Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 21:45


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski slikari  |  Poslato: 15 Mar 2017, 16:05
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slikarstvo kod Srba u srednjem veku (5)

Drugi su se opredeljivali za nežan i svetao kolorit, za figure blagih izraza i smirenih stavova, čime su dočaravali vedrinu i lirsko nastojanje. Oba toka ulila su se u slikarstvo posle 1317. godine. Stvaraoci su, tada, dosegli do još snažnijih ličnih obeležja, a njihove radionice do izrazitijih osobenih crta.

Slika
Freska svetog ratnika sa glavnog ulaza u Markov manastir

Ako su stilske promene s nastajanjem carstva bile nagle, ikonografske nisu bile osetne, čak su jedva primetne.

Međutim, u ikonografiji srpskih vladara one su veoma izrazite, a bile su i dugo pripremane. Cilj im je bio - uostalom kao i čitavoj vladarskoj ideologiji u to doba - da pokažu kako je srpski vladar dostojan da zameni vasilevsa na prestolu pravoslavnog carstva. Ideja o tome negovana je još od vremena kralja Milutina. Naročita je bila obuzetost stvaranjem plemenitog rodoslovlja dinastije, isticanjem njene svetorodnosti i odanosti pravoj veri.

Porodično stablo

Raniji nizovi izabranih članova kuće Nemanjića, naslikanih jedan uz drugog ili jedan iza drugog, na čelu sa sv. Simeonom Nemanjom i svetim Savom, pretvoreni su, pod uticajem učenih teologa i književnika, u vertikalnu genealogiju dinastije ili porodično stablo.

Slično kao na Drvu Jesejevu, slici starozavetnih predaka Hristovih, na Lozi Nemanjića - Nemanja je u korenu kao Jesej, dok je u vrhu savremeni srpski vladar kao tamo Bogorodica s Hristom. Kralj Milutin je u Gračanici napravio prvo takvo rodoslovlje, a Dušan ga je prihvatio i tri puta ponovio: u Peći, Matejiču i Dečanima. Srpski vladari su tu proslavljeni kao branioci vere, kao novi Konstantini, kojima, kao i njemu nekad, Hristos s neba šalje vladarski ornat i krunu.

U crkvenoj književnosti upoređivani sa starozavetnim praocima i carevima, srpski kraljevi su na slikama dobijali ikonografske oznake, koje su ih kao takve otkrivale. Dušan i njegov otac, nad ulazom u naosu Dečana, primaju božanske poruke kao nekad David i Solomon, čije su slike uz njih naslikane. U Pološkom, Dušan je novi Isus Navin, jer prima prima mač pobede iz ruku arhanđela, a šalje mu ga Hristos. Srpska vladarska titula božanskog je porekla, kao i ona vizantijska, jer se u više navrata, još od Milutinovih vremena, pokazuje na slikama kako Nemanjićima anđeli stavljaju krune donoseći ih sa neba.

S proglašenjem carstva, srpska arhiepiskopija uzdignuta je na stepen patrijaršije. Simfonija države i crkve prikazana je uporednim slikanjem dostojanstvenika crkve i carske porodice (crkva Sv. Dimitrija u Peći, priprata Dečana, a u Ohridu Sv. Sofija, Sv. Nikola Bolnički, Bogorodica Perivlepta). Odluke srpskih državnih sabora, o pitanjima vlasti ili o crkvenim pitanjima, smatrane su jednako važnim i bogom nadahnutim, koliko i odluke pojedinih vaseljenskih sabora (pećka crkva Sv. Dimitrija, itd.).

Odjek shvatanja

Većinom su tu u pitanju pozajmice iz vizantijske ikonografije. One su bile omogućene tek kada su u srpskoj sredini, u srpskoj književnosti i bogoslovskoj misli, sazrele ideje o novoj misiji srpske države i crkve.

Bitne stilske promene i u zidnom slikarstvu i ikonopisu, one koje su obeležile čitavo vreme srpskog carstva, odigrale su se iznenada, i to baš u vladarskim zadužbinama u toku neposrednih priprema ili odmah po proglašenju carstva. Slikanje Dečana bilo je u toku kada je izvršeno carsko krunisanje u Skoplju, na Uskrs 1346. godine. Baš su slikari premeštali skele iz naosa u pripratu i započinjali u njoj rad. Tada su zamenjeni stari majstori, akademičari, novim, čija su nastojanja bila drukčija. Oni su boju prosvetlili, figure uznemirili, likove izobličili potcrtavajući njihovu duševnu napregnutost, povećali su dramatičnost scena, a svetiteljima podarili snažne karakterne crte. Izgleda da je Dušan našao ove umetnike u svojoj prestonici Skoplju, jer su upravo iz skopske bliže ili dalje okoline spomenici koje su slikali, nešto kasnije, pripadnici iste radionice. Odmah posle dečanske priprate jedni su od njih radili u naosu Lesnova, u njegovoj kupoli i potkupolnom prostoru, a drugi u manastiru Lešku. Nešto kasnije obreli su se u maloj crkvi sela Čelopeka kod Tetova, da bi, najzad, napravili, 1376. godine, svoja remek-dela u donjim pojasevima Markovog manastira. Odjek njihovog shvatanja osetan je na freskama Sv. Nikole Šiševskog kod Skoplja i u crkvi sela Lipljana na Kosovu, koje mogu biti iz sedamdesetih godina veka, kao i u crkvi manastira Zrze kod Prilepa (iz 1368/69). Srpska vlastela rado je sledila primer svoga cara.

Druge tri vladarske zadužbine - Matejič kod Kumanova (pre 1346), Sv. arhanđeli kod Prizrena i Sv. Sofija u Ohridu (obe oko 1350) - dobile su freske prosvetljene i nežne u boji, takođe bogate temama, ali bez dramatičnih naglasaka u sadržini i oblicima. Matejički slikari su tada uradili freske i u obližnjoj vlasteoskoj zadužbini Ljubotenu kod Skoplja. U Svetoj Sofiji u Ohridu dva su slikara ostavili potpise. Jedan od njih, Jovan Teorijanos, Grk, stvorio je čitavu školu u Ohridu. On je sa saradnicima radio u ohridskim crkvicama toga vremena: Malim Sv. vračima, Bogorodici Bolničkoj, Sv. Pantelejmonu (manastiru Sv. Klimenta), dok su dela njegovih nastavljača u Bogorodici Perivlepti (posebno u južnoj kapeli), u Čelnici i u Peštanima u blizini Ohrida. Teorijanosova je i izvanredna dvostrana ikona s likovima sv. Klimenta i Nauma, ohridskih zaštitnika. Najobimnija i najuspešnija dela njegovih đaka nalaze se u naosu Sv. Sofije, u crkvici nedalekog sela Rečice i u zadužbini kralja Vukašina i kralja Marka u Markovom manastiru (u gornjim zonama i među stojećim figurama).

Njegovi sledbenici u Rečici i u Markovom manastiru doveli su njegov stil do izuzetne ekspresivnosti. Napustili su svetlu obojenost za račun mističnih odblesaka svetlosti na tamnoj gami slike, izdužili su tela i lišili ih volumena, poglede svetaca učinili sugestivnim. Ohridsko domaće slikarstvo doživljavalo je u njihovom delu svoje vrhunce.

Vlasteoske zadužbine

Carsko doba ostavilo je značajan trag na Svetoj gori, koja je ušla u sastav srpske države pred samo Dušanovo krunisanje, a izašla iz nje posle poraza na Marici 1371. Manastir Hilandar bio je briga srpskog cara, kao i prethodnih vladara. U vreme cara Uroša jedan veliki slikar napravio je desetinu ikona za glavnu crkvu, jedne za veliki Deisis na ikonostasu, a druge kao litijske slavske ikone. On je po zahtevu igumana Doroteja 1360. godine ukrasio minijaturama jevanđelista jedno starije jevanđelje. U isto vreme radio je minijature i ikone i za susedni manastir Vatoped.

U tom klasicističkom delu ipak postoje blaga izobličenja likova i proračunata upotreba svetlo-tamnih efekata radi postizanja utisaka mistične meditativnosti. U to vreme, mistika je sve više ulazila u središte pažnje monaha i crkvenih ljudi.

Koliko je do proglašenja carstva vladarski autoritet stajao iza stilskog "akademizma", toliko je očevidno da je, upravo on, doprineo promenama koje su široko zahvatile srpsku sredinu i gotovo sve slojeve društva iz kojih su poticali crkveni ktitori. I u samoj Vizantiji osećala su se kolebanja u stilu posle 1320. godine. Odlučno zastupanje akademizma ili pak nagli zaokret u stilskim shvatanjima oko sredine veka nisu toliko očigledni. Malo je sačuvanih spomenika iz glavnih umetničkih središta Vizantije da bi se to moglo pratiti.

Iz toga vremena je veliki grčki slikar koji je za bugarskog cara Ivana Aleksandra u Ivanovu spojio klasicističke naslage s novom emocionalnošću i to iskazao svetlim bojama.

Preokret sredinom 14. vijeka

Po skupinama fresaka koje su radili najznačajniji vizantijski slikari u drugoj polovini 14. veka, u Mistri, Solunu, Mingreliji, ili Novgorodu, videlo se da je do preokreta u estetici slike došlo negde baš sredinom stoleća. Jezik slike bio je sličan onome u Srbiji iz istog vremena. Neko od znanja i ugleda pomogao je srpskom caru da bude u toku promena i da se nađe na čelu onih koji će doprineti da novo uhvati korena.

U doba carstva izvršena je preorijentacija srpskog književnog ukrasa. Izgleda da je Hilandar, zahvaljujući svojoj prepisivačkoj radionici, postao njegov rasadnik. Ime nekog monaha i pisara Simeona (ili Simona) vezano je za znatan broj srpskih i bugarskih knjiga u kojima se nalaze minijature tzv. emaljnog stila. One su potpuno jednake minijaturama u najraskošnijim vizantijskim rukopisima iz carskih radionica.

U Hilandaru se čuvaju, njemu verovatno darovana i tu napravljena, između ostalih, Jevanđelje patrijarha Save i Jevanđelje velikog vojvode Nikole Stanjevića. Istoj skupini pripadaju i rukopis srpskog serskog mitropolita Jakova (sada u Londonu), likovi jevanđelista u tzv. Kumaničkom jevanđelju i ukras u apostolu iz Vukove zbirke u Berlinu (br. 47). U toj korenitoj izmeni slikarske opreme srpskih liturgijskih knjiga, kada je odlučeno da se oponaša raskoš vizantijskih knjiga, izvesno je da su važnu ulogu odigrale prestižne ambicije srpskih dostojanstvenika i srpskog cara. Tek je od tada srpsko minijaturno slikarstvo uhvatilo korak sa živopisom i ikonopisom.

Trećoj četvrtini 14. veka pripadaju likovi jevanđelista u rukopisima iz manastira u Povardarju, koje su, sudeći po signaturama, radili grčki majstori iz manjih makedonskih gradova (zbirka Hludova u Istorijskom muzeju u Moskvi br. 10, Zbirka Saltikov-Ščedrina u Publičnoj biblioteci u Sankt Peterburgu F I 114). Jedan od njih je imenom poznat. To je Mihailo, koji je za račun Hilandaraca ubacio slike jevanđelista u stariji grčki rukopis manastira Pološkog (sada u Čikagu). Sve te sličice liče na istovremene freske i ikone srpske vlastele u Povardarju. Stilske promene odigravale su se jednako u vodećem slikarstvu koliko i u delima manjih majstora što su tada radili za slovenske prepisivačke radionice.

(Nastaviće se)

Loza srpskih vladara

Pred samo proglašenje carstva Dušan je napravio u manastiru Matejiču Lozu srpskih vladara, u koju su upleteni i nekoliki vizantijski carevi kao njegovi preci. Time je želeo da obrazloži svoje političke pretenzije na presto u Carigradu.


glassrpske

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski slikari  |  Poslato: 15 Mar 2017, 16:10
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slikarstvo kod Srba u srednjem veku (6)

Godina 1371. bila je kobna ne samo za srpsko carstvo već i za umetnost koja se do tada negovala u srpskom društvu. Porazom u borbi protiv Turaka na Marici, za Srbe su bile izgubljene znatne teritorije, koje su, time, izišle iz područja njihove umetnosti. Smrću cara Uroša, iste godine, nestalo je ujedinjujućeg autoriteta, a oblasni gospodari s različitim titulama i pretenzijama obrazovali su svoje države.

Slika
Lesnovo, crkva Svetih arhanđela, despot Jovan Oliver kao ktitor, severni zid naosa, posle 1341. godine

Čitav jedan vek i više, posle toga, umetnost je bila sastavni deo kulturne istorije tih regionalnih tvorevina.

Neke od njih bile su sasvim efemerne, druge su se dosta dugo držale, ostvarivši visoke domete u privredi, kulturi i umetnosti.

Monumentalni stil

Prve decenije posle propasti srpskog carstva dale su bogatije i značajnije plodove nego potonje, kada se razmahao turski mač, te su, jedna za drugom, srpske države padale pod tursku vlast.

Kratka je bila istorija onog dela srpskog carstva i njegove vlastele kojim su, u Tesaliji i Epiru, upravljali članovi dinastije Nemanjića, čiji je rodonačelnik bio Dušanov polubrat Simeon (Siniša).

Taj deo se ugasio u poslednjoj deceniji veka, ali su se njegovi spomenici sačuvali u meteorskim manastirima u Tesaliji. Freske i ikonostas u manastiru Preobraženju (Velikom Meteoru), zadužbini poslednjeg srpskog cara Jovana Uroša Paleologa, i ikona njegove sestre Jelene i muža joj Tome Preljubovića, iz devete decenije veka, spadaju u veoma istaknuta dela epohe.

Sva su veoma raskošna - ikone sa srebrnim okovima, poneka ukrašena dragim kamenovima i biserima.

Careva dela su ekspresivna, patetična, s jakim svetlo-tamnim efektima, despotska su uglađena, milozvučna, istančano obrađena, kao da ih je radio neki carigradski umetnik.

Nije mnogo duže živela ni kraljevina dinastije Mrnjavčevića u Povardarju, s prestonicom u Prilepu, a s osloncem na Ohridsku arhiepiskopiju.

U Prilepu je, tada, bilo sedište mitropolije, a na njenom prestolu se nalazio mitropolit Jovan, veoma značajan kao slikar. On i njegov brat, jeromonah Makarije, takođe slikar, bili su potomci jedne naseljene srpske vlasteoske porodice, koja je u blizini Prilepa, još u doba cara Dušana, podigla manastir Zrze. Glavari porodice su se pod starost monašili i u manastiru Zrze završavali život.

Braća slikari su od mladosti život podredili crkvi, ali su se školovali i kao slikari u nekom vizantijskom umetničkom središtu. Oni su bili glavni slikari prilepskog dvora za vreme kralja Marka i njegovog brata kraljevića Andrejaša.

Andrejaš je Jovanu poverio živopisanje svoje zadužbine, crkve Sv. Andreje u klisuri reke Treske, nedaleko od Skoplja, 1388/89. Mitropolit je posao obavio uz pomoć saradnika, monaha Grigorija; obojica su svoj rad potpisali. Andrejaško slikarstvo otkriva da se Jovan oslanjao na monumentalni stil iz 13. veka, ali da je pratio i tekuće ideje u Vizantiji.



Snažan karakter, moćan izgled

Zvučno u boji, jako u efektima svetlo-tamnog, "barokno" po osećanju za volumen i zamah, klasično po likovima svetitelja, dekorativno i pomno islikano, Jovanovo slikarstvo ima za glavne junake ljude snažnog karaktera, moćnog izgleda.

Freske mlađeg sloja u prilepskoj katedrali Sv. Dimitrija nisu potpisane, ali nose Jovanov pečat; one su od njegovih potpisanih dela nešto neveštije, kao da su naslikane na početku njegove karijere.

Vidi se da ih je uradio s jednim saradnikom. Međutim, velika ikona Hrista Spasa i Životodavca, iz 1393/94, s ikonostasa u manastiru Zrze, ima iste osobine kao i živopis u Andrejaševoj zadužbini.

Jovanov brat, jeromonah Makarije, naslikao je 1421/22. godine za isti ikonostas veliku ikonu Bogorodice Pelagonijske, a zajedno s jednim saradnikom deizisni čin. Makarijevo nepotpisano delo svakako je freska Bogorodice s Hristom u niši iznad ulaza u crkvu sela Zrze, a možda i ona iznad ulaza u prilepsku crkvu Bogorodice Prečiste.

U formalnom pogledu Makarijevo slikarstvo veoma je zavisno od Jovanovog.

Makarije je živeo i radio u Prilepu i posle turskih osvajanja, kada mu je brat bio mrtav. S izmenom političkih prilika braća nisu bila u stanju da se staraju o svojoj porodičnoj zadužbini, manastiru Zrze, pa su ga predali svom nekadašnjem kmetu i njegovoj porodici u nasleđe. Njihova slikarska radionica, iz koje su bili monah Grigorije i nepoznati Makarijev saradnik na deizisnom činu iz Zrza, imala je još đaka.

Neki Aleksije, koji je, u njihovom duhu, naslikao freske u pećini Sv. Marije kod sela Globoko na Prespanskom jezeru, pohvalio se u natpisu da je "učenik Jovana zografa". Uticaj njihovog rada osetio se i u Srpskoj despotovini u Pomoravlju.

Ktitorska djelatnost

Najznačajniji naslednik srpske državnosti bila je srpska kneževina, sa sedištem u Kruševcu, od 1402. godine despotovina, čije su prestonice bile još u Beogradu i Smederevu. Do pada pod Turke, 1459. godine, Pomoravlje je bilo stecište učenih izbeglica iz Soluna, Makedonije, Bugarske i sa Svete gore, koji su učinili da ono postane značajno kulturno žarište pismenosti, književnosti, umetnosti.

Podloga kulturnom razvitku bilo je, pre svega, bogatstvo srpskih rudnika metala, srebra i zlata.

Nova dinastija Lazarevića držala je do nemanjićkog nasleđa, što se osetilo i u vladarskoj ideologiji. U laičkoj ikonografiji prihvaćeni su i primenjivani stariji obrasci - za ktitore je, pred Hristom, posredovao sam vladar, njegova vlast bila je božanskog porekla, njega su za pobede pripremali sami arhanđeli, donoseći mu mačeve i koplja s nebesa. Kroz slikarstvo se oseća hijerarhijsko ustrojstvo društva.

U Studenici, gde su počivale mošti rodonačelnika Nemanjića, napravljena je, na fasadi ulazne kule, velika slika loze srpskih vladara, na kojoj su Lazarevići predstavljeni kao naslednici Nemanjića, stekavši preko ženske linije, i svetorodnost stare dinastije. Tada sastavljeni rodoslovi opravdavali su takvu povezanost Lazarevića i Nemanjića.

Ktitorsku delatnost oni su nastavili tamo gde su Nemanjići prekinuli.

Preuzeli su brigu o životu njihovih zadužbina, naročito onih na Svetoj gori, ali su i sami podizali nove, raskošne i velike, gotovo kao prethodne.

Očevidno po savetu obaveštenih prelata i učenih monaha emigranata, oslonili su se, prilikom islikavanja crkava, na umetnike iz solunskih i prilepskih radionica i njihove domaće učenike.

Oni su retko kad bili u prilici da rade na slikarskom programu u crkvama koji bi bio obimniji od tri ciklusa iz Hristovog života - Veliki praznici, Stradanje, Propoved s čudima; najčešće je on bio i manji. Nekad bi se pojavio i ciklus posvećen patronu hrama. Donje površine zidova su zapremale pojedinačne predstave svetitelja.

Ružičasto-siva harmonija

Solunski slikari dospeli su u Srbiju kada je knez Lazar, posle 1380. godine, živopisao Ravanicu. Sobom su doneli azurno-ružičasto-sive harmonije celine, često ukrašene zlatom, osobene za solunsko slikarstvo od vremena fresaka u Sv. apostolima, i tipove svetitelja "realističnog" izgleda, kao što su oni u Staroj mitropoliji u Vodenu ili u Pantokratoru na Svetoj gori. Ali su tu, u Srbiji, izgradili poseban dekorativni sistem, s ivičnim trakama punim ornamenata i biljnog ukrasa, a za medaljone s poprsjima - povezane okvire duginih boja.

Drugi talas solunskih slikara naišao je oko 1400. godine noseći duh solunskog aristokratskog slikarstva i njegove plavo-zlatne efekte, ali i ikonografske predloške tamo omiljene.

Radeći prvo za uglednog monaha Sisoja u Sisojevcu, a zatim za despota Stefana u Resavi (do 1418. godine), oni su primenili svoja znanja i ukus. Naslikali su svete ratnike kao one u crkvici Svetih besrebrnika u manastiru Vatopedu, koja je bila zadužbina despota Jovana Uglješe.

Omogućeno im je da ostvare utisak raskoši primenjujući zlato i azur, ali je zahtevano da se ostvari onaj dekorativni sistem kakav je bio u zadužbini kneza Lazara; u zadužbini despotovoj morao je biti još efektniji i bogatiji.

U Resavi je nebeski dvor u ciklusu Hristovih parabola naslikan poput zemaljskog; učesnici su u onovremenoj odeći despotovih dostojanstvenika. Hristova pouka, na taj način aktuelizovana, dobila je nešto od duha vremena.

Slikari Resave daleko su nadmašili vrednošću dela sve ono što je bilo prethodno stvoreno u sličnom stilskom izrazu u solunskim hramovima.

(Nastaviće se)


Otmenost i sjeta

Gospodstvenoj umetnosti Resave, hladnih harmonija, dvorske otmenosti i viteštva, stoji nasuprot istovremeno setno i elegično slikarstvo manastira Kalenića. Njegov ktitor bio je despotov dvorjanin Bogdan s porodicom. I u njemu je došao do izražaja sistem dekoracije uspostavljen u Ravanici, ali se nije nastojalo na luksuzu


glassrpske

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski slikari  |  Poslato: 15 Mar 2017, 16:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slikarstvo kod Srba u srednjem veku (7)

S nailazećim političkim teškoćama i vojnim neuspesima, umetnost u despotovini lagano se gasi. Skoro tri decenije pre no što će pod Turke pasti prestonica Smederevo jedva da se šta slikalo

Slika
Četvorojevanđelje slikara Radoslava, minijature jevanđeliste Luke sa personifikacijom Premudrosti, oko 1429. godine

Slikar je želeo da pokaže scene i figure osvetljene uzdržanom svetlošću, koja kao da dolazi iz prirodnog izvora, ostavljajući prozirne senke, natapajući nijansama okera gotovo sve oblike. Svetitelji malih očiju, blagih izraza, tiha pokreta i hoda, odgovarali su jednoj posebnoj, smirenoj i ozarenoj pobožnosti i molitvenom tihovanju.
Ta poetika ostavila je trag na minijaturama tzv. Radoslavljevog jevanđelja (sada u Sankt Peterburgu), gde je jevanđeliste, istovetne svetiteljima iz Kalenića, uradio 1429. godine, slikar Radoslav.

Minijaturno slikarstvo

Tolika sličnost njegovih minijatura s kalenićkim slikarstvom jemstvo je da je on sa saradnicima živopisao zadužbinu protovestijara Bogdana.
Njegovom shvatanju slike blizak je bio i minijaturista Teodor, što je slikao ukras u rukopisu Besede Jovana Zlatoustog (iz manastira Hilandara). kao da mu je bio ne samo sledbenik nego neposredni učenik.
Sasvim je izvesno da su slikari iz prilepske radionice došli u Srbiju na početku 15. veka. U manastiru Koporinu, s osrednjim freskama, upotrebili su iste predloške za scene iz Hristovog stradanja koje je imao na raspolaganju mitropolit Jovan u zadužbini kraljevića Andrejaša. U zadužbini kneginje Milice, Ljubostinji, na živopisu iz oko 1405. godine, potpisao se slikar Makarije.
Po tipovima svetitelja i načinu modelovanja izvesno je da je reč o jeromonahu i zografu Makariju, bratu Jovana mitropolita. U Ljubostinji su njegova dela u hladnim harmonijama plavog i sivog, dok su mu ona iz Zrza topla, okerna, a i više je ornamenata i ukrasa na odećama u Ljubostinji, kako to priliči zadužbini jedne vladarke.
Zadužbine vlastele - kakve su Nova Pavlica, Rudenica, Ramaća, Jošanica, s kraja 14. veka - imaju slikarstvo po mnogim osobinama i vrednostima jednako onome iz radionice u manjim gradovima Makedonije, kakvi su Ohrid, Kostur, Verija, Velse itd. Variraju s uzdržanošću oblike tekućih shvatanja.
Neki put, kao u Veliću, ili u minijaturama Srpske Aleksandride, pojave se dela umetnika crtački nespretnih, u boji skučenih, sirovih i šarenih, čiji oblici više naginju površini nego obimu.
Minijaturno slikarstvo u kneževini i despotovini, gde je obrazovanje bilo ideal, a knjiga brižno negovana, visokih je umetničkih vrednosti. U njemu vladaju ista shvatanja koja i u zidnom slikarstvu i ikonopisu.

Gašenje umjetnosti u despotovini

Siloanovo jevanđelje s kraja 14. veka ima likove jevanđelista bliske prorocima iz kalote kubeta u Ljubostinji, s prvog sloja fresaka nastalog pre 1389. godine.
Najraskošnija srpska knjiga iz srednjeg veka tzv. Srpski minhenski psaltir, možda urađen za despota Stefana na početku 15. veka, ima oko 150 ilustracija, najviših umetničkih vrednosti.
One su u boji svetle, u modulaciji nežne, u harmonijama plavo-ružičaste i zlatne, i pripadaju ogranku srpske dvorske umetnosti koja prati najsavremenija kretanja.
Slično je i s minijaturama na povelji despota Đurđa za svetogorski manastir Esfigmen, iz 1429. godine, gde je prikazano sedmoro članova despotove porodice. Oni stoje u paradnim ornatima, svi s izrazitim portretskim crtama. Tako je urađen, nešto pre izdavanja povelje, i portret despotovog rano preminulog sina Todora u manastiru Gračanici.
S nailazećim političkim teškoćama i vojnim neuspesima, umetnost u despotovini lagano se gasi. Skoro tri decenije pre no što će pod Turke pasti prestonica Smederevo jedva da se šta slikalo. Posle drugog pada Soluna pod Turke, a potom i Carigrada, nestalo je stvaralačkih središta koja su napajala ceo pravoslavni svet, pa i srpske zemlje.
Pravo na nasleđe Nemanjića isticao je i bosanski ban Tvrtko. zasnivao ga je na posedu područja koja su ranije pripadala njihovoj državi i na svom nemanjićkom poreklu po ženskoj liniji. Poručio je rodoslov, iz kojeg se videlo njegovo svetorodno poreklo, krunisao se u Mileševi i uzeo titulu kralja Srba i Bosne - koju su njegovi naslednici zadržali do pada države pod Turke - usvojio je običaje i činove srpskog dvora.
Bosna se uključuje u celinu srpskog stvaralaštva svojom ćirilskom rukopisnom knjigom i njenim ukrasom iz 14. i 15. veka.

Prodor gotike

Po svom sastavu te knjige se nisu razlikovale od pravoslavnih liturgijskih rukopisa, mada su većinu poručili pripadnici crkve bosanske.
Samo je jedna među njima bila određena za katolički kult. Tip inicijala i zastavica pretežno je nastavljao tradiciju teratološkog, geometrijskog i figurativnog ukrasa srpskih knjiga od Miroslavljevog jevanđelja do rukopisa iz 13. veka.
Ali, krajem 14. i početkom 15. veka došli su do izražaja primorski, gotički uticaji. Knjige ukrašene za bosanski dvor ili za hercega Stefana Vukčića Kosaču, na početku 15. veka - poput Mletačkog zbornika, Hvalovog rukopisa ili Hrvojevog splitskog misala (jedine glagoljske i katoličke knjige u ovoj skupini) - imaju scene i figure gotičkog stila. Njih su uradili umetnici iz dalmatinskih gradova, pre svega iz Splita, koji se u to doba nalazio u vlasti kraljevine Bosne.
Jugoistočni deo države, do 14. veka pod vlašću Nemanjića, dosta se izdvojio iz Bosne i počeo nazivati Hercegovinom. Vlasteoska porodica Hranića-Kosača, koja je tu vladala, pripadala je pravoslavnoj crkvi i ulazila u jurisdikciju mitropolije sa sedištem u manastiru Mileševi.
Kao ktitori, članovi ove vladarske kuće oslanjali su se na primorske graditelje, od primorskih zlatara poručivali su nakit i skupoceno posuđe, od krojača bogata odela, a slikari iz Dubrovnika i Kotora dolazili su im prilikom živopisanja crkava ili su od njih poručivane ikone.
Zato nije ni čudo što je u pravoslavnom manastiru Savini, zadužbini hercega Stefana u Boki Kotorskoj, u neposrednoj blizini njegove zimske prestonice Novog, sredinom 15. veka, izveo freske najveći gotičko-renesansni slikar u primorju, Kotoranin Lovro Dobričević. Stil je zapadnjački, ikonografija bikonfesionalna, natpisi srpski, dok je manastir podignut kao pravoslavni.
Renesansni inicijali
Lovro Dobričević i većina domaćih slikara u Kotoru i Dubrovniku u 15. i 16. veku sledili su pouke venecijanskih slikara, koji su prošli put od gotičko-vizantijskih shvatanja do rane renesanse. Radili su, uglavnom, za katoličku pastvu, ali neretko su pozivani da slikaju i za pravoslavne. Florentinsko-ferarska unija, iz 1440. godine, omogućila je prodor zapadnjačkog jezika slika u nekad zatvorenu pravoslavnu sredinu.
Ona je počela, u jednom času, da prihvata vizantijsko-gotičke mešavine (freske u Bogorodičnoj crkvi u Mržepu iz 1451, minijature u jevanđelju iz manastira Beočina, Muzej pravoslavne crkve, Beograd, br. 357, itd.) s poverenjem koje ranije u njih nije imala.
Kada su na Cetinju, između 1494. i 1496. godine, ćirilskim pismenima odštampane prve srpske liturgijske knjige, zaslugom oblasnog gospodara Crne Gore Đurđa Crnojevića, grafičke ilustracije bile su prevashodno u toj stilskoj prožetosti. Štamparija donesena iz Venecije, majstori štampari bili su domaći, ali su grafičari morali biti iz neke kotorske ili dubrovačke slikarske radionice.
Na scenama praznika u Oktoihu petoglasniku ikonografska rešenja su pouzdano vizantijska, pravoslavna, ali je crtež posve gotički, s naturalističkim osobenostima.
Međutim, zastavice, inicijali i vinjete su u celini renesansni, često s krilatim putima, cvećem i lozicama. Izrađeni su u duhu venecijanske štampe iz istog doba.
Jedni za drugima, ti poslednji ostaci nekadašnjih država Srba u srednjem veku srušili su se pod udarom Turaka: Bosna 1463, Hercegovina 1481, a Crna Gora u poslednjim godinama 15. veka. Srpsko slikarstvo pod Turcima još dugo se hranilo životodavnim sokovima crpenim s velikih dela iz doba samostalnosti.

Najuži izbor

Freske i minijature dvorskih slikara u Pomoravlju, svojim sistemom dekoracije, osobenim izrazom i visokom vrednošću, zajedno s delima vizantijskih slikara Teofana Graka u Novgorodu, kir Manojla Evgenika u Gruziji ili anonima u Mistri, ulaze u najuži izbor slikarstva iz poslednjeg veka velikog vizantijskog stvaralaštva.


glassrpske

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 37 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker