Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 11:22


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 24 Jun 2012, 21:12
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Film i kinematografija (1896-1993)

Prva filmska predstava u Srbiji i na Balkanu održana je 6. juna 1896. godine u Beogradu, u kafani "Kod zlatnog krsta" na Terazijama. Bilo je to nepunih šest meseci posle prvog javnog prikazivanja "pokretnih fotografija" u Parizu (28. decembra 1895). Predstavnik pronalazača kinematografa, braće Limijer iz Liona, Andre Kar prikazivao je Beograđanima prve filmove lionskih proizvođača preko mesec dana. Jednoj predstavi su prisustvovali tadašnji kralj Srbije Aleksandar Obrenović i kraljica majka Natalija.

Marta 1897. godine, prilikom svog drugog boravka u Beogradu, Andre Kar je snimio i prve filmske kadrove na tlu Srbije - Kalemegdansku šetnju, Tramvajsku stanicu na Terazijama i Izlazak radnica iz Fabrike duvana; bila je to prva prilika za građane Beograda da vide svoj grad na bioskopskom platnu, ali ovi filmovi, nažalost, nisu sačuvani. Tokom godina koje su sledile kroz Beograd i Srbiju prolazio je veliki broj putujućih kinematografa, koji su filmove prikazivali po iznajmljenim dvoranama ili pod šatrama. Neki od njih su takođe snimali i lokalne filmove, ali nijedan od tih snimaka nije sačuvan. Stojan Nanić iz Zaječara bio je vlasnik "Prvog srpskog kinematografa", koji je od 1900. godine prikazivao filmove u Beogradu i po gradovima Srbije. Početkom 20. veka bioskop je postao omiljeni oblik zabave širokih slojeva naroda.

Najstariji sačuvani film snimljen na tlu Srbije dugujemo Englezima Arnoldu Muiru Vilsonu, počasnom srpskom konzulu u Šefildu i njegovom snimatelju Frenku Moteršou. Oni su septembra 1904. u Beogradu snimili film Krunisanje Kralja Petra I Karađorđevića, kao i neke prizore iz Kraljeva, manastira Žiče i Novog Pazara.

godine 1909. otvoren je u hotelu "Pariz" u Beogradu prvi stalni kinematograf, a ubrzo je usledilo i otvaranje drugih stalnih bioskopa u prestonici i drugim gradovima. Uoči Prvog svetskog rata u Kraljevini Srbiji bilo je oko 30 stalnih kinematografa, uz koje su delovali i mnogi putujući. Repertoarom su dominirali francuski filmovi ("Pathé" i "Gaumont"), a kopije su stizale do Beograda iz Srbije veoma brzo, često svega desetak dana posle premijere u Parizu.

Iz redova vlasnika stalnih kinematografa potekli su i prvi filmski producenti u Srbiji. Svetozar Botorić, vlasnik bioskopa "Pariz" u Beogradu, angažovao je 1911. francuskog snimatelja Luja de Berija i otpočeo prvo proizvodnju filmskih žurnala o prestoničkim događajima - Svečana predaja starih i prijem novih zastava, Odlazak kralja, prestolonaslednika i princeze Jelene u Petrograd i drugi - da bi u jesen iste godine snimio i prikazao prvi srpski igrani film Karađorđe, istorijsku dramu o životu i delu vođe Prvog srpskog ustanka. Film je režirao glumac i reditelj Ilija Stanojević (Čiča Ilija), a uloge su tumačili članovi Srpskog narodnog pozorišta. Film je doživeo značajan uspeh kod gledalaca, prikazivan je i posle Prvog svetskog rata, ali kopija ovog niti ostalih Botorićevih filmova nije sačuvana. Istovremeno kad i Botorić, proizvodnjom filmova otpočeli su se baviti i vlasnici beogradskog "Modernog bioskopa" braća Savić. Za njih je radio kao snimatelj Karl Frojnd, kasnije poznati nemački i holivudski filmski stvaralac, dobitnik "Oskara" za kameru. Pored mnogih filmskih žurnala, snimljenih u Beogradu i unutrašnjosti, braća Savić su proizveli i igrani film Jadna majka (1912), melodramu u kojoj je glavnu ulogu tumačila tragetkinja Emilija Popović. Treći beogradski filmski producent bio je Đoka Bogdanović, vlasnik bioskopa "Kasina". On je razvio svoju delatnost u vreme balkanskih ratova, 1913. godine. Za njega je snimao ruski fotograf Samson Černov i oni su realizovali dragocene dokumentarne filmove o Drugom balkanskom ratu i svakodnevnim događajima u Beogradu 1913-1914. godine. Najveći deo ovih filmova je sačuvan i predstavlja dragocenu istorijsku građu, koja se čuva u Arhivu jugoslovenske kinoteke u Beogradu. Uz De Berija i Frojnda, veštinu rada filmskom kamerom savladao je i srpski filmski snimatelj Slavko Jovanović, koji je ubrzo i samostalno snimao mnoge kratke dokumentarne filmove za Botorića i braću Savić.

Izbijanje Prvoga svetskog rata naglo je prekinulo započeti razvoj domaće filmske industrije u Srbiji. Bogdanović i Černov snimili su neke detalje prvih ratnih dejstava 1914. godine (Sremsku operaciju i zauzimanje Zemuna u septembru 1914), ali su zbog rata ubrzo prekinute sve aktivnosti domaćih pionira filma u Srbiji. O celoj epopeji Srba 1915/1916. godine sačuvano je veoma malo filmskog materijala, koji su snimili strani filmski snimatelji.

Na tlu Vojvodine, koja se nalazila u okvirima Austro-Ugarske, počeci i razvoj kinematografskih delatnosti imali su nekih specifičnih odlika, karakterističnih za perifernu provinciju te složene države. Putujući kinematografi stigli su do vojvođanskih naselja otprilike istovremeno kada i u Kraljevinu Srbiju (mnogi od njih delovali su na obe teritorije); prvi stalni kinematograf otvoren je u Somboru već 1906, a domaća proizvodnja filmova vezana je za trojicu pionira filma u Vojvodini. Ernest Bošnjak iz Sombora, vlasnik prvog kinematografa, nabavio je 1909. filmsku kameru i otpočeo snimanje. Od njegovih najstarijih filmova sačuvan je samo jedan - Otkrivanje spomenika Ferencu Rakociju iz 1912. godine. Aleksandar Lifka, posle jedne decenije prikazivanja filmova sa svojim putujućim bioskopom, nastanio se u Subotici, gde je otvorio stalni kinematograf i 1911. otpočeo da snima svoj filmski žurnal o lokalnim događajima. Novosađanin Vladimir Totović imao je najviše filmskih ambicija, režirao je dva igrana filma - Spasilac i Detektiv kao lopov, ali je njegova karijera na samom početku prekinuta odlaskom na front, na kojim je 1917. izgubio život kao austrougarski vojnik u blizini Gorice.

Za vreme Prvog svetskog rata, u okviru reorganizacije Srpske vojske koja je prešla Albaniju i oporavljala se na grčkom ostrvu Krfu, osnovana je Filmska sekcija pri Vrhovnoj komandi. Zadatak ove vojne filmske službe bio je da vojnicima prikazuje filmove koji su dobijeni od saveznika, kao i da filmski snima zbivanja na Solunskom frontu. Od nekoliko saradnika i snimatelja ove filmske sekcije Vrhovne komande Srpske vojske najznačajniji je Mihailo Mihailović koji je kasnije postao i jedan od najznačajnijih pionira filma u Kraljevini Jugoslaviji. Snimatelji Filmske sekcije snimili su dosta filmskog materijala o proboju Solunskog fronta, borbama za oslobođenje Srbije i ulasku srpske vojske u Beograd. Jedan je deo te građe sačuvan.

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji (od 1929. godine), Beograd je bio najznačajniji filmski centar, posebno što se tiče proizvodnje filmova. U Beogradu je osnovana Državna radionica za izradu filmova pri Ministarstvu narodnog zdravlja, sa zadatkom da snima zdravstveno-prosvetne filmove. Jedan od tih filmova bio je Tragedija naše dece (1922), koji se bavio problemom alkoholizma. Međutim, delatnost ovog proizvođača prekinuta je 1925. godine usled nedostatka sredstava. U Somboru je Ernest Bošnjak ise godine snimio tematski sličan film Laži radi mene (1922), a njegovo preduzeće "Boer film" nastavilo je da snima i druge filmove. Tih godina je osnovano u Beogradu još nekoliko filmskih preduzeća - "Novaković film" Koste Novakovića, "Artistik film" Andrije Glišića i Zarije Đokića, "Adrija Nacional" Ranka Jovanovića i Milutina Ignjačevića, "Mačva film" Slavka Jovanovića, "Pobeda film" Josipa Novaka. Svi ti filmski entuzijasti ulagali su velika sredstva u proizvodnju filmova, a ostvarili su veliki broj filmskih žurnala i dokumentarnih filmova, kao i neke igrane filmove, među kojima ima i sačuvanih. "Novaković žurnal" je filmska hronika zbivanja u Beogradu i Srbiji i danas predstavlja dragocenu istorijsku građu za proučavanje naše prošlosti. Igrani filmovi Sve radi osmeha, Rudareva sreća ("Pobeda film", 1926), Kralj čarlstona (1927), Grešnica bez greha (1929) Koste Novakovića i Kroz buru i oganj (1930) Ranka Jovanovića i Milutina Ignjačevića svojim producentima su donosili samo gubitke, te tako nijedan od ovih pionira filma u Srbiji nije uspeo da održi kontinuiranju proizvodnju igranog filma. Stanje na filmskom tržištu Kraljevine Jugoslavije bilo je veoma nepovoljno za domaći film: vlasnici bioskopa bili su opterećeni velikim porezima, tržište je bilo preplavljeno jeftinim i dobrim uvezenim filmovima (američkim, nemačkim, francuskim), a zaštita domaćeg filma nije bila organizovana. Doduše, godine 1931. donet je Zakon o uređenju prometa filmova koji je, pored ostalog, obavezivao distributere i kinematografe da prikazuju domaće filmove u određenom procentu. Bio je to veliki podstrek za pionire filma u Srbiji i samo tokom 1932. godine snimljeno je (u Kraljevini Jugoslaviji) više filmova nešto u celom periodu od kraja Prvog svetskog rata. godine 1931. osnovan je i "Jugoslovenski prosvetni film", povlašćeno preduzeće (dobijalo državne narudžbine) koje je od 1941. godine snimilo mnogo dokumentarnih filmova o Jugoslaviji, uglavnom sačuvanih. godine 1932. snimljen je film Sa verom u Boga Mihajla Al. Popovića, svakako najambiciozniji i najuspešniji srpski igrani film snimljen do Drugog svetskog rata. Autor toga filma pokazao je veliko poznavanje filmskog izraza i veoma istančan ukus za kompoziciju filmskog kadra. Ali, pod pritiskom inostranih distributera filmova i domaćih vlasnika bioskopa, 1933. godine su ukinuti paragrafi spomenutog zakona koji su štitili domaći film, tako da se proizvodnja opet svela na malobrojne filmske žurnale i dokumentarne filmove, među kojima treba istaći film o biciklističkoj trci kroz Srbiju Put džinova (1939, "Artistik film", snimio Mihailo Ivanjikov) i svakako najbolji domaći dokumentarni film pre Drugog svetskog rata Priču jednog dana (1941, "Artistik film", reditelj Maks Kalmić, snimio Mihailo Ivanjikov).

Tokom Drugog svetskog rata (1941-1945) u Srbiji je bilo dosta filmskih aktivnosti. U okupiranom Beogradu, pod okriljem okupatorskih vlasti, snimljen je kolaboracionistički filmski žurnal Nova Srbija koji svakako ima danas vrednost istorijskog dokumenta, a snimljen je i igrani film Nevinost bez zaštite u režiji Dragoljuba Aleksića. Na strani okrenutoj protiv nemačkog okupatora i njegovih saradnika snimali su povremeno saveznički snimatelji. Deo te filmske građe je sačuvan. Pri Glavnom štabu Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Srbije osnovana je jula 1944. godine Filmska sekcija, na čijem je čelu bio Radoš Novaković, kasnije znameniti pionir savremene jugoslovenske kinematografije. Posle oslobođenja Beograda (oktobra 1944) ova sekcija prerasta u Filmsku sekciju Vrhovnog štaba NOV i POJ, i to je, u stvari, bio začetak organizovane kinematografske delatnosti u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata, januara 1945. u Beogradu je snimljena Kinohronika broj 1, prvi film savremene jugoslovenske kinematografije; na taj film se nadovezalo još nekoliko kino-hronika i dokumentarnih filmova, te je tako, krajem Drugog svetskog rata, u Srbiji otpočela kontinuirana proizvodnja filmova u novoj, posleratnoj Jugoslaviji.

Tokom administrativnog sistema upravljanja kinematografijom u FNR Jugoslaviji (1945-1951) celokupna delatnost bila je centralizovana; na čelu se nalazio Komitet za kinematografije Vlade FNRJ, a kinematografijom u Srbiji rukovodio je Republički komitet. U Beogradu je bilo sedište saveznog proizvodnog preduzeća "Zvezda film", zatim "Filmskih novosti", republičkog preduzeća "Avala film", uvozno-izvoznog preduzeća "Jugoslavija film", Visoke filmske škole, itd. Tako je, faktički, administrativni i poslovni centar nove, savremene jugoslovenske kinematografije bio u Srbiji, što je svakako uticalo na razvoj filma u ovoj republici. Od tog vremena sve do raspada SFR Jugoslavije (1991. godine) Srbija je proizvodila oko 50% jugoslovenskih igranih, dokumentarnih i kratkometražnih filmova. U Beogradu i Srbiji živeo je i radio najveći broj jugoslovenskih filmskih umetnika i tehničara, tu su se nalazili i najveći jugoslovenski proizvodni i tehnički kapaciteti. Mnogi filmski umetnici i stručnjaci iz Srbije radili su u drugim republikama, kao što je i srpska kinematografija bila uvek otvorena za umetnike i stručnjake iz drugih krajeva bivše Jugoslavije.

Od kraja Drugog svetskog rata (1945) u Srbiji bez prekida teče proizvodnja filmskih žurnala i dokumentarnih filmova, među kojima treba posebno istaći film Nova zemlja (1946) Radoša Novakovića o naseljavanju kolonista iz ratom razorenih pasivnih krajeva u plodne ravnice Vojvodine. Beogradsko preduzeće "Avala film" snimilo je 1947. godine prvi igrani film savremene jugoslovenske kinematografije. Bila je to Slavica reditelja Vjekoslava Afrića. godine 1948. u Beogradu su proizvedena tri, od četiri jugoslovenska igrana filma te godine - Besmrtna mladost, s ratnom tematikom reditelja Vojislava Nanovića, Život je naš, sa savremenom tematikom reditelja Gustava Gavrina i Sofka reditelja Radoša Novakovića, prva filmska adaptacija jednog klasičnog književnog dela kod nas (romana Nečista krv Borisava Stankovića)., Uporedo s proizvodnjom igranih filmova raste i broj snimljenih dokumentarnih i kratkometražnih ostvarenja. Animirani film s lutkama Pionir i dvojka Ljubiše i Vere Jocić dobio je posebno priznanje u svojoj kategoriji na Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji.

godine 1951. u okviru opštih promena u jugoslovenskom društvenom uređenju reorganizovana je i kinematografija. Komiteti za kinematografiju su ukinuti, prestalo je budžetsko finansiranje i od proizvođača filmova očekivalo se da posluju rentabilnije, s tim što je država i dalje dotacijama pokrivala deo troškova proizvodnje. Sistem proizvodnje takođe je promenjen - iz korpusa proizvođača izdvojeni su filmski umetnici i njihovi saradnici koji se sada ugovorom vezuju za realizaciju određenog filma. Iako je u prvom trenutku izazvao organizacijske i finansijske probleme, nov sistem je delovao stimulativno. U Srbiji je povećan broj proizvodnih filmskih preduzeća, otpočela je umetnička i produkciona konkurencija, filmski stvaraoci su postali zavisni od uspeha svog filma. To je doprinelo da se u oblasti filmske umetnosti odbace do tada uticajni šabloni socijalističkog realizma preuzeti od sovjetske kinematografije, te da se potraže novi, specifični oblici filmskog izraza. To traganje za novim bilo je posebno izrazito u srpskoj kinematografiji, u okviru koje je radio najveći broj domaćih filmskih stvaralaca i proizvođača, što je najneposrednije uticalo na dalji razvoj srpskog filma.

Decenija koja je sledila (1951-1962) odlikuje se pre svega savlađivanjem filmskog zanata, osvajanjem novih žanrova u oblasti igranog filma i umetničkim ostvarenjima koja su doprinela tome da se jugoslovenski film uzdigne na evropski nivo. Tome su svoj doprinos dali stvaraoci koji us se već istakli u prethodnom pionirskom periodu - Radoš Novaković (Daleko je sunce, 1953, Pesma sa Kumbare, 1955, Vetar je stao pred zoru, 1959), Vojislav Nanović (Ciganka, 1953, Tri koraka u prazno, 1958) i drugi. Poseban umetnički uspeh su imali filmovi Vladimira Pogačića, koji je na veoma rafinirani način koristio mogućnost filmskog izraza, bilo da se radilo o ratnim filmovima (Veliki i mali, 1956, Sam, 1959) bilo o savremenim temama (Subotom uveče, 1957). Za režiju filma Veliki i mali Pogačić je dobio prvu nagradu na Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovim Varima, prvu nagradu te vrste dodeljenu nekom jugoslovenskom autoru. Živorad Mitrović je suštinski promenio odnos prema ratnom filmu unevši u taj veoma eksploatisani žanr sasvim nove elemente uzbudljivog avanturističkog filma (Ešalon doktora M, 1955, Kapetan Leši, Signali nad gradom, 1960). Snimljen je prvi jugoslovenski film u boji, Pop Ćira i pop Spira (1957), reditelja Soje Jovanović. Od 1953. godine počinju da se snimaju filmovi u koprodukciji sa stranim zemljama (Poslednji most, 1953, s Austrijom, Krvavi put, 1955, s Norveškom, i mnogi drugi). Uz prvu generaciju srpskih filmskih reditelja javljaju se i mladi stvaraoci, među kojima se posebno ističe Aleksandar Petrović (Dvoje, 1961). S druge strane, snimaju se takođe jeftini i popularni filmovi, s ciljem da privuku najšire slojeve gledalaca; tipičan primer je komedija Zajednički stan (1960) reditelja Marjana Vajde.

Naredni period (od 1962. do 1991. godine) najbolje bi se mogao okarakterisati kao neprekidni uspon filma u Srbiji. Tokom te tri decenije snimljeno je u Srbiji više od 300 igranih filmova. Ostvarenja domaće kinematografije postala su sastavni deo nacionalne kulture, domaći film je osvojio gledaoce, a mnoga ostvarenja su reprezentovala našu zemlju na filmskim festivalima širom sveta. U oblasti igranog filma javljaju se novi autori i nove tendencije. Puriša Đorđević unosi specifičnu poetiku u ratni film (Devojka, 1965, Jutro, 1967). Dušan Makavejev je okrenut ka problemima savremenog života i u svoje filmove unosi originalni izraz, koji ga je proslavio u svetu (Čovek nije tica, 1965, Ljubavni slučaj službenice PTT, 1967, Misterije organizma, 1967), Vladan Slijepčević koristi poetski realizam pri obradi savremenih tema (Medaljon sa tri srca, 1962, Štićenik, 1966), dok Živojin Pavlović savremeni život slika skoro naturalistički (Buđenje pacova, Kad budem mrtav i beo, 1960). Srpskim filmom dominira autorska ličnost Aleksandra Petrovića, koji za svoj film Skupljači perja (1967) dobija Grand prix na Međunarodnom filmskom festivalu u Kanu.

Polovinom sedamdesetih godina u Srbiji javlja se nova generacija filmskih reditelja, mladih, darovitih i ambicioznih stvaralaca školovanih u Pragu i Beogradu - Goran Paskaljević (Čuvar plaže u zimskom periodu, 1976, Pas koji je voleo vozove, 1977), Srđan Karanović (Miris poljskog cveća, 1977), Goran Marković (Specijalno vaspitanje, (1977), Dejan Karaklajić (Ljubavni život Budimira Trajkovića, 1977), Slobodan Šijan (Ko to tamo peva, 1980), Darko Bajić (Direktan prenos, 1982). Filmovi ove generacije autora su osvojili veliki broj nagrada na Festivalu jugoslovenskog igranog filma u Puli i na mnogim međunarodnim filmskim festivalima, a njihovo stvaralaštvo je obeležilo savremeni srpski film kao umetničku oblast od posebnog nacionalnog i međunarodnog značaja. Uz imena i dela koja smo naveli nalaze se i mnogi drugi značajni autori (Miomir Stamenković, Predrag Golubović, Aleksandar Petković, Dragan Kresoja, Miloš Radivojević, Želimir Žilnik i drugi), od kojih je svako dao svoj doprinos razvoju filma i filmske umetnosti u Srbiji.

Uporedo s igranim filmom u Srbiji se razvijao dokumentarni, kratkometražni i animirani film. Srpski dokumentarni film je pratio zbivanja u zemlji; prekretnicu od socrealističke lakirovke ka pravom filmskom dokumentu predstavljao je film Milenka Štrpca U srcu Kosmeta (1954), dok je poetske vrednosti u ovom žanru otkrio Aleksandar Petrović filmom Let nad močvarom (1957). Polovinom šezdesetih godina oko preduzeća "Dunav film" oformila se beogradska škola dokumentarnog filma, koja se pročula u svetu zahvaljujući mnogim nagradama koje su dobijene na međunarodnim filmskim festivalima (Oberhauzen, Lajpcig). To su bili, pre svega, filmovi reditelja (Krste Škanate, Vladana Slijepčevića, Stjepana Zaninovića, Miće Miloševića, Nikole Jovićevića, Aleksandra Ilića. Posebno mesto zauzima snimatelj i reditelj Petar Lalović čiji su filmovi o prirodi dobili značajna međunarodna priznanja (Poslednja oaza, 1983). Uz dokumentarni film u Beogradu se posle 1970. godine naglo razvila i proizvodnja crtanih filmova, čiji su autori osvojili mnoge nagrade na domaćim i međunarodnim filmskim festivalima (Zoran Jovanović, Nikola Majdak, Vera Vlajić, Veljko Bikić i drugi).

Godine 1991. raspala se SFR Jugoslavija, a samim tim i dotadašnja jugoslovenska kinematografija kao celina. Ovaj raspad, međutim, nije bitno uticao na srpsku kinematografiju, jer je ona već u prethodnom razdoblju delovala kao posebna celina, najmanje zavisna od saradnje s drugim jugoslovenskim republikama. Uprkos teškoćama objektivne prirode, koje svakako utiču na jednu tako složenu delatnost kao što je proizvodnja filmova, kontinuitet nije prekinut. godine 1991. u Srbiji je snimljeno 8. igranih filmova, 1992. godine 11, a 1993. (do početka novembra) 7. Uz imena iskusnih srpskih reditelja srednje generacije Srđana Karanovića (Virdžina, 1991), Dragana Kresoje (Original falsifikata, 1991), Gorana Paskaljevića (Tango argentino, 1992), Gorana Markovića (Tito i ja, 1992), Živojina Pavlovića (Dezerter, 1992), javila su se i neka nova imena mladih reditelja, nove generacije autora koja tek treba da da svoj doprinos filmskoj umetnosti u Srbiji. Među njima se ističe Srđan Dragojević, čiji je prvi igrani film Mi nismo anđeli (1992), proglašen za najbolji film godine. Uprkos blokadi i sankcijama koje su obuhvatile i oblast kulture, srpski filmovi su tokom 1992. i 1993. godine pozivani na mnoge međunarodne filmske festivale, na kojima su prikazivani, da bi osvojili nekoliko značajnih priznanja i pokazali svetu veliku snagu i vitalnost kulture i filmske umetnosti u Srbiji.



Dejan Kosanović

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Umetnost i kultura Srbije kroz vekove  |  Poslato: 24 Jun 2012, 21:17
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Vek filma o Karađorđu

Restaurisana kopija filma “Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa” biće prikazana u sredu u 19 časova, u Muzeju Jugoslovenske kinoteke

Slika
Iz filma “Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa”

DIGITALNA restaurisana kopija filma “Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa” biće prikazana u sredu u 19 časova, u Muzeju Jugoslovenske kinoteke, tačno na stogodišnjicu premijere u Grand bioskopu hotela “Pariz” na Terazijama - najavili su u ponedeljak u kinoteci njen direktor Radoslav Zelenović, upravnik Arhiva Aleksandar - Saša Erdeljanović i upravnik Muzeja kinoteke Dinko Tucaković.

- Srećni smo što ćemo ovaj film ponovo moći da gledamo i što je konačno ispravljena “istorijska” nepravda u kojoj se decenijama mislilo da je “Slavica” prvi film naše kinematografije - istakao je Zelenović.


“Karađorđe” je poslednji put prikazan u Americi 1928. godine. Tada mu se gubi svaki trag. Pronađen je 2003, kada je Erdeljanović slučajno upoznao upravnika austrijskog Filmskog arhiva Nikolausa Vostrija i saznao da oni imaju neke stare srpske filmove. Među njima je bio i “Karađorđe”.

- Zahvaljujući novim tehnologijama uspeli smo digitalno da ga restauriramo, tako da će moći da se prikazuje i u digitalnim bioskopima. U jednoj od najboljih laboratorija u Evropi u Beču napravili smo tri filmske kopije.

Reditelj pionirskog filmskog igranog poduhvata bio je slavni srpski glumac Čiča Ilija Stanojević, koji je i igrao naslovnu ulogu Vožda, uz veliki ansambl Narodnog pozorišta i pomoć Vojske i statista.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 25 Jun 2012, 22:16
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Krunisanje Kralja Petra I Karadjordjevica (1904) ceo film-Jugoslovenska kinoteka

Krunisаnje Krаljа Petrа I Kаrаđorđevićа i putovаnje kroz Srbiju, Novi Pаzаr, Crnu Goru i Dаlmаciju. Film su reаlizovаli 1904. godine Arnold Mjur Vilson i Frenk Storm Moteršo. Originаlnu kopiju ovog filmа i deo negаtivа otkupio je 1937. godine u Engleskoj jugoslovenski diplomаtа i književnik Vojislаv Jovаnović-Mаrаmbo i doneo u Beogrаd. Jugoslovenskа kinotekа je 1950. godine otkupilа prаvа korišćenjа filmа. Originаlni mаterijаl je Jovаnović zаveštаo Pаtrijаršiji Srpske prаvoslаvne crkve u Beogrаdu. Godine 1993. Jugoslovenskа kinotekа je preuzelа od Pаtrijаršije Srpske prаvoslаvne crkve celokupаn mаterijаl filmа. Godine 1995. su zаpočeti rаdovi nа restаurаciji originаlа u sаrаdnji sа Kinotekom grаdа Bolonje u Itаliji. Restаurаcijа filmа je zаvršenа 2003. godine



_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 05 Jul 2012, 15:27
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Svetozar Botorić nam je doneo film

Svetozar Botorić, prvi filmski producent na Balkanu, Beogradu je poklonio i prvi stalni bioskop. U njegovom hotelu „Pariz“ proradilo je i prvo srpsko humorističko pozorište „Orfeum“

Slika

PRVI igrani film u Srbiji, „Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa“, kasnije kratko nazvan „Karađorđe“, koji je snimljen 1911, producirao je Svetozar Botorić. Ovo ostvarenje delimično je nastalo po narodnoj pesmi „Početak bune na dahije“, režirao ga je Ilija Stanojević - Čiča Ilija, glumac i reditelj Narodnog pozorišta u Beogradu, snimatelj je bio Luj de Beri, i to je bio i prvi igrani film snimljen na Balkanu.

Tako je Svetozar Botorić (1857-1916), nekadašnji konobar rodom iz Opaljenika kod Ivanjice, potom vlasnik trgovačke radnje u Beogradu, a 1896. i vlasnik kafane na Terazijama, koji je sa Jevremom Kolarevićem kasnije zakupio i hotel „Pariz“, postao i prvi srpski i balkanski filmski producent. U hotelu „Pariz“ proradilo je i prvo srpsko humorističko pozorište, „Orfeum“ Brane Cvetkovića, a održavale su se i druge priredbe i manifestacije, da bi od 1907. počeli da se prikazuju i filmovi. Svetozar Botorić okupio je oko sebe grupu beogradskih sineasta, sa kojima je delovao kao „Udruženje za snimanje srpskih filmova“.


Pored pionirskog rada vezanog za film, još u to vreme shvatio je da budućnost pripada veštom marketingu - reklamirao je svoj filmski program u 12 beogradskih listova, a francuskog snimatelja Luja de Berija angažovao je da snima mnoge aktuelne događaje, koje je kasnije prikazivao u svom „Kinematografskom pozorištu u hotelu ’Pariz’“. Najstariji Botorićevi filmski žurnali snimljeni su u leto 1911, imao je vlastitu laboratoriju i trgovinu kinematografskim materijalom, a bio je i istaknuti član Radikalne stranke.


OSAMNAEST BIOSKOPA

SVETOZAR Botorić otvorio je i prvi stalni bioskop u Beogradu - u hotelu „Pariz“, 13. decembra 1908. počeo je da radi bioskop „Grand“. Kako su zapisali hroničari tog vremena, po ugledu na Botorića ubrzo zatim, i drugi vlasnici počeli su svoje kafane da pretvaraju u bioskope, tako da su se samo dve-tri godine kasnije namenski izgradili „Moderni bioskop“, „Kasinu“, „Koloseum“. Prema pisanju Stevana Jovičića, do početka Prvog svetskog rata u Beogradu je otvoreno čak 18 stalnih bioskopa. Bioskopi su postojali i u svim većim mestima u Srbiji. Prvi, „Bioskop Milosava Nešića“ otvoren je 1907. u Užicu, a postoje podaci da su tih godina stalni bioskopi radili i u Somboru, Subotici, Novom Sadu, Vršcu, Kragujevcu, Valjevu, Smederevu, Požarevcu, Negotinu, Gornjem Milanovcu, Leskovcu, Paraćinu, Prokuplju, Vrnjačkoj Banji, Smederevskoj Palanci, Jagodini, Šapcu.

Od 1911. do 1913, De Beri je snimio za Botorića oko 20 dokumentarnih reportaža, među kojima su „Svečana predaja starih i prijem novih zastava“, „Odlazak kralja, prestolonaslednika i princeze Jelene u Petrograd“, „Trke na Banjici“, „Letenje avijatičara Đovanija Vidmera na Banjici“... Tu su i filmovi iz Balkanskih ratova, a uz Luja de Berija zanat je izučio Slavko Jovanović, i tako postao prvi srpski filmski snimatelj. On je za Botorića snimio nekoliko filmova, a radio je i za druge filmske producente.

Zanimljivo je da je Botorić bio producent i prvog srpskog filma koji je izvezen u inostranstvo - Čiča Ilija Stanojević, po sopstvenom scenariju, režirao je za njega dokumentarni film „Ciganska svadba“ iliti „Bibija“, kako glasi originalni naslov, a otkupila su ga braća Pate, za francuski katalog za 1913. godinu.

A sve donedavno smatralo se da je najveći broj filmova Svetozara Botorića zauvek izgubljen. Ipak, u Austrijskom filmskom arhivu nađen je veliki deo njegove bogate zaostavštine. Ovaj veliki zaljubljenik u filmsku umetnost, neobičan, hrabar, vredan i dostojanstven čovek koji je umro u internaciji, čiji su posmrtni ostaci posle Prvog svelskog rata preneseni u Beograd, uskoro će opet „oživeti“ - o njegovom uzbudljivom životu, i životnoj storiji njegove porodice, filmski teoretičar i reditelj Srđan Knežević napravio je dokumentarni film, koji se trenutno nalazi u postprodukciji.


TUŽNA SLIKA BEOGRADA

POSLE završetka Prvog svetskog rata, bioskopska mreža u Srbiji se naglo razvija i postaje značajna privredna aktivnost - film je za naše građane postao izlaz u svet, prikazivali su se na „kartu više“, a bioskopske sale bile su uvek prepune. Pred početak Drugog svetskog rata, u Srbiji je radilo 1514 bioskopa!

Najrazvijeniju mrežu, sa blizu 90 stalnih bioskopa, imala je Vojvodina. U poređenju sa vremenom od pre 100 i više godina, slika Srbije, bez obzira na jaku tradiciju i pravljenja i gledanja filmova, danas je apsolutno tužna - u Beogradu rade četiri bioskopa - „Takvud“, „Kolosej“, „Delta siti“ i „Roda“, od nedavno i renovirana „Fontana“, a filmovi se prikazuju i u dvorani Doma sindikata, Domu omladine, Kulturnom centru Beograda, Akademiji 28. Svi stari, kultni bioskopi u međuvremenu su rasprodati, i smatraju se „žrtvama“ tranzicije.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 05 Jul 2012, 15:28
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Đorđe Bogdanović - čovek koji je živeo film

Sećanje na jednog od prvih filmskih producenata na balkanu: Vlasnik „Ruskog cara“, hotela i bioskopa „Kasina“ zabeležio istoriju

Slika

JUGOSLOVENSKA kinoteka obeležila je ove godine svoj dan i posebnim programom posvećenom Đorđu Đoki Bogdanoviću (1860-1914), jednom od prvih filmskih producenata na Balkanu.

Sećanje na čoveka koji je neprestano išao „ispred“ vremena u kome je živeo, industrijalca, avanturistu, filmofila, rodoljuba i jedinog producenta iz Srbije koji je zabeležio bitke Drugog balkanskog rata, pokazao se kao svojevrsni događaj - pred sam početak festivala Nitratnog filma, u njegovu čast, u Muzeju kinoteke otvorena je izložba „Srpski filmski producent Đoka Bogdanović“, a među biserima svetske kinematografije sa zapaljivih traka prikazan je i izbor filmova iz njegove produkcije, iz 1913. i 1914. godine.

Slika

Na izložbi su bila izložena lična dokumenta Bogdanovića, pasoš iz 1913, Pozivnica na Dvor iz 1900, Imovinski notes, Dozvola za kinematografske predstave, Program njegovog bioskopa „Kasina“ (kako se nekada zvao bioskop „Kozara“, koji je nedavno izgoreo u požaru)...
Sam život Đorđa Bogdanovića, kako je publika mogla da se upozna, nalikovao je uzbudljivom filmu - već kao dvadesetogodišnjak, zajedno sa braćom, osnovao je radnju, da bi vremenom postao vlasnik kafane „Ruski car“ i zakupac hotela „Imperijal“. A već 1911. postao je vlasnik hotela i bioskopa „Kasina“, prvog koji je zidan po ondašnjim propisima, odnosno, po Zakonu o radnjama. Ovaj boem i gospodin, kako su ga, takođe, upamtili njegovi savremenici, smatrao je da u životu mora da uradi i nešto više, mnogo značajnije i vrednije od sticanja bogatstva, nešto što je važno za istoriju, duh i kulturu njegovog naroda...


ČETIRI PROIZVOĐAČA

DO Prvog svetskog rata, u Beogradu su postojala četiri filmska „proizvođača“ - Svetozar Botorić, braća Savić, Đorđe Bogdanović i braća Cvetković. Francuski snimatelj Luj de Beri snimio je za Botorića 1911. više kratkih filmskih žurnala, među kojima su „Svečana predaja starih i prijem novih zastava“, „Odlazak kralja prestolonaslednika i princeze Jelene u Petrograd“... Botorić je osnivač Udruženja za snimanje srpskih filmova, koje je 1911. snimilo prvi srpski igrani film „Karađorđe“ ili „Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa“, u režiji Čiča Ilije Stanojevića, koji je, istovremeno, prvi igrani film snimljen u Srbiji, na teritoriji nekadašnje Jugoslavije, ali i na Balkanu.
„Đoka Bogdanović hteo je da zabeleži bitke koje je srpska vojska vodila u Prvom balkanskom ratu. Ali, dok se pripremao da ode na front rat je bio završen. Onda je imao u planu da uradi rekonstrukcije tih bitaka, ali je vrlo brzo izbio i takozvani Saveznički rat između Srba i Bugara. Bogdanović je uspeo da dobije sve dozvole da ode na front, i da kao jedini ratni snimatelj ostavi materijale o tim događajima“, zapisao je Aleksandar Erdeljanović, upravnik Arhiva Jugoslovenske kinoteke.

Zanimljivo je da se do 1982. godine smatralo da su filmovi Đoke Bogdanovića izgubljeni, a zapravo, njegovi mnogobrojni naslednici čuvali su ih kao najvrednije porodično nasleđe - za njih je to bila relikvija koju su skrivali od stranih okupatora u Prvom i u Drugom svetskom ratu, i od domaćih neprijatelja. Vest da Bogdanovićevi filmovi ipak postoje, bila je senzacionalna - posle 80 godina Jugoslovenska kinoteka otkupila je najveći deo ovog fonda, restaurirala ga i, po rečima Erdeljanovića, sada ga je stavila pred sud javnosti.

Ove godine Jugoslovenska kinoteka izdala je prvi DVD sa 11 Bogdanovićevih filmova, a iduće godine objaviće i drugi. Dela trećeg producenta po redu u Srbiji, uz nekoliko desetina snimljenih dokumentarnih materijala o Beogradu i događajima u njemu, smatraju se posebno vrednim - Đorđe Bogdanović je za vreme Drugog balkanskog i početkom Prvog svetskog rata, sa svojim snimateljima, među kojima se isticao Rus Samson Černov, bio jedini producent koji je zabeležio pobedonosni put srpske vojske i oslobođenje Stare i Južne Srbije.

BEOGRADSKE PRIČE

U BIOSKOPU „Kasina“ Đorđa Bogdanovića prikazivale su se i priče iz „beogradskog života“ - film „Kralj čarlstona“, u režiji Koste Novakovića, jednog od najznačajnijih pionira srpskog filma između Prvog i Drugog svetskog rata, inače apotekara po profesiji koji je imao sopstvenu drogeriju, nije zabeležio rekordnu gledanost. Ali, veliki uspeh kod publike i kritike doživela je socijalna melodrama „Grešnica bez greha“, koju je Kosta Novaković snimio po sopstvenom scenariju.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 05 Jul 2012, 15:45
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Grešnica Bez Greha - Kosta Novaković(1927)

Slika

Rezija: Kosta Novakovic
Scenario: Kosta Novakovic
Zanr: Drama
Godina: 1927

Uloge: Ilija Dragic, Nikola Gosic, Milivoje Krstic, Persa Pavlovic, Sonja Stanisavljevic,Viktor Starcic, Zanka Stokic

Između dva svetska rata u Srbiji je snimljeno pet dugometražnih igranih filmova, od kojih su sačuvana samo dva — Sa verom u Boga Mihajla Al. Popovića iz 1932. i Grešnica bez greha Koste Novakovića iz 1930.

Nemi igrani film Grešnica bez greha producirao je, režirao i snimio Kosta Novaković 1930. godine. Melodramski zaplet govori o devojci Ljubici koja napušta idilični život na selu i verenika Nikolu i odlazi u grad na školovanje. Tamo upoznaje Lajoša koji pokušava da je zavede, ali u poslednjem trenutku dolazi policija koja traga za kriminalcem Lajošem. Ljubicu hapse pod sumnjom da je saučesnica. Iako je brzo puštaju na slobodu, ona osramoćena, pokušava da se ubije. Ipak je spašava verenik Nikola i ljubav trijumfuje. Uloge tumače Ilija Dragić, Sonja Stanisavljević, Viktor Starčić, Žanka Stokić.

Premijera ovog filma održana je u Beogradu 12. aprila 1930. Film su publika i kritika lepo primile. Kosta Novaković (1885 – 1953) je jedan od najznačajnijih pionira filma između Prvog i Drugog svetskog rata. Farmaceut po obrazovanju, od 1925. počeo je aktivno da se bavi filmom. Osnovao je filmsko preduzeće sa studiom i laboratorijom. Od 1926. snima Novakovića žurnal koji je danas dragocen izvor o dešavanjima tokom dvadesetih i tridesetih godina u Beogradu i Kraljevini Jugoslaviji. Snimao je dokumentarne i naručene filmove. Iako je njegov prvi igrani film Kralj čarlstona, kratka burleska iz beogradskog života loše prošao kod publike i kritike, Novaković se ipak odlučio da proda drogeriju i od dobijenog novca, po sopstvenom scenariju, snimi socijalnu melodramu Grešnica bez greha.

Slika

Resized Image - Click For Actual Size


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 05 Jul 2012, 16:23
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Heroji istorije

Tragična sudbina Zarije Đokića čiji su filmovi potresli svet. Iz kuće snimio demonstracije 27. marta 1941. godine

Slika
Ekipa „Artistik filma“

FILM o beogradskim demonstracijama protiv Trojnog pakta 27. marta 1941. postao je svetski simbol otpora nacizmu, a snimci Hitlerove odmazde - bombardovanja srpske prestonice 6. aprila užasnuli su slobodni svet. Oba dokumentarca doživela su bezbroj prikazivanja i ušli u istoriju svetske kinematografije, ali njihov autor Zarija Đokić i studio „Artistik film“ ostali su zaboravljeni.

- Moj otac Zarija nije dočekao oslobođenje, poginuo je ispred svog studija-kuće u Bulevaru snimajući borbe Crvenoarmejaca s Nemcima - kaže Milan Đokić, sin vlasnika „Artistik filma“. - Snimao je kako ruski protivtekovski top rastura sa studentskog doma nemačku oklopnu kolonu, a geler iz uništenog kamiona s municijom ga je ubio. Nažalost, moj otac je ostao zaboravljen, iako je upravo aparaturom njegovog „Artistik filma“ stvoren „Avala film“, a naš snimatelj Mihail Ivanjikov je postao lični Titov kamerman.

ŠPIJUNI I FILMOVI

BUNTOVNIČKI snimak beogradskih demonstracija 27. marta kao žurnal je prikazivan pre svake filmske projekcije u slobodnom svetu. Veći deo dokumentaraca snimljen je s prozora oronule sive jednospratnice u Bulevaru kralja Aleksandra. Organizatori snimanja bili su Zarija Đokić i Andrija Glišić, a ton je snimljen tako što su demonstranti uvođeni u usko unutrašnje dvorište zgrade „Artistik filma“. Snimak koji je razbesneo Hitlera na misteriozan način je za samo dva dana stigao u Englesku gde ga je umnožila „Foks muvi ton njuz“, jedna od najvećih žurnalističkih kuća tog doba. Poznavaoci tajnih službi smatraju da su film prokrijumčarili agenti britanske tajne službe, čija se balkanska centrala nalazila u Beogradu, preko Istanbula i Lisabona do Londona.

U kuću-studio Zarije Đokića posle rata se uselila državna cenzura, koja je izazvala veliki požar neoprezno rukujući nitratnim filmovima. Iako su nove jugoslovenske vlasti prisvojile njegov dokumentarac o 27. martu i koristila ga kao dokaz da su beogradski komunisti pokrenuli demonstracije, Đokićeva porodica od toga nije imala koristi. Tek pre nekoliko godina u arhivu „Filmskih novosti“ otkriven je originalni tonski snimak na kome se čuje huk mase i uzvikivanje parole „Živeo kralj“.

- Hrana se posle rata dobijala na bonove, a majci su oduzeli sledovanje jer je slavila krsnu slavu - seća se Đokić. - Živeli smo od sledovanja koje smo dobijali ja i tek rođena sestra. Očevi saradnici nikad nisu pričali mnogo ni o njemu ni o „Artistik filmu“, iako je on napravio najviše dokumentarnih i igranih filmova između dva rata, uključujući i tek sada čuvenu „Golgotu Srbije“.

Ovaj dokumetražni dokumentarno-igrani film čiji je režiser bio Stanislav Krakov, srpski ratnik, novinar, pisac i filmadžija, bio je pod cenzurom duže od pet decenije. Najveći deo filma čine snimci srpskih ratnih snimatelja u Prvom svetskom ratu, a prvi put je cenzurisan 1940, kao suviše antinemački. Posle rata je proglašen „velikosrpskim“ i zabranjen, Đokić je poginuo, a Krakov proglašen za „narodnog neprijatelja“.

Sada Zoran Đokić, unuk pionira srpske kinematografije obnavlja dedinu filmske kuću na istom mestu u Bulevaru kralja Aleksandra.

- U maju, uz podršku Kinoteke počinje prikazivanje dedinih filmova u prostorijama njegovog studija u Bulevaru - kaže Zoran Đokić. - Kinoteka nam daje veliku podršku i nadam se da će to biti početak obnove „Artistik filma“. Međutim, u međuvrenu se desio i neprijatan paradoks: poslovni prostor Opštine zvezdara pokušava da nam uzme podrum zgrade po zakonu o nacionalizaciji iz 1959. godine!


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 05 Jul 2012, 16:30
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Srpski film poštovan samo u svetu

Da li će u godini jubileja, srpski film biti priznat kao umetnost. Vlada Petrić: Ako bi mi ponudili članstvo u SANU, odbio bih

Slika
„Krunisanje kralja Petra Prvog“, početak srpske kinematografije

OZBILJNU i značajnu filmsku tradiciju Srbije u proteklih sto godina gradili su, kako istorijske činjenice (juna 1896. bila je među prvim zemljama u Evropi koja je videla kinematograf braće Limijer; prvi sačuvani film snimljen kod nas, „Krunisanje kralja Petra Prvog“, datira iz 1904, a prvi srpski igrani film „Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa“ iz 1911), tako i naši cenjeni filmski naučnici i stvaraoci, koji danas uživaju veliki ugled i respekt u svetu.

Međutim, film kod nas, bez obzira na izuzetan razvoj tokom 20. veka i doprinos koji je dao i daje da srpska kultura bude prepoznatljiva u svetu, još nije priznat kao umetnost od najveće državne naučne i umetničke institucije, Srpske akademije nauka i umetnosti.


I mada je prethodnih decenija bilo nekoliko pokušaja da se vrata akademije makar „odškrinu“ za dijalog, iz naše „najumnije kuće“ javnosti nikada nisu stigle nikakve informacije.

FILMSKA ELITA

KAO filmski stvaraoci koji su zaslužili prijem u SANU, u gotovo svim inicijativama upućenim Akademiji, pominju se imena profesora Vladimira Petrića, reditelja Emira Kusturice, Živojina Pavlovića, Dušana Makavejeva, Puriše Đorđevića, Želimira Žilnika, Srđana Karanovića, Gorana Markovića, Gorana Paskaljevića, profesora Dejana Kosanovića, umetnika i naučnika koji uživaju svetsku slavu.
Jednu od takvih inicijativa, a u susret ovogodišnjem jubileju, veku srpskog filma, pokrenuo je reditelj Stanko Crnobrnja, zajedno sa mnogobrojnim filmskim stvaraocima. On je, između ostalog, i javno postavio pitanja: „Kako to da su za SANU naučnici koji se bave sakupljanjem delova 3. veka, reprezentativniji od naših naučnika koji su svetski poznati po istraživanju kinematografije i filmske umetnosti 20. veka“. Ili, „kako to da su pesnici visprenog jezika, ali lokalnog dometa, u viđenju SANU komunikativniji od naših filmskih stvaralaca koji komuniciraju širom sveta“.

- Nisam ni očekivao da će iz Akademije stići bilo kakav odgovor - kaže, za „Novosti“, Stanko Crnobrnja. - Izgleda da još nije vreme da se SANU pozabavi filmskom umetnošću. Jer, ta inicijativa već dugo postoji i ne završava se, što samo dokazuje koliko je SANU i danas konzervativna i zatvorena institucija, koja još ne prihvata da se „desio“ 20. vek, nego je, da budem grub, ostala u 19. A možda SANU ima neka posebna saznanja o filmskoj umetnosti i nauci, koja niko u svetu nema, a koja joj nalažu da suzdržava ozbiljnije razmišljanje o filmu u svom sopstvenom okruženju. Ili će možda u 25. veku prihvatiti činjenicu da se dogodio pomak u umetnosti - smatra Crnobrnja.

To što se filmska umetnost i nauka, posle sto godina postojanja, u Srbiji još ne vide, ignorišu i ne uzimaju u obzir, po Vladimiru Petriću, prvom doktoru filmskih nauka u svetu, članu Američke filmske akademije, dugogodišnjem profesoru Univerziteta na Harvardu, osnivaču Harvardovog filmskog arhiva, izuzetnom stvaraocu koji je učestvovao i u razvoju srpskog filma, samo odražava stanje duha, ali i intelekta u Srbiji.

- Činjenica da su mnogi članovi SANU fokusirani isključivo na svoje specijalnosti, dokazuje sebičnost posebne vrste, a izuzeci su toliko retki da njihov uticaj nema dejstva - izjavio je Petrić za „Novosti“. - Ako bi meni, kojim čudom, ponudili članstvo u toj ustanovi, glatko bih odbio - odežde su skrojene sa namerom da prikriju nečiju savest, da zataškaju egocentrični duh, i da zasene kratkovide vernike. Što se tiče filmskih i pozorišnih umetnika, smatram da bi celishodnije bilo osnovati posebnu akademiju za stvaraoce svih umetničkih delatnosti - ističe Petrić.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 05 Jul 2012, 17:05
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
I srpskom filmu treba “sigurna kuća”

Značajan jubilej, vek postojanja, naša kinematografija dočekuje kao najveći gubitnik (1). Radoslav Zelenović: Situacija je isuviše bolna i jasna, skoro da i ne treba neki komentar

Slika
Radoslav Zelenović o stanju u našoj kinematografiji

UPRKOS činjenici što je Srbija bila jedna od prvih zemalja u Evropi koja je videla filmsku predstavu, i prva na Balkanu, veliki jubilej, sto godina svoje kinematografije, ona dočekuje, kako kaže Radoslav Rale Zelenović, direktor Jugoslovenske kinoteke, kao najveći tranzicioni gubitnik u našoj kulturi.

- Moramo za film da stvorimo neku vrstu “sigurne kuće” i obezbedimo mu budućnost. Ovako, situacija je isuviše bolna i jasna, skoro i da ne treba nikakav komentar - ostali smo bez bioskopa, producentskih i distributerskih kuća, mnogih filmskih zanimanja... A najtragičnija je, svakako, situacija sa bioskopima. Bez njih, ozbiljno je pitanje daljeg opstanka kinematografije, jer snimiti film da bi on bio prikazan na nekom od festivala i na televiziji, prilično je “skupa zabava” - smatra Zelenović, podsećajući da je pre mnogo godina, ne sluteći šta će se desiti sa našim bioskopima, predlagao da gradovi od Subotice do Vranja imaju svoj gradski bioskop.

ISTORIJSKE NEISTINE

SRBIJA je 6. juna 1896. među prvim zemljama u Evropi videla “čudo tadašnje nauke”
- Kinematograf. Saradnici braće Limijer, Žil Zaren i Andre Kar, prikazali su ga u Beogradu, u kafani “Zlatni krst” (restoran “Dušanov grad” koji je, kako “dolikuje” tranziciji, pretvoren u kockarnicu). Već naredne, 1897, Andre Kar vraća se u Beograd i snima prve filmove - “Izlazak radnica iz Monopola duvana”, “Tramvajska stanica na Terazijama”, “Kalemegdanska šetnja”, “Povratak kralja iz Sofije”... Svi oni vode se kao nestali, ili bolje reći, do današnjih dana nisu pronađeni, možda. Iskustvo sa pronalaskom filma “Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa” Čiča Ilije Stanojevića uči nas da se oni s velikim trudom kad tad mogu pronaći. Ali, ovo je dobra prilika i da se ukaže na jednu istorijsku neistinu - godinama je prvi snimljeni film kod nas bila “Slavica” Vjekoslava Afrića, a ne “Karađorđe” i ono što je sledilo - “Grešnica bez greha”, “Rudareva Sreća”, “S Verom u Boga”... pa do Aleksićevog filma “Nevinost bez zaštite”... dokumentovano govore da smo i pre 1947. imali kinematografiju, kaže Zelenović.
- Kao što gradovi brinu o svom muzeju, biblioteci, isto tako treba da preuzmu brigu i o jednom bioskopu. Sale postoje, postoje i ljudi koji znaju da projektuju filmove...i tako bi se stvorila mreža od nekoliko desetina bioskopa. Tako bismo mogli bez straha, i da snimamo, i da uvozimo filmove, a najverovatnije da bi u ovom času deo posla podrazumevao digitalizaciju mreže, što nije jeftino. Ali ovako, bez bioskopa, sve je mnogo skuplje.

Zelenović ističe i da je neophodno, u najkraćem mogućem roku, doneti zakon o kinematografiji, jer ima mnogo važnih razloga za to, i navodi bar jedan - značaj naše filmske kolekcije, koja se smatra jednom od najkompletnijih i najraznovrsnijih u svetu, jer obuhvata filmove iz više od 130 svetskih kinematografija. A direktna posledica zakona jeste obaveza za producente i distributere, da se svako kinematografsko delo koje je snimljeno kod nas ili u koprodukciji (izvorni materijal), plus najbolja kopija, mora predati Jugoslovenskoj kinoteci na čuvanje.

Ipak, bez obzira na pesimistične vizije koje daje trenutna situacija u kojoj se nalazi naš film, direktor koji godinama uspešno vodi najznačajniju srpsku filmsku instituciju, kaže da je optimista i da veruje u dobre promene.

- Moj optimizam temelji se na onome što je poslednjih godina učinjeno u Kinoteci. Sagradili smo nov Depo za kolor negative, rekonstruisali u potpunosti depoe u kojima se čuva najznačajniji deo kolekcije nitratnih filmovi. Ova kolekcija je predložena da se zaštiti kao svetska kulturna baština UNESKO - a. U potpunosti su, prvi put od osnivanja, rekonstruisani ostali delovi Arhiva kinoteke. Pre dve godine otvorili smo centar za digitalizaciju filmske građe, rekonstruisali više od 60 najugroženijih srpskih filmova. U toku su završni radovi na novom zdanju Jugoslovenske kinoteke na zgradi u Uzun Mirkovoj ulici, izdali smo ediciju “Pioniri srpskog filma od 1904. do 1943”, štampali veliki broj izdanja. Kad je sve gorelo oko nas 1999. osnovali smo i do dana današnjeg održali jedinstvenu filmsku manifestaciju - Festival nitratnog filma. Beograd je jedino mesto na svetu gde možete videti projekciju nitratnih filmova. Po broju zaposlenih, a u odnosu na to šta čuvamo, nas je malo, jer četrdesetak ljudi brine o kulturnom nasleđu koje pripada i nama i svetskoj kulturnoj baštini, svesni činjenice da film možda nije promenio vek za nama, ali ga je obeležio, u to nema nikakve sumnje - pokretne slike su jezik savremene civilizacije.

ĆUTANJE SANU

O POZICIJI filma u našoj kulturi govori još jedna činjenica - povodom sto godna filma u svetu i kod nas 1995/96, u Srpskoj Akdemiji nauka i umetnosti organizovana je velika izložba posvećena filmu, koja je imala više od 100.000 posetilaca. Tada se činilo, kako je govorio profesor i veliki poznavalac filma, akademik Dragoslav Srejović, da su tim činom “otškrinuta vrata” SANU za film. Nešto kasnije, Jugoslovenska kinoteka predložila je Žiku Pavlovića, Dušana Makavejeva, profesora Dejana Kosanovića i Petra Volka, istoričara filma, za prijem u članstvo Akademije. Nikada, međutim, nije stigla povratna informacija da li je o ovom predlogu opšte raspravljano. A “zanimljivo” je, svakako, da su Mića Popović i Duško Kovačević postali članovi Akademije kao slikari, pisci, a ne kao filmski umetnici, pa se postavlja i pitanje šta još Emir Kusturica treba da uradi da bi postao akademik?


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 05 Jul 2012, 17:20
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Vek srpskog filma

Kinoteka u 2011. obeležava jubilej - sto godina pokretnih slika u Srbiji. U planu poštanska marka i niz događaja i manifestacija

Slika
Čiča Ilija Stanojević

TOKOM 2011. Muzej jugoslovenske kinoteke obeležavaće sto godina srpskog igranog filma, a samim tim i stogodišnjicu igranog filma na Balkanu.

Kako je na konferenciji za novinare najavio Radoslav Zelenović, direktor Kinoteke, program posvećen veku domaće kinematografije pratiće niz događaja i manifestacija, a u toku su i dogovori sa Poštom Srbije da se kao jubilarna marka ove godine objavi plakat filma "Karađorđe", koji se smatra prvim srpskim igranim ostvarenjem. Film "Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa" Čiča Ilije Stanojevića, od koga počinje istorija naših "pokretnih slika", pronađen je u Austrijskom filmskom arhivu posle skoro devet decenija, a povodom jubileja na DVD biće objavljena njegova restaurisana kopija.

OMAŽ

U PROGRAMU posvećenom stogodišnjici srpskog igranog filma, najavljena je i edicija o Svetozaru Botoriću - omaž prvom srpskom producentu, a Kinoteka je pokrenula i inicijativu da se ustanovi lista najboljih sto srpskih filmova u proteklih sto godina, što znači da će se prvi put rangirati filmovi snimljeni pre "Slavice".
U planu je i postavljanje spomen-ploče ispred Bezistana, gde su 1911. godine snimljene neke scene iz ove istorijske drame, a Kinoteka će predložiti i osnivanje filmske nagrade za životno delo "Čiča Ilija Stanojević", koja će biti ono što je "Dobričin prsten" u oblasti dramskih umetnosti. Zelenović je najavio i inicijativu da se jedna ulica u Beogradu nazove imenom prvog reditelja našeg igranog filma, da mu se podigne spomenik u Osečini, gde je rođen, i da se pokrene manifestacija "Čiča Ilijini dani".
Po rečima Dinka Tucakovića, upravnika Kinoteke, ceo program ove instutucije tokom 2011. biće fokusiran na srpski film. Uz opasku da "nije čudo što naši gledaoci zbog loših kopija koje emituje RTS domaće filmove radije gledaju na HRT", Tucaković je istakao da je Kinoteka, uz podršku Ministarstva kulture, završila restauraciju 60 srpskih filmova, počev od "Pop Ćire i pop Spire" do "Ko to tamo peva", tako da će novu sezonu u septembru otvoriti upravo ovim ostvarenjima.


Novosti


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 38 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker