Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 23:21


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 23 Jul 2013, 21:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Šid: Izgradnja novog zdanja galerije Sava Šumanović

Galerija čuva 417 Šumanovićevih slika u neodgovarajućem depou. Akademici Jeftić i Mitrović nedavno „premerili“ prostor za novu galeriju

Slika
417 Šumanovićevih slika u neodgovarajućem depou

GALERIJA „Sava Šumanović“ u Šidu godinama privlači pažnju publike inventivnim postavkama dela jednog od najznačajnijih srpskih slikara. Smeštena u neposrednoj blizini porodične kuće tragično stradalog umetnika, galerija je jedinstveno mesto gde se, u nevelikom prostoru može sagledati izuzetno stvaralaštvo našeg čuvenog Parižanina. Ali, da li je ovaj izlagački prostor dovoljan i adekvatan značaju njegovog dela?

Galerija čuva 417 Šumanovićevih slika u neodgovarajućem depou. Novi, čija je izgradnja započeta pre četiri godine nije završen. Planove je poremetilo i vraćanje crkvene imovine predviđene za ovaj spomenički kompleks, pa su sad nužne izmene nekad usvojenog plana. Pored depoa, ni postojeći galerijski izložbeni prostor od 600 kvadratnih metara ne odgovara savremenim muzeološkim uslovima: zimi je problem grejanje, leti hlađenje.

Akademik kompozitor Ivan Jeftić koji je godinama opsednut idejom da se na bolji način Šumanovićevo slikarstvo predstavi javnosti, zajedno sa arhitektom Branislavom Mitrovićem predlaže novo rešenje: gradnju novog izložbenog prostora.

- Postojeći poveći slobodni deo placa koji se nalazi uz novi depo, bio bi idealan za izgradnju novog zdanja, galerije, a postojeću bi samo trebalo osavremeniti - kaže akademik Jeftić za „Novosti“. - U taj novi „kompleks“ bi se ulazilo iz bočne ulice, skoro sasvim nasuprot spomen-kuće Save Šumanovića za čiju rekonstrukciju i obnovu je ove godine odobren novac.

U želji da vidi novu galeriju Jeftić je nedavno sa akademikom Mitrovićem kome se ideja svidela, „premerio“ ovaj prostor.

- Za sada je sve na nivou ideje o novoj galeriji, ali nećemo odustati od preduzimanja niza akcija koje bi konačno dovele do projektovanja i realizacije!

Po rečima direktorke galerije Vesne Burojević, sadašnjih 600 kvadratnih metara izložbenog prostora ne samo da nije adekvatno, već nije ni dovoljno za predstavljanje Šumanovićevih dela. Povećanje izložbenog prostora omogućilo bi savremeniju izlagačku koncepciju, gde bi, pored ostalog, bilo mesta i za stalnu postavku i tematske izložbe. Naime, Šumanovićevo delo uvek nudi nove načine čitanja, što je svojom dosadašnjom aktivnošću potvrdila galerija, kao i njeni gosti, istoričari umetnosti u koje spada i Jerko Denegri sa svojim novim čitanjem „Šidijanki“.

Obnova i dogradnja, ovog važnog kulturnog punkta Srbije značile bi i veću dostupnost Šumanovićevog dela najširoj publici, što i jeste cilj galerije.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 15 Sep 2013, 15:05
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Šumanović u Parizu


U novosadskoj Spomen-zbirci Pavla Beljanskog u petak se otvara izložba „Parisko iskustvo“ Save Šumanovića. biće predstavljeno 11 dela iz zbirke MSU i šest dela iz Spomen-zbirke Pavla Beljanskog


Slika


U NOVOSADSKOJ Spomen-zbirci Pavla Beljanskog u petak se otvara izložba „Parisko iskustvo“ Save Šumanovića.
Postavka izložbe koja je realizovana u saradnji sa beogradskim Muzejem savremene umetnosti predstaviće 11 dela Save Šumanovića iz zbirke MSU i šest dela iz Spomen-zbirke Pavla Beljanskog. Dela su nastala tokom tri perioda Šumanovićevog boravka u Parizu, u vreme kada je važio za najdarovitijeg među jugoslovenskim umetnicima prisutnim na sceni francuske prestonice. Izabrana dela (15 slika i dva crteža) predstaviće teme i motive kojima se Šumanović bavio kao predstavnik pariske škole: gradske predele, pejzaže, mrtve prirode i aktove. Centralni eksponati izložbe biće monumentalne slike „Doručak na travi“ (1927) i „Veliki akt“ (1929). Postavka će biti dopunjena retko izlaganim pismima koje je slikar slao iz francuske prestonice, kao i geografskim prikazom Monparnasa i najvažnijih mesta u Parizu na kojima je živeo i radio.

Posle boravka u ateljeu kod Andre Lota početkom dvadestih, mada naklonjen slikarstvu Pola Sezana i Vinsenta Van Goga, Šumanović gradi sopstveni izraz.

Izložba „Parisko iskustvo“ Save Šumanovića rezultat je zajedničkog rada autora, istoričara umetnosti dr Jasne Jovanov i Gordane Krstić Faj. Kustos izložbe je Marta Đarmati.


novosti


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 01 Jul 2016, 00:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sava Šumanović o sebi (1): Prvi umetnički koraci

Slikar Sava Šumanović je 1939. godine imao veliku izložbu na Novom univerzitetu u Beogradu (današnji Filološki fakultet). Za katalog ove izložbe koja je privukla veliku pažnju, Sava Šumanović napisao je autobiografski tekst koji prenosimo u nekoliko nastavaka.

Slika
Sava Šumanović oko 1899, foto arhiva Galerija slika “Sava Šumanović”, Šid

Moj život je tekao ovako: Rođen sam u Vinkovcima 22. I 1896. od oca šumara. Otac i mati su mi bili iz Šida, kuda su se i vratili u mojoj četvrtoj godini, kada je moj otac dobio ranu penziju jer je oboleo (katar sa gluhoćom). U Šidu je dobio kontraktualnu poštu, a bio je u tim mlađim godinama veoma aktivan i stvorio je lep imetak, koji je na žalost za vreme rata, bolesti radi, a još više izgubljenog samopouzdanja radi prodao u bescenje, jer je bio taoc i kao takav pritvoren. Nova država nije tu nepravednu prodaju poništila, nego ju je dapače sudom potvrdila i tako sam ja, mesto da sam ostao veoma imućan, ostao srednjeg stanja.

U Šidu sam bio do svoje desete godine, kada su me upisali u Zemunsku realnu gimnaziju. Tu sam se počeo zanimati za slikarstvo u svojoj 14. god, a u 15. godini (5. raz.real.gim) polazio sam privatni tečaj pro. Junga, koji me je učio impresionističko slikanje i to način Sezana i Van Goga. Kraj toga mnogo sam u ono vreme naučio od mog školskog druga Vorkapića lavka, koji je imao sreću da izađe iz gimnazije i da se upiše u Beogradsku kod gosp. Ljube Ivanovića u školu. Kroz tog prijatelja naučio sam tehniku olovkom i lepo crtanje po prirodi. I danas kad se osetim slab, potražim te crteže kao i jedno ulje iz toga vremena, i onda vidim da nisam bio slab, i bez talenta, nego da sam bio već i u toj ranoj mladosti toliko svestan i dobro školovan, da svo naknadno školovanje nisam trebao, već samo slobode da se prepustim svojoj pasiji.

Posle svršene gimnazije, jer ratne prilike nisu dopuštale drugo, upisao sam se u jesen 1914. u umetničku pkolu u Zagrebu. Bio sam dodeljen prvu godinu Otonu Ivekoviću, a ostale tri upisao sam se kod profesora Crnčića. Kod Crnčića bilo je najviše đaka uvek, a među njima bio je i pokojni Štajner, sa kojim sam drugovao i imao zajedno privatni atelje. Crnčić je bio veoma čuven pedagog i kod njega sam učio crtati po uzorima Mikel-Anđela i Direra a slikati po Rubensu, Rembrandu, a sam sam radio izvan škole po Maneu Sezanu i Moneu.

Slika
Sava umanović, Gajdaš, 1924 ,Galerija Matice srpske

Umetničku školu sam svršio kao odličan đak, ocenjen da sam polučio izvanredne uspehe u figuralnom crtanju i sllikanju i da sam kraj svoje marljivosti neobično sposoban za nastavnika. Na žalost bio sam gimnazista, pa nisam mogao (a ni hteo) da pravim profesorski ispit, jer sam hteo da ostanem slikar, a nisam mogao taj ispit praviti jer su u ono vreme, nastavnici deskrentivne geometrije, tražili su po 2000 din. mesečno za instruisanje u tom predmetu, koji se polaže na ispitu, a koji ja nisam kao gimnazista učio. Tu svotu plaćati kroz dve godine nisam mogao, a vlast nije htela da mi dozvoli ispit iz grupe povesti umetnosti i opšte povesti i geografije i ako je obećala pre, pa tako nisam postao nastavnik na veliku žalost moga oca i matere.

Posle svršene umetničke škole počeo sa rad u ateljeu, koji mi je kipar Jun ustupio. U isto vreme sam zamenjivao scenografa na narodnom kazalištu u Zagrebu, kroz godinu 1919-20. Prvu izložbu imao sam kao đak 1918. sa lepim uspehom. Pred leto 1920. priredio sam II izložbu svojih radova u muzeju za umetnost i umetni obrt, koji je ondašnji direktor Sabo, davao umetnicima na raspolaganje, jer je umetnički paviljon bio zakrčen dobrotvornom institucijom „Prehrane“. Izložba je imala lep moralan a i dobar materijalan uspeh, zahvaljujući ljubaznosti gospodina Grivičića koji je otkupio veći broj radova.

Slika
Sava Šumanović u Zagrebu, foto: Galerija slika “Sava Šumanovi” Šid

Kritika me je metnula u red prvih slikara sveta i ja sam bio okružen dosta velikom ljubaznošću i pažnjom. Na žalost Zagreb nikada više nije bio za mene mesto od nekog interesa posle te izložbe. Ja svoj renome nisam mogao zadržati u tom gradu i ako sam činio sav mogući napor da budem uvek na „visini“. Oni su imali svoj vidokrug, a koji se usudi, da radi ono, na šta Zagrepčani nisu naviknuti, toga se oni odreknu. Kako su veoma ne elastični duhom, moda je kod njih uvek sa 10 godina zakašnjenja.

Već kao đak imao sam svoju prvu izložbu u Salonu Ulrih 1918. godine (slike pejzaža okolice Zagreba). Druga je bila ta 1920. u Muzeju, a treća je bila posle moga povratka iz Pariza, kuda sam otišao u jesen 1920. i ostao do leta 1921. U Parizu sam radio stvari prvo bliže nastojanjima Derena i Driesa, a pod konac posle jednog tromesečnog kursa kod Andre Lota, ušao sam u stil kubistički vezan na narav, kakav je bio u to vreme veoma u modi u Parizu. Lot je uplivisao na mene mnogo ali ne isključivo jer je bilo upliva i Pikasovog pa Gromerovog i Herbenovog. Nisam bio originalan, ali se je moja svaka stvar oštro razlikovala od njihovih. Kada sam došao natrag u Zagreb, publika je bila zaprepašćena tim slikama, a kritika nije smela da piše od straha pred nepoznatim, ali zato su se „dobro građani“ koji su bili na vlasti ogradili protiv takvoga svaćanja (koje je u ono vreme bilo već u Francuskoj priznato kao umetnost, za koju država ima interesa, jer ih je većina od tih bila u reprezentaciji francuske umetnosti na izložbama na strani, a i muzeji u unutrašnjosti kupovali su njihove slike), pa su za mene bila zatvorena vrata za svako nameštanje.

Bio sam duboko uvređen svim time, jer sam bio svestan svoje vrednosti, a međ slikama, bilo ih je nekoliko koje su kod mojih ondašnjih prijatelja u Parizu (gospodina Direa, danas čuvenog slikara i gospodina Lučanskog skulptora) kao dela ravna najboljima važila. Ali Zagreb mi je odbio svaki uspeh i ja sam prodao svega jedan akvarel.

(nastaviće se)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 01 Jul 2016, 00:41
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sava Šumanović o sebi (2): Slika je diskutovana, a ja sam poludeo

Za vreme ženidbenih svečanosti pokojnog Kralja Aleksandra 1922. go, ržava je priredila celokupnu jugoslovensku izložbu, svih škola i svih pravaca, a ja sam sudelovao u grupi „nezavisnih umetnika“ (koji su bili pravi nezavišnjaci, a ne kao neki koji si danas to ime prisvajaju pa izlažu za žirije), koja nije poznavala žirija. U toj grupi bili su Petar Palavičini, Sibe Miličić, Bijelić i druga gospoda pa i ja, koji sam bio zastupljen na toj izložbi sa četiri slike, od kojih su „Berba“, „Francusko selo“ i „Kraj sa mostom“ bile prodane za dosta veliku svotu, te sam postigao najveću prodaju na izložbi. To mi je omogućilo da počnem nanovo sa svojim radom, čim sam našao zgodan stan u Zagrebu (u Beogradu radi ličnih svojih prilika nisam mogao ostati, a i radi velike skupoće stanova u ono vreme).

Slika
Sava Šumanović, Pariski krajolik,


U Zagrebu sam radio 1922-1925. god, propagišući nešto člancima, a još više živom rečju po kavanama modernu francusku umetnost. To mi je donelo veoma mnogo neprijatnosti, ali ja sam bio vezan od najranijih svojih početaka za Francuze. Kako se moj položaj nije popravljao u Zagrebu, a ja nisam mogao dobiti čestito nameštenje. Imao sam mali sinekurni položaj na muzeju sa 470 din. mesečne plate. Morao sam prekinuti sa tim životom, pa sam u jesen 1925. krenuo za Pariz. Mislio sam, poznat sam kao frankofil, imam već prilično puta citirano ime u rancuskoj štampi (ja sam slao na izložbe Jesenjeg i Nezavisnog Salona svake god, slike iz Zagreba), kao i jedna prodaja moje slike u „Jesenjem Salonu“ pomoće mi, a ću moći koliko i mnogo drugih strana, da si stvorim zaradu slikarstvom u Parizu.

Ali ne lezi vraže. Moje slike je kupio gospodin Dorić iz Zagreba, da me pomogne da otputujem za Pariz, a na pasošnom odelenju dali su pasoš sa lakoćom, samo na francuskom konzulatu nisu bili mekani. Dali su mi vizu samo za šest meseci i nisam ih mogao namoliti, da mi dadu običnu vizu za ulazak. Pozivao sam se na moje frankofilstvo, na moju propagandu za Francusku, a na koncu i na moj prilično osigurani dohodak od kuće. Sve nije pomoglo. Oni koji su putovali koju nedelju zamnom nisu imali neprilike do ja, koji sam bio nameran da postanem, od svoje preterane ljubavi za Francusku njezinim građanom.

Došao sam u Pariz da živim na milosti pariske policije sa po 6 meseci dozvole, bilo je to u početku, pa onda ankete, pa rad u nervozi, hoću li moći ostati u Parizu, pa zabranjivanje da prodajem slike, pa konačno dozvola boravka samo kao „đaku“. Rekao sam si, tako postupate sa mnom i snizili ste me na đaka, a svakom strancu koji vas možda nije ni voleo dajete dozvolu boravka i nudite državljanstvo i dajete mesta u svojim kolekcijama njihovim slabašnim i „antifrancuskim“ slikama, dobro ja ću kod vas đakovati, ali onda za navek neka bude kraj tome.

Slika
Sava Šumanovićć, Doručak na travi, 1927, Spomen zbirka Pavla Beljanskog, Novi Sad

Đakovao sam ponovo kod Andre Lota, učio sam ljubazno slikarstvo Fragonara, upotpunjavao svoje znanje o slikanju Sezanovu i Renoarovu, divio se Matisu, a kraj toga sam izlagao u Salonima Jesenjem i Nezavisnom. Sve je išlo dobro dok moja umorna glava i oslabeli nervi, od tih svih šikana nisu podlegli jednoj groznici, koja je kod mene provocirala ludilo. Došao je Salon Nezavisnih, ja sam imao sliku „Pijani brod“ i jednu krajinu. Slika je bila diskutovana, a ja sam poludeo.

(nastaviće se)


avanartmagazin

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 01 Jul 2016, 00:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sava Šumanović o sebi (3): Oproštaj od Pariza

Sećam se još i danas kada sam iz Zagreba došao u Pariz, pa sam se obratio Floranu Felzu, mome znancu iz 1921. g, a on mi je rekao, promenite ime, sa slovenskim imenom zarade u Parizu nećete naći, dostaje nam Terešković da pamtimo njegovo ime, pa nemojte od nas taj drugi napor tražiti, inače gospodin Floran Felz mi je učinio mnogo dragocenih usluga posle toga razgovora.

Slika
Sava Šumanović, Bar u Parizu, 1929, Galerija Sava Šumanović, Šid

Posle obolenja, napustio sam rad u martu 1928. godine, da ga opet počnem istog leta u Šidu. Došla je moja izložba, sa svima prodanim slikama, zahvaljujući gospođi Ani Marinković, gospodinu Đerasiju i Palavičiniju, pa gospodi Ribnikaru i Krakovu, čije novine su mi pravile reklamu, a oni bili kupci sllika, jošte „Pravdi“ koja je donosila reprodukcije i veliku reklamu.

U jesen 1928. vratio sam se u Pariz, obskrbljen novcem iz Beograda. Uistinu, mada sam bio bolestan, taj boravak mi je bio najlepši, jer sam zahvaljujući prodaji u Beogradu mogao da drugujem sa gospodom Krogom, Kojonagijem, da se upoznam sa Derenom, da budem redovno u društvu dama Kiki Tereze Trez i Fernand Barej, te Hermine David i pokojnog Paskina, za koga me je vezivalo neko „balkansko“ prijateljstvo. Svi ti umetnici nalazili su dopadanja na mojim slikama koja sam u to vreme radio, a jedan moj znanac mislio je da su bolje nego one koje sam radio kao zdrav, a Andre Lot mi je rekao, adekvatnog su valera, a sigurno i bolje od Sezana jer ste bolje školovan, ali šta vam to vredi da se i kaže kad ste bez „cena“. Mislim da je u tome bilo mnogo utehe bolesnom čoveku, ali on mi reče da to nije tešenje. Svi su me od reda, koji su slike videli, savetovali, da se za uvek otarasim toga da budem propagandist „francuskih vrednosti“ u svojoj otadžbini. „Činite to Francuzima što su oni činili Vama, gnjavite ih i mrzite pa ćete od njih biti poštovani“, bile su otprilike njihove reči. I koliko bih i hteo da ih ne poslušam, morao sam.

Slika
Sava Šumanović, Seoska ulica sa drvoredima, 1933, Galerija Sava Šumanović Šid

Moja bolest me je vezala za selo, a bolestan um, koji je patio od zaboravnosti, premora radi, učinio je da su pariske uspomene izbledele, a želja me je prestala da vuče, da izlažem u Parizu. Za mene je to moja umrla mladost, gde sam se često sa oduševljenjem gledao na beznačajne tvorevine Parižana.

Kada je u 1930. godini januara meseca kriza novčana, postala neobično oštra, a moje duhovno stanje sve gore, morao sam da napustim Pariz. Dobrotom gospođice Tereze Trez, koja je preuzela moj atelje, isplativši mi troškove instalacije, uredio sam svoje stvari i vratio se iz Pariza u Šid, žestoko mučen kao i svo vreme svojom bolešću. Nakon dva meseca provedena kod kuće morao sam otići u bolnicu u Beogradu. Lečio me je u toj mojoj bolesti gospodin Dr Andra Nikolić, a stanovao sam na klinici gospodina Dr Radenka Stankovića. Lekar me je smatrao najtežim bolesnikom, ali potpuno bezopasnim za svoju okolinu, jer sam bio dobrog odgoja, pa sam i u bolesti bio dobra vladanja. U bolnici sam počeo ponovo i to akvarele sa Voždovca. Kada sam se vratio kući posle tri meseca provedena u bolnici, onda su počele moje prave muke.

Slika
Sava Šumanović, Proleće u šidskim baštama, 1934, Galerija Sava Šumanović ŠID

Moj otac bio je odavna bolestan (kamen u mokraćnom mehuru) ali inače čovek prilično održan mirnim životom. To je bio kraj moje matere, moj najizdašniji mecena, koji je samo, na moj drugi boravak u Parizu, potrošio više od 250000 din. (a ja sam na toj izložbi u Beogradu dobio za sve moje prodane slike 48.000 din). Zato sam i ja hteo da prenesem svoju umetnosti, da tako kažem, na žrtvu mome ocu. Hteo sam da radim što jeftinije, da sačuvam novaca za potrebe njegove bolesti, jer su prihodi našeg malog imetka naglo smanjili. Radio sam bio sa običnim soboslikarskim bojama i crvenim lanenim uljem, a godine 1931. kada je bilo najgore i na hrđavo preparisanim platnima pa su mi te slike ostale i nedovršene i tako sam u toj godini bio na gubitku za 20 slika, a od hrđava materijala sam se tako razboleo, da su lekari mislili već na najgori kraj, te sam ostao bolestan od teške histerije sve do 1936. To su bile godine koje ipak nisu propale, jer kada se je finacijska situacija malo popravila i ja došao do finih materijala, pa kada sam si uredio stroj za ribanje boje pod pritiskom i odgojio ribača, moje se je zdravlje popravilo, a time su i slike se dovršavale.

(nastaviće se)


avantartmagazin

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 01 Jul 2016, 00:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sava Šumanović o sebi (4): Moj stil

Tih strašnih dana kada sam bio u tim mučnim trzajima, nastale su te slike koje ja nazivam zverskim, a koje zahvaljuju svoj izgled ne kakom študiju Francuza i ako im nešto liče nego nevolji. Podloga je bila rađena cinkovim belilom na podlozi koja ne upija. Pa su zato nastajali tokom rada „bregovi“ i „žile“ i „podebljanja“ na slikama i uvek je bio nov problem kako da ih dovršim. Ja sam u šali zvao te slike „Krvava Hrvatska“, „Tužna Bosna“ itd, a u stvari to je bio komad moga tužnog i gadnog života. Taj stil sam u muci osvojio pa je on moj, kao i svi sledeći, koje sam radio u svome selu. Bio sam nameran da izdržim do kraja tu borbu i da sav materijal, kao i svo gledište na slikanje izradim sam, ne mnogo drugačije od opšteg i onog što se radi u savremenom slikarstvu, ali da bude osvojeno kroz moj trud i da postane tako moje. Originalnost pod svaku cenu nisam hteo imati, jer ta mi se gadila, kao suvišna jeftina i prosta i dobra za „Pariz“, neg sam hteo originalnost istinsku i ozbiljnu.

Slika
Sava Šumanović, Večernji oblaci, 1937, Galerija Sava Đumanović, Šid


Zato znajte, a ja laža nikad bio nikad, da podebljanja u mojim pejzažima ne dolaze od studije Sezana, nego da su študirana na plastičnim tanjurima, nekih bezimenih keramista, koje moja mati poseduje, da moja volja za formom, bojom i monumentalnim rasporedom, kao i konturom ne dolazi ni od Sezana, a boja i plastila od Renoara, nego je stil po knjizi prof. Dernera napravljen (a to je bio udžbenik moga školovanja), samo taj stil od nigde ne opisuje ujedno, nego sam ga ja složio, po opisu slikanja uljem i slikanja a fresko. Takav je bio i Sezanov kasni stil, samo moj je drugačiji. Dok je kod Sezana većinom mali format, pa je u tom formatu rađeno polutonovima, zato mu je i kontura plavkasto siva, a ja sam bio već formatom prinuđen kao i svaki drugi slikar što bi bio da mećem konturu crnu (kadgod crnu i crvenu, po Derneru), jer je boja u maksimumu napola u većoj slici Cenio bih mnogo Kurbea radi njegova materijalna načina, ali nisam se povodio za njime. Uopšte nisam ni nož od Kurbea „nasledio“ nego ga samo opet po Dernerovoj knjizi usvojio, koja je i ako veoma nesigurna, pa koju sam morao svu prokontrolisati (gde-god i do 90% više ulja u boji nego što treba!) ipak knjiga kojoj sam veoma zahvalan, jer, kada sam je dobio nanovo u ruke, nisam morao više sam u sebi da osećam zavisnost od ikoga. Danas radim stil koji zovem sam pred sobom imenom „kako znam i umem“ – stil, koji nije ni akademičan a ni levičarski neg onakav, kako mi ga motiv, moje znanje i moje raspoloženje diktira.

Slika
Sava Šumanović, Predeo sa periferije Šida, 1934, Galerija Sava Šumanović, Šid

Sa tim raščišćavanjem u samom sebi, došlo je i do toga, da nisam nastavio moj stil iz Pariza u svetlo-seni i boji, nego da sam morao da pronađem način koji će dati najbolje tu svetlost i jasnoću sremske krajine. Ona deluje vedro, jasno, kao ni jedan drugi kraj, koji sam do sada video. Tu sam morao napustiti „tonovanje“ pa se izrazivati bojom i svetlom. To je kraj koji je diktovao moj način slikanja. Zato sam morao pribeći konturama, osobito u slikama sa telesnima, da ne unosim tamne plohe oko telesa, da izradim sa njim ono što se inače čini sa tamnijim tonom. Konturom mogu lakše sunce da izrazim kao i jako svetlo. Motivi tih slika su pokupljeni sa raznih strana šidskog kraja, pa složeni tako kako ih vidite na mnogo slika, uvek slične, zato dobijem delovanje jedinstveno, utom ciklusu kompozicija.

Taj šidski kraj je najslikovitiji kraj i meni najlepši (posle njega okolina Pariza). Mislim da Vam neće dojaditi taj ciklus „Šidijanki“ kupačica, koje stvarno i ne postoje u Šidu (jer u potoku se kupaju samo deca i kadgod koja devojka sakrivena džbunjem). Mučila me je odavno želja da načinim za sebe samoga takav ciklus gde se iste figure ponavljaju, jer sam video, da su slikari često baš time dobijali jedinstvo stila (Renoar, Mares), a kraj toga taj plavi model, koji mi je u Šidu pozirao (bolje nego modeli koje sam imao u Parizu), bio je jedini, koji sam imao za 10 godi. (crnke su po crtežima, donetim iz Pariza).

Slika
Katalog izložbe Save Šumanovića na Novom unniverzitetu u Beogradu, septembar 1939

Taj kraj, njegovo sunce i svetlo učinili su da ćete moje slike opet naći vedrim i jasnim tonovima slikane, kao one što su bile na izložbi 1928. u Beogradu, a koje su bile svetlo Srema odneseno u pariski pejsaž, a sada je sve to samo primenjeno na ovaj kraj koji je u istinu takav. Nadam se, da ću naći među vama Beograđanima opet poštovaoce i ljubitelje moga slikanja od pre, pa ako vam dajem da osetite i tamne i sočne boje Pariza i severne Francuske, kontrast će biti ubedljiv da sam ja realista, više nego pre i da sve činim da vas zadovoljim u najvećoj meri, koliko moje znanje i talenat dopušta.

Sava Šumanović, iz kataloga izložbe Novi univerzitet, Beograd, 1939.

.

kraj

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 10 Nov 2016, 20:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Belo na belom Save Šumanovića

Slika
Sava Šumanović. Periferija Šida pod snegom, 1942, GAlerija Sava Šumanović, Šid

Belo je čudeso ravno življenju, dragocenost prisustva svih kolora jednovremeno, ali koji se silom nadmetništva potiru, te na kraju vidimo belo kao jaku sunčevu svetlost. U poslednjoj fazi i stvaralaštva i života, belo je postalo izraz likovnog sadržaja, ali i ekstatičnog lirskog doživljaja sveta slikara Save Šumanovića. On slika isfantazirane žene svetlih puti, bele šume i bukete cveća, beo vazduh stišnjen, pulsirajući među belim kućama, drvoredima, rasvetljeno nebo ali i nepreglednu belinu vojvođanskih polja.

Sava Šumanović je rođen u Vinkovcima 22. januara 1896. u uglednoj građanskoj porodici. Kada je napunio četiri godine, Šumanovići se preseljavaju u sremsku varošicu Šid, gde Sava stiče osnovno obrazovanje. Sa deset godina se osamostaljuje, odlazi na gimnazijsko školovanje u Zemun. I, razumljivo, gonjen radoznalošću, ne odoleva čarima bliske prestonice, te se već tada počinje zanimati umetnošću, susreće se sa slikarstvom francuskih impresionista i ostaje njime trajno impresioniran. Neposredno po izbijanju Prvog svetskog rata, Šumanović prelazi u Zagreb gde četiri godine pohađa Višu školu za umjetnost i obrt. Ali praktično slikarsko umeće stiče tek boravkom u Parizu, u ateljeu kod čuvenog kubiste Andre Lota, čiji su uticaji na njegovo slikarstvo bili očigledni, iako će ih se docnije postepeno oslobađati.

Podstaknut impresionistima, naročito delima Monea, Renoara, Sezana, Van Goga, kao i delima klasicista Vatoa i Engra, ali pre svega iz unutarnje neophodnosti pred estetskom stvarnošću uslovljenom realnošću mesta i vremena, Šumanović stvara neki svoj osoben pravac, začinjavan uticajima ali i sopstvenim iskustvenim utiscima izmamljivanim instinktom iz tada svetske umetničke prestonice Pariza. U kafeima Monparnasa upoznaje se i druguje sa elitnom umetničkom avangardom (Pikaso, Modiljani, Seren, Kokto, Rastko Petrović). Međutim, o nekom čisto osobenom i prepoznatljivom stilu Save Šumanovića može se govoriti tek sagledavajući njegov poslednji slikarski opus koji i sam naziva „kako znam i umem“. Možda je taj „moj stil“ specifičan i stoga što je slikar u njega sasvim opušteno, bez utegovnih sentimenata, neuslovljen i konačno svoj na svom, uneo sve što je u slikarstvu voleo i želeo, prisvajao pa preinačavao i prihvatio kao lično.

Slika
Sava Šumanović, Sneg na ciglani, 1934, Galerija Sava Šumanović, Šid

Svojevrsni ekspresionizam, bilo da je pokrivan svetlošću ili formom, Šumanović izražava nanošenjem i mešanjem sirovih boja direktno na platno, čime ističe psihičko raspoloženje i sopstveno tragično shvatanje sveta, ali i isečka odživljavanja svakog mu sudbinom nametnutog trenutka. A sudbina mu i nije bila bogzna koliko i kako naklonjena. U proleće 1930. godine, uskovitlan svetskom ekonomskom krizom, ali i tegobnim osećanjem nemiljenika progresivne kritike, vraća se iz Pariza i nastanjuje konačno u Šidu, gde nastavlja svakodnevno da slika u ekspresivnom maniru, uglavnom jedne iste predele i pejzaže.

Svedoci smo kako se na srednjovekovnim katedralama kamen osložava u fragmente sakralnih života Starog i Novog zaveta u slavu Bogu i hrišćanskoj veri. Klod Mone je s nadljudskom upornošću islikavao prizor Ruanske katedrale nebrojenim varijantama, kroz sva godišnja doba, ali i doba dana, pa i noći. I možda ga je u istrajavanju premašio jedino Sava Šumanović, mada se o tome u istoriji svetske umetnosti malo zna. Sava Šumanović je svojim monohromnim varijacijama možda najsmeliji eksperimentator u našoj likovnoj umetnosti, predstavnik nekog, doduše, okasnelog srpskog umetničkog eksperimenta. Ili su obojica premašili eksperimentalnost dematerijalizacijom oblika svetlošću različitih doba dana ili noći, i postali zarobljenici sopstvenog oka. Kao što um uspeva da utamniči telo. Zgušnjavajući u histeričnoj zgrčenosti pastuozne nanose belog, kao da je predosetio skori kraj u beskraj, čistotu snega iste ravnice što ju je osmatrao s prozora sobe prerušene u atelje kao majušno pulsirajuće srce uvijeno u besprekorno beo čaršav vojvođanskog sanatorijuma.

Slika
Sava Šumanović, Lonac sa cvećem, 1938, Galerija Sava Šumanović, Šid

Ekspresivnim metodama, nanoseći deblje nanose belog na svoja platna, neretko i u slojevima jedan preko drugog, Šumanović simbolično istražuje ulogu slikarstva kao metafore za dešavanja, stanje stvari i okolnosti mesta i vremena. A mesto je divno, vreme još divnije, ali slučajevi kojima obiluje mesto i vreme nimalo nisu optimistični.

I neočekivano, taj prostor i to vreme na njegovim platnima rasprskavaju se u bezmernost. Motiv (šidski sokaci, bašte, drvoredi, Šiđanke) nije samo osvetljen jakom dnevnom svetlošću, on je razdešen na sastavke, razgrađen posebnom slikarskim metodom koji stvara iluziju treperenja i konstantnog kretanja, u čemu ključnu ulogu igra belo. Belo je sve i svja, alfa i omega, verovao je slikar, simbol jednog sveta u kom boje kao svojstva materijalnih supstanci prividom iščezavaju, kako je voleo da naglasi Vasilij Kandinski. Belo uspe da zaokupi dušu poput apsolutne tišine jer BELO je prisustvo svih mogućnih osetila, ipak zasebno bojenih različnošću. Lepota neuhvatljivog razbijana je ponajpre eksplozijom kolora, jer boja dopire do suštine lepog od koje otpočinje njena razgradivost.

Pred Drugi svetski rat, na Velikoj beogradskoj izložbi, priređenoj i otvorenoj više inatno negoli iz nužde, 1. septembra 1939. godine, Sava Šumanović izlaže čak 400 svojih slika i crteža, od kojih naročito nekom apartnom svetlošću sjaje slike iz „šidske faze“, s obiljem belog nanošenog smelo na belom. I za promenu, kritika je izložene radove veoma pozitivno ocenila i primila, što je bilo sasvim dovoljno da slikar povrati poljuljanu veru u ljude i snagu izgovorenih reči.

Slika
Sava Šumanović, Kraj šumarka, 1939, Galerija Sava Šumanović, Šid

Procesom postupnog građenja slike Šumanović je svaki put iznova potvrđivao tragizam življenja. Život tako i okončava – tragično – ne svojom voljom već tuđim nasilništvom. Sa kućnog praga, 28. avgusta 1942. godine, ustaše ga sprovode u Sremsku Mitrovicu gde ga, zajedno sa 150 Srba streljaju i bacaju u zajedničku grobnicu. Još jedan besmislen primer koliko umetnik može biti opasnost za poredak nesigurne, neiskrene i nepravoverne vlasti koja se sa neistomišljenicima obračunava s pozicije moći i trenutno uspostavljene sile.

Svetlost postaje čudesna, i sve što je u njenoj podređenosti biva izražajnije, oštrih odraza. Ne meša se jedno sa drugim; sve najednom deluje autonomno, pa se desi i da svetlost bude opredmećena kao mrlja na mrlji nepregledne vojvođanske ravnice. Ili takvu viziju podstiče iznemoglost, nemaština, nepravda i gladovanje? Ako se nadražujuće vizije podstiču takvim efemernim stanjima, onda je Sava Šumanović svakako bio spreman beskonačno da se inati belim na belo.


avantartmagazin

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 33 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker