeo da zida sebi dvorac u stilu feudalnih mađarskih "kaštelja", sa mnogo soba, među kojima je već bila jedna meni namenjena, jer moj dragi prijatelj, ne sluteći kakve strahote perturbacije nam donosi budućnost, želeo je da svoje stare dane provedemo zajedno na miru u tom tihom mestu, pa najzad da zajedno počivamo večnim snom u kripti ispod oltara njegove crkve. On je, nažalost već legao na svoje mesto, a da li i kada ću i ja doći da mu ispunim želju, to stoji do volje one tajanstvene nevidljive sile koja upravlja sudbinom pojedinca, naroda, države pa i celog čovečanstva. God. 1925. imao sam čast da svojim slikama ukrasim nadgrobnu kapelu našeg najvećeg pesnika na vrhu Lovćena. Predviđeno je četiri lokalna sveca: sv. Vasilije Ostroški, sv. Petar Cetinjski, sv. Stevan Piperski i sv. Jovan Vladimir. Sem toga u apsidi iznad oltara Isus pantokrator. S obzirom na surove i česte vremenske nepogode na vrhu Lovćena bilo je teško rešiti pitanje, kakvim bojama da se rade te slike? Da li bi prave freske odolevale vremenu kao one na našim srednjevekovnim spomenicima? Pa i da bi, da li bih ja u svojoj šezdesetosmoj godini odoleo tim nepogodama, radeći na visini od 1700 m. u magli, vetru, hladnoći i žezi, gde besne oluje i biju gromovi, koji su staru kapelu porušili? Da bi se bar ova opasnost otklonila, snabdevena je nova kapela gromobranima, samo je pitanje, da li će oni na suhom kršu Lovćena naći u zemlji sprovodnike električnog fluida? Razmišljajući o tom, reših se da slike izradim u Beogradu, Kajmovim bojama koje su od stručnjaka preporučivane kao vrlo otporne uticaju vremena, i da se njima može raditi na svakoj podlozi, bilo to na drvetu, kamenu ili metalu, sa strogim isključenjem masnih površina. Ja izabrah beli oplenački mramor i dobavim četri ploče po dobivenoj meri, na kojima izradim slike Kajmovim bojama, držeći se strogo tehničke instrukcije za postupak. Slike su činile povoljan utisak – blage mat boje na čisto belom kamenu.
Pođoh na Cetinje sa preporukom, da mi vojne vlasti omoguće da sa svojim materijalom stignem na vrh Lovćena. Od Cetinja kamionom do Jovanovih Korita, odatle na konju do kuće jednog Crnogorca, otresita čoveka koji je bio u Americi. On mi ustupi za prenoćište prazan svinjac, ozidan od neotesanog kamena, bez prozora i sa tako malim vratima da se jedva moglo ući unutra. Očistiše ga i unesoše malo slame i prostrše preko nje jako vojničko ćebe. Spavao sam obučen i pokrivao vojničkim ćebetom. Ujutro rano dolazio bi vojnik sa malim brdskim konjem po mene; imalo se dobro parče proći uskim putem na grebenu Lovćena do jedne male zaravni na podnožju okomite stene, tako zvane "Kape" vrhu na kom se nalazi kapela Vladike Rada. Na zaravni je bio logor jednog odreda pionira koji su imali da na brzu ruku pretvore vratolomnu kozju stazu u primitivne stepene, da bi stari Patrijarh, Dvor i cela pratnja sa Njegoševim kovčegom mogli da se uspenju do vrha. Kad sam sa svojim stvarima stigao do kapele, zatečem sve zakrčeno, jer su po srpskom običaju svi završni poslovi odlagani do krajnjeg roka. Ni vrata ni prozora, pod razriven, da bi keramičari postavili svoje pločice, grede i daske se izukrštale, te jedva unesosmo moje mramorne slike, i pokušavasmo uzalud da ih uklopimo u udubljenja za njih stvorena. Ali slike ne mogahu da uđu, mada su rađene po "tačnim" merama dobivenim i kontrolisanim od stručnih i odgovornih lica. Morasmo mramorne ploče da suzimo sa gubitkom vremena. Petu sliku, Pantokratora, imao sam da izradim također Kajmovim bojama na zidu u apsidi, teskobnoj i zakrčenoj skelom. Radio sam toplo obučen, sa kapom preko ušiju zbog strahovite promaje, dok je jedan cetinjski firmopisac ispisivao biblijske reči na dnu tambura koji nosi kube. Bio je epileptičar, i na bedu stigne ga zlo, te on prospe crnu Kajmovu boju i uprska zidove. Srećom moje slike nisu još bile nameštene. Da bi krtog bio još veći, dođoše i staklari da nameste prozore, a sutradan stiže još jedan zamašan transport: velika mramorna ploča sa reljefom sv. Đorđa na konju, od vajara Lukića, kojoj je određeno polukružno polje iznad ulaza. Reljef nije mogao da uđe u svoju nišu koja se nije mogla proširivati. Da se reljef izradi nanovo nije bilo vremena, a i ko da snosi štetu? Druge nije bilo, već moraše od ploče otklesati duž cele pravolinijske baze 10 cm., te tako odsekoše konju noge ispod kolena, a od aždaje ostadoše samo gore povijeni delovi, glava i rep. Preko ove vrlo nemile stvari prešlo se ćutke.
Na Lovćenu sam se bavio šest dana. Preko dana nisam silazio u logor radi obeda, nego sam ručao hleba i dobra mleka, i srećno sam svršio posao. Kraj svih mojih napora i nezgoda, ono moje bavljenje na Lovćenu ostaće mi u pameti zbog onih veličanstvenih, neopisivih prizora sa njegova vrha, gde se strahote gledaju nasladom, gde se lepote uživaju sa potajnom jezom. Za povratak na Cetinje trebalo je da me poveze vojni kamion sa Jovanovih Korita tako da za videla stignem dole. On je došao tek u sumrak. Krenemo po mraku bez farova, jer nije bilo karbida. Put je teskoban tako da je nezgrapni kamion morao na svakom oštrom zavijutku da manevriše. Radi mimoilaženja bilo je na putu proširenih mesta, gde bi onaj koji prvi stigne, čuvši trubu, imao da pričeka, dok ovaj ne prođe. Ali narod, seljak se na to mnogo ne osvrće. Tako se sukobismo sa jednim kolima natovarenim dugim stablima drveta, i to ne uzduž, već popreko, tako da zauzmu celu dužinu puta. Seljak se pravda da drugačije ne može; stabla duga, kola kratka pa bi se stabla natrag vukla po zemlji, a napred dopirala volovima do sapi i bola ih na svakoj nizbrdici. Morali smo u mraku da vršimo pretovar.
Sledećeg dana, neispavan poranim, da nađem kola za povratak, i imadoh sreću da najmim nov novcati "Ford" svojinu samog šofera, novajlije u ovim krajevima. Put do Kotora nije bez opasnosti. Onaj deo koji je nekada pripadao Austriji dovoljno je obezbeđen barijerama na opasnim mestima, i inače je u boljem stanju, dok je Crnogorski primitivniji i na mnogim mestima razriven bujicom. Na ta mesta, a naročito na okukama vijugava puta naneseno je šljunka i tucanika radi opravke za predstojeće svečanosti oko prenosa tela Vladike Rada. Taj šljunak ležao je nepovaljan. Video sam samo jedan parni valjak prevrnut u jednoj jami – svakako se survao za vreme rada, a drugi još nije stigao. Usled tog nenabijenog šljunka malo što nisam nastradao. Na jednom okomitom mestu silazeći ka savijutku, šofer, naišavši na šljunak, nije dovoljno na vreme ukočio kola, te ona počeše da klize nizbrdo preko šljunka prema provaliji, i stala su na samoj ivici. Zanemesmo od užasa. Nije mi palo na um da korem šofera, niti se on pravdao. Bili smo srećni, što ostadosmo živi. Na svečanost sahrane Vladičine nisam pošao. Koliko sam mogao svojim radom da odam poštu tom našem velikanu, ja sam učinio. Svečanosti, parade ne privlače me, i po svojim usamljeničkim navikama instiktivno izbegavam svako nagomilavanje sveta. Dok sam bio zaposlen Lovćenom, nakupilo se dosta drugih poslova, najviše portreta, među kojima i naš poznati mecena Joca Vujić iz Sente.
Slikao sam ga u njegovoj starinskoj kući u sobi na uglu, sa niskim prozorom. Moja slika je stajala blizu prozora, model je sedeo dublje unutra, a ja sam bio zaklonjen zavesom. Naslikan je kako sedi u svojoj velikoj naslonjači, pa se dešavalo da su prolaznici pozdravljali moju sliku koja se nalazila baš na onom mestu gde je on obično sedeo čitajući.
God. 1926–1928. izradio sam besplatno dvadeset slika za novu crkvu u Orlovatu. Opština, zahvalna svom sinu, rešila je da posle moje smrti moje telo vrati u mesto moga rođenja i položi u osveštenu zemlju crkve koju sam ja ukrasio; a u Beogradu moji dragi rođaci žele da me imaju ovde, i pre i posle moje smrti, dok u St. Bečeju moj pokojni dragi prijatelj Bogdan još uvek uzalud čeka na mene. Blago meni sada i doveka!
Za muzej kralja Petra, a to je vila na Dedinjskom putu, u kojoj je preminuo naš veliki kralj, izradio sam veliku sliku apostola Andreja, porodičnu slavu kraljevskog doma, kralja Petra i cele dinastije Karađorđevića. U to doba pada i dopuna za sliku "Devojka na studencu" iz 1918. g. po Brankovoj pesmi, na kojoj se vidi "momče crna oka" i devojka, koja je zbunjena njegovim pogledom ispustila i razbila krčag. Ovaj prizor učinio mi se malo pritešnjen u nedovoljno razvijenom pejzažu. Zato dodam toj slici platno iste veličine, na kom doslikam celu česmu, ispod nje tekno puno vode, a pored nje klupu pod zelenim žbunom. Na klupi sedi ista devojka, misleći na momka: "kad bi danas opet doš‘o". Tim se stvorio diptih, dve slike, dva momenta, u jednom okviru, ali tako da su slike odvojene tankom pozlaćenom šipkom. Slika ove devojke se toliko dopala baronu Šveglu iz Bleda, da sam na njegovo navaljivanje morao da mu sliku ustupim i tek posle osam godina dospeo sam da naslikam drugu, i to sasvim iznova da komponujem, pošto je original odnesen. Zanimljivo je bilo uporediti fotografije istih. Koja je bolja? U kvalitetu posla nema razlike; ali je ima u duhu i temperamentu. Na prvoj slici devojka tek što nije ustala, kao da je čula bat konja koji će joj doneti momče. Na drugoj ona sedi zamišljena, mirno, držeći uzabran ružin cvet nemarno spuštenoj u krilo. U razmaku od osam godina posle prve koncepcije stišala se devojka i – njen slikar. (nastaviće se)

 
Načela metafizike

Iako Predić u svojoj Autobiografiji navodi da mu je prepiska u ratovima gotovo sasvim uništena, ipak je ponešto sačuvano. Zahvaljujući njegovoj rodbini, autoru ovog feljtona bilo je omogućeno da dođe do dokumenata, od kojih se neki ovde prvi put publikuju u izvornom obliku.
Uroš Predić je bio veoma obrazovana i radoznala ličnost. Govorio je nekoliko stranih jezika i znao gotovo napamet Danteovu Božanstvenu komediju. Od filozofa koje je proučavao, najbliži mu je, po njegovim rečima, bio Šopenhauer. Godine 1905. filozof Branislav Petronijević posećuje Predića u Orlovatu i tom prilikom mu izlaže osnovne postulate svoje knjige Načela metafizike, koja je prethodne godine bila objavljena u Hajdelbergu (prvi deo, prve sveske – prim. prir.) Sada prvi put objavljujemo faksimil Petronijevićevih rukopisnih beležaka nastalih tom prilikom, sa njegovim kratkim i preciznim objašnjenjima:
Osnovni pravci Metafizike
1. naivni realizam (obični ljudi, Mah, Avenarijus)
I Materijalizam
(monizam) 2. subjektivni idealizam (Hobs, Bihner itd; u pogledu na svest.)
Po materijalizmu materija je primarni ili apsolutni realitet, svest (duh) sekundarni ili prividni realitet.
1. subjektivni idealizam (Barkli, Šopenhauer itd.)
II Spiritualizam (monizam) 2. objektivni idealizam
Po spiritualizmu:
1. Duh je prema sadržini svesti sekundarnog realiteta, ali je kao duhovna supstancija primarnog apsolutnog realiteta.
2. Duh je ne samo kao duševna organizacija apsolutno realan nego i po svom sadržaju svesti.
1. Subjektivni idealizam (Dekart)
III Dualizam 2. Objektivni idealizam (!)
Po dualizmu:
1. Materija i duh kao duševna supstancija od primarnog realiteta, ali duh kao sadržaj svih je sekundarnog realiteta.
2. Materija i duh su primarnog realiteta.
1. Subjektivni idealizam (Spinoza, Šeling, Fehner)
IV Teorija identiteta 2. Objektivni idealizam (!) – razlikuje Spenser
Po teoriji identiteta duh i materija su atributi jedne supstancije i po tome identični:
1. Duh je pri tome čista pojava .
2. Duh je realan.
Osnovni pravci Teorije saznanja
I Naivni realizam II subjektivni idealizam
1. čulni sadržaj svesti = van svesti = stvar po sebi čulni sadržaj + slike sećanja = sadr. svesti = idealno = pojava
2. slike sećanja = u svesti = idealno = predstava (Barkli, Kant, Šopenhauer) = pojava
III Objektivni idealizam čulni sadržaj + sile sećanja = sadržaj svesti = realno = stvar po sebi
(Delimično Dekart, Spinoza, potpuno izvedeno u "Pr. d. M.")
1. Stvar po sebi – ono što je van svesti nesumnjivo je stvar po sebi. U svesti stvar po sebi je po objektivnom idealizmu (III) a pojava po subjektivnom idealizmu (I).
2. Pojava – Ono što je u svesti / Sve što je u svesti pojava je po subj. ideal. (III). Jedan deo svesti (slike, sećanja) je pojava po naivnom realizmu (I)
Subjektivni idealizam – Jednostavan = Barkli
Dvostrani – forma subj. (a priori) prostor i vreme (čulima)
kategor. (razum) ideje (um) – iskustvo
Transcedentalni – sadrž. subjekta (iskustva) Kant (a posteriori) –
osećaj (belo, crno, plavo...)
Na rukopisu je Uroš Predić zabeležio: "Napisao Dr. Brana Petronijević kad mi je bio gost u Orlovatu 1905. god."
U strip maniru
Uroš Predić je ilustrovao i narodne pesme. Jedna od njih je i pesma Svatovi Nuka Novljanina iz zbirke koja je objavljena 1922. godine, iako su crteži u maniru vrhunskih svetskih strip crtača bili urađeni već 1914. godine. Ilustracije su bile napravljene na molbu Srpske kraljevske akademije. O tome svedoči pismo koje joj Predić upućuje:
Srpskoj Kraljevskoj Akademiji, Beograd
Zahvaljujući Srp. Kr. Akademiji na dopisu koji sam juče primio, čast mi je odgovoriti ono što sleduje. Rado ću se primiti da ilustrujem nekoliko od onih naših narodnih pesama, koje ste u dopisnom dodatku označili, ali zasad neću još da učinim nikakav izbor između predloženih 47 pesama, nego ću pričekati dok mi moji mlađi drugovi ne proberu sve ono, što im se svidi, pa ako bi se dogodilo, da se za neke pesme ne bi niko prijavio, onda bi od tih pesama uzeo da ilustrujem one, koje bi mi S.K. Akademija preporučila, jer, kao stari zanatlija, radim ono što mi se dade. Na taj način neću nikome od svojih kolega učiniti krivo, i radovaću se, ako bi se za sve predložene pesme našli mlađi ilustratori, koji su se dosad, možda sa razlogom, dosta vajkali, kako se slabo vodi briga o njima, te će jedva jednom imati prilike, da okušaju svoju snagu u ovom istom preduzeću. U tom slučaju, ja ću umeti da se pomirim time, što moje ime neće biti u falangi srpskih ilustratora srpskih narodnih pesama, jer sam uveren, da moje slike ne mogu izraziti one krasote, koje je ceo naš narod u nizu stoleća naslagao u svojim pesmama. Ako mi dakle i padne u deo da koju od njih "ukrasim" svojim crtežom, ja ću pristupiti poslu koliko s voljom toliko i sa uverenjem svoje nemoći.
Beograd, 18. maja, 1913.
Uroš Predić


Vreme

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 06 Mar 2013, 19:52
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
AUTOPORTRET UROŠA PREDIĆA >Voleti predeo

ODGOVARAJUĆI NA MOLBU SRPSKE AKADEMIJE NAUKE I UMETNOSTI, UROŠ PREDIĆ JE 1946. GODINE NAPISAO DOPUNU SVOJOJ AUTOBIOGRAFIJI IZ 1921. GODINE. OVAJ RUKOPIS OD OSAM KUCANIH STRANICA NALAZI SE U ARHIVU SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI (DOSIJE UMETNIKA, 2. JUL 1946. GODINE). U OVOM BROJU DONOSIMO DRUGI DEO OVIH SLIKAREVIH ZAPISA, ČIME SE FELJTON I ZAVRŠAVA

Slika
Sa porodicom 1885.

1929. god. izradio sam devet ikona za nadgrobnu kapelu porodice Lazara Jankovića u Titelu. Posle smrti Milovana Glišića, Milorad Šapčanin tadanji upravnik pozorišta poruči njegovu sliku. Po prijemu iste upita me za cenu. Ja ne htedoh primiti ništa; sliku sam uradio 29-og februara – prekobrojnog dana u godini. Slika je propala u Prvom svetskom ratu. Banatsko selo Idvor, mesto rođenja našeg velikog naučnika Mihajla Pupina, poruči njegovu sliku za Dom Mihajla Pupina u Idvoru, njegovu zadužbinu sa ciljem podizanja kulture. On je – iako četir godina stariji – bio moj drug iz đačkog doba u Crepaji, gde smo zajedno pohađali "Nemačku školu" kao pripremu za prelaz u pančevačku "Realku". Tada je srednjoškolska nastava i cela administracija u ovim našim krajevima bila nemačka, pripadajući Austriji. Kada je Pupin posle mnogih peripetija, prešav u Ameriku gde je postigao sjajnu naučničku karijeru, posle 10 godina pohodio svoj zavičaj, posetio je i mene u Orlovatu i pozvao me da s njim pođem u Ameriku, gde bi moj talenat našao većeg zamaha i uspeha. Nisam ga poslušao, kao čovek bez velikih ambicija, vezan ljubavlju za svoj rod i zadovoljan onim što se ovde može postignuti dobrom voljom i savesnim radom. Svoje prijateljstvo prema meni zasvedočio je i tim, što je na Izložbi u Parizu god. 1889., kupio dve moje slike, "Bosanski begunci" i "Dete na majčinom grobu" i poklonio ih našem Narodnom muzeju. Zahvaljujući darežljivosti Mihajla Pupina i njegovom poverenju prema meni, naš Muzej je dobio mojim posredovanjem jednu od svojih najlepših slika, portre jedne otmene dame od Daniela. Ta je slika ponuđena Muzeju za otkup, no Muzej nije bio u stanju da toliko žrtvuje, pa se ja obratim prijatelju sa molbom za pomoć, da nam ne bi umakla jedna tako lepa stvar i Pupin posla 10.000 din. Srećan što sam uspeo da to umetničko delo očuvam nama, ja sam tu sliku nazvao našom "Mona Lizom". God. 1931. proveo sam celo leto na radu u St. Bečeju kao gost moga prijatelja Bogdana Dunđerskog. Crkvena opština u želji da očisti potavnele slike u svojoj crkvi obrati se meni pitanjem, kojeg specijalistu za taj posao da joj preporučim. Odgovorih da ću taj delikatan posao obaviti ja lično i to besplatno! Dok sam ja živ, ja svoju duhovnu decu, svoje slike ne predajem na milost i nemilost znanju ili nezananju drugih. Sa zadovoljstvom sam konstatovao da su slike vrlo dobro očuvane, a prljavština, od prašine i čađi da se lako ukloniti bez štete po slike. Muke sam imao samo sa tzv. prestonim slikama, poprskanim kapljicama ulja iz kandila, koje su se vremenom zgusnule, a boju ispod sebe razmekšale do samog platna. Može se zamisliti šta bi bilo od tih slika da su došle u ruke nepozvanih. Neizmerna je šteta nanesena starim slikama od nesavesnih restauratora. U manastiru Kovilju video sam jednu sliku Madone sa još dva sveca, u poprsju, ista kakva postoji u bečkom Muzeju. Kao delo slavnog Ticijana, ali toliko sjajnija u koloritu i tehnici, da bih rekao da je to original, a u Beču potamnela kopija. Tu divnu sliku htede nečija grešna ruka da "opere", pa nije pokušala u nekom bezopasnom uglu slike, već varvarski i glupo baš preko lica Madone, koje je upropašćeno za sva vremena. Pošle mi suze na oči kad sam to video. Tako sam jednom u dobar čas stigao da sačuvam od propasti jednu Danielovu sliku u Uspenskoj crkvi u Pančevu. Crkvena opština, neobaveštena o delikatnosti Danielove kičice, poveri "pranje" slika jednom starom slikaru koji se ponosio time da je bio Danielov učenik. Počeo je svoj posao slikom "Bogorodice" na Bogorodičinom prestolu, preko od Vladičinog stola, i ja slučajno naiđem kad je "oprao" – isuviše oprao – Bogorodičino lice, da su se providele oštre konture prvog nacrta, i posle zamazao obraze svojom mutnom bojom. Odmah objasnim Opštini stvar, i ona oduzme starcu posao. Žao mi starca što sam mu uskratio zaradu i postao mu "neprijatelj". Ali "amicus Plato, sed magna amica Veritas". Pančevci, poučeni ovim primerom, obratiše se radi dovršenja toga posla Akademiji umetnosti u Minhenu, i ova im pošalje "stručnjaka", toliko savesna i bojažljiva da ne učini kakvu štetu, da je jedva uklonio sa slika onaj sasvim neznatan sloj prljavštine od dima i prašine, i slike zatim premazao firnisom preko svih pega od ulja i voska. Na taj način slike su ostale neoštećene, ali su sačuvale tragove ranijih oštećenja, i izgubile svoj negdašnji, nežni, ne sjajni kolorit, kojim se odlikuju radovi tog našeg velikog majstora. Predviđajući te i take opasnosti po slike, ja sam po svršenom poslu svakoj crkvi priložio memorandum sa uputstvom, kako da se postupa ubuduće sa slikama: ali ko će to da čita? I ko će po pročitanom da se ravna? Sve je prepušteno slučaju: Habent sua fata libelli, – pa tako i slike.
God. 1932. izradio sam za novu pravoslavnu crkvu u Celju osam slika – opet besplatno, da ne bi otežavao dobronamernu propagandu pravoslavlja patriarha Varnave tamo u moru katolicizma. Moje slike učinile su vrlo povoljan utisak kod katoličkog sveštenstva, ali zato ipak mi ostajemo prokleti šizmatici, i nijedan katolik neće zbog mojih slika preći u pravoslavlje. Od privatnih porudžbina bilo je nekoliko slika većih razmera, kao "Sv. Đorđe na konju" za Đorđa Dunđerskog u Novom Sadu. Tu sam sa obzirom da je g. Dunđerski stručni poznavalac konja, morao naročitu pažnju da obratim izradi te lepe životinje; "Vaskrsnuće Lazarevo" kod gospođe Ane Marinkovićke, zanimljivo zbog kolorističkog efekta, pošto je ceo prizor prikazan pod osvetljenjem buktinje u jednoj pećini u koju se silazi stepenima tako, da od ulaza dopire malo bele svetlosti dana; "Sv. Nikola spasava brodolomnike", kod advokata dr. Purkovića u Pančevu. Tu sam opet upotrebio priliku da u sliku unesem dublji smisao. U brodu koji zapljuskuju visoki vali uzburkanog mora nalaze se putnici četiri glavne veroispovesti u Evropi; pravoslavni monah diže ruke u molitvi; katolički frater kupi sebi sklopljene ruke; musliman ne reaguje već se predaje "k’smetu", a Jevrejin drži se grčevito za brod, sa izrazom očajanja, jer ne veruje u mogućnost spasenja. Jedan mladi par bezvernika zagrljeni očekuju smrt. Vredne ruke Arnauta ispljuskuju ispolcem vodu iz čamca, a hrabri Primorci svom snagom veslaju, upravljajući krmom tako da barka seče talase, kako ne bi bila dohvaćena s boka i prevrnuta. Sv. Nikola, u natprirodnoj veličini pojavio se u svetlom oblaku i spasava sve putnike, velikodušno ne čineći razlike, kada je molitva iz dubine duše upućena Bogu. Spasava i "bezvernike" uzdajući se u pravdu i milost božju. Život će im doneti plodove njihovog bezverja. God. 1934. imao sam da ukrasim svojim slikama nadgrobnu crkvu porodice prote Vlaškalića u Mošorinu. Imao je nameru da tu osnuje ženski manastir, koji bi vršio nekoje humane dužnosti, ali ne dožive da ostvari svoje plemenite namere. Na Badnjidan 1941. kada je dao zvoniti na večernje, besomučna rulja Mađara, pod izgovorom da su Srbi zvonili na uzbunu napadnu jadnog Protu, zlostave ga i obese pred vratima njegove zadužbine. Ne znam da li je tom nesrećom i crkva stradala, bojim se da jeste.
God. 1935. dobijem od mog slavnog prijatelja Mihajla Pupina nalog da izradim u većem formatu polufigure Vuka Karadžića i Njegoša, kao njegov poklon Universitetu u Pitsburgu (Pensilvanija, U.S.A.) koji je podigao "Hram kulture" u kom će svi kulturni narodi biti zastupljeni, svaki u svom odeljenju, proizvodima svoje nauke i umetnosti. Pupin je svoj dar namenio Srpskoj sali Jugoslavije. (Ova sala je otvorena 31. marta 1939. godine uz prisustvo visokih zvanica. Zidovi sale su bili obloženi slavonskom hrastovinom a u rešenju enterijera su korišćeni simboli i ornamenti karakteristični za pojedina područja Jugoslavije. U spisku svojih radova Uroš Predić navodi da je portret Vladike P.P. Njegoša, sedeći, radio po fotografiji i litografiji Anastasa Jovanovića, a Vuka Karadžića po starim poznatim slikama. Ovom prilikom po prvi put objavljujemo crno-bele reprodukcije ovih portreta kao i izgled sale na Univerzitetu u Pitsburgu. Studija Vuka Karadžića rađena olovkom je sačuvana zahvaljujući naslednicima Uroša Predića. – prim. prir.)
Za ovaj svoj rad dobio sam od Universiteta laskavo priznanje. Odmah zatim imao sam još jedan posao za Ameriku. Pravoslavni Srbi podigli su, zauzimanjem vrednog i pobožnog vladike Mardarija, hram Sv. Save u Libertvilu (Illinois). Na njegovu molbu izradim za tu crkvu sedam slika, ne htev primiti za svoj trud nikakve nagrade. Sliku Sv. Save za Gimnaziju – internat na Dedinju, prema skučenom mestu na pilastru na kom slika stoji, morao sam da osudim na nezgodan visok, a uzan format. Kompozicija je zbijena. Kralj Aleksandar, klečeći sasvim blizu do nogu prestola nije imao mesta da drži u rukama model svoje zadužbine, već pokazuje desnom rukom u pozadini sliku Gimnazije onaku kako ona izgleda u prirodi, kao da je Svetitelj premestio svoj tron u Topčider. Licentia artistica. I odelo sv. Save moralo je da odstupi od širokog, istorijski propisanog felona u korist uzanog "sakosa" iz poznijih vremena. O portretima nemam, radi objašnjenja, ovde ništa naročito da rečem. Svi su slični živom modelu, a koje sam morao raditi po fotografiji, trudio sam se da slike kao take učine povoljan utisak. Tu su deset likova predsednika Skupštine, malog formata, da bi slike dovile mesto u Predsednikovom kabinetu. Predsednici Opštine, direktori banaka, guverneri, ministri, rektori, crkveni velikodostojnici, vojvode, generali, industrijalci, dobrotvori, ugledni građani, profesori, umetnici, prijatelji, rodbina i iznad svega galerija otmenih dama, devojaka i dece koju sam naročito rado i sa uspehom slikao.
Predele sam voleo, kao prijatelj prirode, ali sam retko dospevao da ih slikam. Još kao srednjoškolac rado sam slikao uljenom bojom i akvarelom, fantastične pejzaže, gde je moralo svega biti, i reka i planina, šuma i zelenih livada, banatska sela na podnožju Alpa, drumske mehane, drumova, putnika i razbojnika, stada i pastira itd. Prvi moj pejzaž rađen po prirodi 1880. predstavlja "vrbu na Tamišu". Tu sam sliku čuvao kod sebe, no kada su za vreme nemačke okupacije, beogradski slikari, skoro nasilno, odneli na izložbu tu sliku, ja im sliku predadoh sa naročitom napomenom, da moje slike nisu za prodaju, a najmanje ta "Vrba". Ova slika, rađena iskreno, studentskom naivnošću, bez ugledanja na neke škole, pravce, teorije i "izme" koji su tada već počeli da stižu iz Pariza, učinila je sada, pošto su oni nasrtaji apsurdnosti prohujali, čitavu senzaciju, te je upoređivana čak i sa Koro-om (Corot) i ne trazeći našla kupca. Bez mog znanja i protiv moje izrično naglašene zabrane, slika je prodata tadašnjem predsedniku Opštine. Utom dođe slom Nemaca, nestade i predsednika i moje slike, i – nikom ništa. Tada je prodata bez moje volje još jedna moja slika, "Jesenje predvečerje sa moga balkona", bez honorara obećanog u naturi – namirnice, gorivo. Ja tada nisam bio u Beogradu, te ne mogoh lično ništa preduzeti protiv ovakog nasilnog postupka. Najveći moj pejzaž je slika "Pogled sa mog balkona" iz god. 1917. koju sam pomenuo u prvom delu moje biografije. Ona obuhvata ceo severni horizont, od mog levog suseda do desnog, i meri 3,90 m. u dužinu. Još se nalazi kod mene, a trebalo bi da dobije mesto u muzeju kao dokument, jer je izrađena najbrižnije sa svima detaljima. Tu panoramu Beograda u vrednosti od 300.000 din. poklonio sam gradskom muzeju. Gde su sada šture trospratnice koje oduzimaju građanima vazduh i svetlost, tada su se zelenile bašte, u kojima su pevali kosovi i slavuji, da se čovek osećao kao u banji. Možda će vremenom da se pojavi neki Ruso, da podvikne usplahirenom svetu: Stoj! Natrag prirodi!
Pre nego što završim, da nakratko progovorim o jednoj slici, malenoj, ali sadržajno ne bez interesa, o kojoj sam mogao govoriti odmah u početku moje biografije, jer ta slika ide zaista u moja prva ostvarenja po povratku iz Beča u moj zavičaj. To je bilo u doba austrijske okupacije Bosne i Hercegovine, kad je političko nebo bilo vrlo natušteno, te je izgledalo da će doći već onda do rata, koji će planuti tek posle 27 godina, kada su grabljivci sa severa mislili da su se dovoljno spremili, da nas pregaze i prokrče sebi put za Istok. Ja, kao austrijski podanik dobih zapovest da se spremim za mobilizaciju. Ovo je bio za mene silan udar. Tek što sam se ponovo zagrejao u svom starom gnjezdu i stvorio dalekosežne planove za svoj budući rad, sad sve to napuštam i pođem tamo, gde se ruši, pali, kolje i ubija! U tom očajnom raspoloženju dohvatim platno i boje i stvorim sliku koja u alegoriji iznosi gorku kritiku o životu, o ljudima o njihovim sukobima. Zamislio sam sebe na nekom usamljenom visu od gologa stenja, sa kojega pogled obuhvata široku dolinu u predvečernjem sumraku pod crnim oblacima. Već se podigao besan vihor koji povija i lomi grane starog, usamljenog hrasta; u dolini već lije kiša i zamagljuje horizont zapadnog neba, pokrivenog fantastičnim, ogromnim oblacima od samih figura jedne alegorične vizije. Gore, na najvišem mestu, uprkos ovome svetu mržnje i borbe, prostrla se svetla pojava Ljubavi, Venera, okružena svojim vernima iz svih staleža. Jedan kralj pruža joj svoju krunu i Papa kleči pred njom, a hromi prosjak, i jedan guravko, i jedan kvazi strogi naučnik, pa i jedna kaluđerica jeca nad bedrima Venerinim, na čijem ramenu sedi Amor sa strelama. Između Amora i Venerine glave kezi se boginja Smrti, Venerin korelat. Dok Smrt obara, Venera stvara, bez nje bi propao svet. Ona je vodila velikog Dantea kroz ceo život kao i kroz njegov božanstveni spev koji se završava rečima: "L’ Amor che muove il sole e l’altre stelle". Druga sila koja pokreće ljude, Borba, oličena je u mračnoj pojavi boga Marsa koji napada Hrista, učitelja ljubavi i mira. I tada se spremao da zakrvavi svet, ali nije uspeo. Zadržala ga je nesita aždaja deficita, koja ližući prazan rog iznemogle fortune, ne dade Marsu maha, jer mu je nogu vezala svojim repom. Desno od Venere stoji Pravda, vezanih očiju, ali i – vezanih ruku. Na njenim ramenima sedi neki bankarski tip kao predstavnik kapitala, i otevši od Pravde mač i vagu, on deli pravdu, tako da vagi preteže kesa s novcima, laki zamotuljak na kom piše "Jus". Ali u polutami, iza Pravde, već čeka Sudbina, držeći Klepsidru, kad će doći čas odmazde, kada će Pravdi odrešiti ruke. I evo, najveća figura na ovoj slici "Crvena Avet" izgladnela lica, sa crvenom jakobinskom kapom na glavi, drži u vis zapaljenu buktinju, čiji dim ide pod nos zaprepašćenom jahaču Pravde, jer mu u dimu lik revolucionara Marata govori nemile stvari u uho, a šapa jednog tigra pritiskuje"Jus" da pretegne kesu s novcima. U donjim tamnim partijama oblaka sedi grupa Politike, naslonjene jednom rukom na Silu, drugom na lukavstvo. Politika je pod maskom, da se ne bi videlo kuda smera. Pod njenim nogama leži "uspavani Lav", tj. narod, kom ne dolazi svest o njegovoj moći, te zato još nosi magareću glavu. Ako se probudi, lukavstvo pruža malo čkalja, sitnih koncesija; a sem toga, Lavu su vezane pandže lancem u rukama Sile. Na gornjem desnom uglu slike leži Poezija, mrtva. Darvin, predstavnik nauke, navaljuje na Poeziju težak nadgrobni kamen, na kom piše Scientia. Moderni "poeta" sedi na svojoj Muzi i okreće svoj "vergl", a majmun mu uliva nadahnuće kroz nirenberški levak u glavu. Leva polovina slike je nešto svetlija. U nižim partijama predstavnici umetnosti i književnosti, koje su tada bile ogrezle u niskom, čak i prostačkom naturalizmu, prikazani su kako jašu na svinji jureći za "Istinom", koja im okrenula leđa bežeći u svetle visine ideala. Tu je Isus pokleknuo, držeći protiv navale Marsa svoju nauku o veri, ljubavi i nadeždi kao štit. U njegovoj su blizini i najsvetliji umovi stare filosofije, Sokrat i Platon, koji su putem razuma došli do istih moralnih visina, do kojih se uzdigao Isus pomoću ljubavi. I dok se ovde na zemlji sve obrće i prevrće u večitom nezadovoljstvu, Bog, pošto je čoveku dao razum da bi razlikovao dobro od zla i poslao Sina svoga kao učitelja mira i ljubavi, predao se bezbrižnom snu. Njegova svetla glava zauzima na slici ceo levi ugao, i ne oseća, što ga ateista Volter uznemiruje svojim perom. I rezultat celog ovog razmišljanja pokazan je najzad na slici u alegoriji, kako se mudrost i ludost ljube.
jula, 1946, Beograd
Uroš Predić
(Kraj feljtona)

 
Posveta slikaru

Omiljen u porodici, poštovan i cenjen u društvu, i pored svoje melanholične prirode Predić je bio druželjubiva ličnost. Dugogodišnje prijateljstvo ga je vezivalo za vajara Đoku Jovanovića, Bogdana Dunđerskog, braću Popović i mnoge druge značajne ličnosti tog vremena. Bio je blagonaklon i prema mlađim kolegama, svestan promena koje se dešavaju u umetnosti, ali ipak veran svojim shvatanjima o neprolaznosti klasične lepote.
Anđelija L. Lazarević (1885–1926), kćerka čuvenog pripovedača, koja je i sama bila slikarka i književnica ("Palanka u planini"), posle jedne posete posvećuje mu pesmu:
Svome čika Urošu
Sećate se možda, proletos je bilo,
Oblaci su teški po nebu se vili,
Mi smo došli Vama, u atelje Vaš,
I posle smo skupa na balkonu bili.
Ostali su odmah latili se knjiga,
U čuvene svetske galerije zašli,
Ali Vi i ja smo tražili daljinu,
U prirodi mnogo lepših slika našli.
Vaša seda kosa imala je boju
Oblaka, što nebo prekrili su širom,
A Vaše su oči, spokojne i blage,
Gledale sa jednim neizmernim mirom.
U njima se krilo zadovoljstvo tiho,
Stečeno u borbi mnogih teških dana,
Dok je moju dušu još kidala sumnja,
Nespokojstvo, tuga, bol krvavih rana.
Al’ dok tako dugo zborimo u suton,
Gledajući Dunav gde ravnicom teče,
I na mene pada mir što ga doneše,
Vaše blage reči i proletnje veče.
Ni slutili niste da su reči Vaše,
Utišali jade kao da su prošli,
Ma da ste mi, kada sam pružila Vam ruku,
rekli "Baš je lepo što ste danas došli".
Jula, 1918.
Anđelija
Lični razlozi
Iako poštovan i cenjen, dešavalo se da Predićevi radovi iz ličnih razloga budu odbijani. Primer za to je i pismo datirano 7. decembra 1937. godine iz Vojnog muzeja u Beogradu:
Poštovani gospodine Prediću,
Vaše pismo datirano 28. novembra primio sam i na Vaš zahtev šaljem Vam portret počivšeg Vojvode Mišića kao i skicu Obilića. Skoro ceo mesec proveo sam na putu razgledajući muzeje u Budim-Pešti i Beču, te je to bio jedan od razloga što pitanje usvajanja skice Miloša Obilića nije moglo da bude rešeno ranije. Pre dva dana uspeo sam da sazovem sednicu savetodavnog odbora, no na žalost članovi odbora nisu došli do saglasnosti u pogledu lika Miloša Obilića ne zato što im se Vaša skica ne dopada, već načelno nisu složni koji lik treba usvojiti za Muzej, da li onaj kako je on već do sada slikan i poznat u narodu ili tražiti novi tip. Rešenje po tom pitanju nije još palo. Rešeno je da se po ovome konsultuje mišljenje nekih naših istoričara pa tek po tom pristupiti izradi. Ja ću biti slobodan ako potreba zahteva da se ponovo obratim na Vas po ovom pitanju. Moleći Vas za izvinjenje što sam sa ovom stvari mada bez moje krivice toliko dugo zloupotrebljavao Vaše strpljenje, molim Vas gospodine Prediću da i ovom prilikom primite izraze mog dubokog poštovanja.
Đeneral
V. Vuković
Uroš Predić je na samom pismu zapisao svoj komentar:
Dakle "savetodavni odbor" ima da reši, kako je izgledao Miloš Obilić. A koji je odbor doneo rešenje po kojem je Meštrović stvarao svoje junake: Miloša, Marka, Srđu Zlopogleđu i dr.?
I dosadašnji likovi Miloša Obilića su sasvim proizvoljni, pa zašto onda da se ja moram držati njihovog tipa? Uostalom moj se Miloš ne razlikuje bitno od "tradicionalnog" Miloša, sem po umetničkoj izradi. Nego pravi razlog, što Odbor ne usvaja moju skicu je taj, što su tu gospoda koja me neće iz čisto ličnih razloga.


Vreme

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 01 Jun 2013, 01:19
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Slika

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 01 Jun 2013, 02:25
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Kako je flertovao veliki slikar Uroš Predić

Pismo velikog slikara mlađoj koleginici, koje je nedavno otkupio pančevački Arhiv, otkriva lako udvaranje umetnika koji je važio za velikog asketu

Slika
Razglednica Uroša Predića sa opisom kako je nastala slika na njoj reprodukovana

Pančevo – Pančevački Arhiv otkupio je od kolekcionara iz Opova četiri pisma slikara Uroša Predića. Za širu javnost, a za one koji se bave istraživanjem njegovog dela posebno, najinteresantnije je ono kojim odgovara na pismo svoje očigledno mnogo mlađe koleginice i obožavateljke Vuke. Predić je pisao na hartiji malih dimenzija, kao da je i na njoj štedeo. Pismo je datirano sa 10. januarom 1928. godine, kada je veliki slikar imao 71 godinu, pisano izuzetno čitko. Milan Jakšić, direktor Arhiva u Pančevu, kaže da je reč o mladoj vajarki koja je između dva svetska rata otišla u Pariz. Po tonu Predićevom vidi se da mu, iako učtivo odbija epitete mlade koleginice, prija što je njen idol. Iako otklanja njene „nabujale osećaje, koji neodoljivo traže oduška“, kako kaže, može se naslutiti da mu prijaju „mile, tople i ekstatične reči, kakve još nisam čitao na moju adresu“, piše Predić, pa nastavlja:

„Da l’ da Vas razuveravam, ili sa zahvalnošću da primim mirise Vaše duše? Da li ja smem (reč „smem“ Predić je podvukao, primedba autora) to da činim, kada sebe pogledam, sebe i svoje skromno delo, pa kad vidim koliko daleko zaostajem iza onih svetlih slika Vaše mašte, iza onog ideala, za čim Vaša ženska priroda, željna dobrote i snage, čestitosti i pouzdanosti, neprekidno žudi? Pa ipak, zar bi lepo bilo da Vas svesno razočaram, Vas koja ste već imali u životu toliko gorkih razočarenja? Ne, draga Vuko, ja to ne smem učiniti. Smatrajte me i dalje za Vašeg iskrenog prijatelja, za dobrog čoveka i velikog maestra – sve to primam iz Vaše ruke, iz Vašeg srca, da Vam ne bih uskratio to zadovoljstvo, da verujete da takvih ljudi zaista ima. To Vam je uteha i ohrabrenje, podstrek i potpora za Vašu dalju borbu za opstanak u životu i napredak u umetnosti. Primam, dakle, ovako neznatan i nedostojan, tople izlive Vaše čežnjive duše, te Vam iz ove moje tihe povučenosti kličem: Ne klon’te srcem, idite hrabro i sa pouzdanjem napred, pa će se pojaviti i onaj srećan dan, kada ćete sebi osigurati polje za Vašu umetničku delatnost, a možda naći u životu čoveka koji će u istini imati sve vrline kojima Vi danas ukrašavate Vašeg iskrenog i predanog prijatelja i kolegu, Vašeg Čika Uroša“.

Arhiv je otkupio i razglednicu, datiranu 15. februara 1926, na kojoj je reprodukcija jedne Predićeve slike, a na poleđini slikarevom rukom napisano kako je slika nastala i šta se potom događalo. Predić se na taj način javio čoveku koji mu je isplatio honorar, čijim je iznosom umetnik očigledno bio zadovoljan.

Na poleđini razglednice piše: „Ovo je nekadašnji orlovatski svinjar čiča Milić, koga su spevali ovako: „U našeg Milića kuća od listića“. Pošto sam njega slikao, dolazile su mi cure orlovatske, nabeljene, nakinđurene – da i njih „slikujem“. Kada sam odgovorio da će to biti suviše skupo za njih, a one meni: „Pa kako ste slikali Milića, i još badava i častili ste ga rakijom i duvanom – šta je on bolji od nas??“


politika

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 65 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker